Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
nedjelja, listopad 10, 2010

Zenon 

Svaki gimnazijalac sjeća se Zenonovih dokaza protiv kretanja. Dokazi se temelje na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. U prvom dokazu Zenon tvrdi: kretanje nema istine (ne postoji), jer ono što se kreće mora doći do polovice puta prije negoli do cilja. Da bi tijelo prešlo neki put,  mora najprije doći do polovice. Sad je kraj ove polovice jedan među-cilj, a polovica je opet cjelina koja ima svoju polovicu. Prema tome tijelo koje se kreće mora najprije dospjeti do polovice ove polovice. Podjela među-prostora usitnjava se u beskonačnost. Svaka veličina, a svako vrijeme i svaki prostor uvijek imaju neku makar minimalnu veličinu, opet se može podijeliti. Tijelo koje se kreće mora prijeći beskonačni broj momenata te zbog toga nikad ne dolazi do cilja.  

Diogen Laerćanin prenosi da je Parmenid prvi postavio zaključak poznat kao „Ahil“ (to navodi i Favorin u Mješovitim pričama), a nemogućnost kretanja da je postavka drugog Parmenidovog učenika Melisa. Upravo Melis je prema Diogenu rekao: „Ne postoji nikakvo kretanje. Kretanje je samo prividno.“ Očiglednu apsurdnost postavki elejskih filozofa Hegel objašnjava time što su stari majstori misaone teškoće voljeli umatati u osjetilne predodžbe. 

I u drugom Zenonovom dokazu ne radi se o stvarnom kretanju, nego o kretanju zamišljenih tijela. Dokaz glasi: „Sporije tijelo ne može se nikada sustići ni od strane tijela koje se kreće najvećom brzinom.“ Naravno da taj stav proturječi iskustvu. Ako se dva tijela kreću u istom smjeru, od kojih je jedno daleko naprijed, a drugo se kreće za njim brže od njega, mi znamo da će drugo tijelo sustići ono prvo. Zenon, međutim, objašnjava da goniču treba izvjestan dio vremena da bi došao do onog mjesta odakle je onaj koji bježi pošao. Za vrijeme dok je gonič dospio do točke na kojoj se onaj koji bježi nalazio na početku, ovaj je već otišao dalje. Bjegunac je u međuvremenu prešao novi djelić prostora, kojeg gonič mora opet prevaliti kroz neko vrijeme. Na taj se način sustizanje produljuje u beskonačnost. Sporije tijelo uvijek uspijeva malo izmaknuti bržem tijelu, koristeći vrijeme koje je brže tijelo trošilo da dođe do polazne točke sporijeg tijela. Aristotel kaže da i ovaj dokaz pretpostavlja istu beskonačnu odijeljenost pojedinih segmenata, kao i prvi. On zaključuje da je to jedna neistina, jer brzi trkač ipak će sustići sporoga ako bi mu ovaj dozvolio da prekorači granicu. U dokazima se pretpostavljaju vremenske i prostorne točke koje su odvojene i predstavljaju granice jedna drugoj. Ali u zbilji tijela prekoračuju granice odnosno granice nisu apsolutne, jednako kao što vremenske točke nisu apsolutno odijeljene.  

Treći dokaz glasi: „Strijela koja leti miruje, jer ono što se kreće uvijek se nalazi u sa sobom jednakim sada i sa sobom jednakim ovdje.“ Dok leti, strijela je ovdje i ovdje i ovdje. Prema tome, strijela se ne kreće. Ona miruje u odnosu na svaki ovdje. Dokaz se temelji na pretpostavki da se vrijeme sastoji iz sve samih sada, a prostor od sve samih ovdje. Kad se to ne bi pretpostavljalo, Zenonov treći zaključak ne bi se mogao izvesti.  

Kretanje je (apsolutno) relativno. To znademo iz mehanike. Tijelo se kreće u odnosu na drugo tijelo ili mjesto. Da bi odgovorili na pitanje koje tijelo se kreće a koje miruje, treba nam više od dva mjesta. Barem tri. Aporija počiva na zabludi što se na vrijeme uobičajeno gleda prostorno, odnosno svaki sada u mislima se povezuje s nekim ovdje. 

Ovi „dokazi“ mogu se primijeniti na kretanje ljudskog života koje traje od rođenja do smrti. Tu bi se mogla zasnovati ovakva postavka: ako živim u aktualnom trenutku sada i sada i sada, prepuštajući mu se u potpunosti, moja strijela, moj život ne teče. Dakle, nema prolaznosti života. Živim vječno, ili točnije izvan vremena, a sutra i jučer me ne zanimaju.

 

drazen-pavlic @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.