Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
srijeda, listopad 20, 2010
Svoju knjigu Ponavljanje Kierkegaard započinje navođenjem slučaja u kojem Diogen osporava elejsko učenje o tome da nema kretanja. Kierkegaard kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Nakon toga Kierkegaard govori o razlici sjećanja, nade i ponavljanja. Teško je dokučiti kakve veze ti pojmovi imaju s elejskom filozofskom školom, te s načinom kako je Diogen iz Sinope pobio elejski stav.  

Poput starih filozofa, Kierkegaard je volio prikrivati stvarni smisao svojih knjiga u zagonetke. Možda bi nam neka veza mogla sinuti ako se prisjetimo kako Hegel, objašnjavajući Zenona, navodi nastavak anegdote o Diogenovom pobijanju Elejaca? Diogen je izbatinao jednoga učenika, kad je ovaj pokazao da je zadovoljan s njegovim opovrgavanjem elejskog dokaza. „To iz razloga – kaže Hegel – što on (učenik), pošto se učitelj borio dokazima, može priznati njemu također samo ono opovrgavanje koje se temelji na dokazima (logičkim – op.). Isto tako ne smijemo se zadovoljiti osjetilnom izvjesnošću, već moramo poimati.“ – zaključuje Hegel. Diogenov učenik nije shvatio da su Elejci pobijali zamišljeno, a ne stvarno kretanje. Diogen je znao da doista nije pobio elejski dokaz.  

Ponovimo postavke elejske metafizike: pošto je u pojavnom svijetu (kretanju) prisutna proturječnost, njemu se ne priznaje bitak (istina). Bitak i istina svojstveni su onom Jednom koje u sebi ne sadrži drugo i time razliku već je u sebi cjelovito i nepodijeljeno. Kontinuitet prostora i vremena je apsolutna povezanost pojedinih momenata ili poništenost svake razlike, svega negativnog. S druge strane, točka u vremenu je čisti samostalni bitak, apsolutno samorazlikovanje i ukidanje svake jednakosti i povezanosti sa drugim. Za Hegela je to odlaženje od jednog suprotnog određenja ka drugom, od kontinuiteta ka negativitetu, od negativiteta ka kontinuitetu. U tome Hegel kod Zenona prepoznaje jednu višu svijest: jedna odredba se negira, zatim se negira suprotna odredba, da bi se zatim u apsolutnoj negaciji negirale obje suprotne odredbe.  

Iako ga hvali kao začetnika dijalektike, Hegel ističe da je Zenonov nedostatak taj što se suprotne odredbe još se uvijek ne posreduju. One ostaju to što jesu po sebi. (Na tom se mjestu Kierkegaardu od Hegela diže kosa na glavu. Za Kierkegaarda suprotne odredbe se i ne mogu posredovati. One su-postoje i dalje kao jedan ili-ili.)  

Dakako da postoji bitna razlika između onog kretanja koje su pobijali Elejci i kretanja koje ima u vidu Kierkegaard. Radi se o razlici apstraktnog (mišljenog) i zbiljskog kretanja. Po Kierkegaardu čovjek u realnom životu mora izvesti kretanja između različitih stadija života: estetskog, etičkog i religioznog. Putujući kroz život, čovjek u svojoj svijesti mora izvesti različita kretanja. U članku Religiozno Kierkegaard kaže da se kretanja često zamjenjuju: „Kažu da je vjera potrebna da bi se sve napustilo. Čuje se i nešto čudnovatije: čuje se kako se čovjek žali da je izgubio vjeru. Ako se pogleda na skali gdje je ovaj čovjek, primjećuje se da je on dospio do točke odakle treba učiniti beskonačno kretanje rezignacije. Rezignacijom se odričem svega. Ovo kretanje vršim iz samoga sebe.“ (Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 38) U životu pojedinca imamo različita kretanja. Nakon što sam očitovao svoje sposobnosti, otkrio se okolini i gotovo se izgubio u svijetu - vraćam se svojem unutarnjem Ja. Nakon bura i oluja, ponovno zadobivam sebe, kaže Kierkegaard u finalu Ponavljanja tumačeći smisao Jobove patnje. Ponavljanje o kojem on govori je kretanje u duhu pojedinca, čija je pretpostavka da se umrtvi kretanje svijeta, trka za zanimljivostima, sva prašina, buka i halabuka koju podižu svjetski faktori. Kretanje se dakle zbiva u duhu, a duh uvijek cvjeta na zbiljskom čovjeku (kao što se vječno utjelovljuje u vremenu). Kretanja, i to duhovnog, ipak ima - i u njemu je čovjekova bit. 

Vidimo da je kod Kierketgaarda kao i kod Elejaca u bitnome riječ o kretanju u svijesti, a ne o stvarnom kretanju kroz fizički prostor. S time da su Elejci rješavali logičke probleme, a Kierkegaard probleme živog čovjeka. U dijalektici elejske škole Kierkegaard vidi još nešto na što se želi nadovezati. Naš život leti od rođenja do smrti, poput Zenonove strelice koja uistinu miruje ako njezin let gledamo u odnosu na njezino ovdje i sada (svi ovdje i svi sada u ovoj dijalektici su isti jer se događaju u apstraktnom /logičkom/ mišljenju - dakle prostor i vrijeme su kao veličine homogenizirani). U kontinuitetu života kao cjeline vremena koje ljudska jedinka provodi na zemlji ipak priznajemo postojanje niza odvojenih vremenskih točaka ili trenutaka. Znademo da će naš život završiti u jednom takvom trenutku  u neodređenoj budućnosti. No trebamo se držati sadašnjeg 'sada' jer ono jedino ima bitak i istinu. Tako u Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On čvrsto kroči zemljom, potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje – za razliku od monaha ili filozofa koji su se također odrekli svijeta i sad se ne znaju u njega vratiti, već posrću i osjećaju se kao stranci. 

Vitez vjere naučio je kretanje beskonačnog odreknuća. On ne brine tjeskobno. Znade se svega odreći, da bi se ponovno vratio u stvarni život. Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je bila ispunjena, jedna je nova konačnost u kojoj brige ne izgledaju tako važne. Nakon religioznog kretanja u kojem je kao pojedinac stupio u odnos s Bogom, pojedinac se vratio u konačnost. Nju mu Bog daruje kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Jobov život bio je gotovo izgubljen, ali je nakon svih patnji i nedaća opet tu. Zato mu se Job neobično raduje.  

Ponavljanje, o kojem nam Kierkegaard govori, je sinonim za 'sada' i 'sada' i 'sada' koje se uvijek ponavlja. Svi 'sada' u bitnom su smislu isti, jer se ne odlikuju nekom zanimljivošću ili novinom za kojom bi valjalo trčati. Oni su homogenizirani da bi se čovjek od mnoštva koje svijet nudi mogao usmjeriti na ono bitno (elejsko Jedno ili kršćanskog Boga).  Ono bitno se pokazuje u čovjekovom vremenu u kojem se trenutak povezuje s vječnošću. To je povezivanje sinonim za ljudski život. Vitez vjere znade napraviti odmak od stvarnosti i njezinih problema. S tako dobivenim ironičnim stavom, čovjeku uspjeva da zaboravi svijet i da svijet zaboravi njega. «Ponavljanje je voljena supruga, sa kojom nikad nije dosadno. Jer čovjeku dodija samo novina, a nikada starina; i ako to imamo u vidu postajemo sretni. I samo taj u pravom smislu riječi postaje sretan, tko samoga sebe ne vara u iluziji da ponavljanje treba biti nešto novo, jer nam ono tad dojadi.»  (Kierkegaard, Ponavljanje, isto, str. 6) 

Nova konačnost, nastala nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju, je pojedincu koji ga je izveo nagrada koja mu nadomješta odricanje od svega što je do tada činilo njegov život ili je on mislio da ga čini. Između svih trenutaka, postoje oni naročiti u kojima čitavo vrijeme čovjeka na svijetu dobiva smisao. Tad se ljudski život preokreće. U jednom trenutku, kojeg stari autori zovu punina vremena, vječnost se ulijeva u vremenitost, beskonačnost u konačnost. Dogodilo se sve što se ima dogoditi. Čovjek je izgradio svoju duhovnu dimenziju. On može sabrati svu svoju dušu u jednom jedinom pogledu na nebo, od kojega dolazi svako dobro.  

U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“  (isto, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma.Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti. Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena iz Sinope u njegovom sporu s Elejcima kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Kretanja ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno.

 

 

 

drazen-pavlic @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.