Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
petak, studeni 2, 2012

Radio je vrijedno čitav život. Imao je slična očekivanja kao i drugi ljudi koje je poznavao: kad mu prođe radni vijek, otići će u zasluženu mirovinu! S tim je mislima počeo osjećati i tegobe za koje liječnici kažu da su primjerene njegovoj dobi. Izgubio je djelić zanosa i energije koje je ranije unosio u sve što radi. Stariji kolega znao mu  je govoriti: "Znaš, ja polako smanjujem aktivnosti. Osjećam zamor materijala."  Jedan se prijatelj nedavno iskreno čudio njegovu načinu života: "Pa kad ti sve to stigneš? I ja bih se na mjestu tvoga gazde zapitao: gdje pronalaziš vrijeme i toliku energiju za pisanje, glazbu..?" Savjetovao mu je da malo uspori, jer zdravlje trebaš čuvati kad ga imaš.

Odlazak u mirovinu je zarađen. Čovjek četrdeset godina plaća doprinose. Red je da bezbrižno ode u mirovinu i nakon svega se dobro odmori. Ha! Nije oduvijek bilo tako. Napoleon je rekao da radnici trebaju raditi i nedjeljom, jer svaki dan moraju jesti. U to vrijeme životni je vijek završavao gotovo kad i radni. Ljudi su rano umirali, iscrpljeni napornim fizičkim radom. Danas je drukčije. Pravi život mnogi odgađaju baš za vrijeme mirovine. To je vrijeme, čak, prozvano „zlatno doba“. Razmišljao je o tome kako su ljudi uvijek sanjarili o prošlim vremenima, kad je sve bilo ljepše i bolje – kao u socijalizmu, kad se manje radilo i imalo, ali lagodnije i bezbrižnije živjelo. Prošlost ne možemo vratiti, znao je to - ali moguće je da je zlatno doba pred njim!? Možda će mu uvijek izmicati, kao što zecu izmiče mrkva prikačena za rep?

Sad je i on zakoračio u dob kada je počeo pomišljati na mirovinu. Trebao je samo proći istim putem kojim je prije njega prošao njegov otac, a još ranije djed.... Ali ne! U međuvremenu je nastupila gospodarska kriza i pokazalo se da su mirovinski fondovi prazni. Vlade su izdale svoje građane! Europske zemlje redom provode sustavne reforme: pomiču granicu radnog vijeka, bezobzirno grabeći u to njegovo očekivano „zlatno doba“. Sve da bi se odgodio dolazak novih umirovljenika na jasle praznoga Fonda! Dok vlade u ime viših ciljeva krpaju svoje deficite, njemu mirovina stalno izmiče - baš kao u priči o zecu i mrkvi.

U subotu ga je frizerka ošišala posljednji put prije svoga umirovljenja. Nije htjela naplatiti. Reče: "Častim za sretan odlazak u mirovinu." Radila bi ona još koju godinu, kaže, ali ju je neki dan naljutila tržišna inspektorica. Htjela joj je napisati kaznu, jer u radnji nije bilo Knjige žalbe. Ne može Ankica više pratiti silne promjene propisa, učiti korištenje računalom! Umorna je od svega. Sa svojih šezdeset i pet godina nakupila je puni radni staž. Nastavila je nizati nepregledne rečenice, a on je razmišljao o svojoj sudbini. Radit će minimalno do sedamdesete, možda i do sedamdeset i pete. Vratili smo se, dakle, u doba Napoleona. Tko hoće jesti, mora raditi!

Oni koji su godinama loše upravljali našim novcem, sada odgovornost prebacuju na buduće penzionere. Kažu da je sustav bio loše zamišljen. Zašto se baš na njemu moralo prelomiti? Njegova je generacija prekasno zakoračila u svijet rada i nije iskoristila blagodati socijalizma - kredite bez valutne klauzule, jeftina odmarališta, bagatelne kupovine u Mađarskoj.... Sad neće moći koristiti niti plodove svijetle budućnosti. Kako? Zašto?

Mjesecima je razmišljao o tom problemu i onda se dosjetio. Ako se radni vijek mora produljiti, neka se produlji i život! Molim lijepo, današnja medicina obećava čuda. Poznati biolog Radman najavljuje doba metuzalema već za sebe i svoju generaciju. To bi bilo sasvim u redu. Ako moram dulje raditi, neka mi se omogući dulji život – i to još bez bolesti i neimaštine. Ima li tu neki dirigent? Ili je zavladao potpuni kaos? Neka se vlada potrudi i ispravi pogrešku koju čini prema njemu i njegovoj generaciji. Neka im se omogući bezbrižno uživanje mirovine.

Tako je! To bi bilo pravedno rješenje: ljudski vijek treba nanovo projektirati. Udubio se u naslonjač i počeo razrađivati svoju spasonosnu ideju. Valja nadodati pristojnu dionicu, koju možemo nazvati ZASLUŽENA MIROVINA. Postoji li modificirano grožđe bez koštica i slične genetske „đakonije“ – sve u službi veće zarade – zašto se ne bismo potrudili i napravili nešto za običan puk?

Na njegovoj grbači ionako počiva čitava zgrada. Tko je čitavo vrijeme plaćao poreze i doprinose? Čemu služe instituti i kolone znanstvenika, koji žive od dotacija radnog naroda? Neka malo rade za one koji ih plaćaju, sadašnje radnike - buduće rentijere...  Eventualno se mogu dogovoriti modeli kompenzacije, u slučajevima kad se dogodi ubrzani zamor biološkog materijala i pojave se teška oboljenja. Ako se nekom zaslužnom radniku – udarniku ne može omogućiti zarađeno umirovljenje i primanja kroz stanovito buduće razdoblje, neka mu se isplati otpremnina! Zašto nesretnik - bolestan na smrt - ne bi na državni trošak otišao na put oko svijeta (ili možda poletio na Mars..! Tko zna, možda u bestežinskom stanju i bolest stane?) Novac iz tog Fonda Zajamčene Budućnosti - tako ga možemo nazvati, tko hoće, mogao bi oporučno ostaviti djeci... ili kome već želi.

Na taj bi način igra bila sasvim poštena. U djetinjstvu i mladosti razne su se ustanove trudile oko njegova odgoja i obrazovanja - kako bi postao što bolji radnik i koristan član zajednice. U redu! On je svoje pošteno odradio. Na njega ste se mogli osloniti. Neka se sada isto tako isplanira i završna dionica.

Možemo tu uključiti odgoj i obrazovanje za vječnost! Vlada ima ugovor s crkvom, pa može sklopiti još jedan dodatak. Svoje penzionere neka o proračunskom trošku uključi u program priprema za vječnost! Ljudi uglavnom kroz život protrče. Ne osvrću se iza sebe, samo snuju i grade silne planove. A sve se začas ruši, kao kula od karata - jer plan uglavnom nije podržan s najviše instance. Takvima treba pomoći. Kad su već morali zastati, neka im se sada, u zasluženoj mirovini,  pomogne da pronađu smisao života.

Zaklopio je svoj rokovnik i zadovoljno se zagledao u suton. S tim je mislima otišao na počinak.

 

 

drazen-pavlic @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.