Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
srijeda, travanj 10, 2013
Nakon silnih bura i oluja, koju su u njegovoj duši prouzročile strasti, mladić je ponovo zadobio duševni mir. To više nije Kierkegaard - zavodnik, već Kirekagaard - filozof. Duša je uplovila tamo gdje je uvijek težila, tamo gdje ideje huče sa elementarnim silama, a u druga vremena vlada zatišje ili tišina koja sama govori.

Lako je reći da je ono što se Jobu dogodilo za njega bio ispit (kao i za Abrahama, dakle ispit vjere; kušnja poslana od Boga s ciljem da se utvrdi: imaju li čvrstu vjeru?) Ali ispit je sam po sebi etički pojam, instanca po kojoj se ravnamo u realnom životu. Ovdje je, pak riječ o nekom kozmičkom odnosu.  Stvar najprije mora dobiti religiozno krštenje i naziv i tek se onda ide etici na vizitaciju. Tek tada dolazi izraz: ispit – kaže Kierkegaard u završnim poglavljima Ponavljanja, objašnjavajući smisao Jobovih patnji. Čovjek koji je u svijesti prošao religiozno kretanje, koji ima stav vjere u životu, drugačije pristupa izazovima života od onoga koji taj stupanj još nije dosegao.

Na početku nedaća Job je rekao pomirljivo: „Gospod dade, Gospod uze.“ – A kasnije se pobunio, jer takve gubitke nije moguće olako prihvatiti. I bunio se glasno, iskazujući svu silinu divljih i ratobornih strasti.  Job je za Kierkegaarda slika protivljenja čovjeka, u velikoj stvari  koja se događa između Boga i čovjeka.  Tu čovjek stupa u osobni odnos prema Bogu, ona je ispit u odnosu na vječnost, jer u jednom trenutku precrtava i ukida čitavu stvarnost.

 

Digresija:

U određenju vjere kao apsurda opet imamo stav suprotan Hegelovu. (U Hegelovu sustavu vjera je jedan od nižih stupnjeva razvoja duha, oblik neposredne svijesti koja misli uz pomoć slikovitih predodžbi - koja još u dovoljnojmjeri nije posredovana mišljenjem. Tek je u spekulativnoj filozofiji za Hegela moguće rješenje ili pronalazak istine.)

Za Hegela nema tajne koja može ostati skrivena čovjekovu umu. On kaže: „ Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena, nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom.“  Nasuprot racionalisti Hegelu, nastupa dakle Kierkegaard svojim apsurdom. Postoje ipak situacije koje ne možemo riješiti uz pomoć razuma/uma.  One su neobjašnjive. (Ne možemo reći besmislene; možda samo mi ljudi trenutačno ne vidimo smisao? Nadalje, za Hegela sve je u nekom kretanju, svaka etapa pretapa se u viši stupanj - koji je njezina istina i svrha. To kretanje ili napredovanje nema kraja, jer je ono kružno i utoliko beskonačno. Radi se o bezbroj koncentričnih krugova, u kojima se misao udubljuje u sebe i tako gradi svoje misaono carstvo. Vjera, zatim ljubav… dapače, područja su u kojima takvog beskonačnog napredovanja nema. Kierkegaard kaže: U vjeri se današnji čovjek nije odmakao od prvog čovjeka, recimo od oca vjere Abrahama. Tu svaka generacija mora poći od početka i sebi mora razjasniti kozmičke odnose. Ono istinski ljudsko (strast, vjera) nijedan naraštaj ne uči od prethodnika, već svaki započinje iznova, za sebe – kaže Kierkegaard u Strahu i drhtanju. Čovjek koji je uspio doći do istinske vjere, ne može dalje nikud napredovati.  Tu je ta silna razlika Kierkegaarda i Hegela. Zbog važnosti koju pridaje životu, povjesničari  filozofije svrtali su Kierkegaarda u filozofiju egzistencije; on je zapravo preteča egistencijalizma u filozofiji. (U slučaju rasprave Kierkegaarda i Hegela vidimo kako se nastavlja vječita opreka: ideja ili materija. To je samo u grubo moguće tako reći...Uopće, treba bježati od sistematizacija, jer se u njima gube nijanse, koje zapravo kazuju najbitnije u misli nekog filozofa.)

Isto tako je s ljubavi. Kako da tu napredujem i idem dalje, pita se Kierkegaard? „Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život“, kaže filozof.  On je zaljubljen preko ušiju i sve oko sebe vidi u jednom drugačijem svjetlu. (Upravo to znači ono  mjesto  - da čovjek naprije mora dobiti religiozno krštenje, te zatim ide etici na vizitaciju. Od te krajnje točke, smisla,  oslonca svoje vremenitosti u vječnom, on se vraća u realni svakodnevni život – trenutak. Mađarski filozof Bela Hamvas shvatio je da je za Kirekagaarda 'trenutak' izraz za ljudski život.  Jer je on samo trenutak u odnosu na vječnost.)

Što je, zapravo beskonačno odreknuće? Radi se o stavu ironije spram života i njegovih problema. Polazi se od jednostavne mudrosti iz Evanđelja: ne brinite se tjeskobno što ćete obući i što ćete jesti, jer će Bog već naći rješenje – kao što lijepo oblači poljske ljiljane i hrani ptice nebeske. Skrbite, dakako, ali bez tjeskobe i straha.

Nastavlja se

drazen-pavlic @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.