Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
četvrtak, prosinac 6, 2012
Tog je jutra Leo kao i obično zakasnio na posao. Prestao sam ga upozoravati, jer smo ga zapravo već otpisali. Njegove usluge nisu nam bile neophodne. Zašto da vjerujemo u točnost ekonomskih analiza čovjeka koji nije mogao na vrijeme stići do radnog mjesta? U vrijeme gospodarske krize i otpuštanja, poslove plana i analize rado će preuzeti ostali članovi tima u službi računovodstva. Tako će kupiti sigurnost svojih radnih mjesta, a poslodavac će bar na neko vrijeme povjerovati da ih ne plaća previše.

Leo i supruga nisu imali djece. Tijekom njegova dvogodišnjeg rada u tvrtki, nismo se zbližili. Nismo zajedno pili kavu, te nisam saznao prave razloge zašto Leo i supruga nisu postali roditelji. Nisu me doista ni zanimali, kao što njega vjerojato nije zanimalo zašto supruga i ja imamo pet kćeri. Možda je tu zagonetku riješio onim općim mjestom: „Ah, vjerojatno je išao na sina?“ Tu sam dosadnu floskulu najradije ismijavao pomoću šale: „Ne, uvijek sam išao na suprugu.“

Umjesto djece, Leo i njegova supruga imali su psa. Činilo mi se to kao neko pravilo. Moraš imati nekoga. Na neki način, imati psa komotnije je i manje odgovorno nego biti roditelj. Tako sam, po prilici, mislio.

Tog je jutra, dakle, Leo ušao u moj ured, a ja gotovo i nisam podigao pogled s ekrana. Mislio sam da je došao izreći standardnu ispričnicu o kašnjenju zbog neočekivane gužve u gradu. Ljudi uvijek svoje bližnje otpravljaju s nekim općenitim etiketama. U jednom trenutku sam primijetio da Leonardo – tako mu je bilo puno ime – izgleda uplakano. Rekao je: „Nora je noćas preminula.“ Sjetio sam se da je pričao o nekim zdravstvenim problemima svog psa, što mi je izgledalo apsurdno... Pa to je problem za veterinara..što ja imam s time? To je ipak životinja!

Nastala je situacija u kojoj visok, nezgrapan čovjek, obrijane glave, plače u mome uredu. Sledio sam se, ne znajući što da započnem. Prošlo je pola minute, gledao sam ga u oči... a on je na stolu nekako pronašao moju ruku i rekao: „Hvala.“ Duboko je odahnuo. Činilo mi se da je sam Bog u tu neugodnu tišini gurnuo neizgovorene riječi/misli: „Moja sućut.“

Bilo je to prije nekoliko godina. Zampatio sam lekciju. Znao sam da ne trebam vrednovati što je drugim ljudima važno. Imaju oni svoje razloge.  Neki dan ujutro primijetio sam da je Ana nekako čudna. Raspitao sam se i rekli su mi da joj je jučer auto pregazio psa. Sjetih se fotografije njezinog kućnog ljubimca na sučelju računala... Stavio sam joj ruku na rame i rekao da mi je  žao. Anu su preplavili osjećaju mog sudjelovanja, te je prije erupcije plača uspjela tek zavapiti: „Kad se čovjek veže...“

Nakon gubitka drage životinje, ljudi obično nabave drugog, sličnog  psa, papigu, hrčka. Isto je s ljudima. Nakon smrti supruge ili supruga, udovci se obično preudaju. Teško je biti sam. Ljudi se vežu za svoje pse, mačke... čak i stvari! Zašto?  Možda svojim ljubimcima nešto honoriraju?  Zar vjernost i ljubav koju su im ovi pružali?

Kad umre čovjek, životinje ne razumiju da gazde definitivno više nema. Uporno ponavljaju naučene rituale, iščekujući da se odnekud pojavi. Neki dan supruga i ja bili smo kod starih prijatelja, kojima je prije dva mjeseca umrla majka. Njezina kuja i dalje spava sama u maminom stanu, osluškuje svaki šum i očekuje da se gazdarica pojavi... Dani prolaze, a kujine su oči uvijek jednako tužne... Ispričao sam to svojoj majci. Ona se sjetila davno pokojnog susjeda Iveka. On je svaki dan išao u šetnju sa svojim psom. Putem bi svratio u omiljeni Alićev vinski podrum i s prijateljima popio koju čašicu. Dugo nakon Ivekove smrti njegov mješanac je ulazio u Alićevo dvorište i sjedio pokraj vrata vinskog podruma, očekujući da se gazda pojavi.

Ivek je mrtav, uginuo je i njegov pas, na njihova su mjesta stupili novi ljudi i njihovi psi. Pitamo se: čemu sve to? U čemu je smisao? Ima smisla, jer Bog sve to vidi.! Zauvijek ostaju Samoća, Ljubav, Prijateljstvo, Privrženost... Možda osjećaji onih ljudi i životinja uvećavaju – ili barem oplođuju – ljubav koja izvire iz samog Vrhovnog Bića?

drazen-pavlic @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.