Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
subota, rujan 25, 2010
Nada u uskrsnuće je temelj kršćanske vjere. «Kakvog smisla uopće ima ljudski život, ako na kraju mora propasti, ako završava smrću i ništavilom?» - čuo sam ljude govoriti. Kako dakle stoji s vjerom u uskrsnuće? 

Prema Evanđelju po Mateju, večer prije uhićenja, osude i raspeća, Isus je u podnožju Maslinske gore rekao:

„I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas!“

Zašto je molitva na Maslilnskoj gori važna, važnija čak od prikaza kako je teklo saslušanje pred velikim svećenikom Kajfom i Pilatovo ispitivanje prekidano skandiranjem svjetine? Zašto je tiha molitva u skrovitosti Getsemanskog vrta značajnija od mučnog prikaza nošenja teškoga križa do brda Golgota, svlačenja odjeće, pribijanja na križ, umiranja uz uzdah: „Gotovo je!“? U središtu pozornosti nije pitanje da li se sve točno tako dogodilo, čak ni to da li je Isus doista izdahnuo na križu. Nije bitno ni to da li je treći dan uskrsnuo od mrtvih i dušom se preselio k svome Ocu (prema legendi je Isus uskrsnuo i dušom i tijelom, jer je tijelo  nestalo iz grobišta). Uskrsnuo je i vratio se na mjesto koje je u vječnosti zauzimao i ispraznio samo «privremeno», dok mu je trajala misija na zemlji.  

U kakvom su odnosu vrijeme i vječnost u ovom konceptu «silaska» Boga na zemlju, odnosno napuštanja vječnosti i «kasnijeg» povratka u nju? Da li se radi o prekidu vječnog trajanja? Može li vječnost uopće trajati ili je neko trajanje svojstveno samo vremenu? Koji je koncept vječnosti ovdje prisutan, ako u toj religioznoj predodžbi uopće ima nekog reda i smisla? Logički shvaćeni, ti bi pojmovi trebali biti apsolutno suprotstavljeni, dakle, vječnost bi trebala biti sve što vrijeme nije: mirovanje ili naprosto nevremenovanje. Wittgenstein i pripadnici Bečkog kruga s pravom su sve metafizičke pojmove htjeli odbaciti kao besmislice, jer se ne mogu reći jasno. Wittgenstein je rekao: «Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.» (stav 6.4311 Tractatusa logico-philosopicusa) Logički je slijedio zaključak da se Bog ne objavljuje u svijetu, jer je onom Višem potpuno svejedno kako je svijet (stav 6.432). Pitanje o vremenu ozbiljno je postavio tek Heidegger. To pitanje ostavljam za kasnije odlomke.  

Metafizička pitanja nisu važnija od malih ljudskih pitanja. Scena trostruke molitve u vrtu Getsemani bitna je kao ilustracija važnosti vjere. Ona daje duhovnu dimenziju koja čini čovjeka svakog vremena, a njezin se nedostatak osjeća osobito danas. Zato Kierkegaard upozorava da čovječanstvo postaje sve tuplje, trezvenije, poslovnije, svjetovnije. Duhovnost izlazi iz upotrebe jer nije moderna. Možemo li u takvoj situaciji očekivati buđenje europskog čovjeka?

Nastavak Matejevog evanđelja donosi opis najvažnijeg trenutka Isusovog zemaljskog života. On zna što se sprema dolje u gradu. Može se skloniti, dok se strasti ne smire! Bilo bi sasvim ljudski ukloniti se od opasnosti. Učenici ga nagovaraju da tako postupi. Ali Isus ne bježi. Odlazi na osamu. Izvještaj kaže, toliko koliko se kamenom može dobaciti. Učenici vide njegovu siluetu. Uskoro su pozaspali. Zavladala je potpuna tišina. Isus ostaje sam i razgovara s Bogom. Nije se pomolio pred njima, nije ih zadivio još kojom sjajnom prispodobom. Nije čak brinuo što će sutra biti s apostolima i crkvom koju je utemeljio. Ne spominje obitelj, nikome ništa ne poručuje. U tom času on je pojedinac koji razgovara s Apsolutom. Moli se. Teško mu je. Koleba se. Dvaput se vraća k učenicima. S njega kaplje krvavi znoj. Pao je ničice i moli Boga neka ga čaša gorčine mimoiđe, ako je moguće. Nije bilo moguće. Kao Abraham stoljećima prije njega, Isus je iskusio tvrdoću Božjeg zahtjeva. Prepustio se volji Svevišnjega, iako je zadržao nadu da On uvijek može poslati anđeoske legije po njega. Jer Njemu je sve moguće. Isus se pokorio onome za što je vjerovao da je Božja volja, a to je sasvim u skladu sa židovskom religioznom tradicijom.

Rimljani su optužili Isusa da je izazvao političke nemire, jer se prozvao židovskim kraljem. Osudili su ga na smrt raspinjanjem. Nakon izricanja presude, Pilat je naredio vojnicima da Isusa okrune trnovom krunom. Krunjenje kralja židovskog uvrijedilo je ponosne Židove. Ali Pilatov postupak nije se ticao Isusa, iako mu je kruna od trnja sjekla kožu, a vojnici i okupljeni narod ga ismijavali. Natpis na stupu iznad njegove glave „Kralj židovski“ nije ga pogađao, jer on se odrekao slave i priznanja. Prije nekoliko dana na posljednjoj večeri svim apostolima je oprao noge, da im pokaže kako ponizan treba biti vitez vjere. 

Jedan takav grozan prizor muke i raspeća «iz kamenog doba» tvorcima religije bio je potreban da ljude presječe i baci svjetlo na veličinu pojedinca Isusa, koji je vjerovao da se na njemu ispunjava Božja volja. Tko je od nas u stanju podnijeti takvo što? I kao što uvijek biva, narod koji je svjedočio okrutnim događajima kao i naraštaji koji su dolazili, pokušavahu omalovažiti Isusove razloge. Pričale su se zgode o tome kako je Bog u zadnji čas ipak spasio svoga Sina. Tá tko ne bi učinio sve za spas djeteta? Dakle i Boga smo sveli na nešto sasvim ljudsko? Prema drugima, Isus je preživio raspinjanje i otputovao u Indiju, gdje je nastavio propovijedanje. Jedna priča kaže da se oženio i imao potomstvo.  

Priče zamagljuju pogled na Isusa koji je u odsutnom času odlučio da ostane Pojedinac. Veliko „P“ stoji ovdje stoga što je u tom času on stupio u odnos s Apsolutom. On je mogao ostati pojedinac zatvoren u sebe, sin drvodjelje Josipa i Marije iz Galileje. Mogao se oženiti i imati djecu. Mogao je postati vođa i samim time dio mase koja bi ga obožavala. Ali je znao da to nije njegova misija. Osjetio je da je predodređen za drugi poziv, da svoj život posveti Bogu.  

U ovom prikazu temeljne kršćanske nade nije bitna perspektiva imaginarnog vječnog života. Valja razmisliti, ne živi li vječno čovjek koji punim plućima živi uvijek u sadašnjem trenutku? Inzistiranje na Isusovom osobnom odnosu s Bogom nema nikakve veze s pozivanjem na prava i vrijednost osobe, koja bi bila svojstvena novom vijeku od deklaracije o pravima čovjeka . Takva «moderna» razmišljanja Isusu u Palestini onoga vremena bila su potpuno strana. Primjer molitve u Getsmenaskom vrtu osvjetljava činjenicu da je vjera iznad privatnih i političkih zadaća. No, što čovjeku treba Bog? Jer vjera pruža odgovor na pitanje o smislu života. Mnogi ljudi izjavljuju da im je lakše živjeti jer vjeruju.

Na pitanje o smislu ili o pravom životu ima odgovora koliko i ljudi. Tolstoj je u svom Evanđelju zapisao da je pravi život van vremena, u sadašnjosti, u ovom trenutku. Analizirajući stihove Očenaša on kaže:

„9. Obmana života je u vremenu. Život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti.“„10. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti.

10.Istinski život je život u sadašnjosti.“ 

„11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenutku…»  (Tolstoj, Jevanđelje, Metaphysica, Beograd,  2004., str. 11)

Posegnimo za primjerima iz Tolstojeve književnosti. Čiča Jeroška u romanu Kozaci govori Olenjinu da crkvenjaci pričaju prazne izmišljotine o drugom svijetu, jer kad otegneš papke, trava će ti na grobu nići i to je sve. Jeroška taj puta nije do kraja izrazio svoju misao. Vjerojatno je kanio reći da za čovjeka nije važan onaj svijet, nego život ovdje i sada. U čemu je sreća za čovjeka, to je glavni Tolstojev junak u romanu grof Olenjin trebao otkriti sam. Otkrio je istinu života, jednom prilikom kad se našao sam u divljoj kavkaskoj prirodi. Sjeo je na ležaj na kojem je još jučer ležao jelen kojeg je lovio. Gledao je oko sebe. Svuda zelenilo, tragovi životinja. Jasno se vidio i njegov jučerašnji trag. I tada je doživio trenutak prosvjetljenja, koji Tolstoj ovako opisuje:

„Bilo mu je ugodno i svježe, pa ni o čem nije mislio, niti je išta želio. I odjednom ga obuze nepoznato čuvstvo beskonačne sreće, kojoj nije znao povoda, i ljubavi prema svemu, tako da je po staroj navici iz djetinjstva stao da se krsti i da se zahvaljuje nekom nepoznatom. Odjednom mu s nekom osobitom jasnoćom sine misao da eto on – Dimitrije Olenjin, neko posve osebujno biće, leži sada sam, bogzna gdje, na istom mjestu gdje je ležao jelen, stari jelen, prekrasan, koji možda nikada nije vidio čovjeka – i na takvom mjestu, na kome nikad niko od ljudi nije sjedio niti o svemu tome razmišljao…'Oko mene, leteći između lišća koje mi izgleda kao neka ogromna ostrva, nasrću i zuje u zraku komarci: jedan, dva, tri, četiri, sto, hiljadu, milijun komaraca…I svi oni nešto i zbog nečega tu oko mene zuje, i svaki je od njih isto takav Dimitrije Olenjin, različit od ostalih, kao i ja sam.' Učini mu se kao da shvaća šta misle i zuje komarci. 'Ovamo,ovamo, djeco! Ovog možemo jesti' – tako zuje i navaljuju na njega. I njemu bude jasno da on nipošto nije ruski vlastelin, član moskovskog društva, srodnik i prijatelj toga i toga, već je naprosto isto takav komarac, ovakav isti fazan ili jelen kao što su ovi što žive oko njega. 'Da, jednako kao oni, kao čiča Jeroška, tako ću i ja živjeti i umrijeti. Istinu on kaže: preko svega će trava izrasti. Pa što onda, ako izraste trava?! – mislio je dalje: - ipak treba živjeti, treba biti sretan; jer ja samo  jedno želim – sreću. Svejedno mi je šta sam; isto takva zvijer kao i svi nad kojima će izrasti trava, i ništa više – ili sam okvir, u koji je stavljen dio jedinoga božanstva, no ipak treba živjeti na najbolji način što se može.' I on se stane sjećati svoga prošloga života, pa se zgadi nad samim sobom. Učini mu se da je puki sebičnjak, iako mu zapravo lično nije ništa trebalo. I neprestano je gledao oko sebe na blistavo zelenilo, na sunce što se spuštalo na jasno nebo, osjećajući trajno jednaku sreću kao i prije.“

(Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, Svjetlost, Sarajevo,  str. 192-193) )

Olenjinu se učinilo da je sreća u tome da se živi za druge, da se čine dobra djela, pa je odmah po povratku u selo mladom kozaku poklonio konja. No, odgovor na pitanje smisla života ipak nije bio tako jednostavan. U raspletu romana on se zaljubio u djevojku tog istog mladog kozaka i odlučio se s njom oženiti. Slučaj je htio da je kozak uskoro poginuo u sukobu s Čečenima, a mladenka je iste večeri u očaju otjerala Olenjina od sebe. Bila je ljuta jer je Bog uzeo njenog Lukašku umjesto Olenjina. Moskovski plemić tražio je premještaj u drugu jedinicu i nastavio potragu za smislom života. Ipak, boravak na Kavkazu, pred licem veličanstvene prirode, potpuno ga je preobrazio. On je postao novi čovjek. Nakon bijega iz raskalašenog moskovskog života uskrsnuo je ovdje u čitavoj svojoj ljudskosti. Može li to biti odgovor na naslovno pitanje o smislu uskrsnuća? Odgovora vjerojatno ima isto toliko koliko i ljudskih života. Nakon što nam pod pritiskom teških okolnosti sve lađe potonu, iznenada se može dogoditi novo jutro, nova nada i uskrsnuće. A ima toliko zora koje još nisu zarudjele! 

U pripovijetci Smrt Ivana Iljiča Tolstoj opisuje istražnog suca u ruskoj provinciji, koji je čitavoga života jurio karijeru. Jedini cilj bio mu je uspon na društvenoj ljestvici i postizanje željenog statusa. Iznenada je obolio. Bolest se razvijala neminovnošću protiv koje bolesnik i liječnici nisu mogli poduzeti ništa. Činovnikov život bližio se kraju. Tijekom šest mjeseci bolovanja on je uporno preispitivao svoj život, ustrajući u ideji da je vrijedilo živjeti. Baš zato nije mu bilo jasno zašto se sad sve mora prekinuti. Sjećao se Ivan Iljič gimnazijskih dana, kad je starost i smrt bila daleko. Na satovima logike učili su silogizam: 'Gaj je čovjek. Čovjek je smrtan. Dakle, Gaj je smrtan.' Pravilo je moglo važiti za Gaja. Moglo je vrijediti i za čitavo čovječanstvo. Ali nikako za Ivana Iljiča. On će živjeti zauvijek, odnosno uvijek u nekome sada.  

U svojoj potrazi za smislom života, Friedrich Nietzsche je objavio spis O istini i laži u izvan moralnom smislu. U njemu je zapisao: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razliveno u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti…No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razabrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha.“ (Nietzsche, O istini i laži u izvan moralnom smislu,  Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7) Nietzscheovi razlozi su duboki i smjeraju destrukciji metafizičkog Ja, koje u svojoj prepotenciji sve oko sebe vidi samo kao objekt. Vjerujem da je Tolstoj poznavao taj spis, kad je u roman Kozaci umetnuo prispodobu o Olenjinu i komarcu! U svojoj Ispovijesti priznao je da ga sva znanja koja je imao nisu mogla usrećiti, sve dok nije pronašao vjeru.

Vratimo se Ivanu Iljiču. U trci za svakodnevnim poslovima, život je proživio bez ljubavi. Njegovoj samrtničkoj postelji prišao je sin gimnazijalac. Sjetio se Ivan Iljič svojih gimnazijskih dana i došlo mu je milo. Počeo je žaliti svoju obitelj, koja je mjesecima trpjela zajedno s njim. Prestao je optuživati svoju suprugu i sve oko sebe za svoju gorku sudbinu. Nije više analizirao svoj život. Prestao je tražiti smisao u proživljenom životu. Ugasio je i nadanja koja mu je trebala pružiti budućnost. U potpunosti se prepustio sadašnjem trenutku. Iscrpljen od muka, Ivan Iljič je u polusvjesnom stanju zadnjim ostacima svijesti doživio prosvjetljenje. Činilo mu se da se probija kroz neki tunel, gdje ga je čekao prelazak u vječnost. Tolstoj kaže:

„To je bilo na kraju trećega dana, sat prije njegove smrti. U to isto vrijeme mali gimnazist se tiho-tiho prikrao ocu i prišao njegovoj postelji. Samrtnik je neprestano očajno kričao i lamatao rukama. Njegova ruka pala je na glavu sina. Mali gimnazist ju je uhvatio, pritisnuo na usne i zaplakao. U to isto vrijeme Ivan Iljič se probio kroz jamu, ugledao svjetlo, i njemu se otkrilo da njegov život nije bio ono što je trebalo da bude, ali da se to još može popraviti. On je zapitao sebe: a šta to 'ono', i utihnuo, osluškujući. Tu je osjetio da neko ljubi njegovu ruku. On je otvorio oči i pogledao na sina. Bilo mu ga je žao. Prišla mu je žena…Njemu je postade žao…I najedanput njemu je postalo jasno da ono što ga je mučilo i nije izlazilo iz njega da najedanput sve izlazi s jedne, s dvije strane, s deset strana, sa svih strana…On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – progovori on glasno. – 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo…'Svršeno je sa smrću' – rekao je sebi – 'Nje više nema.' On je udahnuo u sebe zraka, zastao na polovici daha, opružio se i umro.“ (Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci,   str. 81) 

Rekosmo da odgovora na pitanje o tajni života ima koliko i ljudi. Mladi Ludwig Wittgenstein je u rovovima Prvog svjetskog rata čitao Tolstoja. Bilo je to na Poljskom ratištu, u vrijeme kad je Brusilov započeo ofenzivu protiv Austro-ugarskih trupa. Znao je Wittgenstein da svakog časa može poginuti. Možda je baš pod utjecajem Tolstojevih misli i iskustava u svoje filozofsko djelo zapisao gore navedni stav o vječnosti kao beskonačnom trajanju?

„Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.“ Ostavimo metafizička pitanja o vječnosti i posvetimo se našem životu.

„Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,  Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185 i 187 ) 

Pitanje vječnosti je pogrešno postavljeno pitanje. Rješenje problema je ukidanje tog nesuvislog pitanja. Rješenje je u sadašnjem trenutku, u konačnosti. Prigodom jedne smrti, na bdijenju se razvio razgovor. Rođak umrlog rekao je ono što se u takvim prilikama obično kaže, naime da je smrt sastavni dio života. Usprotivio sam se takvom mišljenju. Rekao sam da je smrt za umirućeg činjenica potpuno izvan života. Smrću počinje nepoznata zemlja iz koje se nitko nije vratio. Zato nas ona i ne treba zanimati. Valja se usredotočiti na život. A za život je potrebno neko umijeće i snaga.Vjera je ono najviše znanje, koje čovjeku govori kako da živi. Ali većina ljudi ne dopire do toga znanja. Dopiru oni koji su doživjeli uskrsnuće u svom stvarnom i konačnom životu, po kojem su postali novi ljudi. Metaforu o tisuću uskrsa, koji nam se mogu dogoditi u stvarnom životu, rekao je u jednoj propovjedi kapelan u mojoj župi. Mladi svećenik je iskoračio iz zadane teološke sheme. Nije ni slutio koliko je poticajna misao i napuštanje ideje o uskrsu kao događaju koji će nastupiti tek nakon smrti. Bez obzira na to što se doista dogodilo povijesnom Isusu! Idealni Isus kršćanske vjere dopušta takvo razmišljanje.

 

drazen-pavlic @ 06:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.