Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
utorak, listopad 26, 2010
Bogu (bitku) koji jest u vječnosti, u vremenitosti odgovara čovjek (biće). Bog je odluka donesena u vječnosti, a čovjek je trenutak. Čovjeku je potrebna pobuda da se izrazi (potreban mu je učitelj), a Bogu ne treba nitko pa ni učenik. Božja odluka ispunjena u vremenu postaje trenutak. U tom trenutku čovjek postaje svjestan Božje ljubavi. Bog hoće pridobiti svojega učenika. „Tek u ljubavi se ono različito izjednačuje.“ (Kierkegaard, isto, str. 28) U jedinstvu je moguće razumijevanje. Ali Bog ne želi uništiti razliku koja postoji između njega i čovjeka. Oni se nikad do kraja ne mogu razumjeti i zato je ta ljubav nesretna.  

Da bi objasnio nesretnu ljubav između Boga i čovjeka Kierkegaard zamišlja prispodobu o kralju koji je zavolio siromašnu djevojku (iako ni jedan zemaljski odnos ne može dati potpunu analogiju odnosa Boga i čovjeka. Kierkegaard ipak pristaje nakratko govoriti budalasto, da približi nesretnu ljubav između Boga i čovjeka). Nitko se nije usudio govorkati i protiviti se kraljevoj namjeri zbog straha od kazne moćnog zemaljskog vladara. Ali se u kraljevoj duši pojavila muka. O svojoj muci kralj nikome ništa nije rekao. Da se ipak povjerio nekom dvorjaninu, ovaj bi kazao: „Vaše Veličanstvo ukazuje djevojci dobrotu za koju ona neće moći uzvratiti zahvalnošću dok je god živa.“ (isto, str. 30) Ovu izjavu kralj bi mogao shvatiti kao uvredu voljene osobe i naljutio bi se. „Zato se sam mučio svojim brigama: hoće li djevojka ovime biti sretna“…i hoće li moći zaboraviti „da je on kralj a ona siromašna djevojka.“ Ako neće, onda će to podsjećanje ometati divotu ljubavi. I djevojka bi bila sretnija da je ostala u svojoj kolibici, iskrena i voljena od sebi ravnih.  

Između kralja i djevojke može se pretpostaviti intelektualna razlika koja odnos čini nemogućim. Ljubav je nesretna, a kraljeva (učiteljeva) poduka besmislena. Ako se iz ove analogije vratimo odnosu Boga i čovjeka, možemo reći da to sve skupa Bogu ne treba: jer on ne treba učenika da bi bio Bog. Upravo zato što mi Boga ne razumijemo, zaboravljamo da on voli učenika. Tu brigu, sličnu brizi zaljubljenoga kralja, Bog drži u svojoj duši i čovjek o njoj ništa ne zna. Bog je svjestan da može zanemariti učenika, ali se ipak trudi oko njega.„Onaj tko ovu brigu ni ne sluti jadna je duša, poput sitniša na kojem nije iskovan ni lik cara ni lik Boga.“ (isto, str. 31) Kako to? Rekosmo naprosto da čovjek ništa ne zna o Bogu, ali njegova duša ipak dublje diše u njegovoj blizini. 

Jedinstvo Boga i čovjeka, učitelja i učenika može se postići uspinjanjem čovjeka. Bog čovjeka uzvisuje do sebe. Bog se ukazuje čovjeku i pri tom učenik zaboravlja sam sebe. „Kralj se mogao pokazati siromašnoj djevojci u svom svojem sjaju tako da sunce njegove divote zasja ponad njezine kolibe, da obasja kutak gdje joj se pokazao, čineći da ona pri tome zaboravi sebe u obožavajućem divljenju.“ (isto, str. 32) Ali kralj ne želi da se slavi njega nego djevojku. I tako nastaje dvojba: ne objaviti se - znači smrt ljubavi, a objaviti se - smrt voljenoga. Zbog toga “na nebu nije samo radost, nego i briga“ (isto, str. 33) O tome čovjek ništa ne sluti. Učitelj učenika odbija s njegovim prošnjama upravo zato jer ga voli – zaključuje Kierkegaard. 

Božja ljubav mora porađati novog učenika, čime on prelazi iz onog ne-biti u biti. Time je čovjek spašen. Ne radi se o porađanju iz sebe, iznošenju onog što je već dugo imao u svojoj nutrini, dakle kao nečeg što je već opstojalo. U tom slučaju trenutak bi bio progutan od sjećanja, kaže Kierkegaard - jer bi se mi samo sjećali nečeg što je već bilo. To bi bio sokratski odnos. A mi tražimo kršćanski odnos, koji rađa sasvim novi i neponovljivi trenutak (u kojem se vrijeme ispunjava). 

Ni zaljubljeni kralj ni Sokrat nisu dobar primjer Božje ljubavi. Njihova ljubav je obmana. Za razliku od njih Bog se unižava do najneznatnijeg pojedinca. On postaje sluga, ali ne tako da glumi i šali se, da takoreći prividno postaje najneznatniji: kao kad zakrabuljeni kralj prosjak odbacuje svoju poderanu halju ili vjetar vitla laki sokratski ogrtač. Kraljeva ljubav ipak pada pod teretom briga i obmana, gubi svoju mirnoću koja je ljubavi jednakih potrebna. Sokrat se isto tako samo pretvara da ništa ne zna, kako bi postigao jednakost s učenikom.

 

drazen-pavlic @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.