Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
utorak, svibanj 4, 2010
Kad sam se neku večer provezao pokraj kuće mog ujaka, kroz spuštenu roletu vidio sam prigušeno svjetlo. Bilo je već blizu devet sati. Znao sam da u ovom trenutku ujak i ujna leže svaki na svom krevetu i prate TV program. Tu i tamo nešto kažu jedno drugom, čuje se poneki šušanj. „Izgleda da je mačak opet na tavanu.“
Pomislio sam: koliko vrijedi živjeti takav život? Kod njih se ništa novo ne događa. Svaki dan ustaljeni ritam ustajanja, hranjenja kokoši, gledanja TV programa. Važni događaji, čiji sudionici svakako želimo biti, pokraj jednostavnih ljudi kakvi su moja ujna i ujak prolaze a oni i ne znaju za njih.
Doista, da li je primjereniji život pun aktivnosti, hobbija, dokazivanja, borbe za priznanja... ili jednostavni život u skladu s ritmom prirode. Stoici su smatrali da je upravo takav život vrijedan: ustajanje sa suncem, lijeganje sa suncem, bioritam usklađen s godišnjim dobom i s podnebljem svog zavičaja. Seneka je rekao da nije najbolje proživljeni onaj život koji je dugo trajao, nego koji je trajao dovoljno dugo - da bude ispunjen.
Život može prestati u bilo kojem času i zato čovjek ne treba računati i planirati dalekosežno. A kako da čovjek dostigne cilj, ispunjenje i osjećaj zadovoljstva dobro proživljenog života? Treba li zbrajati svoja djela i razloge za slavu? Ne. On mora umrtviti svoje želje, jer kad ih počnemo redom zadovoljavati, želje i prohtjevi kote se i roje u sve većem broju - kao komarci - i nikad kraja. Zato je umijeće života da se suzbijaju želje, da ih se smanji da podnošljiv broj. Uostalom mnoge želje novoga doba izmišljene su i nametnute – najnoviji model mobitela, na primjer.
Moj ujak nema volje da subotom prije podne prošeće korzom, a ujna se ne nosi po zadnjoj modi. Slađa im je Franck kavovina od espressa u kultnom kafiću – također manje košta, što nije bez značaja u kriznim vremenima.
Kad je Ana bila mala, izjavila je da će biti časna sestra. Dijete je promatralo našu tetu, časnu u Đakovu, kako je smirena. Djevojčica je zaključila da časne imaju sve što im treba: odjeću, hranu, stan, zadovoljstvo u grudima – treba li čovjeku više od toga? Ali, časne se ne mogu nositi moderno, u samostanu nema izlazaka... - razmišljalo je dijete dalje. Možda ipak neće postati časna?!
Tko je u pravu kad je životni stil u pitanju? Kierkegaard je rekao da je svačiji život ispunjen, ako je proživljen sa srcem. Nisu svi predodređeni za visoke duhovne domete. Časno je i sasvim dovoljno biti dobra majka, pouzdani liječnik, traženi pravnik... Važno je da profesija i trka za uspjehom ne prerastu ljudskost.
Dakako da je i materijalna sigurnost bitna. Uz imetak je lakše brinuti o duhovnoj izgradnji, koja je jedini pravi cilj čovjeka – misle stoički filozofi. Nije zlo u tome da se posjeduje, ali je zlo kad stvari posjeduju nas, kad im robujemo - kaže Seneka.
O tome nam govori sljedeća priča. 

                                                     JOSIPIN SAN 

Odvjetnik Grivičić sjedio je za radnim stolom u svom uredu u Ulici Ivše Lebovića u Bjelovaru i razmišljao. Odmarao se u svojoj omiljenoj Chesterton fotelji. Volio je hladnoću zelene kože i finu engelsku izradu. Ispružio je noge na radni stol s dva reda teških ladica punih spisa, u zamračenoj sobi osvijetljenoj škrtom svjetlošću stolne lampe. Petak je poslije podne. Pripalio je cigaretu i pokušao se opustiti nakon napornog radnog dana. Oslobađao se svih onih nepoznatih ljudi i njihovih priča. Mislio je na predstojeći vikend kada će cijela obitelj Grivičić otići na seosko imanje u Višnjevac. On i njegov sin Borna jahat će na konju, dok će Ines s malenom Ksenijom prošetati uz rub šume Dobrovite, sve dolje do ribnjaka. Vremenska prognoza je povoljna, a nema ništa ljepše od jeseni na Bilogori.
Danas je odvjetnik ranije pustio tajnicu. Ona putuje u Severin na kolinje. Valja joj obaviti sve pripreme: kupiti crijeva, papriku i sol. U ovo doba godine ljudi u svoje škrinje spremaju svinjske polovice i čvare mast. Hrvatske plaće nisu dovoljne za zadovoljenje potreba koje nameće moderno društvo.
Iz razmišljanja ga prenu kucanje:
- Da?
On hitro spusti noge i namjesti se u službeni položaj.
- Dobar dan, gospon doktor, oprostite, nije bilo nikoga, pa sam… - govorila je malena žena u iznošenom crnom kaputu.
- U redu je. Kroz glavu mu prođe misao da je njegovo radno vrijeme završeno. Ali kako da odbije stranku?
- Izvol'te, gospođo! – reče glasom u koji se vratila odlučnost od prije podne.
- Ja, ovaj, dolazim kasno, ali znate, nemojte se ljutiti, otkako je moj Nikola umro, ima tome sedam mjeseci, svaki dan idem na Staro groblje pa sam, onako usput… Iako mi je Borik bliže, znate, na Svetom Andriji su moji roditelji imali mjesto… – žena je fiškala počela obasipati nepotrebnim detaljima.
- Nema problema, gospođo, sjednite. Recite, kako vam mogu pomoći?
Odvjetnik Vjekoslav Grivičić ugasio je cigaretu, podigao žaluzine, uzeo rokovnik i penkalo, spreman notirati samo ono bitno iz slučaja žene koja stoji pred njim.
- Doktore, moj Nikola je bio veliki šaljivdžija. Bilo je to kad je još mogao hodati, prije nego što ga je šećer prikovao za otoman u boravku. Jednog dana došao je kući i rekao mi: 'Stara, spremaj se. Idemo na općinu!' 'Kud me sad opet vučeš, stari vraže?' - pomislila sam. 'Moramo nešto potpisati. Rastavu! Znaš, našao sam mlađu.' Znala sam da je to jedna od njegovih šala. Svoju polovicu našeg stana toga je dana prepisao na mene. 'Branka, ne budeš ti imala problema kad ja umrem. Znaš da imam djecu iz prvog braka. Tko zna što će tražiti na ostavinskoj raspravi?!' – tako mi je rekao.
- Hm, da. Zakon o nasljeđivanju je jasan. Svakom djetetu pripada dio, najmanje nužni dio… - složio se odvjetnik Grivičić.
- Vidite, gospon doktor, problemi su za mene došli s druge strane. Neki dan je na moja vrata pokucala Josipa. Ušla je kao vjetar i odmah s vrata počela: 'Bok, mama. Ne, neću sjesti. Nemam vremena. Čuj! Ti moraš stan prepisati na mene.' 'Daj, čekaj, Josipa.' - rekla sam joj. 'Pa ja još nisam umrla.' 'Znaš, ti se danas-sutra možeš udati pa ću imati problema. Neka tvoj budući pusti korijenje tu, morat ću dijeliti stan s njim i njegovom djecom.'
- Odmah sam joj rekla. Ne budem ja ništa prepisivala. Imam samo tebe, a kad umrem, sve što imam pripada tebi. Kome bi drugome? Doktore, jasno da i ne pomišljam da bi nekog dovela u moj i Nikolin stan. Ja svaki dan po nekol'ko puta idem njemu na grob, pomalo pletem i s njim razgovaram. Ali on šuti. Zato sam, eto, došla k vama da mi savjetujete što da radim.
Kad je žena u lanjskom crnom kaputu otišla, odvjetnik Grivičić ponovno je ostao sam sa svojim mislima. Razmišljao je o tome kakvi sve motivi pokreću ljude. Taj Nikola se još nije pošteno ohladio, a njegova kći, umjesto da žaluje, već hoće podebljati imovinsku karticu.
I tako je Vjekoslav Grivičić tog petka kasno poslije podne ipak zaključao svoj ured, a s njim sve spise i probleme. Putem do kuće mislio je na predstojeći vikend i izlet u Višnjevac.

U ponedjeljak, na jutarnjoj kavi u caffe-baru Ad acta, konobarica Goga raspričala se o bjelovarskom crnom vikendu. Poginuo je mladić na motoru s tri promila u krvi.
Jedan branitelj je u nedjelju rano ujutro pucao u vlastiti podbradak. Ženi i sinovima ostavio je mirovinu i oproštajno pismo. A frendicu Josipu u subotu ujutro na obilaznici je pokupio kamion-mješalica pun betona. Bila je na mjestu mrtva. Vatrogasci su dva sata rezali lim zgnječene Škode Fabia i izvlačili tijelo.
- I onda ti budi pametan i planiraj nešto u životu. – zaključi Goga i zgnječi Ronhill light u limenu pepeljaru na šanku.
Odvjetnik Grivičić primijetio je da je nakon tih riječi trag crne olovke oko Goginih očiju ostao raskvašen. Vidio je on u svojoj praksi na stotine sličnih slučajeva. Stvari, kuće, oranice su pravi subjekti, koji dopuštaju ljudima da ih privremeno posjeduju. Nikola i njegova djeca iz prvog braka, Branka i njezin darovni ugovor, Josipa i pokušaj da se uknjiži, svi su oni prolaznici u bitnom i samostalnom životu tog stana. Ti smiješni ljudi lome koplja, svađaju se, nerviraju i umiru, a njihove nekretnine žive vječno.

drazen-pavlic @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.