Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - rujan 2008
utorak, rujan 30, 2008
                                              Logika u svakodnevnom životu

Gosti Denisa Latina u sinoć prikazanoj emisiji „Latinica“ iznijeli su niz teških optužbi protiv gradonačelnika Zagreba. Tema emisije bila je korupcija, a Milan Bandić poslužio je kao primjer tog društvenog zla. Navedena je činjenica da je protiv tog čovjeka podignuto 250 kaznenih prijava, a niti jedna nije dobila sudski epilog. Po mišljenju sudionika ta činjenica samo po sebi govori o učinkovitosti i poštenju našeg pravosuđa. Unatoč tome SDP je Bandića kandidirala za novi gradonačelnički mandat. I to jednoglasno.

Odvjetnik HTV-a prije emisije pokupio je izjave sudionika da pod materijalnom i kaznenom odgovornošću stoje iza svojih riječi. Na upit novinara da li su svi potpisali, odvjetnik je odgovorio da ne zna da li su svi potpisali, ali zna da su izjave potpisane. Na to se javila Vesna Škare Ožbolt i rekla da je nova praksa HTV-a napad na slobodu izražavanja i javne riječi (ili laprdanja?) Ona izjavu nije potpisala.

Što se krije iza odvjetnikove izjave, naime da ne zna da li su baš svi potpisali, ali zna da su izjave potpisane? Da li su izjavu potpisali svi, svaki sudionik, samo neki, većina ili je činjenica nešto treće? Naoko beznačajna dilema, koja nalikuje cjepidlačenju. Ipak, njeni korijeni sežu daleko, čak u logiku srednjega vijeka. Čudna je odvjetnička izjava, ako znademo da je broj sudionika emisije konačan prirodni broj, pa se prebrojavanjem izjava lako može ustanoviti istina. Radi li se ovdje samo o nepreciznosti u izražavanju?

Miloš Arsenijević u knjizi Prostor, vrijeme, Zenon navodi primjer naoružanog mladića koji ulijeće u sobu i prijeti da će neki od prisutnih biti ubijeni. Sigurno ćemo se zapitati: tko su to „neki“? Ako je mladić vjerski fanatik i ako ne možemo raspoznati njegovu vezu s mogućim žrtvama, pomislit ćemo da će ubijen biti „bilo tko“ u sobi. Ako je ljubomoran, možda će ubijeni biti točno određeni ljudi: „ti i ti“. Arsenijević gornji primjer navodi da bi ukazao na značajnu nijansu u upotrebi zamjenice „neki“. Ona se može upotrijebiti neodređeno ili relativno određeno. Razlika je u tome što žrtve mogu biti bilo koje ili točno određene osobe. Nazočnima je ta nijansa od presudne važnosti, baš kao i upravi HTV-a, ako očekuje tužbu zagrebačkog gradonačelnika.

Rečenu dvojbu poznavali su još srednjevjekovni logičari u obliku određene i neodređene reference: suppositio confusa i suppositio determinata. Primjer: ako vidimo mačku kod mišje rupe i kažemo „mačka čeka miša“, nitko neće pitati „kojeg miša?“

Za ljude su svi miševi isti. Druga stvar je kad se radi o ljudima. Kad svećenik na kraju obreda ukopa kaže: „Pomolimo se za prvog među nama koji će umrijeti.“ Mi se refleksno molimo, iako i ne pomišljamo da bi prvi u slučajnoj grupi ljudi okupljenih na sahrani mogli biti baš mi. Čak iako nismo vjernici i ne znamo riječi ni jedne molitve, mi ne pomišljamo da bi mogli biti prvi! Drugi primjer: „Gaj je čovjek. Ljudi su smrti. Gaj je smrtan.“ Logički dokaz je na mjestu ako se radi o Gaju, ali nikako ako se radi o meni – zaključuje Tolstojev junak Ivan Iljič.

Moderni logičari pokušali su izbjeći teškoću u primjeru s mačkom i mišem, uvodeći preciznost izražavanja. Russel ovu razliku tehnicizira uvođenjem neodređenog člana „a“ i zamjenice „some“. „A mous“ (neodređeno ili bilo koji miš); „some mous“ (određeno, neki miš). Russelovo rješenje zablude sasvim je u skladu s njegovom namjerom da stvori logički savršeni jezik.

Filozofija pomaže u snalaženju u zavrzlamama svakodnevnog života. Zašto onda kažemo: „Ah, što taj filozofira…?“

Miloš Arsenijević u nastavku paragrafa istu argumentaciju izvodi za izraz 'svaki': “Za 'svaki' važi slično što i za 'neki'. Ako mladić počne da ubija i izjavi da će svako od prisutnih doživeti istu sudbinu, to je, na našu žalost, sasvim određeno. Ali ubica može biti ćudljiv i izjaviti da će ubiti svakog onog komu se vremenom učini nesimpatičan. To otprilike znači da bilo ko od prisutnih može biti ubijen, pošto znamo samo kako će se ubica odlučivati.“ (Arsenijević, Prostor, vreme, Zenon, GZH, Zagreb, 1986., str. 7)

Tu se uvodi razlikovanje 'samo za neke, eventualno za sve'. Događa se promjena domene: 'svi prisutni' i 'samo oni koje ubojica mrzi'. Razlika nije nevažna. U slučaju «Latinice»: da li će Bandić tužiti sve Latinove goste ili samo one koji su mu možda prije stali na žulj (koji mu se učine nesimpatičnima)?

Govornici (i političari) vole se služiti dvosmislicama. Miloš Arsenijević navodi staru dvosmislicu srednjevjekovnog logičara Williama od Sherwooda: „Svaki čovjek vidi svakog magarca izuzev Sivka.“ Daje se i njegov odgovor: sve ovisi od toga da li uzmemo da 'svaki čovjek' obuhvaća 'svaki magarac izuzev Sivka', ili drugi izraz obuhvaća prvi. U prvom slučaju svi ljude vide sve magarce osim Sivka, a u drugom je i Sivko u skupu koji stupa u odnos sa svim ljudima.

Kako da ovo razumijemo? U prvom smo slučaju između svih ljudi i populacije magaraca kojoj nedostaje Sivko stavili znak jednakosti. To je slučaj kad smo zamjenicu 'svaki' upotrijebili u određenom smislu – baš svi ljudi. Svi, koji se mogu prebrojiti, je konačan niz prirodnih brojeva.

U drugom slučaju Sivka neki ipak vide i to oni koji nisu obuhvaćeni u izrazu 'svaki čovjek'. A to je u slučaju kad izraz 'svi' upotrebljavamo neodređeno, kad se radi o beskonačnom nizu brojeva. Pod 'svi' mislimo na veliku većinu i dozvoljavamo da će se uvijek naći netko tko tim pojmom nije obuhvaćen.

Arsenijevićev zaključak je da je stvar je u određenom i neodređenom, konačnom ili beskonačnom. Opseg primjene onog 'svaki' i 'neki' utječe na određeno i neodređeno.

Kakva je pouka ovog slučaja nastalog iz sinoćnje „Latinice“ i nove prakse HTV-ovog odvjetnika? Da li se odvjetnik samo neprecizno izražava ili namjerno nije odredio u kom smislu upotrebljava zamjenicu 'svaki' i 'svi''? Tko je Sivko u našem slučaju?

Umjesto odgovora na ova pitanja, ustvrdimo veliki značaj logike u svakidašnjem životu. O tome govori i sljedeća anegdota. Drago je bio direktor velikog prijevozničkog poduzeća i zastupnik u Saveznoj skupštini. Dunja je pričala o tome kako njezin Drago nikad ne nazove kući kad je u Hrvatskoj. Ali kad je na zasjedanju Savezne skupštine u Beogradu, uvijek se javi. Na to se može odgovoriti sljedeće: u prvom slučaju Dunja je znala bar jedno, a to je: Drago nije u Beogradu. Zahvaljujući pravilnosti i predvidivosti Draginog ponašanja, taj se grad između svih mogućih mjesta u svemiru može eliminirati.





drazen-pavlic @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 0
Anselmo od Canterburyja Boga je odredio kao najviše biće. Bog je za njega superlativ iznad kojega se ne može misliti ništa veće. Ipak, taj superlativ ostaje u odnosu usporedbe s manjim bićima. Ako je Bog najviše biće, onda postoji samo jedna domena. U tom slučaju Bog i bića u svijetu žive zajedno. Iz toga proizlazi da se Bog objavljuje u svijetu.

Ako pak postoje dvije, ili bar više od jedne domene, onda je moguće da su sva mnogostruka bića smještena u jednu, a Bog je sam u drugoj domeni. Dvije domene možda su neovisne, što znači da postoje jedna pored druge. Jedna se zove „svijet“, a druga „ono mistično“. Svaka vodi svoj život. To znači da se Bog ne objavljuje u svijetu (Wittgenstein). Ili su dvije domene u nekom odnosu i to takvom u kojem jedna domena nosi drugu?

Bog je najviše biće samo utoliko što se po svojim obilježjima razlikuje od bilo kojeg bića iz susjedne domene. Platon izvještava kako o tome raspravlja Parmenid s mladim Aristotelom i Sokratom. Bog je Jedan i jednak sam sebi. Recimo, kao židovski Bog prije stvaranja svijeta. Nasuprot sebi Jedan nema neko drugo biće kao predmet. Za njega ne važi subjekt-objekt odnos. Zato je on nepromjenljiv i nikud se ne kreće. Utoliko je vječan i uvijek isti.

Hegel bi rekao da je ono Jedno u početku apstraktno. Radom svijesti Jedno se udubljuje u sebi, postavlja samog sebe kao predmet i tako samo sebe spoznaje. Ono svoje drugo (predmete u svijetu) Jedan postavlja kao predmet mišljenja i utoliko kao nešto svoje. Zato je Hegel pošao od činjenice da se Bog objavljuje u svijetu. Iz te činjenice on izvodi zaključak da je Bog spoznatljiv.

Predsokratovci bi, naprotiv, rekli da ono Jedno nikad „ne radi na sebi“. To je normalan zaključak, jer oni nisu poznavali subjekt-objekt odnos. Oni svijet nisu shvaćali kao predmet jednog osobitog bića, čovjeka. Bića za Parmenida, Melisa i Zenona postoje jedno pored drugog, a ne jedno za drugo. Jednako tako Boga nisu zamišljali kao biće koje se udvostručava i spoznaje samoga sebe. Moderni vijek čak je rekao da bića uopće postoje samo ako su predočena od osobitog bića čovjeka, koji sebi želi podrediti sva bića i bića u cjelini (svijet). Otuda je Heidegger domislio temu o zaboravu bitka. Bitak je ono što čini da pojedinog bića i svijeta kao cjeline bića uopće ima. Utoliko je bitak nejasan, nerazumljiv, nespoznatljiv. Možda je dohvatljiv nekim drugim sredstvima, ali razumom zasigurno razumom ne.

Vratimo se brojčanim nizovima. Bog, dakle, nije superlativ ili nastavak niza prirodnih brojeva. Kad bi on to bio, niz bi morao biti konačan, a Bog bi u njemu bio na krajnjoj desnoj točki. Jer on je najviše biće. Međutim, Bog ne može biti samo najviše biće među bićima svijeta. On je bitak, ili ono što daje bićima da jesu. On je biće kao biće. On je ono „što“ bića. Naprotiv, „kako“ bića nije predmet filozofije, nego prirodnih znanosti. Pitanje o „kako“ bića razrješava se u svijetu, a pitanje o „što“ bića ostaje u susjednoj mističnoj domeni.

Moderna matematika zna da je niz rednih brojeva neograničen, jednako kao niz bića u svijetu, koja se razlikuju po svojoj veličini, kakvoći itd. Jer kad bi niz bića bio ograničen, na njegovom kraju morao bi biti Bog. Ako su prethodni stavovi točni, ljudski razum dozvoljava mogućnost da Bog postoji, iako u svojoj posebnoj domeni, izvan svijeta.

Znači li to da je svijet (svemir) beskonačan, a susjedna domena u kojoj stoluje Jedno, Bog ili Bitak konačan? Dokaze u prilog tvrdnji da je svemir beskonačan daje nam teorijska fizika, iako je u pitanje dovodi teza o zakrivljenosti svemira, po kojoj se svemirski brod koji krene iz jedne točke jednom mora vratiti na polazište. U tom slučaju bi od polaska do povratka prošlo jako mnogo, ali ipak jedna ograničena količina vremena. Ako, naprotiv, prihvatimo hipotezu o beskonačnosti svemira, o neuništivosti materije, o vječnom premještanju života iz planete na planetu, iz sustava u sustav, iz maglice u maglicu, tad smo izrekli tvrdnju da je materija vječna. Ukoliko navedena tvrdnja nije tautologija, automatski smo priznali da postoji i nešto konačno. To je svaki određeni oblik života. Nesagledivost dubina svemira i života ostaje nešto pred čim je čovjek zapanjen. Koliko god da je ona predmet egzaktnih znanosti, ipak je mistična, nedohvatljiva i utoliko beskonačna. Život je čudo. Ono „što“ bića je začudno i uvijek izmiče pred čovjekovim spoznajnim mogućnostima.

Rekli smo da postoje bar dvije domene. Konačna i beskonačna, svijet i ono mistično. Dokaz teze da je svemir beskonačan ne vodi nužno do zaključka da je Božja domena konačna. Zašto bi u slučaju jednog beskonačnog moralo postojati jedno konačno? Možda je istina da postoje dva beskonačna niza? Jedan u materijalnom, a drugi u duhovnom svijetu? U tom slučaju oni se kao dva pravca u prostoru ne dodiruju, osim po obilježju beskonačnosti, koji im je zajednički. Dakle ipak mora postojati jedno konačno i jedno beskonačno? Ako je tako, onda je jasno da čovjek živi u konačnoj, a Bog u beskonačnoj domeni.

Opstanak se ipak cijepa na dvije domene, konačno i beskonačno.


drazen-pavlic @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, rujan 24, 2008
Vječno kružno kretanje materije, nastajanje i nestajanje, ključni je proces. Na njega se u nauku historijskog materijalizma svodi svekoliko gibanje u svemiru. Engelsova vizija završetka prirodnog procesa na zemlji nije apokaliptična. Ona je naprosto dosljedna. Jednog dana Sunce će oslabiti i zatim se potpuno ohladiti. Na Zemlji će nestati života:
- Zemlja će kao izumrla i zaleđena lopta – kao i Mjesec – kružiti u dubokoj tami u sve užim krugovima oko isto tako izumrlog Sunca, dok konačno ne padne na njega. (Engels, Dijalektika prirode, Kultura, Beograd, 1970., isto, str. 36.)

Ista će sudbina zadesiti i druge planete Sunčevog sustava, druge sustave u našem svemirskom otoku i sve ostale bezbrojne svemirske otoke. To naravno nije kraj, jer u svemiru stalno niču nova sunca i stvaraju se uvjeti za život u novim i novim sustavima i na novim planetima. Engels na ovom mjestu čak razmatra ideju da se ugaslo Sunce jednog dana može ponovno probuditi. On navodi rečenicu iz knjige Sunce talijanskog astronoma Secchija (1872. god.):
- Ili, postoje li u prirodi sile koje mrtvi sistem ponovo mogu dovesti u početni stadij užarene magline i probuditi novi život? (isto, str. 37)

Još jedno Engelsovo upućivanje da se filozofija treba pridružiti prirodnoj znanosti: teorijske prirodne znanosti svoj pogled na prirodu oblikuju u skladnu cjelinu, a bez nje se jedan ograničeni empiričar ne može maknuti s mjesta. Tome je tako jer je znanje uvijek nepotpuno i treba pomoć „dosljednosti misli“ (Engels), koja će svojim uvidom a priori razviti moguću formu iskustvenog stava (Wittgenstein). Naravno tek usporedbom stava sa stanjem stvari u vanjskom svijetu taj će stav postati istina (verifikacija!):
- Moderna prirodna nauka morala je, dakle, preuzeti od filozofije postavku o neuništivosti kretanja; bez te postavke ona više ne može postojati. (isto, str. 37)

Filozofija i prirodne nauke imaju isti predmet, a to je materija. Sve na svijetu je konačno i umire: sunca, planeti, živa bića. Samo je materija vječna („materija za vrijeme čitavog svog beskonačnog postojanja“). I kretanje kao njezin bitan atribut, naravno. Materija je Engelsov bitak.

Kretanje je neuništivo. To treba shvatiti kvantitativno (prelazak pojedinih vidova energije odnosno kretanja jednih u druge) i kvalitativno (mogućnost materije da se, pored mehaničkog mijenjanja mjesta, neprestano diferencira i razvija bogatstvo oblika). Kretanje uvijek zadržava sposobnost pretvorbe u različite oblike koji su mu svojstveni. Pored mogućnosti (dynamis) ono sadrži ozbiljenje (energeia). Zbog potrebe da što točnije oblikuje vječni princip kretanja materije, Engels je još jednom posegnuo za Aristotelovim kategorijama.

Po hipotezi o neuništivosti materije znamo da nakon gašenja zvijezda mora uvijek postojati žarište nastanka novih užarenih maglina, iz kojih će vječno nastajati nove zvijezde. Inače materija ne bi bila bitak svijeta. Ponovne inicijacije života privremeno „usnule“ materije zbivaju se:
- …manje ili više slučajno, ali s nužnošću koja je i slučaju inherentna. (isto, str. 38.)

Da bi materija ostala neuništiva, sva toplina koju zvijezde isijavaju u svemirsko prostranstvo ne smije nestati. Engels se pita: što se dešava sa svom tom ogromnom količinom topline? Da li je ona zauvijek nestala u pokušaju da se zagrije svemirski prostor? Da li je praktično prestala postojati, te nastavlja život samo još teorijski u činjenici da se svemirski prostor zagrijao za neki decimalni razlomak stupnja koji počinje s deset ili više nula? On zaključuje da je to nemoguće, jer:
- Takva pretpostavka odriče neuništivost kretanja. (isto, str. 40)

U kretanju materije ništa nije vječno, osim nje same i zakona po kojima se ona kreće i mijenja. Taj se kružni tok neprestano i neumoljivo ponavlja u vremenu i prostoru, ali:

- …sigurni smo da je materija u toku svih promjena vječno jedna te ista, da se nijedan od svih njenih atributa ne može izgubiti i da ona, stoga mora onom istom željeznom nužnošću, kojom će kad-tad istrijebiti s lica Zemlje svoj najsavršeniji cvijet: razumni duh – neumitno ga ponovo poroditi na drugom mjestu i u drugo vrijeme. (isto, str.41)

Za Engelsa proces razvoja materije i čovjeka kao njezinog najvišeg oblika nema konačnog cilja. Radi se o vječitom kružnom kretanju, nastajanju i nestajanju bez početka i kraja.

Materija u vječnom kružnom kretanju je Engelsov Bog.
drazen-pavlic @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 22, 2008
U nastavku uvoda u Dijalektiku prirode Engels daje pregled historijskog razvoja čovjeka. Kad je počeo hodati uspravno, čovjek se konačno odvojio od majmuna. Prošle su tisuće godine dok se ruka upotrebom postupno diferencirala i pretvorila u oruđe rada. Uz ruke se razvio mozak. Čovjeku se javlja svijest o praktičnim učincima njegovih akcija. Započela je proizvodnja. Svojim intervencijama čovjek je prirodi utisnuo svoj žig. Čovjek se ne zaustavlja na presađivanju biljki i prenošenju životinja. On mijenja klimu svog prebivališta. Čovjekov zahvat u svijetu ima trajno obilježje. Engels proročanski najavljuje da će posljedice ljudske djelatnosti nestati tek s odumiranjem Zemlje. Iz svijesti o učincima proizvodnih akcija malo-pomalo nastaje poznavanje prirodnih zakona. Nastaje znanost, čime narasta povratno djelovanje na prirodu.

Čovjek je aktivni činitelj svoje povijesti. On je sam stvara. On smanjuje utjecaj nepredviđenih učinaka i nekontroliranih sila i povećava količinu planski pokrenutih sila. Engelsu je, dakako, stalo do toga da dokaže da je buduće društvo planske proizvodnje stadij u kojem će čovjek otkloniti zadnje nekontrolirane utjecaje liberalne ekonomije. Društvo će se kretati prema unaprijed određenom cilju.

Ljudi u najnaprednijim industrijskim zemljama ukrotili su prirodne sile i stvorili ogromna bogatstva, koja su u rukama tankog sloja posjednika. Istovremeno mase žive u bijedi. Svake desete godine sustav proživljava krizu i krah. Toliko slavljena slobodna konkurencija zapravo odgovara normalnom stanju u životinjskom carstvu: borbi za opstanak.
- Tek svjesna organizacija društvene proizvodnje, gdje se planski proizvodi i raspodjeljuje, može ljude u društvenom pogledu izdići iznad ostalog životinjskog svijeta… (Engels, Dijalektika prirode, Kultura, Beograd, 1970., str. 36)

Priroda će putem čovjeka doći do svijesti o sebi tek kad on uspije organizirati plansku privredu i društvo koje će svjesno upravljati svojim ciljevima. Takvo će se društvo pojaviti s jednakom nuždom kao što su se tijekom prirodne povijesti Zemlje zakonomjerno smjenjivala geološka doba. U Engelsovoj tekstu slijedi vrlo interesantna rečenica:
- Povijesni razvoj čini takvu organizaciju svakim danom sve nužnijom, ali i svakim danom sve više mogućom.

Razmotrimo na ovom mjestu u kakvom su odnosu u Engelsovoj upotrebi mogućnost i nužnost. Svakoj nužnosti, dakako, prethodi mogućnost. Tijekom vremena neke mogućnosti otpadaju i ozbiljuje se samo jedna - koja se pokazuje kao nužna. U Marxovoj i Engelsovoj terminologiji komunizam je cilj neposredne budućnosti. Pretpostavke komunističke revolucije kao političkog događaja rađaju se u krilu postojećeg društva: produbljivanje klasnih razlika, sve veća bijeda, krize i krahovi buržoaske ekonomije itd. revoltirat će mase, koje će se organizirati u sindikate i političke stranke i pokrenuti revoluciju.

Engelsu se činilo da je socijalizam nužan kao svojevrsni znanstveni projekt, ako neko novo geološko doba u ljudskoj povijesti. Tako je nastao znanstveni socijalizam. Određeni tip društvenog uređenja odgovara određenom stupnju razvoja proizvodnih snaga. Sadašnjost je, dakle, uvjetovana prošlošću, iako je u njoj također prisutna i klica budućnosti. Znanstvena i tehnička revolucija unapređuju proizvodne snage, na temelju čega se probija komunizam kao naredna stepenica u razvoju društva. U marksističkoj strukturi vremena sadašnjost je dvostruko uvjetovana: prošlošću i budućnošću. Ali razvoj se ipak ne događa automatski. U opreci s Engelsovim stavom nužne smjene stadija, koji je omogućio kasniju vulgarizaciju marksizma, Marx je isticao da postoje dvije opcije: komunizam ili barbarstvo!Važan je i voljni faktor. Zato je istaknuta alternativa barbarstva.

Bečki krug utemeljio je prirodu znanost, počevši s teorijskom fizikom. Polje društvenih nauka ostalo je nedorečeno. U Engelsovoj i Marxovoj terminologiji hipoteza znanstvene sociologije glasila bi otprilike ovako: nastupa nova epoha, u kojoj će sve grane ljudske djelatnosti, a naročito prirodne znanosti, doživjeti neviđeni uspon. Povijest čovjeka na zemlji samo je nastavak cjelokupne prirodne povijesti. Pošto je postulirao vječno kružno kretanje materije kao njezino temeljno načelo (bitak bića), Engels ostaje dosljedan sebi i kaže da sa tom organizacijom čovjekove zajednice povijesni razvoj nije dovršen. Riječi Mefistofla koje ono navodi, naime: „Sve što nastaje zaslužuje da propadne“ - u skladu su sa starim Heraklitovim postavkama, koje je Engels imao pred očima. Korijene modernog prirodoznanstvenog pogleda na svijet on je pronašao u dostignućima grčke filozofije:
- Ovaj svijet (jedan) isti za sva bića, nije uredio nitko od bogova i nitko od ljudi, nego je uvijek bio, jest i bit će vječito živa vatra, koja se nakon određenog vremena pali i nakon određenog vremena gasi. (Heraklit, Fragmenti, Grafos, Beograd, 1979., isto, str. 43.)

Engels misli isto ono što su mislili pripadnicima Bečkog kruga pedeset godina kasnije, naime, da su osigurane sve pretpostavke za utemeljenje znanosti svih znanosti, koja će dati punu istinu o svijetu i čovjeku. Metafizika će biti bačena preko palube. Wittgenstein nije dijelio takvo ograničeno shvaćanje filozofije. On je nju vidio kao sredstvo pročišćavanja jezika i sintakse, kao aktivnost ili ljestve po kojima se valja popeti putem jasne spoznaje. I mišljenje mladoga Marxa razlikuje se od kasnoga Englesa. O nužnosti tijesne suradnje filozofije i prirodnih znanosti on piše još 1844. u spisu Privatno vlasništvo i komunizam:
- Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i usvojile stalno rastući materijal. Međutim, filozofija im je ostala upravo tako tuđa, kao što su one ostale tuđe filozofiji. Momentalno ujedinjenje bilo je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali je manjkala snaga. (Marx-Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1978, str. 283.)

U istom spisu Marx je razvio ideju o samostvaranju čovjeka, kojom je želio opovrgnuti teoriju stvaranja iz Starog zavjeta. Predodžbu stvaranja, kaže Marx, teško je potisnuti iz narodne svijesti, jer je u suprotnosti s očitim datostima praktičnog života. Ipak:
- Predstava o stvaranju Zemlje dobila je snažan udarac od geognozije, tj.od nauke koja stvaranje Zemlje, postanak Zemlje prikazuje kao proces, kao samostvaranje. (isto, str. 285.)

U pogledu samostvaranje čovjeka, ili procesa nastajanja čovjeka pomoću njegovog rada u svjetskoj povijesti, Marx se služi Aristotelovim izvođenjem dokaza:
- Ti si rođen od svoga oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je čovjeka. Vidiš dakle da čovjek i fizički svoje postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se moraš čvrsto držati i kružnog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu čovjek u rađanju ponavlja sama sebe, te tako čovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti ćeš odgovoriti: ja ti priznajem to kružno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tjera dalje, dok ne pitam, tko je uopće stvorio prvog čovjeka i prirodu. Ja ti mogu samo odgovoriti: samo tvoje pitanje je proizvod apstrakcije…Ako ti pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, onda apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih smatraš za nepostojeće, a ipak hoćeš da ti dokažem da postoje. Ja ti samo kažem: napusti svoju apstrakciju, onda napuštaš i svoje pitanje, ili, ako se želiš čvrsto držati svoje apstrakcije, onda budi konzekventan, pa ako čovjeka i prirodu zamišljaš kao nepostojeće koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postojiš, jer ti si ipak i priroda i čovjek. (isto, str. 285-286)

Dok je za Hegela prava realnost duh, ideja, a priroda tek materijal za njegovu izgradnju, za čovjeka socijalistu:
- …cjelokupna takozvana svjetska historija nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka pomoću čovjekova rada, ništa drugo do nastajanje prirode za čovjeka… (isto, str. 286)

Dakle, temelj je u zbiljskom prirodnom čovjeku, koji misli, stvara ideje, fantazira, apstrahira…Nije li Marxov dokaz o postojanju čovjeka koji misli i sumnja u svoju opstojnost i opstojnost vanjskog svijeta jednak Mooreovom zdravorazumskom dokazu protiv engleskog idealizma i skepticizma iz 1939? (vidi Mooreov članak «Ovo je jedna ruka»)

(nastavlja se)
drazen-pavlic @ 11:41 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 21, 2008
U Dijalektici prirode Engels je skicirao Marxovu i njegovu spoznajnu teoriju. Radi se o skupu nacrta, bilješki i članaka. Nakon Marxove smrti Engels je bio zauzet izdavanjem djela svog poznatijeg kolege, posebno drugog i trećeg toma Kapitala. Pored toga, obveze u radničkom pokretu nisu mu ostavljale vremena da dovrši rad. Rukopisi sakupljeni pod naslovom Dijalektika prirode objavljeni su prvi put u Moskvi 1925. na njemačkom i ruskom jeziku. Uvod za njegov i Marxov pogled na „dijalektiku prirode“ ili zakonitosti kretanja cjelokupne materije Engels je pisao 1875. i 1876. Engels ga naziva starim uvodom. Vrijeme njegovog nastanka može se rekonstruirati prema Engelsovim navodima važnih otkrića. On spominje otkriće V. Haeckela u knjizi Generalle Porphologie der Organismen, izašlu u Berlinu 1866.:
- Tek otprilike deset godina poznata je činjenica da potpuno bezstrukturna bjelančevina izvršava sve bitne životne funkcije. (Engels, Dijalektika prirode, Kultura, Beograd, 1970, str. 33.)


Pred smrt (1895.) Engels je ukupno deset članka grupirao u četiri svežnja. Odmah u nacrtu plana knjige Engels navješćuje isti onaj programatski zahtjev koji su u svoj zadatak postavili i članovi Bečkog kruga:
- Povijesni uvod: u prirodnoj nauci postalo je metafizičko shvaćanje neodrživo, zahvaljujući njenom vlastitom razvoju. (isto, str. 15)

Moderno proučavanje prirode, kaže Engles, počinje kad i novija povijest, s renesansom, u drugoj polovici XV stoljeća. Svi junaci tog vremena
- …živjeli su i stvarali u praktičnoj borbi, opredjeljivali se i borili, neki riječju i perom, drugi mačem, mnogi jednim i drugim. Otuda ono bogatstvo i snaga karaktera koji ih čine potpunim ljudima. Kabinetski naučnici bili su tada izuzeci; to su bili ljudi drugog ili trećeg reda, ili, pak, oprezni filistri koji nisu htjeli da opeku prste. (isto, str. 21)

To je vrijeme dalo pionire u proučavanju prirode, koji su na žalost završili na lomačama. Engels navodi:
- Calvin je spalio Serveta kad je ovaj bio taman pred otkrićem krvotoka i to dopustio je da ga dva sata živa peku: inkvizicija se bar zadovoljila time da Giordana Bruna jednostavno spali. (str. 21)

S revolucionarnim Kopernikovim otkrićem heliocentričnog sustava prirodne nauke počinju se oslobađati teoloških okova. Mehanika nebeskih tijela i matematika prve su zakoračile u eru velikih otkrića. Engels spominje Descartesovu analitičku geometriju, Neperove logaritme, Leibnizov diferencijalni i integralni račun, izume Newtona i Linnea, Keplerove zakone kretanja planeta. Počela je izgradnja novog općeg pogleda na svijet, nošenog idejom o apsolutnoj nepromjenjivosti prirode. Unatoč velikim otkrićima i promjeni pogleda, priroda se još uvijek promatrala statično. Smatralo se da se povijest čovječanstva razvija u vremenu, dok se priroda rasprostire u prostoru i vječito je ista. Znanost je još uvijek dio teologije. Znanstvenici su prirodu shvaćali kao nešto okamenjeno, stvoreno jednim udarcem, poticajem izvana. Iako je formulirao opće zakone gravitacije, Newton je postulirao božanski prvi impuls. Priroda je još uvijek bila tu samo da pokaže mudrost tvorca. Na veliku čast služi filozofiji, kaže dalje Engels, što se nije dala zbuniti ograničenošću prirodne nauke u povojima, već je svijet pokušavala objasniti iz samog svijeta (Spinoza).

Unatoč pojavi Kantovog epohalnog spisa Opća povijest prirode i teorija neba (Alllgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels) 1755., u svim školama se do sredine XIX stoljeća učilo zastarjelo shvaćanje prirode. Kantov spis ostao je nepoznat. Engels navodi mišljenje astronoma Maedlera u njegovoj Popularnoj astronomiji objavljenoj 1861.:
- Čitavo ustrojstvo našeg Sunčevog sistema upravljeno je, koliko smo mi u stanju da ga prozremo, na to da se postojeće održi i da nepromijenjeno traje. Kao što nijedna biljka, nijedna životinja na Zemlji nije postala savršenija od najdavnijih vremena niti se uopće promijenila u neku drugu… (str. 25)

Kant je anticipirao ono što će nakon njega dokazati fizičari: nije bilo prvog impulsa, već su Zemlja i Sunčev sustav nastali u toku vremena. Ulogu filozofije Engels je vidio baš u tim genijalnim anticipacijama. Kantove hipoteze ostale su u sjeni Newtonove opomene: «fiziko, čuvaj se metafizike!» – a mogle su znanstvenicima uštedjeti neizmjerno mnogo vremena i beskrajnih lutanja po stranputicama. Da su prihvatili Kantov zaključak o nastanku Zemlje, znanstvenicima bi sinula ideja da je njeno sadašnje geološko, klimatsko i geografsko stanje nešto nastalo, jednako kao biljke i životinje.

Nastala je nova znanstvena disciplina geologija. Otkriveni su slojevi Zemlje koji su se tijekom vremena naslagali jedni povrh drugih i u sebi sačuvali kosture izumrlih životinja i biljaka. Sve je bilo pripremljeno za priznanje da Zemlja i njena sadašnja površina imaju svoju povijest. Engels kaže da Lyell unosi razum u geologiju. Iznenadne revolucije izazvane ćudima stvoritelja zamijenio je postupnim preobražajem Zemlje. Ta je misao vodila učenju o postepenom preobražavanju organizama i njihovom prilagođavanju na okolinu. Tom rezultatu još dosta toga stoji na putu. Jer, kaže Engels:
- Tradicija je moć, ne samo u katoličkoj crkvi, već i u prirodnim naukama. (str. 28)

Engels pokazuje polagano probijanje prirodoznanstvene spoznaje sasvim kao Hegelov đak: kao da priroda u liku svog najsavršenijeg bića – čovjeka, postupno stiče svijest o samoj sebi. Već smo u 1842. Mayer i Joule dokazali su prelazak toplinske energije u mehaničku i obratno. Iste godine je engleski odvjetnik Grove održao svoje čuveno predavanje Uzajamni odnosi fizičkih sila u kojem je dokazao da su svi vidovi energije sposobni prelaziti jedan u drugi: mehanička, toplinska, svjetlosna, električna, magnetska, čak i kemijska. Engels ne propušta sjetiti se Descartesa, da bi dokazao predvodničku uloge filozofije u osvajanju novih znanja:
- Tako je, dakle, Grove fizičkim putem naknadno dokazao Descartesovu postavku da je količina kretanja u svijetu nepromjenljiva.

Štoviše, Engels anticipira krajnji rezultat svoga rada:
- Fizika je, kao već i astronomija, došla do takvog rezultata koji je nužno ukazivao na ono zadnje, na vječni kružni tok materije koja se kreće. (str. 29)

Engels dalje navodi otkrića na području kemije, paleontologije, fiziologije i anatomije, začetak sustavne upotrebe mikroskopa, pronalazak stanice, sakupljanje raznolikog biološkog materijala: Zaključak glasi: niz malih otkrića mora roditi jedno veliko, epohalno. Valjalo je „dokazati“ jedan od glavnih zakona dijalektike: prelazak kvantitete u kvalitetu. U nacrtu općeg plana djela dijalektiku je Engels definirao kao znanost o sveopćoj povezanosti. Nabrojao je njene glavne zakone: prelazak kvantitete u kvalitetu, međusobno prožimanje polarnih suprotnosti i pretvaranje jednih u druge (što se zbiva kad su one dovedene do krajnosti), razvoj putem proturječnosti (negacija negacije), spiralni oblik razvoja. Dijalektička metoda preuzeta je od Hegela i prepoznata kao zakonitost razvoja same materije, iako ju je kao zakonitost svjetskih zbivanja prepoznao još Heraklit.
(Heraklit, Fragmenti, Grafos, Beograd 1979., str. 39: «Iako je ova Istina /oprečnost suprotnosti/ o kojoj ja govorim vječito važeća, pokazuju se ljudi nesposobni da je shvate – i prije nego za nju čuju, i kad je jednom čuju. Jer iako se sve događa po toj Istini, nalikuju oni na neiskusne kad se okušaju u riječima i djelima. /fragment 1/
Dalje, str. 41.: «Spojevi /uprotnosti/, cijelo i necijelo, konvergentno i divergentno, harmonično /sazvučno/ i disharmonično – iz svega jedno, i iz jednoga sve.» /fragment 10/).


Na razvojnom pravcu znanosti slijedilo je učenje o evoluciji. Engels kaže da je prvi napad na postojanost vrsta izveo Wolf 1759., a njegovo genijalno predviđanje (!) potvrdili su Lamarck i Bear, te točno sto godina kasnije Darwin. Engels zaključuje da je tim otkrićem novi pogled na prirodu, koji se počeo razvijati u epohi renesanse, bio u osnovnim crtama završen:
- Sve što je bilo ukočeno razriješeno je, sve što je bilo fiksno rasplinulo se, sve posebno što se smatralo vječnim postalo je prolazno i bilo je dokazano da se čitava priroda nalazi u vječnom toku i kružnom kretanju. (str. 30)

A vječito nastajanje i nestajanje, neprestani tok prirode od zrnaca pijeska do sunaca, od najjednostavnijeg organizma do čovjeka, u nezadrživom mijenjanju je ideja grčkog mudraca. U Engelsovom konceptu uloga filozofije i jest u genijalnoj intuiciji, u predosjećaju ideje, koje će mnogo godina kasnije znanstvenici njegovog vremena izreći u jasnoj znanstvenoj formi. On, baš kao pripadnici Bečkog kruga, kao istinito priznaje ono što je dokazano eksperimentalnim putem:
- Doduše, empirijski dokaz toga kružnog toga nije sasvim bez praznina, ali u usporedbi s onim što je već sigurno utvrđeno, praznine su neznatne i svake se godine sve više i više popunjavaju. (str. 31)


Praznina mora biti, kaže Engels, jer su neke od osnovnih grana znanosti stare jedva stotinu godina. Posljednje misli Engels je smatrao vrlo važnim. Taj odlomak je od ostalih odvojio vodoravnim crtama i koso ga precrtao, što je radio s odlomcima koje je koristio u drugim radovima.

Ništa drugo ne tvrdi ni Ludwig Wittgenstein godine 1918.:
- Ljudi su slutili da mora postojati jedan „zakon najmanjeg djelovanja“ prije nego što se točno znalo kako taj zakon glasi. (6.3211) (Tractatus, str. 173.)

To je u potpuno skladu s njegovom teorijom logike, kad kaže:
- Mi ne vjerujemo a priori u zakon održanja, nego znamo a priori u mogućnost jedne logičke forme. (stav 6.33)
- Svi oni stavovi, kao što su stav razloga, stav kontinuiteta u prirodi, stav najmanjeg utroška u prirodi itd. itd. , sve su to uviđaji a priori o mogućim formama naučnih stavova. (stav 6.341)

Hipoteze u Wittgensteinovom konceptu, dakako, još nisu istinite, sve dok se ne dokažu u stvarnosti (dok se ne usporede s nekim stanjem stvari). No, pošto su sudovi logičke slike određenog stanja stvari, iz postojanja slike možemo naslutiti stvarne sklopove predmeta u okolini.

Od hipoteze o nastanku sunaca iz vrtložnih užarenih maglina, te formiranja sunčevih sustava, planeta i njihovih satelita, Engels prelazi na pretvorbu prvobitne toplinske u ostale oblike energije i spajanje elemenata u nove kemijske spojeve, uslijed promjene vanjskih uvjeta. Kad se naša planeta dovoljno ohladila, na njoj je nastala kora, na kojoj se nakupila voda i koja je postala pozornica meteoroloških pojava i geoloških promjena. Na taj način stvoreni su uvjeti nastanka života. Ali su vjerojatno prošla mnoga tisućljeća dok od bezobličnih nakupina bjelančevina nije nastao prvi jednostanični organizam, a zatim biljke, životinje i na kraju čovjek, kao organizam u kojem je živčani sustav postigao svoj najviši stupanj razvitka.

Noseća koncepcija je: čovjek je djelić prirode u kojem ona stiče svijest o samoj sebi. Osim Hegelom, Engels je inspiriran Feuerbachovim naturalizmom i humanizmom. Čovjek je prirodno biće. Priroda je njegovo anorgansko tijelo. Nije Bog stvorio čovjeka. Valja ukinuti rascjep svijeta na ovostranost i onostranost. Kroz čovjekova djela priroda dolazi do svijesti o sebi.

(Nastavlja se)
drazen-pavlic @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008
 
Književna zajednica Novog Sada 1984. godine izdala je prijevod kratkog Heideggerovog djela Poljska staza (Der Feldweg). U čitanju proze Martina Heideggera pokazuje nam se utjecaj misli Ludwiga Wittgensteina.

Heidegger opisuje poljsku stazu koju poznaje iz doba djetinjstva. Na rubu šume staza se pozdravlja s visokim hrastom pod kojim je grubo istesana klupa. „Na njoj kadikad počivaše poneki spis velikog mislioca koji mlado i nevješto biće pokušavaše da rastumači. Kad bi se nagomilale zagonetke i nije se nazirao nikakav izlaz, tada bi u pomoć pritjecala poljska staza.“ (Heidegger, Poljska staza, Književna zajednica Novog Sada, 1984.) Kad su se misli mladog studenta uslijed nailaska teškoća zbrkale, on bi ustao i prošetao svojom stazom. I tad bi se misao vratila u jasnu putanju. Poljska je staza bliska koraku mislioca i težaka.

Odmor ispod krošnje drevnoga hrasta odvodi čovjeka putem sjećanja na davne igre. Sjeti se Heidegger zvuka sjekire koja je dopirala iz obližnje šume i padanja debla kroz prasak granja: „I uputio bi se odmah otac kroz gustiš i preko osunčanih proplanaka po onaj hvat drveta namijenjen njegovoj radionici.“ (isto, str. 2.) U njoj je otac kratio slobodne sate. Odmarao se od službe u gradskom zvoniku. Satovi i zvona ukazivahu na prolaznost vremena.

Pao je stoljetni hrast. Od njegove kore dječaci su rezali lađe koje su puštali po bari. Sanjali su putovanja svijetom iz kojih su se lako vraćali. Neizreciva majčina briga bdjela je nad svim živima. Opis majčine brige, onog neizrecivog jedva vidljivog sjaja bezbrižnog djetinjstva koji se svjetlucao na stvarima, odmora ispod krošnje staroga hrasta što šumori, mističnog sjećanja na djetinjstvo…sve nas to vodi Wittgensteinu.

Wilhelm Baum u knjizi Ludwig Wittgenstein između mistike i logike istražuje porijeklo Wittgensteinovih misli o mističnom i neizrecivom. On opisuje kako je Engelmann svom prijatelju poslao baladu Ludwiga Uhlanda koja donosi priču nekog grofa. Grof je iz križarskog rata donio grančicu bijelog trna i posadio ju kod kuće. Kad je iz grančice izraslo drvo a grof ostario, odmarao se ispod krošnje: „Šumor grana i nakon toliko godina podsjećao ga je na mladost i na palestinsku pustolovinu.“ (Wittgenstein između mistike i logike, Naklada Lara, 2006., str. 48-49.) Wittgenstein je hvalio veličanstvenu Uhlandovu pjesmu. Prijatelju je odgovorio riječima da čovjeka ništa ne košta ako se potrudi izreći neizrecivo. Zaključio je da je neizgovorljivo obuhvaćeno u izgovorljivom. To će postati misao vodilja Tractatusa, u kojem je Wittgenstein omeđio ono što se može reći jasno, a to su sudovi logike, matematike i prirodne znanosti. Samim time određena je regija neizrecivog. To je ono mistično, koje uključuje religioznost. «O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.» (Tractatus, stav 7). Heidegger bi mogao nadovezati da poezija jezikom aluzija može ukazati na neizrecivo. Posljednji stav Tractatusa nije razrađen na podstavove. Taj posao Wittgenstein je ostavio nama.

Dječje igre putovanja nisu znale za lutanja u kojima se ne stiže ni do jedne obale, nego se besciljno i bezuspješno luta. Tvrdoća i miris hrastova drveta govore o sporosti i postojanosti kojom drvo raste. Samo se u takvom rastu rađa ono što traje i donosi plod: „…rast znači rastvaranje pred nebeskim širinama, a istovremeno pružanje korijena u tami zemlje.“ (isto, str. 2) Hrast pored poljske staze učio je mladića da čovjek mora istovremeno ispuniti dva uvjeta: „da je spreman na poziv najvišeg neba, a istovremeno skriven u zaklonu bremenite zemlje.“ (str. 3.)

Ove misli vode nas Kierkegaardu. Vitez vjere ostavlja sve zemaljsko i prepušta se volji Božjoj. Uvijek se vraća na čvrsto tlo. Vitez vjere stalno vrši kretanje beskonačnosti i opet dobiva konačnost. Kierkegaard kaže da većina ljudi živi izgubljena u ovozemaljskim tugama i radostima. Oni čvrsto sjede na svojim stolicama u plesnoj dvorani, ali ne plešu. Ne vrše nikakvo kretanje u svojoj svijesti. Vitezovi beskonačnosti, naprotiv, teže visinama. „Oni vrše kretanje prema gore i opet padaju; ipak, to kretanje prema gore nije nikakva lakomislena zabava…Ali svaki put kad padnu, oni ne mogu odmah zauzeti pravi položaj; jedan trenutak teturaju i ovo teturanje dokazuje da su oni ipak stranci u svijetu.“ (Kierkegaard, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000., str. 52-53.) Vitezovi beskonačnosti su filozofi i redovnici. Dovoljno ih je vidjeti kad se prizemljuju da ih prepoznamo. Vitez vjere zna iz visina doskočiti u život i odmah prohodati, bez teturanja: „…ono apsolutno uzvišeno izraziti u svakodnevnom – to može samo vitez vjere – i samo je to pravo čudo.“ (isto, str. 53.) Istu misao Heidegger izražava pomoću aluzije hrasta, koji grane rastvara pred bezgraničnom nebeskom širinom, a istovremeno korijenje pruža u tamnu zemlju. Čovjek treba biti kao hrast. Čovjekov korijen je njegov zavičaj. Staza prolazi pored hrasta i «prikuplja sve što oko nje bivstvuje, a svemu što joj prilazi daruje svoj bitak.» (isto, str. 3.) Poruke poljske staze razumije samo netko tko je tu rođen. On znade slušati uzlet ševe u ljetno jutro, mirise koje iz majčinog sela donosi istočni vjetar, kloparanje žetvenih kola…

Oko staze Heidegger uvijek nalazi ono jednostavno, koje čuva zagonetku trajnog i velikog. Ono je plod dugotrajnog rasta. Ono jednostavno svoj blagoslov prikriva neupadljivošću vječno istoga, kaže nam filozof. Kroz neizrecivost govora poljske staze bog postaje bog. Mistično Heideggeru nadomješta religiju osobnog Boga, koji je u novome vijeku iščeznuo sa svog trona. Ali je čovjeku ostao je religiozni osjećaj.

Mistiku sjećanja koje budi staza i šumor istočnjaka u krošnji hrasta znade slušati netko tko se tu rodio. Čovjeku je potreban zavičaj. U razgovor s novinarom Der Spiegela vođenim 1966. godine Heidegger je rekao da se čovjek današnjice razkorijenio. Posvuda se izvode atomski pokusi koji uništavaju zavičaje. Čovjek je poletio u svemir. Zamislimo grozu astronauta koji je prohodao površinom mjeseca! On je izgubio tlo pod nogama. Sve je postavljeno naglavačke. Kakav strah mora proizvesti prizor Zemlje na mjesečevom nebu!

Ako sam nije usklađen s govorom poljske staze, čovjek ne može zemlju dovesti u red. Uho suvremenog čovjeka čuje još samo buku uređaja. Za tihe i jednostavne riječi ono nema sluha. Buku uređaja rastrojeni čovjek drži za božji glas. On je izgubio orijentaciju i ne zna puta. Onaj tko ne zna puta, nema cilja, prepušta se riječnoj matici i ne dohvaća druge obale. Heidegger kaže: «Rastrojenima jednostavno izgleda monotono. Monotono postaje dosadno. Mrzovoljni stalno vide jedno te isto. Jednostavno bježi pred njima. Njegova mirna snaga presušuje.» (isto, str. 4.) Malo je preostalo onih koji ono jednostavno uzimaju kao svoje dobro, kaže on. Ali oni će preživjeti. «Njima će blaga snaga poljskog puta podariti moć da nadžive divovsku silu atomske energije koju je čovjek izmozgao i tako postavio okove vlastitom djelovanju» (isto, str. 4.)

Sjećam se junaka Sartreove Mučnine. On se klati svijetom i ni u čemu ne nalazi smisla. Izopačio ga je svijet rada. 'Mrzovoljan je i stalno vidi jedno te isto'. 'Sve mu je monotono i dosadno'. Oko sebe vidi samo ništavilo. On ne zna govor poljske staze koji «jade u povoljnom trenutku toči u krajnju vedrinu.» (isto, str. 4.) Šetač je, naprotiv, ispunjen doživljajima. Grudi mu se nadimaju oduševljenjem nepoznatog porijeklo. To je ono nešto, koje ga uvijek čeka na kraju šetnje njegovom poljskom stazom. O tome Heidegger kaže samo da je «ono znano.» Tko nije šetao poljskom stazom, ne zna o čemu je riječ. Na toj se stazi susreću razigrana mladost i mudra starost. Staza u tišini odnosi njihov eho. (str. 5)

Zrakom nad poljskom stazom hrani se mudra vedrina. Njezin lik djeluje sjetno. «Mudra vedrina kapija je vječnoga.» (str. 5.) Iza tih vrata krije se zagonetka života. Ove nas Heideggerove riječi opet vode Wittgensteinovom Tractatusu. On kaže da je život beskrajan kao što je vidno polje bezgranično. Što se krije iza vrata vječnosti, ostaje tajna. Čak ako se život ljudske duše i nastavlja poslije smrti, time se ne rješava nikakva zagonetka. «Nije li taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji?» (Tractatus, stav 6.4312) Nekoliko trenutaka prije nego što je preminuo, Wittgenstein je ženi svog doktora Bevana rekao: «Recite im da sam proživio jedan čudesan život.« Mislim da je htio reći da je život čovjeka jedinstven i čudesan. Sa sobom on kroz vrata vječnosti odnosi doživljaj prvog snijega. Ako su poznati odgovori na sva moguća znanstvena pitanja, time naši životni problemi uopće nisu dotaknuti. (Tractatus, stav 6.52) Smisao života nije pravilo, koje važi za veliku grupu ili sve ljude. Smisao, kao i sam život nešto su mistično i neizrecivo. Pitanje o smislu života je besmisleno. Zato odgovor i ne postoji. Život se živi. Wittgenstein kaže: «Nije li to razlog zašto ljudi kojima je nakon dugog sumnjanja postao jasan smisao života, zašto ovi tada nisu mogli reći u čemu je taj smisao.» (Tractatus, stav 6.521)

Heideggerova aluzija na vrata vječnosti vode nas misli još jednog velikog literate među filozofima. Nietzsche je velika Heideggerova tema. U Dobu slike svijeta on ga naziva posljednjim misliocem metafizike, iz čijeg je djela moguće pojmiti zadaću za suvremeno misaono pitanje. (Doba slike svijeta, Studentski centar, Zagreb, 1969, str. 35) U Trećoj knjizi Zaratustre Nietzsche govori o trenutku (vremenitosti) i vječnosti. Poslušajmo taj odlomak u svoj njegovoj književnoj ljepoti:
«Gledaj, rekoh dalje, ovaj trenutak! Od ovih vrata koja se zovu 'Trenutak' vodi duga vječna cesta unazad: iza nas leži vječnost. Nije li moralo već jednom pretrčati ovu cestu uopće sve što može trčati? Nije li se uopće sve što se može zbiti već jednom moralo zbiti, svršiti, prijeći?..I nisu li već u tolikoj mjeri čvrsto sve stvari međusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlači sve stvari što dolaze?..I ovaj spori pauk, što gmiže za mjesečine, i sama ta mjesečina, i ti i ja na vratima, šapućući međusobno, o vječnim stvarima šapućući – nismo li mi svi već jednom morali biti? – i nećemo li se ponovo vraćati i trčati onom dugom cestom napolje, ispred nas, ovom dugom strašnom cestom – ne moramo li se mi vječno vraćati?»

Heidegger misli na tragu posljednjeg mislioca metafizike. Sjetni lik mudre vedrine koja se hranu zrakom nad poljskom stazom, ili Ujevićeva kristalna kocka vedrine, ili radost koja u povoljnom trenutku nastaje iz jada opstanka, vode nas na vrata koja vremenitost odvajaju od vječnosti. Ta se vrata njišu na šarkama koje je kovač iskovao od zagonetke života. U čemu se sastoji zahtjev za vedrinom? U Nietzscheovom stavu: 'Reći svom životu tisuću puta Da!' Imperativ života je: 'Živjeti u sadašnjem trenutku'. Kad prođemo kroz ona vrata, otvorit će se neka nova zagonetka.

Kakvu veličanstvenu sliku Nietzsche stavlja pred nas! Od našeg sadašnjeg trenutka duga vječna cesta vodi unaprijed i unazad. Sve što jest već se jednom zbilo. Sve su stvari čvrsto povezano kao nekim konopom. Ovaj 'Trenutak' povlači za sobom sve stvari što dolaze. Ako se stalno ponavlja isto, tada su svi trenuci, ili vremenske točke u bitnome isti. Nema razlike između vremenskih točaka, čijom bi se usporedbom uopće uočio tijek vremena. Kako uopće znamo da vrijeme teče. Wittgenstein kaže: tako što neke procese uspoređujemo s pomicanjem kazaljke na mehaničkom satu; ili tako što pratimo putanju Sunca nebom; ili istjecanje pijeska u pješčanom satu. Ako nema različitih točaka, nema usporedljivosti i prema tome nema vremena. Ako se uvijek iznova vraća isto, imamo vječnost. To je pojam vječnosti, koji Nietzeshce ovdje rabi. Ljudskoj kratkovidnosti uronjenoj u sadašnjost možemo zahvaliti na pojmu vremenitosti.

Vratimo se Heidedggeru. Nakon vijuganja poljima i šumarcima, poljska staza se vraća u gradić. Zvona na crkvenom tornju lijeno odzvanjaju u noć. Konopci staroga zvona toliko su puta izbrazdali dječje dlanove. Zvona su utihnula. Sad je tišina još dublja. «Dopire sve do onih koji su u dva svjetska rata prijevremeno žrtvovani. Jednostavno je postalo još jednostavnije. Vječno isti začuđuje i razrješava. Riječi staze sada su sasvim jasne. Govori li to duša? Govori li svijet? Govori li bog?» (Poljska staza, str. 6.)

Mnoge zagonetke mislilac stavlja pred nas. Tko je vječno isti? Bog? Svijet ili duh? Jednom sam sjedio na drvenoj klupi pored šljunčane staze gradskoga parka. Tri zvona crkve Svete Terezije u sumrak dana zvonila su pozdravljenje. Tonovi f, as i c slijevali su se u muklo suzvučje f-mola. Daleke 1935. slušao ga je moj otac, kad je s vrata crkve pratio veličanstveni trenutak za svakog dječaka: izlazak vojničke regimente iz žute vojarne i postrojavanje pokraj paviljona. Danas ja sa svojom djecom nedjeljom prolazim kroz taj isti park. Zaustavljamo se ispred paviljona i slušamo orkestar limene glazbe. Jednog dana ja ću umrijeti, a moja će djeca i dalje prolaziti parkom, na putu za Svetu misu. Zvuk zvona koja su slušali njihov djed i otac opominjat će ih da pripadaju istoj stazi. I vječno će se vraćati isto. Djeca će otpremati svoje roditelje i dočekivati vlastitu djecu, koju je Bog preko njih poslao na svijet.

Svježi zrak ispod razgranate krošnje kestena razbistrio je misli. Podigoh spis koji prije nisam razumio. Shvatih da postoji bog religije i metafizike. U Hegelovom sustavu iznad Boga objavljene religije stoji, bolje rečeno kreće se Apsolutni Duh. I Nietzsche je u petoj knjizi Radosne znanosti 1886. rekao glasovitu rečenicu:»Bog je mrtav»! Pritom je mislio na vjeru u kršćanskog boga, koja je postala nevjerodostojna. Pravi Bog Nietzscheovog sustava je sklop vječnog vraćanja istog. Vječno vraćanje istog je Nietzscheov metafizički temelj ili bitak svega što jest.

Čudo života Wittgensteinu i Heideggeru je ono mistično i neizrecivo. Smisao se krije negdje između riječi i redaka. Heideggeru nije važan odgovor. Važno je pitanje. Čovjek se mora izbaviti od iluzija modernog života. On se ima postaviti u svjetlo svog bitka. To je odricanje koje ne oduzima i ne osiromašuje. «Ono daruje neiscrpnu snagu jednostavnog.» (str. 6) To nije utapanje pojedinačnog u rodu. Strpimo se, načulimo uši i poslušajmo tihi hod vremena. Ako se držimo poljske staze, nekud ćemo stići. «Riječi nas pripremaju za daleko prispjeće.» (str. 6)

drazen-pavlic @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 0
Godine 1950. Martin Heidegger piše djelo Holzwege (Šumski put). U hrvatskom prijevodu Borisa Hudoletnjaka i u izdanju Studentskog centra sveučilišta u Zagrebu godine 1969. pojavio se odlomak iz Šumskog puta pod naslovom Doba slike svijeta. Taj će nam odlomak posvjedočiti o onome što interpreti nazivaju Heideggerovim solipsizmom.

Heidegger kaže da bitnim pojavama novoga vijeka pripada njegova znanost i strojevna tehnika. Zatim umjetnost, koja se pomiče u vidokrug estetike. Umjetničko djelo postaje predmetom doživljaja, izrazom čovjekova života. Četvrta bitna novovjeka pojava ogleda se u tome što se ljudsko djelovanje shvaća kao kulturna politika. Postavljene su vrhovne vrijednosti, kojima se kao dokaz i potvrda privodi ljudska praksa. Na scenu stupaju «kulturni radnici», koji njeguju kulturnu politiku. Peta pojava novovjekovlja je iščezavanje božanstva. Pritom se ne misli na grubi ateizam, nego proces nastanka kršćanskog nazora na svijet. On je kao nazor na svijet također jedna slika svijeta, kojoj se teži. Kršćaninu dolikuje neka društvena praksa. On mora dići svoj glas protiv abortusa, glasovati za stranku koja promiče opće dobro i osigurava tradicionalne vrijednosti nacije, pokrenuti prosvjede protiv koncerata sotonističkih skupina. U tu svrhu on osniva udruge. Heidegger navodi tek da na ispražnjena mjesta bogova dolazi religiozno doživljavanje u koje se preobražava odnos spram bogova.

Uopće, sve u novome vijeku postaje djelatnost, aktivnost. Kad je riječ o znanosti i tehnici, ova se značajka sama po sebi razumije. Prirodoznanstvenici djeluju u pogonu istraživačkih instituta. Vrijeme kabinetskih naučenjaka i zanesenjaka je prošlo. Znanstvenici su uključeni u timove koji se bave određenim istraživanjima. Provode se samo ona istraživanja za koja su zainteresirani sponzori. Otkrića su takoreći naručena. Zadaju se rokovi. Ako je neki znanstvenik na tragu otkrića koje nema neku korisnu primjenu što donosi profit, ravnatelj instituta neće dozvoliti korištenje skupe opreme i preparata. Nakon otkrića i njegove primjene, postavljaju se novi ciljevi i trka za rezultatima se nastavlja.

Humanistički znanstvenici pak služe kulturnoj politici. Ona se ostvaruje kroz djelovanje nakladničkih kuća, koje naručuju i financiraju one knjige i naslove koje su u funkciji određenog cilja planirajućeg i usmjeravajućeg postupanja. Cilj takvog postupanja je formiranje određene slike svijeta. Heidegger kaže da stoga prevlast preuzimaju zbornici, bibliotečna kola, nizovi i džepna izdanja. Ta se okolnost sretno poklapa s namjerama istraživača, jer u nizovima i zbirkama njihova djela lakše pronalaze publiku i postaju poznata. Heidegger kaže da na taj način djela «u jednoj široj fronti istovremeno dopiru do gipkog djelovanja». (Heidegger, Doba slike svijeta, Studentski centar, Zagreb, 1969, str. 31.) Opet je naglasak je na proizvodećem djelovanju, koje želi proizvesti određenu sliku svijeta.

Prevlast aktivnosti vidljiva je kad se iz umjetničkog djela kao nečeg dovršenog težište premješta na sam akt stvaranja. Umjetnici današnjice su performeri, rock glazbenici sa svojim scenskim nastupima.

U svjetlu Heideggerovih razmatranja mogli bismo reći da se osebujna bit novoga vijeka ogleda i u politici. Povodom obljetnice prvoga izdanja Staljinovog djela Pitanja lenjinizma Žarko Puhovski pisao je da bi se Staljinovo djelo trebalo zvati «Pitanja staljinizma», jer je Josif Visarjonovič na osebujno moderan način shvatio i oblikovao praksu i pojam političke vladavine. Njegov uvid sastoji se u sljedećem: moderna vlast, bez obzira na ideologiju, teži samoproizvodnji svoje legitimacije. Mi danas znamo da vlast putem kontrole medija proizvodi željenu sliku o sebi. Važnost dobivaju osobe za odnose s javnošću. Nastaje odgovornost za oblikovanje javnog mnijenja. Stav o odgovornosti osoba koje su pogrešno kreirale javno mnijenje postaje okrutno točan.

Što doista znači stav da živimo u dobu koji stvara sliku svijeta? Da bi odgovorio na to pitanje, Heidegger se dohvaća prve bitne pojave novoga vijeka i pita: u čemu leži bit novovjeke znanosti? Današnja se znanost razlikuje od srednjevjekovne i grčke znanosti. Njezina bitna oznaka je istraživanje. Bit istraživanja sastoji se u otvaranju okružja u kojem se ono pokreće. U nekom području bića nabacuje se određeni temeljni nacrt prirodnih događaja. Ovo se objašnjava pogledom na matematičku fiziku. Novovjeka fizika je matematička baš u smislu riječi ta matemata, što za Grke znači «ono što čovjek unaprijed zna u promatranju bića i ophođenju sa stvarima: od tjelesa tjelesno, od bilja biljno, od životinja životinji podobno, od čovjeka čovjeku prilično.» (str. 9) Najbolji primjer onog već znanog ili matematičkog su brojevi. Kad na stolu ugledamo tri jabuke, tad znamo da ih je tri, jer trojstvo već otprije znamo. Matematičko se očuvalo kao naziv za brojeve samo zato što su oni najizrazitije «vazda-već-znano».

Fizika ocrtava nacrt što će za nju ubuduće biti priroda: «u sebi zaključena sveza gibanja prostorno-vremenski povezanih čestica mase.» (str. 10) Taj temeljni nacrt postaje odlučena stvar. U njemu se mora nazrijeti svaki događaj. U temeljni nacrt se unose određenja: gibanje je promjena mjesta; svako gibanje i smjer gibanja je jednako vrijedan; svako mjesto jednako je drugom; sve su točke vremena istovrsne; djelovanje sile proizvodi neku veličinu promjene mjesta u jedinici vremena. U vidokrugu ovog temeljnog orisa svaki događaj prirode postaje tek vidljiv kao prostorno-vremenska veličina gibanja. Veličine se mjere i iskazuju brojem. Vezivanje znanosti za svoj nacrt naziva se strogošću istraživanja. Strogost matematičke fizike jest egzaktnost. Ona se sastoji u bespogovornom držanju unaprijed određenog nacrta.

Eksperiment počinje utemeljivanjem zakona, obzirom na temeljni oris predmetnog okružja. «Izvršiti eksperiment znači: predstaviti uvjete u skladu s kojima se određena povezanost gibanja može slijediti u nužnosti njenog protjecanja, a to će reći da se s njim može unaprijed ovladati za računanje.» (sr. 12-13) Eksperiment želi privesti činjenice koje potvrđuju zakon i pravilo ili ih opovrgavaju. Eksperimentu u historijskim znanostima odgovara kritika izvora. To znači cjelinu pronalaženja izvora, ispitivanja, vrednovanja, očuvanja i izlaganja. Postupak u historijskim znanostima cilja na to da se predoči ono postojano (kao zakon i pravilo u fizici) i da se povijest učini predmetom. To je moguće samo ako je povijest prošla. (str. 14) Prošlo je ono što je usporedivo. U usporedbi prošlih događaja čuva se ono obično i prosječno, te se pomoću njega gradi temeljni nacrt povijesti. Heidegger veli: «Jedinstveno, rijetko, jednostavno, ukratko veliko u povijesti nikad nije samorazumljivo te stoga ostaje neobjašnjivo. Historijsko istraživanje ne poriče veliko u povijesti već ga objašnjava kao iznimku.» (str. 14) U objašnjavanju je veliko izmjereno na prosječnom. Postupak je svođenje na razumljivo. Svaka pojava mora se moći objasniti obzirom na temeljni nacrt povijesti.

Pošto je svaka znanost utemeljena na nacrtu nekog omeđenog predmetnog okružja, ona je nužno pojedinačna ili specijalizirana. Novovjeka znanost je pogonskog karaktera. Znanstvenici rade u institutima. Kad se dostigne neki rezultat, to postignuće institutsku znanost upravlja prema novim ciljevima. Pogonski karakter istraživanja ogleda se baš u usmjerenosti na vlastite rezultate, koji postupak tjeraju dalje. U institutima znanstvenicima stoje na raspolaganju skupi aparati, timovi uzajamno izmjenjuju obavještenja i nadopunjuju se radnom snagom.

«Na temelju svog pogonskog karaktera znanosti stvaraju primjerenu im zajedničku pripadnost i jedinstvo.» (str. 16) Dakle, jedinstvena znanost, kakvu su za cilj imali znanstvenici Bečkoga kruga, ne nastaje suradnjom kabinetskih znanstvenika koji razmjenjuju radove i misli, te prave sažetke zajedničke svim znanostima. Prirodne i društvene znanosti danas imaju zajedničku bit, a to je njihov pogonski, institutski karakter. Instituti su zapravo poduzeća, koja proizvode otkrića. Naučenjak je iščeznuo. Zamijenio ga je istraživač koji nema biblioteku kod kuće, koji putuje po kongresima, obvezuje se narudžbama izdavača, koji suodređuju koje se knjige imaju napisati.

Istraživač živi u svom vremenu ako je efikasan. On je tehničar te time potvrđuje bit svoga vremena. Bit novovjeke znanosti kao istraživanja tvore nacrt određenog predmetnog okružja, strogost njegovog pridržavanja, postupak i pogon. «Priroda i povijest postaju predmetom objašnjavajućeg predstavljanja.» (str. 18) Jest samo ono što postaje predmetom, što je predstavljeno. U znanosti kao istraživanju bitak bića traži se u predmetnosti. Ovaj način zahvaljujemo Descartesovoj metafizici. U njoj se zbiva uspostava čovjeka kao subjekta. Time se stvara metafizička pretpostavka za sve buduće antropologije. To znači da se svi predmeti gledaju u subjekt-objekt odnosu s obzirom nas metafizičko Ja, ili u spoznajnom procesu. Nailaskom novoga vijeka čovjek se oslobađa srednjevjekovnih sveza i postaje individuum. Heidegger kaže da se čovjek oslobađa do sama sebe. Politekonomski rečeno, čovjek je «oslobođen» kmetstva i protjeran sa zemlje. Postaje proleter, što znači vlasnik samo svoje radne snage. Heidegger zaključuje: «Zacijelo je novi vijek u slijedu oslobođenja čovjeka priveo subjektivizam i individualizam. No isto tako ostaje sigurno, da nijedno prethodno razdoblje nije stvorilo ni približan objektivizam…» (str. 19) Gube se nijanse. Sve se smješta u jedan od polova: subjektivizam ili objektivizam, individualizam ili kolektivizam. Između njih zbiva se izmjenična igra.

Bit čovjeka preobrazila se do toga da je on postao subjektom. To dugujemo Descartesu. Subjectum je prijevod grčkog hipokaimenon, što znači ono što leži ispred, temelj koji sve sabire u sebe. Kod Grka ovo nema nikakve veze s čovjekom i jastvom. «No, kad čovjek postane prvim i navlastitim subjectumom, tada to znači: čovjek postaje onim bićem, na kojem se temelji svako biće…» (str. 19)

Da bismo razumjeli novi vijek, moramo odgovoriti na ono naprijed najavljeno pitanje, a to je pitanje o novovjekovnoj slici svijeta. Znamo li pored nje za antičku i srednjevjekovnu sliku svijeta? Slika je slika o svijetu. Svijet je ovdje naziv za sva bića u cjelini i odnosi se na kozmos (prirodu) ali i na povijest. Svijet također uključuje i svoj temelj. Slika pak znači odraz nečega. Pod slikom svijeta mislimo na svijet kakav je za nas mjerodavan. Misli se na ono što se nazire u izreci: imamo sliku o nečemu – objašnjava Heidegger. «To će reći: stvar sama stoji tako, kako s njom za nas stoji, pred nama. Stvoriti sebi o nečemu sliku znači: predstaviti sebi biće u onome, kako s njim stoji i kao tako postavljeno stalno ga imati pred očima.» (str. 20) Imati sliku o nečemu također znači da biće pred nama stoji kao sistem. «Gdje svijet postaje slikom, gospodari sistem…» (str. 33)

Ovdje dolazimo do najdublje istine Heideggerovog mišljenja. On kaže: gdje je biće postalo predmetom pred-stavljanja, ono na određen način gubi bitak. Ovaj se gubitak nadomješta tako što se biću koje je postalo predmet pripisuje vrijednost. Biće se uopće mjeri vrijednostima, a ove postaju cilj svakog djelovanja. Moglo bi se nadodati da je na djelu kultura kao samostalni entitet. Vrijednosti postaju kulturne vrijednosti. Heidegger kaže da one postaje stvari o sebi. Pretpostavljam da kao takve one vode život neovisan o ljudskoj jedinki, koja postaje predmet kulturne politike. Koja ustanova je omasovila svoje članstvo, dobit će više novca iz proračuna za svoje programske aktivnosti. Vrijednost je cilj, a čovjek je sredstvo. On je priveden slici svijeta da bi tu sliku dokazao i potvrdio. „Čini se kao da vrijednost izražava ono najvrednije, a zapravo se zbiva prekrivanje predmetnosti bića što je postala plitka i bestemeljna.“ (str. 34) Zato Nietzsche po Heideggerovom mišljenju svoju bitnu stvar izriče kao prevrednovanje svih vrijednosti. (str. 35)

Sad dolazimo do odgovora na naše pitanje: što doista Heideggeru znači da živimo u doba slike svijeta? Ujedno dohvaćamo odgovor na pitanje što je to solipsizam. «Slika svijeta, bitno pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, već svijet poima kao sliku. Biće u cjelini sada se shvaća tako, da ono postoji tek i samo, ukoliko je postavljeno predstavljajućim - zgotavljajućim čovjekom…Bitak bića traži se u predstavnosti bića.» (str. 20-21) Svijet je uopće posao slikom u novome vijeku. To je navlastito novome vijeku i njegovoj biti i istini. A nju je započeo Rene Descartes izlaganjem čovjeka kao subjectuma, koji si pred-meće, predstavlja sva bića. Bića su bića samo ako ih čovjek predstavlja. To je solipsizam.

Isto ono što je Wittgenstein rekao u stavu da su solipsizam i realizam zapravo jedno te isto, odnosno da su fizički predmeti samo moje predodžbe. «Mladi» Wittgenstein u Tractatusu 1918. godine imao je drugu nakanu s tim stavom, naime da se suprotstavi novokantovcima. Njega ne zanima stvar o sebi. Spoznavajući čovjek osigurava ono što se može reći jasno. «Stari» Heidegger u Šumskom putu godine 1950. pokazao je, naprotiv, ograničenost novovjekovnog pristupa koji cjelinu bića osiromašuje tako što ju svodi na predmete znanosti. Takva redukcija sklanja bića sa svjetla bitka epohe. Tako osiromašenima, moderni pristup bićima naknadno pripisuje neku vrijednost. Wittgensteinov i Heideggerov solipsizam nisu isti.

Nedvosmisleni su utjecaji Wittgensteina na Heideggerovo djelo. U Doba slike svijeta Heidegger kaže da neko predmetno okružje, što ga otvara znanost, uvijek ostaje dvostrano: „Ono utemeljuje neku nepoznanicu pomoću poznatog i čuva istovremeno ovo poznato pomoću onog nepoznatog.“ (str. 12.) Time je ponovio Wittgensteinovu ideju iz njegovog pisma izdavaču Fickeru da se njegov Tractatus sastoji iz dva dijela, onog koji je pred čitateljem i svega onoga što nije napisao. I ovdje poznato područje utemeljuje ono nepoznato. Zadaća je filozofije po Wittgensteinu da označi neizrecivo, jasno prikazujući izrecivo. Wittgenstein je dao logički okvir za ono što se može reći jasno. Preostalo je neizrecivo ili mistično. U mističnu regiju spadaju: metafizika, etika, estetika, religija. Etika se njegovom knjigom, kako kaže u spomenutom pismu, „ograničava iznutra“. (pismo Fickeru iz godine 1919.)

Svijet se, dakle, danas poima kao slika, kaže Heidegger, jer je čovjek sva bića i cjelinu bića podredio sebi. Nazori na svijet današnjice, koji filozofiju trebaju samo kao učenost, ne mogu dakako pojmiti antropologiju kao svoj korijen (usmjerenost svih bića na čovjeka kao navlastito biće). Kako bi se posljedica mogla uputiti na svoj temelj? Novovjeka zapadna metafizika dade se nadmašiti samo ako se zapitamo o smislu nacrta predmetnog okružja i o istini bitka.

U svom spisu Egzistencijalizam je humanizam Jean-Paul Sartre pokušao je svijetu objasniti što hoće filozofi egzistencijalisti. On kaže: «Stvari se kompliciraju time što opstoje dvije vrste egzistencijalista: prvi, koji su kršćani, i među koje bih uvrstio Jaspersa i Gabriela Marcela, koji je katoličke vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistički egzistencijalisti, među koje valja uvrstiti Heideggera, a također francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedničko im je jednostavno što drže da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoćete, da treba poći od subjektivnosti.» (Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964., str. 8.)

Nama je ovdje bitna Sartreova rečenica, koja Heideggera svrstava u ateiste. Vidjeli smo u prvom dijelu ovog članka, da Heidegger smatra da ateizam nije povijesna solucija. Dakle, Sartreova ocjena ne pogađa Heideggerovu poziciju. Prije bismo mogli reći da se on smješta u aktualnu situaciju vremena, iz koje su bogovi, kako kaže, naprosto otišli. Mjesto koje su zauzimali ispražnjeno je i čovjek je počeo upražnjavati alternativne oblike duhovnosti, kao što je mit. Čovjek u svojoj egzistenciji (postojanju ili tu-bitku) mora promisliti svoj položaj u cjelini bića, koja se nalaze u svjetlosti bitka epohe (metafizičkog temelja). Heidegger kaže da čovjek treba promisliti svoj temelj: «Promišljanje je hrabrost, da se istina vlastitih pretpostavka i prostor vlastitih ciljeva učini dostojnim pitanja.» (isto, str. 7)


Zna Heidegger da takvo promišljanje nije nužno za sve ljude. Neki ga ne mogu izvršiti ni podnijeti. Za njih postoje neki drugi ciljevi, u svijetu rada. Recimo s Kierkegaardom, ne mogu svi biti ljubitelji onog najvišeg. Ali ni za njih život nije proigran, ako su mu se posvetili s ljubavlju. I Heidegger se slaže da je ono najviše, naime pitanje o bitku, najdostojnije pitanje.
To pitanje pruža otpor, koji treba shvatiti kao poticaj. Čovjek sebe kao biće koje pita za svoj temelj uzima ozbiljno. Bitne snage vremena djeluju kako djeluju i ništa ih se ne tiče svakodnevno prosuđivanje. (Recimo s Wittgensteinom: svijet je takav kakav jest.) Možemo biti spremni da ih izdržimo ili se možemo skloniti u nepovijesnost (u liriku?). Ipak pitanje o svjetlu svoga bitka ostaje zadaća, jer samo iz tako shvaćene biti razdoblja možemo iskusiti što nosi «stvaranje za buduće na putu preko sadašnjeg i dozvoljava da se izvrši preobrazba čovjeka…» ( isto, str. 29.) Nijekanje ne može ukinuti razdoblje. Nijekaoca mašinerija uklanja s puta. Heidegger kaže da mi današnji možemo ponešto pripremiti za to odlučujuće promišljanje.


Za Nietschea volja za moć je temeljni karakter svakog života. Život je usmjeren na to da se potvrđuje. Time on pokazuje svoju moć. Pošto se ta volja kreće spram same sebe, radi se o u kruženju u sebi. U tom kretanju nema napretka, jer volja uvijek prevladava sebe samu. Volja za moć je temeljno zbivanje bitka. Volja za moć je iskaz o biti bitka. To temeljno zbivanje uvijek se nanovo vraća. Vječni kružni tok Nietzsche slavi pod imenom grčkog boga Dioniza. Vječno vraćanje je istina volje za moć. Vječno vraćanje nadređeno volji za moć, jer ju dovodi u sistem. S druge strane volja za moć je temeljno zbivanje bitka i prvenstvena zbiljnost, a nauk o vječnom vraćanju je tek njezina perspektiva. Walter Schultz u članku Bog novovjekovne metafizike ističe taj prjepor u Nietzscheovom mišljenju. Schultz zaključuje s Heideggerom da je Nietzscheovo stanovište još uvijek metafizičko. Volja za moć je sadržajan iskaz o biti bitka. Pokušava ju shvatiti pod pogledištem volje za omoćenjem i održanjem moći (Bog novovjekovne metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996, str. 101) Mogli bismo reći da je volja za moć nejasni temelj ili bitak svega života. To je Nietzscheov Bog, koji je preostao nakon što je kršćanski Bog napustio svoje mjesto.

Kao što je pravi Bog Hegelovog sustava Apsolutni Duh, istina Nietzscheovog sustava je volja za moć koja se vječno vraća. To je uostalom onaj prvi pokretač iz Aristotelove Metafizike, koji je prema dokazu napredovanja u beskonačnost (regressus in infinitum) morao zauzeti prvo mjesto, s kojega se sve pokreće. To je čista djelatnost ili actus purus. Navest ću isti Aristotelov odlomak kojim je Hegel završio Enciklopediju filozofijskih znanosti:
„I život je u njemu prisutan; jer djelatnost uma je život, a On je ta djelatnost, i Njegova djelatnost po sebi život je najbolji i vječni. Stoga kažemo da je Bog živ, vječan, najbolji, tako te su život i vrijeme neprekidno i vječno prisutni u Bogu. Jer to jest Bog.“ (Metafizika XII, 1072 b 25)

Bog Heideggerovog „sustava“ je bitak bića.



drazen-pavlic @ 09:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 7, 2008
U uvodu engleskom izdanju Tractatusa iz 1922. Russel kaže da je Wittgensteinova temeljna teza da je nemoguće reći bilo što o svijetu kao cjelini. Sve što se može reći govori se o ograničenim dijelovima svijeta. Prema tom shvaćanju, o svijetu kao cjelini moglo bi se nešto reći samo kad bismo mogli izići izvan svijeta. Tad bi on za nas prestao biti čitav svijet. Takav pogled na svijet moguć je za neko više biće (Boga), ne i za čovjeka. Zato je osjećaj svijeta kao ograničene cjeline mistični osjećaj. Kao što naše vidno polje za nas nema vidljivu granicu i logički svijet nema logičku granicu, „jer naša logika ne zna ni o čemu izvan njega.“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, str. 14-15). Ono što ne možemo misliti, ne možemo misliti, a ne možemo ni reći ono što ne možemo misliti. Ova razmatranja vode nas do Wittgensteinovog pojma solipsizma. On se ogleda u stavovima: svijet je moj svijet; granice jezika označavaju granice mog svijeta. Russel sam priznaje da mu je stalo da izloži probleme kojima se Wittgenstein bavi, a ne da iznese svoje mišljenje o njima.

Wittgenstein je na samrtnoj postelji do svog zadnjeg časa pisao raspravu O izvjesnosti. Čudno. Ne bi li bilo „logično“ da se posvetio razmišljanju o smislu života? Dakako da ne, ako je ostao vjeran rečenici Tractatusa, koja kaže: „U svijetu se sve događa kako se događa.“ Na ovom svijetu Wittgenstein je do zadnjega daha rješavao filozofske i znanstvene probleme, bio je brat, prijatelj, profesor…Zagonetku nekog drugog života ostavio je za neku drugu zgodu.

Interpretima nikako nije bilo jasno zašto Wittgenstein u predgovoru kaže da je u biti konačno riješio probleme, a u zadnjim redovima Tractatusa preporučuje čitatelju da mora prevladati njegove stavove ako hoće ispravno vidjeti svijet. Štoviše vlastite stavove u paragrafu 6.54 naziva besmislenim. Nije li uvjerenost u veliki domet svoje knjige u suprotnosti s pozivom na prevladavanje izloženih stavova? Mislim da se ovo mjesto može razumjeti samo pozivanjem na solipsizam. U paragrafu 6.53 Wittgenstein opisuje ispravnu metodu filozofije, koja ne kaže ništa osim stavova prirodne nauke, a svaki put kad netko hoće reći nešto metafizičko, pokazuje mu da nije dao nikakvo značenje znakovima u svojim stavovima. Zatim kaže: „Ova metoda bila bi nezadovoljavajuća za drugoga – on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiju – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.“ ( isto, str. 189.) Od čitatelja se traži da odbaci ljestve čim se pomoću njih popeo. Wittgenstein je naprosto izložio svoje misli. Prema njegovom mišljenju istina iznesenih stavova je neoboriva. On kao logički sustav slijep je za svoju granicu. Ali možda netko drugi vidi (misli) bolje?

Dakle, Wittgensteinov solipsizam sadržan je u stavu da između moje predodžbe i samih predmeta stvarnosti nema razlike. Koga briga za stvar o sebi? Znanstvenici svu pažnju i energiju trebaju usmjeriti na izgradnju znanstvenog aparata i mreže pojmova i sudova, kojima će pokušati svladati stvarnost. Zato ne iznenađuje poredak slojeva sustava konstitucije pojmova, kako ih izlažu Hahn, Neurath i Carnap u programskom spisu Znanstveno shvaćanje svijeta.. Stablo pojmova obuhvaća sve pojmove jedinstvene znanosti. Najniži sloj čine pojmovi vlastitih psihičkih doživljaja i kvaliteta: „Iznad njih posloženi su fizički predmeti; iz ovih se konstituiraju predmeti psihičkih doživljaja drugih ljudi te, kao posljednji, predmeti društvenih znanosti.“ (isto, str. 29-30.) Dakle, individualni psihički doživljaji su prije fizičkih predmeta! To znači stav da nema razlike između realizma i solipsizma! Ono prvo nisu danosti vanjskog svijeta, nego psihički doživljaji pojedinca. Znanstvene strukture prisutne su tek u psihičkih doživljajima drugih ljudi. Znanstvena istina postiže se tek kolektivnim radom znanstvenika. Ovdje se ne radi o znanstvenom pogonu u Heideggerovom smislu, nego o postizanju „objektivnosti“ spoznaje unakrsnim djelovanjem više znanstvenika, koji ne djeluju u institutima, nego u tišini svojih kabineta. Više o tome u prikazu Carnapove knjige, Logička izgradnja svijeta. Carnap iznosi stav da je cilj svake znanosti intersubjektivna spoznaja, koja važi za sve subjekte. On najprije zaključuje da se iz psihičkih doživljaja pojedinca konstituiraju fizički predmeti, „budući da se sva spoznaja fizičkog vraća na opažanja. Iz fizičkih se predmeta mogu konstituirati tuđ psihički predmeti“, a korištenjem iskaza drugih ljudi moguće je konstituirati intersubjektivni svijet. Carnap naročito kritizira stavove tradicionalne filozofije. Kaže da se iskazi filozofskog realizma, idealizma i fenomenalizma ne mogu prevesti u iskaze o onom danom i zato su besmisleni. Svako se pitanje mora moći svesti na odredbe o neposredno danom. Zato važi stav da zagonetki nema. (Znanstveno shvaćanje svijeta, str. 50-51.)

Znanstvenicima Bečkog kruga cilj je osvajanje stvarnosti pomoću hipoteza i aksioma. Sustav aksioma strukturiran je logički, prema međusobnim odnosima pojedinih aksioma. Zatim se on primjenjuje na stvarnost.

Helmholtz, Mach, Einstein očistili su fizikalne pojmove od metafizičkih primisli. „Materijalna je supstancija rastvorena kroz kao atomnu teoriju i teoriju polja. „ (isto, str. 36) Kauzalnost više ne znači nužnu povezanost, nego odnos uvjetovanja. Na mjesto prirodnih zakona stupili su statistički. Pojam vjerojatnosti sveden je na pojam relativne učestalosti. Tek u okviru ovakvih rasprava, koje su Bečani nadahnuti Einstenovom teorijom relativnosti zasigurno vodili u užim i širim krugovima, mogu se razumjeti Wittgensteinove rečenice kao: „Da će sunce sutra izići – to je hipoteza; a to znači: mi ne znamo da li će izići.“ (Tractatus, str. 181.) Doista, jednoga dana sunce neće izaći, jer će izgorjeti sav helij od kojeg se užarena lopta sastoji. Drugim riječima, proći će njegovo fizikalno vrijeme. Još prije toga izumrijet će život na planeti Zemlji. Za Wittgensteina stvar je jasna. Samo u logici postoji nužnost. Ili, postoji samo logička nužnost. To da su takozvani prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava je iluzija modernog pogleda na svijet. (stav 6.371) Oni koji slijepo vjeruju u prirodne zakone slični su ljudima prošlosti koji su se strogo držali Boga i sudbine. Wittgenstein je smatrao da su poopćavanja donesena na premalom broju slučajeva, a stvarni svijet je sastavljen od nezavisnih atomskih činjenica.

Prema tom shvaćanju spoznaja svijeta moguća je zato jer je građa na izvjestan način uređena. Nikako zato što joj ljudski um utiskuje svoju formu. Ovaj stav služio je kao pobijanje Kantovih sintetičkih sudova a priori. Znanstveno shvaćanje svijeta, naprotiv, ne zna ništa unaprijed o uređenosti svijeta. Empirijska istraživanja napreduju korak po korak u pokušaju shvaćanja zakonomjernosti vanjskog svijeta.

Wittgenstein i Bečki krug slažu se da ne postoje pitanja na koje se ne može odgovoriti. Postoje samo krivo postavljena pitanja.

Ipak, osim znanstvenog shvaćanja svijeta Wittgenstein je neobično cijenio novootkrivenu filozofiju Sorena Kierkegaarda. Svijet je u neprestanoj trci za sve novim otkrićima i rezultatima. Čovjeku naprosto treba smirenje i odmor od tog vječitog napretka. Treba mu vjera.

(nastavlja se)

drazen-pavlic @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 6, 2008
Prilikom razmatranja starih tekstova neka su nam se shvaćanja učinila neshvatljivima. Mi danas svijet gledamo kroz očale moderne znanosti i tehnike. Pogledajmo od kud i kako je nastao znanstveni pogled na svijet.

Iz duhovne situacije Europe nakon Prvog svjetskog rata izrasla su dva potpuno razilazeća smjera. Jedan je znanstveno shvaćanje svijeta nastalo unutar Bečkoga kruga, koji je osobito nadahnulo mišljenje Ludwiga Wittgensteina. Drugi smjer nadahnut je otkrićem misli protestantskog pastora iz Danske Sorena Kierkegaarda. Njegova filozofija vjere pružila je utjehu ljudima pogođenim strahotama rata. Nastupilo je razočarenje uslijed iznevjerenih nada u napredak sreće i blagostanja.

Znanstveno shvaćanje svijeta – Bečki krug je programski spis koji su 1929. sastavila trojica vodećih predstavnika Hansa Han, Oteto Neurath i Rudolf Carnap. Hrvatski prijevod ugledao je svjetlo dana tek 2005. godine u izdanju Hrvatskih studija. U pogledu naše teme treba reći da Znanstveno shvaćanje svijeta ne ostavlja prostor za vjeru u Boga. Mjerodavno je samo znanje koje dolazi iz sadržaja vanjskog svijeta i može se verificirati. Za sir Alfreda Ayera rečenica „Bog postoji“ je besmislena, jer bi sve činjenice u naše iskustvu ostale iste i kad bismo rekli „Bog ne postoji.“ (Language, Truth and Logic, 1936.) Tvrdnji da Bog postoji nedostaje empirijski sadržaj i zato je besmislena. Jednako je tako besmislena ateistička tvrdnja da Bog ne postoji. Teološku problematiku znanstvenici Bečkoga kruga naprosto ostavljaju po strani. Doživljaj Boga može biti predmet pjesništva, slikarstva ili kiparstva, nikako znanosti.

Nakon što je Schlicka 1936. godine ubio student pripadnik Nacionalsocijalističke stranke, primat u Bečkome krugu preuzeo je Rudolf Carnap. Wittgenstein je zbog prijateljskih odnosa sa Schlickom vrlo blago kritizirao njegove stavove o religiji kao svijesti čovječanstva u fazi djetinjstva. Također je odbacio Schlickovo mišljenje da će religija s kulturnim napretkom potpuno nestati. Nakon razilaženja u mišljenjima koje se dogodio početkom 1929. godine, Wittgenstein više nije dolazio na sastanke Bečkog kruga, jer nije želio susresti Carnapa. Krajem 1930. Wittgenstein je o Schlickovom stajalištu izjavio da je plitko. Sam je smatrao da o religiji ne treba govoriti. Izjavio je da se ne ruga toj čovjekovoj težnji, već pred njome skida šešir. Stoga je nakon Drugog svjetskog rata bivši Schlickov asistent Waismann izjavio da je s Wittgensteinom prekinuo sve veze, jer je ovaj u cijelosti ušao u tabor mračnjaka, te je postao mistik. (O tome na osnovi podataka iz Carnapove autobiografije i drugih izvora piše Wilhelm Baum u knjizi Wittgenstein između mistike i logike, Naklada Lara, Zagreb, 2006., str. 86-87.)

Spis Znanstveno shvaćanje svijeta počinje konstatacijom da u svijetu prevladava metafizičko i teologizirajuće mišljenje. Ali isto tako jača duh prosvjetiteljstva i antimetafizičkog istraživanja činjenica. Autori priznaju da je razjašnjavanje logičkog izvora metafizičkih stranputica napredovalo zahvaljujući Russelovim i Wittgensteinovim istraživanjima. Od samog osnutka Bečki krug je Wittgensteinovo djelo smatrao svojim programski spisom. Hahn, po struci matematičar, je u 1922. u Beču održao seminar o Wittgensteinovom Tractatusu. Isto tako misao Ludwiga Wittgensteina nerazumljiva je bez uvida u stavove znanstvenika okupljenih oko Moritza Schlicka. Zato ćemo navesti osnovna razmišljanja, koja su prisutna u spisu.


Bečki krug je zapravo nastavio djelovanje Udruge Ernsta Macha. (Godine 1928. Schlick je izabran za predsjednika Machove udruge.) Autori spisa ističu Machove pionirske zasluge za čišćenje empirijske znanosti, prije svega fizike, od metafizičkih primisli. Machovu katedru za filozofiju induktivnih znanosti u Beču naslijedio je Ludwig Boltzmann. Cilj Bečkog kruga je utemeljenje jedinstvene znanosti. Bečki krug cijeni i nastojanja znanstvenika nove Rusije, te ističe zasluge Karla Marxa u demistificiranju znanosti o nacionalnoj ekonomiji. Nisu poznavali Engelsove nacrte Dijalektike prirode, jer bi inače i njega uvrstili u svoje preteče. Engelsovi rukopisi o dijalektici prirode objavljeni su prvi put u Moskvi 1925. na ruskom i njemačkom jeziku, s uvodom koji je Engels napisao 1875-76. U njemu je Engels poduzeo baš to o čemu se radi znanstvenicima Bečkoga kruga: svođenje pojmova metafizike na pojmove empirijskih znanosti.

Radi izbjegavanja zabluda pojedinih znanstvenika ističe se kolektivni rad i povezivanje doprinosa istraživača različitih područja znanosti. Na prvoj stranici svog manifesta autori kažu: „Teži se čistoći i jasnoći, a odbacuje se mračne daljine i nedokučive dubine. U znanosti nema 'dubina'; posvuda je površina: sve doživljeno tvori jednu složenu mrežu…“ (str. 25) Znanstvenici zajednički nastoje iznaći neutralni sustav formula i simbolički jezik oslobođen naslaga povijesnih jezika. U uvodu Wittgensteinovoj knjizi godine 1918. Russel kaže da Wittgensteina zanimaju uvjeti točnog simbolizma, u kojem jedna rečenica znači nešto sasvim određeno: „U praksi, jezik je uvijek više ili manje neodređen, tako da ono što tvrdimo nije nikad sasvim precizno. Na taj način logika treba da riješi dva problema u vezi sa simbolizmom: 1. uvjete smisla a ne besmislice u kombinacijama simbola, 2. uvjete jedinstvenosti značenja ili referencije u simbolima ili kombinacijama simbola. Logički savršen jezik ima sintaktička pravila, koja sprečavaju besmislicu, i ima pojedinačne simbole, koji uvijek imaju određeno i jedinstveno značenje. G. Wittgensteina zanimaju uvjeti logički savršenog jezika…“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, str. 5-6) Znanstveno shvaćanje svijeta ne poznaje nerješive zagonetke. Ono odbacuje onostranost, a zastupa zemaljsko postojanje. Smatra se srodnim sofistima i epikurejcima, a odbacuje platonizam i pitagorejstvo. Tradicionalni filozofski problemi uopće nisu pravi problemi na koje bi se isplatilo trošiti znanstvenu energiju. To su prividni problemi, koje se može svesti na empirijske probleme. Empirijski znanstvenik presuđuje filozofu. Zadatak filozofije ostaje tek razjašnjavanje pojmova i sudova. Pri tom se ona služi metodom logičke analize. Na iskaze tipa „Boga nema“ ili „Temelj svijeta je ono nesvjesno“ Bečki krug ne kaže da su neistiniti, nego uzvraća protupitanjem: „Što misliš pode svojim iskazima?“ Za njih su to iskazi bez značenja. Analiza pokazuje da tvrdnje metafizičara i teologa ne kazuju ništa . One su tek izraz nekog životnog osjećaja. Metafizičar i teolog ne daju prikaz problema, nego izraz, točnije poeziju ili mit. (str. 26-27)

Druga vrsta iskaza su empirijski. Njihova smislenost može se utvrditi svođenjem na najjednostavnije iskaze o empirijskim danostima (činjenicama). Moguće je da metafizičar ima doživljaje preko granica iskustva. „Ali o tome ne može govoriti, jer govoriti znači obuhvatiti pojmovima, svesti na znanstveno uklopiva činjenična stanja.“ (isto, str. 27) U ovim riječima očigledan je utjecaj Wittgensteinovog Tractatusa. Ne bez razloga u svom spisu Hahn, Neurath i Carnap Wittgensteinovu misao nazivaju dalekometnom.

Pripadnici Bečkoga kruga priznaju da postoje mistični doživljaji,ali ih proglašavaju bezvrijednima za znanstvenu spoznaju. U metafizičkim stranputicama oni pronalaze dvije temeljne logičke pogreške: navezanost na forme tradicionalnog jezika i nejasnoću oko logičkog učinka mišljenja. Obični jezik, za razliku od simboličkog, upotrebljava primjerice isti oblik riječi za stvari, svojstva, odnose i zbivanja, čime nas dovodi u zabludu (riječi: jabuka, tvrdo, prijateljstvo i spavanje sve su imenice za različite funkcionalne pojmove). Filozofi su podlegli zabludi da mišljenje samo iz se e vodi spoznaji. Logičko istraživanje, naprotiv, vodi zaključku da je prijelaz iz jedne rečenice na drugu samo tautološko preformuliranje, jer mu nedostaje iskustvena građa.

Znanstvenici Bečkoga kruga smatrali su da logička analiza omogućuje da se prevlada skolastika, njemački idealizam, Kant i moderni apriorizam. „Znanstveno shvaćanje svijeta poznaje samo iskustvene rečenice o predmetima svake vrste i analitičke rečenice logike i matematike.“ (isto, str. 28.) Besmisleno je sve što nema sadržaja, jer se ne može verificirati. Nešto je stvarno, ako se može uvrstiti u zgradu iskustva. Ipak, Bečki krug priznaje intuiciju. Moguće je da znanstvenik intuitivno „napipa“ neki problem. Ali on ga mora naknadno provjeriti.

Znanstveno shvaćanje svijeta je empirističko i pozitivističko: „Postoji samo iskustvena spoznaja, koja počiva na onome neposredno danome.“ (str. 29) Znanstveno shvaćanje obilježeno je metodom logičke analize. Cilj znanstvenoga rada je primijeniti logičku analizu na empirijsku građu. Svaki znanstveni iskaz mora biti svodljiv na neki iskaz o onome danome. U tome je njegov smisao.

Isto tako se smisao svakog pojma dobiva postupnim svođenjem na druge pojmove, sve do najnižih pojmova koji se odnose na samu danost. (Bečkog krugu ipak izmiče činjenica da su njihova razmatranja uvijek nekako filozofski ili spoznajno-teorijski postavljena, jer suprotstavljaju danost ili činjenice vanjskog svijeta i spoznajući subjekt, kojeg Wittgenstein naziva metafizičkim Ja.) Analiza svih pojmova sustavom svođenja daje čitav sustav konstitucije. Unutar njega razlikujemo sustav pojmova prirodnih i društvenih znanosti.

„U znanstveni opis može ući samo struktura (forma reda) objekata, ne njihova bit.“ (str. 30) Ova rečenica potpuno se slaže s ranijim stavom da znanost ne ide u dubinu, nego uvijek ostaje na površini. Na ulazak u dubinu imala je pretenziju filozofija. Hegelova filozofija svojim je najvećim dostignućem smatrala otkriće strukture u sebe udubljujućeg spekulativnog mišljenja. „Bit“ (ili dubina?) je kao natruha metafizičkog jezika bačena preko palube. Ako su postavljene strukturne formule koje točno opisuju predmet, tada to može razumjeti svatko! Strukturne formule su baština zajedničke ljudske spoznaje. Pojedinac na subjektivni način zahvaća u stvarnost. To su doživljaji, a ne spoznaja. Da bi bili sasvim jasni, autori kažu: „U fizikalnu optiku ulazi samo ono što načelno razumije i slijepac.“ (str. 30) Dakle, nije toliko bitan vanjski svijet, nego znanstvene činjenice, koje u cjelini čine strukturu. Kojeg li apsurda! Očekivali bismo veći dignitet iskustvene spoznaje, na tragu tradicija engleskog empirizma, a dobili smo poklonstvo teoriji. Moguće rješenje ove aporije je u tome što logički pozitivisti nisu pravili razliku između pojave i stvarnosti.

Boran Berčić u Pogovoru navedenoj knjižici kaže: „Logički pozitivisti su razlikovanje pojave i stvarnosti smatrali besmislenim. Još je Wittgenstein u Tractatusu tvrdio da su solipsizam i realizam jedno te isto. Kakve sadržajne razlike ima između tvrdnje da su fizički predmeti u svijetu oko mene zapravo samo moje predodžbe i tvrdnje da oni realno postoje? Nikakve! Razlika je isključivo verbalna, nema nikakve razlike u sadržaju tvrdnji.“ (isto, str. 92-93) Tko se prvi puta susreće s ovim izrazima teško će ih razumjeti. Ti su stavovi plod dugotrajnih diskusija koje su znanstvenici poduzimali na svojim redovitim okupljanjima na sveučilištu i po privatnim kućama. Odgovor leži u filozofskom pojmu solipsizma (vjerovanju da postoji samo osoba i njeno iskustvo, a stvarnost se svodi na misao i riječ).

(nastavlja se)


drazen-pavlic @ 22:21 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 2, 2008
Evanđelista Luka u Djelima apostolskim opisuje Pavlovo uhićenje. Pavao je jedva sačuvao živu glavu pred jeruzalemskim Židovima. Rimski vojnici noću ga dopratiše do Cezareje, gdje bijaše utamničen u rimskom zatvoru. Kroz nekoliko dana rimski namjesnik Palestine Feliks pozvao je Pavla k sebi. Čuo je on za sljedbu Isusa Nazarećanina. Pavle je Feliksu naširoko pričao o Kraljevstvu nebeskom i novoj vjeri u Isusa Krista. Kad je Pavao došao do sudnjeg dana, Feliks se uplaši i vrati ga u zatvor.

Tako kaže Luka. Naše vrijeme obilježeno je vladavinom znanosti i tehnologije. Ljudi ne vjeruju pričama i legendama. Ali, kad razgovor dođe do posljednjeg sudišta, ipak povjeruju. Za svaki slučaj, da se danas-sutra ne bi pekli u paklu. S tom činjenicom potpuno je u suglasju statistika o broju rimokatolika u Hrvatskoj. Većina Hrvata vjerni su Rimskoj crkvi, a ipak su nedjeljom crkve poluprazne.

Očigledno je da je Luka zamislio religiju koja će pomoću straha od kazne ljude držati u pokornosti. Time je udaren temelj ćudoređa nagrade i kazne. Otvoren je put razvoju kršćanstva kao svjetske religije. Unatoč činjenici da je Isusov nauk tražio nešto drugo: bezuvjetnu poslušnost Svetom pismu i Božjoj volji koja je u njemu objavljena. Isus je smatrao da se Pismu i Zakonu valja se pokoravati naprosto zato jer su došli od Boga. Nipošto zato jer će poslušniku na ovom ili onom svijetu pripasti nagrada ili kazna!

Židovi u Dekalogu pronalaze upute za ispravan život u zajednici. Tko izvršava sve što Zakon i njegovi tumači od njega traže, zadobit će uvjete da Božji blagoslov padne na njega i njegovu obitelj. Isusova kritika farizeja i pismoznanaca sastoji se baš u tome što se u slijepom izvršavanju tradicijskih obreda vjera unižava do formalizma. Isusu se radilo, naprotiv, o životu prema smislu i srži Božje riječi.

Kršćanstvo kao svjetska monoteistička religija svoje porijeklo duguje židovskoj vjeri. Kršćanstvo je nakalemljeno na židovsku misao. Od nje kršćanstvo preuzima i mehanizam nagrade i kazne. Međutim, svojim zahtjevom za ispunjenjem Pisma do kraja i bez ostataka Isus ide iznad ćudoređa. Do istoga je stalo i Sorenu Kierkegaardu. Zato on vjeru diže na stadij koji je iznad etičkog. I on traži bezuvjetnu poslušnost pojedinca Bogu. Ali nije riječ o slijepoj poslušnosti autoritetu radi autoriteta. Riječ je o odnosu pojedinca s Bogom. I to ne bilo kakvog, nego apsolutnog odnosa. S Božjih visova vjernik svoj pogled usmjerava na moral, obitelj i karijeru. Svjetske stvari on prosuđuje kroz očale vjere. Nikako obrnuto: da bi se Boga prosuđivalo (i kreiralo?!) iz moralnog vidokruga ili čak prema dnevnim potrebama pojedinca. Kod Kierkegaarda, pojedinac se uzdiže do Boga radi ispunjenja svrhe individualnog života. Prema toj svrsi, valja osvijestiti odnos egzistencije prema transcendenciji.

Raskorak Boga i čovjeka

Ostaje nam naš osnovi problem od početka, a to je raskorak, ili pravi razdor koji zjapi između čovjeka i Boga, egzistencije i esencije (transcendencije). Kršćanstvo, kao i Isusova misao ne mogu biti shvaćeni bez uvida u židovsku misao. Iz nje su potonji izrasli. Kršćani su navikli Bibliju otvoriti na mjestu Novog zavjeta. Poznaju oni Knjigu postanka, pokoji psalam i Pjesmu nad pjesmama. Ali ostaje začudno u kojoj mjeri tumači kršćanstva preskaču židovstvo, iako je iz tog korijena ono izraslo!

Andre Chouraqui (čitaj: Šuraki) u djelu Židovska misao govori što je sve za Židova Bog Izraelov. On je Bog Stvoritelj, Bog Sveti, Bog Pravde, Bog Ljubavi, Bog Srdžbe, Bog Mudrosti.

Prastaro hebrejsko ime JHVH za Boga Adonaja dolazi od glagola biti (hebrejski: HJH). Bog je onaj koji je bio, koji jest i bit će. Njegovo sveto ime samo jednom u godini smio je izgovoriti Veliki svećenik na dan Velikog Oprosta. Danas ne znamo kako se tetragram JHVH izvorno izgovarao. Kršćani su ga zabunom čitali Jehova. Židovi u Izraelu su ga pročitali kao Adonai ili Gospodin. Bez obzira na ime, Bog je transcendentan i neograničen. On je Bog živi, izvor života. Zato ga tradicija zamišlja kao živu osobu. U Bibliji Bog govori, sluša, smije se, trpi, ima oči, šake, ruke, uši. On jaše na oblacima, silazi s neba, vlastitim rukama raspršuje graditelje kule Babilonske, zatvara vrata na Noinoj barki, traži Adama po Edenskom vrtu.
(Chouraqui, Židovska misao, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982, str. 13.)

Bog je nevidljiv, a ipak posvuda prisutan, svemogući, svevišnji, gospodar neba i zemlje. Hegel ističe da je u židovskom narodu prvi puta došla do svijesti sjajna misao o objavljivanju Boga čovjeku. Chouraqui kaže da je to najdublja biblijska dijalektika, u kojoj razgovor vode vječno biće i njegovo stvorenje. Bog je Gospodin, Kralj, Otac, Stijena. Božje ime Adonai Cebaot (Sabaot) u Bibliji se pojavljuje 279 puta, a znači Gospod nad vojskama. Bog se ljudima očituje izravno ili tako što silazi među njih ili putem svog izaslanika. Židovska misao sve stvoreno stavlja u ovisnost od apsolutne Božje volje. Židovi do monoteizma nisu došli promišljanjem. Do njega se dolazi u naglom viđenju. Riječ Božju proglašavaju proroci. Zato Židovi Boga je ne izražavaju mišlju, nego u znakovima, alegorijama i simbolima (isto djelo, str. 15).

Svevišnji Bog je stvoritelj neba i zemlje. Pojam stvaranja iz prvog retka Biblije, stvaranja ex nihilo (iz ničega), ostaje tema razmišljanje svih naraštaja. Novost židovske misli Boga stvoritelja ruši svekoliko idolopoklonstvo primitivnih naroda, u prah pretvara panteon bogova. Bogovi i božice poganih za Židove su drvlje i kamenje. Chouraqui kaže: «Odsad, izvor je izvor, stablo je stablo, a nisu više božanstva; životinja prestaje utjelovljivati totem; astralna božanstva sva skupa svedena su na razinu svjetala, a čovjek je svrgnut s onog trona gdje su egipatski kraljevi činili da im se ljudi klanjaju kao bogovima. Adonai hu ha Elohim – Gospod, on jedini , jest Bog.» (isto, str. 16) Za pogane su Židovi dakako ateistički narod, jer nemaju idola.

Bog sveti i svetost u Bibliji znače transcendentnost Božju. Svetost znači čistoća duhovnog svijeta u odnosu spram nečistoći osjetilnoga. Nebo je izvan (iznad) nedaća prirodnog bivstvovanja. Svetost kod Židova odgovara apstrakciji i promišljanju bitka kod Grka. Chouraqui kaže da time prestaje borba bogova na Olimpu. U Božjoj nutrini vlada mir. Drama silazi na zemlju. Jer čovjek ima volju, koja mu omoguće da Bogu kaže da ili ne. Napetost među bogovima prelazi u odnose između Boga i čovjeka. Isto tako, uspostavlja se dvojstvo svijeta i Boga. Svijet u kome su bogovi obitavali i susretali se s ljudima je pocijepan.

Chouraqui dalje navodi Božje oznake. On je pravedan, milosrdan i spor na srdžbu. To ne znači da svoju pravdu ne pokazuje i grešnicima. Ali Bog prije svega želi spas svoga naroda.

Bog je milostiv. On voli. Bog je blag. Božji savez s ljudima proroci često nazivaju brakom ili zarukama. Najviši izraz Božje ljubavi prema čovjeku očituje se u Pjesmi nad pjesmama. (Tumači svetog pisma u okviru Talmuda do tančina su razradili alegorijski pristup Bibliji. Prema tom pristupu, Pjesma nad pjesmama ne govori o ljubavi muškarca i žene. Riječ je o alegoriji Boga i njegovog naroda.)

Bog može biti i srdit prema onima koji srdžbu zaslužuju. Svatko se u svojoj slobodi postavlja kako mu je volja. I bude suđen prema zaslugama. Dan JHVH u Bibliji je opisani kao dan gnjeva. U najstarijim prikazima narodi padaju pod udarom Božjeg gnjeva (Egipćani). Tome je tako jer oni svojim djelima sprečavaju izvršenje Božje volje. (Ovdje se lijepo vidi mehanizam nagrade i kazne).

Bog posjeduje najvišu mudrost. Bog zna tajne svemira i tajne čovjekove. Božja mudrost je izvor ljudske mudrosti. Duh (ruah) i riječ (dabar) su prijenosnici Božje mudrosti.

Židovski Bog je istovremeno dalek i blizak čovjeku. Za Hegela čovjek uz pomoć duha, kojeg je baštinio od Boga, može proniknuti u najdublje tajne svemira. Tajni nema. Čovjek treba Boga i Bog treba čovjeka. U toj filozofiji sve suprotnosti su poredovane, pa tako i Bog i čovjek.

Kierkegaard kaže da tajne ipak ima. Čovjek i Bog nikako ne mogu biti u odnosu uzajamne potrebitosti. Bog je oslonac, a čovjek taj koji ga traži i oslanja se.

Uvijek se radi o bitnom odnosu čovjeka i bitka ili Boga. Nije slučajno Kierkegaard filozof vjeru uzdigao na nivo mišljenja bitka. Naposljetku dolazimo do Wittgensteina i njegovog pojma mističnog.

(Nastavlja se)
drazen-pavlic @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.