Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - rujan 2009
utorak, rujan 29, 2009
Monodrama ili monotona drama u jednom činu

Radnja se događa u Franačkoj u IX stoljeću.

Spiker izgovara uvodni tekst s objašnjenjima:

Redovnik Ivan Škot Erigena sjedi u svojoj redovničkoj sobi na dvoru Karla Ćelavoga i razmišlja o predstojećim događajima. Vatikan traži od franačkog kralja da Ivana izruči Inkviziciji, da mu sudi kao heretiku. Erigenina djela puna su dokaza protiv njega. Točnije rečeno, njegovi spisi ne slažu se s dogmom i vrijeđaju dostojanstvo Njegove Svetosti Pape.

Erigena bi mogao pobjeći u svoju domovinu Irsku. Umjesto da bježi, Ivan se sprema čašu žući ispiti do kraja. Uostalom, zar je Isus pobjegao kad je trebao svjedočiti svoju vjeru?

Večer je. Zvona dvorske kapelice su utihnula. Ivan je izmolio Zdravomariju. U samoći redovničke sobe on preispituje svoj život. Svjetlost postupno jače osvjetljava pozornicu.


Ime mi je Ivan. U Zapadnu Franačku došao sam prije trideset godina, na poziv Karla Ćelavog. Mom su imenu nadodali Škot i Erigena, da svima bude jasno odakle dolazim.

Rođen sam u irskom mjestu Eriu. Moje zemljake u Franačkoj nazivaju „onima koji su došli s otoka svetih i učenih ljudi“. Što se mene tiče imun sam na nacionalna, zemljopisna i stranačka obilježja. Smatram se člankom Kristovog nebeskog tijela, njegove sveopće crkve.

Godina je 876. od rođenja Spasitelja. Sjedim u svojoj sobi na dvoru Karla Drugog, čiju ćelavu glavu je Ivan Osmi lani za Božić okrunio za imperatora Zapada. Jer se poklonio Svetoj stolici, Ćelavom su dodijeljena sva kraljevstva svijeta. Ja i se dalje radije klanjam i služim svojemu Bogu. (Mt 4, 8-11)

Jasno mi je da me Karlo više neće štititi od papinog bijesa. Davno su zaboravljeni dani kad sam raspaljivao kraljevu religioznu gorljivost i kad me postavio za rektora dvorske škole, da predvodim katedru humanističkih znanosti.

Već godinu dana ne držim predavanja. Sjedim u svojoj sobi i čekam dan kad će stražari na vrata. Tako to ide kod svjetskih moćnika: čovjeka najprije stave u izolaciju, da ga svijet zaboravi, zatim…hm…zatim ga uklone.

U Franačku sam došao kao zreo čovjek. Ubrzo se o mom imenu čulo naširoko, jer sam u raspravama o istinama naše vjere odnio pobjedu nad svima koji su se usprotivili mojim razlozima. Bilo mi je drago kad su uz mene stali moji zemljaci Sedulius i Martin Scotus. Dragi Martin mi je nesebično pomogao u prevođenju grčkih otaca Platona i Aristotela.

Službu poučavanja franačkoga kralja nisam prihvatio zbog plaće i utjecaja na dvor i politiku, koje sam bez sumnje mogao imati da sam htio. Nije me zanimalo ništa što je vezano sa svijetom, jer su svjetske stvari iluzija i pribavljaju kratkotrajnu sreću.

Prošlo je deset godina kako me je papa Nikola I proglasio heretikom. Iako sam Ocima dao latinski prijevod Dionizijevog temeljnog teksta „O imenima Božjim“, i mnoge druge za koje prije toga nisu ni čuli! Papa se žalio kralju da knjigu nisam po običaju prethodno dao njemu na odobrenje. Zašto bih, kad je taj prijevod od mene je naručio Karlo Ćelavi? Ako se stvari budu tako razvijale, možemo očekivati da će Nikola sutra tražiti da odobri Aristotelove knjige.

Sve je počelo raspravom o predestinaciji, koju sam predvodio godine 851. u Laonu. Usprotivio sam se Gottschalku od Orbaisa i podržao Hincmara. Rekao sam da Bog nije predvidio kaznu i grijeh.To su izmišljotine koje biskupima služe da u strahu od pakla drže vladare i narode.

Smatram da pakao ne postoji. Može se govoriti samo o grižnji savjesti. Ta kako bi Bog u pakao poslao bilo koje od svojih stvorenja, koja su sva iz njega nastala i vječno u njemu ostaju?

Nakon dugogodišnjih razmišljanja shvatio sam da je čovjek središte svemira, jer svojim razumom može pojmiti njegove uzroke. Ljudska je priroda napola božanska, napola životinjska. Grijeh dolazi od životinjske polovice. Po Božjoj strani svoje naravi čovjek će se na kraju vratiti Bogu. Zato tvrdim da će spasenje doživjeti jednako nevini i grešnici. Jer grijeh je samo pogrešno usmjerena volja, koju Bog svojom milošću može uvijek preokrenuti.

Crkveni sabor u Valenciji moje je stajalište proglasio krivovjerjem. Nisu se složili s postavkom da su sva bića od Boga. Sebi su u prilog naveli primjer Lucifera, družinu palih anđela i njihove navodne suradnike na zemlji. Nisam se mogao oteti dojmu da su htjeli opravdati pogubljenja vještica i čarobnjaka. Jer bi u protivnom morali priznati da su ubijali Božja stvorenja.

S Lyionskog koncila nekoliko godina kasnije stigao je novi prijekor. Ideje koje sam razrađivao godinama, crkveni autoriteti su olako otpravili uvredljivim riječima.

Odjekuje tupi udarac velikog bubnja, u pogrebnom ritmu: ta, ta, ta-te, ta. Spiker jednoličnim glasom čita zaključak Lyionskog koncila. Za to vrijeme Ivan ustaje sa stolice i nervozno šeće gore-dolje:

„Do nas su doprli spisi jednog razmetljivog i brbljavog čovjeka, koji o božanskom proviđenju i predestinaciji govori na ljudski način, ili, kako se on sam hvali, o kojoj raspravlja filozofskima argumentima, ne oslanjajući se na Sveto pismo i ne uzimajući u obzir autoritete crkvenih otaca, već se usuđuje da to brani sam od sebe.“

Ivan se okreće prema publici i govori povišenim tonom, odsječenim rečenicama. Iz njegovog glasa nestala je staloženost. Osjeća se da je ljut:

Na ovo mogu reći samo to da autoritet Crkvenih Otaca slijedim samo dokle se on slaže sa Svetim pismom. U drugim slučajevima slušam glas razuma. Kome još nije jasno da se razum temelji na vjeri i potvrđuje ju? (nastavlja u mirnijem tonu) Na kritike sam dovoljno jasno odgovorio u mom glavnom djelu.

Ivan sjeda na stolicu. Na pozornicu stupa student modernog doba i čita glavne Erigenine postavke:

Erigenino učenje u osnovi se svodi na tvrdnju da je svemir sastavljen od četiri dijela:
1. od dijela koji stvara i nije stvoren, što je Bog.
2. od djela koji stvara i stvoren je, što je Logos.
3. od dijela koji je stvoren i ne stvara, što je osjetilni svijet.
4. i od dijela koji ne stvara i nije stvoren, što je Bog kao krajnje počelo svega.

Njegovi suvremenici u najvišoj regiji svemira nisu prepoznali Aristotelovog nepokretnog pokretača, koji stoji sasvim izvan svijeta. Jer Bogu kao krajnjem počelu pripada vječno trajanje, a svijet je mnoštvo i smrt.

Ivan preuzima riječ od studenta i nastavlja izlaganje. U njemu se budi žar raspravljanja:

Crkveni oci Aristotelov trag u mojem glavnom djelu nisu mogli prepoznati, jer ne čitaju grčki a moj latinski prijevod nisu odobrili.

Ako stvoreni svijet ima svoj početak, jasno je da mora imati i kraj. (Ivan se okreće prema publici, podiže prst i podučava.) Ono što nas čeka nakon smrti i ne slutimo. Nitko od ljudi ne može opisati što se nalazi iza kraja, jer su riječi i razum nedostatni da to izraze.

Čovjek mora biti strog prema sebi, da suzbije tjeskobu i brigu oko materijalnog.Valja se odreći svega i pripremiti se za neposredno iskustvo Božje svjetlosti. Sve nās čeka ponovno spajanje s Tvorcem.

Ivan nastavlja šetati pozornicom. On publici živo objašnjava svoje postavke:

Crkveni oci su vjeru sveli na farizejstvo, koje je prokazao već Isus. Ljude uče da čine nešto zbog straha od kazne ili zbog očekivanja nagrade. Odobravaju im ako vide da sudjeluju u obredima, a ne pitaju se da li iskreno proživljavaju ono što čine.

Mogli su od mene tražiti bilo što, samo ne da zaniječem svoju savjest. Jer to je sve što imam.

I sad bih se mogao skloniti u samostan kod svoje irske braće ili otputovati na Otok. Ali neću! Moj bi se odlazak smatrao bijegom. Samim time moje tvrdnje bi oslabile i nitko više ne bi vjerovao da se iza njih krije istina.

Kad se budem suočavao sa svojim sucima, u očima ću im vidjeti da me žale. Jer su presudu donijeli unaprijed. Ali ja se neću povući. Moj proces poslužit će da istina mojih tvrdnji ostane zabilježena. Bar se nadam da će vatikanska birokracija ostati dosljedna sebi.

Na kraju krajeva, suđenje će samo ubrzati moj odlazak tamo kamo ću svejedno jednom stići i kamo sam se uputio odmah čim sam se rodio. Odakle stvari imaju svoj postanak, onamo moraju i nestati. Jer moraju danak platiti što su izašli iz Jednog i postali mnoštvo.

Znam da mi neće biti lako, jer će me spaliti na lomači. Uvijek to čine. Plamen lomače je znak paklenoga ognja, koji bi u prah i pepeo trebao pretvoriti mene i moje učenje.

Kako rekoh, u pakao ne vjerujem. Zato ih neću prokleti i poslati dođavola. Ne bojim se smrti, nego užasnog bola koji će ona uzrokovati u mome tijelu.

Nije me briga što moji suci misle o meni, jer uskoro više neću biti Ivan Škot Erigena. Plamen lomače moje će tijelo pretvoriti u dim, koji će se uzdići prema nebu. Vratit će me u element od kojeg sam nastao ja i sve mnoštvo ovoga svijeta, pa tako Ivan, brat Martin, kralj Karlo Ćelavi i moji tužitelji.

Ivan ustaje i laganim koracima odlazi sa scene. U pozadini se čuje glasni žamor svjetine kojeg para jezivi krik. Na sceni se pojavljuje efekt dima.

Dok se dim razilazi i svjetla se pojačavaju, gledatelji na pozornici vide stariju ženu u ozbiljnoj odjeći u stilu XX stoljeća:

Moje je ime Ute Heinemann. Sedamnaest sam godina podučavala na teološkom fakultetu u Essenu. Studente sam učila da u katekizmu postoji sedam pogrešnih postavki.

Na pozornicu se vraća student i čita postavke Ute Heinemann:

Prva je da je Biblija svijet koji su stvorili muškarci. Otuda tolike svireposti i grubosti.
Druga je da je Isus čovjek a ne muškarac. On je cjelovito biće. Kao što je rečeno: „I stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih.“
Treća: teza da se Bog pokazuje u tri osobe je ljudska fantazija.
Četvrta: Bog je stvorio nebo i zemlju, a pakao je ljudska izmišljotina.
Peta: Marija je Isusova majka, a ne majka Božja.To da je Marija Djevica rečeno je simbolički. Faraonova majka uvijek je zadržavala pridjev djevica, iako je rodila mnogo djece.
Šesta: nema iskonskog grijeha i vrag ne postoji.
Sedma: raspeće je barbarsko krvoproliće iz kamenog doba religije i ništa više. Ideja o spasenju putem krvne žrtve je Pavlova besmislica.

Student napušta pozornicu, a Ute nastavlja:

Iz „Knjige Postanka“ uzela sam samo prvu i posljednju riječ: Bog i život vječni na nebu.

(stanka)

Sad je godina 2006.

Potvrdu za moje tvrdnje našla sam u spisima irskog redovnika Ivana Škota Erigene. On je rekao da je pakao samo grižnja savjesti. Slažem se s njime.

Nakon kraćeg razmišljanja, ona nastavlja:

Ako ipak postoje, raj i pakao su u nama. Kao što smo svi mi u Bogu i Bog u nama.

U pismu datiranom s 23. siječnjom 1225. pariški biskup Bartolomej je Erigeninu knjigu „O prirodi i njezinim različitim redovima“ stavio na popis zabranjenih knjiga. Pozvao se na mišljenje kanonskog pravnika Hostensiusa, koji je naveo da su u knjizi sadržane mnoge hereze.

Prva i najveća je sadržana u tvrdnji da su sve stvari Bog. Pa jasno! Ako opišemo sve stvari, dobit ćemo svemir. Druga je hereza po Hostensiusu da su stvari samo odrazi prvih počela ili ideja. Treća tvrdi da će se nakon što se vrijeme ispuni i dođe svršetak svijeta spolovi sjediniti. Neće biti razlike između muškog i ženskog.

Jedna zlobna legenda o Erigeninoj smrti kaže da se on pod kraj života vratio u Englesku i da su ga tamo učenici olovkama izboli do smrti. Jer ih je prisiljavao da misle.

U svoje sam vrijeme odbacila protestantizam i postala katolik. Zbog toga me se moja obitelj odrekla. Studirala sam s čovjekom koji je danas papa. Rado se sjećam dugih rasprava s njim, u doba dok smo oboje pronalazili zadovoljstvo u spekulaciji. On je morao zaboraviti ta vremena.

(stanka)

Vatikan me je prije nekoliko godina izopćio iz crkve.

(stanka)

Sad nemam nikoga. Izgubila sam ljubav moje obitelji i svoju crkvu.

(stanka)

Ostala mi je savjest.



2009.


drazen-pavlic @ 09:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 21, 2009
Hegel je na predavanjima iz povijesti filozofije priznao svojim studentima da je sve Heraklitove stavove unio u svoju logiku. I ne samo njih. Unio je i kršćansku shemu Boga. Mislio je da je u Znanosti logike izrazio formulu svijeta. Njegova je filozofija prikaz razvoja misli vječnog Boga koji se zasitio samoće, te je prošetao zemljom, da bi se na kraju zadubio u sebe i shvatio svoju prirodu apsolutnog duha. Ono što On jest po sebi iznio je na svjetlo dana u liku svoga Sina. Njega je zatim prepoznao kao samoga sebe i povukao ga nazad na nebo. Bog Otac isprva je bio bitnost po sebi, a sad je združen sa Sinom koji je ono drugo njega samoga postao ujedno za sebe. Na poslu pisanja logike Hegel se i sam zasigurno nije osjećao kao čovjek, već poput Boga prije stvaranja svijeta. Jer je po njegovim riječima sistem logike carstvo sjena i svijet jednostavnih bitnosti, bez ikakvih osjetilnih konkretnosti: „Studij ove znanosti, boravak i rad u tom carstvu sjena, jest apsolutno obrazovanje i stega svijesti. Ona se u tomu bavi jednim poslom što je daleko od osjetilnih zorova i svrha, od osjećaja, od puko zamišljenog svijeta predodžbi.“ (Hegel, Znanost logike, Demetra, Zagreb, 2003., str. IV) Ipak, reći da je sadržaj logike prikaz Boga u njegovom vječnom bitstvu prije stvaranja prirode i čovjeka (konačnog duha) znači izraziti se teološki. To je stoga samo prispodoba, a ne čisto logički izraz. A logika nije teologija. Logika je hiperteologija, u smislu znanosti jednog Boga koji stoji nad Bogom i proizvodi misli u njihovoj čistoći. (Despot, Logički fragmenti, CKD, Zagreb 1977., str. 99)

Za razliku od Hegelovog oduševljenja logikom, Heidegger je u svojim radovima pokazao da logika ne može izraziti istinu (formulu?) svijeta. Na putu svog mišljenja on je uvijek iznova tražio riječi koje bi prepoznale glas samog bitka. Čovjek stalno govori, u snu i na javi, kaže Heidegger. Možda koji puta pobudi sam glas (ili šutnju) bitka?

Čovjek je biće koje govori. Govor je njegova bit, koja ga odlikuje i razlikuje od drugih bića. Što i kako nam govori tišina, više čak i od najrječitijeg govora, znao je Nietzsche. Poslušajmo njegov sjajan paragraf U velikoj šutnji: „Tu je more, tu možemo zaboraviti na grad…Sad sve šuti! More se pruža, blijedo i sjajno; ono nije kadro govoriti. Nebo igra svoju vječitu, nijemu sutonsku igru sa crvenim, žutim i zelenim bojama; ono ne može govoriti. Male stijene i hridi što se strovaljuju u more ne bi li našle svoje mjesto najveće usamljenosti – sve one nisu kadre govoriti. Ta ogromna šutljivost što nas iznenada obuzima lijepa je i jeziva, duša se pri tom nadima. – O prijetvorstvo te nijeme ljepote! Kako bi dobro, a i zlo mogla govoriti, kad bi htjela! Njezin svezani jezik i mučna sreća na licu jest pakost, kako bi se podsmjehnula tvojoj sućuti. Pa dobro! – Ne stidim se biti poruga takvih moći. Ali sažalijevam te, prirodo, jer moraš šutjeti, premda je samo tvoja pakost ta što ti veže jezik: da, sažalijevam te zbog tvoje pakosti! – Ah, biva još tiše i još jednom mi se nadima srce: ono strepi od nove istine, ni ono nije kadro govoriti, i sāmo se podruguje kad usta uzvikuju nešto prema toj ljepoti; ono sāmo uživa u svojoj slatkoj pakosti šutnje. Govor, čak mišljenje biva mi omraženo: zar iza svake riječi ne čujem kako se smiju zabluda, uobrazilja i duh iluzije? Svojoj poruzi? – O more! O sutonu! Vi ste loši učitelji! Učite čovjeka da prestane biti čovjek! Treba li vam se on predati? Treba li postati onakav kakvi ste sada vi, blijed, sjajan, nijem, ogroman, počivajući nad samim sobom? Uzvišen nad samim sobom?“ (Osvit, Rad, Beograd, 1982., str. 107-108)

Naš je jezik od-govaranje na glasanje bitka. Za razliku od logike i zapadnoevropskih jezika koji traže simbole i iskazuju značenja, u grčkom pojmu logosa Heidegger pronalazi model drugačijeg jezika. On kaže da polagano sviće da grčki jezik nije tek jezik poput poznatih evropskih jezika. On i samo on jest logos. Jer, ono što je rečeno na grčkom je istodobno ono što se rečenim imenuje. «Kad neku grčku riječ čujemo grčki, slušamo njezin legein, njezino izravno razlaganje.» A to je ono što leži pred nama. Tako smo mi pri samoj stvari koja nam pred-leži, vidimo fenomen. Služeći se evropskim jezicima mi smo tek pri pukom značenju riječi. (vidi predavanje: Što je to filozofija?)

Grčki pridjev filosofos nije isto što i francuski pridjev philosophique (koji sasvim pridjevski kaže da je nešto kao sama stvar, a ne ona sama). Filosofos znači onaj koji razlaže logos, govori kao što govori logos, odgovara logos. «To odgovaranje u skladu je sa sofon», sa samom mudrošću. Pomoću sklada (armonia) dva se bića (mudrost i čovjek) uzajamno prilagođuju, «usklađuju». Baš kao što se događa s dva bića koja se vole (filosofos je onaj koji voli mudrost, koji želi biti isto što ona jest). Riječ je o voljenju kako ju je mislio Heraklit. Filein i sofon znače kod Heraklita: En Panta, Jedno je Sve. Sve je ukupnost ili cjelina bića (Panta ta onta). Jedno znači Jednovjetno, Jedino, koje sve ujedinjuje. Iz prednje rečenoga Heidegger izvodi zaključak: «Sofon priopćuje: sve biće je u bitku. Strože rečeno: bitak je biće.» (isto) Glagol «je» sabire dvije imenice, kao što bitak sabire biće u ono što biće jest. «Bitak je sabiralište-logos.» To da je sve biće u bitku, da u sjaju bitka odsijava biće, bilo je Grcima nešto što ih je neprestano čudilo i tjeralo da filozofiraju.

Razvojem sofistike izgubila se isto-vjetnost bića i bitka. Sofisti su na trgovima za sve imali jednostavno objašnjenje. Kao i mi danas, kad rukujemo s onim što život sam po sebi jest, mi se ne čudimo već olako prihvaćamo datost. Što biću drugo preostaje nego to da jest? - pita se Heidegger. Neki su ipak od lakih objašnjenja sofističkog razuma krenuli u smjeru sofona i tako su postali oni koji teže sofonu ili filozofi. Tako se onaj prvi heraklitovski sklad s mudrošću premetnuo u čežnju za mudrošću. Sad čovjek nije već u mudrosti, nego mudrost tek traži. Tu težnju određuje Eros kao osobita vrsta ljubavi. Heraklit i Parmenid nisu još bili filozofi, nego mislioci usklađeni s mudrošću odnosno ukupnošću svih stvari. Sokrat, Platon i Aristotel su tek filozofi koji se uvijek iznova pitaju: što je biće?

Pokazat će se da je korijen našeg otklona od same stvari baš u tome što smo mi Evropljani djeca grčkog mišljenja. Što svagda, pa čak kroz znanost i tehniku, mislimo «filozofski». Misliti na filozofski način znači uvijek pitati za temelj stvari, svoditi stvar na nešto. Matematički rečeno bilo bi to svođenje na zajednički nazivnik ili niveliranje. («To opće, što važi za svaku stvar, imenuje se bit. Predočiti to općevažeće u općem, to je po vladajućim sudovima temeljna značajka mišljenja.» Vidi: predavanje Jezik, održano 1950. godine) Mi tražimo opće u pojedinačnom, prepoznajemo bit, poopćujemo i tako gubimo nijanse stvari.

O tome kako gubimo smisao za lelujave prijelaze govori Nietzsche. Razmatrajući psihologiju takozvanog odnosno metafizičkog Jastva, on o jeziku kaže: „Jezik i predrasude na kojima je on sazdan višestruko nam smetaju u dokučivanju unutrašnjih procesa i nagona: na primjer, time što zapravo postoje jedino riječi za krajnje stupnjeve tih procesa i nagona; no navikli smo da tamo gdje nam nedostaju riječi ne promatramo više točno, pošto je mučno da tu još i točno mislimo; nekad smo protiv volje zaključivali da gdje prestaje carstvo riječi – prestaje i carstvo života. Gnjev, mržnja, ljubav, supatnja, želja, spoznaja, radost, bol – to su sve imena za krajnja stanja; blaži, umjereniji i čak jednako lelujavi, niži stupnjevi nam izmiču, a ipak oni tku predivo našeg karaktera i sudbine. Oni krajnji izljevi…vrlo često kidaju predivo i tada su nasilnički izuzeci, mahom zbog zaustavljanja; i kako su oni kao takvi kadri zaluditi promatrača!..Svi mi nismo onakvi kao što izgledamo prema tim stanjima za koja jedino imamo svijest i riječi…prema tim grubljim izljevima koji nam bivaju jedino poznati, mi sebe pogrešno shvaćamo: zaključujemo iz građe u kojoj izuzeci pretežu pravila. Pogrešno iščitavamo…svoju ličnost. No naše mišljenje o nama koje smo našli na tom pogrešnom putu, ono takozvano 'Ja', radi ubuduće na našem karakteru i sudbini.“ (§ 115 Takozvano 'Ja', u: Osvit, isto, str. 41)

Umjesto da mislimo logički i govorimo indo-evropskim jezicima, trebali bismo početi jednostavno kazivati. Na pitanje, što jest jezik, u spomenutom predavanju odgovara Heidegger: «Jezik sam jest: Jezik, i ništa osim toga.» Dakako da će naš logički obučen razum odmah na to odgovoriti da je riječ o tautologiji. A=A je stav u kojem predikat ne govori ništa što već nije sadržano u subjektu, te je utoliko besmislen. «Dvaput samo jednako reći: Jezik je jezik, kako da nas to dovede nekamo dalje?» - kaže Heidegger. Ali mi ne želimo ići dalje. Oko istog pitanja već se sukobio Hegel koji je htio uvijek ići dalje, u nova posredovanja. Kierkegaard je naprotiv želio ostati kod vjere i ljubavi - jer u njihovom osvjetljenju čovjek sve stvari vidi na novi, ljepši način.

Heidegger dodaje: «Htjeli bismo da istom jednom dospijemo tamo gdje već boravimo.» Drugim riječima, da boravimo pri samim stvarima, živeći ukorijenjeni u zavičaj i kazujući jednostavno ono što smo čuli da nam bitak govori (ili šuti). Htjeli bismo na novi način, u novom osvjetljenju pogledati naš život, koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo i prave probleme potiskivati u podsvijest i gurati pod tepih. Kad osvijestimo i prihvatimo našu konačnost, bit ćemo spremni na povratak tamo gdje već (nesvjesno) boravimo.

Za Hegela nema tajne koju spoznajući pojedinac ne bi mogao dokučiti. I posljednji kutak svemira bit će rasvijetljen! Heidegger u tom smislu navodi što Hamman piše Herderu u pismu iz 1784.: «Kada bih bio tako rječit kao Demosten, ne bih morao učiniti ništa više, nego triput ponoviti jednu jedinu riječ: Um je jezik, logos.» Ovu jednu jedinu riječ Hamman će glodati do smrti, jer u toj dubini uvijek za njega ima tame. Uvijek će ostati nešto teško i nedokučivo, mistično, što nas ljude pokreće na čudnovati način. Pogled na jezik pada, dakle u dubinu nekog bezdana, koji kao takav nema dna ni temelja. Kad pitamo što je jezik i kažemo začudno: Jezik je jezik – mi lebdimo iznad nekog bezdana. No time ne padamo u neku prazninu, nego u visinu. Obje otvaraju i promjeravaju mjesto u kojem se čovjek želi udomaćiti, «kako bismo biti čovjeka našli boravište.» (vidi, Heidegger: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, str. 323)

I Heidegger se, kao i Hegel u svoje vrijeme, našao pred zadatkom da za novi zadatak svog mišljenja pronađe pravu riječ. Njegovi prevoditelji osjetili su težinu tog novogovora, u kojem se bitno mišljenje naposljetku susrelo s pjesništvom i religijom. Znači to napuštanje ustaljene gramatike (logike) jezika, naviknutog mišljenja i života.

Mi smo danas u potrazi, na putu traženja jezika koji će odgovarati glasu bitka. Jezika koji će odgovarati samoj stvari. Kao na grčkom jeziku, tako da se dva bića, jezik i stvar koju on razlaže, uzajamno prilagođavaju, upućuju jedno na drugo.

No, riječ nije samo ljudska. Ona je božanskog podrijetla. Prema Ivanu blagovjesniku, Riječ u početku bijaše kod Boga. Jezik se ne može samo logički (racionalno) opisati. Da li je dostatno riječ označiti kao pojam, ili jezik ima bitan slikovni i simbolički značaj? Sve naše predodžbe o jeziku gube smisao koje su imale u staroj predaji i ispuštaju iz vida najstariji bitni značaj jezika. (isto, str. 325)

U jeziku se govorenje ispunjava. Govorenje u govorenom nikad ne prestaje. Ono se u njemu istodobno skriva i sabire način kako bitstvuje svoju bit. Da bismo shvatili o čemu je riječ, ne možemo posegnuti za bilo kojim govorenjem. Treba nam neko čisto govoreno, a to je pjesma. U pjesmi je dano nešto bitstveno jezika. U spomenutom predavanju Heidegger je izabrao Georga Trakla i njegovu pjesmu Zimska večer da bi objasnio do čega mu je stalo.


drazen-pavlic @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 17, 2009
Hegel je godinama mukotrpno smišljao formulacije i riječi prikladne da izraze njegovu spekulativnu misao. Takva ambicija nije karakteristična samo za njegov sustav. U predgovoru svojoj knjizi iz godine 1918. Wittgenstein je ovako objasnio u čemu je vrijednost njegovog rada: „Prvo u tome što su u njemu izražene misli, i ova vrijednost bit će utoliko veća što su te misli bolje izražene. Što je točnije čavao pogođen u glavu.“ (Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 25)

U sposobnost riječi da izraze misli posumnjao je Nietzsche kad se zapitao ne preostaju li nam na kraju krajeva samo misli za koje imamo prikladne riječi. Postoje li uistinu riječi koje mogu izreći dubinu Hegelovog pojma u njegova tri momenta – općem, posebnom i pojedinačnom? Kažimo odmah da teška shvatljivost Hegelovog jezika odgovara novosti njegove misli. U pojmu on misli ono što nikad nitko prije njega nije mislio na taj način. Njegova misao htjela je u čistom elementu spekulacije izraziti formulu svijeta. Po vlastitom priznanju, u svoju logiku uvrstio je svaki Heraklitov stav. Heraklitova dijalektička logika je otkriće grčke misli na kojem je Hegel gradio dalje. Po njemu filozofija je u svom razvoju od Parmenida, Platona i Aristotela do Hegela nužno morala doći do otkrića kategorije pojma, jer filozofija nije zbirka slučajnih izreka vitezova lutalica, a povijest filozofije nije carstvo tjelesno pomrlih pojedinaca.

Da li je Hegelov jezik težak zbog svoje apstraktnosti? On se s time ne bi složio. Usprkos svakodnevnoj predodžbi o apstraktnosti metafizike, filozofija je najveći neprijatelj apstraktnoga. Ona nas vraća konkretnome. Teškoće rađa činjenica da filozofija proučava ono što se inače smatra poznatim. A to čime čovjek nasumce rukuje i svakodnevno koristi i pomaže se, zapravo je nešto nepoznato i neshvatljivo za čovjeka bez filozofskog obrazovanja. To prvo, neposredno i nasumično, dok je još neosviješteno je apstrakcija. To je ono što ljudski duh izražava svojih osjećajima, slutnjama i intuicijom. Ali to su subjektivni razlozi koji počivaju na osobitosti pojedinca i oni čine mnijenje. Dok, naprotiv, misaoni duh, izlazeći iz spoznaje pojma i prirode same stvari, proizvodi znanost. U znanju se svaka stvar posreduje pomoću suprotnog određenja, da bi se pokazala u svojoj punoj konkretnosti.

Težina Hegelove misli pretače se u jezik koji je on za nju iskovao. Uzmimo njegove poznate kovanice: nešto je samo po sebi, a može biti za sebe, te napokon po sebi i za sebe. Da bismo shvatili o čemu je riječ, moramo razlikovati dva stanja, kaže on. «Jedno od tih stanja poznato je pod imenom dar, moć, bitak po sebi (kako ga ja nazivam), potentia, dinamis. Drugo pak stanje je samostalni bitak, zbilja (actus, energeia). Mi kažemo: čovjek je uman, ima um po prirodi; tada ga on ima samo kao podobnost, kao klicu. U tom smislu čovjek ima um, razum, fantaziju, volju čim je rođen, štoviše u majčinoj utrobi.“ (Istorija filozofije, BIGZ, Beograd, 1983., str. 25) I dijete je čovjek, nastavlja Hegel, ali ono ima samo moć uma ili zbiljsku mogućnost. Pošto um u djetetu još ne egzistira, to je isto kao da ono uopće nije umno. Jer još nije svjesno. Tako je Hegel objasnio ono «po sebi.» Bit čovjeka jest da je umno biće, da ima um. Ali: «Tek kad ono što je čovjek na taj način po sebi postane za njega, - dakle um za sebe: tada čovjek ima zbilju u nekom pogledu, - zbiljski je uman, i tada postoji za um.» (isto, str. 25) Ono što je po sebi mora se za čovjeka opredmetiti. Svoju bit mora čovjek osvijestiti. Što je unutrašnje, mora se izvući iz sebe i očitovati. Tako čovjek postaje za sama sebe, udvostručen je jer nije postao netko drugi. Jer je čovjek misaono biće i samu misao čini svojim predmetom. U tom procesu se održalo ono što je čovjek po sebi (da je uman). Ipak je razlika ogromna, kaže Hegel. Sadržaj je isti (um), ali je forma različita. Od ove razlike sadržaja po sebi i forme ovisi sva različitost u svjetskoj povijesti. Svi su ljudi umni. Ta nam umnost omogućuje da kažemo da je čovjek po prirodi slobodan. Ipak je kod mnogih naroda postojalo ropstvo. Dakle, u zbilji se onaj sadržaj izopačio. Azijski narodi koji su živjeli pod despotizmom cara su po sebi također slobodni jer su ljudi, ali oni to ne znaju. Ne egzistiraju kao slobodni ljudi. Oni su poput djece i um kod njih još ne egzistira. Evropski narodi, naprotiv, svoju umnost po sebi znaju kao svoje pravo i to je ogromna razlika. Imamo razvoj, promjenu iz onog po sebi u egzistenciju ili za sebe, kaže Hegel. (isto, str. 26)

Ono što je po sebi usmjerava tijek zbivanja. U klici se još ne vidi biljka, ali se ona ipak uvijek razvija. Biljka ne može izdržati da postoji samo po sebi. Sve ono što stupa u postojanje već je sadržano u klici: «…dabome, ne razvijeno, već umotano i idealno.» Svrha razvoja biljke je plod, što opet predstavlja proizvodnju klice. Time se razvoj biljke vraća u prvobitno stanje. Klica ima nagon da proizvede samu sebe. «Ono što je u njoj izlaže se, i potom se vraća u ono jedinstvo od kojeg je pošlo.» U razvoju prirodnih stvari tim udvostručavanjem prividno dobivamo dvije jedinke. Ali su u pogledu sadržaja one jedno te isto. I u životinjskom svijetu roditelji i djeca su različite jedinke, iako su iste naravi. Jedino s duhom stvar stoji drugačije. On je svijest i zato je slobodan. U svome drugome duh je kod sama sebe, jer ima za predmet mišljenje.

Primijenjeno na spoznaju duha, ove logičke kategorije izražavaju slijedeće misli: «Sve što se zbiva na nebu i na zemlji – vječno se zbiva – život Boga i sve što se u vremenu stvara teži samo tome da duh upozna sama sebe, da opredmeti sama sebe, da nađe sebe, da se osamostali, da se sa sobom čvrsto poveže. On je udvostručavanje, otuđivanje, ali da bi mogao da nađe sama sebe, da bi mogao doći k samom sebi.» (isto, str. 27) Zato je misleći čovjek slobodan, jer je slobodno ono što ne stoji u vezi ni sa čim drugim i nije ovisno o nečem drugom. A samo u mišljenju dolazi duh do ove slobode. U opažanju ovisim o vanjskom svijetu. U volji imam svrhe koje sadrže nešto drugo (nagoni, sklonosti prema nečem što nisam Ja i moja svijest, nešto što pripada vanjskom svijetu). Jedino je u mišljenju sva tuđost iščezla i duh je u njemu slobodan na apsolutan način.

Razum i njegove riječi nisu dostatni, jer se zapliću u proturječja. Nepomirljivost tih proturječja sadrže iskazi o vanjskom svijetu: prostor je kontinuiran (neprekidan), ali je istovremeno sastavljen od točaka. Materija je povezana, ali se također može razbiti i dijeliti u beskonačno sitne dijelove. Što je onda napokon? U jednom imamo dva suprotna određenja: neprekidnost i odijeljenost. Ta određenja razum shvaća kao ona koja se isključuju. Isto tako kažemo da je čovjek slobodan. No, razum nam prigovara i pred nas stavlja drugu odredbu koja također važi za čovjeka, a to je nužnost. Sloboda nije neograničena. Čovjek se ipak mora nečemu pokoravati. Te razlike se isključuju i ne rađaju nešto konkretno (što u idealnom jedinstvu sadrži svoja proturječja). Određenja istinitog duha koja shvaća um su sloboda i nužnost shvaćeni zajedno. «Tako se viša spoznaja sastoji u uviđanju da je duh u svojoj nužnosti slobodan, i da samo u njoj nalazi svoju slobodu, kao što se njegova nužnost nalazi smo u njegovoj slobodi.» (isto, str. 29). Ovo jedinstvo je teško misliti jer je konkretno, kaže Hegel. Sloboda može biti apstraktna i onda ne uključuje nužnost, već izbor ili-ili. To je, međutim, lažna sloboda i samovolja. Ona je samo prazna misao o slobodi.

Filozofija jest spoznaja ovog razvoja od razumskog do pojmovnog mišljenja. Opća ideja i dalje se nalazi u temelju, ali od opće i neodređene postaje ona sve određenija. Razvoj filozofske ideje je ulaženje u sebe, udubljivanje u sebe, sve dok ne ostane konkretan pojam. U tome je teškoća Hegelove misli i samim tim teškoća njegovog izraza.

Hegel je uzeo duh kao onu bit koju se oduvijek tražilo da bi se objasnilo što jest nešto. Duh je onaj treći moment koji je povezao religioznu ideju u konkretnu cjelinu. Prije pojave Duha Svetoga religiozna priča se u elementu predodžbe i osjećaja kretala u dualizmu Oca i Sina. Duh je ono treće (trias) koje povezuje i na posve novi način ideju Boga sjedinjuje u cjelinu. Jer istina, a Bog je istina, ne može se spoznati neposrednim opažanjem i gledanjem, već samo napornim mišljenjem (Hegel, isto str. 20) Zato se morala pojaviti filozofija koja ima za cilj da istinu shvati mišljenjem, pojmovima. (isto, str. 23)

O teškoćama rađanja izričaja Hegelove misli svjedoči knjiga filozofa Karla Rosenkranza u kojoj izvještava o prvim obrisima Hegelovog sustava. (Rosenkranz, Hegels ursprüngliches System 1798. bis 1806., objavljeno 1844) Zbog nedostatka dokumenata iz tog razdoblja Rosenkranz zaključuje da Hegel vjerojatno nije doveo do kraja ni jedan od ranih pokušaja, „pošto je tokom rada postala prevelikom neprimjerenost forme predstave formi čistog mišljenja.“ (Hegel, Jenski spisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., str. 389 i dalje) Ostao je ipak fragment koji raspravlja o božanskom trokutu. Način predstavljanja u kojem se filozofska i teološka ideja objašnjava s pomoću geometrijskih likova uveo je Franz Baader u svom spisu O pitagorejskom kvadratu ili o četiri strane svijeta (objavljenom 1798.). Rosenkranz kaže: „Da bi izrazio život ideje, (Hegel) je konstruirao jedan trokut trokuta koje je postavio u takvo uzajamno kretanje da je svaki od njih postao ne samo jedanput ekstrem a jedanput sredina, nego je morao i u sebi proći ovaj proces sa svakom od svojih strana.“ (Jenski spisi, str. 389)

Izrazima – idealna mekoća jedinstva, tvrdoća i nezgrapnost opažaja, tečno stanje razlika trokuta i stranice – Rosenkranz opisuje teškoće izgovaranja formi čistog mišljenja. Pošto je Hegel napustio ova nastojanja, Rosenkranz zaključuje da se on tijekom rada umorio. Čudnovati jezik javlja se i dalje: npr. u pokušaju prikaza sukobile su se drvenasta forma i životna dijalektika sadržaja. Rosenkranz kaže: „Hegel je morao dokazati da se istina može prikazati za spoznaju u nekoj drugačijoj formi od logičke određenosti bez nasilnosti i puste polufantazije.“ (isto, str. 390)

U Bernskom razdoblju Hegel je ponovno stekao povjerenje u osnovne predodžbe kršćanstva. Htio je shvatiti i izreći religioznu ideju svetoga trojstva. Ovaj smjer mišljenja jačalo je upoznavanje s mislima njemačkih mističara srednjeg vijeka (Meister Eckart, Tauler). „Ali budući da se upustio u gnosis nametnuo mu se pojam duha kao pojam koji u osnovi izmiče svakom predstavljanju jer je on totalni pojam.“ (isto, str. 391.) U slijedu crkvenih predodžbi izgleda najprije kao da je duh potčinjen Ocu i Sinu (Bog Otac udahnjuje duha.). Crkva Duhu ipak priznaje samostalnost i vječnost, jednako kao drugim dvjema božanskim osobama. „Tek je duh jedinstvo bez koga bi bila besmislena razlika između Oca i Sina…morala bi (razlika) odvesti u dualizam…Hegel se stoga bacio na sve strane za najneobičnijim izrazima da prikaže uzajamnost posredovanja osoba.“ (Jenski spisi, str. 391) Služi se crkvenim formama kao što je carstvo Oca, Sina i Duha, a ljubav je smatrao najprimjerenijim izrazom za Boga iako je duh dublji.

Poslušajmo Hegelove izraze iz Fragmenta.., čije dijelove Rosenkranz navodi u nastavku članka: „U Sinu Bog sebe spoznaje kao Boga. On kaže samom sebi: Ja sam Bog.“ Samosvijest Boga je opažaj sebe i Sina kao samoga sebe. Sin pri tom ostaje Sin, kao ono nerazlikovano i istodobno razlikovano, „…prošireno carstvo svemira, koje više nema naspram sebe nikakav zasebitak…Božje vraćanje u sebe…radost zbog krasote Sina, koga on zrije kao sama sebe…Duh je ovdje vječni posrednik između Sina koji se vratio Ocu, koji je sada potpuno samo jedno, i bitka Sina u samome sebi…Jednostavnost sveobuhvatnog duha sada je stupila u središte, pa sada ne postoji više razlikovanje; jer Zemlja je kao samosvijest Boga odsada Duh, no ona je i vječni Sin, koga Bog zrije kao sama sebe, a oboje su jedno jedinstvo i spoznavanje Boga u samom sebi. ..Tako se sveti trokut trokuta zatvorio. Prvi trokut je ideja Boga, koja biva izvedena u drugim trokutima i vraća se kroz njih u samu sebe…U tome prvom trokutu koji je istovremeno samo jedna stranica apsolutnog jedinog trokuta, božanstvo je samo sa sobom u naizmjeničnom zrenju i spoznaji…Njegova je ona ideja u kojoj je čisto svjetlo jedinstva središte, a njene strane su isto tako čisto izlaženje zraka i čisto vraćanje zraka u samu sebe.“ (isto, str. 391-392). Hegelov novogovor svjedoči o novosti misli koju je filozof postupno rađao uz pomoć logičke ideje razvoja. „U drugom trokutu Božje zrenje prešlo je na jednu stranu. Bog je stupio u odnos sa zlom….Ovaj trokut postaje četverokut budući da čisto božanstvo lebdi nad njim. ..on mora prijeći u svoju opreku, Sin mora prokrstariti Zemlju, nadmašiti zlo i probuditi…drugu stranu, samospoznaju Boga kao novu spoznaju koja je jedno s Bogom, kao duh Boga…Ali kroz drugi trokut drugog trokuta neposredno se obrazovao treći, povratak Svega u samog Boga, ili razlivenost ideje preko Svega.„ (isto, str. 392)

Rosenkranz navodi da je Hegel trokutnu konstrukciju proveo još kroz prirodu, „…sa čudnovatom mješavinom čisto logičkih i slikovitih oznaka. Sunce biva nazvano negativno jedinstvo njenog sistema. Zemlja treba da proizvede suprotnost zraka i vode…zrak se hrani vodom, voda zrakom i time oboje istodobno bivaju tako napeti da dolazi do skoka kojim svatko prelazi u svoju opreku.“ I u kasnijim godinama Hegel se katkad služio trokutnom shemom.

Ono što kršćanska teologija i grčka filozofija nisu dostatno izrazile, naime vječnu istinu kako se objavljuje u prirodi i ljudskoj povijesti, to je Hegel spekulativno izrazio kao jedinstvo općeg, posebnog i pojedinačnog u pojmu. Heraklitova i Parmenidova filozofija ostale su u mutnoj općenitosti filozofske ideje, Pitagora u apstrakciji broja, a kršćanska teologija u slikovitoj svijesti, koja se služi povijesnom pričom i mitom. Da bi izrazila smisao ona se služi raznim usporedbama i simbolima. No, time se smisao ujedno gubi. Duh mora progovoriti vlastitim jezikom (mora postati «po sebi i za sebe») – a to je Hegelova logika, u koju su uključeni svi Heraklitovi stavovi. Oni nisu samo neki poticaj i početak, već patos koji nosi misao, nadahnjuje, prožima i produbljuje.

Čovjek je umno biće i taj um odjekuje u njegovim osjećajima, duševnosti, srcu, u čitavoj njegovoj subjektivnosti, kaže Hegel. Ali taj duh, koji se nalazi također u uzbuđenju i uopće u unutrašnjosti svijesti mora se očitovati, mora sam sebi postati predmetom, mora doći do znanja. „Ova forma proteže se od jednostavnog izraza potmulosti samog osjećaja pa do mišljenja, te najobjektivnije forme, objektivne po sebi i za sebe. (Istorija filozofije, isto, str. 61) Izraz, ime za religiozni osjećaj je predanost, molitva, pobožnost. „Ali izraz 'mislimo na Boga' već iskazuje nešto drugo“, apsolutni sadržaj istog onog osjećaja koji više nije subjektivan već objektivan. Posuda u kojoj se obznanjuje religija je srce, svijest predodžbe i razum konačnosti. Jer je usmjerena na srce i dušu, religiozna poruka je upućena svima, tj. svim oblicima obrazovanosti (siromasima duhom). Istina koju nam nudi religija dolazi do nas izvana. Teologija tvrdi da čovjek sam po sebi ne može doći do istine, ako mu je Bog ne da. Religiozne istine naprosto su date, objavljuje ih prorok koji je Božji poslanik.

Od duha koji se pokazuje u čulnim predodžbama i zgodnim pričama iz pojavnog svijeta do znanja duha je mukotrpan put. Sam Isus zamjera farizejima što traže čuda kao dokaz prisutnosti Boga. Ali „čudo je samo naslućivanje duha, čudo je prekid prirode, tek je duh pravo čudo u usporedbi sa tokom prirode…“ (isto, str. 63)

Filozofiji je stalo do iste stvari kao i religiji, do supstancijalnog sadržaja (predanosti Bogu), „do duhovne duše…da taj odnos proizvede, da ga stavi pred svijest, ali u formi mišljenja. Filozofija zamišlja, poima ono što religija predstavlja kao predmet svijesti…Da je Bog rodio svoga Sina, jedan odnos, uzet iz života prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako. Ali, misao o takvom odnosu, njegova supstancijalnost ipak se zato u filozofiji priznaje.“ (isto, str. 66-67) Filozofija i religija imaju zajednički sadržaj, ali se razlikuju po formama. „Radi se samo o tome da se forma pojma dotle usavrši da bi bila u stanju da shvati sadržaj religije.“ (isto, str. 69)

Hegelova filozofija ima nakanu rasvijetliti sve tajne svemira i duha. U pristupnom govoru održanom na Sveučilištu u Heidelbergu godine 1816. Hegel kaže da se bit svemira koja je ponajprije skrivena ne može oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom: „Ona (bit) se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (isto, str. 3) Uostalom, ono što izgleda mistično i tamno nije nužno duboko. Ako ga ispitamo, možda će se pokazati plitko i lažno. U oholosti ovog mišljenja koje sve postavlja kao predmet svoje spoznaje krije se točka na kojoj se Hegelova filozofija može prevladati.

Sam Hegel rekao je da se iza svake filozofije pojavljuje nova, koja tvrdi da ostale filozofije nemaju nikakve vrijednosti. Svaka polaže pravo da je najzad pronašla ono pravo. Ali se uvijek pokazuje da se na takvu filozofiju „mogu primijeniti one druge riječi iz Sv. Pisma koje je apostol Pavle uputio Ananiji: 'Gle, noge onih koji će te iznijeti već su na pragu.'“ (isto, str. 22) Iza Hegela došla je filozofija koja je njega opovrgla. Heidegger pokazuje kako sama logika i proračunjljivo mišljenje novovjekog čovjeka ne uspijeva izraziti ono «supstancijalno».
drazen-pavlic @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 7, 2009
Na prošlotjednoj proslavi osam stoljeća mjesta Donja Stubica zagrebački nadbiskup je rekao: «A onima koji su nešto postigli bez rada, Božja naplata stiže.»

Izjava je izrečena u kontekstu brojnih korupcijskih afera, koje se poput dosadnih jesenskih magli uporno vuku oko dužnosnika vladajuće stranke. Jedan ministar je državnim novcem sagradio most u pustom predjelu pokraj svoga sela, drugi je skupo platio kamione za vojsku i pritom zaboravio raspisati natječaj. Direktor javnog poduzeća je profesoru ekonomskog fakulteta masno platio usluge koje su inače dostupne besplatno, kupovao je nepotrebnu opremu, ispuštao vodu iz akumulacija da bi imao pokriće za nabavku skupe uvozne struje…Drugo javno poduzeće plaćalo je enormne iznose poduzećima u inozemstvu, koja su zatim preko noći bankrotirala…Afere su se kao cvjetovi u toplom proljetnom jutru počele otvarati nakon naprasnog odlaska moćnog zaštitnika. Sve se otkrilo kad je Bayerische Landesbank u portfelju kupljene hrvatske banke otkrila prikrivene dugove…i dokumente koji svjedoče o nečasnim poslovima vladajućih. Uslijedio je telefonski poziv utjecajne kancelarke. Banka je vraćena prodavatelju, a hrvatski pozer i majstor iluzije morao je preko volje otići u mirovinu.

Čini se kao da kardinal opominje zato što zna da tijela pravne države ne djeluju. Zato ističe moralni credo. Ako su hrvatski zakoni mrtvo slovo na papiru, valja vjerovati da je živa Mojsijeva zapovijed: «Ne ukradi!» Kad bi se svi pokoravali Božjem kodeksu, živjeli bismo u idealnoj državi. Ali nije tako. Živimo u procjepu između idealnih zahtjeva i pokvarenosti zbilje.

Kardinalova prognoza, da naplata prijestupnicima stiže, ujedno je utjeha poniženima i uvrijeđenima. «Neka ih, neka kradu. Neće dugo. Ako ih i mimoiđe ruka pravde, Božja naplata stiže» – kaže. Tim riječima on samo ponavlja temeljnu misao kršćanstva, koju je domislio genije svetoga Pavla. Kralj silazi s konja i zajedno s vojnicima juriša na neprijatelja. Mesija dobrovoljno silazi s najviše stepenice i žrtvuje se za narod. Najviši predstavnik sakralne hijerarhije daje ovu moralnu i mobilizatorsku izjavu jer Crkva siromašnima mora pružati utjehu i davati nadu. Stara kršćanska mudrost o prolaznosti ovozemaljskih radosti kaže: «Već se čuje topot nogu onih koji će nas mrtve iznijeti iz naših soba.» Tako su mladići u Petrovoj komuni iznijeli Ananiju i Safiru, kad su zajednici zatajili dio imetka.

Mogli bismo kardinalu prigovarati u pogledu brzine kojom će Božja naplata stići, kao što su braća prvog stoljeća kršćanstava zapitkivala apostole o dolasku Božjeg Kraljevstva, propasti rimskog carstva i pobjedi Svetog grada Jeruzalema: «Kad će? Kad već?» Nakon što je izostao željno očekivani ponovni silazak Mesije, narednih desetljeća apostoli su počeli objašnjavati da se to možda i neće dogoditi za ovoga života. U međuvremenu, valja izgrađivati vjeru, s braćom razgovarati psalmima i duhovnim pjesmama, opraštati susjedu nevaljalstva, poštivati roditelje, čuvati svetost bračnog saveza, zahvaljivati Bogu na daru života.



Pesimista bi ispod korijenja rečenice da Božja naplata u svakom slučaju stiže, naprotiv, iznašao da su zbivanja svijeta rezultat obične ljudske volje. Događaji su posljedica ljudskih htijenja, makar oni bili i nesvjesni zbir djelovanja mnoštva. Istraživači dijalektike slučajnosti i nužnosti mogli bi itekako poljuljati naše uobičajene predstave o onome što je proizvoljno, te o tome što bi moglo biti djelo Providnosti.

Što bi, primjerice, na kardinalovu misao o pravednosti Božje naplate uzvratili pravednici koji su u teškim nesrećama izgubili bližnje? Oni vape: «Zašto baš mi, koji smo revno vršili Božje zapovjedi? Kakvog smisla ima izvršenje ovakve nepravde na mojim bližnjima? Koje grijehe je Bog naplatio kad mi je uzeo dijete?» Ima li Bog uopće što s planovima i akcijama smrtnika, pita realista? Teolozi odgovraju da su Božje nakane nedokučive i nerazumljive. No, što bi na riječi o Božjoj naplati rekao Job, koji je po volji Svevišnjega izgubio zdravlje, imetak i članove obitelji? A što Abraham, kad je Bog tražio da žrtvuje jedinog sina, iako mu ga je On sam pod stare dane darovao? Nije razumio zašto tek tako mora nebeskom Ocu vratiti dugo očekivanu utjehu pod stare dane?

I sam je Isus na križu zavapio: «Bože, zašto si me ostavio?» Zar je u pravednost Božje naplate posumnjao i On koji je bio više Bog negoli čovjek? Nije li sām u svoje vrijeme nestrpljivima odgovarao da njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta?

Što ako Bogu to uopće nije važno, naime naplata za nemoralne čine na ovome svijetu? Ima li Bog uopće uho za naša moralna nastojanja? Zar je kardinalu stalo tek do uspostave Kraljevstva ovoga svijeta, kad obespravljenima obećava Božju naplatu? Nije li rečeno: «Bogu Božje, a caru carevo»? Nije naše da sudimo, jer ćemo nam biti suđeno. Očistimo najprije ispred svoga dvorišta.



drazen-pavlic @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 3, 2009
Polovicom XIX stoljeća Karl Marx je u Londonu izučavao spise engleskih nacionalnih ekonomista. Ekonomisti njegovog vremena bili su složni u tome da se ekonomski ciklus sastoji od četiri kotača: proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Neki su davali prednost razmjeni, drugi potrošnji, a Marx je tvrdio da primat pripada proizvodnji. Jer se najprije mora nešto proizvesti, da bi se moglo raspodijeliti, razmjenjivati i trošiti. U jednom uvodu svojoj ekonomskoj teoriji u nastanku napisao je da su iznimke postojale u primitivno doba, kad su nomadi-ratnici živjeli isključivo od pljačke. Ali je i ta opljačkana dobra netko morao proizvesti! Dakle, mora postojati klasa proizvođača da bi klasa ratnika i parazita mogla otimati i trošiti.

Ova priča nas uvodi u situaciju našeg vremena. Svjetska banka objavila je izvještaj po kojem su Hrvati lijenčine i žive na državnoj pomoći i povlasticama. Mišljenje stručnjaka Svjetske banke je da iznosi plaća hrvatskog radnika daleko premašuju njegovu produktivnost. Hrvati uglavnom sjede po kafićima i kladionicama. Malo ili ništa ne rade, a za sve im je kriva država.

U raspravi koja je uslijedila pokazalo se da je percepcija javnosti malo drugačija: paraziti koji žive od tuđega rada uglavnom su državni službenici. Po petorica službenika sjede u uredima i ne rade ništa. Zatim učitelji s tri mjeseca ferija i osamnaest sati tjedne norme, prerano umirovljeni branitelji u najboljoj životnoj i radnoj dobi, ratari-kulaci koji su zasijali pšenicu, pričekali da nikne i izašli na prometnice ultimativno tražeći cijenu dvostruko višu od tržišne, loši studenti koji bi rado unedogled besplatno studirali itd. itd. Iz vrlo pouzdanih izvora se zna da jedna petina zaposlenih u državnoj administraciji zaista i radi. Neki u svojim institucijama provode godine, bez obavljanja ikakvog posla. Neradnike se zaobilazi tako da im se ne daje posao kako se njihova sklonost neradu ne bi dovodila u iskušenje, ali im se ne daje otkaz....

Sad se postavlja pitanje: iz kojih izvora država uzima da bi davala neradnicima? Tko uopće stvara novu vrijednost? U svjetlu činjenica iz našeg uvoda jasno je da se najprije mora proizvesti, da bi se moglo raspodjeljivati! Reagirajući na izvješće Svjetske banke odgovor su dali poduzetnici. Zaključak je jasan: jedine lijenčine u Hrvatskoj su državni službenici. Direktor Gastro grupe i bivši član Uprave Konzuma Drago Munjiza ocijenio je kako podaci Svjetske banke dokazuju postojanje 'dvije Hrvatske': ''Jedna predstavlja javnu upravu i državne tvrtke, a druga je privatni sektor. Nisam nikada radio u državnom sektoru gospodarstva, a pretpostavljam da je stav Svjetske banke kako se tamo radi premalo i uz lošu organizaciju i previsoku cijenu rada. Što se tiče privatnog sektora, tu sam prošao dosta toga i slobodno mogu reći da se radi i previše, i za premalu plaću'', rekao je Munjiza.

Uvođenjem kriznih nameta hrvatska vlada nastavila je uzimati onima koji rade i davati onima koji ne rade ali glasno traže. To je klasična preraspodjela nacionalnog dohotka, kakvu države inače potiho i perfidno sprovode tiskanjem novca. Uzima se onima koji više rade (i zarađuju) da bi se pokrpale rupe u proračunu: isplata mirovina (umirovljenicima, braniteljima, invalidima), podmirenje zahtjeva poljoprivrednika, koji nakon izdašnih subvencija iz proračuna hoće još diktirati cijenu svojih proizvoda (radi koalicijskog mira?), podizanje plaća državnim službenicima i učiteljima (radi socijalnog mira i izbjegavanja prosvjeda u predizborno vrijeme), financiranje izgradnje cesta i mostova koji nikuda ne vode, pokrivanje gubitaka neracionalnih državnih tvrtki u kojima se krade šakom i kapom, otplata bankarskih jamstava neprofitnim djelatnostima (brodogradilištima)….
Najnovije novinarsko otkriće kaže: «Čak 700 milijuna kuna Hrvatska godišnje izdvoji iz državnog proračuna za mirovine HVO-a. Od toga se 200 milijuna odnosi na ugovor prije tri godine potpisan s Bosnom i Hercegovinom. Tako će za mirovine bivših pripadnika HVO-a Hrvatska u ovoj godini iz proračuna izdvojiti dvostruko više nego za skrb za tjelesno i mentalno oštećenu djecu ili sedam puta više novca od onog koji će uložiti u kapitalne investicije u školstvu.» Dodajmo tome ostale loše ugovore, kao što je onaj sVatikanom…

Zagrebačkim kuloarima odzvanja da o sudbini hrvatskih radiša odlučuju oni koji se životu nisu pošteno oznojili i zaradili jednu kunu. Nekad smo se bunili kad je jugoslavenska savezna birokracija preraspodjeljivala (krala!) hrvatske turističke devize. Prvi hrvatski predsjednik obustavio je uplaćivanje carina u korist računa savezne vlade Ante Markovića i tako omogućio Hrvatima nabavku stranih auta sa samo 1% davanja. Savezna vlada odgovorila je ratom u Hrvatskoj, kojem je uvertira bila zlokobno povlačenje tenkova iz Slovenije.

Sad je ulogu jugoslavenske birokracije zamijenila hrvatska. Valjda misle da ćemo lakše podnijeti da naš teško zarađeni novac pljačkaju «naši». Ljudi se slažu da je zlo u tome što su političari stvorili neradničku klasu, koja je navikla živjeti na državnoj sisi. Sad je taj nametnik postao prevelik za nejake privrednike i trebalo bi ga odrezati. Ali vlada izlazi s argumentom da ne može otpustiti 50.000 činovnika koji su višak, jer nema novca za otpremnine!

Za jesen je najavljeno oporezivanje pošteno stečene imovine građana: nekretnina kupljenih odricanjem i financiranih skupim kreditima…da bi se ostvario neki apstraktni politički cilj…neki novi rebalans, ostanak na vlasti i produljenje života neke neprincipijelne političke koalicije.

Ostaje pouka s početka članka: Ratnici i pljačkaši pritiskom na vladu raspodjeljuju ono što sve teže proizvodi hrvatski privrednik.

drazen-pavlic @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.