Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, travanj 1, 2013
Nastavimo razmišljati u opreci Hegel – Kierkegaard. (Horhe Louis Borhes je rekao da se čitava povijesti filozofije može svesti na opreku stavova Platona i Aristotela: bitak je ideja  - ili: bitak je materija?! Uvijek se ponavlja isti sukob,  jaz, borba...  kakvu su iskusili ova dvojica oponenata na samim počecima mišljenja.)

Kierkegaard kaže:

„Ponavljanje je stvarno (tiče se konkretnog, realnog čovjeka) i teče unaprijed, za razliku od sjećanja koje je imaginarno i teče unazad. Zato je moguće reći da ponavljanje usrećuje čovjeka, jer je ono istina života.“

Pročitali smo tek jednu stranicu Ponavljanja, a već dolazimo do novih teškoća. Što znači stav da ponavljanje usrećuje čovjeka? Kierkegaard kaže da ponavljanje usrećuje čovjeka, ukoliko ovaj sebi ostavlja vrijeme za život i ne traži odmah u času svoga rođenja izgovor da se ponovo izvuče iz života.

Sad doista moramo u sjećanje pozvati Hegelov sustav. Ideja se najprije izgrađuje u carstvu logike, zatim pada u prirodu i naposljetku se u čovjekovu duhu vraća k sebi. Hegelova je ambicija da objasni formulu svijeta, odnosno da opiše samoga Boga. Ono što je Bog najprije imao samo u mislima (ovdje odzvanja biblijsko: U početku bijaše riječ…), stvorio je zatim u prirodi (I to je neko ponavljanje!). Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te čovjek baštini Njegov duh. Božja misao, koja je u početku apstraktna, u kretanju kroz prirodu i čovjekov duh izgrađuje se i obogaćuje konkretnim određenjima, da bi na kraju došla do samosvijesti. Apsurd je Hegelova sustava da je svrha tog kretanja samospoznaja Boga, dok je čovjek tek sredstvo obrazovanja  Apsolutnog duha (Boga).  Čovjek, njegov život, kompletan opstanak -  samo je epizoda u samorazvoju duha, u njegovom dolaženju do vlastitog cilja (svrhe) - a to je: Apsolutni duh.

Upravo na taj apsurd ukazuje Kierkegaard začudnom pređašnjom rečenicom, u kojoj ukazuje da čovjek sebi treba dati vrijeme za život, a ne povući se iz života – s izgovorom da će ionako jednom umrijeti.  Čovjek jest čovjek baš u vremenu i u svom konkretnom opstanku. Osim razuma, pripadaju mu strasti, štoviše, on je sposoban ljubiti - i biti ljubljen. Suprotno ovome, kod Hegela čovjek treba biti prevladan - u sferi apsolutnoga duha, on je samo stepenica u Božjem uspinjanju prema samome sebi. Grčki pojam sjećanja, zapravo spoznajna teorija, ovdje je sinonim za Hegelovu filozofiju, koji je ionako svoj filozofski sustav smatrao krunom  čitave povijesti filozofije. Sve su pređašnje filozofije tek etape (stepenice) na putovanju, čiji  je svršetak i cilj Hegelova filozofija. Tek je kod njega, prema vlastitom shvaćanju i razumijevanju, zapadnjačka filozofija dostigla vrhunac - i napokon našla svoj pravi izraz.

Ali tek što je Hegel pomislio da je sagradio savršen filozofski sustav - koji daje sve moguće odgovore, ...noge onih koji će ga sahraniti već su bile na pragu. Kiergegaard želi sahraniti Hegelovu filozofsku spekulaciju. Upravo ovu sliku iz Djela apostolskih koristi sam Hegel u Uvodu svoje Povijesti filozofije, da bi slikovito opisao niz filozofija koje redom bivaju opovrgnute. Sad dolazi Kierkegaard, koji opovrgava njegovu filozofiju.

Čovjek je, dakle, sastavljen od krvi i mesa. On ljubi, sretno ili nesretno, pod pritiskom osjećaja on bijesni, psuje…  Djevojčina ljubav u nesretnom mladiću, s kojim se u Ponavljanju Kierkegaard dopisuje, pokrenula je snažne sile, poigrala se moćnim strastima, te izazvala stanje u kojem mladić ne može suditi „objektivno.“

Digresija. Što je to „takozvano objektivno“? Tá uvijek čovjek sudi o tome izvanjskom, objektivnom - pa je ono istovremeno uvijek subjektivno. Hegel bi rekao, vječito pulsira subjekt-objekt odnos!

Nastavljla se

drazen-pavlic @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.