Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, rujan 6, 2010
Ponovimo pitanje: kako se čovjeku dogodilo da nema vremena?

U knjižari je gužva, red je od kase do vrata. Roditelji u rukama drže popise knjiga i nervozno cupkaju pogledavajući na sat. Dvije prodavačice trude se koliko mogu. Trče oko polica i traže udžbenike, radne bilježnice, pribor. Ulazi čovjek i raspituje se za pakete koje treba dostaviti svom šefu. Prodavačica ga moli da sačeka trenutak dok podvori kupca koji je na redu. Dostavljač ne nalazi smirenje, već ubzano šeta gore-dolje. Da ne gubi vrijeme, javlja se na mobitel. Nakon nekoliko minuta on glasno izvješćuje prodavačicu da odlazi, jer nema vremena. Prodavačica ga moli da sam utovari pakete, koji spremno čekaju na dvorištu. Ljutiti dostavljač samo ponavlja da on nema vremena, jer ima posla i ide raditi.

Čovjek je oduvijek mjerio vrijeme, ali nije uvijek bio u takvoj žurbi. Naši preci su se u vremenu orjentirali na prirodan način. Njemački vojnici u srednjem vijeku na ratne pohode nosili su pjetlove, kako bi u dogovoreno vrijeme mogli započeti napad. Kod nomada i ratara vrijeme je određivao krug poslova koji se obavljaju bez žurbe. Ako su goveda već otišla na pašu, stočari su znali da je oko pola šest ujutro  Egipatski svećenici godinu su podijelili u tri razdoblja. Prvo je razdoblje poplave i traje 4 mjeseca. Drugo razdoblje počinje sjetvom i rastenjem bilja. Treće počinje žetvom, a završava povratkom suše. Od tog je časa čitav život usmjeren čekanju nove poplave. Doba poplave, doba sjetve, doba žetve – tri su doba po četiri mjeseca od kojih svaki po 30 dana - što daje godinu od 360 dana. Na kraju zadnjeg doba dodaje se 5 dopunskih dana. Svake četvrte godine svećenici su dodavali još jedan dan. Računica nije bila precizna, jer su u doba ratova i nereda zaboravili pribojati dan. Dan i noć Egipćani su dijelili na 12 jednakih sati, a sate nisu cijepali na manje cjeline.

Kinezi su dan i noć ograničavali izlaskom i zalaskom sunca, a dijelili su ih na 6 dnevnih i 6 noćnih sati. Za svaki sat bio je vezan jedan znak Zodijaka.

U starom Rimu godina je počinjala 30. ožujka, a sastojala s od 12 mjeseci po 30 dana. Mjesec se sastojao od nona (4-6 dana), ida (8 dana) i kalendi (15 dana). Septima hora (sedma ura) bio je naziv na podne i ponoć.  U svakodnevnom životu govorili su ante meridiem ili post meridiem. Točnu satnicu nisu koristili. U engleskom govornom području i danas za prije podne koristimo skraćenicu a.m., za poslije podne p.m. Još i danas ljudi u našim selima žive mirnije od građana (ne ovise o voznom redu javnog autobusa, vrijeme za parking nije im ograničeno na 1 sat, radno vrijeme ne otpočinje u točno određeno vrijeme već se sastoji od količine posla kojega danas moraju obaviti). Sjećam se konduktera autobusa koji je žalio za svojim seoskim danima: „Autobus na mojoj liniji kreće u šest  ujutro. Moram ustati u četiri i trideset, dok sam ranije mogao dulje ostati u krevetu. Ako prođe vrijeme hranjenja, blago će „bekarati“ – ali koga briga. Posao u staji može pričekati.“ Stariji ljudi na selu primjerice ne kažu da je  3:34, nego „prema četiri“.

Vrijeme je uopće počinjalo teći od nekog važnog događaja: potopa (Noa), obrednog žrtvovanja (Abraham i Izak). Bile su to raskrsnice i novi počeci. Attali zaključuje da su kalendari zbob toga postali središta društvenog poretka. Još su stari Sumerani imali mjesečev kalendar od 364 dana i 9 sati.  

Kako je nastala naša era? Godine 532. Dionizije Exiguus predložio je da se godine računaju od Kristovog rođenja, odnosno od 25. prosinca 753. godine rimske ere ili 4. godine 194. Olimpijade. Taj prijedlog je prihvaćen, s tim da je Crkva početak godine kasnije pomaknula na 1. siječnja.

U prastaro doba bogova ljudi su vrijeme mjerili protjecanjem vode, cikličkim kretanjem planeta, istjecanjem pijeska – na prirodan način. Narod Mondanga (Čad) koristi istu riječ za sunce i vrijeme („ntangu“). Tjedan im traje 4 dana, a godina počinje od sezone kiša.

Cejlonci se ravnaju prema cvijetu koji se svaki dan otvara u isto vrijeme, a stari Irci prema morskim mijenama. U Kini je u VIII stoljeću proizveden mehanizam čije zvonce je označavalo 12 dnevnih sati, a bubanj četvrtine sata. Točna razdioba sati na 60 minuta u Europi je zabilježena tek u XIV stoljeću.

U srednjem vijeku, pored prirodnog vremena ritam života određuje samostanski sat. Sveti Benedikt je svojim redovnicima propisao točan raspored života. Sati su nazvani prema molitvama. U svojim Pravilima (Regule) on je namjesto 24 uveo 7 svega sati – prema sedam molitvi kojima Benediktinci slave Boga. Dan započinje jutarnjom molitvom, pred zoru (MATUTINUM), u zoru mole se pohvale (LAUDES), u 6, 9, 12 i 15 sati mole se PRIMA, TERTIA, SEXTA I NONA. To su horae minores (mali časovi). U sumrak se mori večernja (VESPERAE),  a u povečerje prije počinka COMPLETORIUM. Crkvena zvona udaraju jednom na PRIMU, dva puta na TERTIU, tri puta na SEXTU (podne). Sat je podijelen na 4 odjeljka, a odjeljak na 10 časaka. Godinu su redovnici podijelili na 4 razdoblja: od Uskrsa do Duhova, od Duhova do Septembra, od Septembra do Korizme, od početka Korizme do Uskrsa. Mjesece Benediktinci dijele na tjedne prema hebrejskoj tradiciji. Tako su samostani usred svijeta podređenog ritmu poljodjelskih radova živjeli nego drugo vrijeme – posvećeno Bogu. Bilo je važno „sve obavljati u pravo vrijeme.“ Sv. Benedikt isticao je važnost pravilnosti i točnosti: „Uredite vaše vrijeme, ne ostavljajte ni trenutak koji nećete pružiti Nebu i svetoj službi.“ Seljaci su čuli samostansko zvono i tako su malo pomalo prihvatili kanonsku satnicu.  Talijanska riječ za zvono (Campane) dolazi od  riječi polje (Campo) na kojem obitavaju seljaci. Oni ne znaju odrediti vrijeme bez zvonjave.

Uskoro se crkva počela sve više uplitati u prirodni život seljaka. Karlo Veliki je u IX stoljeću zabranio rad nedjeljom i blagdanima, jer su to dani namijenjeni slavljenju Boga. Crkva je imala interesa da u te dane narod dođe u ckrve, jer je to bila prilika za prikupljanje milodara. Zbog toga je crkva u narednom razdoblju umnožila broj blagdana. Propisivala je radne dane, blagdane, dane uzdržavanja za muža i ženu...

Urari su počeli rješavati problem konstrukcije kotača ili ploče čije će se okretanje točno poklopiti s trajanjem ekvinocijskog kruga. U XIII stoljeću to im još ne uspijeva. Tek izumom foliota omogućeno je pravilno titranje koje se utegom prenosi na zupčanik i dalje na satni brojčanik i kazaljke. Prvi satovi variraju oko 1 sat dnevno, a veličina rimskih brojki i debljina kazaljki dopuštaju tek približno očitanje vremena.

Pojavom džepnih satova nastaje gradski ideal da se bude točan poput sata. Uz to, posjedovanje sata postaje simbolom uspjeha. Ritam trgovine ubrzava ritam života. O značenju mjerenja vremena svjedoči jedna Pascalova rečenica: „Govorio sam čitavih pola sata, a bez pijeska govorio bih...“ Rabljeni pješčani satovi istjecali su brže. Jednim takvim služio se kapelan na brodu engleske Indijske kompanije, zbog čega su njegove mise trajale svega 20 minuta – što je bilo po volji oficirima na brodu.

Selo još uvijek ne prati novi ritam grada i trgovine. Seljaci riječ tjedan gotovo ne koriste. Od oznaka vremena oni kažu osam dana za četvrtinu mjeseca, petnaest dana za pola mjeseca, te zimska i ljetna polovica godine. Kuhanje jaja traje im jednu Zdravomariju, potres je trajao dva Creda, sjećaju se događaj iz doba kad brijestovi listaju.

Nadziranje vremena postalo je moć. Protestanti u švicarskim i njemačkim selima nisu htjeli prihvatiti gregorijanski kalendar, tako da se morala umiješati policija. Sporno je bilo što je izgubljeno jedanest dana. Prosvjednici su na ulicama uzvikivali: „Vratite nam naših jedanaest dana!“

Krajem XVII stoljeća engleski satovi već imaju kazaljke za minute, ponekad čak za sekunde. Točni mehanički satovi stvaraju novo ritmizirano konstantno vrijeme. Oko podne se moglo primjetiti ljude da stoje na trgu i čekaju da po satu na gradskom tornju namjeste svoje džepne satove. Poslovni ljudi u društvu su često pogledavali na sat, možda samo zato da istaknu statusni simbol. Stoga je ondašnji bonton propisao da je pretjerano (neuljudno)  da poslovni ljudi u svačijem prisustvu gledaju na sat.

Vođenje trgovačkih knjiga, policijskih arhiva, kamatnih računa, sajmišnih obračuna uvjetuje uvođenje reda i unificiranje računanja vremena u Europi. Trgovačke kompanije uvode stalni početak godine na jedan nepomičan datum, a to je Obrezanje Kristovo ili 1. siječnja. Predstojnik pariškog redarstva godine 1320. piše: „Mnogi...nastoje ići na posao i napuštati ga u vrijeme kad im odgovara, a naplaćuju, pak, svoj rad u punom iznosu, kao da rade cijeloga dana, što uvelike ide nauštrb majstora.“ (Attali, Povijest vremena, August Cesarec, Zagreb, 1992. str. 166)

Potreba mjerenja radnog vremena donijela je značajne promjene. La Mettrie godine 1747. uspoređuje ljudsko tijelo i satni mehanizam: „Ljudsko tijelo je stroj koji sam podešava svoje opruge.“ (isto, str. 199) Francuski urar Berthoud godine 1812. piše: „Upotrebom satova ljudi mogu koristiti sve momente prijeko potrebne za poslove u životu u gradu. S pomoću njih čovjek uređuje vrijeme rada i vrijeme odmora, vrijeme objeda i vrijeme sna. Takvom sretnom raspodjelom vremena i samo društvo ide poput sata, a ako je dobro podešeno, izgleda poput neke skupine zupčanika, dok niz njegovih kotačića predstavlja rad svih članova od kojih je sačinjeno.“ (isto, str. 216)

Usavršavanje pomorskog kronometra tijekom XVIII stoljeća omogućuje racionalan pristup putovanju, točno određivanje geografske dužine, predviđanje vremena dolaska broda.  Postaje zorno da je vrijeme novac. Putovanja sve manje ovise o osjetilnom iskustvu svijeta. Zahvaljujući izumu pomorskog kronometra, engleska mornarica osvaja sve više kolonija i udvostručuje vanjsku trgovinu.

Francuski urar Japy je sredinom XVIII stoljeća došao na ideju kako da smanji troškove proizvodnje mehaničkog sata, tj. kako da u jedinici vremena proizvede maksimalni broj komada. Okupio je 300 seljaka i mjesnih obrtnika u svojoj tvornici i radni proces podijelio u najsitnije dijelove. Četiri godine kasnije dosegao je godišnju proizvodnju od 100.000 satova. On je bio prvi koji je povećao rentabilnost proizvodnje optimalnim korištenjem vremena - koje je izravno shvaćao kao novac (isto, str.  224).

U svojim djelima Karl Marx točno je izrazio zakon kapitalizma, da je vrijeme postalo novac. Od engleskih nacionalnih ekonomista on preuzima uvid da je rad mjera razmjenske vrijednosti svake robe. Tu se rodila ideja da količinu rada treba mjeriti vremenom uloženim u rad: „Vrijeme neke robe se prema vrijednosti druge robe odnosi kao što se radno vrijeme potrebno za proizvodnju jedne odnosi prema radnom vremenu potrebnom za proizvodnju druge.“ (Kapital)

Jasno je da će kapitalist potkradati vrijeme predviđeno za odmor i objed. Radni dan sve se više produljuje. Radnici nemaju satove i nisu u stanju kontrolirati radno vrijeme.

Usput se rađa otpor prema crkvenim blagdanima, jer dok ne rade radnici ne zarađuju. Benjamin Franklin kraljem XVIII stoljeća piše: „Onaj tko svojim radom može zaraditi deset šilinga dnevno, a polovicu dana šeta i odmara u svojoj sobi...on je potrošio ili bolje, bacio pet šilinga.“ (Attali, isto, str. 238-239) Dobiti na vremenu znači smanjiti broj prazničnih dana. Direktor manufakture Saint-Gobin godine 1778. donio je odluku da radnici moraju raditi nedjeljom, kako bi ih spriječio da se nedjeljom i praznicima opijaju. Francuska revolucija ukinula je mnoštvo crkvenih blagdana jer je to zahtijevala krajnja bijeda stanovništva. Republika je odredila da njezino vrijeme počinje teći od 1. godine.  Prionulo se izradi novog kalendara koji je ukinuo sve prazničke dane „koji su prouzročili toliko šteta ljubiteljima trgovine i industrije“. Umjesto nedjelje, kao dan odmora u republikanskom kalendaru uveden je svaki deseti dan. Pokus je propao već 1805. kad se vraća gregorijanski kalendar i nedjelja kao tjedni dan odmora. Napoleon je tim povodom rekao da radnici moraju imati pravo da rade i nedjeljom, jer svaki dan jedu. Zakon o nedjelji donesen godine 1814. dopušta rad u tvornici nedjeljom, a zabranjuje samo vanjske manifestacije.

Kapitalisti su pod pritiskom radničke borbe za skraćivanje radnog vremena uskoro iznašli mehanizme za intenziviranje rada. Kašnjenje na posao kažnjavalo se gubitkom četvrtine dnevnice, produljenje odmora za 5 minua s pola dnevnice... Pravila su propisana Pravilnicima tvornice.

Slobodno vrijeme uskoro se počelo shvaćati kao vrijeme potrebno za odmor i oporavak radnika za rad. U život srednjeg sloja prodiru sat, šivaći stroj, gramofon. Vrijeme potrebno za predah skraćuje se.

Kult točnosti izašao je iz tvornica. Ljudi se oduševljavaju za napredak, ubrzanje i točnost. Željeznički kolodvor s obveznim satom na pročelju i točnim voznim redom postaje novo mjesto nadziranja vremena. To je dovelo do potrebe usklađivanja satnica između zemalja. Godine 1839.  izdan je prvi zbornik voznih redova engleskih željeznica i tom prilikom izjednačena su kolodvorska vremena u čitavoj Engleskoj. Godine 1912. Francuska saziva međunarodnu konferenciju čiji je rezultat osnivanje Međunarodnog ureda za vrijeme u Parizu. Njegov je zadatak da uskladi vremena različitih nacionalnih opservatorija (čija su vremena odstupala po nekoliko minuta) i odredi jedinstveno vrijeme te ga očuva. Od 1924. BBC putem radija emitira zvona Big Bena. Točno vrijeme ulazi u engleske domove. Dne 14. ožujka 1933. godine automatski telefon u Parizu koji govori točno vrijeme nazvalo je 140.000 ljudi. Isto je u New Yorku uvedeno 1935., a u Londonu 1936. Attali zaključuje: „Nitko više ne može izbjeći sat, minutu, sekundu. Uostalom, ljudi već 1935. godine vrijeme nose na sebi, kao prvi masovni dometak.“ (isto, str. 287) Posjedovanje sata posaje nužna potreba. Zahvaljujući postignućima američkih poslovnjaka on uskoro postaje dostupan svakom džepu. Braća Ingersoll dosjetili su se da satove po 1 dolar, koje je proizveo Roskopf, širom Sjedinjenih Država prodaju pouzećem. Prodaja sata više niej vezana za mjesto popravka. Timex jamči vrijek trajanja, ne više dugovječnost. Nakon isteka garancije od 1 godine, sat se baca i kupuje se novi. Godine 1958. na tržištu se pojavljuju ženski sastovi.

Pomama za vremenom se nastavlja. Vlakovi povećavaju brzinu, telefonske mreže, radio i TV omogućuju trenutačnu komunikaciju. Udaljenost od New Yorka do Pariza godine 1970. svodi se na 3 i pol sata avionom.

Planeta Zemlja danas živi prema jedinstvenom vremenu. Tržište je otvoreno 24 sata dnevno, u svakom trenutku možemo obavljati novčane transakcije i trgovačke poslove, informacija za nekoliko sekundi dolazi na najudaljenije mjesto. Vrijeme postaje homogeno, bez zvona, kontrolnih ura. „Svijet izgleda kao da je u stanju trajnog bdijenja, neprestano u očekivanju događaja, neprestano na radu, s pretjerano kratkim stankama.“ (Attali, isto, str. 345.)

Vratimo se početnom pitanju. Kako se dogodilo da današnji čovjek nema vremena? Dovitljivi ljudi su se tijekom povijesti trudili smisliti mehanizme za što točnije mjerenje vremena. Na to su ih tjerale potrebe veće proizvodnje, bolje organizacije, kraćeg putovanja. Ukratko, ubrzanje života, točno praženje vremena, nadzor radnog i slobodno vremena sa sobom je donio kapitalizam. Vrijeme je svedeno samo na jednu svoju dimenziju: sadašnjost i očišćeno od svih drugih oznaka, da bi postalo homogeno i podobno za mjerenje.

drazen-pavlic @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.