Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog
ponedjeljak, rujan 6, 2010
Je li nam Bog dalek, ili stoji blizu nas a mi ga ne vidimo? Je li on nešto mistično kao daleka obala? Može li se pojam Boga oduprijeti našim spoznajnim mogućnostima? Hegel kaže da um prožima svijet te da tu misao filozofija donosi sa sobom. Ona je pretpostavka za promatranje svjetske povijesti. (Hegel, Filozofija povijesti) Između izraza Um i Bog možemo za sada staviti znak jednakosti. U tom slučaju bismo spoznajom čitavog svijeta zapravo spoznali Boga. No znak jednakosti je tu samo hipotetički. Jer kad bi um u punom smislu riječi vladao svijetom, tad bi sve bilo dovršeno i idealno. Smisao ovog Hegelovog stava je  naprosto to da um mora imati snage da se ozbilji. Takvu mogućnost (i zbilju) sugerira sam Hegel u Uvodu Filozofiji povijesti. On kaže da je još Anaksagora iznašao da nus (um) vlada svijetom. Kao primjer može poslužiti vječiti zakon gibanja sunčevog sustava. Centripetalna sila koja planete drži na okupu oko tijela najveće mase je um sustava. Da nus vlada svijetom fantastična je ideja za ono vrijeme, zbog čega je Aristotel rekao da se Anaksagora pojavio kao trijezan među pijanima. Hegel dodaje da je još Sokrat našao da je nedostatak Anaksagorinog promišljanja u tome što iznađeno načelo nije primijenio na konkretnu prirodu. On nije shvatio da je priroda razvijanje onog načela. (Po Hegelu priroda je očitovanje logičkih određenja koja je on prethodno razvio u Nauci logike – vidi njegovu Enciklopediju filozofijskih znanosti.) Najtočnije ćemo Hegelovu misao pogoditi ako kažemo da duh sebe određuje putem pojavljivanja u prirodi i državi: umjetnosti, religiji i filozofiji – regiji objektivnog duha. U svom putovanju kroz prirodu i duševno carstvo razgovara duh sam sa sobom. On posjeduje vlastitu energiju pomoću koje se kreće kroz sustav. To je podrhtavanje duha iz samoga sebe. Zato je nakon logike - gdje su već izvedene sve moguće odredbe - daljnje kretanje uopće moguće. Logičke kategorije naprosto traže svoj sadržaj. Uostalom, logika je logika (dijalektika) same stvari. Ona nije izvanjska i nametnuta prirodi i duhovnom carstvu. 

Filozofija je oduvijek istraživala prvo počelo svega što jest. Stara izreka kaže da u početku bijaše Logos ili Riječ. Filozofija dokazuje da je Ideja ono istinito, vječno, apsolutno moćno. Ona je istina svakog opstanka. Sam Duh ili Ideja je supstancija za sebe, što znači da je on u sebi samome i kod sebe samoga. Svjestan je sebe, što znači da nije zavisan ni od čega što nije on sam. Određenja Duha opisali smo atributima kojima teolozi opisuju Boga. Pošto se Bog kao pojam u Hegelovoj filozofiji pojavljuje tek u trećem odjeljku filozofije duha (B/ Objavljena religija), moglo bi se zaključiti da je Ideja entitet koji se po rangu u sustavu nalazi iznad Boga. Duh kao bezoblična supstancija je Apsolut, onaj koji pokreće cijeli razvoj i krajnja je svrha ili cilj svega gibanja. Završni paragraf trećeg odjeljka apsolutnog duha C/ Filozofija glasi: „Treći je zaključak ideja filozofije koja um koji sebe zna, ono apsolutno-opće čini svojom sredinom, koja se razdvaja u duh i prirodu…“ Na kraju kretanja ideja će spoznati prirodu i duh kao svoje manifestacije. („Ono logičko postaje prirodom, a priroda duhom.“) To gibanje od logike preko prirode do duha je djelatnost spoznavanja „da vječna ideja koja po sebi i za sebe bitkuje, vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.“ (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 577) Tek je na ovoj točki -  u znanju - ukinuta svaka drugačije-bit duha. To je pojam, koji za sadržaj ima samoga sebe i poima sebe. (Filozofijska propedeutika, & 561) 

Bog Hegelovog sustava nije osobni Bog objavljenih religija, nego vječito kretanje znanja ili mišljenje koje se uvijek iznova aktivira. (Tu se nipošto ne radi o starogrčkom nepokretnom pokretaču jer je kod Hegela pokretljivost sve.) Sebi u prilog on na kraju Enciklopedije navodi Aristotelove riječi da je djelatnost misli život. Ako je pri tom predmet mišljenja misao (kad misao misli samu sebe), riječ je o najodličnijem i vječnom životu. „Mi pak kažemo da je bog vječni i najbolji život. Tako bogu pripada život i stalna i vječna opstojnost. Jer to je bog.“ (Aristotel, Metafizika XII, 7). 

Um koji se očituje u povijesnim zbivanjima i Bog objavljene religije samo su načini samoočitovanja Apsoluta. Oni su njegova određenja. Svaka objava je osjetilna danost i odmah predstavlja drugobitak duha. Preneseno u teologiju, koncept glasi: Isus je osoba, koja govori, osjeća, obraća se ljudima. Bog se objavio putem Sina. Povijest Božjeg sina zbiva se na razini osjetilnog iskustva. Samim time mora postojati neki viši pojam koji razabiremo u čistoj misli (Bog Otac).  Prepoznali smo dva boga u Hegelovoj filozofiji: onog objavljenih religija i Apsolut (apsolutni duh) kao rezultat cikličkog kretanja enciklopedije znanosti. U cjelini sustava možda se nazire treći Hegelov bog. U totalitetu Apsolutnog duha i njegovih odredbi (očitovanja) tek progovara cjelina, koja je (vječita) istina, dakle Bog. On je duh, nevidljiva energija koja pokreće, unosi nemir, gradi i razgrađuje. To je Heraklitova rijeka i vatra (sve teče, sve se preinačuje). Od ove misli trag nas vodi do parmenidovske predstave etera: eterička vatra sa sobom samim identičnog plamena kao ono djelatno, oživljujuće. To je bivanje kao proces, napon između dva suprotna pola - bitka i ništa. 

U prirodi i svjetskoj povijesti Duh prikazuje momente od kojih se sastoji u cijelosti. (U primjedbi uz paragraf 562 Enciklopedije Hegel kaže da filozofija religije ima da spozna logičku nužnost u toku određenja bića koje će sebe spoznati kao apsolutno.) Duh se naprosto mora očitovati u svijetu. Hegel kaže da se Ideja tako pokazuje u svoj časti i krasoti. (Tako on razvija glasoviti stav svoje Znanosti logike, naime, da se bit mora pojaviti u svijetu.) Isto tako Bog je morao roditi sina i preko njega se pokazati čovjeku – jer bi inače ostao nerazumljiv. 

Dakle, Apsolut je entitet koji sasvim slobodno određuje samog sebe. Čovjek ga spoznaje mišljenjem. Prema vanjskom svijetu i svemu što je izvan njega čovjek se odnosi na različite načine: neposredno osjećajem, zorom, stvaranjem slika, predodžbom, fantazijom, zatim razumnim rezoniranjem, refleksijom i napokon umskim mišljenjem. Kad je u pitanju Bog kao ono drugo čovjeka, možemo mu pristupiti vjerom ili spoznajom. Za Hegela, jedini primjereni način je da Bogu priđe umom. On navodi riječi evanđelista Ivana: „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4, 24). Zatim izvodi zaključak da u pojmu istinske religije bitno leži da je objavljena od Boga (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 564). Ako je Bog objavio religiju, tada se On htio razotkriti čovjeku i dužnost je svakog kršćanina da ga spozna.Vjeru, naprotiv, Hegel ostavlja na stupnju predodžbe i osjećaja srca. Jednostavnoj predodžbi vjere nedostaju znanstveni dokazi. Ona se bazira na povjerenju u to da Providnost vlada svijetom. Pobožne duše u pojedinim događajima raspoznaju Božji plan. Kad nekome u neprilici neočekivano dođe pomoć, on shvaća da je to Božja volja ali nema za to dokaza. 

Ako se vratimo na problem iz uvodne rečenice, uviđamo da Hegel širokim i sigurnim mostom premošćuje onaj ponor između Boga i čovjeka. Bog je taj koji putem objave prelazi preko mosta i omogućuje smrtniku da ga spozna. Sam za sebe, prije svog pokazivanja čovjeku, On ostaje apstraktan i prazan: nije se još očitovao u svoja određenja i tako sebe doveo do pojma. Božansko biće se očituje isprva za duh koji osjeća i predočuje, zatim za mišljenje. Krajnja svrha svijeta je dokazati i posvijestiti djelatnost Duha (Boga) u svijetu, kako na tlu prirode tako i na tlu duhovnog. Ambicija filozofa njemačkog idealizma bila je pronaći formulu svijeta, razabrati tragove mudre Božje kreacije.

Teolozi u Hegelovo vrijeme pokušavali su dokazati da je Bog nespoznatljiv. Prema njihovom shvaćanju, Bog pred našim očima ostaje skriven. Pokušati Ga spoznati bila bi po njihovom mišljenju preuzetnost. Polazeći od svog apstraktnog razmišljanja, oni Boga shvaćaju kao moć koja u svijetu djeluje poput Nemeze (grčke boginje osvete), kad ljude treba kazniti zbog njihovih grijeha. Zato se filozofija morala zauzeti za religiozni sadržaj i obraniti ga od silnih nerazumijevanja teologa.Time što se Božansko biće stavlja s onu stranu naše spoznaje, kaže Hegel, postiže se udobnost da čovjek može uživati u vlastitim proizvoljnim predodžbama. 

U duhu takve teologije rekli bismo da svatko može stvoriti svoju sliku Boga i shvatiti Ga sasvim originalno. U tom odnosu Bog je moja predodžba koju stvaram za svoju upotrebu, skrivena od drugih ljudi, nešto intimno. Ako razmišljamo dosljedno, nisam ja više stvor, već On postaje moje stvorenje (bogohulnost teologije!). Koliki ljudi u Boga stavljaju svoja svakodnevna očekivanja! Ako ih Bog ne posluša u njihovim prošnjama, spremni su ga se odreći.

I čovjek u svom konačnom opstanku, bez uvida u Božansko biće, ostaje apstraktan, zarobljen u proturječjima ovoga svijeta i slijep za sintezu. (U Hegelovoj filozofiji svako određenje mora se posredovati suprotnim određenjem. Ništa nema čvrstu supstancijalnost, pa ni Bog sam) Tek u povezanosti s Bogom, spoznajući svoju božansku bit, pojedini čovjek postaje concretum. (Hegel bi rekao da se time čovjek i Bog smještaju u totalitet. Kroz čovjeka Bog promatra samoga sebe.) U teološkoj postavci nespoznatljivosti Boga leži i slijedeća posljedica: ako pojedinac o Bogu ima predodžbu po sebi bitkujuće istine (koja se ne objavljuje u svijetu i ne očituje svoje momente), on nužno i samoga sebe određuje kao ono ništavno i zlo (predano grijehu iz kojega se ne može izvući). Hegel nasuprot tome opisuje gibanje u kojem se konačna svijest otuđuje od svoje neposredne prirodne određenosti i vlastite volje, te sebe spoznaje kao sjedinjenu s Vječnim Bićem. (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 570). 

Stajalište mistične teologije za Hegela je samovoljno i isprazno, tašto i subjektivno, jer čovjeka oslobađa od toga da svojoj spoznaji dade neki odnos prema istini. Hegel ponavlja da se prema Svetome pismu Bog očitovao pred čovjekom i omogućio mu da spozna što On jest. Jasno je da Bog hoće djecu čiji je duh siromašan u pogledu sebe, ali bogat spoznajom o njemu, kaže filozof. Bog je, dakle, samosvjesni duh koji sebe zna i ujedno je istina. 

Hegel se ovdje razračunava s Kantovom pozicijom o nespoznatljivosti Boga (stvari o sebi). Pošto je Bog po sebi nespoznatljiv, za Kanta religija ostaje regulativ praktičnog djelovanja. (I sam Hegel u finalu Enciklopedije državnu religiju vidi kao ćudoredno vezivo države! Ali državna religija nije isto što i samosvijest apsolutnog duha.) 

Ipak, u katoličkoj religiji po Hegelovim riječima Bog je shvaćen pomalo ukočeno. Hegel navodi primjere: katolik Boga obožava u hostiji, koja je po sebi osjetilna stvar. Sam način moljenja i pomicanja usana, pobožnost usmjerena čudotvornim slikama i kostima svetaca, očekivanje čudesa, molitve za zagovor kod Boga Oca, egzistencija duhovnog staleža čije znanje Božanske istine potvrđuje izvanjska sila, sve su to neslobodni, neduhovni i praznovjerni odnosi. Rečeno Hegelovom terminologijom, time duh ostaje vezan na bitak-izvan-sebe i njegov je pojam promašen i preokrenut. Kad se subjekt odriče direktnog upravljanja Bogu, imamo razvoj neslobode duha u religioznome.

 

Kod Hegela religija (kako se prakticira u vjerskim obredima) ostaje na razini predodžbe, a Bogu se pristupa mišljenjem (u filozofiji). S takvim položajem Boga, kojemu se prilazi jedino i samo mislima, ne slaže se Sören Kierkegaard. (Kasnije je Gabriel Marcel istaknuo zasluge Karla Jaspersa, Martina Heideggera i Sörena Kierkegaarda u dokučivanju da se egzistencija, a pogotovo transcendencija mogu spoznati i naslutiti samo s one strane apstraktnoga mišljenja - koje polazi od općih značajki objektivnoga svijeta. Podvucimo još: također i s onu stranu racionalističkog mišljenja.). U Dnevniku zavodnika Kierkegaard pita: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“ Odgovor glasi: vjera je aktivnost najžešće strasti. Hegel u okvirima svog sustava nije mogao drugačije razmišljati o vjeri. Jer, ako je Um (=Bog) bit i zakonitost po kojem se razvija svjetska povijest, ta bit (supstancija) može se zahvaćati samo mišljenjem.

 Kierkegaard ustaje protiv Hegelovog povijesnog koncepta - ideje kontinuiranog napredovanja duha u svijesti o slobodi. U odnosu vjere nijedan naraštaj nije ispred drugoga. Tu se uvijek počinje ispočetka. A zadatak svakom naraštaju i rijetkim pojedincima u njemu je: kako se pojedinac može uzdići iznad općeg i kao osoba stupiti u odnos s Apsolutom? 

Ipak, na ovoj točki Hegel i Kierkegaard čak se približavaju: čovjek je bitno određen po duhu. Ako sam kod sebe samog, slobodan sam. Hegel kaže da samo duh može razumjeti duh. Duh je unutarnja snaga pojedinca. U nastupnom govoru na Heidelberškom sveučilištu 28. listopada 1816., on najavljuje predavanje iz povijesti filozofije i kaže osobito ovo:

„Velike opasnosti našeg vremena učinile su da sitni interesi običnog svakidašnjeg života dobiju ogromno veliki značaj, da veliki materijalni interesi i borbe oko njih obuzmu sve moći duha i sve njegove snage, pa i  sva vanjska sredstva, tako da se smisao za viši unutrašnji život, za čistiju duhovnosti, nije mogao održati u slobodi.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 1) 

Pošto su političke borbe utihnule, Hegel se nada da će se nakon države podići i crkva, te će se pored svjetovnog carstva ponovno početi misliti i na Božje carstvo. Iako je filozofija u Njemačkoj spala na niske grane, te su u njoj zavladali šuplji i nadmeni ljudi, on se nada da može pozdraviti zoru jednog ljepšeg doba, u kojem će se duhovi uzdići iznad interesa za svakodnevni život i shvatiti „ono istinito, vječno i božanstveno, na kojima će biti u stanju promatrati i shvatiti ono što je najuzvišenije.“  Obraćanje studentima Hegel zaključuje riječima da je čovjek duhovno biće i da se zato može smatrati dostojnim onoga što je najuzvišenije, a veličina i snaga ljudskog duha je nezamisliva. Pred njegovim duhom razotkrivaju se sve tajne. Bit svemira isprva je skrivena. No, nema u njemu sile kojom bi se mogao oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću spoznaje. Bit svemira mora se pred njim „otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, isto izdanje, str. 3

Ako se mogu odreći materijalnih dobara, nisam zavisan od nečega izvan sebe. Ako se odreknem postupanja prema pravilima zdravog razuma, nastavlja Kierkegaard, činim kretanje beskonačnog odreknuća. Dakle, napuštam zdravorazumski svijet, područje svakodnevice, zadovoljenja potreba i uzdižem se k božanskom. Ali rješenja dvojice filozofa vrlo su oprečna. Veza Bog – čovjek za Hegela je misaoni odnos. Čovjek u potpunosti uspijeva spoznati Boga. Tá Bog mu se svojevoljno objavljuje! Bog želi da ga čovjek spozna. Kierkagaard, naprotiv, kaže da je kretanje - u kojem se čovjek uzdiže iznad svih prijašnjih stadija života i kao osoba stupa u apsolutni odnos s Bogom – jedno apsurdno kretanje i prema tome neshvatljivo i moguće samo za rijetke pojedince. U tom kretanju viteza vjere drži samo neograničeno povjerenje da će Bog već naći neko rješenje. Tako su mislili otac Abraham i Job i njihova im se vjera višestruko isplatila. Abraham je zadržao Izaka i stekao vjeru. Job je izgubio mnogo toga u realnom životu, ali je stekao vlastito Ja. 

Uzdići se iznad opstanka, gledati Apsolut, šetati nebom! Zadatak je, međutim, u svakom trenutku znati vratiti se na zemlju. Ali ne kao stranac ili netko tko je dugo izbivao i na tlu posrće, te se tu više ne osjeća kao kod kuće. Prizemljujući se, vitez vjere mora spretno doskočiti. 

Pojedinačna samosvijest (čovjek) dolazi do toga da nije zavisna od vanjskih predmeta svijeta, već supstanciju (bit) ima u sebi, u duhu. Čovjek je zavisan samo od Boga, s kojim ga povezuje isti duh. U tome se sastoji njegova sloboda! Jer istina duha je sloboda (Hegel). Ali, po strastima i sa strastima Kierkegaardov čovjek vraća se iz carstva ideja u konkretni opstanak. Dakle, vjera je ipak način života? Prema tome ona bi mogla skrivati recept za sretan život?! Možemo li naprosto reći da je vjera stav vjernika? U očima čovjeka preobraženog vjerom sve izgleda drugačije, jednako kao i u očima zaljubljenog. (Kierkegaard, Strah i drhtanje)

 (Navodi Hegelove Enciklopedije filozofijskih znanosti preuzeti su iz izdanja Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)

drazen-pavlic @ 08:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.