Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
četvrtak, srpanj 22, 2010
Nakon uzbuđenja koja je donio protekli tjedan, u Karmelin se život potiho uvukao mir. Promocija na Filozofskom fakultetu kulturni je događaj. Mama, tata, oba brata, baka i prijateljica Sanja, prošlog četvrtka u auli faksa ponosno su pokazali svoja svečana odijela. Nakon godina očekivanja, sve se odvijalo brzo. Napetost prije početka ceremonije, ulazak dekana s onom smiješnom kapom i šuštanje njegove halje, svečani govor, prolazak špalira kolegica i kolega, stisak ruke, preuzimanje tuljca s diplomom, svjetlucanje fotića i šljokica, omamljenost, primanje čestitki, brisanje ljubičastih suza s lica (zašto se uopće šminkala?), piće u predvorju hotela, večera u obiteljskoj kući u Pregradi…  

Konačno je u posjedu tog komada papira! Sad je i službeno profesorica njemačkog jezika. Ipak, sjena neke potajne sumnje prijeđe preko njezina lica. Tata je htio da postane redovnica. Kad je dodijelio ime sićušnoj djevojčici, mislio je da je predodredio njezin život. Karmelićani su bili pobožni pustinjaci iz dvanaestog stoljeća Na gori Karmel u blizini Jeruzalema osnovali su selo i kapelicu. Karmela se kroz život suočavala s mišlju da ipak pokuša ostvariti očevu želju. Ali samostanski život ne odgovara njezinoj prirodi. Bojala se samoće, u kojoj bi daleko od svijeta prebirala svoje misli. Nije se osjećala sposobnom da bude poput davne žene koju su ljudi prozvali Majkom Božjom. Prihvaćala je pozive na sve sajmove, na radnom mjestu, u uredu turističke zajednice grada. Pod svaku cijenu htjela je van iz sobe, maknuti se od informacijskoga pulta, doživjeti stranu zemlju, usavršavati jezik. Sajmovi su bili najbolja terapija mladoj ženi, željnoj afirmacije. Hrana za dušu.  

Ipak, okružena velikim brojem ljudi, u najdubljoj skrovitosti svoga bića i dalje je bila sama. Rado je prihvaćala honorarne satove njemačkog jezika. Škola za strane jezike znakovita naziva Spes nudila je usluge prezaposlenim ljudima, koji nisu imali vremena za pohađanje tečajeva. Nakon radne smjene za informacijskim  pultom, slijedile su pripreme za instrukcije iz poslovnog njemačkog. Karmelin život postao je rutina, koju su remetile neželjene situacije na satovima. U njih je redovito upadala. Instrukcije je morala prekidati već nakon par mjeseci, jer je baš svaki odrasli đak pokazivao više interesa za mladu profesoricu nego za njemački jezik. Pitala se, zašto? Da li je ona navela te oženjene muškarce da se zagledaju u nju? Kako to da njezina moć zavođenja djeluje na muškarce s obvezama, a slabi u odnosu s mladićima? Zar je tatina   želja  još uvijek odzvanjala u njezinu imenu? Zašto je ona, poput one davne jake žene,  Majke Božje predodređena za samoću? Što joj Bog želi reći kad joj šalje takve kušnje?

 Nagonski je tragala dalje. Čašu je prelio gospodin koji joj je slao lijepa pisma. SMS- poruke na njemačkom jeziku iz didaktičkih su se pretvarale u sasvim osobne. To joj je ispočetka godilo. Zato ju je strašno naljutilo kad je napisao «Čini mi se da netko sa strane čita našu prepisku.» Da je u tom času bio pokraj nje, ne bi se dobro proveo! Ta tko bi čitao poruke, koje je Karmela poput zaručnice Josipa drvodjelje u samoći prebirala u svom srcu?

 Nije ga se mogla tek tako riješiti jer je bio vrlo nježan. Pričala mu je o svojoj ljubavi prema sevdahu. U toj glazbi krije se zov njezina rodnoga kraja. Odgovorio je da u snu gleda njezinu figuru kako podiže ruke i njiše se u ritmu glazbe, poput orijentalne plesačice. Pokušava joj prići, ali se između njih pojavljuju redovi ljudi. Obrisi njezina lika gube jasnoću u lelujavim tračcima duhanskoga dima. Ponesen ugođajem on govori stihove poznatog sevdaha:

 «Ja, kakva je, pusta! Tako mi imama, Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...  - Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...»  

Zaljubljeni gospodin krajnjim naporima pokušava privući djevojku. Ali sve njegove riječi kao da padaju u bunar. On je dublji od česme Emine Sefićeve, djevojke iz Mostara s kraja XIX. stoljeća kojoj je Aleksa Šantić posvetio slavne stihove. Gospodin se konačno prespusti tužnom završetku pjesme:  

«S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste, Rasplete joj one pletenice guste;

Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi, A meni se krenu bururet u glavi.»  

Jedno je vrijeme pisma kao bisere zabranjene ljubavi čuvala u kutiji s nakitom. Još se uvijek nadala čudu, da je zaljubljivanje nešto što se mladoj ženi doista može dogoditi. A onda je odlučila da se potiho iskrade iz njegova života. Nekoliko mjeseci izgovarala se da je na putu. Zatim da nema vremena jer završava težak prijevod, a naručitelj je nestrpljiv… Iduće godine tu i tamo stizao je mail ili sms iz njegova svijeta. Jedne večeri sjela je za radni stol, podigla ilegalne windowse i natipkala odgovor neobičnom čovjeku: «Čitam Vaša pisma unazad godinu dana i vidim da je sve otišlo predaleko. Zadnjih mjeseci ipak nisam bila toliko zauzeta. Za prekid satova odlučila sam se jer je to bolja varijanta od razaranja života vaše obitelji. Moja sreća u drugom je planu. Neka ste blagoslovljeni Vi i Vaša djeca. Možda se sretnemo u nekom drugom životu. Pozdrav, Karmela.»

 Djevojčino srce čitavo je vrijeme grijala neka imaginarna ljubav, ili bar žarka želja da se prepusti voljenom čovjeku. Ali nije htjela biti ona druga. Često je sanjala isti san. Noć je. Zaplašena djevojka traži sreću. Zlokobne sjene padaju joj na put. Tko zna odakle izviru? Iz roditeljskih očekivanja, ili iz nevjerice u vlastitu snagu? Približava se crkvici. Možda je to utočište koje traži? Ulazi. Ne osjeća se dobro. Izlazi i traži dalje. S ruba horizonta približava joj se nova crkva. Da li je to koliba za kojom toliko žudi? Središnja lađa šušti od vjetra, koji se zapeće u njezinu labirintu. Studeno je. Karmela napušta crkvu i žurnim korakom traži dalje. Pojavljuje se pred trećom crkvom. Građevina djeluje hladno! Boji se ući. Ne, nije ovo njezino sveto mjesto!  

Nakon svega, naučila je slušati što joj kazuje unutarnji glas. Neće više dopustiti da nešto pomuti mir i samopouzdanje koje je napokon stekla. A stekla je, ni više ni manje, svoje Ja. Barem neki dobitak, nakon neuspjelih traganja! Prije osvještenja nije poštovala sebe. Odugovlačila je s obranom diplomskoga rada jer je smatrala da nije vrijedna diplome. Nalikovala je onomu čovjeku koji nije radio da bi živio, već se predavao neprekidnom radu - kao da mu je to jedini cilj - nastojeći biti siv i neupadljiv.  

Iz nove pozicije, koju je teškom mukom postigla, shvatila je da su njezina zaljubljivanja bila djetinjarije iz vanjskog svijeta, koje se nje sada u ovoj gotovo religioznoj mirnoći duha više ne tiču. Naprosto ne dopiru do nje, do njezinih unutrašnjih stanja i osjećaja. Tako govori nova Karmela. Ona se s radoznalošću sjeća one mlade djevojke. Suosjeća s njom i promatra kako se gubi u neobjašnjivim situacijama života. Ali se iz nje ipak rodila ova sadašnja, starija i svjesnija djevojka, koja u svoje srce više nije puštala neželjene goste.  

Ako se jednoga lijepog dana ipak pojavi netko vrijedan njezine ljubavi, ona će znati. Osjetit će zadovoljstvo i puninu. Jer Bog u početku stvori muškarca i ženu, da budu jedno. Sam Bog zna kad će to biti. Dogodit će se sasvim neočekivano. U jednome času sve će se okrenuti. Od toga trenutka s njezina će bića na svijet padati sasvim drugačije svjetlo.

drazen-pavlic @ 16:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.