Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, listopad 25, 2010
Teolozi svoje studente uče da je Kierkegaard bio mističar. Zapitao sam jednu sugovornicu što to znači i nije mi znala točno odgovoriti. Poslušajmo samog Kierkegaarda! Zar je mističan stav da među mnogim dobrima ima samo jedno koje je najveće i neodredivo po svom odnosu prema drugim dobrima? Istina, kaže Kierkegaard, „željnik“ nema o tom dobru određenu predodžbu jer je kao najveće ono Nepoznato. Ono je Bog. To najveće dobro nema imena ni bilo kakve oznake, ali čovjek zna kad je u njegovoj blizini jer onda duša najdublje diše. Tu se „ovo Nepoznato pokazuje, tu je – divljenje.“ (članak Religiozno, u: Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 33) Bog se ne može shvatiti ni izraziti riječima, on se naprosto pokazuje (ove misli koje govore o pokazivanju i šutnji bile su inspiracija mladom Wittgensteinu za njegovo određenje Mističnog). Čovjekov odnos prema Bogu može se sažeti na divljenje i strah. To je dvoznačno duševno raspoloženje, a Božja služba je blaženstvo u strahu i trepetu - pouzdanje u životnoj opasnosti. Moliti Boga znači čuti govor samog sebe, šutjeti i čekati da Bog usliša molitve. (isto) 

Zar je zbog ovih stavova Kierkegaard mističar? Zato što je Bog sve, a čovjek bez Boga ništa? I k tome još tako govore studenti teologije! Poslušajmo Isusa kad odgovara na pitanje bogatog mladića: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini.“ (Luka 18, 20) Između čovjeka i Boga stoji beskrajni ponor. Bog je gospodar, a čovjek sluga. „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“ (Luka 17, 10) Udarac je to sujeti modernog čovjeka, no Kierkegaard naučava isto ono što je od svojih učenika tražio Isus. Što su onda teolozi, učitelji naših studenata, mislili kad su ga svrstali u mističare? Da je pogrešno vratiti se izvornom Isusovom evanđelju jer je ono suviše teško i mistično za današnje doba i za modernog čovjeka? Možda ga treba razvodniti? Čuvši Isusov odgovor bogatom mladiću, očevici upitaše Isusa tko će se pored takvih teških uvjeta spasiti? On odgovori: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.“ (Luka 18, 27) Evanđelista Marko ljudsku nemoć i Božju svemoć opisuje još jasnije: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Marko 10, 27)  

Između čovjeka i Boga zjapi onoliki ponor kakav se otvorio između siromašnog Lazara i bogataša. Za života bogataš se odijevao u lan i grimiz i sjajno se gostio. U svojoj ugodi ni primjećivao nije siromaha Lazara, koji je sav u čirevima ležao pred njegovim vratima i hranio se mrvicama s bogataševa stola. Kad je siromah umro anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo, a bogataš se nakon smrti nađe u paklenim mukama. On zavapi: „Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ Ali mu Abraham odgovori: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla….K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“  (Luka 16, 19-31) Pouka je usmjerena uvijek na isto, da učenici shvate kako između neba i zemlje postoji ogromna razlika (Kierkegaard u navedenom članku kaže da između Boga i čovjeka postoji beskrajna, ponorna kvalitativna razlika.) Zato je Isus učio da treba Bogu dati Božje, a caru carevo, da njegovo kraljevstvo nije do ovoga svijeta, da Bog stoluje na nebu, a sin čovječji na zemlji.

drazen-pavlic @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.