Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, travanj 8, 2013
Ta viša realnost izvan čovjeka, koja čovjeka nosi prema nekom cilju (smislu), zapravo je njegov oslonac.  (Wittgenstein u vihoru I svjetskog rata na poljskom bojištu čita Tolstoja i Kierkegaarda. U svoj Dnevnik zapisuje da ga u totalnom rasapu i kaosu jedino vjera drži u životu). Međutim, kako doći do vjere? Kako prepoznati oslonac? Kierkegaard tu uvodi pojam religijskog kretanja svijesti. Takvo kretanje nisu u stanju izvesti svi. Ono je povezano s mnogim teškoćama i odricanjima od životnih zadovoljstava. Zato on taj napor promišljanja čovjeka naziva - beskonačno odreknuće. Čovjek mora biti u stanju odreći se svega: materijalnih stvari, čak i obitelji…  da bi postigao konačni cilj, a to je oslobođenje  (ili spasenje - rečeno religijskim rječnikom). To ne uspijeva svakom, čak niti većini.  To nije samostansko kretanje, kad se čovjek zapravo povlači iz realnog života. To nije niti poza pjesnika ili filozofa, koji u realnom svijetu izgledaju smiješno i ne snalaze se.

Kretanje beskonanog odreknuća mogu izvesti  tek vitezovi vjere, koji se mire sa svakom večerom koju su im pripremile voljene supruge. Vitezovi vjere mogu se odreći svega  - i nakon razgovora s Bogom (molitve) skladno doskočiti na tvrdo tlo, te nastaviti obiteljski život, ispunjen razumom - kao i strastima.  (Kierekgaard na jednom mjestu govori da Božju zapovijed ljubavi  na pravi način ispunjavamo kad ljubav pokazujemo svojim bližnjima... stoga nije potrebno da  krenemo činiti dobra djela u Afriku.)

Odricanje od sveg materijalnog svakako je poanta stoičke filozofije (Seneka kaže da se život ne sastoji u imanju i materijanom, ali situacija blagostanja pogoduje razvoju duševnih sposobnosti. Umjetnost i umjetnici  oduvijek su živjeli u dokolici. Bogatstvo nije cilj, ali je dobro sredstvo u postizanju duhovnih ciljeva.) Na primjerima oca Abrahama, zatim Joba, objašnjava Kierkegaarad o čemu se tu radi. Abraham je bio spreman poslušati Božji poziv, koji je uključivao žrtvu vlastita sina (Isto će u svoje vrijeme učiniti i sam Bog). Odričući se jedinog sina, kojeg je dobio u poznoj dobi, Abraham je ipak vjerovao da će Bog u zadnji čas pronaći neko rješenje. Bila je to apsurdna situacija, a vjera zapravo i jest vjera u ono što je apsurdno. (To je i Tertulijanova definicija vjere: „Vjerujem, jer je apsurdno!“ Credo, quia absurdum est.“)

Nisu svi u stanju slijediti tako visoke ciljeve, kao što čine junaci vjere. No, čak i za onog koji nikad nije dospio do vjere, život nije promašen. Ima on za svakoga dovoljno zadataka, te „ako njima pristupa pošteno i s ljubavlju, ni tada život ne bi trebao biti proigran“, kaže Kierkegaard.

 

Digresija:

Slično, Job:  Izgubio je sav imetak i obitelj, ali pri tom ipak nije izgubio samoga sebe. ..ostao mu je duh, te je u jednom trenutku  doskočio natrag u realni život.  Bog mu je vratio gotovo sve, imanje, zdravlje... Ipak, nije mu mogao vratiti djecu, jer se život ne vraća! Ovako zaključuje Kierkegaard, ne bi li još jednom podcrtao vrijednost, nepovratnost i neponovljivost života.

 

...

Kad se Kierkegaardova bivša zaručnica udala za njemu nepoznatog muškarca, on je osjetio olakšanje. Poput Joba, doživio je taj trenutak kao da  se  iznova rodio:

„Ponovo sam vlastito ja; tu imam ponavljanje, razumijem sve, i život mi izgleda ljepši nego ikad“ – kaže filozof.

Time je zatvoren rascjep koji je postojao u njegovu biću.  Kierkegaard zaključuje da je to ponavljanje, jer je sve dobio dvostruko – što se očituje u tome da je opet postao vlastito Ja.

(Podjsećam da ovdje Kierkegaard smišljeno upotrebljava svoj novi izraz ponavljanje, za što bi Hegel ovdje ubacio svoju riječ za samosvijest – nakon rascjepa svijesti /subjekta/ i njegovog objekta, Ja se vraća sebi – te postaje po sebi i za sebe. Razlika je svakako u tome što je čovjek kod Kierkegaarda sastavljen i od strasti - koje su također Božanskog porijekla, jer nije samo um kršten – kako Kierkegaard kaže u mottu za Dnevnik zavodnika. Hegel uvijek ima na umu čovjeka kao racionalno biće – biće koje spekulira.)

 

Digresija:

 (Kod Hegela, također, imamo neku dvostrukost. Prvobitna neposredna svijest dijeli su na sebe i neko svoje očitovanje u svijetu – koje privremeno postaje njegova opreka. Čovjek opredmećuje svoje sposobnosti /znanja, vještine/, bilo da se radi o drvodjelji, umjetniku ili znanstvenom radniku.  /Marx je to opredmećenje nazvao otuđenjem – jer se predmeti i svijet koji je čovjek proizveo okreću protiv njega. Čovjek je stvorio svijet znanosti i tehnike, a oni ga sada porobljuju, čine ga svojim privjeskom – to se lijepo vidi u činjeci da u uvjetima automatiziranog rada čovjek postaje privjesak stroju./ U tom kretanju koje opisuje Hegel, svijest se zapravo rascijepila na svoju prvu neposrednost /ono o sebi/ i predmet koji je proizvela /subjekt – objekt/. Zatim svijest to objektivirano vlastito djelo prepoznaje kao svoje, te postaje posredovana svijest, prožeta svojim opredmećenim djelom...  Svijest sada u sebi  obuhvaća te momente svoga razvoja /postaje o sebi i za sebe/. Posredovanje je otupilo i rastočilo pojedine momente u tom razvoju samosvijesti, što je kod Hegela izraz i sinonim za concretum čovjeka.  On odbacuje prijašnja stanja , kao nedovršena.

Kod Kierkegaarda, naprotiv, mladić prolazi kroz kušnje i uvijek sebe nanovo gubi i dobiva. Pritom ranija etapa ne gubi na važnosti, ona nije neki niži stupanj, već je kao iskren ljudski odnos za taj trenutak jedini i ispravan.  Čovjek se svoje prošlosti ne odriče – recimo, kao nečeg nesavaršenog, kao da je primjerice bio glup.... Ne može zaljubljeni, koji se u tom momentu, gubeći glavu, sasvim otuđuje  i podređuje voljenoj, reći da on mora nekuda dalje napredovati. Pa njemu je u tome sav život! Zaljubljeni sve vidi u drugačijem svjetlu!)

drazen-pavlic @ 13:35 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.