Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
četvrtak, rujan 23, 2010
Svaki čovjek svjesno ili nesvjesno pokušava riješiti isti problem: kako postići sreću? Istom pitanju možemo se približiti različitim potpitanjima. Kako živjeti ovdje i sada? Imaš li vremena za snove ili samo juriš za poslovima? Umjesto da razbijamo glavu, možemo jednostavno zapovijediti: „ Ne odgađaj najvažnije pitanje uvijek za sutra! Pronađi sreću i ispunjenje već danas!“ Tko bi se mogao usprotiviti pokušaju odgovora na pitanje o sreći? No, je li moguće napredovati dalje od postavljanja pitanja? O sreći se, zapravo, ne pita. Ona se živi. Zadovoljstvo vlastitim životom se naprosto osjeća! Poslušamo li što su o tome rekli mudri ljudi, čut ćemo između ostaloga da je ovaj jedini život sam po sebi dovoljno zagonetan. Zato čovjeku ne treba još zagonetka drugog života - koji navodno započinje poslije ovozemaljskog trajanja - kao nova obveza, neko polaganje računa o kojem već sada valja brinuti. Umjesto dvojbe o tome čeka li nas na kraju raj ili pakao, valja donijeti odluku o životu u ovome trenutku - korak po korak. Znademo da nas ispunjenje malih stvari postupno  može dovesti do krupnih preokreta u gledištima. Mogu li nas do točke preokreta u pogledu potrage za smislom života dovesti sitne promjene u navikama i postupcima, koje ćemo na temelju iskustva drugih ljudi uvesti već danas? Ono što sam davno zaključio i što mogu preporučiti moglo bi se sažeti u pravilo. Čovjek mora postati svjestan svog duha, jer po njemu on kao biće jest. Treba se pod svaku cijenu osloboditi navezanosti na materijalno i naviku stalnog zadovoljavanja prekomjernih prohtjeva – jer zadovoljena želja rađa tucetom novih. 

Iako za postizanje sreće ne postoji recept koji bi važio za sve ljude, nisu li za nas ipak poučni pokušaji mislećih ljudi prošlosti? Može li čovjek modernog tehničkog vremena išta naučiti od perzijskih mudraca, egipatskih svećenika, antičkih filozofa i židovskih proroka? Poslušajmo što nam kazuju mudraci prošlosti, koji žive samo u knjigama i našem sjećanju i ne mogu nas prisliti ni na što. Možemo ih uzeti ozbiljno ili odbaciti u svakom trenutku - kako nam drago. 

Kierkegaard je smatrao da od Abrahama do danas pred svakim naraštajem stoji isti zadatak, a to je izgradnja vjere. U vjeri u kršćanskog Boga Danac je tražio ispunjenje biti čovjeka i samim tim ostvarenje sreće. Vjera je proces koji se odvija u čovjekovoj svijesti. Suprotstavljajući se Hegelovoj ideji o neprekidnom nemiru i napredovanju svijesti, zapravo udubljivanju svijesti u sebe - te o beskonačnom napuštanju postignutog, Kierkegaard je rekao da je to kao kad bi zaljubljenom čovjeku rekli da od svoje ljubavi mora poći dalje. Zaljubljenik bi mogao odgovoriti da on nema kamo dalje, jer mu je u ljubavi koju je postigao sav život.  

Najveću nelagodu kod čovjeka izaziva svijest o vlastitoj smrtnosti, znanje da će kad-tad morati napustiti ovaj svijet. Želja za besmrtnošću na ovom svijetu s jedne je strane prirodni poriv koji sadrži svaki život. Sve što živi ima sklonost da raste u svojoj moći i dokazuje se. O volji života da se potvrđuje sve je rekao Nietzsche. Živo biće slijepo je za svoju granicu, kao što oko ne vidi granicu vidnog polja - rekao bi Wittgenstein.  

Čovjek je nesretan baš stoga što mu nije prihvatljivo ono neizbježno: činjenica vlastite smrti ili smrt najbližih, bol i patnja koju sobom nosi bolest, neimaština. Čovjekove grudi razdiru želje za užicima i posjedovanjem stvari, a zadovoljenje ne utažuje glad već se stvara uvijek nova i veća. Čovjek bi trebao poći od toga da je na ovaj svijet jednom došao te da jednako tako mora otići. U svakom trenutku trebamo biti svjesni činjenice da smo ovdje privremeno. Sve živo rađa se i umire, to je prirodni tijek stvari. No čovjek ima duh, koji ga razlikuje od ostalog života na zemlji. Prirodno je da se čovjek navikne na život i blagodati koje on nosi, da se veže za drage ljude i mjesta. Ali duh čovjeku ipak omogućuje da se odlijepi od toga gdje je sada. U svijesti čovjek može putovati kroz svoju prošlost i budućnost, on može postići slojevitost svoga vremena. S pomoću duha čovjek može zauzeti odmak od stvarnosti da ne bude njezin privjesak i rob, kotačić u beskonačnom mehanizmu svemira. Kierkegaard je svoj stav prema svijetu izgradio na stavu ironije. Njegov vitez vjere može se odreći svega i zatim se vratiti u realnost te doista užvati u njemu. Ako uspijemo sebi to objasniti, tad nećemo imati problema s dostizanjem sreće. Bit ćemo zadovoljni životom bez obzira što posjedujemo manje od susjeda, nećemo proklinjati sudbinu ili Boga što su nas pogodile nesreće veće nego druge ljude koje poznajemo. Potrebno je samo donijeti odluku: neću se pretjerano opterećivati životom i nedaćama koje on nosi. Isus je u tom pogledu rekao da se ugledamo na ptice nebeske i da ne brinemo tjeskobno. Ptice niti siju niti žanju a ipak se Bog za njih pobrine. Nemojmo se žaliti. Radije zahvaljujmo Bogu na svakom danu. Heideggeru se na tragu misli svetog Pavla učinilo da je pjevanje i zahvaljivanje pravi odnos prema svijetu i životu, koji je na žalost toliko stran modernom čovjeku. Stanovnici posavskih sela ogorčeni su što vlada nije više učinila da ih zaštiti od poplave, kao da čovjek može u potpunosti kontrolirati ćudi prirode i katastrofe koje povremeno zahvaćaju ovu planetu. Ljudi uvijek traže krivca za svoju nesreću. Ćudljivi birač traži od vlade da mu osigura standard i da on postpuno raste. On poput razmaženog djeteta ne pita od kud da se sve to namakne te jesu li izvori ipak ograničeni. Neka svatko od nas radije zahvali na onom što ima na raspolaganju. Ljudi su sami sebe uvjerili da ih tehnička dostignuća mogu usrećiti. To bi značilo da ljudi proših vremena, kad su sredstva rada bila daleko primitivnija, nikako nisu mogli postići sreću – a ipak nije tako. Svaki život može biti sretan, ako se izmiri sam sa sobom i sa svojim prilikama. Živimo vlastiti život dok smo u prilici, uživajmo u svojim ženama i djeci, u svom poslu. Smognimo snage da umremo kad za to dođe vrijeme. Jer se još nitko od smrti nije izbavio ili nitko nije ostao za smjene kao što kaže narodna poslovica. Stara mudrost traži od nas da učinimo razliku između onog što možemo i onog što ne možemo promijeniti. 

U protekle tri godine odbacio sam nekoliko naslova ove knjige. Jedan od njih bio je: Religija za odabrane! Supruga se pobunila: «Što nije u redu s vjerom i svjedočenjem života običnih ljudi kao što je moja baka?» Naslov se nije održao, ali je ipak ostao kao jedan od najvažnijih lajt-motiva knjige. Hegel je govorio da filozofija i teologija traže jednu te istu vječnu istinu. Samo što se religija služi prispodobama iz osjetilnog svijeta, dok filozofija traga u elementu čiste misli. Tome je tako zbog toga što religija istinu o životu daje svima, dok su za mišljenje i filozofiju sposobni tek odabrani. Zatim sam na vrh prve stranice zapisao radni naslov: Bog i ja. U člancima koji su slijedili pokušavao sam izmjeriti raspon koji me dijeli od vrhunskog bića što daje život. Hegel je smatrao da nema te tajne u svemiru koju čovjekov duh ne bi mogao dokučiti.  Suprotstavio mu se Kierkegaard, postavljanjem paradoksa vjere. Kako je moj projekt napredovao i ovaj je naslov postao tek jedan od članaka u knjizi.  

Dok sam u udobnoj stolici šetao puteljcima i stranputicama mišljenja prošlih i suvremenih filozofa, moju kćerku mučio je sasvim realan problem. Izgarala je u želji da pronađe smisao života. Iznimna studentica - zdrava mlada djevojka iz dobro situirane obitelji, kojoj okolina zavidi na blagodatima kojima ju život zasipa - samu sebe ipak nije smatrala sretnom. Poput Lava Tolstoja, koji je na vrhuncu popularnosti i konzumacije životnih užitaka došao na ideju da si oduzme život, osjetila je da joj nedostaje ono nešto. Kćerka mi je rekla da bi mom radu trebalo dati oblik knjige za samopomoć, jer su takve danas neoobično popularne. Tako se rodio ovaj uvod. Zar ne bi svatko od nas barem na kraju života htio osjetiti da je proživio valjano i dobro?

 Naslov koji sam odabrao može upućivati na štošta. Već je otrcana fraza da čovjek mora prije svega biti. U silnoj brizi za stvari koje posjeduje, čovjek zastire svoje biti i podređuje se imanju. Jedno od značenja naslova knjige je: treba živjeti, saditi salatu, stajati na usluzi ljudima s kojima živimo i koji nas trebaju. Tako ćemo u svakodnevnom životu čovjeku biti Bog, sve i sva. Složenica Biti čovjeku Bog, a Bogu čovjek zapravo je određenje bića Isusa iz Nazareta, koji je prema učenju crkve istovremeno bio Bog i čovjek. Naslov poziva svakog od nas da bude kao Isus. Kierkegaard se čudi nad činjenicom da je Isusov lik bio motiv tolikim slikarima, književnicima i filozofima, a malo je tko u svojem životu pokušao biti poput njega.  

Mađarski filozof Béla Hamvas ovaj zakučasti problem rješava jednostavno. On kaže da je delfijski natpis „Spoznaj samoga sebe“ pogrešno shvaćen. Prvobitno je sigurno stajalo: „Spoznaj da si božanski“- dakle budi kao Isus sin Božji. Hamvas izvodi pretpostavku da su mnoga mjesta iz evanđelja kasnije iščupana. „Ona koja su ostala oblikovana su tako da Isus poistovjećuje svoje biće i Boga. I ta su mjesta dosta zbrkana.“ (Hamvas, Kršćanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str.55-56) Filozof, kojeg je mađarski kulturni poredak pod utjecajem Lukacsa izopćio iz javnog života, izvodi dalje da Isus sebe najčešće naziva beh-ham-adam, što na njegovom materinjem jeziku znači sin čovječji – a to znači prolazni i prirodni čovjek (čemu u indijskoj predaji odgovara riječ jitva – živo biće). Sam Isus nije se nikad izdvajao od drugih ljudi niti je govorio s visine, te je po tome sin čovječji. Kad je poistovjetio sebe i Boga, tu istovjetnost nije zadržao samo za sebe. Ljudi od Boga baštine duh, ali su pod utjecajem korupcije bitka to smetnuli s uma. Istina je da im predaja govori o tome, ali su oni na nju zaboravili. Poistovjećivanje s Bogom ostalo je za kršćansku religiju samo Isusovom povlasticom. I Židovstvo se sablažnjivalo kad bi se bilo koji čovjek poistovjetio s Bogom. Hamvas navodi primjer sekti koje je u XII i XIII stoljeću potaknuo Gioacchino da Fiore. Sve su polazile od tvrdnje da je čovjek po prirodi bez ikakve razlike Bog ili nebesko carstvo, te je po duhu besmrtan. Još ranije sličnu tezu zastupao je irski redovnik Erigena. Budimo dakle poput Boga. 

Započnimo razmišljanjem o Isusovoj poruci. Njegovo je učenje nastalo iz ukupne mudrosti Staroga svijeta. Pokušat ćemo razabrati izvorno učenje, koje se danas jedva nazire ispod naslaga „istina“ minulih stoljeća. Nsadamo se da će nam se otkriti poruka izvornog evanđelja. Vidjet ćemo nalaze li se u evanđeljima čarobne riječi koje otvaraju knjigu života.

drazen-pavlic @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.