Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - kolovoz 2009
nedjelja, kolovoz 16, 2009
Apostol Pavao, Heidegger i Nietzsche

Dvadesete nedjelje Godine B u crkvi se čita odlomak iz Poslanice Efežanima u kojem stoji: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-20) Apostol Pavle često govori o vremenu i vječnosti. Na poznate misli o ludosti filozofije i mudrosti Božje riječi referirali su se Hegel i Heidegger

Fenomenološka metoda zahtjeva da se starom tekstu pristupi s dužnim poštovanjem prema duhu vremena u kojem je nastao. Valja se zapitati o mogućim ishodištima Pavlove riječi u drevnoj tradiciji istočnih religija i grčke filozofije. Također, u odnosu pojedinih poslanica i mogućem su-autorstvu Pavlovih učenika.

Peto izdanje slavnog Heideggerovog predavanja Što je metafizika objavljeno je 1949. godine s uvodom pod naslovom: Povratak u temelj metafizike. U njemu stoji da je kršćanska teologija preuzela i preradila grčku metafiziku. To je bilo moguće jer je metafizika oduvijek imala onto-teologijski karakter. Ona uvijek ostaje na razini cjeline bića i traži oslonac u najvišem biću, zanemarujući pritom pitanje o bitku. Metafizika uzima biće onako kako se samo od sebe već pokazalo, a zanemaruje ono što se u biću ujedno prikrilo (bitak). Da li je kršćanska teologija imala koristi od grčke filozofije, to neka ocijene kršćanski teolozi iz iskustva kršćanstva, veli Heidegger, „ako pomisle što stoji napisano u prvom pismu Korinćanima apostola Pavla: 'nije li Bog pretvorio u ludost mudrost svijeta'? (1 Kor 1, 20). Da li bi se kršćanska teologija još jednom odlučila da uzme ozbiljno riječ apostolovu i s njom u skladu filozofiju kao ludost?“ (Heidegger, isto, str. 97)

Rješenje ovih zagonetnih riječi pronalazimo u činjenici da je kršćanska teologija uzela filozofiju u nedovršenom obliku, dakle kao metafiziku koja misli samo na biće i ne dopire do bitka. Utoliko je filozofija luda znanost, koja ne sudjeluje u Božjoj mudrosti. Ako obratimo pažnju na ovaj uvid i Pavlovu poslanicu oslobodimo slikovitog govora njegovog vremena, kojim je Pavle novu religiju objavljivao braći iz svoje sljedbe, dobit ćemo sljedeći rezultat: ludo žive oni koji se predaju bićima (stvarima) ovog svijeta. Mudri, naprotiv, paze na istinu, koja se krije iza mnoštva bića. Vrijeme, koje je čovjeku dano na upotrebu, valja iskoristiti za pripremu nailaska svečanog trenutka u kojem će se Bog otkriti u konačnosti. U tom trenutku milošću Božjom apostolu će se otvoriti usta da hrabro obznani otajstvo evanđelja (Ef 6, 19)

Dani su sami po sebi zli. Čovjek ih olako traći, propuštajući priliku za pripremu. Mudri su oni koji koriste sadašnji trenutak, vodeći računa da iz budućnosti dolazi čas koji govori nešto bitno: o silasku Krista Otkupitelja, koji će nam olakšati sjedinjenje s našim božanskim temeljem. Jer, spremamo se da skinemo grešno tijelo koje smo baštinili od Adama i da navučemo sveto tijelo Kristovo. Ono je opskrbljeno opremom Božjom ili duhovnim sredstvima borbe. Samo tako čovjek se može oduprijeti lukavstvima đavlovim, koji prijeti da ga odvede poslovima ovoga svijeta i da zaboravi na svoje božansko porijeklo po Duhu.

Shvatiti volju Gospodnju, razabrati naš bitak i istinu, znači pobijediti vrijeme i zle dane od kojih se ono sastoji. Zli dani ili usmjerenost na bića ovoga svijeta su vino koje nas tjera u razuzdanost: alkoholno piće zamračuje nam pogled na ono što jedino daje istinu našem biću. Zli dani neprekidne sadašnjosti opijaju nas i zavaravaju. Puniti se duhom, znači naprotiv trijezno i mudro usmjeriti pažnju na Boga (bitak).

Heideggerov zaključak glasi: kršćanska teologija je tijekom stoljeća pala ispod nivoa razmišljanja apostola Pavla, jer se po uzoru na Aristotelovu metafiziku oslonila na Boga kao najviše biće (najbićevitije biće), zanemarujući pritom temelj bića u bitku koji jest s onu stranu cjeline bića, pa tako i najvišeg među bićima. Aristotelova i svaka druga metafizika sadrži iskaz (logos) o biću (on). Ona predočuje bićevnost bića jednom kao cjelinu bića u smislu najopćenitijih crta, drugi puta u smislu najvišeg i stoga božanskog bića. U navedenom predavanju stoji: „Metafizika je u sebi, i to stoga što dovodi biće kao biće do predodžbe, dvostruko jedinstvena istina bića, u općenitosti i u najvišemu. Ona je po svojoj biti ujedno ontologija u užem smislu i teologija.“ (Heidegger, isto, str. 96)

Bitak se, naprotiv, ne dade do kraja zahvatiti samo logosom. U odgonetavanje zagonetke bitka Heidegger uključuje pjesništvo i zahvaljivanje. I apostol Pavao poziva braću da se međusobno razgovaraju psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama.

A u predgovoru četvrtom izdanju predavanja Heidegger kaže: „Mišljenje, poslušno glasu bitka, traži njemu riječ iz koje istina bitka dolazi do govora.“ (isto, str. 124) Taj je glas nečujan i dolazi iz skrivenih izvora. Ne možemo ga dohvatiti samo racionalnim sredstvima. Baš nas je ratio sam za sebe doveo u zarobljenost sredstvima koje je izumila znanost i tehnika.

Kazivanje mislioca, koje brine za govornu uporabu riječi i dugo šuti dok misao ne sazrije, istog je porijekla kao imenovanje pjesnika. Oboje su jednaki po brižnosti spram riječi. „Mislilac kazuje bitak, pjesnik imenuje sveto“ – kaže Heidegger (isto). Pjesnik i filozof blizu stanuju na najudaljenijim bregovima. /Nije daleko Hegelova misao da teologija i filozofija kazuju isto. Samo što vječnu istinu filozofija donosi u elementu čistog mišljenja, a teologija razvodnjeno osjetilnom predodžbom./

Pjesnikovanje, zahvaljivanje i mišljenje uzajamno su upućeni i ujedno rastavljeni. Način tog upućivanja i rastavljanja na ovom mjestu Heidegger nije pojasnio. Ali, drži da pjesma i hvala izviru iz prvobitnog mišljenja. Ono pak polazi od smještaja prvobitnog mišljenja za onijemjelost, rađa se u tjeskobi kojoj je živ čovjek u svijetu izložen. Tjeskoba pak čovjeka predaje Ničemu kao njegovoj drugoj strani ili soluciji. To Ništa jest veo Bitka. (isto)

Radujte se, dakle, životu, govoreći mu tisuću puta Da! To je Nietzscheova tema amor fati (voli svoju sudbinu). Moguće je reći samo: Da! Nikako ne! Zahvaljujte na primljenom daru. Heidegger u zaključku predgovora navodi jednu Sofoklovu strofu:
„Ali odustajte i nikad više od sada
ne podižite tužbalice;
Posvuda, naime, drži pri sebi dogođeno
i pohranjuje jedna odluka o ispunjenju.“

Događa se, naime, samo ono što je već otprije prorečeno.Ne vrijedi žalovati. Predavanje završava zagonetnom rečenicom. „U bitku se svaki udes bića prvobitno već ispunio.“
Sve što biće jest, već je nekako bilo zastrto u njegovom bitku.

Otkuda Heideggeru ova slika bitka i bića koji se uzajamno otkrivaju i zastiru, kad znademo da ju još od vremena početaka filozofije u Grka nitko mislio nije? Možda mu je ideju dao posljednji metafizičar Zapada Friedrich Nietzsche?

Nietzsche bitak više nije mislio kao neku općenitost na koju se sve biće može svesti. On napušta metafizičku predodžbu da u temelju svega bića leži istinski bitak (u smislu opreke Jedno-mnoštvo). Naprotiv, on je bitak na tragu Spinoze shvatio kao svezu i sklop koji se poklazuje u svijetu.

Temeljna misao Nietzscheove filozofije je volja za moć. To nije smislena volja jastva, mišljena u opreci ja - vanjski svijet. Ona je temeljni karakter svega bića, dakle ne samo čovjeka. Ona je opća odrednica svega života na zemlji. Kroz nju život sebe potvrđuje. Život je sam u sebi moć i teži da se pokaže. „Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moći; i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar.“ (Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980, str. 105)

Volja za moć je temeljno zbivanje bitka. To je neprestani čin i nemir, neprekidno zbivanje, koje nikad ne stvara ništa novo, jer sve što iznosi na vidjelo već je jednom bilo. Utoliko to vječno (neprekidno) zbivanje nije zbiljsko, nego je besmisleno. Ono vodi u nihilizam. (Walter Schultz, Bog novovjeke metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996., str. 95)

Volja za moć temeljni karakter života. Ona je neko kružno zbivanje: vrti se oko same sebe, kruži u sebi. Neprekidni kružni tok Nietzsche je slavio pod imenom grčkog boga Dioniza. Nadahnuće mu je svakako bila heraklitovska misao vječnog kružnog stvaranja i razaranja svega što jest. To je način kako živi priroda i čitav svemir. Misao pomoću koje on to zorno pokazuje jest ideja kruga. Nietzsche kaže: vječno ovija kotač bitka. Koristi također izraz: prsten bitka. Patuljak u razgovoru sa Zaratustrom kaže: „Sve što je ravno, laže. Svaka je istina savijena, samo je vrijeme krug..“ (Nietzsche, isto, str. 144) U tome se sastoji sreća kruga ili zbivanja bez cilja.

Vječno vraćanje događa se uvijek, ali na način objavljenosti ili prikrivenosti. Ono se pokazuje s vremena na vrijeme. Navjestitelj može biti Nietzsche ili koji drugi filozof. Temelj sveg bića se reflektira u čovjeku-misliocu s vremena na vrijeme.

Čovjek je uvjetovan za znanje ili neznanje tog temelja. Naviješteno (bitak) i navjestitelj (čovjek) međusobno su uvjetovani. (Takav je međuodnos moguć jer je bitak shvaćen povijesno.) Čovjek kao nositelj istine je konačno biće. To navještenje bitka je čovjekova sudbina koja je neotklonjiva, smatrao je Nietzsche. (Po Heideggeru, moguće je da se istina bitka ne probije na svjetlo dana. Za njezino otkrivanje potrebno je novo mišljenje koje ćemo otkriti možda za tristo godina.)

Heidegger je, potpuno na Nietzscheovom tragu prevladavanja metafizike, odbio da bitak odredi kao nešto određeno, odnosno kao najviše biće (Boga). Bitak je za njega čista uvjetovanost koja čovjeka svaki put povijesno neproračunljivo određuje za moć i nemoć (vidi: Walter Schultz, navedeno djelo). Čovjek je uvjetovan i konačan. Po sebi nerazumljiv, Heideggerov bitak prožima i nosi biće. Bitak je ono drugo bića.

Možda je vizija s početka treće knjige Zaratustre Heideggera nadahnula za onu ključnu rečenicu iz predgovora predavanju Što je metafizika, naime, da se u bitku svaki udes bića prvobitno već ispunio?

Zaratustra je putovao lađom. Mornari bijahu radoznali što li će reći. Ali on je već dva dana samo šutio. Nije odgovarao ni na poglede ni na riječi. Isprva je bio žalostan i stoga je bio hladan, ali je zatim otvorio uši, jer se mnogo čudnovatog moglo čuti na tom brodu. Mnogo je toga dolazilo izdaleka i htjelo je još i dalje, kaže Nietzsche. Riječ je o izlaganju tajnovitog temelja sveg bića, o čudu života ili o bitku koji dolazi izdaleka. O njemu se ponajprije šuti. Istražitelj, koji je brodio strašnim morima i mislima života, progovara tek u sretnim trenucima. On je odvažni tražitelj koji se opija i raduje zagonetkama.

I Zaratustra stade pričati zagonetku koja se ukazuje samotniku. Ona mu se otvorila dok se uspinjao stazom preko kamenjara. (Sam Nietzsche prizano je da mu je misao o vječnom vraćanju jednakog sinula na jednoj šetnji brdovitom okolicom Genove). Bila je to samotna staza, koju su napustili korov i žbunje, kakve su već staze mislilaca i samotnika. Duh težine, đavao i zakleti Zaratustrin neprijatelj, vukao ga je nadolje. Ali ga je noga ipak prisiljavala da ide naviše. Mislio je pri tom kako svaki kamen koji leti visoko ipak mora pasti. Sve se zbiva na način neprekidnog uspona i pada. Na pleća mu je sjeo patuljak koji ga je upozoravao da će kamen koji je bacio prema zvijezdama pasti natrag na njega. Zatim je patuljak, koji je zapravo đavao i crv sumnje, zašutio. Ali je njegova šutnja i dalje pritiskala Zaratustru.

Zaratustra reče patuljku: „Stani! Ja! Ili ti! Ali ja sam jači. Ti ne poznaješ moje poput bezdana duboke misli. Njih - ne bi ti mogao podnijeti!“ (Nietzsche, isto, str. 144) Zaratustrina radoznalost i smjelost se isplatila. Patuljak je skočio s njegovog ramena i čučnuo na neki kamen. Tu se našao neki prosjek, poput vrata. Zaratustra shvati: ova vrata imaju dva lica. „Ovdje se sastaju dva puta: njima nije još nitko došao do kraja. Ova duga cesta što vodi unazad: produžuje se do u vječnost. A ona duga cesta što vodi naviše – druga je vječnost.“ (isto) Dvije ceste proturječe jedan drugoj. Na mjestu njihovog sukoba ili sastanka stoje vrata, iznad kojih je napisano njihovo ime. Ono glasi Trenutak.

Tim se putovima ne može stići do kraja, jer su sferni. Patuljak je to znao, pa s prezirom dobaci Zaratustri: „Sve što je ravno, laže. Svaka je istina savijena, samo je vrijeme krug.“ (isto)

Gledaj ovaj trenutak, reče Zaratustra duhu težine. „Od ovih vrata koja se zovu 'Trenutak' vodi duga vječna cesta unazad: iza nas leži vječnost. Nije li moralo već jednom pretrčati ovu cestu uopće sve što može trčati? Nije li se uopće sve što se može zbiti već jednom moralo zbiti, svršiti, prijeći?.. I nisu li već u tolikoj mjeri čvrsto sve stvari međusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlači sve stvari što dolaze? Dakle – i sam sebe? Jer svaka stvar što može trčati i izaći napolje po ovoj dugoj cesti – mora još jednom trčati. I ovaj spori pauk, što gmiže za mjesečine, i sama ta mjesečina, i ti i ja na vratima, šapućući međusobno, o vječnim stvarima šapućući – nismo li mi svi već jednom morali biti? – i nećemo li se ponovo vraćati i trčati onom drugom cestom napolje, ispred nas, ovom dugom strašnom cestom – ne moramo li se mi vječno vraćati?“ (isto, str. 145)

Zaratustra je objavljivao istinu bitka. Govorio je sve tiše i tiše, jer se bojao veličine vlastitih misli i primisli. U mislima ga je prekinulo zavijanje psa. Pas je bio nakostriješen, kao da je vidio sablast. Pun Mjesec, šutljiv poput smrti, prolazio je preko krova kuće. Svjetlosti punog mjeseca se prestrašio.

Nikada Zaratustra ništa slično nije vidio. Takvo viđenje samog zbivanja bitka objavljuje se u ustima tražitelja koji se raduju zagonetkama, istraživačima koji brode neistraženim morima. (isto, str. 146)

Od sadašnjeg trenutka jedna linija vodi unazad, u prošlost. A druga naviše, u budućnost. U točki sadašnjeg trenutka zaokružuje se vrijeme koje samo sobom jest krug. Sve prolazi kružnicom i samim time se uvijek vraća. Istinu bitka svega bića ovaj puta objavljuje Nietzsche, ali to ubuduće može biti neki drugi filozof. Ljudi žive i umiru slijedeći beskonačni ritam disanja prirode. U tom smislu Nietzsche ostaje metafizički mislilac, jer je temelj svega što jest vidio u nečemu što je samo po sebi jasno.

Sasvim drugačije od ove kružne misli razmišlja Heideggerova učenica Hannah Arendt, kad objavljuje neponovljivost svakog čovjeka: svi su ljudi isti, na način da nitko nikada nije isti kao netko drugi tko je živio, živi ili će živjeti. Kružno kretanje svojstveno je kretanju prirode i čitavog svemira, a čovjekov individualni život razlikuje se od života svih ostalih bića po tome što ima pravocrtni tijek i sječe kružno kretanje biološkog života. „Smrtnost jest pravocrtno kretanje u univerzumu gdje se sve, ako se uopće kreće, kreće kružno.“ (Arendt, Vita activa, August Cesarec, Zagreb, 1991., str. 20)

U razgovoru s novinarom Der Spiegela vođenim godine 1966., Heidegger opominje da navještenje istine bitka ne možemo primisliti. Možemo u najboljem slučaju probuditi spremnost očekivanja. Pritom je moguće da se nešto kao bog pojavi ili da ostane odsutno i pusti čovječanstvo da propadne. Bitak i čovjek koji ga razabire i naviješta su u stalnoj igri skrivenosti i neskrivenosti. U bitku se doista svaki udes bića prvobitno već ispunio, ali samim time nije objavljen. Moguće je, naime, da nam ostane zastrt, jer smo se prepustili struji zlih dana neprekidne sadašnjosti.


drazen-pavlic @ 13:34 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 14, 2009
Kad sam u jednoj knjižari u Bjelovaru tražio neko od apokrifnih evanđelja, prodavačica mi je ljubazno pokazala policu s duhovnom literaturom. Rekla je da je i sama čitala o tome. Nisu imali Evanđelje po Tomi, ali mi je preporučila knjigu Marvina Meyera, Gnostička otkrića. Rekla je da ću u njoj naći pregled svih apokrifnih rukopisa. Zatim je na računalu otvorila neke stranice s „alternativnim“ sadržajima, također s prijevodima Tominog evanđelja. Na kraju je rekla da je strašno kako je katolička crkva stoljećima ljude držala u neznanju. Zgrozila se nad tom činjenicom. „Otkud im pravo!“ – rekla je uzrujano. Nekoliko mjeseci knjigu nisam ni otvorio, jer sam morao pročitati nekoliko knjiga koje je zahtijevala moja tema. Ostala su lebdjeti pitanja. Kako i zašto je katolička crkva prikrivala informacije? Kada i u kojim okolnostima su spisi otkriveni i koja je njihova vrijednost?

Knjiga počinje malenim naslovom „Priznanja“. Nakon zahvala sveučilištu i izdavaču, Meyer se zahvaljuje supruzi i djeci „koja su sa mnom, doslovno i slikovito, mnogo godina hodala po egipatskom pijesku.“ I Meyera, baš kao prodavačicu u bjelovarskoj knjižari, uzbuđuje i frapira činjenica da su heretički spisi toliko stoljeća ostali zakopani u egipatskom pijesku. Pronađeni su slučajno. Njihov sadržaj i poruke Meyeru i kolegama govore da su mogli promijeniti povijest crkve i čitavog svijeta.

Egipćanin Muhammad Ali je krajem 1945. u pijesku pored grada Nag Hammadi otkopao ćup u kojem je bilo trinaest kodeksa s preko pedeset spisa, većinom nepoznatih. Muhammad Ali i braća uoči koptskog Božića krenuli su skupljati ptičje gnojivo, ali su umjesto gnojiva pronašli drevni ćup. Pokušali su podijeliti plijen, pa su nekoliko kodeksa raskomadali. Kasnije je majka istrgnula nekoliko papirusa za potpalu peći. Konačno je trgovac antikvitetima ponudio otkupninu i tako su spisi završili u Koptskom muzeju u Starom Kairu.

U siječnju 1896. jedan trgovac rukopisima ponudio je njemačkom znanstveniku Carlu Reinhardtu spise na papirusu, pronađene sjeverno od Nag Hammadija, u srednje egipatskom gradiću Akhmimu. Reinhardt je otkupio kodeks i donio ga u Egipatski muzej u Berlinu. Kodeks je poznat pod nazivom Codex berolinensis gnosticus.

Na jednoj gomili smeća u egipatskom mjestu Oyyrhynchus (između Kaira i Akhmima) arheolozi su iskopali papiruse koji su sadržavali iste spise kao Berlinski i Nag Hammadi kodeks. U autentičnost spisa nije trebalo sumnjati, jer su ih spominjali crkveni oci koji su u prvim stoljećima poslije Krista pobijali heretike. Tako svjedočanstva o Evanđelju po Tomi imamo kod Hipolita Rimskog u djelu Pobijanje svih hereza. On navodi dva citata iz Evanđelja po Tomi.

Meyerov članak o mudrosti živoga Isusa u Evanđelju po Tomi počinje bajkovito: „Davno prije nego što su bili napisani spisi knjižnice Nag Hammadi i Berlinskog gnostičkog kodeksa postojala je mudrost, hokmah, Sofija.“ Meyer ukazuje na spise starih židovskih, babilonskih, egipatskih, kršćanskih, islamskih, grčkih i rimskih spisa koji svi grade mudrost staroga svijeta. Iz te mudrosti crpli su svi. Tomin Isus, pa i sam Toma kad je pisao svoje Evanđelje.

Tomino evanđelje sadrži 114 Isusovih izreka. Toma ih je vjerojatno sabrao iz Isusove zbirke izreka (logia ili Q), koja je sastavljena polovinom I stoljeća. Spis „Q“ (njemački Quelle, izvor) više ne postoji, ali su na njemu gradili vjerojatno i kanonski blagovjesnici Matej, Luka i Ivan. Evanđelje po Marku (starija inačica) bila je drugi izvor za sastavljanje spomenutih evanđelja. Iz Isusovih izreka u Mateju i Luki napravljena je rekonstrukcija Zbirke Q. Zbirka se može nazvati mudrosnim evanđeljem, jer u njemu Isus izgovara mudre izreke i sam je oličenje mudrosti, kaže Meyer (Gnostička otkrića, Veble, 2006, str. 60) i zaključuje: „U Novom zavjetu poruka Q-a je zasjenjena evanđeljem o križu pa Isus kao učitelj mudrosti postaje Isus razapeti.“ (isto, str. 61)

I evanđelje po Tomi je mudrosno. U njemu Isus izgovara 114 mudrih izreka. Ne čini fizička čuda i ne umire za grijehe. Isus ne ustaje iz groba, već živi u svojim izrekama. Posljednju rečenicu napisao je liječnik Albert Schweitzer u žaru rasprave, kad mu je jedna osoba rekla da će se spasiti samo onaj tko vjeruje u uskrsnuće tijela i proslavljeno tijelo uskrslog Krista. Odgovorio je, naime, da se proslavljeno Isusovo tijelo nalazi u njegovim izrekama.

Papirusi iz Oxyrhynchusa sadrže tri ulomka iz njega na grčkom. Evanđelje po Tomi iz Nag Hammadija je na koptskom jeziku (staroegipatski). Prijevod je učinjen vjerojatno u četvrtom stoljeću. Grčki ulomci iz Oxyrhynchusa datiraju, međutim iz početka trećega stoljeća. Urednici grčkih ulomaka zaključili su da su izvorni dokumenti morali biti sastavljeni najmanje pola stoljeća ranije, negdje oko 140. godine. Istraživač Soren Giversen tvrdi da se ulomci mogu datirati još ranije, u prvo stoljeće. U prilog tome govori i tematika Tominog evanđelja, ista ona koja je zakupljala kršćanske pisce u I stoljeću: neslaganja o apostolstvu, uloga Jakova pravednog, zanimanje za Isusove izreke itd.

Meyer navodi zaključke Stephena Pattersona: Tomin Isus nema kristoloških titula. On nije Krist ni Mesija, ne naziva se Sinom Božjim, ni Sinom Čovječjim (osim na jednom mjestu, gdje se slikovito izrazio). On nije čudom rođen od djevice Marije. U tekstu nema izlaganja događaja. Juda Toma je opisan kao Isusov brat blizanac. On je zapisničar i jamac izreka. Nema spomena o njegovoj nevjeri, o čemu izvješćuje Ivanovo evanđelje (Nevjerni Toma po Ivanu 11, 16).

Evanđelje po Tomi preveo je 1996. s koptskog Mladen Pleše za potrebe seminara na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Prijevod koji sam pronašao na internetu nije prijevod s grčkog ni koptskog. Priređivač navodi da je hrvatski tekst preveden s njemačkog originala objavljenog 1990. Prevodioci su također konzultirali engleske prijevode te prijevod četiriju kanonskih evanđelja. Unatoč velikom trudu, neki logionu ostali su nejasni ili višesmisleni. Priređivači prijevoda u uvodu daju povijenu sudbinu teksta. Tijekom procesa kanonizacije već je Origen 233. godine Evanđelje po Tomi svrstao među heterodoskna evanđelja. Njegovu klasifikaciju preuzeli su Jeronim, Ambrozije i Beda Venerabilis, te Euzebije iz Cezreje. Filip iz Side ubraja ga među potpuno iskvarena djela heretika (oko 430. godine). Ćiril i njegovi prepisivači Tomu su smatrali Manijevim učenikom. Evanđelje je napisano vjerojatno u Siriji.

Pronašao sam još jedan prijevod na internetskoj stranici esensko-nazarenske zajednice. Na vrhu stranice autor želi dobrodošlicu i kaže da je njegov blog posvećenu Yešui Ha Mašiakhu, kako on naziva Isusa Krista. (Prevoditelji gore spomenutog teksta izjasnili su se za način prevođenja vlastitih imena uobičajen u hrvatskim prijevodima kanonskih evanđelja.) Na početku bloga odmah nailazimo na ogorčene riječi usmjerene protiv katoličke crkve: blog je posvećen Isusu Kristu „i njegovim istinskim učenjima koje je katolička crkva držala u tajnosti stoljećima, a provjerite sami zašto.“ Prevoditelj esenske zajednice naglašava da je tekst prijevoda, koji sam spomenuo u prethodnom odlomku, kriminalno loš i pogrešan. U svakom slučaju, ja sam koristio oba prijevoda, a konzultirao sam i jedan engleski tekst.



drazen-pavlic @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 13, 2009
U predavanju koje je održao pred Marburškim teološkim društvom u mjesecu lipnju 1924., dakle kad je njegov slavi spis Bitak i vrijeme više-manje bio dovršen, Heidegger je na pitanje što je vrijeme preliminarno odgovorio: «Ako vrijeme svoj smisao nalazi u vječnosti, odatle ga se mora i razumjeti. Time su unaprijed označeni ishodište i put ovog propitivanja: od vječnosti ka vremenu.» (Pojam vremena, u: Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja)

S pitanjem (odgovorom) o vremenu bi bilo lako kad bismo mi poznavali i razumjeli vječnost, tako da ju možemo definirati. Ali to nije slučaj, jer vječnost je u povijesti filozofije različito artikulirana. Grčko iskustvo isprva ju ne poznaje, kako pokazuje Hannah Arendt (vidi: Vita activa, Auguste Cesarec, Zagreb, 1991., prvo poglavlje: Ljudska uvjetovanost). Grci su poznavali besmrtnost, koja znači vječno vraćajući život prirode u svom neprekidnom kružnom kretanju (Heraklit). Besmrtnost je dana vidljivom svemiru i bogovima Olimpa. Ona znači trajanje u vremenu. Jedino je čovjek smrtan. Njegova linija života ide pravocrtno, dok se neprekidno obnavljanje života u čitavoj prirodi odvija kružno. Jedino čovjek vodi individualni život. Čak se i u životinjom svijetu smrću jedinke obnavlja rod. Jedino je ljudska jedinka nešto neponovljivo. Nikad nisu postojala, ne postoje i neće živjeti dva ista čovjeka. (Arendt, isto, str. 12: «nitko nikada nije isti kao netko drugi tko je živio, živi ili će živjeti.»)

Ovaj uvid Heideggerove studentice Arendt vodi nas u profesorovo razlikovanje biti svih stvari (bića) u odnosu na bit(ak) čovjeka kao navlastitog bića, koje razumijeva bitak sam (svoj i svih bića). Radi se o potpunoj različitosti svih bića u odnosu na čovjeka. Tu se postavlja dilema da li je čovjek rođen sam, ili je odmah imao društvo, da li je on kao biće bitno pojedinac ili društvena životinja? Arendt navodi različite varijante Knjige Postanka. Prema jednoj Bog je stvorio čovjeka, «muško i žensko stvori ih». (isto, str. 11) Prema drugoj, Bog je prvobitno stvorio adama, tj. njega, a ne njih. Mnoštvo ljudi postalo je razmnožavanjem.

Tek je Platon (možda već Sokrat) ono što mi znamo kao vječno označio kao neizrecivo (arrhēton), a Aristotel kao ono bez riječi (aneu logou). Jer za Grke je čovjek nužno politička životinja koja saobraća s ljudima, misli i govori (logos), što su sve oznake pluraliteta u kojem ljudi oduvijek žive i brinu se za svjetske poslove. Dakle, neizrecivom (vječnom) čovjek se obraća kad je sam sa sobom. (I u upotrebi termina briga /Sorge-skrb/ kod Arendt je vidljiv pojmovni kontinuitet s majstorovim mišljenjem) Ako bi se neki pojedinac osamio, kao što se događa s filozofom u Platonovoj usporedbi s pećinom, ako bi se on oslobodio lanaca koji ga vezuju za bližnje, kako kaže Arendt (isto djelo, str. 21), to bi za grčko iskustvo značilo isto kao da je umro – jer je prestao biti među ljudima. Zato je najveća kazna za ljude antike progonstvo. Tek stoički mudraci, koji su prestali biti ljudi samo kao građani svoje zajednice (grada, države) i postali građani Svemira, progonstvo okreću u svoju prednost (Seneka). Bave se filozofijom, odnosno aktivni život zamjenjuju onim koji i više dolikuje čovjeku, a to je kontemplacija (vita contemplativa).

Vita activa je ono što pokriva ljudske djelatnosti: rad kao uvjet održanja i reprodukcije biološkog života, proizvođenje kao ono koje osigurava umjetni svijet stvari, različit od prirodne okoline, te političko djelovanje. To je područje unutar svjetske brige i zauzetosti ljudi. Sasvim je nešto drugo vita contemplativa, koja pokriva mišljenje, ljudsku volju i suđenje. To je način ljudskog ophođenja sa svijetom koji znademo pod izrazom Theroia i svojstven je filozofima.Vita contemplativa ili mišljenje je način koji nas vodi u odnošenje spram vječnosti.

Arendt navodi da je izvorno grčko razumijevanje nezrecivog i onog bez riječi u srednjem vijeku shvaćeno u paradoksalnome nunc stans (stojeće sada). Navodi izvore za to shvaćanje: Boetije, De consoltatione philosophiae i Hobbes, Leviathan. To je ono što Wittgenstein naziva vječno sada: "ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti." Na nunc stans gradi filozofija uživanja sadašnjeg trenutka (Iskoristi dan! ; Carpe diem!).

Ljudima antike bilo je jasno da čovjek kao jedino smrtno biće u čitavoj prirodi (jer bitno vodi život kao jedinka, dok se smrću jedinke životinje obnavlja rod) ima šansu postati besmrtan po svojim besmrtnim djelima (velikani). Ali propašću Rimskog carstva postalo im je jasno da ništa što čovjek sagradi ne može opstati. Tako dobiva na važnosti kršćanski nauk o nečem što je vječno, ili s onu stranu vremena i života, što prelazi preko toga (transcendens). To je novost koju je Herodot opisao kao azijatsko vjerovanje u nevidljivog Boga. Grci su vjerovali u antropomorfne bogove, koji su, istina, besmrtni, ali s ljudima dijele istu prirodu. (antropophyeis)

Hannah Arendt kaže da je tako ljudska briga za vječnost odnijela pobjedu nad težnjom za besmrtnošću. Otada čovjek teži za vječnim trajanjem individualnog života s onu stranu vremena, što je izrazio u kršćanskog religiji. Tu je nova važna poveznica Arendtove s majstorovim mišljenjem: iskustvo čovjekove smrtnosti je temeljna oznaka njegovog bitka. Iz tog uvida će proizaći druge važne oznake fenomena čovjeka kao navlastitog bića. Bitak svega što jest uopće se i može naslutiti i nazrijeti (spoznati?) zahvaljujući kontrastu: vremenito-vječno.

Zato je normalno da se smisao vremena (čovjekovog individualnog života) potraži u vječnosti, kao što se navodi u predavanju Pojam vremena. Isto tako vječnost se uopće pokazuje u vremenu. Tek pomnim proučavanjem Heideggerovog mišljenja i iskušavanjem svih putova koje je poduzeo, moguće je stići na odlučujuću točku uvida koja kaže: ako i postoji, vječno je izvan čovjekovog interesa. Radi se o umjetnoj podjeli. Bitak se zrcali samo u tubitku (životu individue čovjeka) i jedino u tom odnosu dolazi do riječi, te uopće sebe očituje (izvodi na svjetlo dana – neskrivenost ili Aletheia). Iako se ponešto od bitkavnikad ne prikazuje smrtnicima. Bitak, se naime, uvijek nanovo otkriva i zakriva svojim velom. Vječito se kreće u vijugavoj liniji između skrivenosti i neskrivenosti, istine i zablude, prikrivanja i pružanja, jasnoće i zagonetke, potiskivanja i očitovanja. Na taj način prikrivenost bivstvuje u neprikrivenom. 

                                                                                    ...

Pogrešno je kad se radi podjela: vrijeme (konačnost) s jedne strane, a vječnost (beskonačnost) s druge. Ako vrijeme shvatimo kao čovjeka (Heidegger bi rekao tubitak), a vječnost kao bitak (ili Boga), sad je riječ o tome da se ne može raditi podjela s oštrom granicom. Bitak se tek pomoću svog zrcaljenja u tubitku uopće pokazuje. Dakle, nema podjele i granice između vremena i vječnosti. Oni se isprepliću. Vječnost se uopće očituje samo u vremenu. Koliko znam ovaj uvid Heidegger duguje Kierkegaardu: vječnost se ulijeva u vremenitost u osobitim trenucima koje Biblija poznaje kao punina vremena. 

Sve dubine bitka (ili smisla života) čovjek nikada ne može dokučiti. Život ostaje zagonetka. Bitak se otkriva i opet skriva u nekoj izmjeničnoj igri skrivenosti i neskrivenosti. Jedan primjer: čovjek (ne)svjesno potiskuje, prikriva istinu, jer mu je ugodnije živjeti u samozavaravanju. Tako pitanje svoje granice (smrtnosti) kao istinu svog bića, gura pod tepih do zadnjeg trenutka.
Stvari ovoga svijeta, koje zaokupljaju čovjekovu pažnju, često mu zastiru pogled na istinu.
Utoliko je Heidegger sam sa sobom u potpunom suglasju. Vrijeme nalazi smisao u vječnosti, a jednako tako vječnost u vremenitosti. Naprosto ne postoji (nema istine) jedno bez drugoga. Fenomen jekao svaki fenome cjelovit (npr. život, koji pulsira i ne može se rastavljati na polove).

Izvorno grčko iskustvo nije poznavalo pojam vječnosti, nego besmrtnost. Priroda se kreće u "vječitom" (čitaj: besmrtnom) kružnom kretanju. Tek Platon uvodi ono neizrecivo kao neku višu sferu bitka, koji je čovjeku dobrim dijelom nespoznatljiv i nedokučiv. To je zametak ideje vječnosti kako je ona iz azijatskih religija prodrla u grčki svijet. Platoničari narednih stoljeća izgradili su čitavu konstrukciju koja obuhvaća vidljivi i nevidljivi svemir. Vidljivi svemiri je priroda i zvijezde, koje se dijele na različite sfere (eone). Pretpostavljalo se da postoji i nevidljivi dio svemira (vječnost ili svijet ideja), koji se ne može do kraja zahvatiti spoznajom i govorom (logosom), nego mističnim sredstvima (prolijevanjem Božje milosti na pleća vjernika). Zato se kaže da je tu početak kršćanske ideje o vječnosti, koju želi dohvatiti individuum (pojedinac se samo priprema i postavlja tako da ga u osobitom trenutku Bog obasja zrakom svoje milosti). 

Zato Nietzsche kršćanstvo naziva platonizam za puk: jer dijele jedinstvene fenomene na vječno i vremenito, bit i pojavu. Ideja Hannah Arendt , koju nosi iz seminara i predavanja Martina Heideggera, jest da se vječno i vremenito pomiri u nerazdruživo jedinstvo. Majstor o koje govorim je dakako Heidegger. Riječ je o napuštanju kršćanske ideje prema kojoj je ovaj život samo priprema za vječni život nakon smrti- Odnosno ovaj život je samo pričin, a bitni život nastupa u zagrobnom životu po duhu. Glavni uvid je da se u ovom životu, u svijesti i životu čovjekovom dohvaća vječnost, a ne u nekom drugom, koji ako postoji je vjerojatno jednako zagonetan kao i ovaj jedini koji poznajemo i u kojem spoznajemo smisao bitka (života).

Bitak nikad nije nešto vječno, nepokretno, apstraktno, za razliku od mnoštvenosti, pokretljivosti, pričina, kao što običavamo o njemu misliti od Parmenida naovamo. Bitak je uvijek u jedinstvu sa tubitkom i očituje se u nekom odsječku vremena. Zato se on uvijek pokazuje zaogrnut povijesnim plaštom: drugačije u grčkom svijetu, a sasvim drugačije u novom vijeku. Zato se na putu Heideggerovog promišljenja i govori o povijesnom mišljenju: bitak nije nešto vječno i nepromjenljivo. On je uvijek povijestan. Skriva se i razotkriva. On je kao mogućnost sve, ali kao zbilja tu i tamo postaje nešto.



drazen-pavlic @ 08:48 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 9, 2009
ŠTEDLJIVI NIJEMCI I RASPIKUĆE HRVATI 


U subotu 8. kolovoza Večernji list je pisao: „U jednom njemačkom gradiću vlasti su na stupove javne rasvjete ugradili elektroniku koja se aktivira mobitelom. Svaki candelaber ima broj. Kad se građanin noću vraća kući, dovoljno je da u svoj mobitel utipka četiri znamenke i svjetiljka će zasvijetliti. Gasi se deset minuta kasnije.“ Za ovaj njemački izum već postoji veliki interes širom Europe. Ekonomska i energetska kriza su u punom zamahu i štednja je imperativ.

Istovremeno, bjelovarske gradske vlasti u ulicu za ulicom postavljaju metalne stupove s jakim reflektorima. Tako odnedavno i ulicu Ivana Meštrovića osvjetljava bogata svjetlost. Reflektori su postavljeni na svakih dvadeset metara. Pale ih u sumrak i svijetle do jutra. Kako? Zar u Hrvatskoj nema krize? Nijemce smatramo štedljivima, čak i škrtima. Ako je štedljivost psihološka osobina Nijemaca, nije valjda da su Hrvati po konstituciji raspikuće!?

Istina je, zapravo, da bogata Europa pazi na troškove. A siromašna Hrvatska nemilice troši ono čega nema. Kroz nekoliko mjeseci sasvim sigurno pogodit će nas nova energetska kriza. Središnji Dnevnik HTV prosinačke i siječanjske večeri će, jednako kao lani, ispunjavati izvještajima o beskrajnim pregovorima Rusije i Ukrajine oko deblokade plinovoda. Nećemo znati tko je kriv za redukcije plina i propast preostalih hrvatskih tvornica. Koga briga! To će biti na zimu! Kao u priči o cvrčku i mravu: marljivi Nijemci su mravi koji štede dok je vrijeme, a hrvatski cvrčci će o štednji energije razmišljati kad stigne zima.

Uostalom, što bi HEP s viškom struje? Jeftino bi prodao, a prilikom prve nestašice struju bi opet skupo platio. Menadžeri HEP-a su specijalisti za obrnutu trgovačku logiku. Javnost je ovih dana osupnuta otkrićima krim-policije da je prošle godine uprava Elektroprivrede iz naših hidro-centrala ispuštala viškove vode iz prepunih akumulacijskih jezera i time se odrekla jeftine struje, jer je već ugovorila uvoz elektriciteta. Iznenadila ih je kišovita godina! Hrvatski vlastodršci očigledno se ponašaju po pravilima napuštenog modela društvenog vlasništva i troše resurse kao da su ničiji.

Zašto gradski oci ne ugase uličnu rasvjetu barem između ponoći i tri izjutra? I dosad smo bili bez noćne svjetlosti, pa nije bilo provala. Jasno nam je da gradska uprava dosljedno provodi plan izgradnje infrastrukture. To je inače za svaku pohvalu. Ali, zar nadolaskom ekonomske i energetske krize projekte ne bi trebalo revidirati? Gradske prometnice raskopane su u svim smjerovima. Slavonska cesta, Frankopanska i Velike Sredice, rotor kod bolnice…i nikako da se završi. Lani je križanje kod Matice Hrvatske raskopano dočekalo Božić. Rekli bismo, otvoreni su svi frontovi. Ali ne prigovaramo zbog toga, jer popravak cesta, izgradnja kanalizacije i vodovoda, znači sigurnost prometa i života, higijenu i opće zdravlje stanovništva.

Sličan apsurd imamo s izgradnjom nogostupa. Posljednjih mjeseci u Bjelovaru kvart po kvart dobivaju nogostupe. Kao da smo Amerika! Čujem da će nogostup uskoro doći i u naše mirno „Vinkovićevo“ naselje, iako statistika prometnih nezgoda ne ukazuje na hitnost njegove gradnje. I tako, ostat ćemo bez zelenog pojasa. Ljudi se nadaju da nogostupi bar neće ići tik ispod prozora i tako narušiti njihovu privatnost.

Možemo se čuditi koliko hoćemo. Američki prognostičar Gerald Celente sve je objasnio u razgovoru sa švicarskim novinarom još krajem 2008. Radi se o ekonomskom stručnjaku koji je svojim suradnicima predvidio pad Sovjetskog Saveza 1990., rusku krizu 1998., eksploziju internet balona 2000., recesiju 2001., pad tržišta nekretnina 2005. i sadašnju ekonomsku paniku 2008. Glavna je zabluda i samozavaravanje da će političari riješiti problem, kaže Celente i nastavlja: „Ne postoji ni jedna jedina stvar, koju je bilo tko od ovih ljudi s uspjehom doveo do kraja. Oni još nikada nisu ništa uradili kako treba.“ Celente smatra da ni Obamina administracija nema šanse, jer je Barack zadržao stare ljude: „Kako može biti promjene, ako je izabrao iste ljudi, koji su i prouzročili krizu?“ – pita se prognostičar.

Razmišljam o tome kako su se inspekcije i gradska uprava prije devet godina uključili u rješavanje problema smrada s pročistača otpadnih voda tvornice Sirela. Pregovaralo se, postavljali su mjerne stanice koje mjere isparavanja, proglašavalo se da je mjerodavno samo mjerenje od šest, zatim samo od dvanaest mjeseci…Komisije i strukture u suradnji s LURA-om igrale su svoje igre. Akcija je u međuvremenu utihnula, a nas stanovnike „Vinkovićevog naselja“ i ovog vrućeg ljeta guši nepodnošljivi smrad.

Običnim ljudima profesor Celente savjetuje da se krizi prilagode tako da ne troše ni centa više nego što imaju. Trebamo se priviknuti na skromnost, a to znači da smijemo kupovati samo neophodno. Djecu valja usmjeravati u korisna zanimanja, koja će im u budućnosti osigurati kruh. Umjesto da se školuju za pravnike i bankare kojih je previše, šaljimo ih u škole za inženjere, tehničare i u zanate. Promjene, koje su u našoj ekonomiji nužne, moraju poći baš od lokalne zajednice. Pri tom treba postaviti pitanje: kako mogu biti koristan sugrađanima?

Celente misli da nam je potrebna izravna demokracija u malim zajednicama, kako bi građani mogli kontrolirati održavanje infrastrukture i spriječiti privatizaciju javnog sektora. Energija i snabdijevanje vode ne smiju izmaknuti kontroli zajednice, jer će doći do ucjena i nekontroliranog rasta cijena. Baš kao što se danas događa sa ruskim plinom! Trend u Europi i svijetu je decentralizacija. Nikako centralizacija!

Može se očekivati pojava nacionalnih vođa koji će pokrenuti razdruživanje ujedinjene Europe. Berlusconi je u Italiji već započeo ostvarivanje scenarija spasa nacionalne ekonomije izlaskom iz Unije. Građanima je puna kapa imigranata, koje više ne mogu plaćati. To je europski trend! Kakao to da Hrvati i dalje kao guske u magli hitaju u Europu?!

Budućnost je, dakle, u uzgoju vlastitih namirnica, osiguranju pitke vode i proizvodnji energije. Zadatak dana je skidanje s mreže. Europe zemlje već potpomažu ugradnju solarne opreme na privatne kuće. Prvi takav natječaj objavila je ovih dana zagrebačka županija. Tko razumije obračunske tarife Elektroprivrede? Lani su nam obećavali da struja neće poskupjeti više od 20-30%. Ipak, građani su dobili znatno veće račune. Na moje pitanje, službenik Elektre odgovorio je kratko: „Gospodine, vaša potrošnja prelazi 30 kwh godišnje. Zato gubite pravo na državnu subvenciju!“ Ako moja obitelj troši previše struje, sad će morati razmišljati o štednji. A ulična rasvjeta i dalje isijava skupu svjetlost po cijele noći. Očito da Grad ima novca. Istina je žalosna: osim što trošimo nezarađeno, svjetlosnim zagađenjem uništavamo biljke i životinje, jer smo im oduzeli noć i san.

Ali koga briga, kad političari ionako nisu zainteresirani za realne probleme. Oni su zaokupljeni ostvarenjem svojih projekata. Osnivaju komisije i prikupljaju sredstva. Nikoga ne zanima što većinu projekata nikad ne dovrše. Bitno je zaposliti gradska poduzeća i njihove kooperante! Celente kaže da oni ionako nikad ništa ne dovrše.

Građani su ovog ljeta došli na udar novih nameta i poreza. Objašnjenje hrvatske vlade je da je taj korak bio nužan. Tako džepovi hrvatskih građana ostaju i dalje nepresušni resurs za svaku vlast. Standard stanovništva postaje sredstvo za postizanje jednog sasvim apstraktnog cilja: uravnoteženje proračuna. Neovisni ekonomisti pokazali su kako su se rezanjem nepotrebnih troškova mogle ostvariti uštede jednake prihodima iz novih nameta. Iz vlade nam , opet, objašnjavaju da je uvođenje kriznog poreza i povećanje stope PDV-a bio jedini izlaz za spas vladajuće koalicije. Zar je spas koalicije neki vrijedan cilj, zbog kojeg bi građani trebali mirno podnositi novo pražnjenje džepova? Pročitao sam da vlada ne može tek tako otpustiti 50.000 službenika za koje se zna da su višak, jer bi morala platiti visoke otpremnine. Dakle, bolje je da iz mjeseca u mjesec i dalje plaćamo njihove usluge bez kojih bismo zapravo mogli!

I dok u pitanje dolazi goli opstanak, bjelovarski gradski oci ne razmišljaju o ukidanju ili bar o smanjenju prireza. Tà, kako bi bez priliva svježeg novca financirali javne radove? Shvatite: ne možemo jesti asfalt!

Ovih sam dana pročitao mišljenje da će narednih mjeseci nezadovoljstvo ljudi dostići kritičnu napetost. Neće, međutim, doći do većih nemira, jer na vidiku nema pravog vođe koji bi revolt građana usmjerio u pravom smjeru.

Celente, koji je i sam bio član američke administracije, o političarima kaže: „Dospjeli su na vrh isključivo putem inkompentencije i dupeuvlačenja. Tako se to događa u državnoj administraciji. Karijeru sam započeo u državnoj službi u Yonkersu. To je veliki grad s 300.000 stanovnika. Nakon toga sam radio kao asistent senatskog sekretara države New York. Od 1973. do 1979. sam radio kao specijalist za kemijsku industriju u saveznoj administraciji u Washingtonu. Jako dobro poznajem državni aparat. Ljudi žive u iluziji da su političari pametniji od ostalih i da će riješiti probleme. Činjenica je, kad netko radi za državu, potrebna mu je potvrda da je gluplji od svih ostalih. Druga je realnost kako političari gmižu da bi dospjeli do vrha. Oni se usisavaju naviše u hijerarhiji. I zbog toga, vjerovati da su oni u stanju riješiti problem – to je samozavaravanje.“
(Intervju s Geraldom Celenteom: Budućnost svjetskog poretka, koji je švicarski novinar Freeman vodio 12. prosinca 2008.)

Sve je davno prije nas rekao srpski pripovjedač kad je napisao: „Sve će to narod pozlatiti.“

Post scriptum
Kad sam završio ovaj tekst, poslao sam ga uredništvu Bjelovarskog lista. Uskoro sam svoj tekst dobio natrag, s odgovorom njihovog providera da im je sandučić prepunjen. Tako članak nije objavljen. U međuvremenu sam o ovoj temi razgovarao s prijateljem, koji mi je rekao da je bjelovarčanin Darko Toth već prije deset godina patentirao izum pozivanja stupova javne rasvjete mobitelom. Problem je u tome što takav izum nikom ne treba, dapače smeta HEP-u koji od prodaje struje lijepo zarađuje. 

Razmišljam o tome da li se isplati objaviti ovakav članak? Sigurno ću se zamjeriti mnogima, a vrlo vjerojatno neću postići ništa. Možda je ljudska vrsta zbog ovakve neracionalnosti i rasipništva osuđena na propast? Mašta donosi viziju novoga koraka evolucije i propasti čovjeka. Ta propast ujedno omogućuje uspon druge prilagodljivije vrste. Gledam svoj vrt, koji je odnedavno osvijetljen 24 sata. Tko mari za zagađenje vječnim svjetlom? Možda je hrvatski radnik doista neproduktivan? Puževi golaći u mom vrtu ne odlaze na počinak i podižu produktivnost 100%, jer misle da je uvijek dan.  Da li će puževi postati novi gospodari planete?


drazen-pavlic @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.