Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - kolovoz 2010
srijeda, kolovoz 25, 2010
Naslov glavnog Heideggerovog djela je Bitak i vrijeme. Od najuglednijeg filozofa XX stoljeća s pravom očekujemo da nam kaže nešto  bitno o vremenu. Iako uobičajeno ljudi u tome ne vide nikakav problem, pitanje o vremenu nije nipošto lako. Još je Seneka rekao da je s vremenom problem jer je nevidljivo. Zato ljudi više brinu o stvarima koje se događaju u vremenu nego o vremenu samom. Zanemaruju sebe i svoje vrijeme kao da ga imaju u neograničenim količinama.

U predavanju Pojam vremena, održanom pred Marburškim teološkim društvom nekoliko godina prije pojave prvog izdanja Bitka i vremena, on kaže da izvorno odnošenje prema vremenu nije mjerenje. Kako da to razumijemo mi moderni ljudi, navikli da se u svakodnevnom životu ravnamo prema satu, koji pokazuje točno odmjereno vrijeme – nadzirano od strane nacionalnog Geofizičkog zavoda?

Živimo poštujući određenu satnicu. Ustajemo uz budilicu, a sunce i pijetlove smo davno zaboravili. S užasom uočavamo da već kasnimo, žurno navlačimo odjeću i jurimo iz stana računajući na redovitu jutarnju gužvu – koja je jutros vjerojatno još i veća jer je ponedjeljak, prvi radni dan nakon vikenda. Dok se naš automobil sporo izvlači iz pokrajnjih ulica, s radija dopiru zvuci dežurnih spikera. Oni za tisuće očajnika poput nas pričaju pomno pripravljene gegove - ne bi li ispunili prazno vrijeme vjernih slušatelja jutarnjeg programa. Ljuti smo kako to da je baš danas kamion gradske čistoće u kvartu, upravo da nas uspori u našoj žurbi. Ne primjećujemo susjeda koji nam maše s balkona, kao da ovog časa nismo ovdje prisutni. Misli su nam prikovane za neku situaciju s radnog mjesta, koja nas pogađa iz neposredne budućnosti i osvaja našu sadašnjost. Na radnom mjestu nas dočekuje uhodana organizacija: kava, sastanci, telefoni – sve po određenom rasporedu. Suradnici nas upošljavaju s problemima iz svojih sektora, tu i tamo i sami uspijemo nešto isplanirati. Pauza za ručak je u podne i traje trideset minuta. Oko dva nam se spava. Morao savladati signale tijela. Izdržimo do četiri i jurimo po dijete u vrtić, jer je supruga u pet naručena kod zubara. U povratku će navratiti u prodajni centar jer je frižider potpuno prazan. Poslije podne opet neopisiva prometna gužva. Vjerojatno je neki strani državnik u posjeti kod našeg predsjednika, ili se dogodila prometna nezgoda. Kasnimo. Slobodno vrijeme je sve prije nego naše. Sami smo ga načičkali raznim obvezama i ritmovima, da bismo izbjegli sami sebi postaviti bitna pitanja. Od pola pet do pola šest šećemo psa i pomišljamo na vijest koju smo čuli, da vlada kani uvesti porez na kućne ljubimce. Zatim odlazimo na roditeljski sastanak. Na večer pratimo TV program. Vijesti nas dodatno uznemiruju. Vlada donosi rebalans proračuna, zapravo odnosi nove kune iz našeg džepa. Ne vidimo kako ćemo uz poskupljenje plina zatvoriti prihode i rashode ovog mjeseca...

Petrpanu satnicu s pomoću koje je organiziran naš život ne bismo dakako mogli poštivati bez sata, naprave za mjerenje i pokazivanje (našeg?) vremena. Sat nam pomaže da održavamo korak sa svijetom oko nas, jer bismo inače bili izgubljeni. Zamislite da svaki dan na posao dolazimo u neko drugo vrijeme, kako nam toga dana odgovara. Ili da neki put uopće ne dođemo? Ajoš da uz sebe nemamo mobitel i ostanemo nedostupni? To si ne možemo dopustiti, jer znamo da smo jedan od kotačića u mehanizmu svijeta. Surova istina tog svijeta je da je vrijeme novac. Poslodavac nadzire vrijeme koje provodimo na radnom mjestu i radni učinak, a plaća  odgovara vremenskim segmentima kalendarske godine. Mediji nadziru naše slobodno vrijeme, sprečavajući nas da budemo kreativni.

Objašnjavajući kakvo je to izvorno vrijeme - u opreci spram točno izmjerenog vremena - Heidegger kaže da vrijeme po sebi ne može biti dūgo i izvor dosade, jer izvorno vrijeme nema duljine. Dva časka možemo uspoređivati po duljini tek kad ih očistimo od svakog konkretnog sadržaja. To je homogeno vrijeme shvaćeno kao fizikalna veličina. Kakvo je bilo izvorno nemjerljivo vrijeme, mogli bismo shvatiti tek ako nam pođe za rukom da se potpuno prepustimo vladavini sadašnjeg trenutka. Tad bi vrijeme bar nakratko stalo. Ne žureći nikuda, u tom nas blaženom času ne bi mučila sjećanja na propuštene prilike niti bi nas razdirala velika očekivanja trenutaka koji nailaze. Jednostavno bismo postojali. Ne bismo se žalili na sudbinu, što nismo postigli dovoljno uspjeha ili stekli imovinu. Rođeni smo potpuno goli i svatko na kraju ima više nego na početku – bilo je omiljeno pravilo stoika. Tko nema ništa, nema ni problema – kažu komičari.

Kako da postignemo takav životni stil? Poznati su nam pozivi proroka i mislilaca da živimo svaki trenutak kao da je posljednji. Tek ćemo tad navodno osjetiti da doista živimo. Seneka je rekao da u tom slučaju svaki novi dan prihvaćamo kao dar. Ljudi propuštaju priliku da žive na taj način, računajući da sutrašnji dan sasvim sigurno nailazi. A nakon njega još jedan i tako u beskonačnost. Lošu beskonačnost, rekao bi Hegel. Na taj način svako danas ima za nas svoje sutra. Ako mu uskratimo još jedan dan, čovjek će se osjećati prevarenim - jer je poput razmaženog djeteta htio još. Misleći da ima vremena na pretek, čovjek živi površno. Odgađa bitna pitanja za sutra i svoj život ne vrednuje. Ako smo  naprotiv zaokružili život i zadovoljni smo postignutim, svaki novi dan koji Bog nadoda našem nizu doista je poklon s neba. Kad prihvatimo vlastitu konačnost i shvatimo da možda živimo posljednji dan, shvatit ćemo da bit života nije u duljini nego u zrelosti, piše Seneka. Ako nije postigao karijeru i zaradio mnogo novca kojim može zbrinuti sebe i svoju djecu, na kraju života čovjek ima barem svijest koja je satkana od niti duha. A to je nešto najvrednije što čovjek može steći! Govoreći o sreći sadašnjeg trenutka, Kierkegaard za Prometeja kaže: „Svakoga dana bilo mu je sve ponuđeno jer je svaki dan bio  posljednji.“

Današnji čovjek pak, koji računa i pita se koliko vremena još ima, nikad nije pri vremenu u njegovoj navlastitosti (izvornosti). Pitajući „kada i koliko“ čovjek gubi svoje vrijeme. Gubi sebe, jer on je svoje vrijeme. On živi sa satom i neprestano govori da nema vremena. „Gubiti vrijeme, a sebe još k tome snabdjeti satom! Ne provaljuje li ovdje nelagoda tubitka?“  - veli Heidegger. Čovjek je osjetio nelagodu već u trenutku kad je neugodno pitanje svoje smrtnosti gurnuo pod tepih. Potisnuto pitanje o najdubljoj tajni njegove vlastitosti rađa ipak strah i drhtanje. Psihoanalitički rečeno, potisnuti nagon vraća se maskiran u drugačije simptome. Snabdjeven satom i odan ritmu modernog doba čovjek žuri, očekujući da mu iz neposredne budućnost kapne uvijek neko novo «sada» - kao nadomjestak izvornom vremenu kojeg je izgubio.

Taj se čovjek zapravo pita: što mi još preostaje kao sadašnjost? Ima, dakle, u vidu samo jednu dimenziju vremena, dok mu prošlost i budućnost izmiču jer nisu stvarni. Postvareni čovjek svodi vrijeme na koliko (mjeri ga), uzima ga kao sada sadašnjosti, kaže Heidegger. On je sav zaokupljen u skrbi za neko sadašnje što. Čovjek koji iz dana u dan brine za neko što (stvari, novac, karijeru…) sām postaje ta stvar – postvaruje se. Čovjek koji skrbi samo o sadašnjosti  „istraje pri tome što ga brine“ – postaje pandan prazne sadašnjosti sastavljene od vječnog niza sada. U tom nastojanju da uvijek bude aktualan i u toku s nailazećim sada, on vidi da mu vrijeme uvijek izmiče i sa žaljenjem ustvrđuje da nema vremena. U silnoj strci koju sobom donosi ritam praznih 'sada' prozaičnog života, dani čovjeku postaju mrski i dosadni.

Tako onome koji u sadašnjosti nikad nema vremena, vrijeme postaje prazno. Naprotiv, čovjeku koji se neprestano vraća u pretjek od onoga što je svršeno, vrijeme nikada ne postaje dosadnim. Onaj prvi htio bi stalno susretati nešto novo (pokreće ga novina, prolaznost, zadovoljstva). „Svaki dan živi sa satom, to znači: skrbljenje se bez prestanka vraća na 'sada'; a to znači: odsad dotad, do slijedećeg sada.“ – kaže Heidegger pred marburškim teolozima. Čovjek pita koliko mu preostaje kao sadašnjost i ne vidi da kao budućnost i prošlost vremena ima na pretek.



 U odnosu na iskonsko doba u kojem čovjek još nije sebe izgubio, današnji čovjek nikad nema vremena: »…i još se snabdio satom!» – kaže Heidegger. Otkako je izgubio zlatno doba ili dobra stara vremena (to se dogodilo istjerivanjem čovjeka iz raja), čovjek koristi mnoge olakšice koje mu je donijela civilizacija - ali ipak nije sretan i slobodan. Stoga Béla Hamvas kaže da su takozvani tereti života (normalne ljudske strepnje) lakši od težine koju je čovjek civilizacijskim olakšicama uzeo na se. 

drazen-pavlic @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.