Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - rujan 2007
ponedjeljak, rujan 3, 2007
 
Teško je naći idealnu ženu kakvu čovjek bez sumnje zaslužuje. Ako je naša buduća supruga prezgodna, ne valja. Privlačit će muške poglede koji će nas muževe bockati više nego što ih naše supruge primjećuju. Ako je ružna, to je sramota. Zar si nismo mogli naći nešto bolje? Osim toga, s njom ćemo imati i djecu, na našu sliku i priliku. Ni žena za koju kažu da je simpatična nam ne odgovara. Za lijepu ženu dovoljno je reći da je lijepa. Dakle, ako je žena samo simpatična, zasigurno nije lijepa. Kako pamet i ljepota idu zajedno? Ako je naša izabranica prepametna, to isto tako nije dobro. Mogla bi biti pametnija od nas samih. Pred njom ne bismo mogli izvoditi naša slatka lukavstva. Prozrijet će nas prije nego što smislimo plan odlaska od kuće, «na teren». Ako je, opet, glupa, udavit će nas svojim pričama pa ćemo morati bježati «na teren» i onda kad nam se ostaje kod kuće.
Da potražimo ženu s dva svojstva? Recimo, bogatu i šarmantnu. Hmmm... to bi moglo biti interesantno. Ali ne! Žena s više kvaliteta jednostavno ne postoji.
Sjećam se metode svog pokojnog oca. Nakon prvog prijepodnevnog radnog poluvremena svratio bi u obiteljsku menzu i posrkao prepun tanjur juhe. Ja sam se uvijek čudio kako se juha iz njegovog tanjura ne prelije na stol. Kasnije su mi u školi na satu fizike objasnili da se radi o prirodnoj pojavi poznatoj kao površinska napetost tekućine. Zatim bi šmugnuo pokraj zidne slike: «Kuharice, zlato moje, tebe hvali jelo tvoje». Prigovorio bi okusu jela, zalegao na otoman, svukao čarape do vrška prstiju tako da ih na završetku popodnevnog odmora može brže i lakše vratiti na pete. U slučaju potpunog svlačenja, čarape bi se mogle i izgubiti. To bi otežalo provedbu popodnevnog plana. Zatim bi naglo ustao, obuo se i prije tajanstvenog nestanka suho procijedio: «Ja tobož' odo». Ne ode on doista, konačno. Vratit će se, sigurno. Kod kuće je najjeftinije i najčišće prenoćište. Ili bi u pravcu upitnih pogleda svoje osamljene žene koja tako opet ostaje bez svog jedinog sugovornika, isukao preciznije objašnjenje: «Odoh ja na teren!» I tu je priči kraj. Riječ teren značila je nešto poput tajnog zadatka, partijske dužnosti, u što domaćice nemaju pristupa. Kad je mnogo godina kasnije otac umro, majka se jednako gorko ljutila na njega, kao da je i dalje provodio silna popodneva na terenu.
Eee, sretni su bili muškarci starog kova jer su ih kod kuće uvijek vjerno čekale njihove žene staroga kova. Jednom mi je općinski vozač odao tajnu života: «Pusti sve... Najvažnije ti je da doma nemaš takvo zlo ko naš Miško... Cijelo mjesto zna da ga žena vara.»
Da. I poslije promišljanja, izbor mora pasti. Najčešće se događa u afektu. Drugim riječima, ljudi se zaljube. Istina, bila su vremena kad su se ljudi o svemu lijepo dogovorili, a ljubav, toplina, razumijevanje su došli s vremenom, spontano. I onda, nakon nekog vremena, pojavljuje se stara dilema. Je li monogamija prirodno stanje čovjeka? Sjetimo se samo velikih civilizacija Istoka i institucije harema. Da, s haremom bismo riješili naše dileme. Mogli bismo u njega udrobiti i lijepe i pametne i plavuše i crnke, a nadasve... nevine. Samo ne poslovne žene. Nikako političarke!
S haremima je problem. Zvuče previše dobro da bi bili istiniti. Osim toga, ne slažu se sa ženskim pravima. No i to je rješivo. Amerikanci su namjesto harema u prostoru patentirali harem u vremenu - ili sukcesivni harem. Kako imati više vlastitih žena? I sve po zakonu. Tako Amerikanac, četrdeset i dvogodišnjak, kao i ja, koji nije isprobao barem treću ženu, nije pravi Amer. Koje su slabosti te institucije? Prvo, što razvod stoji, pa bi već pri prvom zaljubljivanju valjalo zadržati zdravu rezervu prema voljenoj osobi i skloniti dio imovine za drugi brak. I druga slabost, što ista ta prava na više brakova ima i standardna Američanka. Gorčinu tog neugodnog prava osjetili su mnogi osviješteni povratnici kad su umjesto svoje prve ljubavi na kapiji morali poljubiti vrata ili njenog novog dečka.
I što? Ženiti se ili ne ženiti? Thomas Mann pričao je da je neoženjeni varalica Felix Krull izbjegavao žene jer su mu trošile dragocjenu energiju toliko potrebnu za njegov business. Moj susjed kaže: da je ženidba takva premija, već bi se i župnik oženio. Zar ženiti se samo da bi reproducirali sebe, svoju sliku i priliku? Možete zamisliti kako svijet žudi za našom trajnom prisutnošću u njemu: «Ajme, dosadnog tipa!»
Budući da s našim problemom nikako ne možemo na zelenu granu, a kraj priče se bliži, pogledajmo što o tome kaže Sveto pismo. «I reče Jahve, Bog: nije dobro da čovjek bude sam - načinit ću mu pomoć kao što je on.» U dvoje je svakako lakše. Bibličari kažu da se pod pojmom čovjeka u Starom zavjetu zapravo misli na skup muškaraca i žene. Muž i žena su tek zajedno cjelina, za-jedno.
Svijet je u vrijeme nastanka drevne knjige bio potpuno drugačiji. Danas se sve može kupiti. Ženiti se definitivno isplati. Stan, hranu, ljubav, odgoj djece, sve to u braku dobivamo daleko jeftinije, nego pojedinačno, na slobodnom tržištu. A uvodi se i porez na samce.
Dakle, ženimo se!
drazen-pavlic @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
 
«Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja,
brežuljci se pašu radošću.
Livade se kite stadima, doline se pokrivaju žitom:
svagdje klicanje, pjesma.»
(Psalam 65, Zahvalnica)
 
Biblijski psalmist oduševljavao se ljepotom prirode. Radost svoje duše pretočio je u stihove. Je li ga se toliko dojmio prizor ili je čuo i vidio tek odjeke svoje ushićene duše? Oskar Kvargl vjeruje da u tom trenutku pored psalmista nije bilo zborova i fanfara. U njegovim stihovima njive su klicale i pjevale. Davni pjesnik je u krajoliku vidio svu silinu vlastitih osjećaja kako se, uslijed preobilja, izlijevaju naokolo. Ispod slike plašta od žita i kićenih stada razabire se zapravo odsjaj ljepote pjesnikove duše.
Oskar izgovori psalam dok je prolazio prekrasnim krajolicima Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. S Vidikovca u Gornjem Jelenju puca pogled na čudesno lijep prizor zaljeva koji se nadzire duboko ispod ceste, ispod magličaste koprene rane jeseni. Divota prostranstva zaustavlja mu dah. Ravnu ploču otoka s kopnom povezuje graciozni legato mosta. Širina vidika u tom času se poput duha iz boce sažimlje u njegovoj razgaljenoj duši.
Cesta zatim vijuga gorskim krajem. Bezbroj šiljatih vrhova smreka zastire vidik. Nepregledna šuma skriva tajne i golica maštu. Svježina i sirova prirodnost planinskog pejzaža gotovo se može omirisati. Oskar vjeruje da je u sličnom ambijentu Strauss skladao veličanstveni početak svoje simfonije o Zaratustri. Doista, sad i on čuje kliktanje fanfara u neobuzdanom fortissimu.
Gorsko oko jezera utisnuto između dva brda zrcali boje Zalaska. Njegov odsjaj zemlju približava nebesima i mjestu gdje se rađa sva ljepota. 
Što je ljepota krajolika prema čarima žene o kojoj je Oskar već danima sanjario?
Odjednom začu glas savjesti. Nije razabrao čije je to savjest bila, ali ona ga jednako opominjaše:
«Nemoralno je misliti o ljepoti tuđe žene! Koliko si samo grješnih misli umotao u svoju slatkorječivost.»
«Ali ja ne varam. Tek o ljepoti zborim.» – pomisli Oskar. – «I pri tom ne činim ništa nemoralno. Riječ je o fizici, ne o ćudoređu. Žensko tijelo stvara električno polje čiji smo zatočnici.»
«Tebi, prijatelju, treba psihijatar. Treba ti strujom te ludorije izbiti iz glave.» – zaredaše strogi suci.
«Ja nisam lud, nego sretan. No ostavimo to. Pozitivne misli induciraju energiju koja pokreće moje Ja i djelić svemira koji se tog časa otvara preda mnom. Što koga briga za moju stvar! Ona je na mene postavljena.»
Oskar pomisli na jednu drugu dušu koja je, zahvaćena dubokim religioznim nadahnućem, ovako pjevala:
« Ko košuta što žudi za izvorima vode,
ko pustinja što žeđa za oblacima kiše,
duša moja čezne za Tobom…»
(prema Psalmu 42.)
Nije li to izraz iste čežnje za apsolutnom ljepotom koju je stari psalmist vidio svud oko sebe?
Na kraju svog putovanja, dok je dan izdisao, a Oskar svojim autom ulazio u velegrad, s radio valova je veliki Oliver duboko osjećajno veličao svoju boginju, Oskarovu i mnogo čiju:
« Što je noć i što je san, to si meni zlato ti.
Dok ti tama ljepotu prikriva, ja te ljubim kao nikada.
Što je meni sunčan dan prema tvojoj svjetlosti.
Ti si žena koja tugu skršit zna, ja te ljubim, ti si boginja.» 

drazen-pavlic @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Za večerom mi je gospodin Ivo, vlasnik jedinog hotela na otoku i najvećeg domaćeg lanca za prodaju podnih obloga, ispričao ovu priču.
Do isplovljavanja katamarana imao sam svega pola sata, a trebao sam kupiti suho cvijeće i vaze za dekoraciju apartmana koji gledaju na Mali Lago. Uđem u prodavaonicu i užurbam se oko izloženih biljčica. Dozovem prodavačicu. Pitam:
«Pošto je ovo?.. Može!»
«Koliko ćete?»
«Uzimam sve! I ovo… i ovo.»
Tako sam u maniri čudaka Michaela Jacksona pokazao na gotovo sve raspoložive vaze i bukete kad shvatih da prodavačica ništa ne poduzima, nego me samo upitno gleda:
«Gospodine, neće li vam biti previše? Pozvat ću šeficu!»
«Dobar dan.» – reče ljubazna žena.
«Bar dan.» - odgovorih u žurbi, pregledavajući i dalje izložene bukete i vaze.
«Molim vas, žurim na brod, zapakujte mi ovo, ovo i ovo...»
«Gospodine, ako zaista, kao što kažete, kupujete cvijeće za svoje apartmane, ne biste li uza se trebali imati arhitekta, direktora, savjetnike?»
Vidim, problemi su na pomolu. Žene sigurno imaju iskustva s kupcima davežima koji traže da im se pokažu silni artikli. Onda kažu da će malo razmisliti i odu iz dućana da se nikad više ne vrate. Pogledam na sat, već je gotovo jedan manje kvarat.
«Ma, doći će oni, znate, svaki čas. Ali meni se zaista jako žuri, .a oni će, znate, zakomplicirati stvari. Ovako ću se  ja sam sa sobom brzo dogovoriti.»
Žena je konačno povjerovala da ja sve ovo mogu  i platiti pa je dala da se roba počne umotavati. Kad, eto ti Petra i moje žene. I počeše se uplitati. Te, zašto toliko, pa zar je moralo biti baš ovo, a ne ono..?
Ja tužno pogledah šeficu smjene u trgovini Euroshop.
«Eto, jesam li vam rekao da će moj direktor i arhitekt doći? I ne samo da su došli, nego će nam sada otežati posao!»
Na kraju sam dobio popust i odgodu plaćanja jer je žena konačno povjerovala da vlasnik lanca trgovina i hotela može ići u kupovinu sam i u trapericama. I stigao sam na brod.
 
 
drazen-pavlic @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Kad moja najstarija kći nešto zaželi, priređuje nam scene, obećava da je to zadnja stvar koju je u životu poželjela, objašnjava nam gdje smo sve na njoj uštedjeli. Poput onih reklama «Kupite da biste uštedjeli». Nije išla na maturalno putovanje, a po svemu sudeći izbjeći će i maturalnu večeru, gotovo da petkom i subotom i ne izlazi van. Tako sam i taj puta popustio i preko interneta na famoznu adresu Fetish Universea uplatio 109 eura plus poštarinu, što je bila cijena za neke specijalne čizme, štikle ili štiflete, kako se taj par obuće službeno zove. Jest da nisam vidio upotrebnu vrijednost u obući s petom od 21 cm, ali maturirala je s odličnim. Zaslužila je dar.
Nakon dva i po mjeseca čekanja, požurivanja, problema s bankovnom doznakom, raspitivanja o vrsti i broju paketa te njegovoj težini, konačno smo dobili podatak da je paket zapeo u središnjoj pošti. Saznali smo da nam je carina poslala pisamce jer ima pitanje za nas.
Budući da pismo nikako nje stizalo, odlučio sam urgirati. Gospođa carinik nije imala volju da me primi bez pismena. Bunio sam se:
«Ali ja ću se identificirati, ustanovit ćete tko sam i što sam. Molim Vas, kad mogu doći?»
«Dobro, iako nemamo takav običaj. Tražila sam, naime, da preadresirate paket jer se takve stvari ne mogu primati privatnom poštom.»
«Kako da preadresiram?» – čudio sam se. Nemam drugu adresu.
«Znate vi, gospodine, dobro na što ja mislim. U tim čizmama se ne može hodati ulicom. To su čizme koje služe za jednu djelatnost, za upotrebu u nekim vrstama klubova.»
«Ali gospođo, ja nemam nikakvu drugu djelatnost, radim u Tehnocentru, moja supruga je zaposlena u državnoj tvrtki...»
«Briga mene što ste vi direktor. Ja radim svoj posao. To nisu čizme za privatnu upotrebu. I nije to prvi puta da takve stvari dolaze poštom u Bjelovar. Izvolite paket preadresirati! Neka špediter napiše uvoznu deklaraciju. U roku osam dana imate se javiti u moj ured, inače pošiljku vraćamo na polaznu adresu.»
«Molim? Pa to nije droga, oružje...» – riječi su mi zapinjale u grlu.
Shvatio sam da sam se suočio s novim i neočekivanim zavrzlamama birokratskog uma. Tražio sam termin za sastanak na kojem bismo gospođa carinik i ja riješili problem. Sutradan sam, naoružan za svaki slučaj imenom šefice carine na zagrebačkoj središnjoj pošti, s laganom nervozom u  želucu krenuo u carinski ured.
Gospođa Podravec nije htjela pogledati moju osobnu iskaznicu. Već je pripremila paket i ponovila svoje argumente koje sam čuo telefonski. Značajno me pogledala i rekla:
«Gospodine, vi i ja dobro znamo čemu takve čizme služe.» - Pronicljiva službenica je zatim izvadila jednu čizmu na stol i pozvala ostale kolege da ih vide i potvrde njenu sumnju.
«Ja ne znam. Molim Vas da mi objasnite.» – i dalje sam se čudio.
«To su čizme za neke specijalne klubove. Imate li dokaze o transparentnosti plaćanja?»
«Molim?» – sve sam manje razumijevao svoju situaciju.
«Kako ste to platili?»
«Pa preko Erste banke, vidite, imam svu prepisku. Evo, u paketu imate račun i napomenu da je plaćeno.»
«Dobro, ovoga puta ću propustiti.» – kaže odjednom gospođa Podravec. – «Ali idući puta sigurno neću. Pričekajte vani na šalteru.»
Okrenuo sam se bez pozdrava i čekao ispred šaltera nestrpljivo iščekujući trenutak kad ću ostvariti svoje ustavno pravo i platiti carinu i porez te kući odnijeti čudnovati paket s čizmama ili štifletama ili kako ih već zovu.
Nakon svih strahova i šokova kćerka je izjavila da joj je ovo najsretniji dan u njenom životu. Odmah je počela učiti kako se u štiklama hoda. Čitava kuća odzvanjala je od njenih divovskih koraka, a mi smo svi dobro znali čemu takve čizmice zapravo služe...
 
 
drazen-pavlic @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Sjedim na trgu ispred crkve i odsutno zirkam u šarenu svjetinu što se tuda vrzma. Vrhunac je turističke sezone i starim trgom prolaze kohorte Slovaka, Čeha, Poljaka, Mađara, Slovenaca, Nijemaca, Austrijanaca, Talijana i domaćih gostiju. Zastajkuju pored fontane i spomen-ploče pokušavajući razabrati kakav podatak, ime ili godinu. S ivice trga puca vidik na Senjski kanal i otok Krk. Turisti vade kamere i bojažljivo se osvrću tražeći pogledom nekog da ih ovjekoviječi.
Jednom sam dosjetljivom prijatelju pokazivao svoje fotografije s atenske Akropole. Rekao je: «Dakle, Partenon je i tebe dočekao!» Čemu da se čovjek divi, prastarom hramu ili prizoru moje malenkosti pored fascinantnog svetišta?
Iz vreve se čuju isprekidani ulomci razgovora na raznim jezicima i narječjima, a ja se sjetih priče iz vremena kad je «sva zemlja imala jedan jezik i riječi iste» (Postanak, 11,1), kad su svi ljudi bili jedan narod i složno gradili toranj do neba, a Bog im jezik pobrka i «rasu odande po svoj zemlji». Makar nakratko, ljudi se opet sabiru na trgovima i plažama, ne da bi gradili, već radi odmora i površne konverzacije.
Kao u nekom srednjovjekovnom kaštelu, po kamenitom trgu nagnutom od crkve prema drevnom muzeju sa sunčevim satom na pročelju, djeca tjeraju loptu. Djeca mještana i gostujućih obuzeta igrom brzo sklapaju poznanstva. Do mene dotrči malena pokazujući mi hrđavi komad željeza koji je nekad bio čavao: «Tata, gle, čavao!» Mene odmah preplavi brižna pomisao da bi se mogla uprljati ili nabosti. Žurno joj uzmem čavao kao neki nepotrebni i neželjeni predmet. Kći me radoznalo pogleda i reče: «Zabij ga!» Osjetivši moju nedoumicu, otrči dalje na svoje ludorije.
Ostadoh s hrđavim čavlom u ruci, pogledom tražeći kantu za otpatke. Kroz ovojnicu usnulog mi uma polako poče prodirati misao pokrenuta jednostavnim dječjim uzvikom: «Tata, zabij ga!» Kako da reagiram na dječji prijedlog da u komadu rđom nagriženog željeza gledam upotrebljivi predmet?
Moja Klara pronašla je predmet koji je pobudio njenu znatiželju. Donijela ga je ocu s pitanjem što je to. Bila je to prilika za čuđenje i razgovor. Zahrđali čavao ovdje nije samo korisna stvar koja možda može služiti nekoj određenoj svrsi, tek po tome da je «za nešto». Ta je stvar postala poticaj za igru, jurnjavu po trgu, komunikaciju s ostalom dječurlijom i povod za razgovor s ocem.
Neponovljiv je trenutak sreće u kojem se djeca bezbrižno igraju, a ja ih čuvam i usput sanjarim o svemu i svačemu. Na odmoru sam i puštam da mi vrijeme prolazi bez nekog ozbiljnog razloga. Promatram oko sebe i razgovaram s Bogom i s još nekim vrlo važnim osobama: Kalidasom, Sirahom, nepoznatim psalmistom, s Klarom i svojim ocem.
Čavao može biti jednostavno čavao, upotrebljiv ili neupotrebljiv, hrđav ili savinut. Nekoga podsjeća na priglupu pjesmicu Čavel v glavu ili narodnu šaljivu priču o klin-čorbi. Drugima budi asocijaciju na način mučenja osobito zorno prikazan u filmu Pad Italije ili na pedagoški poučak «Čavao koji strši dobiva po glavi». Dobiti čekićem po prstima ipak manje je bolno od čavla u dlanovima i stopalima, a poželjno je da to umjesto nas pretrpi druga osoba.
Zvuk zvona s crkvenog tornja u Novom prenuo me iz misli i vratio u toplo nedjeljno prijepodne. U tom odabranom trenu prišao mi je slavni nogometni trener i zamolio da ga fotografiram. Svaki dan na zemlji možemo smatrati Božjim darom poput nepoznatog psalmista koji pjeva: «Ne žudim za predjelima dalekim; jedan mi je korak dovoljan.» Štoviše, poput indijskog dramatičara Kalidase koji ovako pozdravlja zoru: «Zagledaj se u ovaj dan jer on je život, život života. U njegovom kratku dahu skrivene su sve istine, sva zbilja postojanja tvoga; blaženstvo rasta, divota rada, blagoslov ispunjenja.» Zabijmo i mi naš čavao! I on je važan. Još je biblijski prorok naučavao: «Bog u početku stvori djela svoja i dodjeli nakon stvaranja svakom mjesto... Ne smije se pitati: ‘Što je ovo? Zašto to?’ Jer sve će dobro doći u svoje vrijeme...» (Sirah). Hrđavi odbačeni ekser dostojan je dječje pažnje. Djeca su itekako vrijedna naše pozornosti. Koje su to važnije i ozbiljnije preokupacije od jednostavnog gledanja kako blaženo rastu mali ljudi? Oni su poput pjesnika - čuđenje u svijetu, oduševljavanje otkrivanjem jednostavnih svrha predmeta. Prečesto pokazuju ono što odraslima ostaje sakriveno. «Blaženstvo rasta, blagoslov ispunjenja.
Toga je dana, u tom hipu, jednostavna ljudska sreća u veličanstvenom gejziru prštala oko mene. I bio sam središte svijeta.
 
 
drazen-pavlic @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 0

Ispričat ću priču o velikoj ljubavi dvoje običnih ljudi. Dok smo bili na ljetovanju, čuli smo da je Ljerka umrla. Uvijek kad izbivamo na tjedan dana stižu nam vijesti o smrti ljudi koje poznajemo. Kad ste izvan svog mjesta očekujete da vrijeme stoji i da vas sve dočeka onako kako ste ostavili. Zato vijesti o umrlima uvijek djeluju iznenađujuće.
Ljerku sam uvijek predočavao s njenim velikim plavim očima i prnjavorovačkim akcentom kojeg je upotrebljavala neposredno i glasno, bez kompleksa. Bila je knjigovođa u Marijanovoj firmi. Poduzeće su nazvali M + Lj, što je značilo Marijan plus Ljerka. Jednom sam Marijana zezao da mora isporučiti elektromaterijal do subote. Ako ne doveze svoje utičnice i pepeer, firma će mu se uskoro zvati LJ - M.
Sad je Marijan ostao sam.
Već ranije im se stariji sin odselio u zagrebačku Dubravu, u kuću ženinih roditelja. Bez zanata živio je teško. Otac bi zaklao svinjče i odnio im polovicu u njihov zagrebački dom. Jednom je vidio kako je sinak pozvao prijatelje na roštilj i kako su pola svinje, koju je on hranio cijelu godinu, pojeli za jedno poslijepodne. To mu se učinilo neracionalno pa je odlučio da im više neće pomagati. Ne budu se on, Ljerka i njegov mlađi brat tak mučili, da bi on to s prijateljima zatrajbal za dve vure. Ali Ljerka je prelazila preko tih obzira i prkosa i povremeno ipak donosila pakete poklona. Ipak je on bio njezin sin. Majke uvijek praštaju i služe svojoj djeci. Majke jedine pitaju «Kako si?» i pri tom ih odgovor na to pitanje zaista zanima.
S njima je u kući ostao mlađi sin koji je već krenuo s tatom Marijanom po sajmovima. Svakog dana u tjednu je sajam u nekom drugom moslavačkom, podravskom ili turopoljskom mjestu. Tako je već stotinama godina. Tata i sin ranim jutrom sjeli bi u svoj kombi Hyundai, natrpali ga kablovima, brtvama, vijcima i drugim sitnarijama koje seljaci na svojim imanjima trebaju, a nemaju vremena otići u gradove i u specijalizirane dućane. Marijanov putujući dućan dolazio je k njima.
Tog poslijepodneva zaustavili smo se pored Marijanove kuće u Ulici kralja Tomislava broj 10 da mu stisnemo ruku i barem malo umanjimo njegovu tugu. Gledao nas je nekim staklenim pogledom, očima napola ugaslog sjaja. Ne, to nije bio onaj Marijan šaljivdžija na kojeg smo navikli. Navikao sam na njegov poslovni izgled s crnim šeširom i dugim crnim kožnjakom. Sad su njegovo lice krasili bujni crni brkovi koje je očigledno pustio u posljednjih dva tjedna. Sjeli smo na divan i on je počeo pričati kako se zbilo da je Ljerka otišla. Običaj je naših ljudi da se raspituju o detaljima kako se točno nesretni događaj zbio. Time si olakšavaju bol jer je dijele s drugima. Ljerka nije mogla znati da ima urođenu manu u mozgu, žilicu savinutu poput kifle koja je četrdeset godina trpjela strahoviti krvni pritisak da bi na kraju jednostavno prsnula. Marijan je odmah počeo s reanimacijom. Učinio sve što je mogao, čak i ono za što nije znao da je u stanju učiniti. Dva puta je uspio vratiti svoju Ljerku da bi ona zatim iznova izokrenula bjeloočnice i zaspala. Hitna je zaista došla u rekordnom vremenu, ali ni bolničari nisu mogli pomoći.
Liječnici na zagrebačkome Rebru bili su brižljivi i prijazni. Marijan je, dakako, tu njihovu brigu obilato zaslužio. Nakon tjedan dana kome iz koje se nije budila, konačno je zaspala.
Njezin otac, stric Pajić, s kojim zadnjih nekoliko godina nije govorila zbog nekih sitnih nesuglasica, došao je na pogreb, ali u kuću nije ušao.
U svakoj sobi, u hodnicima, u kupaonici, u kuhinji, na zidovima visjele su Ljerkine fotografije.
Tako je Marijan stvorio privid da je Ljerka posvuda oko njega, da je i dalje domaćica u njihovoj kući. Bio je toliko opsjednut Ljerkinim duhom koji je bio sveprisutan, da nas je zaboravio ponuditi tradicionalnim pićem gostoprimstva. Nastavio je govoriti o tome kako je Ljerka zadnjih tjedana svog života posjećivala sebi važne ljude koje inače nije viđala mjesecima i godinama. Da. Ljerka se opraštala. Ljudi kažu da je svaka smrt sudbinska, nešto čemu čovjek ne može umaknuti. Zato govore o predosjećaju onih koji uskoro moraju umrijeti.
Dani su prolazili, a Marijan i njegov mali sin rutinski su obavljali poslove koje se imalo obaviti. Jutro, čaša mlijeka, nahraniti svinje, pustiti kokoši, zatim doručak, pa ukrcati robu u Hyundai. «Sine, mogel si ga oprati… No dobro, tak ide na kišu…» Zatim vožnja, ritmičko njihanje brisača, benzinska pumpa: «Daj pogleč zadnju desnu gumu. Nekak mi čudno vuče.»
Zauzimanje dobrog položaja na tržnici i beskrajno cjenkanje… Povratak kući, Marijan i sin svaki za sebe šutke planiraju idući dan, tjedan, mjesec. Buđenje, posao, povratak kući, san. Opet buđenje, posao, povratak… Isti postupci vrte se u krug i izazivaju dosadu. Marijan se toliko puta zapitao kakvog sve to ima smisla kad ga na vratima ne čeka Ljerkin veseli glas. Jednog dana će i drugi sinak otići svojim putem i on će ostati sam. A čovjek ne može biti sam.
Nije ni pomišljao na ponovnu ženidbu. Kuća u Ulici kralja Tomislava 10 njegova je i Ljerkina muka i nitko drugi se ne može u nju useliti. To bi bilo kao oskvrnuće hrama. «O, Ljerka, gdje si sad? Kleta sudbino, zašto baš da moja žena ima takvu rijetku i smrtonosnu boljku? Pa mi se nismo uzeli samo za dvadeset godina! Valjalo je poživjeti još toliko.» Dolazile su mu riječi župnika Drageca o tome kako će izgledati onostrani život ljudske duše. O tome u Svetom pismu piše da se tam ne ženiju niti udavaju, ne jedu i ne piju. Taman posla da on nakon smrti ne bi svoju Ljerku tam gore srel kak svoju Ljerku.
Jednom su na satu hrvatskog, dok je još bio đak u školi učenika u privredi u Čazmi, čitali neku talijansku komediju o paklu. Izgleda da smrt nije najveće zlo. Ako ima istine u onome što opisuje Dante, tek nakon smrti tijela čekaju nas prave muke! Prije je mislio da grešna duša koja se nije pokajala smrću prelazi u ništavilo. U toj se komediji nižu slike pokojnika koji leže u užarenim grobovima, grizu jedni druge otkidajući si komade mesa, progonjeni od troglavih bijesnih pasa koji ih komadaju, da bi se njihova tijela uvijek nanovo sastavljala i prolazila iste muke. U jednom paklenom jarku ljudi su pretvoreni u stabla, u drugom mrtvi rone u kipućoj smoli i ako promole glavu, odmah ih đavoli mrcvare tako da požale dan kad su se rodili. Po trećima bez prestanka pada plamena kiša. Opisi paklenih krugova naveli su Marijana na čuđenje i razmišljanje o tome zašto bi se Bog htio iživljavati nad grešnim dušama smišljajući tako maštovite načine mučenja?
Em mu je Bog uzeo Ljerku, sad još ak' se ona tamo mora mučiti? «Ako učeni književniki misliju da ti prizori buju djelovali na ljude tak da se buju popravili, nikaj s tog. Zdrav bolesnome ne veruje. Kad nam je teško, obećajemo da se budemo preokrenuli. Ali čim nam se stanje popravi, sve zaboravljamo, ne molimo se Bogu, u crkvu idemo samo radi običaja. Jer, kaj buju ljudi rekli», razmišljao je Marijan.
Znao je da Ljerka neće ustati iz mrtvih. Ali on može otići k njoj! Zar ipak postoji način da opet budu skupa? Da. On će prijeći u njenu dimenziju! Još samo malo vremena da sinak potpuno stane na noge…

drazen-pavlic @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 0

Umro je u svibnju. Nakon bolnice, kome, pogreba i rodbine, poželjela je pobjeći od svega. Pronašla je davnu prijateljicu iz rodnoga kraja, također samu. Uslijedila je ponuda zajedničkog ljetovanja. I tako je, ne snalazeći se u novom položaju udovice, već krajem lipnja otputovala na Jadran. Na zasluženi odmor. Ne znam koliko se uspjela opustiti jer okolina ju je htjela vidjeti ucviljenu i u crnini.
Jedna nesreća ne dolazi sama. Pokazalo se da poznanicu iz maglovite prošlosti uopće ne poznaje dobro. Tako se našla uz bolesnu ženu, shizofreničarku, s teškim koferom, daleko od najbliže autobusne stanice, u njenoj kući na osami. U htijenju da potisne strah nakon muževljeve smrti doživjela je novi neočekivani užas. Probudila se usred noći, a žena je nepomično sjedila kraj njenog kreveta i promatrala je. Mogla joj je nauditi! Suočiti se s tim licem zahtijevalo je gotovo veću hrabrost od suočenja s vlastitom samoćom, sa samom sobom.
Od čega se željela odmoriti? Od života, zajedničkog života i četrdeset i četverogodišnjeg braka u kojem se nije osjećala dobro. Odmoriti se od jednoličnog svakodnevnog posluživanja i brige za njega. Konačno. Nema više peglanja košulja, pranja leđa, nema više pripremanja biranih jela, ugošćavanja njegovih prijatelja i rođaka, sakupljanja mrvica, brisanja tragova.
Koliko god to konačno oslobađanje bilo ostvarenje davno priželjkivanog cilja, sad joj ono nije bilo ugodno. Pred njom se otvorila praznina. Samoća, vakuum, neispunjenost, u momentima su je dovodili do razdražljivosti. Ljudi ne podnose samoću. Prazni prostor nastoje ispuniti bilo čime, načičkati važnim i nevažnim detaljima: tabletićima, planinarskim izletima, berbama grožđa, putovanjima uz penzionerski popust.
Umrli supružnik, međutim, još uvijek je nije puštao na miru. I dalje se uz ručni rad satima pregovarala s njime: «Uzeo si me sa šesnaest godina, dok sam još bila dijete, potrošio me... i što da sada započnem?!»
Prošlost je intrigantna, puna događaja i likova koji nas prožimaju još dugo nakon njihovog fizičkog nestanka. Katkada bismo je rado i mijenjali.
Jedan incident ostavio je dubok trag: čupajući travu s njegovog groba posjekla se na krhotini boce. Oštra bol i duševna potresenost izazvali su nekontrolirani krik: «Zašto me konačno ne pustiš na miru? Više ti neću doći na grob!»
Jednako ubojita bila je druga strelica odapeta iz njegove mrtve ruke. Već nakon nekoliko porodičnih mirovina, dok se još nije ni navikla da ima vlastite redovite prihode, od banke je stigao poziv jamcu za plaćanje, a ubrzo nakon toga i ovrha na mirovini. Zar kao domaćica baš ništa nije u životu zaradila, zašto sada mora strepiti za svoju sigurnost? Tako je bilo cijelog života. Nije znala što on radi, kome što potpisuje: «Tko zna što mi je taj čovjek još u stanju prirediti?!»
S vremenom je počela osjećati blizinu dobronamjernih ljudi oko sebe. Oni su se trudili da joj ugode. Počela je raditi stvari za koje prije nije znala da postoje. Otputovala je u inozemstvo, stekla je prijateljice. Trudila se da u njihovoj biografiji nađe znakovite sličnosti i podudarnosti: «Majke su nam imale isto ime, obje smo rakovi, obje volimo lijepe stvari...»
Samo da prođe dovoljna količina novog vremena koja može pobijediti prošlost.

drazen-pavlic @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 0

Miro je vijugao između brojnih šankova i švedskih stolova oko kojih su se kao muhe oko svjetiljki naguravali pripadnici zagrebačkog jet seta: muškarci u smokinzima i njihove pratilje u raskošnim večernjim haljinama. Te večeri, na proslavi godišnjice Hrvatskog udruženja poduzetnika, još nije naišao na znanca s kojim bi stupio u razgovor. Zapravo on i nije žudio za društvom i visokoumnim doskočicama. Naprosto je tražio toalet. Napokon, na kraju garderobe ugleda niz ogledala koji je upućivao da se tu nalazi rest room. U prostoriji s ogledalima i umivaonicima naletio je na ženu koja je popravljala šminku. Zastao je iznenađen, ne znajući u prvi mah tko je od njih dvoje pogriješio spol.
«Samo naprijed,» – reče nepoznata – «u ovakvim situacijama ja obično biram muški zahod. Jer se nemrem dočekati reda u damskom.»
«Da.» – izmumlja Miro nespreman na konverzaciju s nepoznatom ženom u mokrom čvoru.
«A vi ste poduzetnik?» – nastavi ona znatiželjno, ne ispuštajući ga.
«Ne, ja sam menadžer.» – bubne on.
«Menadžer? A kaj je to? Bi mi hteli objasniti je l' ja to ne razmem?»
«Pa... vlasnici ulažu svoj novac, a menadžeri upravljaju...»
«Aha, vi dakle trošite tuđe novce... Tak rečite... Pa vi ste onda direktor. Zakaj ne velite dobri stari komunistički izraz da vas i ja razmem?»
«Vi se sa mnom šalite.» – reternira Miro svjestan da u ovom neočekivanom purgerskom singlu on nema prednost početnog servisa.
Kad su izlazili iz klozeta, žena mu prijateljski pruži ruku:
«Ja sam Zlata.»
«Miro.» – odvrati muškarac satjeran u ugao neposrednošću žene srednjih godina čija je crna odjeća i cigareta u ruci samo pogledu površnog promatrača prikrivala ljepotu.
«Kolman.» – nastavi Zlata.
«Pejković.»
«Gle ovu facu! Mačka se čudi kaj skupa izlazimo iz ženskog šekreta.» – komentirala je s neskrivenim zadovoljstvom pogled koji nas je ispratio pri povratku u dvoranu.
Zatim mu je počela pričati o sebi. S vremena na vrijeme bi se o njihovo društvo zakačio neki poznanik. Zlata bi zaprepaštenim muškarcima u smokinzima svoje odsječene i sarkastične rečenice bez pardona odapinjala ravno u lice:
«Dečki, eto vidite. Za svoj status ne bi se menjala ni s kim. Udovica sam već sedam godina. I kaj da delam? Nije mi preostalo drugo nego da postanem raspuštenica.»
«Momci» su se u nelagodi povlačili korak nazad. Jedan Mirin poznanik je razumio da mu se Zlata nudi pa se ogradio:
«Milostiva, ja vam tu ne mrem pomoći jer sam otac šestero djece.»
Nakon kratkog upoznavanja uslijedila je šetnja do iduće gomilice moćnih uzvanika kao u čuvenom koncertu Slike s izložbe - Ta-Te-Ta-te-fe-Ta:
«A vi Zlata, što vi radite?»
«Niš'.»
«Kako ništa. Od čega onda živite?»
«Od penzije. Dečki primaju penziju po ocu, a ja sam celi radni vijek provela na rentgenu... Kaj moremo prejti na ti? Sad sam u invalidskoj jer sam ti ozračena do daske.»
Prolazeći pored šanka izvježbanim pokretom, kao da prima štafetu, Zlata dohvati novo pivo. Okolnost da je ozračena do kostiju bila joj je izgovor zašto joj piće i nikotin više ne mogu bitno nauditi.
«Hodi da te predstavim mojemu «menadžeru». Znaš, on ti je jedan od dobitnika priznanja za deset godišnjicu Udruženja. Ne bu ti škodilo za posel ak' upoznaš jednog vel'kog direktora. Niš' me nemoj pitati. Celo popodne i večer se dosađujem s tim starim gosponom. A on je praf' za praf' bil maturalni plesač mojoj staroj.»
Kad se čovjek malo bolje zagleda u Zlatinu dušu, uopće se ne radi o banalnoj ženi. Iz nje je tim oporim glasom progovarao revolt protiv sudbine. Majka joj je govorila neka ne traži muža u birtiji. Nije ga našla ni u 'Kvarneru', ni u 'Paliću'. Udala se uredno i bogato. U stilu njenog sarkazma, reklo bi se: je, al' je umrl. I eto kaj sad ima. Ostao joj je četverosobni stan na Zrinjevcu i usisavač Kirby od tauzenda maraka. Ak' je slučajno na drugom kraju stana, ni telefon nemre čuti. Tak' kad dečke spremi za školu, po celi dan sauga. A uređivanje stana barem je na tren udaljava od ogorčenja životom.
Na koncu večeri, Zlata odluči da je tuluma i neobaveznih razgovora bilo dosta:
«Mogla bih i poći. Znaš, ja se svako jutro ustajem rano jer u sedam svoje dečke vozim u školu. Nemrem ih tek tak pustit' na ulicu.»
Miro je svoju sugovornicu kavalirski ispratio do garderobe:
«Bilo mi je drago. Neka vam je sa srećom.» – reče.
«Ah, moram poživeti još 7-8 godina, dok dečki ne buju punoljetni.» – govorila je o svom preostalom životu kao o nečemu što bitno ne pripada njoj. – «Dalje ni važno. Bok! Dok se opet ne zaletiš u ženski WC.»

drazen-pavlic @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 0

Odvjetnik Grivičić sjedio je za radnim stolom u svom uredu u Ulici Ivše Lebovića i razmišljao. Prijao mu je odmor u omiljenoj chesterton fotelji. Volio je hladnoću zelene kože s niklovanim zakovicama. Ispružio je noge na radni stol s dva reda teških ladica punih spisa, u zamračenoj sobi osvijetljenoj tek škrtom svjetlošću stolne lampe. Petak je poslije podne. Pripalio je cigaretu i pokušao se opustiti nakon još jednog napornog radnog dana. Htio je pustiti sve one nepoznate ljude da zajedno sa svojim pričama napuste njegovu sobu i um. Mislio je na predstojeći vikend kada će cijela obitelj Grivičić otići na seosko imanje u Višnjevac. On i njegov sin Borna jahat će na konju, dok će Ines s malenom Ksenijom prošetati uz rub šume Dobrovite, sve dolje do ribnjaka. Vremenska prognoza je povoljna, a nema ništa ljepše od jeseni na Bilogori.
Danas je ranije otpustio tajnicu. Ona putuje u Grubišno Polje na kolinje i treba obaviti sve pripreme, kupiti crijeva, papriku i sol. U ovo doba godine ljudi u svoje škrinje spremaju svinjske polovice i čvare mast jer hrvatske plaće nisu dovoljne za zadovoljenje potreba koje nameće današnje društvo. Iz razmišljanja ga prenu kucanje:
«Da?»
«Dobar dan, gospon doktor, oprostite, nije bilo nikoga, pa sam…» - govorila je malena žena u iznošenom crnom kaputu.
«U redu je.» – kroz glavu mu prođe misao da je njegovo radno vrijeme završeno. Ali kako da odbije stranku?
«Izvol'te, gospođo!» – reče glasom u koji se vratila odlučnost od prije podne.
«Ja, ovaj, dolazim kasno, ali znate, nemojte se ljutiti, otkako je moj Nikola umro, ima tome sedam mjeseci, svaki dan idem na Staro groblje pa sam, onako usput… Iako mi je Borik bliže, znate, na Svetom Andriji su moji roditelji imali mjesto…» – žena je fiškala počela obasipati nepotrebnim detaljima, očito u neugodi što ga je prekinula u odmoru.
«Nema problema, gospođo, sjednite. Recite, kako vam mogu pomoći?»
Odvjetnik Vjekoslav Grivičić ugasio je cigaretu, podigao žaluzine, uzeo rokovnik i penkalo te se namjestio u službeni stav spreman notirati samo ono bitno iz slučaja žene koja stoji pred njim.
«Doktore, moj Nikola je bio veliki šaljivdžija. Bilo je to kad je još mogao hodati, prije nego što ga je šećer prikovao za otoman u našem boravku. Jednog dana došao je kući i rekao mi:
'Stara, spremaj se. Idemo na općinu!'
'Kud me sad opet vuče?' - pomislila sam.
'Moramo nešto potpisati. Rastavu, znaš. Našao sam mlađu.'
Vjerovala sam da je to jedna od njegovih šala. Svoju polovicu našeg stana toga je dana prepisao na mene.
'Branka, ne budeš imala probleme kad ja umrem. Znaš da imam djecu iz prvog braka.' – tako mi je rekao.»
«Hm, da. Zakon o nasljeđivanju je tu jasan. Svakom djetetu pripada dio…» - složio se odvjetnik Grivičić.
«Da, ali eto, problemi su za mene došli s druge strane. Neki dan je na moja vrata pokucala Josipa, ušla kao vjetar i odmah s vrata rekla:
'Bok, mama. Ne, neću sjesti. Nemam vremena. Čuj! Ti moraš stan prepisati na mene.'
'Daj, čekaj, Josipa.' - rekla sam joj.
'Pa ja još nisam umrla.'
'Znaš, ti se danas-sutra možeš udati pa ću imati problema. Neka tvoj budući pusti korijenje tu, morat ću s njim i njegovom djecom dijeliti.'
Odmah sam joj rekla. Ne budem ja ništa prepisivala. Imam samo tebe, a kad umrem, sve što imam će pripasti tebi. Kome bi drugome? Doktore, jasno da i ne pomišljam da bi nekog dovela u moj i Nikolin stan. Ja svaki dan po nekol'ko puta idem njemu na grob, pomalo pletem i s njim razgovaram. Ali on šuti. Zato sam, eto, došla k vama da mi savjetujete što da radim.»
Kad je žena u lanjskom crnom kaputu otišla, odvjetnik Grivičić ponovno je ostao sam sa svojim mislima o tome kakvi sve motivi pokreću ljude. Taj Nikola se još nije pošteno ohladio u grobu, a njegova kći, umjesto žalovanja, već djeluje na debljanju svoje imovinske kartice.
I tako je Vjekoslav Grivičić tog petka kasno poslije podne zaključao svoj ured i s njim sve spise i probleme. Otputio se kući misleći na predstojeći vikend i izlet u Višnjevac. A u ponedjeljak ujutro, na kavi u caffeu Ad acta, konobarica Goga raspričala se o bjelovarskom crnom vikendu: poginuo mladić na motoru, jedan si je branitelj u nedjelju rano ujutro pucao u podbradak, nakon što je ženi i sinovima ostavio oproštajno pismo. A njenu frendicu Josipu u subotu ujutro na obilaznici je pokupio kamion-mješalica pun betona i na mjestu usmrtio. Vatrogasci su dva sata rezali lim zgnječene Toyote da bi njeno tijelo izvukli na cestu.
«I onda ti budi pametan i nešto planiraj u životu.» – zaključi Goga i zgnječi Ronhill light u limenu pepeljaru na šanku.
Vidio je on i čuo za mnoge slučajeve koji mu daju za pravo kad pomisli da su stvari, kuće, oranice zapravo subjekti koji privremeno dopuštaju ljudima da ih posjeduju. Nikola i njegova djeca iz prvog braka, Branka i njen darovni ugovor, Josipa i pokušaj da se uknjiži, svi su oni samo prolaznici u bitnom i samostalnom životu tog stana. Ti smiješni ljudi lome koplja, svađaju se, nerviraju i umiru, a njihove nekretnine žive vječno.

drazen-pavlic @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 0

 «Dim se penje, uzvisuje, krili, pravi elipse, kolute, spirale, a jedan prozračan, malo tajan dan naslućuje se, razabire se iza koluta dima, kroz te kolute.»
(Tin Ujević: Duhan, uživanje duhana, dim duhana i trovanje duhanom)
 
Gledao sam mladića kako leži na klupi katamarana na ruti od Lastova do Splita. U Veloj Luci izađe na gornju palubu. U jednoj ruci nosio je  plastičnu šalicu kave iz koje se pušio opojan miris, drugom je otvorio džep jakne od trapera i iščeprkao cigaretu. Duhan u šest ujutro? Zar se pomisao na prvu jutarnju dozu ledene stvarnosti može odagnati jutarnjom kavicom? Doista, stvarnost se na svakom koraku pokazuje odviše tvrdom. Definitivno se lakše podnosi razblažena koprenom duhanskog dima. Stimulansi i zadovoljstva koja pružaju kava i duhan obrambeni su mehanizam protiv hladnoće krute zbilje.
Neki od stvarnosti bježe ispijanjem konjaka. Neka se malo zavrti u glavi! Drugi puštaju glazbu. Ona, bolje od svega, realnost omata bojama mašte. Taj postupak pomaže da se prebrodi iskorak fantazije u odnosu na zbilju. U kutu salona djevojka sa slušalicama, sama u svom svijetu, lagano glavom podražava ritam. Ona sve radi uz glazbenu zavjesu: jede, uči, čak i spava. Bez ritma bubnja život prolazi odviše prozaično.
Svi se oni boje predoziranja stvarnošću. Oporost života je prejaki shot koji može usmrtiti.
Na susjednoj klupi sjedi radnik u plavom kombinezonu. Kad teško fizički radi, rado popije nekoliko piva. U situaciji miješalice za beton, kad je njegova ljudskost svedena na jednolično gibanje lopate i zvuk šljunka koji šušti i bubnja po hladnom metalu, a bubanj mu svojim okretanjem i monotonijom zvuka pojačava vrtoglavicu, kad mora udisati kroz oblak cementne prašine, veseli ga osvježenje pivom.
U TV salonu dvojica mladića napeto gledaju teniski meč. Sportsko nadmetanje zaokuplja mladiće koji još nisu iskusili pravu stvarnost pa misle da je svijet igralište, a život igra.
Sa mnom putuje Tomo. Daje mi vizit kartu:
«Pijuk, Tomislav Pijuk! Znaš li što znači moje prezime?»
Tomo se bavi eko-uslugama. Iznajmljuje kemijske zahode, odčepljuje kanalizacije.
«Jebiga, ljudima trebaju moje usluge. Da se ne udave u vlastitom izmetu.»
Ima slobodan komad zemlje u predgrađu Splita. Pita me savjet. Kako bi je najbolje upotrijebio?
«Možda izgradim jeftino svratište za kamiondžije. Sobicu za jednu noć, prosti toalet, parkiralište, ulaz straga.»
Tomislav neprestano priča. On ne čita, ne gleda filmove. Nema vremena za to jer neprestano nešto smišlja. Da se povuče iz ovog posla? Što bi bilo unosnije? On računa! Tako najradije pristupa svijetu. Plaća ljude na sat ili na dan. Ili na mjesec. Zato pokušava što više izvući iz njih. Priča da se životni vijek može usporediti s metrom:
«Recimo da muškarac doživi prosječnu starost od sedamdeset i pet godina. Eto, meni je sad pedeset i pet. Najbolje godine su prošle. Imam još petnaest, dvadeset godina, uvrh glave, da proživim i uberem vrhnje. Imam dovoljno novca kojim mogu platiti životne užitke. Zar bih sad trebao započinjati ambiciozne projekte? Ne dolazi u obzir!
Tomo nesvjesno objašnjava svoj odnos prema stvarnosti. On ne čita, već djeluje. Želi izvući maksimum. Čovjek je koji sam sebe oslovljava s Tomislav Pijuk u prosjeku pet do šest puta dnevno. Ne pokušava zamisliti kako ga drugi ljudi vide. Ali nije važno. Neka se drugi ravnaju po njemu. Poduzetnik voli biti u društvu, pričati šale, voditi glavnu riječ. Gledao sam ga jučer za večerom. Neprestano treba publiku koja će se diviti njegovom uspjehu. U punoj je snazi, stoji čvrsto na tlu. Ne puši i ne pije.
Ipak, on je pravi pravcati narkoman jer se dozira ogromnim količinama čiste i jake zbilje. Kroz njega prolaze ljudi, minerali i godine. Svi ostavljaju tragove. Nakon ogromnog aktivizma ostaje praznina.
Brod je napokon pristao u Splitu. U jednom caffeu na rivi ispijam svoju jutarnju kavu. Slobodna javlja da se danas očekuje pristajanje američkog nosača aviona. Izlazak u grad dobit će pet tisuća marinaca. Zato u prijestolnicu Dalmacije hrle prostitutke iz cijele Hrvatske i Bosne. Njima treba novac kojim će kupiti sredstva za ublažavanje životnih patnji. Marincima opet treba zabava da razvodne surovost vojničke avanture. Strogo je podoficirsko pravilo: «Ako ne želiš ekscese u jedinici, pruži vojniku alkohola i putenih užitaka».

drazen-pavlic @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Ljubavnik ili ljubavnica čovjeku se događaju nakon što prijeđe prag petog desetljeća života. Ovu definiciju rekla mi je generacijska prijateljica, vjerojatno u samoobrani, u situaciji koja je možda sličila pozivu na grijeh dok smo još bili ante portas te rizične dobi. Zazvučalo je kao točan opis pojave čiju nužnost nije moguće izbjeći. Kako se doista događa, na zaprepaštenje zakonitog bračnog druga i uz sablazan okoline, da ozbiljni i stari ljudi polude i pokleknu pred emocijama i strastima?
Svejedno je prestaje li On najprije voljeti Nju te Njegovo srce prazno zvjera uokolo i poziva novu ljubav svog života ili drugo Sunce silinom i toplinom svojih zraka prosto istiskuje i zasjenjuje dotadašnje! Možda se to događa nekako istovremeno? Dok danja zvijezda još putuje prema zalasku, romantična mjesečina već se pomalja na obzoru.
Kako god bilo, izgleda da napušteno srce žarko želi da se u njemu nastani nova Afrodita. Whitman je rekao da je svako tijelo pod fatalnim utjecajem sile gravitacije, baš kao i Zemljina kugla, samo što ljudska tijela ne privlače jedno drugo zbog težine, nego zbog ljubavne boli.
Nedavno sam u lokalnom vlaku slušao čavrljanje dviju žena: «Moj brat je bio tako pametan dečko. Ali nije našao onu pravu i njegov život je upropašten. Gledaj zatim svoga brata. Odlikaš, ljepotan. Zar mu se nisu svi divili? I na kraju, dečko koji obećava skrasio se s takvom glupačom.» Te žene nisu znale da je možda pod utjecajem gravitacijske sile ljubavi (ne)sretni mladić pao u ropstvo, u potpunu vlast svoje dragane.
 Kao što znamo, ljubav vrlo često pobrka račune. Unatoč tome, čovjek može reći da je sretan ako pronađe osobu s kojom zna dijeliti isti dah, živjeti isprepletenih nogu i moždanih vijuga, koja mu u teškim trenucima daje koristan savjet i novu snagu, s kojom se uzajamno hrabri za nastupajuće epizode životne sapunice. Usprkos malograđanskom preziru prema običnoj ljudskoj sreći, ako toga nema, ljubavni slučaj prije ili kasnije završava u kakvom sudskom spisu s opaskom: «Razvod zbog nepomirljivog neslaganja karaktera.»
Slučaj je htio da sam, spremajući se na ljetovanje, u torbu nasumice ubacio priče Heinricha Manna. Na početku jedne priče stoji opis početnog zanosa dvoje zaljubljenih: «Htio je da je ima. Ona je htjela da je on ima.» U slučaju koji je opisivao pisac ljubavni ideal je očigledno bio postignut! Nakon dolaska u hotel koji je nedavno adaptiran, u ladici stola pronašao sam rukopis. Sliči nacrtu nedovršenog ljubavnog spisa negdašnjeg hotelskog recepcionara. Ne mogu objasniti zašto taj rukopis tako čudnovato oponaša moju ljetnu lektiru. Donosim ga u cijelosti i u obliku kakvom sam ga otkrio:
«Nadolaskom naših teških trenutaka, dok je slučaj koji se zove život prijetio da mi iz ruku iščupa zakonitu ženu, osjetio sam kako mržnja može svom svojom silinom nadomjestiti ljubav koja je netom ishlapjela. Još sam se jače naježio kad sam počeo osjećati da bi njezin mogući odlazak značio i nestanak dijela mene, zauvijek. Jednom sam slušao kako je naricao suprug kome je umrla žena: 'Ona bješe nestala, posljednja koja me je još vidjela mlada, koja me je zvala po imenu. To se više ne vraća.'
Počeše mi pred oči navirati riječi i slike čija smo značenja znali samo moja supruga i ja. Naša prva sjedinjenja, dok smo bili jedno tijelo, s dvije glave što se bez prekida cjelivahu. Sjetih se naših susreta u krošnji čempresa, romance na farmi njenog oca, opijeni od ljubavi i mirisa svježe pokošenog sijena, njenog hrabrog bijega u Veneciju sa mnom, protiv očekivanja patrijarhalne seoske obitelji. Šah-torte ispečene u čast dvoje vjerenika. Sedamnaest ruža s kojih sam pedantno odstranio sve bodlje da se moje zlato ne ubode. Stotine njenih pisama pisanih zelenom tintom zbog kojih sam bio heroj vojarne. I sve bi to trebalo postati nevažno, banalno, bez snage da budi sentimentalna sjećanja u našim budućim zajedničkim večerima dok nas djeca napuste, konačno i zauvijek?!
Čuo sam od mnogih parova da su pojavom bračnih problema istovremeno izgubili seks. Doista, s iščeznućem tjelesne bliskosti nestala je naša prisnost. Tim radije sjećam se našeg zlatnog doba.
Uvijek ću pamtiti srpanjsku večer kad je olujno jugo uzburkalo more i otpuhalo moj unutarnji mir. Umjesto da utonem u spokoj sna, počeo sam se prevrtati po kratkoj hotelskoj postelji, bezuspješno tražeći udoban položaj. Samo je ravnomjerno disanje moje drage remetilo rastući nemir koji se sve silnije kovitlao u meni. Položio sam ruku preko njenih bokova pazeći da je ne probudim. No vođena čežnjom muškarca željnog nježnosti ruka je puzila preko mekog trbuha i na tren se zaustavila na njenoj dojci. Umorno tijelo moje drage ležalo je pored mene bez znaka spremnosti na obranu. Bespomoćnost i raspoloživost tog tijela, njegova potpuna predanost, dizala je adrenalin u mojim žilama. Pred mojim očima bi rasprostrta ljepota lijepo zaobljene zrele žene. Nekoliko časaka kasnije, oslobođena lagane noćne odjeće, njezina ženskost svjetlucala je pod blijedim osvjetljenjem vjetrovite mediteranske noći. Dok su stotine mojih cjelova poput potoka pljuštali po mekoj koži, naga žena ispod mene počela je lagano podrhtavati. Njenu golotinju prekrih svojom nagošću. Nikamo ne žureći, temeljito sam ispitivao njena skrovita mjesta isisavajući darove libida. Lucidnost igre tijela koja u tom trenu, sama u svemiru, vape samo jedno za drugim, izazivala je potoke miline i valove dragosti koji su se, stenjući i sopteći, prelijevali preko nas. Zanos u taj mah dosegne svoj vrhunac.
Bila je to svetost sjedinjenja u našim sretnim časovima. Mužjačka strast uzimanja i pobjeđivanja našla je svoje zadovoljenje. Ženska podatnost i nagon darivanja u istom su činu dospjeli do punog ispunjenja.
U zatišju koje je nastalo u našoj sobici, nakon nekoliko minuta osluškivanja vanjskih šumova, moja žena je rekla:
«Vjetar će noćas zasigurno polomiti mnoge grane.»
Zaboravljeni od svih vrsta obveza, te smo noći imali jedno drugog u potpunosti, kao što se lijepo izrazio Heinrich Mann, 'kako ima samo čovjek čovjeka, od sveg vlasništva najčvršće.'«
Ne znam kako je ljubavni slučaj nepoznatog recepcionara završio. Ili možda još uvijek traje? 

drazen-pavlic @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 0

Zaručnik
:
S usana tvojih, nevjesto, saće kapa,
pod jezikom ti je med i mlijeko,
a miris je haljina tvojih
kao miris libanski.
Zaručnica:
Ustani, sjevernjače,
duni, južni vjetre,
duni nad vrtom mojim,
neka poteku njegovi mirisi.
Neka dragi moj dođe u vrt svoj,
neka jede najbolje plodove u njemu.
Zaručnik:
Došao sam u vrt svoj,
o sestro moja, nevjesto,
berem smirnu svoju i balzam svoj,
jedem med svoj i saće svoje,
pijem vino svoje i mlijeko svoje.
(Pjesma nad pjesmama, iz III. prizora)
 
Oduvijek su ženke znale namamiti svog mužjaka izazovnim izgledom, lijepim glasanjem, zanosnim mirisom, znakovitim pogledom. Tog je jutra moja draga nazvala i zagonetno objavila da će otići u vrt te da je tamo mogu zateći do šest sati. Nakon toga mora otići jer ima neodložnog posla. U prvi mah ispod banalnog sadržaja te informacije nisam pročitao poruku. Tek nakon nekoliko sati, kroz vrisak telefona i žamor radne svakodnevice, uhvatio sam tajno značenje. Bio je to poziv meni, njenom mužjaku, da «dođe u vrt svoj». 
Na puteljku pored vikendice parkirao sam u sumrak. Moja draga je brala grah. Teško je opisati s koliko nježnosti je zračio njen pogled. Kao da mi je govorio: «Tu si. Dakle, želiš me. Još sam ti primamljiva.» Završila je s otkidanjem polutrulih mahuna i kratko rekla: «Gotova sam.» Mirnoćom koja je opčinjavala sjela je na panj i oprala noge. Zatim se šutke uputila u kuću.
Ja sam obilazio naše imanje i poput orla koji vreba svoj plijen oko svoje drage upisivao sve manje krugove. Tu i tamo sam ubirao preostale bobice grožđa s čokota koji su okruživali naš rajski vrt i tako nesvjesno pojačavao erotski naboj ljubavne predigre.
Iza zabravljenih hrastovih vrata ostala je mirisati plodna jesen, a ja sam svoju divnu dragu imao na dlanu u samotnoj vrtnoj kući. Ušao sam dok je svlačila radnu odjeću. Znao sam da očekuje moj prvi potez. Nježno sam je privinuo k sebi i poljubio. Uzvratila je poljupcem i dugim uzdahom koji je svjedočio o stanovitom olakšanju. Sasjekla me raskoš njenog tijela izloženog na postelji u figuri sa sramežljivo skupljenim nogama. U sjeni dana koji je izdisao izgledala je nestvarno lijepo. 
Izgubljen u vremenu i prostoru već časak kasnije pohotno sam pio izvorsku vodu iz njenih grudi, srkao med i mlijeko ispod njenog jezika, lizao saće s njenih usana, udisao mirise cvjetova iz njenog čarobnog vrta. Topao ljetni zrak komešao se od krikova poljskih ptica grabežljivica i tutnjao jekama proživljenog dana jecajući od pritajenih želja i dragosti našeg susreta. Moja draga je tražila oslonac ispod mojih pazuha. Ostao sam ležati u slatkom zatočeništvu njenih nogu još nekoliko časaka. Otvorio sam vrata i sjeo na panj. Ona je privrženo sjela pokraj mene. Ispili smo bocu piva. Ponudila me orasima s mladog stabla u našem vrtu, s prve godine njegove plodnosti. «Ima ih pet. Stari ljudi kažu da prve plodove s drveta trebaju pojesti oni koji su još plodni i mogu rađati djecu.» 
Večernji povjetarac donosio je šumove obližnje šikare. 

drazen-pavlic @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 0

Subota je prije podne. Proljetno sunce je dobro ugrijalo i na rivu izmamilo splitsko mnoštvo.
Poduzetniji su potekli put Vidilice, pa i dalje, u šetnju stazama kultnog Marjana. S njima je, u predahu jednoga putovanja i bez snage da zamisli bolji plan, krenuo Miroslav J. Došetao je do crkvice uzidane u okomitu stijenu.
Grupice šetača već su se sasvim prorijedile i kraj kapele svetog Nikole sad plaze još samo najuporniji. Mladić s planinarskim konopima preko ramena traži izazov u najtežem usponu. Iza okuke, na drvenoj klupici, znojnu odjeću suši penzioner. Kroz divotu prašine prolaze dvije žene, živo komentirajući neku situaciju s radnog mjesta. Ljepotu prirode kao da ne primjećuju.
Tako se u njedrima brda Marjan našao šaroliki svijet. Svatko si za dušu ili za tijelo uzima od njegove ljepote. Miroslav promatra taj jedinstveni Božji hram i divi se ljudskoj marljivosti i čudnovatom htijenju da se učini nemoguće. Teško se i pogledom popeti na mjesto na kojem je graditelj ostavio svoj znamen. Ipak, u raspuklinama kamena gdje je vjetar natrusio malo zemlje našlo je svoje stanište stablo čempresa i kaktus. Drvo iz litice izbija vodoravno, a zatim se snagom sunca koje daje život ispravlja prema nebu. Razvija krošnju poput paunskog repa s ponosom i prkosom, kao da na svjetlo dana želi iznijeti sve bogatstvo svoje nutrine.
Razmišljao je Miroslav kako su ovakva mjesta stoljećima bila oaze samoće redovnicima. Kontemplativna ljudska priroda tu je nalazila smirenje za dušu i idealnu kombinaciju za svoj rast prema ljudskom savršenstvu. Naprotiv, aktivna duša koja je u osamu bila bačena protiv svoje volje u takvom je zatočeništvu zasigurno patila i propadala.
Pustinjak je na mjestima poput ovog tragao za idealom ljepote i mudrosti. O kakvom je idealu trenutačno razmišljao Miroslav J.? Bio je točno jedan sat ranog poslijepodneva, vrijeme koje su, koristeći stanku za ručak, on i Milena obično provodili zajedno. Prošlo je već nekoliko sedmica od njihovog zadnjeg susreta i sad mu je već silno nedostajala. Usnice su mu bile suhe od naleta tramuntane, a duša je ćutila pustoš koju je mir ovog mjesta pojačavao do ludila.
Nametnuta samoća nije mu godila. Bilo je jasno da se nije uklapao u Milenine planove bliske budućnosti. U njezinim nesigurnim kretnjama, u nepovezanoj maniri govora, u očima koje su ga uporno izbjegavale tog ranog poslijepodneva, osjećao je predskazanje njihovog skorog rastanka.
Na svoj kontemplativni način prisjećao se poljubaca koje je sebi svojstvenom zauzetošću lijepila po njegovom licu, kao da kistom packa po slikarskom platnu. S čežnjom je reproducirao njihove prisne razgovore:
«Žao mi je svakog trenutka kada si htio nježnost, a ja sam te odbijala» - govorila bi mu u trenucima kad bi dohvatila istinu života. «Ne bi li bez toga naši životi bili prazni, a srca potištena?»
«Vidiš, a muškarci uvijek žele ići do kraja. Dok si se ti u mom naručju rado prepuštala snu, ja sam, obuzet zanosom dodira, želio dovršiti ono što smo započeli.»
Milena je svakako bila žena po njegovoj mjeri. Okolnosti su ih razdvojile. Danas je u svakom kamenu i sjenci proljetnog podneva prepoznavao njen lik.
Oh, kako su mu samo nedostajala njihova sjedinjenja! Vapio je za njima istom silinom kojom je čempres u vrleti iznad njega trebao sunce te je zato tako tvrdoglavo i svim prirodnim preprekama usprkos čudesnom vitalnošću stremio uvis. Istom takvom upornošću Miroslav je nastojao ponovo dosegnuti svoju Milenu. Njegova jedina briga bila je pronaći mjesto i vrijeme na kojem će njih dvoje opet biti zajedno.
Sad je prevladala njegova aktivna pridoda. Da, potražit će je čim se vrati u rodni grad! Doista, zašto se ne bi ponovno sreli i još jednom popričali o svemu? U svijetu bez Milene njegova bi duša zasigurno patila i tiho propadala.

drazen-pavlic @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 0

U subotu prije podne žene idu u nabavku. Zatim pripremaju ručak. U pauzi, prije nego u ruke uzmu usisavač, djecu odvezu na tenis. Njihovi muževi u isto vrijeme sastaju se u kafićima. Vode razgovore o dobicima u sportskim kladionicama. Moguće su i druge šuplje teme.
Prošle sam subote u caffe baru Forum sreo starog znanca: «Ha, ljubiti se s vlastitom ženom! U našim godinama? Moja žena i ja smo kao braća. Ma što braća, mi funkcioniramo kao dvije sestre.” Tema svakako izvan zadanog klišea. Bio sam uvjeren da je njegov stav posljedica ratnog sindroma. Ili je moj znanac zapao u krizu srednjih godina? U svakom slučaju, nije lako priznati pad seksualne moći. Lakše je odustati. Kako kaže anegdota: gdje sam jednom stradao ili iznevjerio očekivanja... to mjesto je bolje zaobilaziti. Ispričao sam to našem zajedničkom prijatelju. I on je spremno nadovezao: „Pazi, prešli smo četrdeset i pet. Ljubakati se, trčati niz stepenice kao zaljubljeni u filmovima? Djeluje neozbiljno.” Pogledao me pitajući se kakvo je zapravo moje mišljenje. Nakon kratke stanke zaključi: „Laže onaj koji kaže da je nakon dvadeset godina braka još uvijek zaljubljen u svoju ženu.”
Odšutio sam. Ali vama mogu reći. Kod mene je ovako. Najbolji seks možeš doživjeti pred jutro. Upamtio sam to pravilo još od mladih dana dok mi se seks u ranu zoru događao češće. Istina, sada u postelju padam prvi i ne budim se do jutra. Nekada je ruka moje supruge imala tajni noćni dogovor s jednim dijelom moga tijela. Taj djelić mene poslušno bi skakao ususret već na prvi stisak njene šake, hvastajući se poput pauna. Da bi se zatim kao u nekoj nelagodi nojevskim refleksom zagnjurio u njen žbun. Nekada…
No, po povratku sa svadbi - ili sladbi, kako reče naša malena - mojoj ženi i meni još se zna dogoditi sladostrašće u osvit novoga dana. Ti su susreti naročito srdačni onda kad je ona na pola puta između dvije mjesečnice. Ženke svih životinjskih vrsta u to doba osjećaju pojačanu želju. Moja draga voli reći: «Zašto sam tako prirodna?»
Ne poznajem radosniji trenutak od onoga kad mi pred očima bljesnu dvije prekrasne sise koje su svojim nektarom dojile našu djecu. Kako ne bih uživao ljubeći svoju ženu? U tim momentima pomišljam: «Ah, ženske grudi. Zbog njih na promenadama već od proljeća svemu što osjeća muškost oči iskaču iz duplji.» Zatim, trenutak oslobađanja od preuskih gaćica kad su s tog očaravajućeg mjesta već potekli potoci miomirisa, plemenitiji od vonja najboljih sireva. Ma kakav zov sirena! Tome se odupri ako si heroj.
Trenutak kasnije njeno umorno tijelo već refleksno poskakuje ispod mojih ruku. Od čarolije dodira otvaraju se Sezamove pećine, razmiču se zidine. I tijela se spajaju, bešumno i spremno. Prianjaju jedno uz drugo kao dvije polovice jedne te iste naprave vrhunske izrade. A ja, u maniri vještog stratega, prodirem iz dva pravca. Poljupcem potiskujem njene uzdahe, a njena obrana istovremeno popušta tamo gdje je žensko najslabije. Utapam se u užitku, a sokovi mog tijela već vriju i oslobađaju sav nemir i otrove neprospavane noći. U uzduh se spontano oslobađaju uzdasi. Pjesma je to nad pjesmama, bolja od čuvene, iz šapta satkane šansone Je t'aime. U toj fugi moji i njeni glasovi prepliću se sami od sebe. Moje zlato stenje, iako joj je drago. Rat je to u kome nema pobjednika, ugnjetavanje bez žrtve.
A onda, stiže primirje. Dvije polutke jednog božanskog stvora – Ja i Ona - rajski, bez srama i nagi, jedno pored drugog ležimo na bjelini plahte bračne postelje. U završnom poljupcu skriva se zahvala za pruženi užitak. Baš kako je Bog u početku prorekao: «I bit ćete jedno tijelo.» Zatim ona potraži utočište na mom ramenu, zahvaljujući nebu na primljenim darovima.

drazen-pavlic @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

S propašću Federacije u Sesvetama je prestalo s radom predstavništvo automobilske tvrtke iz njezine najistočnije Republike. Tako je Josip u kasnim četrdesetim godinama života ostao bez posla. Onakav natmuren i obezglavljen zbog gubitka ugleda važnog poslovođe nastavio je svakodnevni ritam ranog ustajanja i odlazaka od kuće točno u vrijeme kad je inače kretao na posao. Hvatao ga je strah pri pomisli da će djeca primijetiti: «Tata više ne radi.»
Jednom je bauljajući po gradskim kafićima slučajno naletio na Drageca. Davno je bilo kad je Josip Dragecovoj mladenki bio vjenčani kum. U odnosu na njezinu stasitu pojavu i visoku petu Josipov nizak rast na prigodnim vjenčanim slikama djelovao je groteskno: mali kum pored divovske žene.
Nakon što su razmotrili situaciju na vrhu tabele prve nogometne lige, Dragec je Josipu savjetovao da se vrati svom automehaničarskom zanatu. Da. Lako je to reći. On je poziv odabirao kad je bio mlad. Sada je osjećao bolove od išijasa u leđima i sama pomisao na zalijeganje po radioničkim grabama bila mu je odbojna.
S druge strane, pričinjale su se razne drugačije mogućnosti zarade. Bilo je vrijeme tranzicije, opraštanja od socijalizma. Moda osnivanja privatnih poduzeća zahvatila je široki krug ljudi. Nošen općom euforijom poduzetničkog trijumfalizma dočepao se studije ekonomske opravdanosti proizvodnje tjestenine. «Tko ne zna uzeti ponuđeni novac, nije zaslužio da mu bude bolje» - govorio je tih dana. Osnovao je firmu i započeo proizvodnju. No ubrzo su okolnosti krenule svojim putem, a Josip svojim. Morao je ostaviti tjesteninu i olako stvorene financijske obveze da malo odstoje i priznati još jedan poraz.
U novonastaloj situaciji maleni čovjek Josip nije vidio svjetlo na horizontu. Bilo je teško suočiti se s činjenicom da on, glava obitelji, sjedi na grbači svoje žene. Malo zbog povrijeđenog muškog ponosa, a ponešto iz praktičnih razloga, ponudio je Lidiji da prodaju kuću, vrate dugove, a eventualni ostatak novca podijele. Nije pristala jer su se djeca i ona u kući lijepo smjestili, a osim toga, Lidija nije vidjela problem u tome što hrani vlastitoga muža.
Stvar su riješili tako da je Joco odselio u njihovu vikend-kuću kraj Šibenika. U toj vansudskoj podjeli imetka njemu su pripali vikendica i filozofska pitanja o smislu života. Često ih je sa značajno uzdignutim kažiprstom postavljao prijateljima za šankom. Lidiji su ostali obiteljska kuća i roditeljske brige. Lidiju i Josipa povezivali su još samo bol i osjećaj promašenosti projekta zajedničkog života. Obuzet sobom i svojim problemima Joco više nije telefonirao kući. Nije želio znati kako su djeca. Ah, oni su već pomalo odrasli ljudi. Imaju dosta svojih problema i bez njega. Možda bi se morao suočiti s prijekornim pogledima koji bi mu govorili: «Tata, zašto ne brineš o nama?» Već ranije je ostatak ovozemaljskoga trajanja odlučio provesti poput ljuske oraha na valovima rijeke života. Bez težišta i obveza, životareći od danas do sutra. 
Ostalo je da se vidi hoće li se Josip i njegov život prepustiti laganom raspadanju ili će čitav slučaj prekratiti iznenadni moždani udar. Ili nalet kamiona. Nove nade nije više umio zapaliti.
Tako su na koncu beznadno popucale bračne veze malog kuma Josipa. Veze koje su jednom bile zakovane čvrstim planovima i zanosnim idealima i koje su u svoje vrijeme djelovale neraskidivo.
drazen-pavlic @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 0


Ne slutimo koliko roditeljski primjer ulazi pod kožu kao mjera što je pravo i krivo, a što je zlo i dobro. U krilu svojih majki i očeva učimo se surovosti i blagosti, ljubavi i mržnji. Ljudi nezadovoljni vlastitim djetinjstvom kažu: «Ja ću svom djetetu pružiti bolje i više». Tvrdoća srca prenosi se s koljena na koljeno, a grižnja savjesti u obliku pitanja «Jesam bio dobar svojoj djeci i supruzi?» odgađa se sve do samrtne postelje. Potreban je osobiti napor duha da bi se probio začarani krug obrasca ponašanja odgajatelja i odgajanih.

. . .

Ne sjećam se koliko sam boravio u Dragancu. Taj isječak djetinjstva u moju je narav usadio tugu za domom i žalost zbog razdvojenosti od onih koje sam smatrao obitelji. Visio bih na drvenom plotu i čekao rijetke putnike. Bilo je to vrijeme kad je pojava automobila na makadamskoj cesti selo bila pravo čudo. Seoski mudraci nazivali su ih 'kola bez konja'. Bili su tako rijetki da su ih u oblaku prašine koji bi podizali obavezno trkom pratili seoski derani i njihovi psi. Jednog sam biciklistu, koji je vijugao između lokvica vode i hrpica kamena što ih cestar još nije razbacao po jamama, upitao: «Stric, je l’ idete u Čazmu? Znate, tamo radi moj tata! Mogu s vama?»

Dugih zimskih večeri prezbrajao bih ukućane: baka, tri ujaka, jedna ujna. Franjo je ubrzo u kuću doveo ženu koja mu je zatim rodila kćer. Nakon tog veselog događaja kuća je bila još ispunjenija.

Prašnjavi put vodio je od ceste, pored bakine kuće, u polja. Iza oranica, na horizontu se pomaljala šuma. Negdje iza tamne šume na obzorju, preko potoka i sedam pašnjaka  nalazio se  Milaševac. Tamo je na feriju kod druge bake bila  moja sestra.

Baka je često odlazila u težake. Vodila bi i mene. Ja bih sjedio na sijenu, radio kolibice u stogovima kukuružinja, igrao bih se, ako sam imao s kime. Ili bih se bojao psa. Na kraju bi rasprostrli težački ručak. Tu je bilo i kolača. Baka nije pekla slastice. Uglavnom me hranila grakašom i makarunima s cukorom. Ranih šezdesetih ‘kupovne’ stvari bile su na većoj cijeni od domaćih. Kad su me odveli nazad u roditeljski dom, izgledao sam kao Ivica koji je pobjegao iz vještičjeg kaveza: debeljuškasti petogodišnji dječarac duge kose. Fotozapis milog djeteta koje se napokon vratilo u svoj dom i kojem je otac od raspuštene kose strpljivo oblikovao čuperak na čelu majka još danas čuva u svom dnevnom boravku. 

Baka je znala otići na čijane. Budući da bi ostajala do kasno, nije bilo zgodno da vodi i mene. Osim toga, tamo bih joj smetao. Naslušao bih se svakojakih prostih priča i nagledao besprizornih šala i natezanja. Prvo me je trebalo uspavati. Othranila je svojih  sedmero i nije imala strpljenja da pod stare dane mazi unuče. Zato je običavala biti lukava. Izašla bi van u ganjak, zagrebala po staklu i vratila se s pitanjem: «Jesi li čuo Glođana?  Znaš, to je onaj što djecu stavlja u vreću i odnosi u šumu. Zato ti, ako ga čuješ kako glođe po tavanu, šuti, šćućuri se  pod ponjavom i spavaj, a ja ću brzo doći. Idem ga istjerati.»

I tako bi dijete, ostavljeno samo u kunji, negdje na granici sna i jave, obuzeto strahom i maštom, odjedrilo u zemlju Kapetana Kuke i izgubljenih dječaka. Proživljeni strah okovao je plahu narav dječaka, zbog čega i mnogo kasnije nije smio spavati kraj otvorenog  prozora. Naučio je da iz mraka vrebaju tri zločesta: Glođan, Krampus i Baukač. A dobri Sveti Nikola donosi darove samo jednom na godinu.

Moja je majka tih dana obilazila liječnike ne bi li joj sanirali spuštenost izvjesnih organa nastalu kao posljedica mog poroda. Djecu je dala na čuvanje u dobre ruke. Malog Dražena svojoj materi, a Mirjanu svekrvi. Mi smo na neki način trebali platiti cijenu našeg rođenja. Mama je i sama u djetinjstvu više noći prespavala u tuđoj kući, ‘na službi’, nego u svom domu.  Njezin otac bijaše zauzet poslovima. Volio je društveni život. Bio je vođa tamburaškog sastava. Trebalo mu je tišine i mira za razmišljanje. Vriska dječurlije nije se uklapala. A milost gazdarice koja je malog slugu primala u kuću bila je promjenljiva. Često sam slušao ujake, također bivše «sluge» po tuđim kućama, kako govore: «I šta  meni danas fali? Ništa! Prema takvom djetinjstvu danas našoj djeci u usta teče med i mlijeko.  Trebali bi oni okusiti  kako je nama bilo pa bi znali više cijeniti ono što imaju.»

Žrtve ove životne škole nisu osuđivali svoje roditelje. Misle da je tako moralo biti. Zato bez grižnje savjesti i stvrdnutog srca jednako postupaju sa svojom djecom.  Eto, takve su predodžbe u kolektivno sjećanje moje familije utisnuli naši preci.



Gornji Draganec bi iz ptičje perspektive izgledao kao glista koja je na jednom kraju zgnječena. Na tom proširenju, na malenoj uzvisini u središtu smjestili su se crkva i župni dvor. Preko puta bila je pošta i stara škola u kojoj je seoska omladina gledala jedini televizor. Kilometar udaljen, uz tok rijeke Česme ili Čazme, prostirao se Draganac Donji. Oni koji su zavirili u župnu spomenicu ili su čuli kako govore stari ljudi isticali su da je taj Draganac uz rijeku Česmu bio starije naselje u kojem je davno, toliko davno da o tome nema pisanog traga, bila i župna crkva. Koliko god bio mali, Draganac ili Draganec Gornji je podijeljen na nekoliko «kvartova» čudnih naziva, značenja koje nitko ne zna točno objasniti: Šeprun, Drum, Gromulje... Na jednom kraju sela kuću je podigao doseljenik iz Like. Za njim je ubrzo došao i drugi. Dovoljno da Dragančani rep svoga sela prozovu Lika.

Selo Draganac ima i povijest. U šematizmu piše da je župa utemeljena godine 1464. (“Parochia erecta est anno 1464.”) Prema župnoj spomenici (Liber memorabilium parochie Draganecensis) 1876. godine je sagrađena sadašnja crkva te posvećena, kao i pređašnja, Blaženoj Djevici Mariji. U Dragancu se od nekad štuje i sveti Antun Pustinjak prozvan seoskim svecem jer je zaštitnik gusaka i pataka. U obližnjim Sišćanima štuju gradskog svetog Antuna Padovanskoga.

Bakina kuća bila je čarobna. Remek djelo seoske arhitekture između dva rata, u obliku slova L, s ganjkom istog oblika, smještenim s unutarnje strane zgrade. Ganjak je bio opločen ciglom, spomenom na dobra stara vremena kad je radila djedova ciglana. Djed Filip je bio kapitalist. Sve do nacionalizacije. Bio je svestran i mnogo toga je napravio svojim rukama. Sam je sazidao kuću, izradio prozore i vrata. Znao je raditi namještaj, šivati cipele i sve što je seoskom domaćinstvu bilo potrebno. Jednog jutra polupismeni i jalni partijski aparatčiki došli su u kuću i rekli djedu da je sada poslovođa, a ciglana i sva zaliha ispečene cigle narodni. Zato je mnogo kasnije ujak na 'Urlaubu' govorio da je seoski dom naš jer je napravljen od očeve cigle. Majka je govorila da je možda  dobro da je ciglana otišla. Jaruga se, nastala iskopom ilovače, napunila vodom, a u njoj se utopila njezina sestrica.

Djed idućeg dana nije otišao na svoj novi posao poslovođe. Nikad se nije oporavio od  šoka gubitka imovine. Ciglana je bila kruna njegovog stvaralaštva zbog čega su ga poštovali u cijelom kraju. Od siromašnog seljaka on je vlastitim radom postao Netko. Mama je prepričavala kako je potkraj života stalno ponavljao da želi umrijeti. Bio je u bolnici zbog tuberkuloze. Napustio je liječenje protiv volje doktora i na vlastitoj postelji ubrzo iskašljao ostatke svojih pluća. Razočarani ljudi tog vremena rado su se ubijali tako što bi se trsili zaraditi tuberkulozu. Samoubojstvo nije bilo kršćanski izbor.

Baka je voljela pričati o svojoj prvoj ljubavi. Njena ljepota zarobila je srce nekog Krznarića čiji bogati roditelji nisu htjeli ni čuti da on uzme sirotu. Na jednom od njihovih zadnjih susreta rekao joj je svoju ‘hrabru’ odluku: «Ja se bum zatrajal.»  I  zaista, kroz neko vrijeme umro je od tuberkuloze. Kad je  Njemačka počela isplaćivati penzije bivšim pripadnicima Wermachta, bakina zakonita djeca sjetila su se svog polubrata kojeg nisu poznavali. Davno nestali Krznarićev sin poginuo je, naime, na ruskom frontu, uz zvuke Lili Marlen.

Baka je uvijek nosila crne haljine i rubac čvrsto povezan na tjemenu. Ne sjećam se da sam ikada vidio njenu kosu. Igrala  se mojim dlanom «Križ-kraž matijaš.» Sestra i ja pribojavali smo se njenih čvrstih prstiju kojima nas je bockala i škakljala. Pričala je zagonetke: «Nasred polja čučerjevo gnijezdo. Šta je to? Dva lončića, četer poklopčića?! Dva trbuha, četer uha?! Crven' jarac po košari skače?!»  Naizust je znala ljubavno pismo u stihovima što joj je djed poslao iz vojske: «Dragice djevojko, ja ti ljubim tvoje plavo oko. I poljubim tvoje lice bijelo i zagrlim umiljato tijelo.» U zadnjem činu svoga života nije donosila ‘hrabre’ odluke poput dva njezina muškarca, već je potražila istu utjehu kao i Cesarićevi vagonaši. U rakiji.

Ganjak je služio kao predvorje, streha za spremanje drva, ali i kao terasa za skidanje gumenih čizmi i sušenje obojaka. Ujak Tomo bio je traktorist u kombinatu. Njegovi su obojci vonjali snažnije od svih. Rudolf je čekao da napuni petnaest godina i da mu prestane obveza pohađanja škole. Iz kuhinje sa zidanom peći, stolom, kredencem i krevetom išlo se u komoru. To je bila tajnovita sobica ispunjena škrinjama, kredencima i… drvenim stepenicama koje su vodile na tavan. I sad čujem škripu tavanskih vrata u polumračnoj izbi i ćutim miris zimnice i voća. Iz tavana kuće se danju, kad tamo nema Glođana,  moglo  prijeći  na štagalj pa u ‘ključ’ i po plastu sijena odsklizati se u voćnjak.

Tamo sam se do besvijesti igrao sa starijom rođakinjom Katicom. Verala se po trešnjama i šljivama kao vjeverica. Bila mi je uzor, učila me raditi stolac od zukve i još mnogo što. Katicu sam volio kao drugu sestru. Kad smo se penjali na šljivu ranicu, upozoravala me da ne jedem previše jer «bum drčal» na poljski zahod. Zajedno smo se pribojavali njezinog starijeg brata Vlaj’ća. Volio je izvoditi svoje grube šale s mališanima po pravilu koje su seljani vrlo dobro poznavali: «Tko jači, taj kvači!» Znao nas je namamiti ispod trešnje i pišati po nama. Ili bi nas kao glinene golubove gađao jabukama i orasima.

Bakina stara kuća davno je srušena. Na njenom gruntu Tomo je po povratku iz Njemačke od sivih kvadara sazidao modernu kuću u kojoj je baka nakon nekoliko zima umrla. Ruda se nikad nije vratio sa privremenog rada. Jedne tople jesenje noći u Stuttgartu mu je zakazalo srce i Glođan ga je po blatnjavom putu odnio u tamnu šumu iza obzorja.

. . .

Danas znam da me budno promatra nekoliko pari znatiželjnih očiju. Uče oponašajući me. Tužni su kad nisam kod kuće. Gnjave jer drugačije ne znaju. Moljakaju da ih svuda vodim sa sobom jer osjećaju povezanost. Ništa što već ranije nije viđeno.

Sjećam se kako je priču o svom djetinjstvu završio Laza Lazarević:

«Upravo njih dvoje stupaju preko praga, na crkvi grunuše zvona na jutrenje. Gromko se razleže kroz tihu noć i potresa se duša kršćanska. I kao talas suho granje, tako njihov zvuk odnosi bolju i pečal, kida uze taštine, a skrušena duša razgovara se s nebom...

Sine! Ustani, da idemo u crkvu!..»

(Prvi put s ocem na jutrenje)

drazen-pavlic @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.