Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
utorak, listopad 5, 2010
Vidjeli smo da nam je Isus u Getsemanskom vrtu sasvim dovoljan da bismo izgradili vjeru kao osoban odnos čovjek prema Bogu. Putom odnosa prema Bogu čovjek gradi odnos spram svijeta. Čemu je onda trebala dogma o krvnoj žrtvi čovjeka Isusa i postaje muke, smrti i uskrsnuća? Sveti Pavao i nastavljači njegove misli ideju krvne žrtve utemeljili su na židovskoj tradiciji prinošenja žrtvene životinje (žrtve pomirnice). Radi se o prastarim obredima čišćenja nakon kojih čovjek tek postaje sposoban stati pred Boga. To je sadržaj kršćanske religije kao ideje. Povijesni dokazi o stvarnosti muke i smrti Isusa Nazarećanina pričaju neku drugačiju priču. O tome je vrijednu raspravu napisao francuski poslovni čovjek Jacques Paternot (Tko je ubio Isusa?, Orakul, Zagreb, 2001.). Filozofski članci rijetko su bili predmet komentara čitatelja. Povijesni članci su u tom pogledu daleko zanimljiviji, jer je životna situacija nabijena strastima. Bez obzira na to što se u Palestini za vrijeme namjesnika Pilata doista dogodilo, razapeti Isus - čovjek i ujedno Bog - naš je uzor. Zbog čega? U njegovoj poruci krije se misao da i mi kao vjernici trebamo 'umrijeti sebi', kao što je on učinio. Trebamo biti mrtvi za ovaj svijet. U tome nas sprečava naš egoizam.  



 Kad kršćanski propovjednici žele da njihova riječ dobije na dubini, posežu za mislima srednjovjekovnih mistika. Ljetos sam slušao propovijed fratra franjevca koji je trsatskim hodočasnicima rekao da je život hodočašće. Ljudska duša poput Božjeg Sina isprva bijaše na nebu. Tijelo je njezin privremeni stan. Nakon boravka u konačnosti, duša se vraća u vječnost odakle je i ponikla. Tako čovjek korača istim putom kojim je prošao Isus Krist. Slične misli mislio je njemački reformator Sebastian Franck u prvoj polovici XVI stoljeća. Za Francka svijet je kazalište ili burleskna igra, koju je on još nazivao pokladno slavlje. Čitava povijest za njega je borba u kojoj se narodi sukobljavaju obuzeti željom za moći i vlasti, potaknuti strašću za stjecanjem materijalnih dobara. Mogli bismo plakati nad čovjekovom bijedom kad bismo je ozbiljno shvatili, kaže Franck. Tome u prilog Alexandre Koyré navodi Franckove riječi iz djela Weltbuch, Spiegel und Beschreibung (Svjetska knjiga, ogledalo i opis), objavljenog u Tübingenu 1534.: „Tko ovu stvar ozbiljno pogleda, taj se ne bi začudio ako bi mu srce prepuklo od plača. Ako bi čovjek to pogledao pak posredno kao Demokrit, onda bi mogao puknuti od smijeha. Svi smo mi komedija, šareno platno i pokladni ples pred Bogom.“ (navedeno prema Koyré, Njemački mistici, duhovnici i alkemičari XVI stoljeća, Gradac, Čačak-Beograd, 2001., str. 59.) 

Srednjovjekovni mističari nadahnuli su najveće umove. Znademo da su, primjerice Hegel i Heidegger tijekom studija teologije studirali mističare. Heidegger je u pismu Lövithu 1921. izjavio da je on kršćanski teolog. Poznato da su se obojica oduševljavali Meisterom Eckhartom i Jakobom Böhmeom. Sasvim je moguće da je Hegel predodžbu o svjetskoj igri narodnih duhova - koji ništa ne znaju o krajnjoj svrsi svjetske povijesti - izbrusio baš na Franckovoj misli o povijesti kao borbi naroda obuzetih moći, vlasti i strašću za stjecanjem. 

Heidegger je školovanje započeo u Isusovačkom novicijatu. U svojim interpretacijama trudio se prepoznati iskonsku poruku kršćanstva, koja je nakon skolastičkog perioda ostala prekrivena antičkim filozofskim konceptima. Tko zna je li svoju temeljnu misao o reverzibilnom tijeku vremena iz budućnosti u sadašnjost i natrag napojio na spisima Kaspara Schwenckfelda? Taj bivši Lutherov suborac je u svojoj Christlichen Orthodoxischen Bücher (Kršćanskoj ortodoksnoj knjižici) zapisao: „Vjera je Hypostasis, bitak ili stanje sebe samog…Nebeski sjaj koji dolazi odande iz bitka Boga, to je bujica sunca koje tako svijetli u vječnost i u kome se sve buduće vidi kao sadašnje.“ (prema Koyré, Njemački mistici…, str. 9, bilješka 16) Heideggerova misao kaže: čovjek zna da je smrtan; kraj njegovog bića je neizbježan; ali on ne zna za čas svoje smrti; iz spoznaje vlastite granice, koja je izvjesna ali vremenski neodređena, on se u svijesti iz budućnosti, odnosno s krajnje granice svog bića, vraća u sadašnjost. Ali je ta sadašnjost pod drugačijim osvjetljenjem i čovjek punim plućima živi  trenutak. Spoznaju o vlastitoj smrtnosti više ne gura u neko vječito sutra, već živi ovdje i sada puninom života koji je Božji dar. Zar Schwenckfeldova osnova vjere, u čijoj svjetlosti sve buduće vidimo kao sadašnje, nije mogla biti poticaj ovim Heideggerovim mislima? Vrijeme za Schwenckfleda vjernika iz budućnosti teče u sadašnjost i natrag prema zrenju bitka vlastitog bića - čiji temelj leži u vječnosti. 

Propovjednik franjevac zna da je čovjek duhovno biće i da privremeno boravi na zemlji. Njegova sudbina rješava se na nebu (u budućnosti). Iz te spoznaje on drugačije shvaća svoj život u sadašnjosti. Ovo je religiozna predodžba koja čovjeku nakon čišćenja duše predskazuje uzdignuće u duhovno carstvo. Istu bismo stvar na području filozofije reklii pozivajući čovjeka da se u svakodnevnom životu prepozna kao duhovno biće. 

Toliko o velikim umovima. Naši propovjednici, međutim, nisu dosljedni u upotrebi misli koje su davno prije njih mislili srednjovjekovni mistici. Inače bi morali ukinuti mnoga posredništva  između čovjeka i Boga, kao što su to učinili Franck, Schwenckfeld, Weigl, Zwingli, Tauler i ostali. Rimski papa je u njihovo vrijeme nastupao kao svjetski moćnik, a korumpirani svećenici prodavali su oproste od grijeha radi svjetovnih ciljeva. Stoga su ti zanesenjaci i slobodni mislioci na novi način čitali Sveto pismo i utvrdili da Bog ima načina da neposredno djeluje na ljudsku dušu. Papa, svećenik, sveta misa, svete slike i kipovi, pričest i krštenje nisu nužni. Oni se i ne spominju u izvornim evanđeljima. Njih je nadodala crkva. To su izvanjski obredi, koji nisu potrebni za istinsko uzdignuće duha.  

Otac franjevac je ljetos na Trsatu okupljenom narodu objašnjavao što znači postavka 'umrijeti sebi.' „To znači umrijeti svojim željama, svom egoizmu, znati se odreći ugodnosti života, biti Božji potpuno i do kraja.“ A Sebastian Franck je u XVI stoljeću učio da čovjeka može spasiti jedno njegova slobodna volja, koja se unatoč grijehu može obratiti ili 'umrijeti za sebe', za 'svoje vlastito ja' i tako se vratiti Bogu - očistiti dušu od putenosti i pripremiti mjesto za Njegov istinski sadržaj. (Navedeno prema Koyré, isto, str. 51-52.) 

Na  misli njemačkih mistika nadovezao se Hegel kad je za sebe rekao da je luteran, jer vjeruje u duh a ne u izvanjske znakove vjere. U uvodu predavanjima o Povijesti filozofije Hegel kaže: „Mi luterani – ja sam luteran i želim to ostati – imamo samo onu iskonsku vjeru. To nije povijesna vjera.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983., str. 64) Zato zreli Hegel istinski odnos s Apsolutom može uspostaviti tek posredstvom filozofije, a ne više teologije.

drazen-pavlic @ 07:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.