Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, siječanj 30, 2012
Hegel je smatrao da je Bog izražen u najjednostavnijim logičkim određenjima biti. Jedno, mnogo, jednako itd. banalna su logička određenja. Ali, u njihovim odnosima, u samorazvoju i udubljivanju mišljenja u sebe stvara se mnoštvo momenata, koji prema njegovim riječima čine konkretan pojam živoga Boga. Što znače ove čudne riječi? Pod živim misli Hegel to da je Bog duh koji se neprestano kreće, u sebe udubljuje, razvija se, ispunjava sadržajem. Tek u cjelini svih svojih određenja Bog  je konkretan, što znači živ. U mnoštvu posredovanja što ih   Hegelova filozofija postavlja, zbiva se približavanje Boga i čovjeka. U tom odnosu čovjek, a isto tako i Bog sām, gube samostalnu opstojnost (filozof bi rekao svoju supstancijalnost). Cjelina sklopa je Bog=Duh, a bog objavljene religije i čovjek u svom povijesnom okruženju njegovi su momenti. Obojica, čovjek i bog obavljene religije, jesu tek po Duhu koji ih nadilazi i premašuje. (Vidi: Walter Schultz, Bog novovjeke metafizike, Matica Hrvatska, 1996., str. 85.) U predavanjima o pitagorejcima Hegel je bio još određeniji: „Da su u njihovim odnosima (odnosima jednostavnih određenja mišljenja - op.) obuhvaćeni apsolutna bit, obilje i organizacija prirodnog kao i duhovnog svijeta, to ne uviđa onaj tko se naviknut na predstavu nije vratio iz osjetilnih bića na misao: - taj ne uviđa da je pomoću njih izražen Bog u spekulativnom smislu, u tim svakodnevnim riječima da je izraženo ono što je najuzvišenije.“ (Povijest filozofije I, BIGZ, Beograd, 1983., str. 185.)  

U uvodnim razmatranjima objašnjava Hegel svojim studentima da filozofija i religija imaju zajednički sadržaj. To je apsolutna ideja. Razlika je samo u formi. U svom povijesnom razvoju filozofija je do te mjere usavršila formu (razradila logička određenja i konstruirala pojam - kao oruđe zahvaćanja apsolutne ideje), da je ona sada (uz pomoć Hegelove filozofije) u stanju shvatiti religijski sadržaj (isto, str. 69). Zato Hegel može reći: „Da je Bog rodio svoga sina, jedan odnos, uzet iz života prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 67) Filozof će reći da se duh u svom kretanju razvio u svoja određenja. Bog objavljene religije i čovjek, kao ta određenja, tek zajedno čine konkretnu cjelinu - uz pripadajuću prirodnu i duhovnu zbilju i njihovu bit.  

Ako prihvatimo filozofsku ideju religije, činjenice iz Isusovog života postat će sporedne. Prema Hegelu, ideja religije sastoji se u tome da je postavljena cjelina, čiji su momenti: Otac, Sin i Duh Sveti. Iako su se iskre spoznaje trojstvene cjeline pojavile drugdje i prije (Filon Aleksandrijski, gnostici, Proklo itd.), ideja religije ipak je tek u razvoju kršćanske religije i moderne filozofije dovedena do pune svijesti – smatra Hegel. „Spuštanjem“ duha na odabrane pojedince  (proroke), poslanstvom Božjeg Sina, javljanjem putem anđela - Bog se objavljuje i omogućuje čovjeku da ga spozna. Samospoznaja čovjeka i Boga zbivaju se u istom procesu.  

Po Hegelu je pojam Oca, Sina i Duha Svetoga dovoljan za vjerodostojnost religijske ideje.

Povijesni sadržaj on zanemaruje, unatoč silnim borbama i strastima kojima je obilježena povijest kršćanstva. Po Hegelu, spekulativna ideja je sve, a činjenice se pridodaju kao nešto sporedno. 

„Tim gore po činjenice“ 

Zgoda s početka Hegelove akademske karijere kaže da je filozof u svom habilitacijskom radu o orbitama planeta zanemarijo činjenice do kojih su došla nova astronomska istraživanja. Na prigovore o tome on je navodno nadmeno odgovorio: „Tim gore po činjenice!“  

Čitava je zgoda zlonamjerno protumačena kao primjer kako filozof apstraktno razmišlja i zanemaruje takozvane činjenice. U spomenutoj dizertaciji Hegel navodi niz brojeva s pomoću kojih je definirao razmake između sedam tada poznatih planeta. Opis tih razmaka mora se dakako uzeti iz iskustva. On se ne može izvesti iz koncepta ili pojma, piše u svom komentaru profesor Wolfgang Neuser (vidi: www.hegel.net). Ali, imati iskustvo znači pronaći smisao onoga što nalazimo u našim osjetilima – kaže profefor Neuser. Sve što doživljavamo, uključuje razum. Činjenice nisu „nerazumne“. Hegel je pokušao činjenice uskladiti s prirodnim zakonom, pronaći „um“ u njima. U tu svrhu Hegel je dao primjer Bode-Titus-niza, kojeg su u njegovo vrijeme astronomi smatrali prirodnim zakonom udaljenosti planeta od Sunca. Na osnovu predviđanja tog „zakona“ astronomi su pokušavali napipati nove planete. Sam Hegel koristi pitagorejski niz brojeva, u kojima on vidi „razlog“ (navodnike je stavio prof. Neuser). 

Radi se o pitagorejskom nizu brojeva koje je Platon  naveo u Timeju. Prvi niz je: 1, 2, 4, 8 – pomnožen s dva.  Drugi: 1, 3, 9, 27 – pomnožen s tri. Zatim ih je spojio. Dobio je niz: 1, 2, 3, 4, 9, 8, 27. Zadnji broj u nizu ujedno je zbroj prethodnih brojeva. Pitanje glasi: koji je status Hegel dao ovom nizu brojeva? On kaže: ako je Timej bio u pravu u svojoj izjavi da je Graditelj svijeta koristio taj niz za razmake između planeta, tada između 4. i 5. planeta ne bi smjelo biti upražnjeno mjesto.  

Ako je Timej bio u pravu, u Hegelovom je tekstu ostalo otvoreno. Hegel traži način da nađe smisao u Timejevom nizu brojeva njihovim gnječenjem i savijanjem, sve dok približno ne pokažu pozicije planeta koje su bile poznate u njegovo vrijeme. Profesor Neuser tu vidi samo Hegelov pokušaj da stvori neodređenu teoriju koja će biti više u skladu s empirijskim činjenicama. Jer sve je imalo smisla prije nego što je otkriven planet Ceres. Dakle, optužbe protiv Hegela da je silovao činjenice, ne stoje.

Kako stoji s prirodnim empirijskim činjenicama, jednako tako stoji s povijesnim činjenicama. U njima treba pronaći smisao, zakon (nous) koji nosi zbivanja. Ti su zakoni nadvremeni. U skladu s time, mogli bismo reći: čak ako bi bili otkriveni novi detalji iz Isusovog života, to ništa ne bi smetalo predstavi idealnog Isusa. Mogli bismo ponoviti Hegelovu dosjetku: tim gore po te nove činjenice. Ako se ne uklapaju u koncept Boga Oca i Božjeg Sina, valja iz zanemariti. 

Hegelova ideja religije odudara od pučke fantazije i „povijesnih“ izvora. Ako nam činjenice nisu od najveće važnosti, ostaje nam ipak ideja religije. Boga još od Mojsijevih vremena nitko nije vidio, kaže Sveto pismo. Recimo da Bog za današnje ljude ne postoji, jer vjerujemo samo empiričkim dokazima – a za postojanje Boga njih prema novovjekim kriterijima strogoće povijesne znanosti nema. Američki austronauti po povratku s Mjeseca izajvili su da  Boga nisu vidjeli. Nema vjerodostojnih dokaza za povijesnu opstojnost Božjeg Sina, odnosno za to da se sve dogodilo točno tako kako su izvijestili blagovjesnici. Umeci u djelo Josipa Flavija Židovske starine, u kojima sami židovi onoga vremena spiminju Isusa iz Nazareta, raskrinkani su kao falsifikati. Nema, dakle vjerodostojnih povijesnih dokumenata, arheoloških nalaza i slični, ali mi kršćani unatoč tome naprosto vjerujemo izvještajima pisaca evanđelja.  

Jednako su tako filozofi egzistencije XIX stoljeća pronašli ideju egzistencije i zaključili da čovjek u svom opstanku treba neki oslonac – a to je  transcendens ili Bog. Ovoj se dedukciji može suprotstaviti empirička izvjesnost za kakvom traga moderni pozitivizam. Moje tijelo i duh jesu osjetilno izvjesni, jednako tako tijela i duhovi ljudi s kojima živim. Osjetilno su dani i ovaj kamen i olovka kojom pišem. No to da je nešto izvjesno samo je puka činjenica, ako se iza toga ne krije dublji sadržaj - ako nema duha koji se udubljuje u sebe. Recimo s Hegelom da tražimo nešto živo i time beskonačno (vječno?), što svoj oslonac nalazi u sebi (u duhu koji se u sebe udubljuje).

 Oni koji se oslanjaju samo na (puke) činjenice, spremni su zanijekati metafzičke entitete, pa tako i ideju Boga. Tolstoj tu sumnju opisuje kroz priču da je Domaćin (Bog) ljudima dao svoje polje i kuću da ih čuvaju i da u njima žive. Stanari su se nakon nekog vremena počeli ponašati bahato, kao da su kuća i polja njihovi. Čak su počeli dokazivati da Domaćina nema.  

Oslanjajući se samo na logičku dedukciju, u pogledu čovjekove egzistencije možemo zaključiti: ako nema oslonca, onda nema ni onog koji se oslanja. Bez Boga nema ni čovjeka. Tvrdnji da ničega nema može se suprotstaviti oprečna tvrdnja da sve jest. Jer bitak i nebitak, kao krajnje točke, jednako su prazna određenja. Život se zbiva u bivanju ili napetosti između bitka i ništa. Čemu poražavajuća nihilistička razmišljanja? Život se lakše podnosi uz oslonac. Ne mora to biti očevo rame. Možda se radi o osi oko koje se vrti moje «Ja»? Samosvjestan sam i čini mi se da sam na sebe postavljen, a zapravo tek sam u svetoj vrtnji ono što jesam. Ona me drži u svemiru. Boga ne možemo vidjeti, niti spoznati jasnoćom kojom spoznajemo prirodne zakone. Ali osjećamo njegovu prisutnost. Wittgenstein je rekao da se ono mistično ne može reći, no može ga se pokazati. «Jadan je onaj tko osjeća zahvalnost što je živ i zdrav, a ne zna prema kome» - rekao je fratar pustinjak o neznabošcu.

 Recimo sasvim kršćanski da je Bog ljubav. Tko je nema, osjeća nedostatak „nečega“.

drazen-pavlic @ 20:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.