Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
petak, travanj 12, 2013
...

U priči o Jobu dotakli smo važno određenje Kierkegaardove filozofije. Čovjek najprije treba izgraditi svoj odnos prema Apsolutu (Bogu), izvršiti religiozno kretanje. Tek se nakon toga vraća u realnost i sad s nebeskim metrom mjeri stvari i ljude – njihovu vrijednost. Iz perspektive vječnosti on sad ponavlja život u vremenu. Baš poput zaljubljenog, on sve vidi u drugačijem svjetlu – pa je u stanju svijetu i ljudima pristupiti uz pomoć stava ironije, a to znači ne pridavati toliko važnosti unutar-svjetskim problemima, zanimljivostima…  I tu imamo ponavljanje. Kad je sve izgubio, kad su sve oluje istutnjile i kad je Bog Jobu vratio zdravlje i imanje (ne i umrle članove obitelji, jer nitko ne može čovjeku vratiti život, pa nisam Bog – baš ga zbog te neponovljivosti valja iskreno /=valjano/ proživjeti)…Job i Bog su se izmirili, shvatili su jedan drugoga – kaže Kierkegaard. („Kakvo mora biti blaženstvo da te Bog vrati na tvoje mjesto!“) Rješenje Jobovih patnji apsurdno je. Došlo je kad je misao stala, jezik onijemio, kad je objašnjenje izostalo. Nakon nevremena i oluje, sve se pročistilo. Prema Jobu, pravedniku, Bog je postupio nepravedno i Job nikad to neće razumjeti. Ali je tu nepravdu primio pred Bogom, i ne vrijedi se odupirati. On sad ponovno započinje život… i to je ponavljanje, kaže Kierkegaard. (Čovjek u svakom trenutku život gubi i ponovo dobija...)

Rekli smo da na prve tri stranice ovog mladenačkog spisa Kierkegaard zapravo daje sažetak svoje filozofije, koja je potpuna novost u odnosu na dotadašnju (tek je Leibniz tu nešto naslućivao, kaže on.) „Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti,nikada neće živjeti  “ – kaže Kierkegaard.  Čovjek koji je izvršio religiozno kretanje, lako se odriče svega.  

Čovjeku, koji nikad nije imao vremena, Toma Akvinski savjetovao je da zamisli kako mu je preostao još samo jedan sat u životu. Kad je ovaj to učinio, svi su mu se veliki problemi i brige učinili sitni i nevažni  - u odnosu na činjenicu da će kroz sata vremena umrijeti. Čovjek koji je prihvatio svoju vremenitost i konačnost (smrtnost), svaki dan živi kao da mu je posljednji.  S te posljednje točke, koja predstavlja njegovu granicu, on se vraća u život i zapravo ga ponavlja . To je život na način ponavljanja i zato je to kretanje prema naprijed, za razliku od sjećanja koje je kretanje unatrag.  (Čovjek se u svakom trenutku u svijesti kreće naprijed, prema krajnjoj točki svoga bića i zatim se vraća unazad da bi valjano /natanane/ proživio život.)

Kierkegaarad kaže da je ponavljanje suprotan pojam od sjećanja.  Ponavljanje je zapravo suprotnost Hegelovom stalnom napredovanju u dijalektičkim trijadama:  teza – antiteza – sinteza.  Ponavljanje ne unosi neprekidni nemir i novost u život, kao što je slučaj s dijalektičkim razvojem ideje u Hegela. Ponavljanje zapravo ponavlja nebeski plan za čovjeka.

(Na drugom se mjestu Kierkegaard pita zašto se svi divimo Isusu, a rijetko se tko u životu trudi biti kao on – ponavljati Njega. Zato jer je to preteška zadaća?)

 

Kraj

drazen-pavlic @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.