Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - rujan 2013
srijeda, rujan 18, 2013


Tog je jutra Leo kao i obično zakasnio na posao. Prestao sam ga upozoravati, iako sam mu bio nadređen. Zapravo smo ga već otpisali. Kako da vjerujemo u točnost ekonomskih analiza čovjeka koji nije bio u stanju na vrijeme stići do radnog mjesta? U vrijeme gospodarske krize i otpuštanja, poslove plana i analize rado će preuzeti ostali članovi tima službe računovodstva. Tako će kupiti sigurnost svojih radnih mjesta, a poslodavac će bar neko vrijeme povjerovati da ih ne plaća previš... ili sasvim uzalud.

Leo i supruga nisu imali djece. Tijekom njegova dvogodišnjeg rada u tvrtki se nismo zbližili. Nismo zajedno pili kavu, te nisam saznao prave razloge zašto Leo i supruga nisu postali roditelji. Nisu me doista ni zanimali, kao što njega vjerojatno nije zanimalo zašto supruga i ja imamo četiri sina. Umjesto djece, Leo i njegova supruga imali su psa. Činilo mi se to kao neko pravilo. Moraš imati nekoga. Na neki način, imati psa komotnije je i manje odgovorno - nego biti roditelj. Tako sam, po prilici, mislio sve do događaja koje ću opisati.

Tog je jutra, dakle, Leo ušao u moj ured, a ja gotovo i nisam podigao pogled s ekrana. Mislio sam da je došao izreći standardnu ispričnicu o kašnjenju - zbog „nesvakidašnje“ gužve u gradu. Ljudi uvijek svoje bližnje otpravljaju s nekim općenitim etiketama, pa sam i ja tako postupio toga časa. U jednom trenutku sam primijetio da Leonardo – tako mu je bilo puno ime – izgleda uplakano. Jedva susprežući suze, rekao je: „Nora je noćas preminula.“ Sjetio sam se da je proteklih dana pričao o zdravstvenim problemima svog psa. To mi je djelovalo apsurdno... Pa to je problem za veterinara..što ja imam s time? Nora je ipak životinja!

Nastala je situacija u kojoj visok, nezgrapan čovjek, obrijane glave, plače u mojem uredu. Sledio sam se, ne znajući što da započnem. Prošlo je pola minute, gledao sam ga u oči... a on je na stolu nekako pronašao moju ruku i rekao: „Hvala.“ Duboko je odahnuo. Činilo mi se da je sam Bog u tu neugodnu tišini gurnuo riječi/misli koje nisam izgovorio „Moja sućut.“

Bilo je to prije nekoliko godina. Zampatio sam lekciju. Znao sam da ne trebam vrednovati što je drugim ljudima važno. Imaju oni svoje razloge.  Neki dan ujutro primijetio sam da je Ana nekako čudna. Raspitao sam se kod njezinih kolega, prije jutarnjeg kolega, i rekli su mi da joj je jučer auto pregazio psa. Sjetih se fotografije njezinog kućnog ljubimca na sučelju računala... Ušao sam u Anin ured, stavio sam joj ruku na rame i rekao da mi je  žao. Anu su preplavili osjećaju zbog mog sudjelovanja, te je prije erupcije plača uspjela tek zavapiti: „Kad se čovjek veže...“ Lice je prekrila rukama i glasno zaplakala.

Nakon gubitka drage životinje, ljudi obično nabave drugog, sličnog  psa, papigu, hrčka – da bi imali koga voljeti i da njih netko zavoli. Isto je s ljudima. Nakon smrti supruge ili supruga, udovci se obično preudaju. Teško je biti sam. Ljudi se vežu za svoje pse, mačke... čak i stvari! Zašto?  Možda svojim ljubimcima nešto honoriraju?  Zar vjernost i ljubav koju su im ovi pružali?

Kad umre čovjek, životinje ne razumiju da gazde definitivno više nema. Uporno ponavljaju naučene rituale, iščekujući da se vlasnik odnekud pojavi. Neki dan supruga i ja bili smo kod starih prijatelja, kojima je prije dva mjeseca umrla majka. Ispričali su nam da njezina kuja i dalje spava sama u maminom stanu, osluškuje svaki šum,, očekujući da se gazdarica pojavi na vratima.  Dani prolaze, a kujine su oči uvijek jednako tužne... Ispričao sam to svojoj majci. Ona se sjetila davno pokojnog susjeda Iveka. On je svaki dan prolazio ulicom, u šetnji sa svojim vjernim psom. Putem bi svratio u omiljeni vinski podrum i popio koju čašicu. Dugo nakon Ivekove smrti njegov mješanac je sjedio pokraj vrata vinskog podruma, očekujući da se gazda pojavi.

Ivek je mrtav, uginuo je i njegov pas, na njihova su mjesta stupili novi ljudi i njihovi psi. Pitamo se: čemu sve to? U čemu je smisao? Ima smisla, jer Bog sve to vidi! Zauvijek ostaju Samoća, Ljubav, Prijateljstvo, Privrženost... Možda osjećaji onih ljudi i životinja uvećavaju – ili barem oplođuju – Ljubav koja izvire iz samog Vrhovnog Bića?



drazen-pavlic @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.