Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - rujan 2010
subota, rujan 25, 2010
Nada u uskrsnuće je temelj kršćanske vjere. «Kakvog smisla uopće ima ljudski život, ako na kraju mora propasti, ako završava smrću i ništavilom?» - čuo sam ljude govoriti. Kako dakle stoji s vjerom u uskrsnuće? 

Prema Evanđelju po Mateju, večer prije uhićenja, osude i raspeća, Isus je u podnožju Maslinske gore rekao:

„I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas!“

Zašto je molitva na Maslilnskoj gori važna, važnija čak od prikaza kako je teklo saslušanje pred velikim svećenikom Kajfom i Pilatovo ispitivanje prekidano skandiranjem svjetine? Zašto je tiha molitva u skrovitosti Getsemanskog vrta značajnija od mučnog prikaza nošenja teškoga križa do brda Golgota, svlačenja odjeće, pribijanja na križ, umiranja uz uzdah: „Gotovo je!“? U središtu pozornosti nije pitanje da li se sve točno tako dogodilo, čak ni to da li je Isus doista izdahnuo na križu. Nije bitno ni to da li je treći dan uskrsnuo od mrtvih i dušom se preselio k svome Ocu (prema legendi je Isus uskrsnuo i dušom i tijelom, jer je tijelo  nestalo iz grobišta). Uskrsnuo je i vratio se na mjesto koje je u vječnosti zauzimao i ispraznio samo «privremeno», dok mu je trajala misija na zemlji.  

U kakvom su odnosu vrijeme i vječnost u ovom konceptu «silaska» Boga na zemlju, odnosno napuštanja vječnosti i «kasnijeg» povratka u nju? Da li se radi o prekidu vječnog trajanja? Može li vječnost uopće trajati ili je neko trajanje svojstveno samo vremenu? Koji je koncept vječnosti ovdje prisutan, ako u toj religioznoj predodžbi uopće ima nekog reda i smisla? Logički shvaćeni, ti bi pojmovi trebali biti apsolutno suprotstavljeni, dakle, vječnost bi trebala biti sve što vrijeme nije: mirovanje ili naprosto nevremenovanje. Wittgenstein i pripadnici Bečkog kruga s pravom su sve metafizičke pojmove htjeli odbaciti kao besmislice, jer se ne mogu reći jasno. Wittgenstein je rekao: «Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.» (stav 6.4311 Tractatusa logico-philosopicusa) Logički je slijedio zaključak da se Bog ne objavljuje u svijetu, jer je onom Višem potpuno svejedno kako je svijet (stav 6.432). Pitanje o vremenu ozbiljno je postavio tek Heidegger. To pitanje ostavljam za kasnije odlomke.  

Metafizička pitanja nisu važnija od malih ljudskih pitanja. Scena trostruke molitve u vrtu Getsemani bitna je kao ilustracija važnosti vjere. Ona daje duhovnu dimenziju koja čini čovjeka svakog vremena, a njezin se nedostatak osjeća osobito danas. Zato Kierkegaard upozorava da čovječanstvo postaje sve tuplje, trezvenije, poslovnije, svjetovnije. Duhovnost izlazi iz upotrebe jer nije moderna. Možemo li u takvoj situaciji očekivati buđenje europskog čovjeka?

Nastavak Matejevog evanđelja donosi opis najvažnijeg trenutka Isusovog zemaljskog života. On zna što se sprema dolje u gradu. Može se skloniti, dok se strasti ne smire! Bilo bi sasvim ljudski ukloniti se od opasnosti. Učenici ga nagovaraju da tako postupi. Ali Isus ne bježi. Odlazi na osamu. Izvještaj kaže, toliko koliko se kamenom može dobaciti. Učenici vide njegovu siluetu. Uskoro su pozaspali. Zavladala je potpuna tišina. Isus ostaje sam i razgovara s Bogom. Nije se pomolio pred njima, nije ih zadivio još kojom sjajnom prispodobom. Nije čak brinuo što će sutra biti s apostolima i crkvom koju je utemeljio. Ne spominje obitelj, nikome ništa ne poručuje. U tom času on je pojedinac koji razgovara s Apsolutom. Moli se. Teško mu je. Koleba se. Dvaput se vraća k učenicima. S njega kaplje krvavi znoj. Pao je ničice i moli Boga neka ga čaša gorčine mimoiđe, ako je moguće. Nije bilo moguće. Kao Abraham stoljećima prije njega, Isus je iskusio tvrdoću Božjeg zahtjeva. Prepustio se volji Svevišnjega, iako je zadržao nadu da On uvijek može poslati anđeoske legije po njega. Jer Njemu je sve moguće. Isus se pokorio onome za što je vjerovao da je Božja volja, a to je sasvim u skladu sa židovskom religioznom tradicijom.

Rimljani su optužili Isusa da je izazvao političke nemire, jer se prozvao židovskim kraljem. Osudili su ga na smrt raspinjanjem. Nakon izricanja presude, Pilat je naredio vojnicima da Isusa okrune trnovom krunom. Krunjenje kralja židovskog uvrijedilo je ponosne Židove. Ali Pilatov postupak nije se ticao Isusa, iako mu je kruna od trnja sjekla kožu, a vojnici i okupljeni narod ga ismijavali. Natpis na stupu iznad njegove glave „Kralj židovski“ nije ga pogađao, jer on se odrekao slave i priznanja. Prije nekoliko dana na posljednjoj večeri svim apostolima je oprao noge, da im pokaže kako ponizan treba biti vitez vjere. 

Jedan takav grozan prizor muke i raspeća «iz kamenog doba» tvorcima religije bio je potreban da ljude presječe i baci svjetlo na veličinu pojedinca Isusa, koji je vjerovao da se na njemu ispunjava Božja volja. Tko je od nas u stanju podnijeti takvo što? I kao što uvijek biva, narod koji je svjedočio okrutnim događajima kao i naraštaji koji su dolazili, pokušavahu omalovažiti Isusove razloge. Pričale su se zgode o tome kako je Bog u zadnji čas ipak spasio svoga Sina. Tá tko ne bi učinio sve za spas djeteta? Dakle i Boga smo sveli na nešto sasvim ljudsko? Prema drugima, Isus je preživio raspinjanje i otputovao u Indiju, gdje je nastavio propovijedanje. Jedna priča kaže da se oženio i imao potomstvo.  

Priče zamagljuju pogled na Isusa koji je u odsutnom času odlučio da ostane Pojedinac. Veliko „P“ stoji ovdje stoga što je u tom času on stupio u odnos s Apsolutom. On je mogao ostati pojedinac zatvoren u sebe, sin drvodjelje Josipa i Marije iz Galileje. Mogao se oženiti i imati djecu. Mogao je postati vođa i samim time dio mase koja bi ga obožavala. Ali je znao da to nije njegova misija. Osjetio je da je predodređen za drugi poziv, da svoj život posveti Bogu.  

U ovom prikazu temeljne kršćanske nade nije bitna perspektiva imaginarnog vječnog života. Valja razmisliti, ne živi li vječno čovjek koji punim plućima živi uvijek u sadašnjem trenutku? Inzistiranje na Isusovom osobnom odnosu s Bogom nema nikakve veze s pozivanjem na prava i vrijednost osobe, koja bi bila svojstvena novom vijeku od deklaracije o pravima čovjeka . Takva «moderna» razmišljanja Isusu u Palestini onoga vremena bila su potpuno strana. Primjer molitve u Getsmenaskom vrtu osvjetljava činjenicu da je vjera iznad privatnih i političkih zadaća. No, što čovjeku treba Bog? Jer vjera pruža odgovor na pitanje o smislu života. Mnogi ljudi izjavljuju da im je lakše živjeti jer vjeruju.

Na pitanje o smislu ili o pravom životu ima odgovora koliko i ljudi. Tolstoj je u svom Evanđelju zapisao da je pravi život van vremena, u sadašnjosti, u ovom trenutku. Analizirajući stihove Očenaša on kaže:

„9. Obmana života je u vremenu. Život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti.“„10. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti.

10.Istinski život je život u sadašnjosti.“ 

„11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenutku…»  (Tolstoj, Jevanđelje, Metaphysica, Beograd,  2004., str. 11)

Posegnimo za primjerima iz Tolstojeve književnosti. Čiča Jeroška u romanu Kozaci govori Olenjinu da crkvenjaci pričaju prazne izmišljotine o drugom svijetu, jer kad otegneš papke, trava će ti na grobu nići i to je sve. Jeroška taj puta nije do kraja izrazio svoju misao. Vjerojatno je kanio reći da za čovjeka nije važan onaj svijet, nego život ovdje i sada. U čemu je sreća za čovjeka, to je glavni Tolstojev junak u romanu grof Olenjin trebao otkriti sam. Otkrio je istinu života, jednom prilikom kad se našao sam u divljoj kavkaskoj prirodi. Sjeo je na ležaj na kojem je još jučer ležao jelen kojeg je lovio. Gledao je oko sebe. Svuda zelenilo, tragovi životinja. Jasno se vidio i njegov jučerašnji trag. I tada je doživio trenutak prosvjetljenja, koji Tolstoj ovako opisuje:

„Bilo mu je ugodno i svježe, pa ni o čem nije mislio, niti je išta želio. I odjednom ga obuze nepoznato čuvstvo beskonačne sreće, kojoj nije znao povoda, i ljubavi prema svemu, tako da je po staroj navici iz djetinjstva stao da se krsti i da se zahvaljuje nekom nepoznatom. Odjednom mu s nekom osobitom jasnoćom sine misao da eto on – Dimitrije Olenjin, neko posve osebujno biće, leži sada sam, bogzna gdje, na istom mjestu gdje je ležao jelen, stari jelen, prekrasan, koji možda nikada nije vidio čovjeka – i na takvom mjestu, na kome nikad niko od ljudi nije sjedio niti o svemu tome razmišljao…'Oko mene, leteći između lišća koje mi izgleda kao neka ogromna ostrva, nasrću i zuje u zraku komarci: jedan, dva, tri, četiri, sto, hiljadu, milijun komaraca…I svi oni nešto i zbog nečega tu oko mene zuje, i svaki je od njih isto takav Dimitrije Olenjin, različit od ostalih, kao i ja sam.' Učini mu se kao da shvaća šta misle i zuje komarci. 'Ovamo,ovamo, djeco! Ovog možemo jesti' – tako zuje i navaljuju na njega. I njemu bude jasno da on nipošto nije ruski vlastelin, član moskovskog društva, srodnik i prijatelj toga i toga, već je naprosto isto takav komarac, ovakav isti fazan ili jelen kao što su ovi što žive oko njega. 'Da, jednako kao oni, kao čiča Jeroška, tako ću i ja živjeti i umrijeti. Istinu on kaže: preko svega će trava izrasti. Pa što onda, ako izraste trava?! – mislio je dalje: - ipak treba živjeti, treba biti sretan; jer ja samo  jedno želim – sreću. Svejedno mi je šta sam; isto takva zvijer kao i svi nad kojima će izrasti trava, i ništa više – ili sam okvir, u koji je stavljen dio jedinoga božanstva, no ipak treba živjeti na najbolji način što se može.' I on se stane sjećati svoga prošloga života, pa se zgadi nad samim sobom. Učini mu se da je puki sebičnjak, iako mu zapravo lično nije ništa trebalo. I neprestano je gledao oko sebe na blistavo zelenilo, na sunce što se spuštalo na jasno nebo, osjećajući trajno jednaku sreću kao i prije.“

(Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, Svjetlost, Sarajevo,  str. 192-193) )

Olenjinu se učinilo da je sreća u tome da se živi za druge, da se čine dobra djela, pa je odmah po povratku u selo mladom kozaku poklonio konja. No, odgovor na pitanje smisla života ipak nije bio tako jednostavan. U raspletu romana on se zaljubio u djevojku tog istog mladog kozaka i odlučio se s njom oženiti. Slučaj je htio da je kozak uskoro poginuo u sukobu s Čečenima, a mladenka je iste večeri u očaju otjerala Olenjina od sebe. Bila je ljuta jer je Bog uzeo njenog Lukašku umjesto Olenjina. Moskovski plemić tražio je premještaj u drugu jedinicu i nastavio potragu za smislom života. Ipak, boravak na Kavkazu, pred licem veličanstvene prirode, potpuno ga je preobrazio. On je postao novi čovjek. Nakon bijega iz raskalašenog moskovskog života uskrsnuo je ovdje u čitavoj svojoj ljudskosti. Može li to biti odgovor na naslovno pitanje o smislu uskrsnuća? Odgovora vjerojatno ima isto toliko koliko i ljudskih života. Nakon što nam pod pritiskom teških okolnosti sve lađe potonu, iznenada se može dogoditi novo jutro, nova nada i uskrsnuće. A ima toliko zora koje još nisu zarudjele! 

U pripovijetci Smrt Ivana Iljiča Tolstoj opisuje istražnog suca u ruskoj provinciji, koji je čitavoga života jurio karijeru. Jedini cilj bio mu je uspon na društvenoj ljestvici i postizanje željenog statusa. Iznenada je obolio. Bolest se razvijala neminovnošću protiv koje bolesnik i liječnici nisu mogli poduzeti ništa. Činovnikov život bližio se kraju. Tijekom šest mjeseci bolovanja on je uporno preispitivao svoj život, ustrajući u ideji da je vrijedilo živjeti. Baš zato nije mu bilo jasno zašto se sad sve mora prekinuti. Sjećao se Ivan Iljič gimnazijskih dana, kad je starost i smrt bila daleko. Na satovima logike učili su silogizam: 'Gaj je čovjek. Čovjek je smrtan. Dakle, Gaj je smrtan.' Pravilo je moglo važiti za Gaja. Moglo je vrijediti i za čitavo čovječanstvo. Ali nikako za Ivana Iljiča. On će živjeti zauvijek, odnosno uvijek u nekome sada.  

U svojoj potrazi za smislom života, Friedrich Nietzsche je objavio spis O istini i laži u izvan moralnom smislu. U njemu je zapisao: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razliveno u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti…No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razabrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha.“ (Nietzsche, O istini i laži u izvan moralnom smislu,  Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7) Nietzscheovi razlozi su duboki i smjeraju destrukciji metafizičkog Ja, koje u svojoj prepotenciji sve oko sebe vidi samo kao objekt. Vjerujem da je Tolstoj poznavao taj spis, kad je u roman Kozaci umetnuo prispodobu o Olenjinu i komarcu! U svojoj Ispovijesti priznao je da ga sva znanja koja je imao nisu mogla usrećiti, sve dok nije pronašao vjeru.

Vratimo se Ivanu Iljiču. U trci za svakodnevnim poslovima, život je proživio bez ljubavi. Njegovoj samrtničkoj postelji prišao je sin gimnazijalac. Sjetio se Ivan Iljič svojih gimnazijskih dana i došlo mu je milo. Počeo je žaliti svoju obitelj, koja je mjesecima trpjela zajedno s njim. Prestao je optuživati svoju suprugu i sve oko sebe za svoju gorku sudbinu. Nije više analizirao svoj život. Prestao je tražiti smisao u proživljenom životu. Ugasio je i nadanja koja mu je trebala pružiti budućnost. U potpunosti se prepustio sadašnjem trenutku. Iscrpljen od muka, Ivan Iljič je u polusvjesnom stanju zadnjim ostacima svijesti doživio prosvjetljenje. Činilo mu se da se probija kroz neki tunel, gdje ga je čekao prelazak u vječnost. Tolstoj kaže:

„To je bilo na kraju trećega dana, sat prije njegove smrti. U to isto vrijeme mali gimnazist se tiho-tiho prikrao ocu i prišao njegovoj postelji. Samrtnik je neprestano očajno kričao i lamatao rukama. Njegova ruka pala je na glavu sina. Mali gimnazist ju je uhvatio, pritisnuo na usne i zaplakao. U to isto vrijeme Ivan Iljič se probio kroz jamu, ugledao svjetlo, i njemu se otkrilo da njegov život nije bio ono što je trebalo da bude, ali da se to još može popraviti. On je zapitao sebe: a šta to 'ono', i utihnuo, osluškujući. Tu je osjetio da neko ljubi njegovu ruku. On je otvorio oči i pogledao na sina. Bilo mu ga je žao. Prišla mu je žena…Njemu je postade žao…I najedanput njemu je postalo jasno da ono što ga je mučilo i nije izlazilo iz njega da najedanput sve izlazi s jedne, s dvije strane, s deset strana, sa svih strana…On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – progovori on glasno. – 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo…'Svršeno je sa smrću' – rekao je sebi – 'Nje više nema.' On je udahnuo u sebe zraka, zastao na polovici daha, opružio se i umro.“ (Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci,   str. 81) 

Rekosmo da odgovora na pitanje o tajni života ima koliko i ljudi. Mladi Ludwig Wittgenstein je u rovovima Prvog svjetskog rata čitao Tolstoja. Bilo je to na Poljskom ratištu, u vrijeme kad je Brusilov započeo ofenzivu protiv Austro-ugarskih trupa. Znao je Wittgenstein da svakog časa može poginuti. Možda je baš pod utjecajem Tolstojevih misli i iskustava u svoje filozofsko djelo zapisao gore navedni stav o vječnosti kao beskonačnom trajanju?

„Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.“ Ostavimo metafizička pitanja o vječnosti i posvetimo se našem životu.

„Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus,  Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185 i 187 ) 

Pitanje vječnosti je pogrešno postavljeno pitanje. Rješenje problema je ukidanje tog nesuvislog pitanja. Rješenje je u sadašnjem trenutku, u konačnosti. Prigodom jedne smrti, na bdijenju se razvio razgovor. Rođak umrlog rekao je ono što se u takvim prilikama obično kaže, naime da je smrt sastavni dio života. Usprotivio sam se takvom mišljenju. Rekao sam da je smrt za umirućeg činjenica potpuno izvan života. Smrću počinje nepoznata zemlja iz koje se nitko nije vratio. Zato nas ona i ne treba zanimati. Valja se usredotočiti na život. A za život je potrebno neko umijeće i snaga.Vjera je ono najviše znanje, koje čovjeku govori kako da živi. Ali većina ljudi ne dopire do toga znanja. Dopiru oni koji su doživjeli uskrsnuće u svom stvarnom i konačnom životu, po kojem su postali novi ljudi. Metaforu o tisuću uskrsa, koji nam se mogu dogoditi u stvarnom životu, rekao je u jednoj propovjedi kapelan u mojoj župi. Mladi svećenik je iskoračio iz zadane teološke sheme. Nije ni slutio koliko je poticajna misao i napuštanje ideje o uskrsu kao događaju koji će nastupiti tek nakon smrti. Bez obzira na to što se doista dogodilo povijesnom Isusu! Idealni Isus kršćanske vjere dopušta takvo razmišljanje.

 

drazen-pavlic @ 06:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 23, 2010
Svaki čovjek svjesno ili nesvjesno pokušava riješiti isti problem: kako postići sreću? Istom pitanju možemo se približiti različitim potpitanjima. Kako živjeti ovdje i sada? Imaš li vremena za snove ili samo juriš za poslovima? Umjesto da razbijamo glavu, možemo jednostavno zapovijediti: „ Ne odgađaj najvažnije pitanje uvijek za sutra! Pronađi sreću i ispunjenje već danas!“ Tko bi se mogao usprotiviti pokušaju odgovora na pitanje o sreći? No, je li moguće napredovati dalje od postavljanja pitanja? O sreći se, zapravo, ne pita. Ona se živi. Zadovoljstvo vlastitim životom se naprosto osjeća! Poslušamo li što su o tome rekli mudri ljudi, čut ćemo između ostaloga da je ovaj jedini život sam po sebi dovoljno zagonetan. Zato čovjeku ne treba još zagonetka drugog života - koji navodno započinje poslije ovozemaljskog trajanja - kao nova obveza, neko polaganje računa o kojem već sada valja brinuti. Umjesto dvojbe o tome čeka li nas na kraju raj ili pakao, valja donijeti odluku o životu u ovome trenutku - korak po korak. Znademo da nas ispunjenje malih stvari postupno  može dovesti do krupnih preokreta u gledištima. Mogu li nas do točke preokreta u pogledu potrage za smislom života dovesti sitne promjene u navikama i postupcima, koje ćemo na temelju iskustva drugih ljudi uvesti već danas? Ono što sam davno zaključio i što mogu preporučiti moglo bi se sažeti u pravilo. Čovjek mora postati svjestan svog duha, jer po njemu on kao biće jest. Treba se pod svaku cijenu osloboditi navezanosti na materijalno i naviku stalnog zadovoljavanja prekomjernih prohtjeva – jer zadovoljena želja rađa tucetom novih. 

Iako za postizanje sreće ne postoji recept koji bi važio za sve ljude, nisu li za nas ipak poučni pokušaji mislećih ljudi prošlosti? Može li čovjek modernog tehničkog vremena išta naučiti od perzijskih mudraca, egipatskih svećenika, antičkih filozofa i židovskih proroka? Poslušajmo što nam kazuju mudraci prošlosti, koji žive samo u knjigama i našem sjećanju i ne mogu nas prisliti ni na što. Možemo ih uzeti ozbiljno ili odbaciti u svakom trenutku - kako nam drago. 

Kierkegaard je smatrao da od Abrahama do danas pred svakim naraštajem stoji isti zadatak, a to je izgradnja vjere. U vjeri u kršćanskog Boga Danac je tražio ispunjenje biti čovjeka i samim tim ostvarenje sreće. Vjera je proces koji se odvija u čovjekovoj svijesti. Suprotstavljajući se Hegelovoj ideji o neprekidnom nemiru i napredovanju svijesti, zapravo udubljivanju svijesti u sebe - te o beskonačnom napuštanju postignutog, Kierkegaard je rekao da je to kao kad bi zaljubljenom čovjeku rekli da od svoje ljubavi mora poći dalje. Zaljubljenik bi mogao odgovoriti da on nema kamo dalje, jer mu je u ljubavi koju je postigao sav život.  

Najveću nelagodu kod čovjeka izaziva svijest o vlastitoj smrtnosti, znanje da će kad-tad morati napustiti ovaj svijet. Želja za besmrtnošću na ovom svijetu s jedne je strane prirodni poriv koji sadrži svaki život. Sve što živi ima sklonost da raste u svojoj moći i dokazuje se. O volji života da se potvrđuje sve je rekao Nietzsche. Živo biće slijepo je za svoju granicu, kao što oko ne vidi granicu vidnog polja - rekao bi Wittgenstein.  

Čovjek je nesretan baš stoga što mu nije prihvatljivo ono neizbježno: činjenica vlastite smrti ili smrt najbližih, bol i patnja koju sobom nosi bolest, neimaština. Čovjekove grudi razdiru želje za užicima i posjedovanjem stvari, a zadovoljenje ne utažuje glad već se stvara uvijek nova i veća. Čovjek bi trebao poći od toga da je na ovaj svijet jednom došao te da jednako tako mora otići. U svakom trenutku trebamo biti svjesni činjenice da smo ovdje privremeno. Sve živo rađa se i umire, to je prirodni tijek stvari. No čovjek ima duh, koji ga razlikuje od ostalog života na zemlji. Prirodno je da se čovjek navikne na život i blagodati koje on nosi, da se veže za drage ljude i mjesta. Ali duh čovjeku ipak omogućuje da se odlijepi od toga gdje je sada. U svijesti čovjek može putovati kroz svoju prošlost i budućnost, on može postići slojevitost svoga vremena. S pomoću duha čovjek može zauzeti odmak od stvarnosti da ne bude njezin privjesak i rob, kotačić u beskonačnom mehanizmu svemira. Kierkegaard je svoj stav prema svijetu izgradio na stavu ironije. Njegov vitez vjere može se odreći svega i zatim se vratiti u realnost te doista užvati u njemu. Ako uspijemo sebi to objasniti, tad nećemo imati problema s dostizanjem sreće. Bit ćemo zadovoljni životom bez obzira što posjedujemo manje od susjeda, nećemo proklinjati sudbinu ili Boga što su nas pogodile nesreće veće nego druge ljude koje poznajemo. Potrebno je samo donijeti odluku: neću se pretjerano opterećivati životom i nedaćama koje on nosi. Isus je u tom pogledu rekao da se ugledamo na ptice nebeske i da ne brinemo tjeskobno. Ptice niti siju niti žanju a ipak se Bog za njih pobrine. Nemojmo se žaliti. Radije zahvaljujmo Bogu na svakom danu. Heideggeru se na tragu misli svetog Pavla učinilo da je pjevanje i zahvaljivanje pravi odnos prema svijetu i životu, koji je na žalost toliko stran modernom čovjeku. Stanovnici posavskih sela ogorčeni su što vlada nije više učinila da ih zaštiti od poplave, kao da čovjek može u potpunosti kontrolirati ćudi prirode i katastrofe koje povremeno zahvaćaju ovu planetu. Ljudi uvijek traže krivca za svoju nesreću. Ćudljivi birač traži od vlade da mu osigura standard i da on postpuno raste. On poput razmaženog djeteta ne pita od kud da se sve to namakne te jesu li izvori ipak ograničeni. Neka svatko od nas radije zahvali na onom što ima na raspolaganju. Ljudi su sami sebe uvjerili da ih tehnička dostignuća mogu usrećiti. To bi značilo da ljudi proših vremena, kad su sredstva rada bila daleko primitivnija, nikako nisu mogli postići sreću – a ipak nije tako. Svaki život može biti sretan, ako se izmiri sam sa sobom i sa svojim prilikama. Živimo vlastiti život dok smo u prilici, uživajmo u svojim ženama i djeci, u svom poslu. Smognimo snage da umremo kad za to dođe vrijeme. Jer se još nitko od smrti nije izbavio ili nitko nije ostao za smjene kao što kaže narodna poslovica. Stara mudrost traži od nas da učinimo razliku između onog što možemo i onog što ne možemo promijeniti. 

U protekle tri godine odbacio sam nekoliko naslova ove knjige. Jedan od njih bio je: Religija za odabrane! Supruga se pobunila: «Što nije u redu s vjerom i svjedočenjem života običnih ljudi kao što je moja baka?» Naslov se nije održao, ali je ipak ostao kao jedan od najvažnijih lajt-motiva knjige. Hegel je govorio da filozofija i teologija traže jednu te istu vječnu istinu. Samo što se religija služi prispodobama iz osjetilnog svijeta, dok filozofija traga u elementu čiste misli. Tome je tako zbog toga što religija istinu o životu daje svima, dok su za mišljenje i filozofiju sposobni tek odabrani. Zatim sam na vrh prve stranice zapisao radni naslov: Bog i ja. U člancima koji su slijedili pokušavao sam izmjeriti raspon koji me dijeli od vrhunskog bića što daje život. Hegel je smatrao da nema te tajne u svemiru koju čovjekov duh ne bi mogao dokučiti.  Suprotstavio mu se Kierkegaard, postavljanjem paradoksa vjere. Kako je moj projekt napredovao i ovaj je naslov postao tek jedan od članaka u knjizi.  

Dok sam u udobnoj stolici šetao puteljcima i stranputicama mišljenja prošlih i suvremenih filozofa, moju kćerku mučio je sasvim realan problem. Izgarala je u želji da pronađe smisao života. Iznimna studentica - zdrava mlada djevojka iz dobro situirane obitelji, kojoj okolina zavidi na blagodatima kojima ju život zasipa - samu sebe ipak nije smatrala sretnom. Poput Lava Tolstoja, koji je na vrhuncu popularnosti i konzumacije životnih užitaka došao na ideju da si oduzme život, osjetila je da joj nedostaje ono nešto. Kćerka mi je rekla da bi mom radu trebalo dati oblik knjige za samopomoć, jer su takve danas neoobično popularne. Tako se rodio ovaj uvod. Zar ne bi svatko od nas barem na kraju života htio osjetiti da je proživio valjano i dobro?

 Naslov koji sam odabrao može upućivati na štošta. Već je otrcana fraza da čovjek mora prije svega biti. U silnoj brizi za stvari koje posjeduje, čovjek zastire svoje biti i podređuje se imanju. Jedno od značenja naslova knjige je: treba živjeti, saditi salatu, stajati na usluzi ljudima s kojima živimo i koji nas trebaju. Tako ćemo u svakodnevnom životu čovjeku biti Bog, sve i sva. Složenica Biti čovjeku Bog, a Bogu čovjek zapravo je određenje bića Isusa iz Nazareta, koji je prema učenju crkve istovremeno bio Bog i čovjek. Naslov poziva svakog od nas da bude kao Isus. Kierkegaard se čudi nad činjenicom da je Isusov lik bio motiv tolikim slikarima, književnicima i filozofima, a malo je tko u svojem životu pokušao biti poput njega.  

Mađarski filozof Béla Hamvas ovaj zakučasti problem rješava jednostavno. On kaže da je delfijski natpis „Spoznaj samoga sebe“ pogrešno shvaćen. Prvobitno je sigurno stajalo: „Spoznaj da si božanski“- dakle budi kao Isus sin Božji. Hamvas izvodi pretpostavku da su mnoga mjesta iz evanđelja kasnije iščupana. „Ona koja su ostala oblikovana su tako da Isus poistovjećuje svoje biće i Boga. I ta su mjesta dosta zbrkana.“ (Hamvas, Kršćanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003., str.55-56) Filozof, kojeg je mađarski kulturni poredak pod utjecajem Lukacsa izopćio iz javnog života, izvodi dalje da Isus sebe najčešće naziva beh-ham-adam, što na njegovom materinjem jeziku znači sin čovječji – a to znači prolazni i prirodni čovjek (čemu u indijskoj predaji odgovara riječ jitva – živo biće). Sam Isus nije se nikad izdvajao od drugih ljudi niti je govorio s visine, te je po tome sin čovječji. Kad je poistovjetio sebe i Boga, tu istovjetnost nije zadržao samo za sebe. Ljudi od Boga baštine duh, ali su pod utjecajem korupcije bitka to smetnuli s uma. Istina je da im predaja govori o tome, ali su oni na nju zaboravili. Poistovjećivanje s Bogom ostalo je za kršćansku religiju samo Isusovom povlasticom. I Židovstvo se sablažnjivalo kad bi se bilo koji čovjek poistovjetio s Bogom. Hamvas navodi primjer sekti koje je u XII i XIII stoljeću potaknuo Gioacchino da Fiore. Sve su polazile od tvrdnje da je čovjek po prirodi bez ikakve razlike Bog ili nebesko carstvo, te je po duhu besmrtan. Još ranije sličnu tezu zastupao je irski redovnik Erigena. Budimo dakle poput Boga. 

Započnimo razmišljanjem o Isusovoj poruci. Njegovo je učenje nastalo iz ukupne mudrosti Staroga svijeta. Pokušat ćemo razabrati izvorno učenje, koje se danas jedva nazire ispod naslaga „istina“ minulih stoljeća. Nsadamo se da će nam se otkriti poruka izvornog evanđelja. Vidjet ćemo nalaze li se u evanđeljima čarobne riječi koje otvaraju knjigu života.

drazen-pavlic @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 6, 2010
Ponovimo pitanje: kako se čovjeku dogodilo da nema vremena?

U knjižari je gužva, red je od kase do vrata. Roditelji u rukama drže popise knjiga i nervozno cupkaju pogledavajući na sat. Dvije prodavačice trude se koliko mogu. Trče oko polica i traže udžbenike, radne bilježnice, pribor. Ulazi čovjek i raspituje se za pakete koje treba dostaviti svom šefu. Prodavačica ga moli da sačeka trenutak dok podvori kupca koji je na redu. Dostavljač ne nalazi smirenje, već ubzano šeta gore-dolje. Da ne gubi vrijeme, javlja se na mobitel. Nakon nekoliko minuta on glasno izvješćuje prodavačicu da odlazi, jer nema vremena. Prodavačica ga moli da sam utovari pakete, koji spremno čekaju na dvorištu. Ljutiti dostavljač samo ponavlja da on nema vremena, jer ima posla i ide raditi.

Čovjek je oduvijek mjerio vrijeme, ali nije uvijek bio u takvoj žurbi. Naši preci su se u vremenu orjentirali na prirodan način. Njemački vojnici u srednjem vijeku na ratne pohode nosili su pjetlove, kako bi u dogovoreno vrijeme mogli započeti napad. Kod nomada i ratara vrijeme je određivao krug poslova koji se obavljaju bez žurbe. Ako su goveda već otišla na pašu, stočari su znali da je oko pola šest ujutro  Egipatski svećenici godinu su podijelili u tri razdoblja. Prvo je razdoblje poplave i traje 4 mjeseca. Drugo razdoblje počinje sjetvom i rastenjem bilja. Treće počinje žetvom, a završava povratkom suše. Od tog je časa čitav život usmjeren čekanju nove poplave. Doba poplave, doba sjetve, doba žetve – tri su doba po četiri mjeseca od kojih svaki po 30 dana - što daje godinu od 360 dana. Na kraju zadnjeg doba dodaje se 5 dopunskih dana. Svake četvrte godine svećenici su dodavali još jedan dan. Računica nije bila precizna, jer su u doba ratova i nereda zaboravili pribojati dan. Dan i noć Egipćani su dijelili na 12 jednakih sati, a sate nisu cijepali na manje cjeline.

Kinezi su dan i noć ograničavali izlaskom i zalaskom sunca, a dijelili su ih na 6 dnevnih i 6 noćnih sati. Za svaki sat bio je vezan jedan znak Zodijaka.

U starom Rimu godina je počinjala 30. ožujka, a sastojala s od 12 mjeseci po 30 dana. Mjesec se sastojao od nona (4-6 dana), ida (8 dana) i kalendi (15 dana). Septima hora (sedma ura) bio je naziv na podne i ponoć.  U svakodnevnom životu govorili su ante meridiem ili post meridiem. Točnu satnicu nisu koristili. U engleskom govornom području i danas za prije podne koristimo skraćenicu a.m., za poslije podne p.m. Još i danas ljudi u našim selima žive mirnije od građana (ne ovise o voznom redu javnog autobusa, vrijeme za parking nije im ograničeno na 1 sat, radno vrijeme ne otpočinje u točno određeno vrijeme već se sastoji od količine posla kojega danas moraju obaviti). Sjećam se konduktera autobusa koji je žalio za svojim seoskim danima: „Autobus na mojoj liniji kreće u šest  ujutro. Moram ustati u četiri i trideset, dok sam ranije mogao dulje ostati u krevetu. Ako prođe vrijeme hranjenja, blago će „bekarati“ – ali koga briga. Posao u staji može pričekati.“ Stariji ljudi na selu primjerice ne kažu da je  3:34, nego „prema četiri“.

Vrijeme je uopće počinjalo teći od nekog važnog događaja: potopa (Noa), obrednog žrtvovanja (Abraham i Izak). Bile su to raskrsnice i novi počeci. Attali zaključuje da su kalendari zbob toga postali središta društvenog poretka. Još su stari Sumerani imali mjesečev kalendar od 364 dana i 9 sati.  

Kako je nastala naša era? Godine 532. Dionizije Exiguus predložio je da se godine računaju od Kristovog rođenja, odnosno od 25. prosinca 753. godine rimske ere ili 4. godine 194. Olimpijade. Taj prijedlog je prihvaćen, s tim da je Crkva početak godine kasnije pomaknula na 1. siječnja.

U prastaro doba bogova ljudi su vrijeme mjerili protjecanjem vode, cikličkim kretanjem planeta, istjecanjem pijeska – na prirodan način. Narod Mondanga (Čad) koristi istu riječ za sunce i vrijeme („ntangu“). Tjedan im traje 4 dana, a godina počinje od sezone kiša.

Cejlonci se ravnaju prema cvijetu koji se svaki dan otvara u isto vrijeme, a stari Irci prema morskim mijenama. U Kini je u VIII stoljeću proizveden mehanizam čije zvonce je označavalo 12 dnevnih sati, a bubanj četvrtine sata. Točna razdioba sati na 60 minuta u Europi je zabilježena tek u XIV stoljeću.

U srednjem vijeku, pored prirodnog vremena ritam života određuje samostanski sat. Sveti Benedikt je svojim redovnicima propisao točan raspored života. Sati su nazvani prema molitvama. U svojim Pravilima (Regule) on je namjesto 24 uveo 7 svega sati – prema sedam molitvi kojima Benediktinci slave Boga. Dan započinje jutarnjom molitvom, pred zoru (MATUTINUM), u zoru mole se pohvale (LAUDES), u 6, 9, 12 i 15 sati mole se PRIMA, TERTIA, SEXTA I NONA. To su horae minores (mali časovi). U sumrak se mori večernja (VESPERAE),  a u povečerje prije počinka COMPLETORIUM. Crkvena zvona udaraju jednom na PRIMU, dva puta na TERTIU, tri puta na SEXTU (podne). Sat je podijelen na 4 odjeljka, a odjeljak na 10 časaka. Godinu su redovnici podijelili na 4 razdoblja: od Uskrsa do Duhova, od Duhova do Septembra, od Septembra do Korizme, od početka Korizme do Uskrsa. Mjesece Benediktinci dijele na tjedne prema hebrejskoj tradiciji. Tako su samostani usred svijeta podređenog ritmu poljodjelskih radova živjeli nego drugo vrijeme – posvećeno Bogu. Bilo je važno „sve obavljati u pravo vrijeme.“ Sv. Benedikt isticao je važnost pravilnosti i točnosti: „Uredite vaše vrijeme, ne ostavljajte ni trenutak koji nećete pružiti Nebu i svetoj službi.“ Seljaci su čuli samostansko zvono i tako su malo pomalo prihvatili kanonsku satnicu.  Talijanska riječ za zvono (Campane) dolazi od  riječi polje (Campo) na kojem obitavaju seljaci. Oni ne znaju odrediti vrijeme bez zvonjave.

Uskoro se crkva počela sve više uplitati u prirodni život seljaka. Karlo Veliki je u IX stoljeću zabranio rad nedjeljom i blagdanima, jer su to dani namijenjeni slavljenju Boga. Crkva je imala interesa da u te dane narod dođe u ckrve, jer je to bila prilika za prikupljanje milodara. Zbog toga je crkva u narednom razdoblju umnožila broj blagdana. Propisivala je radne dane, blagdane, dane uzdržavanja za muža i ženu...

Urari su počeli rješavati problem konstrukcije kotača ili ploče čije će se okretanje točno poklopiti s trajanjem ekvinocijskog kruga. U XIII stoljeću to im još ne uspijeva. Tek izumom foliota omogućeno je pravilno titranje koje se utegom prenosi na zupčanik i dalje na satni brojčanik i kazaljke. Prvi satovi variraju oko 1 sat dnevno, a veličina rimskih brojki i debljina kazaljki dopuštaju tek približno očitanje vremena.

Pojavom džepnih satova nastaje gradski ideal da se bude točan poput sata. Uz to, posjedovanje sata postaje simbolom uspjeha. Ritam trgovine ubrzava ritam života. O značenju mjerenja vremena svjedoči jedna Pascalova rečenica: „Govorio sam čitavih pola sata, a bez pijeska govorio bih...“ Rabljeni pješčani satovi istjecali su brže. Jednim takvim služio se kapelan na brodu engleske Indijske kompanije, zbog čega su njegove mise trajale svega 20 minuta – što je bilo po volji oficirima na brodu.

Selo još uvijek ne prati novi ritam grada i trgovine. Seljaci riječ tjedan gotovo ne koriste. Od oznaka vremena oni kažu osam dana za četvrtinu mjeseca, petnaest dana za pola mjeseca, te zimska i ljetna polovica godine. Kuhanje jaja traje im jednu Zdravomariju, potres je trajao dva Creda, sjećaju se događaj iz doba kad brijestovi listaju.

Nadziranje vremena postalo je moć. Protestanti u švicarskim i njemačkim selima nisu htjeli prihvatiti gregorijanski kalendar, tako da se morala umiješati policija. Sporno je bilo što je izgubljeno jedanest dana. Prosvjednici su na ulicama uzvikivali: „Vratite nam naših jedanaest dana!“

Krajem XVII stoljeća engleski satovi već imaju kazaljke za minute, ponekad čak za sekunde. Točni mehanički satovi stvaraju novo ritmizirano konstantno vrijeme. Oko podne se moglo primjetiti ljude da stoje na trgu i čekaju da po satu na gradskom tornju namjeste svoje džepne satove. Poslovni ljudi u društvu su često pogledavali na sat, možda samo zato da istaknu statusni simbol. Stoga je ondašnji bonton propisao da je pretjerano (neuljudno)  da poslovni ljudi u svačijem prisustvu gledaju na sat.

Vođenje trgovačkih knjiga, policijskih arhiva, kamatnih računa, sajmišnih obračuna uvjetuje uvođenje reda i unificiranje računanja vremena u Europi. Trgovačke kompanije uvode stalni početak godine na jedan nepomičan datum, a to je Obrezanje Kristovo ili 1. siječnja. Predstojnik pariškog redarstva godine 1320. piše: „Mnogi...nastoje ići na posao i napuštati ga u vrijeme kad im odgovara, a naplaćuju, pak, svoj rad u punom iznosu, kao da rade cijeloga dana, što uvelike ide nauštrb majstora.“ (Attali, Povijest vremena, August Cesarec, Zagreb, 1992. str. 166)

Potreba mjerenja radnog vremena donijela je značajne promjene. La Mettrie godine 1747. uspoređuje ljudsko tijelo i satni mehanizam: „Ljudsko tijelo je stroj koji sam podešava svoje opruge.“ (isto, str. 199) Francuski urar Berthoud godine 1812. piše: „Upotrebom satova ljudi mogu koristiti sve momente prijeko potrebne za poslove u životu u gradu. S pomoću njih čovjek uređuje vrijeme rada i vrijeme odmora, vrijeme objeda i vrijeme sna. Takvom sretnom raspodjelom vremena i samo društvo ide poput sata, a ako je dobro podešeno, izgleda poput neke skupine zupčanika, dok niz njegovih kotačića predstavlja rad svih članova od kojih je sačinjeno.“ (isto, str. 216)

Usavršavanje pomorskog kronometra tijekom XVIII stoljeća omogućuje racionalan pristup putovanju, točno određivanje geografske dužine, predviđanje vremena dolaska broda.  Postaje zorno da je vrijeme novac. Putovanja sve manje ovise o osjetilnom iskustvu svijeta. Zahvaljujući izumu pomorskog kronometra, engleska mornarica osvaja sve više kolonija i udvostručuje vanjsku trgovinu.

Francuski urar Japy je sredinom XVIII stoljeća došao na ideju kako da smanji troškove proizvodnje mehaničkog sata, tj. kako da u jedinici vremena proizvede maksimalni broj komada. Okupio je 300 seljaka i mjesnih obrtnika u svojoj tvornici i radni proces podijelio u najsitnije dijelove. Četiri godine kasnije dosegao je godišnju proizvodnju od 100.000 satova. On je bio prvi koji je povećao rentabilnost proizvodnje optimalnim korištenjem vremena - koje je izravno shvaćao kao novac (isto, str.  224).

U svojim djelima Karl Marx točno je izrazio zakon kapitalizma, da je vrijeme postalo novac. Od engleskih nacionalnih ekonomista on preuzima uvid da je rad mjera razmjenske vrijednosti svake robe. Tu se rodila ideja da količinu rada treba mjeriti vremenom uloženim u rad: „Vrijeme neke robe se prema vrijednosti druge robe odnosi kao što se radno vrijeme potrebno za proizvodnju jedne odnosi prema radnom vremenu potrebnom za proizvodnju druge.“ (Kapital)

Jasno je da će kapitalist potkradati vrijeme predviđeno za odmor i objed. Radni dan sve se više produljuje. Radnici nemaju satove i nisu u stanju kontrolirati radno vrijeme.

Usput se rađa otpor prema crkvenim blagdanima, jer dok ne rade radnici ne zarađuju. Benjamin Franklin kraljem XVIII stoljeća piše: „Onaj tko svojim radom može zaraditi deset šilinga dnevno, a polovicu dana šeta i odmara u svojoj sobi...on je potrošio ili bolje, bacio pet šilinga.“ (Attali, isto, str. 238-239) Dobiti na vremenu znači smanjiti broj prazničnih dana. Direktor manufakture Saint-Gobin godine 1778. donio je odluku da radnici moraju raditi nedjeljom, kako bi ih spriječio da se nedjeljom i praznicima opijaju. Francuska revolucija ukinula je mnoštvo crkvenih blagdana jer je to zahtijevala krajnja bijeda stanovništva. Republika je odredila da njezino vrijeme počinje teći od 1. godine.  Prionulo se izradi novog kalendara koji je ukinuo sve prazničke dane „koji su prouzročili toliko šteta ljubiteljima trgovine i industrije“. Umjesto nedjelje, kao dan odmora u republikanskom kalendaru uveden je svaki deseti dan. Pokus je propao već 1805. kad se vraća gregorijanski kalendar i nedjelja kao tjedni dan odmora. Napoleon je tim povodom rekao da radnici moraju imati pravo da rade i nedjeljom, jer svaki dan jedu. Zakon o nedjelji donesen godine 1814. dopušta rad u tvornici nedjeljom, a zabranjuje samo vanjske manifestacije.

Kapitalisti su pod pritiskom radničke borbe za skraćivanje radnog vremena uskoro iznašli mehanizme za intenziviranje rada. Kašnjenje na posao kažnjavalo se gubitkom četvrtine dnevnice, produljenje odmora za 5 minua s pola dnevnice... Pravila su propisana Pravilnicima tvornice.

Slobodno vrijeme uskoro se počelo shvaćati kao vrijeme potrebno za odmor i oporavak radnika za rad. U život srednjeg sloja prodiru sat, šivaći stroj, gramofon. Vrijeme potrebno za predah skraćuje se.

Kult točnosti izašao je iz tvornica. Ljudi se oduševljavaju za napredak, ubrzanje i točnost. Željeznički kolodvor s obveznim satom na pročelju i točnim voznim redom postaje novo mjesto nadziranja vremena. To je dovelo do potrebe usklađivanja satnica između zemalja. Godine 1839.  izdan je prvi zbornik voznih redova engleskih željeznica i tom prilikom izjednačena su kolodvorska vremena u čitavoj Engleskoj. Godine 1912. Francuska saziva međunarodnu konferenciju čiji je rezultat osnivanje Međunarodnog ureda za vrijeme u Parizu. Njegov je zadatak da uskladi vremena različitih nacionalnih opservatorija (čija su vremena odstupala po nekoliko minuta) i odredi jedinstveno vrijeme te ga očuva. Od 1924. BBC putem radija emitira zvona Big Bena. Točno vrijeme ulazi u engleske domove. Dne 14. ožujka 1933. godine automatski telefon u Parizu koji govori točno vrijeme nazvalo je 140.000 ljudi. Isto je u New Yorku uvedeno 1935., a u Londonu 1936. Attali zaključuje: „Nitko više ne može izbjeći sat, minutu, sekundu. Uostalom, ljudi već 1935. godine vrijeme nose na sebi, kao prvi masovni dometak.“ (isto, str. 287) Posjedovanje sata posaje nužna potreba. Zahvaljujući postignućima američkih poslovnjaka on uskoro postaje dostupan svakom džepu. Braća Ingersoll dosjetili su se da satove po 1 dolar, koje je proizveo Roskopf, širom Sjedinjenih Država prodaju pouzećem. Prodaja sata više niej vezana za mjesto popravka. Timex jamči vrijek trajanja, ne više dugovječnost. Nakon isteka garancije od 1 godine, sat se baca i kupuje se novi. Godine 1958. na tržištu se pojavljuju ženski sastovi.

Pomama za vremenom se nastavlja. Vlakovi povećavaju brzinu, telefonske mreže, radio i TV omogućuju trenutačnu komunikaciju. Udaljenost od New Yorka do Pariza godine 1970. svodi se na 3 i pol sata avionom.

Planeta Zemlja danas živi prema jedinstvenom vremenu. Tržište je otvoreno 24 sata dnevno, u svakom trenutku možemo obavljati novčane transakcije i trgovačke poslove, informacija za nekoliko sekundi dolazi na najudaljenije mjesto. Vrijeme postaje homogeno, bez zvona, kontrolnih ura. „Svijet izgleda kao da je u stanju trajnog bdijenja, neprestano u očekivanju događaja, neprestano na radu, s pretjerano kratkim stankama.“ (Attali, isto, str. 345.)

Vratimo se početnom pitanju. Kako se dogodilo da današnji čovjek nema vremena? Dovitljivi ljudi su se tijekom povijesti trudili smisliti mehanizme za što točnije mjerenje vremena. Na to su ih tjerale potrebe veće proizvodnje, bolje organizacije, kraćeg putovanja. Ukratko, ubrzanje života, točno praženje vremena, nadzor radnog i slobodno vremena sa sobom je donio kapitalizam. Vrijeme je svedeno samo na jednu svoju dimenziju: sadašnjost i očišćeno od svih drugih oznaka, da bi postalo homogeno i podobno za mjerenje.

drazen-pavlic @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Je li nam Bog dalek, ili stoji blizu nas a mi ga ne vidimo? Je li on nešto mistično kao daleka obala? Može li se pojam Boga oduprijeti našim spoznajnim mogućnostima? Hegel kaže da um prožima svijet te da tu misao filozofija donosi sa sobom. Ona je pretpostavka za promatranje svjetske povijesti. (Hegel, Filozofija povijesti) Između izraza Um i Bog možemo za sada staviti znak jednakosti. U tom slučaju bismo spoznajom čitavog svijeta zapravo spoznali Boga. No znak jednakosti je tu samo hipotetički. Jer kad bi um u punom smislu riječi vladao svijetom, tad bi sve bilo dovršeno i idealno. Smisao ovog Hegelovog stava je  naprosto to da um mora imati snage da se ozbilji. Takvu mogućnost (i zbilju) sugerira sam Hegel u Uvodu Filozofiji povijesti. On kaže da je još Anaksagora iznašao da nus (um) vlada svijetom. Kao primjer može poslužiti vječiti zakon gibanja sunčevog sustava. Centripetalna sila koja planete drži na okupu oko tijela najveće mase je um sustava. Da nus vlada svijetom fantastična je ideja za ono vrijeme, zbog čega je Aristotel rekao da se Anaksagora pojavio kao trijezan među pijanima. Hegel dodaje da je još Sokrat našao da je nedostatak Anaksagorinog promišljanja u tome što iznađeno načelo nije primijenio na konkretnu prirodu. On nije shvatio da je priroda razvijanje onog načela. (Po Hegelu priroda je očitovanje logičkih određenja koja je on prethodno razvio u Nauci logike – vidi njegovu Enciklopediju filozofijskih znanosti.) Najtočnije ćemo Hegelovu misao pogoditi ako kažemo da duh sebe određuje putem pojavljivanja u prirodi i državi: umjetnosti, religiji i filozofiji – regiji objektivnog duha. U svom putovanju kroz prirodu i duševno carstvo razgovara duh sam sa sobom. On posjeduje vlastitu energiju pomoću koje se kreće kroz sustav. To je podrhtavanje duha iz samoga sebe. Zato je nakon logike - gdje su već izvedene sve moguće odredbe - daljnje kretanje uopće moguće. Logičke kategorije naprosto traže svoj sadržaj. Uostalom, logika je logika (dijalektika) same stvari. Ona nije izvanjska i nametnuta prirodi i duhovnom carstvu. 

Filozofija je oduvijek istraživala prvo počelo svega što jest. Stara izreka kaže da u početku bijaše Logos ili Riječ. Filozofija dokazuje da je Ideja ono istinito, vječno, apsolutno moćno. Ona je istina svakog opstanka. Sam Duh ili Ideja je supstancija za sebe, što znači da je on u sebi samome i kod sebe samoga. Svjestan je sebe, što znači da nije zavisan ni od čega što nije on sam. Određenja Duha opisali smo atributima kojima teolozi opisuju Boga. Pošto se Bog kao pojam u Hegelovoj filozofiji pojavljuje tek u trećem odjeljku filozofije duha (B/ Objavljena religija), moglo bi se zaključiti da je Ideja entitet koji se po rangu u sustavu nalazi iznad Boga. Duh kao bezoblična supstancija je Apsolut, onaj koji pokreće cijeli razvoj i krajnja je svrha ili cilj svega gibanja. Završni paragraf trećeg odjeljka apsolutnog duha C/ Filozofija glasi: „Treći je zaključak ideja filozofije koja um koji sebe zna, ono apsolutno-opće čini svojom sredinom, koja se razdvaja u duh i prirodu…“ Na kraju kretanja ideja će spoznati prirodu i duh kao svoje manifestacije. („Ono logičko postaje prirodom, a priroda duhom.“) To gibanje od logike preko prirode do duha je djelatnost spoznavanja „da vječna ideja koja po sebi i za sebe bitkuje, vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.“ (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 577) Tek je na ovoj točki -  u znanju - ukinuta svaka drugačije-bit duha. To je pojam, koji za sadržaj ima samoga sebe i poima sebe. (Filozofijska propedeutika, & 561) 

Bog Hegelovog sustava nije osobni Bog objavljenih religija, nego vječito kretanje znanja ili mišljenje koje se uvijek iznova aktivira. (Tu se nipošto ne radi o starogrčkom nepokretnom pokretaču jer je kod Hegela pokretljivost sve.) Sebi u prilog on na kraju Enciklopedije navodi Aristotelove riječi da je djelatnost misli život. Ako je pri tom predmet mišljenja misao (kad misao misli samu sebe), riječ je o najodličnijem i vječnom životu. „Mi pak kažemo da je bog vječni i najbolji život. Tako bogu pripada život i stalna i vječna opstojnost. Jer to je bog.“ (Aristotel, Metafizika XII, 7). 

Um koji se očituje u povijesnim zbivanjima i Bog objavljene religije samo su načini samoočitovanja Apsoluta. Oni su njegova određenja. Svaka objava je osjetilna danost i odmah predstavlja drugobitak duha. Preneseno u teologiju, koncept glasi: Isus je osoba, koja govori, osjeća, obraća se ljudima. Bog se objavio putem Sina. Povijest Božjeg sina zbiva se na razini osjetilnog iskustva. Samim time mora postojati neki viši pojam koji razabiremo u čistoj misli (Bog Otac).  Prepoznali smo dva boga u Hegelovoj filozofiji: onog objavljenih religija i Apsolut (apsolutni duh) kao rezultat cikličkog kretanja enciklopedije znanosti. U cjelini sustava možda se nazire treći Hegelov bog. U totalitetu Apsolutnog duha i njegovih odredbi (očitovanja) tek progovara cjelina, koja je (vječita) istina, dakle Bog. On je duh, nevidljiva energija koja pokreće, unosi nemir, gradi i razgrađuje. To je Heraklitova rijeka i vatra (sve teče, sve se preinačuje). Od ove misli trag nas vodi do parmenidovske predstave etera: eterička vatra sa sobom samim identičnog plamena kao ono djelatno, oživljujuće. To je bivanje kao proces, napon između dva suprotna pola - bitka i ništa. 

U prirodi i svjetskoj povijesti Duh prikazuje momente od kojih se sastoji u cijelosti. (U primjedbi uz paragraf 562 Enciklopedije Hegel kaže da filozofija religije ima da spozna logičku nužnost u toku određenja bića koje će sebe spoznati kao apsolutno.) Duh se naprosto mora očitovati u svijetu. Hegel kaže da se Ideja tako pokazuje u svoj časti i krasoti. (Tako on razvija glasoviti stav svoje Znanosti logike, naime, da se bit mora pojaviti u svijetu.) Isto tako Bog je morao roditi sina i preko njega se pokazati čovjeku – jer bi inače ostao nerazumljiv. 

Dakle, Apsolut je entitet koji sasvim slobodno određuje samog sebe. Čovjek ga spoznaje mišljenjem. Prema vanjskom svijetu i svemu što je izvan njega čovjek se odnosi na različite načine: neposredno osjećajem, zorom, stvaranjem slika, predodžbom, fantazijom, zatim razumnim rezoniranjem, refleksijom i napokon umskim mišljenjem. Kad je u pitanju Bog kao ono drugo čovjeka, možemo mu pristupiti vjerom ili spoznajom. Za Hegela, jedini primjereni način je da Bogu priđe umom. On navodi riječi evanđelista Ivana: „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4, 24). Zatim izvodi zaključak da u pojmu istinske religije bitno leži da je objavljena od Boga (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 564). Ako je Bog objavio religiju, tada se On htio razotkriti čovjeku i dužnost je svakog kršćanina da ga spozna.Vjeru, naprotiv, Hegel ostavlja na stupnju predodžbe i osjećaja srca. Jednostavnoj predodžbi vjere nedostaju znanstveni dokazi. Ona se bazira na povjerenju u to da Providnost vlada svijetom. Pobožne duše u pojedinim događajima raspoznaju Božji plan. Kad nekome u neprilici neočekivano dođe pomoć, on shvaća da je to Božja volja ali nema za to dokaza. 

Ako se vratimo na problem iz uvodne rečenice, uviđamo da Hegel širokim i sigurnim mostom premošćuje onaj ponor između Boga i čovjeka. Bog je taj koji putem objave prelazi preko mosta i omogućuje smrtniku da ga spozna. Sam za sebe, prije svog pokazivanja čovjeku, On ostaje apstraktan i prazan: nije se još očitovao u svoja određenja i tako sebe doveo do pojma. Božansko biće se očituje isprva za duh koji osjeća i predočuje, zatim za mišljenje. Krajnja svrha svijeta je dokazati i posvijestiti djelatnost Duha (Boga) u svijetu, kako na tlu prirode tako i na tlu duhovnog. Ambicija filozofa njemačkog idealizma bila je pronaći formulu svijeta, razabrati tragove mudre Božje kreacije.

Teolozi u Hegelovo vrijeme pokušavali su dokazati da je Bog nespoznatljiv. Prema njihovom shvaćanju, Bog pred našim očima ostaje skriven. Pokušati Ga spoznati bila bi po njihovom mišljenju preuzetnost. Polazeći od svog apstraktnog razmišljanja, oni Boga shvaćaju kao moć koja u svijetu djeluje poput Nemeze (grčke boginje osvete), kad ljude treba kazniti zbog njihovih grijeha. Zato se filozofija morala zauzeti za religiozni sadržaj i obraniti ga od silnih nerazumijevanja teologa.Time što se Božansko biće stavlja s onu stranu naše spoznaje, kaže Hegel, postiže se udobnost da čovjek može uživati u vlastitim proizvoljnim predodžbama. 

U duhu takve teologije rekli bismo da svatko može stvoriti svoju sliku Boga i shvatiti Ga sasvim originalno. U tom odnosu Bog je moja predodžba koju stvaram za svoju upotrebu, skrivena od drugih ljudi, nešto intimno. Ako razmišljamo dosljedno, nisam ja više stvor, već On postaje moje stvorenje (bogohulnost teologije!). Koliki ljudi u Boga stavljaju svoja svakodnevna očekivanja! Ako ih Bog ne posluša u njihovim prošnjama, spremni su ga se odreći.

I čovjek u svom konačnom opstanku, bez uvida u Božansko biće, ostaje apstraktan, zarobljen u proturječjima ovoga svijeta i slijep za sintezu. (U Hegelovoj filozofiji svako određenje mora se posredovati suprotnim određenjem. Ništa nema čvrstu supstancijalnost, pa ni Bog sam) Tek u povezanosti s Bogom, spoznajući svoju božansku bit, pojedini čovjek postaje concretum. (Hegel bi rekao da se time čovjek i Bog smještaju u totalitet. Kroz čovjeka Bog promatra samoga sebe.) U teološkoj postavci nespoznatljivosti Boga leži i slijedeća posljedica: ako pojedinac o Bogu ima predodžbu po sebi bitkujuće istine (koja se ne objavljuje u svijetu i ne očituje svoje momente), on nužno i samoga sebe određuje kao ono ništavno i zlo (predano grijehu iz kojega se ne može izvući). Hegel nasuprot tome opisuje gibanje u kojem se konačna svijest otuđuje od svoje neposredne prirodne određenosti i vlastite volje, te sebe spoznaje kao sjedinjenu s Vječnim Bićem. (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 570). 

Stajalište mistične teologije za Hegela je samovoljno i isprazno, tašto i subjektivno, jer čovjeka oslobađa od toga da svojoj spoznaji dade neki odnos prema istini. Hegel ponavlja da se prema Svetome pismu Bog očitovao pred čovjekom i omogućio mu da spozna što On jest. Jasno je da Bog hoće djecu čiji je duh siromašan u pogledu sebe, ali bogat spoznajom o njemu, kaže filozof. Bog je, dakle, samosvjesni duh koji sebe zna i ujedno je istina. 

Hegel se ovdje razračunava s Kantovom pozicijom o nespoznatljivosti Boga (stvari o sebi). Pošto je Bog po sebi nespoznatljiv, za Kanta religija ostaje regulativ praktičnog djelovanja. (I sam Hegel u finalu Enciklopedije državnu religiju vidi kao ćudoredno vezivo države! Ali državna religija nije isto što i samosvijest apsolutnog duha.) 

Ipak, u katoličkoj religiji po Hegelovim riječima Bog je shvaćen pomalo ukočeno. Hegel navodi primjere: katolik Boga obožava u hostiji, koja je po sebi osjetilna stvar. Sam način moljenja i pomicanja usana, pobožnost usmjerena čudotvornim slikama i kostima svetaca, očekivanje čudesa, molitve za zagovor kod Boga Oca, egzistencija duhovnog staleža čije znanje Božanske istine potvrđuje izvanjska sila, sve su to neslobodni, neduhovni i praznovjerni odnosi. Rečeno Hegelovom terminologijom, time duh ostaje vezan na bitak-izvan-sebe i njegov je pojam promašen i preokrenut. Kad se subjekt odriče direktnog upravljanja Bogu, imamo razvoj neslobode duha u religioznome.

 

Kod Hegela religija (kako se prakticira u vjerskim obredima) ostaje na razini predodžbe, a Bogu se pristupa mišljenjem (u filozofiji). S takvim položajem Boga, kojemu se prilazi jedino i samo mislima, ne slaže se Sören Kierkegaard. (Kasnije je Gabriel Marcel istaknuo zasluge Karla Jaspersa, Martina Heideggera i Sörena Kierkegaarda u dokučivanju da se egzistencija, a pogotovo transcendencija mogu spoznati i naslutiti samo s one strane apstraktnoga mišljenja - koje polazi od općih značajki objektivnoga svijeta. Podvucimo još: također i s onu stranu racionalističkog mišljenja.). U Dnevniku zavodnika Kierkegaard pita: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“ Odgovor glasi: vjera je aktivnost najžešće strasti. Hegel u okvirima svog sustava nije mogao drugačije razmišljati o vjeri. Jer, ako je Um (=Bog) bit i zakonitost po kojem se razvija svjetska povijest, ta bit (supstancija) može se zahvaćati samo mišljenjem.

 Kierkegaard ustaje protiv Hegelovog povijesnog koncepta - ideje kontinuiranog napredovanja duha u svijesti o slobodi. U odnosu vjere nijedan naraštaj nije ispred drugoga. Tu se uvijek počinje ispočetka. A zadatak svakom naraštaju i rijetkim pojedincima u njemu je: kako se pojedinac može uzdići iznad općeg i kao osoba stupiti u odnos s Apsolutom? 

Ipak, na ovoj točki Hegel i Kierkegaard čak se približavaju: čovjek je bitno određen po duhu. Ako sam kod sebe samog, slobodan sam. Hegel kaže da samo duh može razumjeti duh. Duh je unutarnja snaga pojedinca. U nastupnom govoru na Heidelberškom sveučilištu 28. listopada 1816., on najavljuje predavanje iz povijesti filozofije i kaže osobito ovo:

„Velike opasnosti našeg vremena učinile su da sitni interesi običnog svakidašnjeg života dobiju ogromno veliki značaj, da veliki materijalni interesi i borbe oko njih obuzmu sve moći duha i sve njegove snage, pa i  sva vanjska sredstva, tako da se smisao za viši unutrašnji život, za čistiju duhovnosti, nije mogao održati u slobodi.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 1) 

Pošto su političke borbe utihnule, Hegel se nada da će se nakon države podići i crkva, te će se pored svjetovnog carstva ponovno početi misliti i na Božje carstvo. Iako je filozofija u Njemačkoj spala na niske grane, te su u njoj zavladali šuplji i nadmeni ljudi, on se nada da može pozdraviti zoru jednog ljepšeg doba, u kojem će se duhovi uzdići iznad interesa za svakodnevni život i shvatiti „ono istinito, vječno i božanstveno, na kojima će biti u stanju promatrati i shvatiti ono što je najuzvišenije.“  Obraćanje studentima Hegel zaključuje riječima da je čovjek duhovno biće i da se zato može smatrati dostojnim onoga što je najuzvišenije, a veličina i snaga ljudskog duha je nezamisliva. Pred njegovim duhom razotkrivaju se sve tajne. Bit svemira isprva je skrivena. No, nema u njemu sile kojom bi se mogao oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću spoznaje. Bit svemira mora se pred njim „otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, isto izdanje, str. 3

Ako se mogu odreći materijalnih dobara, nisam zavisan od nečega izvan sebe. Ako se odreknem postupanja prema pravilima zdravog razuma, nastavlja Kierkegaard, činim kretanje beskonačnog odreknuća. Dakle, napuštam zdravorazumski svijet, područje svakodnevice, zadovoljenja potreba i uzdižem se k božanskom. Ali rješenja dvojice filozofa vrlo su oprečna. Veza Bog – čovjek za Hegela je misaoni odnos. Čovjek u potpunosti uspijeva spoznati Boga. Tá Bog mu se svojevoljno objavljuje! Bog želi da ga čovjek spozna. Kierkagaard, naprotiv, kaže da je kretanje - u kojem se čovjek uzdiže iznad svih prijašnjih stadija života i kao osoba stupa u apsolutni odnos s Bogom – jedno apsurdno kretanje i prema tome neshvatljivo i moguće samo za rijetke pojedince. U tom kretanju viteza vjere drži samo neograničeno povjerenje da će Bog već naći neko rješenje. Tako su mislili otac Abraham i Job i njihova im se vjera višestruko isplatila. Abraham je zadržao Izaka i stekao vjeru. Job je izgubio mnogo toga u realnom životu, ali je stekao vlastito Ja. 

Uzdići se iznad opstanka, gledati Apsolut, šetati nebom! Zadatak je, međutim, u svakom trenutku znati vratiti se na zemlju. Ali ne kao stranac ili netko tko je dugo izbivao i na tlu posrće, te se tu više ne osjeća kao kod kuće. Prizemljujući se, vitez vjere mora spretno doskočiti. 

Pojedinačna samosvijest (čovjek) dolazi do toga da nije zavisna od vanjskih predmeta svijeta, već supstanciju (bit) ima u sebi, u duhu. Čovjek je zavisan samo od Boga, s kojim ga povezuje isti duh. U tome se sastoji njegova sloboda! Jer istina duha je sloboda (Hegel). Ali, po strastima i sa strastima Kierkegaardov čovjek vraća se iz carstva ideja u konkretni opstanak. Dakle, vjera je ipak način života? Prema tome ona bi mogla skrivati recept za sretan život?! Možemo li naprosto reći da je vjera stav vjernika? U očima čovjeka preobraženog vjerom sve izgleda drugačije, jednako kao i u očima zaljubljenog. (Kierkegaard, Strah i drhtanje)

 (Navodi Hegelove Enciklopedije filozofijskih znanosti preuzeti su iz izdanja Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)

drazen-pavlic @ 08:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.