Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Prekjučer sam bio u Rijeci. Dok se probijao tijesnim i strmim uličicama, pokušavajući zaobići glavne gradske prometnice prekrcane automobilima, taksista je započeo razgovor. Riječ se povela oko gradnje novih trgovačkih centara. Gradi se novi Getro na Kantridi. To je posljednja gradska četvrt u kojoj je još bilo mjesta za trgovački centar, ostalo je sve popunjeno. Lupkajući rukom po kolu, iščekujući da se na semaforu upali zeleno, vozač je zaključio da prostora nema ni za lijek.

Možemo nadodati opće poznatu činjenicu da nema ni vremena. Poslušajmo ljude što govore. Nitko danas nema vremena - za sebe, a kamoli za drugog čovjeka. Ako prostora nema, pa još nemamo ni vremena – što nam je uopće preostalo? Pored svega nema ni novca, koji je nezaobilazno sredstvo osiguranja egzistencije. Nema čiste vode, zraka, ozona. Dakle, ničega nema. Nad našim sudbinama zavladalo je ništavilo. To je smisao nihilizma modernog vremena. Kakav je to odmak od početne situacije i vremena kad nam je podaren život! Ono što daje da ima, kako je veliki filozof XX stoljeća imenovao bitak – mi ljudi smo obezvrijedili i obeskrijepili – u ime tehnološkog napretka i podizanja razine blagostanja. Istina, bitak daje da ima, da jest ovaj brijeg, dolina, sunce, rijeka, čovjek zajedno s drugim ljudima... ali mi smo sami učinili da nas unatoč tome nema. Kad nemamo vremena, nema niti nas! Jer, što je čovjek drugo nego njegovo vrijeme? Prigovor koje nam se ovdje može uputiti glasi: čovjek danas živi bolje nego ranije, živi dulje, hrani se bolje, pokriven je zdravstvenom skrbi... Jest, ali u odnosu na osjećaj sreće koji u svemu nedostaje i dalje smo daleko od ispunjenja našeg bića.

Zašto je tome tako? Svoje vrijeme ispunili smo mnoštvom aktivnosti. Trčimo za zanimljivostima, pretrpavamo se radnim obvezama, tečajevima, rekreacijama, hobbijima da bi nadogradili svoje talente, da budemo „u toku“ – a ne primjećujemo da pritom gubimo sebe. Mi smo kao prašina koju događaj dana otpuhuje ispred sebe kad korača krupnim koracima – i tako nam se nikad ne posreći da taj događaj iskusimo – kao što kaže drugi veliki filozof XIX stoljeća.

Učinimo nešto da vratimo sebi svoje vrijeme. Otpišimo niz nepotrebnih aktivnosti, kako bismo u tišini svog doma osjetili vlastito bilo i shvatili da svega ima – ali ga mi ne primjećujemo. Kao što su davno kazali veliki grčki filozofi prije Sokrata: mnoštvo je laž, a istina je samo jedna – Bog, bitak ili ono što daje da ima, jednostavno postojanje. Lako je to reći – ali obiteljske i poslovne obveze, jednom riječi borba za egzistenciju – tjeraju nas da stalno negdje trčimo i skrbimo. Zar se na taj način ne pokazuje ljubav prema onima koji od nas ovise? Skrb je ljudski način bitka. Pomozimo svojim bližnjima obaviti poslove – kako bi i oni imali vremena za sebe i za nas.

Istinu onog što da je da ima možemo nazrijeti ukoliko zauzmemo stav odmaka od silnih događaja u našem prostoru i vremenu. Prekrcanost prostora i vremena stvara utisak da ovih nema ili ih nema dovoljno – iako čovjeku za sreću malo treba – kako kaže narodna mudrost. S distance bismo možda ipak mogli dohvatiti smisao našeg postojanja. U tome nam pomaže literatura, filozofija, vjera, pjesništvo, glazba, igra, šala... naše duhovne aktivnosti.Možda nam ozbiljnost postojanja neće oprostiti, ni dopustiti da se šalimo s njome. Shvatit će to kao izrugivanje, ironiju. Podignimo ipak glavu i ne dopustimo da nas  progutaju silne aktivnosti, te da od drveća ne vidimo šumu.

drazen-pavlic @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.