Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
srijeda, listopad 27, 2010
Svoje oko Bog ne upravlja prema pojedincu nego prema rodu, „jer nježni poriv pojedinca može biti lako slomljen poput vlati trave. Kakav li je to život, pusta ljubav i pusta briga: htjeti izraziti jedinstvo ljubavi i onda biti neshvaćen, plašiti se da svatko može biti uništen, a ipak samo na taj način u istini moći spasiti pojedinca.“ (isto, str. 35)  Ako odlučimo izmjeriti Božje zadaće, zaključit ćemo da je lakše nositi nebo i zemlju od ovog podnošenja mogućosti da se ljudski rod iz ljubavi sablazni od Spasitelja.  

Zato jer obličje sluge nije prividno, Bog mora trpjeti, gladovati, žeđati, umrijeti napušten, izdahnuti i napokon napustiti zemlju. Bog u obličju sluge pati kao svaka ljubav koja sve daje i niječe sebe. „Ljubav ne mijenja ljubljenoga nego sebe samu mijenja.“ (isto, str. 36) Kad bi ljubljeni zamolio Boga-slugu da promijeni svoju odluku i pokaže se drugačije, da se poštedi od muke i smrti na križu, ovaj bi ga pogledao i rekao: „Čovječe, što ja imam s tobom, odlazi odavde, Sotono.“ (aluzija na Iv 2, 4).  

Isto je tako za učenika pogrešno ljubiti Svemogućega koji stvara čuda. Zadatak je ljubiti onog koji se ponizio do jednakosti s čovjekom. U protivnom Bog-sluga umro bi smrknuta lica, jer ga čovjek nije razumio. Kakvo li je poniženje za besmrtnog Boga smrt, ako povrh toga nije postigao cilj da ga čovjek razumije!  

Odnos unižavanja Boga na čovjekovu razinu lijepo pokazuje Kierkegaardova prispodoba sjemena hrasta koje raste u ćupu. Na kraju se ćup raspada. „Što bi se pak dogodilo da se Bog posadi u slabost čovjekovu, a da pri tom ne nastane novi čovjek i novi ćup!“ Odnos Boga i čovjeka je tako krhak i u svakom trenutku prijeti da ode u nerazumijevanje. Jer strahovi zbog krivnje mute mirnoću ljubavi.  

Upravo ova izvođenja dokazuju opravdanost naslova ove knjige. Bog se unižava do čovjeka, te čovjeku postaje Bog. Jedino je tako moguć odnos. S druge strane, čovjek postaje nova osoba ukoliko mu pođe za rukom da u svom duhu izvede kretanje prema božanskom sadržaju kojeg opisuje Kierkegaard. Tako on istovremeno Bogu postaje čovjek. Jednako tako znači ovaj odnos da svom bližnjem čovjek također treba biti Bog, ili sve na svijetu - što nije teško ako se živi sa srcem odnosno u ljubavi. Jer zaljubljeni sve vidi u drugačijem svjetlu i ništa mu ne izgleda kao ranije. U ljubavi se Bog i čovjek sastaju.

 

drazen-pavlic @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.