Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
četvrtak, travanj 4, 2013
 U prepisci mladića sa starijim i iskusnijim sugovornikom (oba su zapravo Kierkegaard, jedan iz razdoblja Dnevnika zavodnika, drugi , onaj kasniji, koji je već prebolio ljubavne patnje), Kierkegaard opet iznosi pogubnu presudu Hegelovoj filozofiji: „Zar to nije neka slaboumnost da se u takvom stupnju svaka strast, svaka ganutost srca, svako raspoloženje stavi pod hladnu vlast refleksije! Zar nije slaboumnost biti tako normalan, samo ideja, ne čovjek, ne kao mi drugi, savitljivi i popustljivi, izgubljeni i gubeći sebe! Zar nije slaboumnost biti uvijek tako budan, uvijek svjestan, nikada mutan i sanjalica!“

Kierkegaardu je, dakle, stalo do živog čovjeka – sa njegovom razumnom i osjećajnom stranom. On se pita: kako sam postao učesnik velikog pothvata, koji se naziva stvarnost ili život? Život nalikuje nekoj debati, u kojoj se treba čuti mišljenje svakog pojedinca. I ako bi svi ustali protiv mene, ako bi se radilo o mojem životu - kaže Kierkegaard - bio bih ipak u pravu, upravo stoga jer se radi o meni. Čovjek u tom kretanju ne može biti naprosto prevladan, kao što Hegel čini sa svim bićima - uz pomoć svog pojma dijalektičkog posredovanja.

Vrijeme  je navlastiti „prostor“ čovjekov, njegova privilegija.  Vrijeme nije tek nešto u što je Božja ideja (Riječ) pala i zapravo se srozala. Čovjek može, dakako, donijeti odluku da učestvuje u životu (svom vremenu i prostoru) ili da se iz njega povuče - ali to je njegova slobodna odluka.

...

Ipak, čovjekov je život nošen jednom realnošću izvan sebe, a to je vječnost  - odnosno Bog. Istina, čovjek to odmah ne vidi, pa se pita: tko me u sve ovo uvukao i sada me pušta da tu stojim? Kako sam ušao u svijet, zašto me nisu pitali, upoznali me s običajima, već su me jednostavno svrstali u stroj. Gdje je dirigent? Sva ova pitanja postavlja Kierkeaard u Ponavljanju.  (Ova su razmišljanja utjecala na književnost, pa tako na Camusova Stranca, koji se također u svijetu i životu osjeća kao potpuni stranac.)

Digresija:

Slično kaže Tolstoj na kraju Ispovijedi, kad smisao života pronalazi u vjeri. Čovjek je zaboravio tko je Domaćin, tko mu je uopće dao život, te se počeo ponašati nezahvalno, čak tvrdi da Domaćin (Bog)ne postoji.  Zato je ostao bez oslonca i gubi tlo pod nogama. Veličanstvena slika s kraja Ispovijedi  to lijepo opisuje.

Nastavlja se

drazen-pavlic @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.