Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - kolovoz 2008
četvrtak, kolovoz 28, 2008
Pavao je uhićen u jeruzalemskom Hramu. Hram je središnje mjesto židovske crkvene i svjetovne vlasti. Pisac Djela hoće reći da se uhićenje važne osobe moralo dogoditi na super važnom mjestu. Pavao u svim fazama svog procesa ima priliku javno iznijeti svoja stajališta. Očigledno je imao dobrog savjetnika za odnose s javnošću. Luka kaže da je Pavao na grčkom jeziku od zapovjednika straže tražio za dopuštenje da se obrati okupljenom narodu. Zapovjednik se iznenadio što Pavao znade grčki, jer je mislio da je uhitio još jednog židovskog fanatika. On mu dopusti. Pavao izađe na stube. Kad nastade tišina, Pavao progovori na hebrejskom. Reče da je odgojen u Jeruzalemu i poučen u Zakonu od čuvenog učitelja Gamaliela. Zatim ispriča kako je kao mlad čovjek od Velikog svećenika i starješina bio poslan u Damask, a zadatkom da privede tamošnje kršćane. Ali ga na putu obasja velika svjetlost s neba i javi mu se Isus. Svjetlost zaslijepi Pavla. Po dolasku u Damask vid mu vrati Židov Ananija, koji mu reče da ga Bog otaca izabra za svoga proroka. Kad se ubrzo nakon toga vratio u Jeruzalem i molio se u hramu, Pavle se zanese i opet vidje Gospodina Isusa. On mu reče neka ide iz Jeruzalema, jer ga On šalje među pogane. Sad svjetina opet pomahnita. Kako i ne bi kad je Pavao upravo rekao hulu. On da je prorok poslan od Boga? Ili od njegovog Sina? Još gore. Jedva da su zaboravili Isusovu hulu. Okupljeni od jada stadoše svlačiti odjeću i dizati prašinu u zrak.

Zapovjednik nije znao aramejski. Naredi da Pavla uvedu u vojarnu i bičuju ga, ne bi li priznao zašto su Židovi tako vikali na nj. Kad su ga vojnici privezali, Pavao reče satniku: „Smijete li bičevati rimskoga građanina a da nije osuđen?“ (Dj 22, 25) Zapovjednik mu pristupi u nevjerici i reče da je on za veliki iznos stekao rimsko građanstvo. Pavao mu odgovori da ga je sam stekao već po rođenju. Sutradan zapovjednik dozove svećenike, ne bi li doznao zašto Židovi tuže Pavla. Započne saslušanje. Odjednom Pavao reče: „Ljudi braćo, ja sam farizej, sin farizeja; zbog nade u uskrsnuće mrtvih doveden sam na sud.“ (Dj 23, 6) Luka izvještava da je na to nastala velika rasprava između farizeja i saduceja. Jer farizeji vjeruju u uskrsnuće, a saduceji ne vjeruju. Nakon velike galame, ustadoše pismoznanci farizejske sljedbe i rekoše da ništa zla ne nalaze na Pavlu. Luka im u usta stavi riječi koje je Pilat rekao na Isusovom suđenju, ne bi li Pavlu povećao dignitet. Kad nastade velika graja, zapovjednik se uplaši da Pavla ne ubiju. Bijaše odgovoran za njega kao za rimskoga građanina. Židovi nisu mogli nikoga osuditi na smrt, već su takav prijedlog imali dati rimskom namjesniku. Pavao je pak pokazao veliku umješnost u obrani, kad je bacio kost oko koje su se svećenici različitih sljedbi posvađali. Luka ga prikazuje kao većeg od članova Velikog vijeća, jer je mogao njima manipulirati. Možda bi završio kao Isus četvrt stoljeća ranije, da se nije pozvao na status rimskoga građanina.

Luka svjedoči kako se Isus zatočeniku opet javio u snu, bodreći ga i najavljujući da će za njega svjedočiti i u Rimu. Zašto baš u Rimu, kad se radilo o raspravi unutar židovske vjere? Ovim zahvatom Luka trasira put preinake Isusovog učenja u kršćanstvo kao svjetsku religiju. A za takvog što nema boljeg mjesta od središta carstva. Sutradan Pavlu nećak javi za spletku Židova, koji ga na prijevaru htjedoše ubiti. Pavlova sestra živjela je, naime, u Jeruzalemu. Ovaj puta Isus ostade nijem. Kad zapovjednik dozna za urotu, noću kradom otprati Pavla uz oružanu pratnju u Cezareju. Pavlov proces preselio se tako pred namjesnika Feliksa u Cezareju. Pet dana nakon Pavlovog dolaska dođe Veliki svećenik Ananija u pratnji odvjetnika Tertula. Njih dvojica pred namjesnikom stadoše optuživati Pavla. Lukavi Židovi počeše hvaliti mudru upravu namjesnikovu, radi mira koji im je osigurao. I sad se nađe jedan bundžija koji uznemiruje narod! Pavla dakle pred Feliksom optužiše za remećenje javnog reda i mira i oskvrnuće Hrama. Rekoše još da je kolovođa nazaretske sljedbe. Ne znamo da li je ta sljedba bila zabranjena, te da li je ta činjenica sama po sebi bila kazneno djelo. Znali su Židovi da je rimskom namjesniku nevažno to što je Pavao povrijedio njihove vjerske osjećaje ili što je unio nemir u Veliko vijeće. Zato naciljaše na Pavla kao začetnika nemira. Ako namjesnik nemire ne suzbije u korijenu, mogli bi se proširiti po provinciji. U tom slučaju za njih bi mogao saznati car. Koji namjesnik na takve argumente ne bi popustio?

Luka je sad Pavlu u usta stavio dugačku obranu, u kojoj je ovaj objasnio svoje vjerske motive. Pavao reče da služi Bogu svojih otaca, ali prema Isusovom Putu, kojega Židovi nazivaju sljedbom. Znademo da je Isus također propovijedao Zakon, ali na osobit način. Razobličio je formalno, izvanjsko pridržavanje propisa i zahtijevao potpunu predanost smislu svetih spisa. Pavao reče Feliksu: „Ja vjerujem sve što je pisano u Zakonu i u Prorocima. Ja imam nadu u Boga, koju i oni sami očekuju, da će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih. „ (Dj 24, 14-15) Feliks je te razloge i krivicu Pavlovu zbog svetogrđa mogao zanemariti, jer Pavao bijaše rimski građanin. No, Luka zaključi da je Feliks odgodio parnicu, jer je vrlo dobro poznavao Isusov Put. Zato za Pavla dopusti blagi zatvorski režim. Očita je namjera Lukina da promovira uskrsnuće kao ideju nositeljicu nove kršćanske vjere. Jer je kroz nekoliko dana Feliks pozvao Pavla, koji mu je naširoko pričao o novoj vjeri u Isusa Krista. Kad je Pavao došao do sudnjeg dana, Feliks se uplaši i vrati ga u zatvor. Luka iznosi pretpostavku da je Feliks očekivao da mu Pavle dade novaca. Opet saznajemo da je Pavao imao novca i da je rimski namjesnik bio potkupljiv. Nalazio se Feliks sasvim sigurno u škripcu. Htio je ugoditi Židovima zbog straha od njihovog moćnog lobija u Rimu i mogućih nemira u Palestini. S druge strane nije smio tek tako osuditi rimskog građanina. Poncije Pilat je imao lakšu zadaću u odnosu na Isusa, jer ovoga nije štitio rimski zakon. Feliks je ostavio Pavla u zatvoru pune dvije godine. Luka kaže, da ugodi Židovima.

Feliksa zamijeni Porcije Fest. Čim je preuzeo službu, Festu pristupe svećenici Velikog vijeća, s molbom da dovede Pavla u Jeruzalem da mu sude. Planirali su putem do Jeruzalema postaviti zasjedu i ubiti Pavla. Fest gotovo pristade. Pavle na to reče: „Prizivam se na cara.“ (Dj 25, 11) Fest ne mogaše uskratiti to pravo rimskom građaninu. Sutradan dođoše Festu kralj Agripa i Berenika. I oni poslušaše Pavla. Pavao ponovi svoj životni put u kojem vrhunac bijaše ukazanje Isusa Krista na putu u Damask. Pavao se uzdao da će Agripa razumjeti njegove razloge, jer dobro poznaje židovske običaje i prepirke. Razumjet će naročito to da Pavle nije mogao biti nepokoran nebeskome viđenju. Naprosto je morao propovijedati Isusov Put. I sad ga zbog njegove misije Židovi hoće ubiti. Fest reče Pavlu da je poludio, jer je previše čitao. Agripa mu ironično dobaci: „Zamalo pa me uvjeri da postanem kršćanin.“ (Dj 26, 28) Pavao zaželi da svi koji ga slušaju doista postanu kao on, izuzev njegovih okova. Fest i Agripa zaključili su da je Pavao nevin i da bi ga mogli pustiti. No, prizvao se na cara i od tog trenutak je njihova nadležnost prestala.

U nastavku Luka opisuje dugotrajno Pavlovo putovanje lađom u Rim. Kod Krete ih zahvati nevrijeme. Nakon silnog lutanja, koje nalikuje Odisejevom, iskrcali su se na Malti. Lutali su čak Jadranskim morem. I po ovom detalju vidi se da je Luka grčki pisac, a njegovo kozmopolitsko evanđelje ima helenističku inspiraciju. Takvo što ne bi mogao zastupati pravi Židov. Usput je Pavle imao nova viđenja, predskazivao pogibelj, ozdravljao redom od oca poglavara otoka, do običnih stanovnika Malte.

Prizor iskrcavanja na obali Malte Luka ukrasi jednim čudom. (Nekad je Pitagora, prema legendi, odmah po dolasku na tlo Italije učinio mnoga čuda, koja se mogu mjeriti s Isusovim čudima) Kad su se brodolomci iskrcali na obalu, Pavao naloži vatru. Toplina privuče zmiju, koja Pavla ujede za ruku. Ljudi pomisliše: očito je ovaj čovjek kriv za što ga optužuju, kad ga sudbina nakon spasa od mora kažnjava smrću. Međutim, Pavao otrese zmiju u vatru. Očevici su uzalud čekali hoće li pasti mrtav. Tada promijeniše mišljenje i rekoše da je Pavao bog. Pisac grčke izobrazbe, liječnik Luka, htjede ovom slikom pokazati da svetima đavao ne može nauditi. Jer zmija bijaše simbol zla.

U Rimu Pavlu bi dopušteno da živi u svom stanu pod stražom vojnika. Pavao je primao Židove i naviještao im novu vjeru. Luka ne govori da li je Petar dolazio u Pavlov stan. Bijaše, naime, godina 61. ili 62. kad je Petar po kazivanju kršćanske predaje također boravio u Rimu. (Petar je smaknut 64.?) Nije jasno tko je od njih dvojice bio vođa kršćanske zajednice. Petar, koji je ostao u Jeruzalemu dok je Pavao išao u misije širom carstva, ili Pavao kojem je sam Gospodin Isus povjerio da ide u Rim i naviješta njegov Put (Djela 23, 11). Pavao je rimskim Židovima zdušno obrazlagao da će doći Kraljevstvo Božje, te da je Isus taj Mesija čiji su dolazak najavile Mojsijeve knjige i Proroci (Židovska Biblija). Luka kaže da su jedni prihvatili, a drugi su odbili povjerovati.

Djela završavao naglo, bez nekog epiloga. Luka kaže samo toliko da je Pavao primao sve koji su mu dolazili i propovijedao Božje kraljevstvo i učenje Isusa Krista. Neki kažu da je Pavao nakon dvije godine pušten iz kućnog pritvora i da je otputovao u Španjolsku. Kršćanska predaja navodi da je pogubljen mačem. Jer ga kao rimskog građanina nisu smjeli razapeti na križ.

Predaja općenito nije bila ljubitelj običnih smrti. Naprosto umrijeti može običan čovjek. A Pavao je imao biti utemeljitelj kršćanske crkve. Prema istoj predaji, Petar je raspet na križ. Nije se smatrao dostojnim da umre smrću Isusovom, pa je tražio da ga raspnu naglavačke. Dakle, sama Isusova smrt za ranu kršćansku predaju bila je sveta stvar. Sjetimo se Pavlove poslanice Galaćanima i njegovih riječi upućenih pravovjernim Židovima: ako je opravdanje u Zakonu, onda je Isus uzalud umro! Od smrti i samog načina umiranja željelo se za narod napraviti uprizorenje. Religija želi narodu zorno prikazati ideju Boga. To je lijepo objasnio Hegel. Religija je za sve, a filozofija za odabrane.



drazen-pavlic @ 01:05 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Pavao je propovijedao Put Isusa Krista kao ispunjenje Pisma. U Djelima apostolskim Luka prenosi što je Pavao rekao na saslušanju pred kraljem Agripom II. Na početku se predstavio kao pripadnik farizejske sljedbe, koja vjeruje u uskrsnuće. Sretan je što govori pred Agripom, jer kralj poznaje sve židovske običaje i prepiranja. Pavao tu osobito misli na prijepornu temu o uskrsnuću, u koje saduceji nisu vjerovali. Pavao zna da je optužen upravo od saducejske frakcije, zbog toga što propovijeda uskrsnuće i naročiti Put prema njemu. Put u Pavlovoj terminologiji označava nauk Isusa Nazarećanina. Pavao sam ili njegov biograf Luka na ovom mjestu postupaju vrlo lukavo. Postavljaju retoričko pitanje: «Što? Zar vi smatrate nevjerojatnim, da Bog uskrisava mrtve?» Doista, tko bi se odrekao te mogućnosti, pa makar se ona zdravom razumu činila nevjerojatna. Pavao i Luka pokazuju se kao izvanredni govornici. Na samom početku stječu simpatije slušatelja.

Po toj svojoj značajki, naime da propovijeda ispunjenje Pisma, Pavao je osobiti Židov. Židovi i dan danas čekaju Mesiju (grčki Krista, hrvatski Pomazanika ili izbavitelja) koji će ih osloboditi od nebeskih i zemaljskih neprijatelja. Od đavola i okupatora. Obje napasti po židovskoj su tradiciji zapravo jedno te isto zlo. Jer, narod je zbog svoje opačine i nevjere na sebe navukao zemne neprijatelje. Židovi oduvijek čekaju Mesijin dolazak. Ne zadovoljavaju se niti jednim koji se u povijesnoj zbilji takvim predstavlja. Oslobođenje uvijek izmiče u budućnost. Pavao, naprotiv, propovijeda konačno ispunjenje Pisma ovdje i sada. Po tome on kao da nije Židov. Pavao neće još jedno tumačenje Pisma. Hoće ostvarenje snova. Jedan drugi Židov u XIX stoljeću rekao je to isto u pogledu filozofije: «Filozofi su svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni.» (Marx, 11. teza o Feuerbachu)

Možda pravovjerni Židovi nisu bili toliko ljuti na Pavla zbog teorijskih razloga (što propovijeda uskrsnuće). Niti zbog hule, što je naime po njihovom mišljenju jednog varalicu, Isusa Nazarećanina, proglašavao za Mesiju. Pavle je naime obraćao Židove u dijaspori, koji su prelaskom na novu vjeru obustavljali plaćanje poreza jeruzalemskom Hramu. Radi se o sasvim praktičnom pitanju.

Nesporazumi nastaju već i zbog nerazumijevanja terminologije. To je inače slučaj u tumačenju starih spisa. Njih se danas ocjenjuje pojmovima novog doba. Nitko nema vremena da se starim spisima pozabavi hermeneutički, da se postavi u poziciju stanovnika Rimskog carstva u I stoljeću nakon Krista. Jakov, Kefa (Petar) i Ivan ostali su u Jeruzalemu kao poglavari matične kršćanske crkve. Pavao i Barnaba krenuli su u dijasporu. Jeruzalemska Biblija naglašava da se radi o geografskoj podjeli na Židove u Palestini i na pečalbi. Nije riječ o etničkoj podjeli, niti o naviještanju Pisma poganima. Isto tako običaj obrezanja nije isključivi znak raspoznavanja Židova od pogana, nego dosljednih i nedosljednih u držanju starih običaja.

Zbog nepreciznosti pisaca evanđelja i kasnijih proturječnih tumačenja nije jasno da li je izvorni Isus svoje viđenje Pisma naviještao samo Židovima, ili ga je širio na pogane. Ako je on svoje učenike doista slao samo Židovima u pohode, postavlja se pitanje: tko je kršćanstvo proširio na sve? Tko se dosjetio da pred očima rimske svjetine razotkrije takav veličanstveni prizor? Jedan heroj, obožavani prorok, koji je tolike izliječio i pred očima naroda učinio tolika čuda, žrtvovao se za dobrobit svih. Kristova smrt, istumačena kao žrtva za otkupljenje grešnika, jest temelj Pavlove teologije. Zato se on tako žestoko okomljuje na neistomišljenike. Kudi narod što sluša druge navjestitelje, koji govore neka druga evanđelja. U poslanici Galaćanima 2, 21 on kaže: «..ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.» Neće se spasiti onaj koji poštuje židovske vjerske običaje, nego onaj tko vjeruje u Isusa Krista. On ne želi dopustiti da je Isus tek tako umro. Želi iskoristiti tu smrt za promociju nove crkve.

U kasnijim stoljećima ideju žrtve jedne osobite ličnosti za grijehe svih netko je proširio na sve narode. Engleski pisac Chesterton uočio je da se radi o zaista vrhunskoj dosjetki. Uz pomoć nje religija je poslužila kao moćna poluga vladanja pukom. On kaže: kakav li je efekt u narodu morala proizvesti činjenica da se netko od plemstva žrtvovao! Kad vitez siđe među obične vojnike, on trenutačno diže moral. Predodžba, da su svi u smrti jednaki, postaje zorna.

Pavao je po ocu imao status rimskog građanina. Zato kršćanska predaja kaže da je pogubljen mačem, a nije pribijen na križ. U rodnome Tarzu u Maloj Aziji dobio je grčko obrazovanje. Izučio je šatorski zanat. Na latinskome jeziku Pavao znači maleni. Savao pak na aramejskom znači isprošeni. U Jeruzalemu je slušao slavnog učitelja Zakona Gamaliela. O Pavlovom djelovanju znademo iz Djela apostolskih, čiji je autor Luka, Grk po narodnosti, a liječnik po zanimanju. Pavla je pratio na dva misionarska putovanja. Spominje se da je bio u Pavlovoj blizini za vrijeme njegova zarobljeništva u Cezareji i Rimu. Jasno je da je njegov prikaz tendenciozan. Možda je baš on Pavlovu teologiju pomaknuo prema kozmopolitizmu? Značajno je spomenuti da je Evanđelje po Luki nastalo oko 70. ili 80. godine, dakle u vrijeme sloma Prvog židovskog ustanka i razaranja Jeruzalema (čime su se ispunile navodne Isusove riječi o propasti Hrama). Približno isto je vrijeme nastanka Djela apostolskih. Moguće je da su nastala prije 64. godine, jer se ne spominje ustanak i rimska opsada Palestine, niti smrt Petrova i Pavlova. Stariji kršćanski pisci smatrali su važnom činjenicu da se na kraju Djela spominje da je Pavao u rimskom kućnom zatvoru proveo dvije godine. A to je moglo biti između 61. i 63. godine.

Pavao je još jedan suvremenik Isusa Krista. Da bismo bolje osvijetlili Isusovu ličnost, ispitat ćemo Pavlovu. Djela apostolska izvješćuju o Pavlovom suđenju na sličan način kao o suđenju Isusu. Može li prikaz drugog procesa rasvijetliti onaj prvi? Može. Dapače, pisac Luka trudi se da pokaže sličnost Pavlove i Isusove sudbine. Postoji i jedna značajna razlika. Isus se na svom procesu potpuno prepustio na milost i nemilost tužiteljima. Branio se vrlo loše ili se uopće nije branio. To je Bultmann objasnio kao njegovu potpunu predanost cilju: očekivanju skorog dolaska Kraljevstva nebeskog. (Rudolf Bultmann, Isus, Ex libris, Rijeka, 2007). Pavao se, naprotiv, umješno brani. On koristi neslaganja farizejske i saducejske struje u Velikom vijeću, da bi izbjegao smaknuće kamenovanjem po kratkom postupku. Zatim se poziva na svoj status rimskog građanina, ne bi li izbjegao jurisdikciji židovskog Sinedrija. Imamo napokon i treće suđenje, ono apostolu Jakovu, bratu Isusovu. Njega ćemo ispitati kasnije.



Prikaz suđenja Luka nam daje počevši od dvadesetog poglavlja Djela. U proljeće 58. godine Pavao se oprašta od svojih domaćina u Efezu. Luka prepričava Pavlov oproštajni govor u kojem zaklinje Židove i Grke da se obrate Bogu. A to znači da povjeruju u Isusa Krista, jer drugog puta do Boga nema. Pisac kaže da se Pavao pod svaku cijenu želio vratiti u Jeruzalem, iako je znao (predosjećao) da ga tamo čekaju nevolje. Mogao je očekivati «nevolje» u susretu s matičnom kršćanskom crkvom na čelu s Jakovom, bratom Isusovim, kao i u susretu s ortodoksnim Židovima. «Ali ja ne marim za svoj život, samo da završim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje Božje milosti.» (Dj 20, 24) Riječi koje Luka stavlja Pavlu u usta govore o apostolovoj odlučnosti za utemelji novu crkvu milostivog Boga, koja se razlikuje od Židovske vjere što počiva na strahu od moćnog i surovog Jahve. Međutim, Pavao ne bježi od opasnosti. Postavlja se potpuno mesijanski. Zemaljske opasnosti su nevažne u usporedbi s nadolazećim Kraljevstvom nebeskim. Tomin Isus u 51. izreci kaže svojim učenicima: «Mir koji iščekujete došao je, ali vi ga ne prepoznajete.» Pavao slijedi taj put. Gotovo da on efeškim starješinama crkve govori istim riječima koje je izgovorio Isus u obraćanju učenicima uoči Muke: «I evo sad znam da više ne ćete vidjeti mojega lica vi svi među koje sam dolazio propovijedajući Kraljevstvo.» (Dj 20, 25) On je tumačio Božji naum nadahnut Duhom Svetim, a taj se naum ostvaruje u crkvi «koju je (Duh) stekao svojom krvlju» (redak 28 Djela). Pavao i Luka ne propuštaju naglasiti temeljnu misao svoje teologije: Kristovu krvavu žrtvu na križu, za otkupljenje grijeha naroda.

Luki je bilo stalo da Pavla prikaže kao Božjeg proroka, gotovo kao Mesiju. On se uvijek služi Isusovim riječima: «Ja znam da će poslije moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji ne će štedjeti stada.» Pavao zna da carstvom kruže razni navjestitelji koji slatkim riječima govore iskrivljeni nauk. «Zato bdijte…» - viče on. Prisjetimo se da u to vrijeme cvate gnoza. Isusovi učenici oslovljavali su se sa «sveti». Gnostici su se zvali «oni koji bdiju», za razliku od usnulih, koji će nespremni dočekati nailazak Kraljevstva nebeskog. Zato Pavao naglašava Efežanima da riječ Božja može djelovati samo među posvećenima (redak 31 Djela). Samo posvećeni su upućeni u znanje. Luka opisuje kako su nakon Pavlovog govora svi briznuli u plač. Stadoše grliti i ljubiti Pavla. Istog dana on otputova lađom.

Kad stigoše u Cezareju na obali libanonskoj, ostadoše neko vrijeme kod Filipa evanđelista. Luka kaže: «On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale.» (Dj 21, 9) Prisjetimo se gnostičkog razmišljanja o ženama proročicama, koje su imale dar prepoznavanja volje nebesa. Ovi spisi rijetko kad spominju normalne žene. Žene su djevice, kao Marija ili kćeri Filipove, ili raspuštenice, kao Berenika, sestra kralja Agripe II. Pisac Djela očigledno je bio pod utjecajem gnostičkih ideja. U Filipovoj kući Pavao je odbio sve koji su ga odvraćali on nastavka putovanja. Luka i prisutni rekoše kratko, kako dolikuje «svetima»: «Neka bude volja Gospodnja.» Po toj bezuvjetnoj pokornosti Božjoj volji bijahu zaista pravi Židovi.

Sutradan stiže Pavao sa svojim učenicima u Jerulazem, k Jakovu i starješinama. Možemo zamisliti kako se okružio učenicima, ne bi skupio hrabrosti za raspravu. Najprije podnese izvještaj o svojem djelovanju u dijaspori. Zatim mu starješine prikazaše svoje uspjehe u okrupnjavanju vjerničkog stada. Rekoše: «Vidiš, brate, kolike tisuće Židova povjerovaše, i svi revnuju za Zakon. A rečeno im je za tebe da Židove koji su među poganima potičeš na otpad od Mojsija govoreći im da ne trebaju obrezivati svoje sinove niti držati običaje. Što ćemo dakle sada? Svakako će čuti da si došao.» (Dj 21, 21-21) Očigledno je da su Isusovi sljedbenici u Jeruzalemu strogo pazili da se drže Židovskih običaja i obreda, kako ne bi naljutili svoje sunarodnjake. Pavao je u dijaspori u tome mogao biti slobodniji. Glasine o Pavlu kvare sliku nove crkve među Židovima u Palestini. Postavilo se načelno pitanje: treba li Židov obrezivati svoje sinove ili ne treba? Ako je bio prisutan Toma Blizanac, možda je podsjetio na Isusovu izreku: «Njegovi mu učenici kazaše: 'Je li obrezivanje potrebno ili ne?' On im reče: 'Da je potrebno, otac bi već obrezane u njihovoj majci začinjao. Ali istinsko obrezivanje, ono u duhu, bilo je potrebno posvema.'» (53. izreka u Tominom evanđelju) Možda su starješine u Jeruzalemu zaboravile izvorni Isusov nauk. Sada ih je Pavao sa svojim istomišljenicama podsjetio na njeja. Na tom sinodu zasigurno su frcale iskre. Možda su Pavla nagovorili da se pojavi u Hramu, da ga se riješe. Znali su da će ga Židovi htjeti ubiti.

Pavao pristade da se sutradan pojavi u Hramu, zajedno s četvoricom muškaraca koji su se zavjetovali. Starješine rekoše: «Plati im troškove: neka ošišaju glave. Tako će svi doznati da ono što su čuli o tebi nije ništa, nego da i sam živiš po Zakonu te da ga držiš» (Dj 21, 24) Uostalom i Isus je poštivao Zakon, dolazio jednom godišnje na obrede i plaćao porez Hramu. Velika bijaše briga Jakova, Petra i Ivana da ne navuku bijes naroda i ne privuku pažnju Sinedrija. Spomen uplate troškove možda govori o tome da je Pavao imao novca, kojeg je za zajednicu prikupio od Židova u tuđini. Sutradan Pavao započe obred čišćenja. Sedmi dan vidješe ga neki Židovi iz Azije «i pobuniše sve mnoštvo, i stave na nj ruke vičući: 'Ovo je čovjek koji naučava protiv naroda i Zakona'…» (redak 28 Djela)

Pavla su umalo linčovali. Rimski zapovjednik čete pobojao se okupljanja velike gomile, pa «uze vojnike i satnike i dotrča dolje k njima. A oni, vidjevši zapovjednika i vojnike prestadoše tući Pavla.» (redak 32 Djela) Zapovjednik zapovijedi da Pavla okuju u dvoje okove. Pošto od buke nije mogao ništa saznati o Pavlovoj krivici, odvede ga u vojarnu. Mnoštvo je išlo za njima vičući: «Dolje s njim» (redak 36 Djela)

(nastavlja se)



drazen-pavlic @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 24, 2008
Apostol Pavao i prorok Izaija

Danas se u katoličkim crkvama čita odlomak iz Pavlove poslanice upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ (Rim 11, 33) Riječi su to koje je Pavao uputio rimskoj zajednici za svog zimovanja u Korintu godine 57. ili 58. naše ere. Razmišljao je o tome koliko je maleno čovjekovo vrijeme u odnosu na vječnost. Pored kreveta sigurno je imao židovsku Bibliju na hebrejskom jeziku, iz koje je po tko zna koji put pročitao isti odlomak. U njemu Izaija opisuje Božju veličinu. Bog je velik, a čovjek ništavan poput skakavca: „Tko je pokrenuo duh Jahvin, koji ga je uputio savjetnik? S kim se on posvjetova, tko je njemu mudrost ulio, naučio ga putovima pravde? Tko li ga je naučio znanju, pokazao mu put k umnosti?“ (Iz 40, 13-14) Pavle je sažeo Izaijinu misao u svega dva stiha: „Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11, 34) Zaključi da je sve od Boga, po Bogu i za Boga! I završi pismo ovako: „Njemu slava u vjekove! Amen!“ Imao je Pavao vremena na pretek. Zimovao je zimovao u Korintu, čekajući proljetno smirenje mora i odlazak u Jeruzalemski Hram na proslavu blagdana Pedesetnice. Prebiraše požutjele listove papirusa s Izaijinim riječima o ništavnosti i prolaznosti čovjekovog zemaljskog trajanja: „Tek što su zasađeni, tek što su posijani, tek što im stabljika u zemlju korijen pruži, on puhne na njih, i oni posahnu, vihor ih ko pljevu raznese (Iz 40, 24). Jahve je vječni Bog, stvoritelj zemlje i svega na zemlji. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv (Iz 40, 28)

I sjeti se Pavao da je prije dvije godine svojim sadašnjim domaćinima, kršćanima u Korintu naviještao skrivenu Mudrost Božju. Reče tada da je Bog sve smislio prije vremena i vjekova, a ni jedan zemljanin to još ne shvati ljudskim rasudnim snagama. Bog se objavljuje po Duhu, koji jedini prodire u njegove dubljine. To se događa po osobitoj milosti, kad Bog odluči svoga Duha izliti na pleća čovjekova. I Pavao napisa: „A mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog.“ (1 Kor 2, 12) Naravnom čovjeku, koji se drži svjetskih razumskih mjerila, Božja mudrost ostaje skrivena: „njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak (čovjek) prosuđuje sve.“ (1 Kor 2, 14-15) I opet za se nađe potvrdu u riječima starog proroka Izaije. Saže ih za Korinćane ovako: „Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči!“ (1 Kor 2, 16)

Za Židove Bog je stvoritelj, a čovjek njegovo stvorenje. Bog čovjeku objavljuje svoju volju, a na ovome je da ga bezuvjetno posluša. Bog je napravio prvog čovjeka od zemlje i udahnuo mu dah života. Čovjek je Božja igračka. Kao kad bi neki stolar napravio lutka, a ovaj bi tijekom noći oživio. Jer se nebo rasplakalo nad nesrećom starca, koji je samovao bez obitelji, bačen u besmisao života. To je smisao židovske teologije. Sve ovisi o Božjoj bolji. Čovjek mora samo odlučiti da joj se bezuvjetno pokorava. Ukoliko se želi spasiti. I dok se pokorava Svemogućem, čovjek ipak o Njemu ne može stvoriti razumnu predodžbu. Izaija kaže: „S kime ćete prispodobiti Boga? I s kakvim ga likom usporediti? Ljevač lijeva idol, zlatar ga pozlaćuje i lijeva od srebra lančiće. Siromah za prinos bira drvo koje ne trune; i vješta traži umjetnika da mu načini kip nepomičan.“ (Iz 40, 19-20)

To je jedna strana rasprave koja se vodi kroz sva vremena: može li čovjek spoznati Boga? Pavlov odgovor je niječan. Samo u iznimnom trenutku Bog putem svog Duha progovara čovjeku i dopušta mu da pronikne u njegove dubine. Trenutak otkrivenja dolazi naglo i neočekivano. U poslanici Solunjanima Pavao piše: „A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. Ali vi braćo niste u tami da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac.“ (1 Sol 5, 1-4)

Nikola Kuzanski i skolastici

Anselmo od Canterburya odredio je Boga kao ono najveće, jer se iznad tog ponajvećeg ništa veće ne može misliti. Bog je dakle superlativ, mišljen komparativno. Božja veličina uspoređuje se s manjim veličinama. Drugačije Boga mišljaše Nikola iz Kuze. Bog je neshvatljiv, barem na način kako spoznajemo svijet koji nas okružuje. Walter Schultz navodi Eckhartovo mišljenje o tom pitanju u njegovim Questiones Parisienses: „'Jesu li u Bogu bitak i razumijevanje isto?' i na to pitanje odgovara time što izjavljuje: 'Kazujem da nisam mnijenja da Bog razumijeva jer jest, nego jer razumijeva zato jest, tako da je Bog razum i razumijevanje, te je razumijevanje sama osnova njegova bitka.'“ (Schultz, Bog novovjekovne metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996., str. 11). U dijalogu O skrivenome Bogu iz godine 1445. Nikola Kuzanski nastavlja ovu Eckhartovu misao. On u usta poganina stavlja pitanje: kako kršćanin imenuje Boga. Nijedno ime koje poganin predlaže po mišljenju kršćanina ne pogađa Božju bit. Ako je Bog neshvatljiv i neizreciv, zacijelo mu je ime Neizrecivi – nagađa poganin. No kršćanin odgovara da Bog, koji je svakom biću dao ime, sam ne može biti bez imena. I tako razgovor gotovo završava bez rezultata, jer kršćanin ne htjede niti jednim imenovanjem ograničiti i umanjiti Božju veličinu.

Tek na kraju Kuzanski dopušta da se kaže da je Bog onaj koji sve prožima i sve vidi. To značenje dolazi od grčkog Theos (deus) što znači vidim. Kao onaj koji gleda, Bog je izvan svakog određenog bića. Kako se Bog odnosi spram čovjeka, moguće je dokučiti samo naslućivanjem zagonetke. Slikovito, nikako racionalno.

No, čovjek je od Boga dobio poseban dar. Poput nekog umjetnika ili obrtnika, čovjek oblikuje materiju i stvara predmete kojih prije nije bilo u prirodi. Rezač žlice stvorio je formu žlice i po toj umješnosti je sličan Bogu. Dakle, čovjek je sličan Bogu? Ta Bog ga stvori na svoju sliku i priliku! Zar nam se Bog tu ipak razotkrio? Čovjek, dakle, ipak može Boga spoznati? Čitav svijet je odraz Boga. Stvaranjem je Bog svoje biće učinio vidljivim. Baš u rezultatima svojeg djelovanja Bog se očitovao pred čovjekovim očima.

Da bi objasnio srž filozofije Nikole Kuzanskog, Walter Schultz nas uvodi u seminar koji je biskup godine 1453. održao svećenicima samostana na Tegernskom jezeru. Bog vidi sve. No, može li čovjek vidjeti Boga? Jer Bog je trostruk: gledajući, gledan i samo gledanje. Kuzanski svećenicima teškoću teme predočuje uz pomoć jedne poredbe. „ Postoje, veli on, portreti na kojima se onaj naslikani čini kao da neprestano promatra onoga tko sliku motri, čak i onda kad taj mijenja svoje mjesto.“ (Schlultz, isto, str. 15) Promatrač obilazi sliku i uvijek izgleda kao da ga naslikani gleda u oči. To dokazuje da na takvim portretima pogled naslikanog obuhvaća sve promatrače. Jednako se tako Božja briga odnosi na sve stvorenje.

Kuzanski sad pita: da li će me naslikani gledati i kad odvratim pogled od njega? Zar ga Bog prati poput sjene? Ako pak čovjek omalovažava Boga, sam si je kriv što ga Bog više ne gleda. Ova slika Kuzanskom omogućuje zaključak da je Bog nije neka supstancija po sebi. On je uvijek uključen u čovjekovo gledanje. Razlog zbog kojega čovjek na kraju krajeva ipak Boga ne vidi leži u tome što Bog nije biće, nego samo to gledanje. Čovjek može gledati sve, ali mu izmiče gledanje samo. Čovjek može dohvatiti sve stvari, jer se one u odnosu na njega nalaze na nekom odstojanju. Svoju sjenu (Boga) ipak ne možemo dohvatiti. Bog dakle ipak ostaje nespoznatljiv. Čovjekov odnos ostaje čežnja koja se nikada ne dohvaća. Bog uvijek nekako izmiče. On je dalek. Istovremeno je u blizini, jer je čovjekova sjena ili djelatnost gledanja svih bića. Jer je cilj u isto vrijeme blizak i dalek, čovjeka uvijek iznova goni čežnja traganja za Bogom.

Pavao je u skladu sa Židovskom tradicijom Boga nazvao nespoznatljivim. Skolastičari su Boga približili čovjeku, kad su ga stavili na skalu veličina. Nikola Kuzanski smatraše ga ipak neuhvatljivim, poput sjene. Vječitu raspravu i mogućnosti da se spozna Apsolut nastavili su u XIX stoljeću Hegel i Kierkegaard.

Hegel i Kierkegaard

Hegel kaže da se Bog objavio čovjeku baš zato jer je htio da bude spoznat. On kaže da nema te dubine svemira koja bi se mogla oduprijeti spoznajnoj snazi duha. Hegel je racionalista i ima bezgranično povjerenje u ljudski um. Nespoznatljive stvari o sebi nema. On se bori protiv površnih teologa svog vremena koji govore da je Bog dalek. Teolozi hoće zadržati zamagljenu predodžbu o Bogu, da bi o njemu mogli donositi proizvoljne sudove. Daleko teže je u Apsolut proniknuti mišljenjem. Hegel to čini u svojoj filozofiji, koja u obliku pojma postavlja isto ono što je u obliku osjetilne predodžbe i legende ispričala religija: trojednog Boga. Bog je rodio Sina, koji je putem Duha ljudima objasnio Božju prirodu. U filozofiji to se neće reći tako. Filozofija kaže da je Bog duh. On je isprva apstraktna općenitost (logika, mišljenje), koja je iz sebe postavila svoju suprotnost (prirodni i čovjekov svijet). Postavljanjem čovjekove samosvijesti duh se vraća k sebi. Uspostavlja se konkretni živi Bog, koji je jedinstvo svojih suprotnosti. Čovjek i Bog spoznaju sebe u bogatstvu svih svojih određenja. Iznad čovjeka i Boga objavljenih religija caruje Duh, koji se od početka vremena kreće putem spoznaje i izgradnje samoga sebe. Na kraju putovanja Duh postaje Apsolut, koji se zrcali u čovjekovoj samosvijesti.

Kierkegaard govori o apsurdu. Bog od čovjeka traži nešto, što je ljudskom razumu neshvatljivo. Onako kao što je Abrahamu bilo neshvatljivo da Bog od njega traži žrtvu jedinog sina Izaka. Čovjek, po Kierkegaardu, traži put vjere, koja je osebujni odnos pojedinca s Bogom. U vjeri pojedinac stupa u apsolutni odnos s Bogom. On zanemaruje moralna načela. Ispravno je ono što Bog traži od čovjeka. Po ljudskim mjerilima Abraham je sinoubica u pokušaju. Po religijskim, on je junak vjere. Tako je Kierkegaard vratio lopticu na onu stranu gdje je stajao apostol Pavao: nedokučivi su putovi Gospodnji.

Svjetlonoša i religija

Rasprava o Božjoj blizini vodi se i danas. U komentaru na moj post Svjetlonoša kaže: „Ja boga ne osjećam. Nemam potrebu vječno živjeti. Ne volim se lažno tješiti. Draža mi je vlastita nevolja od ideje da samu sebe lažem. Svatko ima ili traži svoju svrhu. Kontradiktorna evanđelja nikako ne mogu uzeti relevantnima u dokazivanju bogočovjeka. U puno manje vremena i puno manje poteza i Elvis je postao bogočovjek.“ 21. 8. 2008. 19:40 Svjetlonoša

Pogledao sam tekstove na njezinom blogu. Očita je namjera članaka da s činjenica skinu naslage laži, ili da se stvar ogoli do kosti. Evo nekoliko teza. „Vjere i religije počivaju na pokušaju tumačenja stvari i pojava oko sebe. Kada su shvatili da bez sunca nema života, dali su mu nadnaravna obilježja i simbole. Sunce umire svake večeri i uskrsava svakog jutra, u zimskom periodu je tri dana je u najnižem položaju, a onda se opet uzdiže i odlazi u nebo, donosi svjetlost svijetu, život, spašava od tmine, ponovo se rađa. U pokušaju da ga objasne, ljudi su ga utjelovili, približili k sebi…Od Horusa, preko Bude, Krišne, Mitre do Isusa. Mitovi su se nadograđivali jedni na druge, stvarajući nova božanstva, no u temeljima je to ista priča. Čak i osnovni simbol koji označava njihovu svetost…zapravo je sunčani disk, aurela.
Nakon svega, Isus je više nego očito tek retroaktivno stvoren mit…Evanđelja su pisali ljudi koji Isusa nisu ni vidjeli. Rekla kazala, pokvareni telefon, zbirka mitova, legendi i tuđih učenja. Iz evanđelja je vidljivo da se radi o preuzimanju već postojećih priča, vjerovanja i iz starih židovskih spisa, a sve u svrhu da se stvori – Bogočovjek…“

Borges je jednom zapisao da su se velike teme u povijesti uvijek iznova vraćale. Kao primjer on navodi raspravu između platonista i aristotelovaca. Ovdje želim pokazati da su Svjetlonošine teme već bile predmet rasprave drugih ljudi u nekim drugim vremenima.

Svjetlonoša kaže da se ne voli lažno tješiti. Draža joj je vlastita nevolja od ideje da samu sebe laže. Izbor koji ona čini, u svoje vrijeme učinio je Karl Marx. Oduševljen Feuerbachovim filozofskim programom o naturaliziranju čovjeka i humaniziranju Boga, Marx je zapisao: zahtjev za kidanjem cvijeća s lanaca u ovoj dolini suza ne znači da želimo nositi lance bez cvijeća, već da želimo pokidati lance i u ovoj dolini suza biti slobodni i sretni. (Cvijeće ovdje simbolizira iluziju o Bogu i religioznu utjehu). Zahtjev znači ukidanje doline suza, odnosno svijeta u kojem je religija potrebna.

Tema o religiji kao lažnoj svijesti, koju ljudi stvaraju jer ne znaju protumačiti prirodne pojave, bila je živa u doba znanstvenog socijalizma. Početkom XX stoljeća predstavnici Bečkog kruga (Schlick, Carnap itd.) govorili su da je religija oblik svijesti iz razdoblja djetinjstva čovječanstva. Razvoj prirodnih i društvenih znanosti odbacio je religijske i metafizičke ideje. Čovječanstvo je postiglo jasne i provjerljive spoznaje o svijetu i životu. S tim se nije složio Ludwig Wittgenstein, zbog čega ga je Carnap pogrdno nazvao mistikom i mračnjakom. Svojim djelom Tractatus logico-philosophicus Wittgenstein je udario temelje logičkom pozitivizmu. Ipak je smatrao da je jasno da, osim onoga što se može jasno spoznati i reći, postoje i druga područja ljudske svijesti. Ona su mistična. O njima se ne može reći ništa jasno, ali ih se može pokazati. Tako filozofija nije nikakva zasebna disciplina, nego aktivnost pročišćavanja pojmova i jezika. Ona predstavlja ljestve koje vode do zgrade egzaktnih znanosti. Religija pak čovjeku izgubljenom u velikim rješenjima znanstveno-tehničkog doba nudi smisao života. Potraga za običnom svakodnevnom ljudskom srećom ostaje otvoren zadatak.

Svjetlonoša hoće rastvoriti sve mistično, tajno, skriveno i postaviti jasne pojmove. Njezin pokušaj nalikuje pokušaju znanstvenika Bečkoga kruga. Ona kaže da je čovjekov uvid da Sunce donosi život rodila je misao o Bogu koji donosi život. Kretanje sunca poslužilo je kao asocijacija za bogočovjeka, koji je sišao s neba, umro, tri dana ležao u grobu, da bi se opet uzdigao u nebo.

Svjetlonošin komentar da nema potrebu vječno živjeti otvara još jednu „vječitu“ temu. O njoj je Kierkegaard raspravljao s Hegelom i elejskim filozofima. Zenonov dokaz o tome da strijela koja leti zapravo miruje zasniva se na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Nadalje, prostor i vrijeme su relativni ili uvijek se nalaze u odnosu na neko drugo vrijeme ili prostor. Strijela koja leti uvijek se nalazi u nekom ovdje i nekom sada. U odnosu na neko sada strijela miruje. Život se može shvatiti kao let strijele od rođenja do smrti. Život je jedan kontinuitet, ali je također sastavljen od čitavog niza trenutaka. S jedne strane život čovjekov je kao i svaki proces kontinuiran, a istovremeno je isprekidan. Po Zenonu, to je proturječnost. Ne može se pomiriti punktualnost i cjelovitost ljudskog života. Svaki čovjekov trenutak je jedan sada. Čovjek živi sada i sada i sada. Zahtjev istinskog života glasi: disati punim plućima i nogama na zemlji u sadašnjem trenutku. U sličnom smislu je Wittgenstein uzviknuo: „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tad vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“ (Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185)

Kierkegaard opisuje kretanja koja čovjek mora izvršiti u svojoj svijesti. Jedno osobito kretanje je kretanje vjere. Čovjek se u određenom času mora odreći materijalnih dobara i zdravog razuma i posvetiti se vječnim pitanjima. Nakon tog kretanja, valja se vratiti u konačnost. To je kretanje suprotno od samostanskog kretanja. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ U svojoj knjizi Ponavljanje Kierkegaard razlikuje tri vrste kretanja: sjećanje, nadu i ponavljanje. Ono čega se sjećamo bilo je i povratno se ponavlja. Sjećanje je odbačeni komad odjeće koji smo prerasli. Nada je dražesna djevojka, novi komad odjeće koji je krut i neudoban. U mladosti se nadamo, u starosti se sjećamo, a za ponavljanje nam je potrebna hrabrost života. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja.

Kierkegaardov je rekao da ne može svatko postati vitez vjere. Za to je potreban poseban dar. Ako to netko ne može, ne znači da je prokockao život. On kaže: „Ali čak i za onog koji nije nikad dospio do vjere, život ima dovoljno zadataka, i ako on njima pristupa pošteno i s ljubavlju, ni tada život ne bi trebao biti proigran, premda nikad ne može biti jednak životima onih koji su shvatili i prigrlili ono najviše.“ (Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000., str. 161-162.) Baš kao što kaže Svjetlonoša. Postoje tolike svrhe i uloge koje čekaju svoje ljude.

Hodočašće na Trsat

Jučer smo bili na hodočašću Majci Božjoj Trsatskoj. Ako se držimo povijesnih i kulturoloških dokaza, išli smo pred lice jedne izmišljene osobe. U doba svemirske tehnologije svi ti ljudi vjeruju u legende i mitove. U zabludi su.

Već 800 godina franjevci dočekuju karavane hodočasnika. Marija Trsatska je čuvarica Jadrana. Po dolasku u svetište kolone ljudi obilaze oko oltara. Kamenje je izlizano od mnoštva koje je stoljećima ovuda koračalo i puzalo. Ljudi podižu glave i gledaju blagi osmjeh milosnog Marijinog lika. Crkvom odjekuje pjesma Majci Trsatskoj: „Mi smo tvoji putnici, blagoslovi nas. Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo. Zdravo, zdravo, zdravo Marijo. Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, povrati mila Majčice izgubljene sve.“

U crkvi na otvorenom okupilo se nekoliko tisuća vjernika iz cijele Hrvatske. Tu je i limena glazba iz Belice. Zbor započinje proslavu Boga pjesmom: „Do nebesa nek' se ori, naših grudi gromki glas, neka jeknu rajski dvori, nek nas čuje Isus Spas.“ Narod prihvaća. Mnoštvom struji neka povezanost. Različiti dijalekti, baritoni i soprani sabiru se u sveti sklad.

Pred narod istupi propovjednik. Kaže da ljudski život nalikuje hodočašću. Bogočovjek isprva bijaše na nebu. Po Duhu smo Božji. Dakle i mi ljudi smo nebeskog porijekla. Bogočovjek se utjelovio i sišao na zemlju. Čovjek korača istim putom. Nakon smrti tijela, duh se vraća u nebo.

Franjevac nastavlja izlagati svoju teologiju. Život je nezasluženi dar od Boga. Pružaju nam se dvije mogućnosti: iskoristiti dar ili ga potratiti.

Razmišljam o tome zašto uopće idemo na hodočašće? Ta mogli smo se pomoliti u svojoj župnoj crkvi. Ljudi upućuje prošnje Mariji. Mole za njezin zagovor kod Boga. U zavjetnoj kapelici vise štake hromih ljudi, koji su na ovom mjestu prohodali. Vjernici se kućama vraćaju sretni. Ovdje im je nadošla dodatna snaga za životnu borbu. Možemo to objasniti kao autosugestiju ili praznovjerje. Ali stvar funkcionira. Kao što od Sunca dolazi svjetlost i život, od Boga nam dolazi milost. Ona dolazi posredstvom Blažene Djevice Marije i Božjeg Sina.

Franjevac govori: „Kad se pod teretom godina zgrbimo do zemlje, morat ćemo razmisliti da li s apostolom Pavlom možemo reći: 'Dobar sam boj bio, vjeru zaslužio.'“ Propovjednik objašnjava što znači zahtjev: 'Umrijeti sebi.' To znači umrijeti svojim željama, naučiti odricati se, biti Božji potpuno i do kraja. Kad nam je rano jutros zazvonila budilica, poželjeli smo ostati u krevetu: „Ah kuda ću sada na daleki put? Poslije podne je najavljena oluja!“

Franjevac je zaključio propovijed riječima: „U tišini molitve u Marijinoj nutrini rastao je Bog. Bog nas poziva da poput Marije prebiremo po svojem srcu. Saberimo se, da bismo znali prepoznati koji je naš put. Kad dođe punina vremena, probudit ćemo Krista u sebi.“ Zbor je započeo izlaznu pjesmu: „Lijepa si, lijepa, djevo Marijo.“ Fra Serafin je izašao pred narod i rukama pokazivao ritam.

Pjesma je utihnula. Na putu kući ljudi su prebirali po svojim srcima.

drazen-pavlic @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 21, 2008
U djelu Josipa Flavija postoje dva sporna odlomka. Neki smatraju da su ih umetnuli krivotvoritelji iz prvih kršćanskih stoljeća. Htjelo se dokazati da čak i židovski povijesni izvori priznaju da je Isus Nazarećanin postojao, da je činio čuda i da je bio Bog. Drugi vjeruju da je spomen Krista u «Židovskim starinama» autentičan. Jedna komentatorica na blogu je napisala da je danas općeprihvaćeno mišljenje, čak i unutar klera, da je navedeni citat iz Flavija krivotvorina. «Sve je to rekla-kazala, čuo-pa-vjerujem» – kaže ona. «Josip Flavije u svojoj knjizi spominje 19 samozvanih Mesija. Izuzev u kršćanskim izvorima, nigdje se ne spominje da je Isus uopće postojao, kamo li da je bio Bogočovjek.»

Čitam Djela apostolska. Luka izvještava o velikim čudima koje su «sveti» izveli nadahnuti Duhom Gospodnjim. Pavlovo djelovanje puno je čudesnih ozdravljenja. Čuva ga Gospod Bog, da bi dovršio put utemeljenja Njegove crkve. Cijela saga temelji se na tome tko je što čuo o događajima. Pisci starog svijeta uopće su događajima rado dodavali čuda i fantastično ozračje. Fantastika je bila dokaz Božje prisutnosti i umjetničko sredstvo izražavanja. Književna vrsta vremena bila je bajka. Kod čitatelja se hoće probuditi oduševljenje za Boga. Činjenice i kritičko vrednovanje izvora su postulati empiričkog doba. Stari su se, naprotiv, prilagođavali odgojnoj svrsi. Postojanje Božje nije bilo upitno. Čak je bilo sasvim normalno da Boga sretnete dok za tople večeri šećete proplancima.

Dakle, nema čvrstih dokaza da je Isus doista postojao? Zar su evanđelisti baš sve izmislili? Postoji li uopće Bog? Ta još ga nitko od Mojsijevih vremena nije vidio, kaže Sveto pismo. Recimo da Bog za nas ne postoji. U tom slučaju ne postojimo niti mi za njega. Dakle, ničega nema?

Doista, biće nadmašuje Apsolutna bit svega. Učeno rečeno, egzistenciju nešto transcendira. Ako sumnjam u postojanje Boga, iza čega slijedi sumnja baš u sve, moram sumnjati i u sebe. Dakako da su moje tijelo i duh osjetilno izvjesni. Jednako tako tijela i duhovi ljudi s kojima živim. Osjetilno su dani i onaj kamen i olovka kojom pišem. To da je nešto izvjesno jest puka informacija. Iza nje se ne krije neki dublji sadržaj. Tu nema duha, koji se udubljuje u sebe. Stvari ovoga svijet danas jesu, a sutra nisu. «Sjeti se čovječe da si prah bio i da ćeš se u prah pretvoriti» - kaže nadgrobni epitaf.

Stoga su grčki mudraci došli na misao da postoji jedno vječno, koje je postojano, jednako sebi samom i uvijek isto. To Jedno jedino ima istinu. Vidljivi svijet i bića u njemu su, naprotiv, prolazni i promjenjivi i zato nemaju nikakve istine. To jedno, vječno i istinito, teolozi su nazvali Bogom. Da bi narod lakše razumio, smislili su lijepe priče. O tome kako je Djevica začela, te se Božji sin utjelovio i hodao zemljom…Sve da čovjek lakše spozna Boga. Da dospije do vječne istine.

Bilo je, istina i pravaca koji su tvrdili da sve nastaje i nestaje, da je sve u vječnom bivanju. Sve teče, samo mijena stalna jest.

Postoje zemaljske stvari i svrhe. Postoje i nebeske. Jedan pravac govori da čovjek ne smije propitivati Boga. On mu naprosto treba biti poslušan. Nevjerni mu odgovara: «Ali kako da znam što je Božja volja? Kako da razaberem pravi glas?» Ljudskom opstanku pridolaze razni predikati: čovjek je lijep, bogat, živi na moru, ima obitelj, koža mu je bijela, ima 50 godina. Sve su to nestalne čovjekove oznake. A što je bit? Postoji jedan dosljedan odgovor na ovo pitanje. Bit muža i njegove supruge ispunjava se, ako rode djecu. Njihova pojedinačnost pretapa se u rod. Marx Stirner odgovorio je Hegelu ovako: Zar je jedina svrha pojedinca da svojim lešom nahrani duh naroda? Zar kmet mora umrijeti, da bi car živio? Na što sve Moja stvar neće biti postavljena!»

Ako se netko usudi proglasiti da vječne biti i istine nema, jasno je da u tom slučaju nema ni mene kao bića. Jer po vječnoj istini sva bića dobivaju zbiljnost (svoj komadić istine).

Domaćin je ljudima dao svoje polje i kuću da ih čuvaju i paze i u njima žive. Stanari su se počeli ponašati bahato, kao da su kuća i polja njihova. Čak tvrde da Domaćina nema.

Možemo reći da nema ničega. Ako se tvrdi da ničega nema, s jednakim se pravom može reći također da sve jest. Jer bitak i nebitak su jednako prazna određenja. No, čemu razmišljati na tako poražavajući način? Život lakše podnosi onaj koji ima oslonac. Ne mora to biti rame ili moćna ruka, blaga poput očeve. Možda se radi o osi oko koje se «Ja» vrtim. Samosvjestan sam. Čini mi se da sam na sebe postavljen, a zapravo tek u svetoj vrtnji sam ono što jesam. Ona me drži u svemiru.

Boga ne možemo vidjeti, niti jasno spoznati. Ali osjećamo njegovu prisutnost. Wittgenstein je rekao da se ono mistično ne može reći, ali ga se može pokazati. «Jadan je onaj tko osjeća zahvalnost što je živ i zdrav, a ne zna prema kome» - rekao je pustinjak o neznabošcu. Bosanski sevdah sjetno pjeva: «Što te nema, kad na mlado poljsko cvijeće biser niže ponoć nijema? Kroz grudi mi želja l'jeće, što te nema? Što te nema, vedri istok kad zarudi u treptaju od alema. I tad srce pjesmu budi, što te nema?“


drazen-pavlic @ 19:25 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 17, 2008
Židovski povjesničar Josip Flavije

Farizej Josip Ben Matija bio je kao i njegov otac svećenik Jeruzalemskog Hrama. Živio je u vremenu nakon Isusovog suđenja i smrti. Rodio se 37. ili 38. godine. Dobio je rabinsko i grčko obrazovanje onog vremena. Tri godine boravio je kod pustinjaka Vanusa. Kao vrsnog diplomata Veliko vijeće ga 64. godine šalje u Rim da kod car Nerona lobira za oslobođenje braću svećenike, koje je nekoliko godina ranije utamničio judejski prokurator Felix.

Iste godine sirijski legat Gesije Flor dobio je odgovornost i za Palestinu. Kad je 66. godine razapeo nekoliko Židova, izbio je ustanak. Gesije je odustao od napada na Jeruzalem jer je imao pre malo vojnika. U zasjedi kod Bet-Horona Židovi su mu nanijeli velike gubitke. Ohrabreni uspjesima, ustanici su nerede proširili na Cezareju i čitavu Palestinu. Pobunili su se i Židovi u Aleksandriji. Upravitelj Egipta Tiberije Aleksandar pobio je nekoliko tisuća ustanika. Židovi u Jeruzalemu osnovali su svoju vladu.

Josip ben Matija vratio se iz Rima i pristupio ustanku kao jedan od vođa. Umjereni Ben Matija došao je u sukob s zelotom Ivanom iz Gišale, jer je zagovarao ublažavanje sukoba i pregovore. U proljeće 67. godine Tit Flavije Vespazijan sa 60.000 ljudi iskrcao se u Ptolemaidi. Do jeseni je osvojio Galileju i sjever Judeje. Josip Ben Matija zarobljen je nakon rimske opsade tvrđave Jotapata. Vespazijan mu je poštedio život zbog njegove učenosti i proročke umješnosti.

Godine 68. Ivan od Gišale bježi iz Galileje i preuzima vlast u Jeruzalemu. Njegovi zeloti ubijaju velikog svećenika Anana i ugledne građane. U međuvremenu Vespazijan osvaja primorsku ravnicu i dolinu rijeke Jordan. Razara Kumran. Zbog Neronove smrti odgađa opsadu Jeruzalema.

Ben Matija je Vespazijanu predskazao da će uskoro postati rimski car. Kad je ovaj 69. godine doista postao car, rasporedio je Josipa ben Matiju u pratnju svom sinu Titu, koji je preuzeo borbu protiv Židova. Iz zahvalnosti prema caru, Ben Matija svom imenu dodaje Vespazijanovo rodno ime i otada je Josip Flavije. Ako se sagledaju složene političke prilike u borbi za vlast, prije se radilo o Josipovom umijeću političke prognoze nego o proročkom daru. Nakon Neronovog samoubojstva i kratkotrajne Galbine vladavine pretorijanci Otona biraju za cara, a germanske legije Vitelija. Međutim, istočne legije Vespazijana proglašavaju carem. U jesen 68. on obustavlja operacije i kreće na Rim da potuče neprijatelje i preuzme vlast. Nakon što ga je u srpnju 69. podržao Tiberije Aleksandar, to je učinio cijeli Istok carstva. Do kraja 69. Vespazijana je priznalo cijelo carstvo.

Tit je 70. godine sa četiri legije opkolio Jeruzalem. Josip Flavije bezuspješno nagovara Židove da se predaju, kako bi se izbjegle velike žrtve. Tit je zauzeo redom treći i drugi zid. 29. kolovoza 70. legionari ulaze u predvorje Hrama. Narednog dana Rimljani ulaze u unutrašnjost Hrama i pale ga. U svojim povijesnim knjigama Flavije je kasnije pisao da se to dogodilo 10. Loosa, to jest 10. dana petog mjeseca, istog dana kada je Nebuzaradan zapalio prvi Hram. Židovski ustanak konačno je slomljen osvajanjem gornjeg grada i Herodove palače u rujnu 70. godine. Građani su ubijeni, prodani u roblje ili osuđeni da rade na javnim radovima. U ratu je poginulo milijun Židova, 900.000 je odvedeno u ropstvo, a grad je razoren do temelja. Ostale su samo tri najviše kule.

U ljetu 71. odigrao se Vespazijanov i Titov trijumfalni ulaz u Rim s predmetima iz Hrama. Za tu priliku je sagrađen Titov slavoluk. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je to za Rimljane bila teška i velika pobjeda, jer su Židovi, osim Rimljana, bili najbrojnija nacija u carstvu. Činili su 10% njegovog stanovništva. Flavije je postao carski ljetopisac, a Vespazijan mu je dodijelio status rimskog građanina.

Tisuće Židova stradalo je u gladijatorskim arenama. Spominje se podatak da je samo u igrama u čast rođendana Titovog brata u areni ubijeno 2.500 Židova. Žene i djeca masovno su prodavani u roblje. Cijene su bile niske zbog velike ponude.

U travnju 73. pala je posljednja utvrda. Bila je to Mosada, kula na Mrtvom moru. Branilo ju je 1000 Zelota, koji su se povukli nakon pada Jeruzalema. Nakon izgladnjivanja, Rimljani su se postupno približavali zidinama. Željeznim kuglama iz katapulta gađali su utvrdu. Zeloti su odlučili da ne padnu živi u ruke neprijatelju. Svi su počinili samoubojstvo, a prethodno su pobili svoje žene i djecu. Josip Flavije opisuje prizor koji su našli Rimljani kad su napokon ušli u grad: „Kad su se našli pred ispruženim tjelesima, ono što su osjećali nije bila radost zbog pokoravanja neprijatelja, nego divljenje zbog prezira smrti po kojem je toliko mnoštvo izabralo ovakav kraj.«

To se dogodilo 15. nisana po židovskom kalendaru, to jest prvog dana blagdana Pashe. Rimljani su pronašli mnoge ostatke spisa, posuđa i sličnih predmeta.

Josip Flavije poznat nam je kao pisac povijesnih djela, koja je napisao između 75. i 99. godine: „Židovske starine“ u dvadeset knjiga i „O židovskom ratu“ u sedam knjiga. Namjera mu je bila Rimljanima približiti židovsku kulturu.

Umro je između 110. i 120. godine poslije Krista.

Josip Flavije značajan je između ostalog po tome, što se u njegovom djelu „Židovske starine“ spominje Isus. Odlomak iz Flavijeva djela, napisanog u Rimu 94. godine, opisuje razdoblje u kojem je živio Isus. Spominje poznate osobe, posebno Poncija Pilata. Opisuje pobunu Židova protiv rimskog prokuratora. Radi se o 18. knjizi, 3. poglavlju.:
„U to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako ga se uopće smije zvati čovjekom. On je, naime, činio posve nevjerojatna djela i bio je učitelj svih koji su istinu prihvaćalo s radošću. Tako je privukao k sebi mnoge Židove, kao i mnoge pogane. On je bio Krist. Pa, iako ga je Pilat, na nagovor prvaka našega naroda, osudio na smrt na križu, nisu mu njegovi raniji sljedbenici postali nevjerni. Jer on se opet treći dan pojavio živ, kako su to predskazali od Boga poslani proroci, koji su predskazali i tisuću drugih čudesnih stvari o njemu. I još, do današnjega dana postoji zajednica kršćana koja se naziva po njemu.“

Tomislav Ivančić o povijesnom Isusu

Neki Židovi govore da osoba pod imenom Isus iz Nazareta uopće nije postojala, kamo li da je on bio Mesija koji je uskrsnuo. Citirani odlomak govori protiv takvih tvrdnji. Tomislav Ivančić u knjizi „Isus iz Nazareta povijesna osoba“ kaže da nema nikakvih tragova o tome da bi židovski pisci Isusa proglašavali izmišljenom osobom. Svakako postoji prijepor oko toga da li je spomenuti odlomak iz Flavijevog djela autentičan, ili su ga nadodali kasniji kršćanski prepisivači. Prema nekim tumačima, odlomak stilski odudara od ostatka Flavijevog djela i prekida normalni tok njegovog izlaganja, umećući nešto o čemu prije ni kasnije u knjizi nema govora. Rječnik i način izražavanja također ne odgovaraju Flavijevom načinu pisanja.

Drugi autori prihvaćaju ovaj tekst kao autentičan, navodi dalje Ivančić. Pozivaju se, prije svega, na crkvenog oca Origena i carigradskog patrijarha Focija. Flavije je u Rimu, gdje je pisao „Židovske starine“, mogao čuti za postojanje judeo-kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Kršćani su postojali čak i u Rimu. Ivančić zaključuje da bez obzira na sve dvojbe oko autentičnosti u ovom odlomku imamo vrlo stari nekršćanski pisani dokaz o postojanju povijesne osobe Isusa Nazarećanina, i to u vrijeme kad je Poncije Pilat upravljao Palestinom. O tome je pisao Vjesnik 27. travnja godine 2000. Ivančić u podlisku Vjesnika navodi da je tek sredinom 18. stoljeća sa historiografskog stajališta otvorena tema o povijesnoj autentičnosti Isusa i evanđelja. Do tada su te činjenice bile neupitne. Autori kao Reimarus, Strauss, Kaehler, Wrede i Bultmann načeli su tu problematiku. U raspravi nije potpuno zanijekana opstojnost Isusa i događaja opisanih u kanonskim evanđeljima. Postavljeno je pitanje da li je u prikazima blagovjesnika došlo do iskrivljavanja činjenica, te kakav je uistinu bio povijesni Isus.

Flavijevo djelo još na jednom mjestu spominje Isusa:
„Mlađi Anan pak, čije sam imenovanje za velikog svećenika upravo spomenuo, bio je neobuzdane i drske naravi i pripadao je sekti saduceja, koji su bili, kako sam ranije spomenuo, u sudu okrutniji i neljubazniji od svih ostalih Židova. Da bi zadovoljio tu svoju okrutnost, držao je Anan da je sada, budući da je Fest umro, a Alba još nije došao, našao zgodnu priliku za to. Zato je sazvao Veliko vijeće i pred njega izveo Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom, kao i još neke druge koje je optužio za kršenje zakona, i dao ga odvesti na kamenovanje.“

Ivančić kaže da ovaj odlomak Origen navodi na tri različita mjesta, a očito ga je prepisao iz „Židovskih starina.“ Jasno je da je u 3. stoljeću, kad je živio Origen, ovaj odlomak bio na tom mjestu. Nadalje, Jakov, brat Isusov, spominje se u novozavjetnim evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Sve to dokazuje da je odlomak iz knjige Josipa Flavija autentičan, kao i povijesnost osobe Isusa iz Nazareta.

Navedeni povijesni događaji mogu dobro rasvijetliti političke i druge prilike u kojima je djelovao Isus i njegovi učenici. Flavijevo djelo spominje Isusa. To je za kršćane značajno, jer se radi o židovskom, odnosno nekršćanskom dokumentu. Ako stari Židovi pišu o Isusu kao Mesiji i vjeruju da je činio čuda, a imali su ga razloga mrziti kao heretika, zašto u te činjenice sumnjaju današnji ljudi? Primijećujemo da Flavije ne spominje mučeništvo i smrt kršćanskih apostola Petra i Pavla, iako su se prema kršćanskim izvorima dogodile između 64. i 67. godine. Dakle, u vrijeme kad je Josip Flavije boravio u Rimu. Kod Flavija nema izričitih navoda o progonima kršćana. Umjesto toga kao povijesnu činjenicu imamo zlostavljanje Židova nakon poraza Prvog židovskog ustanka 70. godine.

Da li je povijesna izvjesnost Isusa iz Nazareta i točnost podatka vezanih za njegov život bitna? U odgovoru na to pitanje krenut ćemo obilaznicom.

Hegel i ideja religije

Hegel je smatrao da je u najjednostavnijim određenjima apsolutne biti izražen Bog. Jedno, mnogo, jednako itd. su banalna logička određenja. Ali, u njihovim odnosima, u samorazvoju i udubljivanju mišljenja u sebe stvara se mnoštvo momenata, koji čine konkretan pojam živoga Boga. Živoga, u smislu da je Bog duh koji se neprestano kreće, u sebe udubljuje, razvija, ispunjava sadržajem. Tek u cjelini svih određenja on je konkretan, što znači živ. U mnoštvu posredovanja koje postavlja Hegelova filozofija zbiva se izjednačenje Boga i čovjeka. Ne samo čovjek. I sam Bog gubi samostalnu opstojnost (filozof bi rekao svoju supstancijalnost). Cjelina sklopa je Duh, a Bog objavljene religije i čovjek su njegovi momenti. Obojica jesu po Duhu. (Vidi: Walter Schultz, Bog novovjeke metafizike, Matica Hrvatska, 1996., str. 85.) U predavanjima o pitagorejcima Hegel je bio još određeniji: „Da su u njihovim odnosima (jednostavnih određenja mišljenja-op.) obuhvaćeni apsolutna bit, obilje i organizacija prirodnog kao i duhovnog svijeta, to ne uviđa onaj tko se naviknut na predstavu nije vratio iz osjetilnih bića na misao: - taj ne uviđa da je pomoću njih izražen bog u spekulativnom smislu, u tim svakodnevnim riječima da je izraženo ono što je najuzvišenije….“ (Povijest filozofije I, BIGZ, Beograd, 1983., str. 185.)

U uvodnim razmatranjima on studentima objašnjava da filozofija i religija imaju zajednički sadržaj. To je apsolutna ideja. Razlika je samo u formi. U svom povijesnom razvoju filozofija je do te mjere usavršila formu (razradila logička određenja i konstruirala pojam), da je sada u stanju shvatiti religijski sadržaj (navedeno djelo, str. 69). Zato Hegel može reći: „Da je Bog rodio svoga sina, jedan odnos, uzet iz života prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 67) Filozofi će reći da je duh u svom kretanju postavio sve momente na svoje mjesto. Između ostaloga, Boga i čovjeka u konkretnu cjelinu, koju čini prirodna i duhovna zbilja i njihova bit (logika).

Ako prihvatimo filozofsku ideju religije, činjenice iz Isusovog života postat će sporedne. Prema Hegelu, ta ideja sastoji se u tome da je postavljena cjelina čiji su momenti: Bog-Otac, Sin i Duh Sveti. Iako su se iskre spoznaje trojstvene cjeline pojavile i drugdje (Filon Aleksandrijski, gnostici, Proklo itd.), ideja religije ipak je tek u razvoju kršćanske religije i moderne filozofije dovedena do pune svijesti. „Spuštanjem“ duha na odabrane pojedince, poslanstvom svoga Sina, javljanjem putem anđela ili neposredno Bog se objavljuje i omogućuje čovjeku da ga spozna. Samospoznaja čovjeka i Boga zbivaju se u istom postupku.

Istovrsni zaključak izveo je poznati teolog Rudolf Bultmann. On je u svom radu izvršio skoro potpuni prekid između povijesti i vjere. Takvo stajalište omogućilo mu je da kaže da je već samo gola činjenica Razapetog Krista bila dovoljna za uspostavu kršćanske religije. Dakle, sam pojam Oca, Sina i Duha Svetoga za Hegela je dovoljan za vjerodostojnost religijske ideje.
„Tim gore po činjenice“ 

Hegel i orbite planeta

Na ovom mjestu ukratko ću prepričati zgodu s početka Hegelove akademske karijere. Na Schellingov poziv godine 1801. Hegel je došao na Sveučilište u Jeni i postao privatni docent. Habilitirao je s dizertacijom o orbitama planeta. Spis je napisan na latinskom jeziku pod naslovom Dissertatio Philosophica de orbitis Planetarum. Kad su mu prigovorili da činjenice pokazuju drugačiji rezultat, jer je pronađen novi planet koji on u svom radu nije prikazao, Hegel je odgovorio: „Tim gore po činjenice!“

Naime, iste godine kad je Hegel objavio dizertaciju, Piazzi je u Palermu ugledao novi objekt na nebu. Bilo je to 1. siječnja 1801. Isprva je mislio da je vidio kometu, ali je također iznio pretpostavku da bi to mogao biti očekivani planet između Marsa i Jupitera, jer je takvu mogućnost predviđao Bode-Titusov zakon (koji i nije bio prirodni zakon, nego apriorna teološka konstrukcija njemačkog astronoma Titiusa iz 1766. godine). U to vrijeme nije bilo moguće procijeniti radi li se o planeti ili kometu. Čitava stvar počivala je na uvjerenju. Tek 7. prosinca 1801. Olbers je ponovo primijetio novi objekt na nebu, koji je dobio ime Ceres.

U spomenutoj dizertaciji Hegel navodi niz brojeva kojima je definirao razmake između sedam tada poznatih planeta. Opis tih razmaka mora se dakako uzeti iz iskustva. On se ne može izvesti iz koncepta ili pojma, piše u svom komentaru Hegela profesor Wolfgang Neuser (vidi: www.hegel.net). Ali imati iskustvo znači pronaći smisao onoga što nalazimo u našim osjetilima. Sve što doživljavamo uključuje razum. Činjenice nisu „nerazumne“. Hegel je pokušao činjenice uskladiti s prirodnim zakonom. U tu svrhu Hegel je dao primjer Bode-Titus-niza, kojeg su u njegovo vrijeme astronomi smatrali prirodnim zakonom udaljenosti planeta od Sunca. Na osnovu predviđanja tog „zakona“ pokušavali su pronaći nove planete. Sam Hegel koristi drugačiji niz brojeva, u kojima on vidi „razlog“ (navodne znake stavio je Neuser). Radi se o pitagorejskoj spekulaciji s brojevima.

Platon je u Timeju naveo dva niza brojeva, pomnoženih s 2 i 3. Prvi je: 1, 2, 4, 8. Drugi: 1, 3, 9, 27. Zatim ih je spojio. Dobio je niz: 1, 2, 3, 4, 9, 8, 27. Zadnji broj u nizu ujedno je zbroj prethodnih brojeva.

Pitanje je, koji je status Hegel dao svom nizu brojeva. On kaže: ako je Timej bio u pravu u svojoj izjavi da je Graditelj svijeta koristio taj niz za razmake između planeta, tada između 4. i 5. planeta ne bi smjelo biti upražnjeno mjesto. Ako je Timej bio u pravu, u Hegelovom je tekstu ostalo otvoreno. Hegel pokušava pronaći način da nađe smisao u Timejevom nizu brojeva, njihovim gnječenjem i savijanjem, sve dok približno ne pokažu pozicije planeta koje su bile poznate u njegovo vrijeme. Profesor Neuser tu vidi samo Hegelov pokušaj da stvori neodređenu teoriju koja će biti više u skladu s empirijskim činjenicama. Sve je imalo smisla samo prije nego što je otkriven planet Ceres. Dakle, optužbe protiv Hegela da je silovao činjenice, ne stoje.

Kako stoji s empirijskim činjenicama iz prirode, jednako tako stoji s povijesnim činjenicama. U njima treba pronaći smisao, zakon (nous) koji nosi zbivanja. Ti su zakoni nadvremeni. U skladu s time, mogli bi reći: čak ako bi bili pronađeni novi detalji iz Isusovog života, to ništa ne bi smetalo ideji idealnog Isusa. Mogli bismo ponoviti Hegelovu dosjetku: tim gore po te nove činjenice. Ako se ne uklapaju u koncept, valja iz zanemariti.

drazen-pavlic @ 21:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 15, 2008
Izreka 20 Tominog Isusa kaže:
„Učenici kazaše Isusu: 'Reci nam, što se može usporediti s Kraljevstvom Nebeskim?' On im reče: 'Ono je kao gorušičino zrno, najmanje od sveg sjemenja; ali kada ono padne na obrađenu zemlju, iz njega izraste velika grana i ona postane okriljem pticama nebeskim.'“
Izreka postoji i u kanonskim evanđeljima. U Mateju 13, 31 Isus iziđe iz kuće i sjede uz more, a k njemu nagrnu silan svijet. On uđe u lađu, tako da ga mnoštvo koje je posjedalo po obali moglo čuti:
„Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“

Malo kasnije Isus užem krugu učenika objašnjava značenje prispodobe o kukolju. Njiva predstavlja svijet, a sjeme su sinovi Kraljevstva, dok kukolj predstavlja sinove Zla. Sijač dobrog sjemena je Isus. U prispodobi o sitnom gorušičinom zrnu sjeme možemo razumjeti kao vjeru. Ona je u početku malena i treba je uzgajati. Kasnije naraste i veličinom premašuje ostalo bilje. Ptice nebeske predstavljaju vjernike. Oni su pneumatikosi (gnostici), koji se trude postići znanje.

Izreka 21 kaže:
„Marija reče Isusu: 'Kome su tvoji učenici nalik?' On reče: 'Nalik su dječici što posjedaše na tuđe polje. Kada vlasnici polja dođu, kazat će: 'Ostavite nam naše polje'. Oni se pred njima svlače ne bi li im ga prepustili i dali svoje polje. Zato kažem: Kada gospodar kuće zna da će doći tat, on će ga budan dočekati, i neće mu dopustiti da rovari po njegovu kraljevstvu i opljačka ga. Ali vi bdijete suočeni sa svijetom, opašite bedra velikom snagom, da razbojnici nemaju pristupa; jer ionako ćete naići na nedaću koju iščekujete. Kad bi se (barem) među vama našao mudar čovjek! Čim rod dozrije, evo ga sa srpom u ruci i požanje ga. Tko ima uši da čuje, neka čuje.“
Esenski prijevod u prvom Isusovom odgovoru kaže: „Nalik su dječici što žive na polju koje nije njihovo.“ Engleski prijevod se slaže.
Na zahtjev vlasnika polja, učenici (djeca na tuđem polju) se svlače i daju njihovo polje. Umjesto svoje, treba stajati njihovo (their field).
Polje nam je Otac dao na uživanje i čuvanje. Međutim, mi smo zaboravili na to i ponašamo se kao da smo sami gospodari. Prije toga izdali smo čak proglas na Gospodara uopće nema. Međutim, djeca Kraljevstva nebeskog znaju da polje nije njihovo. Polje (njiva) je svijet. Učenici svlače propadljivo tijelo i spremno napuštaju polje (materijalni svijet). Treba bdjeti. Gnostici (pneumatikosi) su manjina koji imaju znanje. Oni su budna manjina u odnosu na uspavanu većinu. Zato Isusov savjet učenicima glasi: „Ali vi bdijete suočeni sa svijetom.“
Nedaće će neizbježno doći. U onaj dan doći će Spasitelj i s polja će pokupiti budne (svoje vrijedne učenike). Ostali će propasti. Slično govori Ivan, pisac Apokalipse. U onaj dan spasit će se manjina.

Prispodoba i izreka sa sličnom porukom ima više: djevice sa uljanim svijećama; Dan Gospodnji doći će doći će kao kradljivac u noći, kao što će nosećoj ženi doći trudovi.
Dolasku Dana Gospodnjeg ne može se umaći. Ali učenici će spremni dočekati Dan, jer oni su sinovi svjetlosti (duha) i znaju da će doći. Ovo su Pavlovi opisi nailaska Dana Gospodnjega u poslanici Solunjanima 5, 1-3. On zaključuje: „Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.“

I dalje, u odlomku 5, 8-10: „Mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja.“ U pavlovaca vidimo iste izraze kao kod gnostika. Tek u finalu Savao je dodao ključne riječi, koje mijenjaju smisao prema zahtjevima njegove teologije. Zato on ovaj odlomak završava riječima: „Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našemu Isusu Kristu, koji je za nas umro da – bdjeli ili spavali – zajedno s njime živimo.“

Na ovom mjestu Savao se bitno razlikuje od gnostika. Bdijenje (spoznaja) nije ključna. Presudna je Isusova žrtva na križu. Ljudska žrtva umilostivit će Boga, koji će prosuti svoju milost i spasiti sve nas, „bdjeli mi ili spavali“. Svi će vjernici u konačnici biti spašeni zbog Isusove žrtve, pojašnjava i Jeruzalemska biblija. 

Pavlovci i gnostici bili su Isusovi suvremenici. Možemo pretpostaviti da su jedni i drugi znali činjenice. Gnostici uče na Isusovim mudrim izrekama, a Pavlovci pričaju njegovu životnu priču u kojoj je najbitnija muka i smrt na križu. Kao praktičar s dugogodišnjim misionarskim iskustvom Pavao je shvatio da treba iskoristiti tu smrt. I tada mu je sinula ideja! Isus je umro na križu da otkupi grijehe i spasi narod! Koncept se slaže s tradicijom židovske ortodoksne vjere, koja očekuje Mesiju (Krista, pomazanika) i svom Bogu redovito prinosi krvne žrtve. Sjetimo se Pavlove reakcije u Poslanici Galaćanima! Kad je Petar Šimun stigao u Antiohiju, došlo je do sukoba mišljenja između njega i Pavla. Rasprava se vodila oko toga treba li evanđelje naviještati poganima ili samo Židovima. Petar još nije sazrio za ideju da se publika proširi na pogane. Možda nije bio spreman prihvatiti ni novu vjeru s uskrsnućem tijela kao središnjom temom? Pozadina je bila: da li se čovjek spašava vršeći slovo Zakona ili po novoj vjeri u Isusa Krista? Pavlova završna argumentacija glasila je: "Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro." (Gal 2, 21). Iznošenje ovog dokaza jasno svjedoči o ideji korištenja Isusove smrti u borbi za uspostavu nove teologije. Pavao je analizirao novonastalu situaciju. Kršćani su izvrgnuti progonima Velikog vijeća. Svaki dan mogu početi rimski progoni. Isus Nazarećanin je smaknut. U njegovoj sljedbi nastala je borba za vodstvo. Spominje se nekoliko imena: Petar, Pavao, Jakov Pravedni. Čak i Marija Magdalena. Situacija je zaista bila teška. Pavlu je sinulo: vrijedi pokušati poraz pretvoriti u pobjedu. Zašto ne iskoristiti Isusovu smrt?

U Petrovoj i Pavlovoj teologiji prvobitno je bila riječ o spasenju Židova, a kasnije svih ljudi. Time je kršćanstvo dobilo glavnu prednost u osvajanju prvenstva za državnu religiju Rimskog carstva.

Ovaj Savlov odlomak očito je polemički usmjeren protiv gnostika. U nastavku poslanice on Solunjanima poručuje neka se tješe uzajamno i izgrađuju jedan drugoga. „Gajite mir među sobom! Potičemo vas, braćo: opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite!..Duha ne trnite…“ (1 Solunjanima 5, 11-19)
Saulova (Pavlova) teologija usmjerena je na puk. U njoj nije naglasak na znanju i spoznaji, nego na ćudoređu. To je religija koja će odnijeti pobjedu na povijesnoj pozornici. Gnostička religija za odabranu manjinu u borbi za prevagu nije imala šanse.

Većinu Isusovih izreka iz Evanđelja po Tomi možemo razumjeti samo ako imamo u vidu njihovu gnostičku pozadinu.



drazen-pavlic @ 23:35 |Komentiraj | Komentari: 0
Treću Isusovu izreku Amerikanac Marvin Meyer tumači kao primjer Isusovog humora. Meyer kaže: „U trećoj izreci Isus se služi humorom da objasni kako to kraljevstvo nije na nebu ili u bezdanu, već više unutra i vani.“ (Gnostička otkrića, Veble, 2006., str. 67) Treća izreka u hrvatskom prijevodu glasi:
„Isus reče: 'Ako vam oni koji vas vode kažu: Gledajte! Kraljevstvo je gore na nebu – preteći će vas ptice nebeske. Ako vam kažu: U moru je – ribe će vas preteći. Kraljevstvo je u vama, i ono je izvan vas. Prepoznate li sebe, bit ćete prepoznati i shvatit ćete da ste djeca Oca Živoga. Ali ako se ne prepoznate, živite u siromaštvu, i vi ste siromaštvo.'“

Esenski prijevod razlikuje se u sljedećem: „Kraljevstvo je u vama i oko vas. Ako ćete spoznati sebe, bit ćete prepoznati i tada ćete znati da ste sinovi Živoga oca…“
Engleski prijevod s koptskoga, u izdanju Messrs. Brill od Leiden, kaže:
„If those who lead you say unto you: Behold, the Kingdom is in heaven, then the birds of the heaven will be before you. If they say unto you: It is in the sea, then the fish will be before you. But the Kingdom is within you, and it is outside of you. When wou know yourselves, then shall you be known, and you shall know that you are the sons of the living Father. But if ye do not know yourselves, then you are in poverty, and you are poverty.“

Prvo je pitanje tko su oni koji vode? Pošto se Isus obraća Židovima, to mogu biti saduceji i farizeji, članovi Velikog vijeća. Poznate su druge Isusove izreke, u kojima naglašava da Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, što znači da nije neka zbiljska politička vladavina. Ono nije materijalno. Radi se o duhovno zajedništvu onih koji su postigli znanje. Dakle, Kraljevstvo označuje preporod čovjeka i stvaranje novog čovjeka, koji je uskrsnuo u svojoj nutrini. Kraljevstvo nije na nebu, nešto onostrano, daleko. Kraljevstvo je tu. „Gdje su dvojica u moje ime…“ Kraljevstvo je u srcu (u nutrini). Ne samo u znanju, nego u osjećajima (u ljubavi – prema Bogu i prema bližnjemu). Ljubav prema Bogu može značiti filo-sofija, ljubav prema mudrosti. Bog voli čovjeka. Zato mu daje život. Čovjek mu uzvraća svojom ljubavlju i odanosti. Ljubiti boga ne znači ljubiti daleka i nespoznatljiva nebesa. To znači ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe.

Čovjek nije ptica. Prema tome, njegovo kraljevstvo ne može biti na nebu. Njegov zadatak je da se u duhu uspne na simboličko nebo postigne cjelovitost duše ili puninu. Moguće je da se Isus postavlja prema izrekama prvih grčkih mudraca, koji su tvrdili da je prabitak voda, vatra, zrak, zemlja – dakle nešto prirodno. Naprotiv, radi se o tome da se spozna samoga sebe (zahtjev proročice u Delfima). Utoliko je bolje pogođen esenski prijevod. Spoznajom samoga sebe čovjek shvaća da je Bog prisutan u mišljenju, u najjednostavnijim odredbama pojma. A živi Bog prisutan je u odredbama konkretne filozofske ideje.

Što znači „kraljevstvo je u vama, i ono je izvan vas.“ Bog-otac i čovjek čine konkretno biće koje je Bog. U odnosima onog prvog ili opće biti svih bića (ideja) i onog drugog ili čovjeka i njegovog svijeta proizvodi se struja, koja kola žilama tog idealnog bića Boga. On je konkretan jer ima razvijena određenja: općenitost-očitovanje u ono drugo(predmetnost)-povratak u općenitog i posebnog (određenog) u jedinstvo. Pitagorejci bi rekli ovako: jedno(monas)-mnoštvo(dias)-jedinstvo monas i dias ili monas je postigla zbiljnost (trias). Dakle, kraljevstvo je u tom odnosu Boga i čovjeka i utoliko je „u vama i izvan vas (outside of you). Esenski prijevod zavodi na krivi put, da je kraljevstvo svuda oko nas, u drveću, grmlju, drugim ljudima. Takvo viđenje nikako ne bi odgovaralo mislima koje su vrlo vjerojatno bile plod filozofskog zaleđa kršćanskih pisaca, pa tako i Isusa i Tome Blizanca.

Ukoliko spoznamo božji duh u sebi, prepoznat ćemo se kao sinovi Živoga Oca (Boga koji je Duh). Bog kao duh očitovao se u svijetu. On hoće da ga ljudi spoznaju. U njegovom Kraljevstvu on živi s ljudima, koji su dostojni duha. Neki nose duh u sebi samo kao mogućnost (klicu). Radi se o tome da se klica razvije u plod. To se događa ako spoznamo sami sebe, ako se prepoznamo kao božja, duhovna bića. Kojima to uspije, žive u bogatstvu. Riječ dolazi od Bog, bogat. Suprotno je ubog-siromašan, onaj koji ne poznaje Boga duha.

Amerikanac nije imao toliko vremena, pa je brzo preletio preko ove izreke i prešao na izreku 22:
„Isus vidje dječicu kako ih doje. Reče svojim učenicima: 'Ovi su maleni koje doje poput onih koji ulaze u Kraljevstvo.' Kazaše mu: 'Ako, dakle, postanemo djeca, hoćemo li ući u Kraljevstvo?' Isu im reče: 'Kada iz dvoga načinite jedno, i da nutarnje bude vanjsko, i vanjsko kao nutarnje, i gornje kao donje, ai ako iz muškog i ženskog načinite jedno tako da muško nije muško, a žensko nije žensko, i ako načinite oči umjesto oka i ruku umjesto ruke i stopalo umjesto stopala, sliku umjesto slike, tada ćete ući u Kraljevstvo.“

Esenski prijevod u prvom stavu umjesto „poput onih koji ulaze“ kaže: „Ova djeca koju doje liče na one koji su ušli“.
Engleski tekst: „These little ones at the breast are like those who enter into the kingdom.“
„Poput onih“ treba shvatiti u smislu „sliče“: ono što sliči nije isto. Kao što smo rekli u prethodnom članku, ugledati se na djecu znači shvatiti njihovu naivnost, zaigranost. Ne treba stvari ovoga svijeta shvatiti pre ozbiljno. Tjeskoba oko zemaljskih stvari neće nam ni malo pomoći. To je općenito smisao usporedbe s djecom. Prispodoba s dojenčadi može značiti alegoriju da trebamo učiti od majke Mudrosti (Sofije). Dojenčad sišu majčino mlijeko. Ono znači život. To nas vraća u gnostičko učenje. Ono želi od postići cjelovitost, što znači od dvoga načiniti jedno. Izbjeći jednostranost spola: „ako iz muškog i ženskog načinite jedno“. Sva određenja treba vratiti u jedinstvo (trias): nutarnje je vanjsko i obratno; gornje je donje. Ne jedno oko, nego oči (dva oka): „eyes in the place of an eye.“
U prijevodima koje sam konzultirao dalje stoji jedna ruka umjesto ruke, stopalo umjesto stopala, slika umjesto slike. Logično bi bilo ruke umjesto jedne ruke:, stopala umjesto jednog stopala. Moguće je da se radi o površnosti u prepisivanju.

Što bi značilo „slika“ (image) u ovoj izreci, ostaje tajna. O slici je riječ u prvoj rečenici izreke: „Ova djeca koju doje liče na one koji su ušli u kraljevstvo nebesko.“ Preostaje nam mogućnost spajanja slike i onog što slika odražava. Dojenčad su slika (odraz) savršenih bića na nebu. Odrazi nam ukazuju na to kakva bi to mogla biti istinita bića. Preko odraza učimo o njihovoj naravi, što nam i jest cilj. Platonski rečeno valja povezati ideju kao opću bit bića i konkretno biće koje egzistira u svijetu.

Sve u svemu, ako navučemo tijelo spiritualnog Krista (Spasitelja) bilo tehnikom gnostičke kontemplacije, bilo ponovnim krštenjem u ritualu sakralnog braka ili na neki treći način, ući ćemo u Kraljevstvo.
Umjesto toga Meyer glupavo zaključuje da će djeca ući u Kraljevstvo, a poslovni ljudi i trgovci neće.



drazen-pavlic @ 14:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 14, 2008
U navedenom članku u svojoj knjizi Gnostička otkrića (Veble, 2006.) Meyer na nekih osam stranica daje prikaz Tominog evanđelja. Počinje s drugom izrekom, koja po Meyeru ukazuje na nevolje koje će snaći čitatelje, zbog teškoća tumačenja na koje će sigurno naići. Meyer navodi mišljenje Richarda Valantasisa, da se u Evanđelju radi o izvedbenoj teologiji. Teologija se, naime, sama pojavljuje iz reakcija čitatelja i slušatelja na izreke. Valantasis kaže da spoznaja proizlazi iz samog čina tumačenja. Zbirka zahtijeva napor da se otkrije značenje izreka. Stoga valja uložiti trud kako bi se otkrilo tumačenje: „Dok propovijedanje pomno gradi likove i njihove postupke, izreke jednostavno lebde značenjem bez brižne definicije i kontrole.“ (The Gospel)

Dobiva se dojam da Valantasis, i Meyer koji se s njime slaže, misle da se izreke mogu tumačiti proizvoljno („značenje bez brižne definicije i kontrole“), te da „izvođač“ u žaru izvedbe, pod utjecajem žive riječi nekako dolazi do značenja. Tumačenje je plod mašte i fantazije. S ovakvim mišljenjem ne možemo se složiti. Da bismo protumačili tekst iz prvih stoljeća poslije Krista, treba dobro poznavati duhovnu situaciju vremena.

U članku članku Pitagora i pitagorejci iznašao sam tumačenje prvih dviju izreka, koje po Meyeru izlažu „epistemiološki proces kako čovjek dolazi do spoznaje i razumijevanja.“ (isto, str. 65)

Izreke glase:
„Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“
„Tko traži, neka ne prestane tražiti dok ne nađe. Kada nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“
Spomenuti esenski prijevod nešto je drugačiji:
„Tko pronađe smisao ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“
„Neka onaj koji traži ne prestane s traženjem sve dok ne nađe ono što traži. A kada nađe, bit će u nevolji, bit će u čudu i tada će vladati nad svime.“
Prijevod u Meyerovoj knjizi (koju je preveo Hinko Pleško) glasi:
„ Neka onaj koji traži ne prestane tražiti dok ne nađe. A kada nađe, bit će u nevolji. Kad je u nevolji, bit će u čudu i tada će vladati svima.“

Možemo uočiti da u zadnjoj verziji stoji „vladati svima“, dok u prethodnima stoji „vladati nad svime“.
Jedan engleski prijevod koji sam našao kaže:
„…and when he finds he will be troubled, and if he is troubled, he will be amazed, and he will reign over the All.“
Izvjesno je da se moramo prikloniti prevodilačkom izboru koji govori o nevolji umjesto zapanjenosti.

Jer, kad se suočimo sa zahtjevom da se napusti sve ono što smo do tada u našem svakodnevnom zbiljskom životu smatrali važnim, doista ćemo se naći u nevolji. (Sjetimo se prispodobe o bogatom mladiću koji nije mogao sve ostaviti i slijediti Isusa. „Jer bijaše vrlo bogat.“) Možda ćemo se mnogo kasnije zapanjiti i zadiviti. To će se dogoditi kad naučimo tehniku odreknuća od vezanosti za materijalna dobra i razumsko mišljenje. I tada ćemo zavladati nas svime. Rekao bih da je u duhu Tominog Isusa da ponajprije moramo naučiti vladati nad samim sobom.

Obzirom da je Evanđelje nastalo i čitalo se u gnostičkim zajednicama, a ove su bile pod jakim utjecajem Platonove i Pitagorine filozofije, nužno je da se zna nešto o njima. Dat ću najkraći mogući pregled. Radi se o najjednostavnijim logičkim odredbama, koje važe i u današnjoj filozofiji. Pitagorejci počinju s neodređenim određenjima jednog i mnoštva. Jedan je još neodređeno jedinstvo ili monas, a dvojstvo je isto tako neodređeno dias ili mnoštvo. Jedinstvo je ono što je jednako sa samim sobom, dvojstvo je ono što je nejednako. Jedinstvo i dvojstvo su bitni momenti pojma.

Učešćem u Dias-i sve se određuje i ograničava. Dakle, dvojstvo je ono što je određeno, ograničeno, mnogo. Jedinstvo je naprotiv neodređena općenitost, s kojom počinjemo. One su momenti svega što jest. Svako biće ih ima na sebi: da je jedno, da na sebi ima Monas i Dias i njihovu suprotnost i vezu. Tako su Pitagorejci pronašli opće oblike bića: prvo jedinstvo i neodređeno dvojstvo.

Monas u sebi samoj ima dvojstvo kojoj joj je suprotstavljeno. Ona ima sposobnost kretanja i prelaska u suprotnu kategoriju. Zbog toga je Monas hermafrodit, jer sadrži jedinstvo i čisto mnoštvo. Monas je bitak. Suprotnost čistog jedinstva i čistog mnoštva, kao ideje ili opće biti svih bića su kvalitativne suprotnosti, jednako kao što su zdravo-bolesno, mirovanje-kretanje, dobro-zlo. Jedno prestaje, kad drugo započinje. Nadalje imamo kvantitativnu suprotnost ili ravnodušnost elemenata koji postoje samostalno i istovremeno u odnosu sa svojim parom: desno-lijevo, gore-dolje. I kao treće imamo jedinstvo toga: pojedinačni subjekt i mnoštvo bića koja postoje samostalno (Ja i mnoštvo predmeta).

Apsolutno jednostavna bit (Monas, bitak) razlaže se na jedinstvo i mnoštvo. Jedno ukida drugo i istovremeno u svojoj suprotnosti ima svoju bit. (jedinstvo-mnoštvo; zdravo-bolesno) Paralelno postoji diferentna suprotnost u koju spada mnoštvo bića (gore-dolje). Apsolutna bit se zatim vraća u samu sebe. Ona je jedinstvo individualnog subjekta (čovjeka) i onoga što je opće (Boga).

Hegel u Povijesti filozofije 1 (BIGZ, Beograd, 1983, str. 185.) kaže da su pitagorejci ovdje prikazali čistu spekulativnu ideju apsolutne biti. Isto nalazimo u Platonovim idejama. Onaj tko ne poznaju prirodu spekulativnog ne prepoznaje da je u označivanju ovih običnih pojmova izražena apsolutna bit. Određenja: jedno, mnogo, jednako, nejednako, više, manje izgledaju prazno i suhoparno. Ali, u njihovim odnosima obuhvaćena je apsolutna bit i sve bogatstvo i organizacija prirodnog i duhovnog (čovjekovog) svijeta.

Ove misli kasniji filozofi pretvorili su u religijske predodžbe. Pod Monas oni su razumjeli: Bog, duh, supstancija, um. Dias su nazivali imenima: materija, borba, ono što stvara, Izida. (Jamblih, Nikomah…)

Zbog čega sam zaključio da se u ovim izvodima krije tajna života o kojoj govori Tomin Isus? On sam, a Toma Blizanac sigurno, bili su pod utjecajem pitagorejaca i platonista. Isus je bio obrazovan. Došao je iz dobro stojeće obrtničke obitelji. Učenici ga oslovljavaju s Rabbi, učitelju. (Prisjetimo se da je gnostička učiteljica Marcelina pored slika Aristotela, Platona i Pitagore u svojoj učionici imala Isusovu sliku. To je ogorčilo crkvenog oca Origena u Contra Celsum.). Znao je grčki, prema tomu bili su mu dostupni filozofski spisi. U kanonskim evanđeljima, gdje se opisuje suđenje Isusu, on stupa pred Pilata. Njih dvojica razgovaraju. Ni u jednoj inačici ne spominje se prisutnost prevoditelja. Najvjerojatnije su razgovarali na grčkom.

Ponovimo s pitagorejcima: tko poznaje jednostavne kategorije na koje se razlaže apsolutna bit, taj poznaje bit Boga, zna da je Bog duh. I čovjek je duh. U svakom ljudskom stvorenju krije se klica duha. Radi se o tome da se ta klica razvije. Pojedinac je može razviti obrazovanjem, stjecanjem znanja kako bi rekli gnostici.

Duh se s grčkog prevodi također kao život. Branko Despot je preveo Heraklitove fragmente. Gdjegod u standardnim prijevodima stoji duh i duša, on je stavio život. Tako fragment 12, gdje je riječ o dušama koje postaju isparavanjem vlage, Despot prevodi: „Ali i životne snage iz otog vlažnog isparuju se.“

Zato mislim: gdje se govori o tajni života (smrti), što su određenja kvalitativne suprotnosti (jedna drugu isključuju), tu je presudna izgradnja božanskog duha u čovjeku. Neće okusiti smrti, ili spasit će se onaj tko nađe smisao Isusovih mudrih izreka. U apstraktnim kategorijama filozofije, koje su prvi sakupili i objasnili pitagorejci, prisutan je Bog. Samo odabrani (gnostici su sebe smatrali takvima) mogu pronaći smisao. U izreci broj 2 se predskazuje teška potraga za smislom. Jer mišljenje je mukotrpan i dugotrajan posao.

U svom članku O ženskom elementu u gnostičkom učenju Marko Tokić govori o tome kako su se u Aleksandriji u prvim stoljećima mogli naći likovi Isusa Krista u ženskom obličju. Iskra svjetla ili božanska supstancija dio je svijeta punine (plerome), ali nije androgina. Radi se o njezinom nesavršenom obliku. Kao pneuma (duh, duša) ona je unutar vidljivog svijeta (kosmosa) ono božansko. Ona je vječnost u vremenu, zaključuje Tokić: „Stoga je ona i ono jedino živuće – život sam – a sve ostalo je san ili iluzija, jer prema platoniziranom gnosticizmu samo je život vječno živuće: vječnost je život; vrijeme je nedostatak.“ (Filozofska istraživanja br. 3 2005, str. 728) Stoga su gnostici pokušavali u vremenu postići ono što je dostojno, a to je mišljenje Oca. To se postiže uvidom (gnosis). „Živjeti na istinit način prema gnostičkom uvidu znači biti Krist.“ (isto)

Dakle, u 2. Isusovoj izreci riječ je o potrazi za znanjem, uvidom (gnosis). To će ujedno donijeti (vječni) život. Tko to uspije, taj neće okusiti smrti.



Vratimo se Meyerovom tumačenju Tome. Njegova objašnjenja pokazuju širinu. On poznaje mnoštvo izvora i sve ih nudi čitatelju. Baš kao citirani Valantasis i Meyer čitateljima nudi izvedbeno tumačenje. Meyer ima širinu, ali nema dubinu. On ne poznaje filozofsku pozadinu gnostičkog mišljenja. Čitateljima nudi mnoštvo izvora, literature, u tumačenjima nudi alternative koje bi mogle biti smisao teksta. Ali se ne opredjeljuje. Ili navodi izreku bez svoga komentara. Meyer se najviše muči s posljednjom 114. izrekom. Šimun Petar prigovara što je Isus u njihovom društvu doveo Mariju (Magdalenu?). Isus odgovara Petru:
„Gle, ja ću je voditi da od nje stvorim muško, da bi i ona mogla postati živi duh koji je sličan vama muškima. Jer svaka žena koja se preobrazi u muško, ući će u nebesko kraljevstvo.“ (isto, str. 72)

Meyer preporučuje da se za autentično tumačenje izreke uzme simbolično značenje. Zatim kaže da se u starom svijetu raspravljalo o preobrazbi žene u muškarca. Zna se za slučajeve kad su ženama narasli muški spolni organi. Nadalje spominje drevne ginekološke teorije, da je muški spol cjelovit, a žena je nepotpun muškarac jer joj nedostaje penis. Nakon što je naveo nekoliko rješenja, on se po vlastitoj preporuci priklanja simboličkom tumačenju i kaže da se u starim spisima žensko smatralo kao zemaljsko i prolazno, a muško nebesko i razumno. Preobrazba žene u muško mogla je, prema tome, značiti preobrazbu iz propadljivog u nepropadljivo.

Ja bih preporučio da se za tumačenje ove izreke uzme članak Marka Tokića O ženskom elementu u gnostičkom učenju. Savršeno biće je androgino. Ono na sebi ima oba spola (hermafrodit je, kao ono Pitagorina suprotnost jedinstva i mnoštva). Takva bića postoje u području plerome (božanske punine), na nebu. Padom u tjelesnost dogodilo se razdvajanje na muško i žensko. Tako sada zemaljski čovjek postoji u nesavršenstvu. Gnostici su stjecanjem znanja, kontemplacijom i svetim svadbenim ritualima „navlačili“ tijelo Krista Spasitelja, ne bi li na svoje žensko propadljivo tijelo navukli i muško (božansko) tijelo, te postigli savršenstvo (kao androgino jedno). U tom kontekstu mogu razumjeti izreku broj 114. Marija, jednako kao muški apostoli, mora proći put izobrazbe i ritualnog navlačenja nebeskog Krista. Jer i muški su nesavršeni, pošto im nedostaje ženski element. U valentinijanskom Evanđelju po Filipu Marija Magdalena je zemaljska družica Isusu. Kod Tome Isus kaže da će je on voditi (u naobrazbi), da bude dostojna Života (Duha) ili da postane Duhom Živim.

Ostaje nejasan onaj dio izreke gdje Isus kaže da će nakon preobrazbe ona postati „poput vas muškaraca. Jer svaka žena koja sebe načini muškom ući će u Kraljevstvo nebesko.“ Prijevod je korektan. Jedino smisleno rješenje je da su muški apostoli već prošli rituale sakralnog braka ili navlačenja Kristovog tijela, a Marija još nije. Zato Isus kaže da će je on voditi dok to ne postigne.

Tokić kaže da je Tomino evanđelje duboko mistično. Kao primjer navodi izreku broj 75:
„Ima mnogo tih koji stoje pred vratima, ali samci su ti koji će ući u 'svadbenu ložnicu'.“
Engleski prijevod:
„There are many standing at the door, but the solitary are they who shall enter the bridal chamber.“
U duhu Isusovog učenja meni dolazi samo jedno tumačenje. Čovjek je pred Bogom sam. Kao kad je Isus molio u Getsemanskom vrtu, a učenici su pozaspali.

Što, međutim, znači slikovitost izraza 'svadbena ložnica'? Nije li ipak riječ o sakralnom braku? U spomenutom članku Tokić objašnjava:
„Simbolički prikazano, kozmički muškarac i žena predstavljali su ekvivalente pleromatskim bićima s onu stranu razlikovanja spola. Zato se u nekim gnostičkim zajednicama, pri ritualima, žena opisivala kao simbol onog ženskog, a muškarac kao simbol onog muškog. Razlog je to zašto su valentinijanski rituali „svetog braka“ simbolično povezani sa sjedinjenjem Spasitelja i Sofije, tj. višeg bića i kozmičkog (palog) čovjeka. Sjedinjenje se događa kao misterij u 'svadbenoj ložnici' (nymphon) – nije stoga isključen niti oblik seksualnog sakramentalizma u nekih valentinijanaca. A kršćanski gnostici, općenito, često su tumačili u tom smislu vezu između Marije Magdalene i Isusa Krista.“ (isto, str. 730). Zatim Tokić navodi odlomak iz Evanđelja po Filipu u kojem se govori da je Isus Mariju volio više od drugih učenika, te da ju je običavao ljubiti (na ovom mjestu su točkice, a tumači su dodali: „u usta“). Kad su ga pitali zašto Mariju voli više od njih, odgovorio je: „Kada su slijepac i onaj koji vidi zajedno u mraku, nisu različiti jedan od drugog.“ Vidimo da je rješenje opet u dvojstvu. Ovdje je riječ o dvojstvu (pitgorejskoj suprotnosti) muškarca i žene, koje tek čini jedno androgino savršeno biće. O sjedinjenju muškog i ženskog govori i Isusova izreka broj 22:
„…ako iz muškog i ženskog načinite jedno, tako da muško nije muško a žensko nije žensko…tada ćete ući u Kraljevstvo.“

U Evanđelju po Mariji, iz kojeg odlomak Tokić također citira, riječ je o prepirci apostola o tome zašto je Isus, još dok je bio s njima, bio naklonjeniji Mariji nego njima. Levi kaže Petru da se prema ženama odnosi kao prema neprijateljima. Spasitelj ju je volio zato je ju najbolje poznaje. Prizor završava Levijevim prijedlogom: „Radije budimo posramljeni i obucimo savršenog čovjeka kao što nam je zapovjedio i propovijedajmo evanđelje, ne izmišljajući druga pravila ni druge zakone povrh onoga što nam je Spasitelj rekao.“ (isto, str. 734)

Da bismo razumjeli Tomino evanđelje, morali bismo poznavati cijeli gnostički pokret u filozofiji i kršćanstvu u razdoblju četiri prva stoljeća.

Najsmješniji je Meyerov komentar da će djeca ući u kraljevstvo, ali poslovni ljudi i trgovci neće. Samo toliko. Jasno je da Isus nije mislio na mališane, već da svatko od nas odraslih u sebi mora probuditi i razviti neke dječje osobine, kao naivo čuđenje ljepoti života, igra bez tjeskobnih misli, neiskvarenost itd.

Zatim njegov komentar izreke 42:
„Budite prolaznici.“
Engleski: „Become passers-by“.

Za Meyera je to znak da Isus zastupa kontrakulturu!? On misli da Isus promovira skitnički život bez doma, a možda potrebu da se napuste stvari ovoga svijeta. (isto, str. 68) On odmah navodi citat srednjovjekovnog pisca Petrusa Alfonsa i zatim naglo prelazi na Isusov savjet svojim učenicima da idu od mjesta i mjesta i propovijedaju. A hranit će se onim što im ljudi ponude. Divna zbrka asocijacija. Točno je naprosto to da se ne trebamo vezati za izvanjskost ili stvari ovoga svijeta. Čovjekova vrijednost i bogatstvo je u nutrini, u duhu.

Dolazimo do izreke br. 101:
„Tko ne mrzi svojega oca i majku svoju, ne može mi postati učenikom. I tko ne ljubi svojega oca i majku svoju kao ja, neće mi postati učenikom. Jer moja (…) majka (…), dok je moja istinska majka ona koja mi je dala Život.“
U Meyerovom prijevodu na mjestu točkica imamo odgonetnuto značenje:
„Jer majka mi je dala zabludu, a prava majka dala mi je život.“

Život (duh) nam daje mudrost (Sofija). To je nebeska majka, koja je po gnostičkom mitu s neba (iz punine) pala na zemlju. Prava majka može biti samo Sofija (mudrost), koja je ženskog roda. Dakle i ovo je rečeno simbolički, a ne savjet Isusovim slušateljima da masovno ostavljaju majke i očeve. Dapače, Isus je rekao da je Bog u srcu. Ne treba ostaviti bližnje i ići u Afriku na misionarski rad. Bog je tu pored nas. „Gdje su se dvojica sastala u moje ime…“

Meyer navodi i izreku 99, da bi zaključio da se Isus odvraća od svoje braće i vlastite majke i zastupa novi poredak u obitelji.
„Učenici mu kazaše: 'Vani su tvoja braća i majka tvoja.' On mi reče: 'Ovi ovdje, koji vrše volju mojega Oca, ti su moja braća i moja majka – oni su ti koji će ući u Kraljevstvo mojega Oca.“

Poznato je koliko su teške neke Isusove izreke, koji se pred nas postavljaju kao zahtjevi. Gotovo da možemo parafrazirati 2. izreku koja kaže da ćemo se zapanjiti, odnosno da ćemo upasti u nevolju, kad nađemo smisao ovih riječi. Isus poručuje: valja ostaviti sve – imanje, obitelj i pouzdati se samo u Boga. Valja se posvetiti znanju, mudrosti, promicanju vjere. To nije nalog upućen svima, već samo odabranima, koji su to zaista u stanju. Isus je to mogao reći svojim najbližim učenicima, apostolima. Ima slučajeva kad otac i majka napuste čovjeka. To se događa u slučaju njihove smrti ili teške svađe u obitelji. I tko nam onda ostaje kao oslonac? Samo Bog. On uvijek pruža rame za plakanje. Nađimo utjehu za ovaj stravičan zahtjev, naime da ostavimo oca i majku. Jednom sam iznad ispovjedaonice vidio odlomak iz drevnog židovskog psalma: „Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.“ Psalam 27 je zaziv Bogu da njegovo jadno stvorenje zaštiti od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, straha i opačina. „Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim?“ (Ps 27, 1). Taj citat mogao je imati u vidu Isus kad je propovijedao napuštanje tjelesnog oca i majke.

Svoj članak Meyer završava zaključkom da je prije crkvene dogme postojao živi Isus kao židovski učitelj mudrosti, koji je s prijateljima hodao Galilejom i govorio priče o Božjoj suprotnosti. Meyerov trud je golem. Na ovitku sam pronašao podatke da je objavio još osam naslova sa sličnom tematikom. Može se reći da mu se trud financijski isplatio.

drazen-pavlic @ 10:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008
S Pitagorinom filozofijom pojavljuje se dvojstvo svijeta: svijet se cijepa na svijet privida i svijet supstancije i pravog bitka. Broj je nešto neosjetilno. Nadalje, on sa sobom donosi određenja: razliku i suprotnosti. Platon je komentirao da je broj nešto što se nalazi između osjetilnoga i ideja. On je beskonačan i nepromjenljiv, ali sadrži mnoštvo, te zbog toga brojevi mogu biti među sobom slični i jednaki. Dok je ideja (rod) svaka za sebe samo jedna (prema Aristotelu, Metafizika). Jedan rani biograf navodi da pitagorejci nisu bili u stanju jasno izraziti apsolutni bitak pomoću misli. Slučajno su naišli na brojeve, na ono matematičko: „jer se na taj način odredbe lako mogu označiti“, primjerice jedinstvo, jednakost, nejednakost, dvojstvo. (Moderatus) Ipak, brojevi su nepodesni kao zamjena za pojmove. Brojčani niz je izvanjski i ravnodušni tok. U njemu nema odnosa. Broj je određen, ali bez suprotnosti. Hegel kaže: „Naprotiv, u misli, u pojmu, tu je jedinstvo, idealitet razlika, - negacija samostalnoga tu je glavna odredba. Naprotiv u trojci, na primjer, uvijek su tri pojedinosti, od kojih je svaka samostalna.“ (isto, str. 175)

Aristotel je objasnio kako su pitagorejci došli na tu misao da brojeve učine prabitkom i apsolutnim pojmom: „Oni su naime vjerovali da u brojevima vide mnogo više sličnosti s onim što jest i što se događa nego u vatri, vodi i zemlji; jer pravda je izvjesna osobina brojeva…to su smatrali brojeve za elemente svega, a cijelo nebo za neku harmoniju i broj.“

Pitagora je pronašao prva određenja: jedinstvo, mnoštvo, suprotnosti itd. Prvi i najjednostavniji pojam je jedinstvo. Ne aritmetičko 1, ono je isključujuće, negativno, nego jedinstvo kao opća bit. Oni kažu da je svako biće jedno i bića jesu na osnovi učestvovanja u jednome. Jedno je posljednja bit jednog bića. Po svemu drugome biće nije po sebi, nego u odnosu s drugim. Jedno je apstraktno. Bića su u zbilji znatno određenija. Apstraktno jedan i konkretan bitak bića su u odnosu podražavanja (mimesis). Istu poteškoću Platon je riješio ovako: ideja je rod, a nasuprot nje stoji ono što je konkretno. Konkretno učestvuje na ideji. Riječ učešće Platon je ubacio umjesto pitagorejskog podražavanje. Aristotel tvrdi da ni jedan izraz nije podesan. Bolja riječ bila bi odnos. Lako je dati ime, treba međutim poimati.

Jedinstvo je identitet, općenitost. Nakon nje dolazi suprotnost ili dvojstvo. Hegel kaže da je Pitagora prvi učinio svjesnim ove odredbe, koje u filozofiji važe i danas. Jedinstvo i dvojstvo još nisu brojevi 1 i 2. Jedan je princip, a broj je mnoštvo. Dakle, jedan nije broj, jer nije mnoštvo. Elementi broja su parno i neparno. Jedan, međutim, je parno i neparno. Ako ga dodamo parnome nastaje neparno, dodamo li ga neparnome nastaje parno. Dakle, prije svega imamo stavove da je jedan još neodređeno jedinstvo ili monas, a dvojstvo je isto tako neodređeno dias. Postoji samo jedna Dias. Učešćem u njoj postaju svi prebrojivi brojevi. Sextus Empiricus to izlaže ovako: „Postoje prema tome dva principa stvari“ bogovi: „prva monada učešćem u kojoj svi brojevi – monade jesu monade; isto tako neodređena Dias, čijim učešćem sva određena dvojstva jesu dvojstva.“ (Adv. Math X) Dvojstvo je moment biti i prema tome je ono opće. Jedinstvo je ono što je jednako sa samim sobom, dvojstvo je ono što je nejednako. Jedinstvo i dvojstvo su bitni momenti pojma. Učešćem u Dias sve se određuje i ograničava. Dakle, dvojstvo je ono što je određeno, ograničeno, mnogo. Platon obrnuo taj odnos. On je beskonačno, neodređeno učinio dvojstvom (materija), a jedno je nous, subjekt, ono što određuje (forma).

Hegel kaže da shvaćanje suprotnosti kao bitnog momenta apsolutnoga potiče od pitagorejaca. Aristotel kaže da je Alkmeon postavio tablicu kategorija. Sva bića mogu se svesti na njih:
1. Granica i beskonačno
2. Neparno i parno
3. Jedinstvo i mnoštvo
4. Desno i lijevo
5. Muško i žensko
6. Ono što miruje i što se kreće
7. Pravi i krivo
8. Svjetlost i mrak
9. Dobro i zlo
10. Kvadrat i paralelogram

Pitagorejci su sakupili opća misaona određenja koja su domislili dotadašnji grčki mudraci, ali nisu otišli dalje u izgrađivanju ideje spekulativne filozofije, odnosno određenja suprotnosti.

Sextus dalje razvija pitagorejska određenja. Imamo tri načina promatranja stvari ili osnovnih određenja:
1. obzirom na razliku
2. obzirom na suprotnost,
3. obzirom na odnos.

Ad 1. To su subjekti: konj, biljka, zemlja…Svaki se odnosi na sebe. Izdvaja se, ne zamišlja se u odnosu prema drugome. To je određenje identiteta, samostalnosti.
Ad 2. Dobro i zlo, pravedno i nepravedno, mirovanje i kretanje. Jedno je apsolutno suprotno drugome.
Ad 3. Predmet je samostalan i u isto vrijeme određen odnosom prema drugome. Desno-lijevo, gore-dolje. Jedno se shvaća samo na temelju drugog.
Razlika određenja suprotnosti i odnosa: u suprotnosti postajanje jednoga je propadanje drugoga: kad nastane mirovanje, kretanje je prekinuto. Što je zdravo nije bolesno. Ono dvoje u odnosu oboje postaju i prestaju istovremeno: lijevo i desno.
Nadalje, ono što je u suprotnosti nema sredine: život i smrt. Ono što je u odnosu ima sredin: veliko-jednako-malo.
Ovo su opće logičke odredbe, koje i danas jednako važe. One su momenti svega što jest.

Iznad svakog od spomenutih osnovnih određenja imamo rod kao ono što je prvo, prije vrste. a) Ako se ukine rod i vrsta se ukida. Naprotiv, ako se ukine vrsta, rod ostaje. Vrsta ovisi o rodu. Rod ne ovisi o vrsti. Sextus kaže: „Pitagorejci su postavili jedan (to en) kao najviši rod“(transcendens), kao ono što je najopćenitije, ili kao bit, „onoga što se promatra kao nešto što postoji po sebi i za sebe“. To su pojmovi preinačeni u brojeve.
b) Zdravlje je nešto jednako, bolest je nešto nejednako. Zdravlje je jednako samom sebi, a bolest se povećava i smanjuje. Radi se o kvalitativnoj razlici.
c) Imamo suvišak i nedostatak, više i manje ili kvantitativnu razliku.
Rodu pod a) odgovara subjekt (ad1.); kvalitativnim razlikama pod b) odgovara suprotnost (ad 2.) ; kvantitavinim razlikama pod c) odgovara odnos (ad 3.)
Ova tri roda, ono za sebe, ono što je u suprotnosti i što je u odnosu sad se svode pod još općenitije (jednostavnije) odredbe, ili više rodove.
Jednakost se svodi na odredbu jedinstva.
Nejednakost se sastoji u višku i nedostatku. Oba određenja padaju u Dias, one su neodređena suprotnost, suprotnost uopće (Sextus). Ona je nestavljena suprotnost, jednostavno određenje mnoštva. Tako su Pitagorejci pronašli opće oblike stvari: prvo jedinstvo i neodređeno dvojstvo. Tek iz njih proizlaze broj jedan i broj dva. Od prve Monas potiče jedan, a od Monas i neodređene Dias dva. „Jer dva puta jedan je dva.“ (Sextus). Monas je djelatni princip (forma), a Dias je pasivna materija. Iz njih osim brojeva nastaje svjetski sustav. Priroda ovih određenja je da prelaze jedna u druga, kreću se. To nije neobično, jer radi se o duhu, čije glavno obilježje je pokretljivost.
Imamo kvalitativnu suprotnost ili monas. Ona je hermafrodit, jer u samoj sebi ima sebi suprotstavljeno dvojstvo, jedinstvo i čisto mnoštvo, koji su kao čista određenja iste (i mnoštvo je jedan, jer je najjednostavnija kategorija, nije neko odijeljeno biće). Nadalje imamo kvantitativnu suprotnost ili ravnodušnost elemenata. I kao treće imamo jedinstvo toga ili subjekt i mnoštvo bića koja postoje samostalno.
Tako se apsolutno jednostavna bit razlaže na jedinstvo i mnoštvo. Jedno ukida drugo i istovremeno u svojoj suprotnosti ima svoju bit. Paralelno postoji diferentna suprotnost u koju spada mnoštvo bića. Apsolutna bit se zatim vraća u samu sebe. Ona je negativno jedinstvo individualnog subjekta (čovjeka) i ono ga što je opće (Boga).
Hegel kaže da su pitagorejci ovdje prikazali čistu spekulativnu ideju apsolutne biti. Istu ideju imamo kod Platona. Onaj tko ne poznaju prirodu spekulativnog ne prepoznaje da je u označivanju ovih običnih pojmova izražena apsolutna bit. Određenja: jedno, mnogo, jednako, nejednako, više, manje izgledaju prazno i suhoparno. Ali, u njihovim odnosima obuhvaćena je apsolutna bit i sve bogatstvo i organizacija prirodnog i duhovnog (čovjekovog) svijeta. Netko tko je uronjen u predstavljanje osjetilnog i ne zna se uzdignuti do mišljenja, ne uviđa da je ovdje izražen Bog u spekulativnom smislu, kaže Hegel (isto, str. 185) Svakodnevnim rječnikom izraženo je ono najuzvišenije, najdublje: „Ono što je najbogatije da je izraženo u siromaštvu tih apstraktnosti.“ (isto)

Zbog čega se vrijedi toliko baviti apstraktnim pitagorejskim kategorijama? Učinimo sad kratki osvrt na prve dvije izreke Tominog Isusa: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti. Tko traži, neka ne prestane tražiti dok ne nađe. Kada nađe, zapanjit će se; zapanjen , zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ Dakle, radi se o tajni života i smrti? E, onda nas to zanima. U apstraktnim kategorijama prisutan je, dakle, Bog.

U Hegelom sustavu imamo također Nauku Logike, kao onu koja prethodi Filozofiji prirode i objektivnog duha. U logici (u koju je uključio sve Heraklitove stavove) u apstraktnom obliku misli već su prisutna sva određenja koja važe i za zbilju. U rodu (ideji) kao onom općem svake stvarnosti je upravo to razdvajanje konstrukcija: mnoštvo proste biti, njezina suprotnost i njezin opstanak. Ideja je bitan, jednostavan pojam stvarnosti. Ne radi se o bijegu od stvarnosti, nego o uzdizanju u misao, izražavanju tog realnog u njegovoj biti.

Poteškoća se sastoji u tome da se shvati gdje se pitagorejski brojevi ili Platonove ideje nalaze. Možda postoje za sebe na nebu? Oni nisu sama bića, jer jedno tijelo ne nalikuje broju ili ideji. To nisu ni praslike koje postoje u božanskom razumu. Oni su podrazumijevali stvarnu supstanciju postojećih bića i stvari. Svaka stvar ima na sebi sva prva određenja: da je jedna, da na sebi ima Monas i Dias i njihovu suprotnost i vezu. Aristotel kaže da pitagorejci ne odvajaju brojeve od bića: „Broj je princip (arhe) i materija (hile) bića, a isto tako on predstavlja i njihove osobine i sile.“ (Metatizika I)

Ove misli kasniji filozofi pretvorili su u religijske predodžbe. Jamblih, Porfirije i Nikomah htjeli su činjenice narodne religije objasniti pomoću tih misaonih određenja. Pod Monah oni su razumjeli: Bog, duh, supstancija, um, kaos (jer je također neodređen), hermafrodit (koji u sebi sadrži oba određenja, parno i neparno). Sjetimo se gnostika. I oni su u Starome zavjetu nastojali dokučiti sakriveni alegorijski smisao, koji je enigmatičar Bog ostavio kao znak pored puta za prosvijećene. Još od platona prve kategorije objedinjavale su suprotnosti, poglavito: muško i žensko. Bog je androgino jedno (Tokić). Monas je nadalje tartarus, Jupiter, forma. Dias su nazivali imenima: materija, borba, ono što stvara, Izida.

Dolazimo do važnog broja Trias. U Triasu je Monas došla do zbiljnosti, do savršenstva. Monas se kreće od sebe, preko Dias i nanovo se s tim neodređenim mnoštvom povezuje u jedinstvo, u Trias. To se zatim povezuje sa tri dimenzije tijela u prostoru. Trojstvo određuje svemir i svaku pojedinačnost: „Jer kraj, sredinu i početak ima broj cjeline; a taj broj je Trias.“ (Aristotel) Otuda se ovaj prirodni zakon primjenjuje u bogosluženju, pa se Boga obvezno oslovljava tri puta. „Za dva mi kakžemo oba, a ne sva; tek za tri kažemo sva tri. Ono što je određeno brojem tri jest cjelina.“ (Aristotel; ili sve, pan) Nešto je podijeljeno na jedno (apstraktni identitet), drugo samo na dva (suprotnost), cjelina je podijeljena na tri li potpuno. Trojstvo je savršeno, jer je jednako sa samim sobom. Hegel dodatno objašnjava: „Trojstvo ima početak, sredinu i kraj. Svaka stvar kao početak je nešto jednostavno, kao sredina ona je predrugojačivanje ili raznolikost, a kao kraj ona je vraćanje njene raznolikosti u jedinstvo ili duh.“ (Hegel, isto, str. 188, bilj. 1)

Hegel kaže da sad možemo razumjeti zašto su kršćani u ovom trojstvu tražili i našli svoje trojedinstvo. Ne radi se, dakle, o nekoj tajni, nečem suviše uzvišenom, nečem s onu stranu uma. Naprotiv, u trojedinstvu se nalazi smisao, kojim možemo shvatiti umom (spekulacijom). „Bilo bi zlo kada ne bi bilo nikakvo smisla u nečemu što je u toku dva tisućljeća bilo za kršćane najsvetija predodžba.“ (isto, str. 188) Pri tom filozofiju ne zanimaju prirodni odnosi oca i sina. U filozofiji se može govoriti samo o pojmu trojstva. Sjetimo se: filozofija je za odabrane, religija je za sve.

Aristotel pojam trojstva sažima ovako: Svako biće ima bitak (ono jednostavno), razliku i jedinstvo bitak i raznolikosti. Ako bićima oduzmemo trojstvo, unižavamo ga na apstrakciju.

Nakon Trias dolazi Tetras. Ideja Tetras dolazi od četiri strane svijeta, četiri kemijska elementa od kojih se sastoji sva materija. Kao broj Tetras je savršenstvo Dias. U njoj Dias postiže jednakost sa samom sobom. To je dvojstvo izjednačeno sa sobom, koje za određenje ima samu sebe. Tetras je Dias pomnožena sa samom sobom. Stavljena razlika je nešto dvostruko, dva. Ono treće je jedinstvo Monasa i dviju razlika, dakle četiri. Četiri se nalazi u trojstvu.
Tetras je određenije bila shvaćena kao Tetraktys. To je djelatno četiri (tetara ago). Četiri je kod pitagorejaca postalo najpoznatiji broj. Empedoklo, koji je u početku bio pitagorejac, pjeva: „Ako to činić, to će te odvesti na stazu božanske vrline; ja se kunem onim koji je našem duh darovao Tetraktys, koja u sebi ima izvor vječne prirode i njezino korijenje.“

Od četiri pitagorejci prelaze na deset. Kao što je četiri savršeno tri, tako je savršeno četvorstvo, kad se uzmu u obzir svi njegovi momenti, Dekas. Tetraktys se zove ono savršenstvo koje u sebi sadrži prva četiri broja: 1 + 2 + 3 + 4 = 10.“ (Sextus) Tetraktys za pitagorejce ima u sebi izvor vječne prirode. Ona je logos svemira, onog a to je duhovno i materijalno. Proklo navodi: „Božanstveni broj ide naprijed. Dok iz jedne neoskrnavljene svetinje Monas-e dospje do božanstvene Tetras, koja majku svega rađa, koja je sve prihvatila, koja je stara granica svega, neotklonjiva, neumorna; njega zovu sveta Dekas.“

Sextus navodi primjere kako su iz brojeva Pitagorejci gradili organizam svijeta. Točka odgovara jedinici. Ona je nešto nedjeljivo i načelo je linije, kao što jedinica princip brojeva. Točka je Monas, a linija Dias. Linija je veza dviju točaka. Ona nema širine. Površina postaje iz trojstva. Čvrsta figura (tijelo) je četvorstvo (tetras). U nju su postavljene tri dimenzije. Tako su Pitagorejci zaključili da se ono materijalno oblikuje polazeći od brojeva. Od brojeva nastaju tijela, voda, zrak, vatra, cijeli svemir, koji je izgrađen prema harmoniji.

Pomoću brojeva Pitagorejci su izgradili nebeska tijela vidljivog svemira. Oni su na silu pod prirodu brojeva podveli se odnose na nebu. Dekas im je izgledala kao nešto savršeno, pa su tvrdili da ima deset sfera na nebu. Poto su ih mogli vidjeti samo devet, izmislili su desetu: Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Mliječni put i deseta: protiv-zemlja.

Isto tako postoji deset vrlina.

Hegel zaključuje da je Pitagorejski savez morao propasti, jer u dobro uređenoj državi nije moguć neki izdvojeni savez. Pojedinac se obrazuje u obitelji, a nakon toga u domovini. Na pitanje jednog roditelja, kakav odgoj treba dati svome sinu, Pitagorejac je odgovorio: „Kada bude građanin jedne države kojom se dobro upravlja.“ Hegel se slaže. Treba živjeti u duhu svoga naroda. Tome su podređene sve ostale okolnosti. Čovjek se u svom obrazovanju podređuje državi, jer je ona najviša sila koje se čovjek ne može osloboditi sve i da hoće. On uvijek nesvjesno stoji pod tim općenitim. Smisao ovih određenja jasan je u suvremenom stavu: „Vi koji se ne bavite politikom, znajte da se politika bavi vama.“ 

Pristup ovog prikaza je pokazati dubinu misli Pitagore i Pitagorejaca. Članak hoće napustiti enciklopedijski pristup u kojem se kao u nekom izlogu prikazuju osnovne teme i sadržaji. Tu nedostaje razumijevanje ideja. Kad smo govorili o gnosticima, vidjeli smo koliki je utjecaj bio srednje i kasnoplatonizma te neopitagoreizma. Vidi se također da se u starim spisima grčkih filozofa krije osnova na kojoj je gradio i jedan Hegel. Osnovne logičke odredbe o jednom, dvojstvu, mnoštvu počinju s Pitagorom. Zatim, po vlastitom priznanju u svoju Logiku Hegel je ugradio sve Heraklitove stavove. Kad studentima govori o kontinuiranosti i punktualnosti materije, kretanja itd. Hegel se nastavlja na Zenonovu dijalektiku. Ništa bez starih mudraca!


drazen-pavlic @ 12:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 12, 2008
Pitagoru valja izučiti zbog velikog utjecaja koji je izvršio. Platon i platonisti, zatim gnostici puno mu duguju. On je vjerovao u simboličku snagu brojeva. Hegel mu to uzima za slabost. Jer broj ipak nije pojam, zbog čega ne može sažeti svu dubinu mišljenja. Magiji brojeva ljudi su podložni dan danas. Spomenimo petak trinaesti, đavolje tri šestice, zatim sretan broj u koji neki ljudi vjeruju, sretne kombinacije brojeva na lotu, brojeve na registarskoj tablici.

Savez koji je izgradio nalikuje redovničkom ustroju novoga doba. Kandidati su pristupali ispitu u pogledu obrazovanja i poslušnosti. Savez je prikupljao obavijesti o njihovom ponašanju, sklonostima i poslovima (Iamblichus). Jadni Ananija i Safira. Oni su stradali zbog neposlušnosti u odnosu na načela Petrove zajednice. U Pitagorinom udruženju sve je bilo propisano: način odijevanja, ishrana, zanimanja, red spavanja i ustajanja, raspored zanimanja tijekom dana. Bavili su se glazbom, učili su odlomke iz Homera i Hesioda, vježbali su gimnastiku, rvanje, trčanje, bacanje. Zajedno su uzimali obroke. Med i kruh bili su im glavna hrana, a voda piće. Mnogo se polagalo na udubljivanje u sebe i vršenje kulta u hramovima.
Opis podsjeća na organizaciju u Morusovoj Utopiji.

Članovi uže jezgre bili su posvećeni u najveće istine znanosti i zvali su se ezoteričari (Porphyrius). Djelovali su i politički. Egzoteričari su morali proći pet godina iskušenja, baš kao današnji kandidati za redovnike. Imovina, koju su predavali kod ulaska u red, dobivala se nazad prilikom istupanja. Kroz vrijeme učenja gojenac se obvezao na šutnju (Iamblichus). Tales i Anaksimandar svoje su ideje govorili prijateljima. Pitagora je prvi bio grčki narodni učitelj. Pitagora nije samo poučavao, već je izgrađivao i moral svojih učenika. U Savezu je vladao red, jer je slušatelja bilo mnogo.

Platon je pitagorejsko učenje unio u svoju filozofiju. Njezina moć svakako se očituje u njenom daljnjem usavršavanju. Najpoznatiji sljedbenici bili su Alkmenon i Filolaus. S pitagorejcima grčka filozofija napušta određenje načela kao nečeg materijalnog. Apsolutno se sada shvaća u misaonom određenju. Ono prvo je nešto neodređeno (apeiron). Sad se moraju postaviti određenja. To je zasluga pitagorejske filozofije.

Aristotel u Metafizici donosi osnovni pitagorejski stav: „Broj je bit svih stvari. Organizacija univerzuma uopće predstavlja u svojim određenjima jedan skladni sustav brojeva i njihovih odnosa.“ Zaista je bilo hrabro da se odbaci sve osjetilno i da se tvrdi da je bit misaona, nešto toliko različito od osjetilnoga. Pojavljuje se dvojstvo svijeta: svijet se cijepa na svijet privida i svijet supstancije i pravog bitka. Broj je nešto neosjetilno. Nadalje, on sa sobom donosi određenja: razliku i suprotnosti. Platon je komentirao da je broj nešto što se nalazi između osjetilnoga i ideja. On je beskonačan i nepromjenljiv, ali sadrži mnoštvo, te zbog toga brojevi mogu biti među sobom slični i jednaki. Dok je ideja (rod) svaka za sebe samo jedna (prema Aristotelu, Metafizika). Jedan rani biograf navodi da pitagorejci nisu bili u stanju jasno izraziti apsolutni bitak pomoću misli. Slučajno su naišli na brojeve, na ono matematičko: „jer se na taj način odredbe lako mogu označiti“, primjerice jedinstvo, jednakost, nejednakost, dvojstvo. (Moderatus) Ipak, brojevi su nepodesni kao zamjena za pojmove. Brojčani niz je izvanjski i ravnodušni tok. U njemu nema odnosa. Broj je određen, ali bez suprotnosti. Hegel kaže: „Naprotiv, u misli, u pojmu, tu je jedinstvo, idealitet razlika, - negacija samostalnoga tu je glavna odredba. Naprotiv u trojci, na primjer, uvijek su tri pojedinosti, od kojih je svaka samostalna.“ (isto, str. 175)

Aristotel je objasnio kako su pitagorejci došli na tu misao da brojeve učine prabitkom i apsolutnim pojmom: „Oni su naime vjerovali da u brojevima vide mnogo više sličnosti s onim što jest i što se događa nego u vatri, vodi i zemlji; jer pravda je izvjesna osobina brojeva…to su smatrali brojeve za elemente svega, a cijelo nebo za neku harmoniju i broj.“ Prva odredba je jedinstvo općenito, druga je dvojstvo. Time se pojavila suprotnost. Zadatak je bio da se beskonačna raznovrsnost oblika i odredbi konačnosti svede na njihove opće misli kao principe, odnosno na najjednostavnije odredbe.

Filozofija dvojstvo (mnoštvo) uvijek želi svesti na neku opću osnovu. U tome je njezina metafizičnost. Iz takvog načina razmišljanja pokušali su izaći filozofi XX stoljeća, na tragu Heideggerovog mišljenja. Sve stvari nalaze se u nekoj slici svijeta. Ta slika je promjenljiva, obzirom na povijesni složaj. Istina je promjenljiva. Ovisi o povijesnom složaju.

Nadalje, čovjek uvijek misli u krilu nekog naroda. U pristupnom govoru na Heidelberškom sveučilištu godine 1816. Hegel kaže da je filozofija skoro izumrla kod drugih evropskih naroda, te se još održava kod Nijemaca. „Priroda je Nijemcima dodijelila uzvišenu dužnost da budu čuvari toga plamena“ (isto, str. 2). Jednako kao što je nekad svjetski duh Židovima namijenio da se u njihovoj naciji uzdigne jedan novi duh. „Pruska država je, osim toga, ta koja je strogo uzevši izgrađena shodno inteligenciji.“ (isto, bilješka na str. 2) 

(nastavlja se)


drazen-pavlic @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 0
Svaka enciklopedija, wikipedija i pregled povijesti filozofije sadrže članak o Pitagori. Ti su prilozi uglavnom šablonizirani. Neki autori preuzimaju dijelove prikaza svojih kolega bez provjere autentičnosti. Navodi se njegovo porijeklo, putovanja, matematička otkrića, zasluge u filozofiji i glazbi, njegove izreke i podaci o Pitagorejskom savezu koji je on osnovao u grčkim kolonijama na jugu Apeninskog poluotoka. Njegov život i smrt u starim zapisima ispričani su u obliku legende.

U svojoj Povijesti filozofije Hegel kaže da takve priloge možemo zahvaliti načinu predočivanja koji je bio uobičajen u prvim stoljećima naše ere. Na sličan način ispripovijedani su nam život i smrt Isusa Krista. To što se Pitagoru prikazuje kao čudaka i prijatelja viših bića objašnjava se činjenicom da je bio genije. Svojim učenicima propisao je način života osobit po asketizmu, zajednici dobara i posvećenosti izučavanju znanosti. Plitki komentatori to povezuju s Pitagorinim boravkom u Egiptu kod tamošnjih svećenika. Tu je važna jedino zemlja porijekla. Uopće se ne govori o nekom dubljem porivu osnivanja takvog saveza, koji se mogao sastojati u tome da se iz zajednice odstrani sve što učenicima smeta u postizanju duhovne izvrsnosti. Kad pročitamo Isusovu riječ svojim učenicima: „Ne brinite se tjeskobno što ćete obući, jesti i piti…“, imamo isti problem. Ne treba se zaplitati u zdravo-razumske posljedice jednog takvog asketizma, nego valja razviti misao koja je prisutna u toj rečenici. Ona ne sadrži uputu da uopće ne treba raditi, odnosno da se ne treba pobrinuti za hranu, piće, stan i odijelo. Ako stav Isusa Nazarećanina stavimo u odnos sa zbiljom, dolazimo do uvida da u svakodnevnom životu ljudima pristižu dobra čak i kad ih nisu zaslužili. Narodna poslovica: „Nema kruha bez motike“ u životu uglavnom ne važi. Kruh jedu i oni koji uopće ne rade. Prisjetimo se Kierkegaardovih izvoda o tome da, naprotiv, u svijetu duha doista važi pravilo: „Tko ne radi, taj se kruha ne najede“. U svijetu duha sve se mora zaslužiti. Tko želi izvršiti kretanja svijesti počevši od pojedinca, do člana zajednice i dalje do viteza vjere, taj se mora itekako truditi. Čak i u tom slučaju kretanje do vjere i odnosa s Bogom možda mu ne uspije.

Komentatori svetog pisma, filolozi i teolozi pokušavaju odgonetnuti koje riječi bi mogle biti izjave povijesnog Isusa, a što su nadodali kasniji pisci. Ukazuju na porijeklo nekih prispodobi iz židovske mudrosne književnosti, čak od perzijskih i indijskih mudraca. (Bultmann: Isus) Rijetko se tko trudi da razvije početnu misao i provjeri koji su bili zadnji razlozi kad je ona izgovorena, te što ona govori čovjeku današnjice. Današnji čovjek je u višestruko zavisnom položaju. Sredstva za održanje njegove obitelji ovise o mjesečnoj plaći. Plaća ovisi o volji poslodavca i njegovom gospodarskom položaju. Gospodar tog gospodara opet je situacija na tržištu, na kojem se neki subjekti održavaju dok drugi nestaju. U slučaju propasti poduzeća posloprimci ostaju bez posla, a njihove obitelji bez osjećaja sigurnosti. Ako se to pojedincu dogodi u zrelijoj dobi, teško će se maknuti s ulice, ili s biroa - kako se danas kaže za nezaposlene. Pojedinac nema drugih sredstava osim plaće. Ona stiže mjesečno, zajedno s ratama kredita za stan ili auto, računima za režije i troškovima kartičnih kuća. Kao dvije paralelne linije. Međutim, kad plaća prestane stizati, računi će i dalje puniti poštanski sandučić. Čovjek je kotačić u ogromnom stroju. Ako neki kotačić bude zdrobljen, brzo će doći tehničari i zamijeniti ga. Jer stroj mora ići dalje. Brod ne stoji zbog jednog putnika.

I sad stiže davna Isusova preporuka da ne treba tjeskobno brinuti što ćemo jesti, piti i odjenuti! Neki će reći da se pobrinuti treba, ali naglasak je na tjeskobnoj brizi. Briga i tjeskobna briga vjerojatno zarađuju jednako. Dakle, ne brinimo se tjeskobno. Poruka bi mogla biti da ne treba padati u depresiju i živjeti u grču. Nekako će već biti. Kierkegaard opisuje situaciju velikih ljudi prošlosti, poput oca vjere Abrahama. Poruka glasi: „Pouzdajmo se u Boga. On traži žrtvu. Ja ne znam zašto, ali valjda on zna. Ako postoji situacija, mora postojati rješenje. Bog će već naći neko rješenje“.

Ne znamo kako je izgledala Isusova škola. Djela apostolska izvještavaju nas o zajednici prvih kršćana, koju je prema Luki vodio Petar Šimun. Zajednica je jednako kao Pitagorin savez bila zajednica bez privatnog vlasništva. Koji su u nju ulazili, morali su sve rasprodati. Bračni par Ananija i Safira prodali su dio imanja, a dio su sakrili. Duh sveti je kroz Petra providio što su učinili. Zbog svog (ne)djela na mjestu su pali mrtvi. Mladići su ih iznijeli napolje i pokopali. Zaista surova priča. Petrova riječ Safiri ostala je iza te priče kao izreka: „Noge onih koji će te iznijeti već su na pragu.“ Izreka se odnosi na iznenadni nailazak sudbonosnog trenutka. Također i na činjenicu da je svaka sila za vremena. Možda su apostoli zajednicu prvih kršćana osnovali po uzoru na Isusovu sljedbu? Taj događaj, ako se uistinu dogodio, Luki liječniku poslužio je kao dokaz velike moći Svetoga Duha. Djela apostolska teolozi zovu Evanđeljem Svetoga Duha. Priča se da je Šimun Mag dolazio Petru i apostolima želeći otkupiti dar Svetoga Duha, kako bi ga primijenio u svojem djelovanju po Samariji.

Cijela stvar također liči na egalitarizam i elitizam gnostika, oko kojih su se skupljali svi koji su htjeli čuti riječ. Neosporno je da Pitagoru uspoređuju s Isusom. Hegel u Povijesti filozofije govori kako su Pitagorini biografi na njega nagomilali mnoga čudesa: „Oni su se, kako izgleda, trudili da ga suprotstave Kristu, kao poslije toga Apolonijusa od Tijane. Čuda koja oni pričaju o njemu dijelom su slična onima iz Novoga zavjeta i, kako izgleda, odnose se na njih kao neka ispravka…On se pojavljuje u Italiji odmah s jednim čudom…Kada se iskrcao na kopno kod Krotona na tarentinskom morskom zaljevu, on je na putu za grad naišao na ribare koji nisu bili ništa ulovili. On ih poziva da ponovno izvuku svoju mrežu i predskazuje im koliki će broj riba u njoj biti…“ (Hegel, Povijest filozofije, str. 166-167.) Kad se predskazanje obistinio, Pitagora je tražio da ribari bace svu ribu u more, jer pitagorejci nisu jeli ribu. Možemo se složiti s Hegelom da je priča zaista glupa. Biografi navode da je Pitagora ostavo jak dojam u cijelom kraju, tako da su gradovi ostavljali pokvarene i raskalašene običaje, a tirani dobrovoljno napuštali vlast ili su ih građani prognali.

Netko tko je imao takvu moć i činio čuda, morao je biti u vezi s bogovima. Zato o Pitagori pričaju da je bio neobično lijep čovjek, štoviše da je izgledao veličanstveno. Fizičkim izgledom i pojavom odmah je osvajao i kod nazočnih budio veliko poštovanje. Zbog svega toga djelovao je tajanstveno. Kao da je imao karizmu. Poput Isusa, kad je na Genezaretskom jezeru sreo ribare. Pričaju da je Pitagora nosio bijelo laneno odijelo. Bio je rječit i posjedovao je velika znanja. Držao se dostojanstveno i pristojno.

Savez koji je izgradio nalikuje redovničkom ustroju novoga doba.

(Nastavlja se)
drazen-pavlic @ 17:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008
Mi danas Adama i Evu doživljavamo kao tjelesne ljude. Gnostici su likove Knjige Postanka tumačili alegorijski. Aleksandrijski filozofi I i II stoljeća Adama i Evu vidjeli su kao prve nebeske ljude, koje je Bog stvorio iz svoje glave. Eva je Sofija, učiteljica, zmija. Za gnostike značajna je simbolika. Zmija koja grize svoj rep je simbol kruga, odnosno savršenstva. Zbog Sofijine greške dogodio se pad u tjelesnost. Sofija (Eva) rodila je misao bez sudjelovanja muškog i zato je ovaj svijet ispao nesavršen. No, on je ipak morao biti stvoren, jer su nesavršenost, manjkavost morali biti uklonjeni s neba.

Ako posegnemo u židovsku mudrosnu literaturu, pronaći ćemo lik Adama Kadmona, simboličkog netjelesnog prvog čovjeka. Adam je prvo biće koje izlazi iz beskonačne Božje glave. Baš poput božice Atene, koja je izašla iz Zeusove glave. Plutarh je kazao da je svekoliko nebo napravljeno u obličju makro-anthroposa, kolosalnog ljudskog bića, koje je model ljudskog svijeta. Sunce je srce tog bića, a mjesec je smješten između srca i glave. Taj anthropos je prvo stvorenje znanja i savršenog uma i prve svjetlosti neba. Ovoj slici odgovaraju Božje riječi iz Knjige Postanka: „ Hajde da napravimo čovjeka na svoju sliku i priliku.“ Kasnije u Kabali lik Adama Kadmona postaje ono što povezuje Boga, čovjeka i svijet.

Gnoza svjedoči o ljudskoj ambiciji da se putem znanja dospije u Božju blizinu, gdje će Božja rosa lakše pasti na naša leđa. Ta ambicija otvara pitanje odnosa filozofije i teologije. U uvodu svojih predavanja iz Povijesti filozofije, koja je prvi puta držao godine 1816. studentima sveučilišta u Heidelbergu, Hegel objašnjava prirodu duha čiju spoznaju nudi (njegova) filozofija. Izvođenje ide ovako. Duh je nešto aktivno, pokretljivo, nešto što žudi za obrazovanjem. Utoliko je duh subjekt kretanja spoznaje. Predmet filozofije nije nešto zemaljsko, svjetovno, već ono što je beskonačno. To beskonačno je ono apsolutno. Ne radi se o slučajnim mnijenjima, nego mislima o Bogu, prirodi i duhu. Filozofija, dakle, spoznaje ono što je nepromjenljivo, vječno. Njena svrha je istina. Subjektivni duh spoznaje, dok je objektivni duh onaj koji se spoznaje. Subjektivni duh je duh koji radi, objektivni je sama ta djelatnost (spoznavanja). Djelatni, subjektivni duh spoznaje božanski duh i utoliko je sam božanski. U filozofiji misao sama postaje predmet mišljenja. Duh se odnosi sam prema sebi. U tome je njegova apsolutna svrha, jer božanski duh živi u svojoj općenitosti. Ovu spoznaju nazivali su vjerom. No, ne radi se o povijesnoj vjeri već o iskonskoj vjeri. (Hegel za sebe kaže da je luteranac. U skladu sa svojom vjerom on zna da je Bog duh, koji po sebi obitava u svakom čovjeku. Čovjek tu mogućnost da bude duhovno biće mora u sebi razviti spoznajom. Svi su ljudi umna bića. Neki ostaju kao djeca, umna bića samo u mogućnosti (dinamei; potentia). Radi se o tome da se ta mogućnost prevede u egzistenciju (energeia; actualitas). Ovo jedinstvo objektivnog i subjektivnog duha nije Spinozina supstancija, već znajuća supstancija u samosvijesti, koja se obeskonačuje i odnosi prema općenitosti, kaže Hegel. Za njega je brbljanje o nemoći uma da spozna Boga jedno površno razmišljanje. (Rečenica usmjerena protiv Kanta i teologa).

Jedina svrha religije je spoznaja Boga. Religioznost je svjedočanstvo duha o sadržaju religije. Nije bitan vanjski odnos, to da je Isus Krist jednom živio i hodao zemljom. Krist nam je rekao da će biti s nama do svršetka svijeta, samo ako se dvoje sastanu u njegovo ime. Nije bitna njegova osjetilna izvjesnost. Uz pomoć božanskog duha on će ljude svih vremena i naraštaja voditi k istini. Bitan je unutarnji odnos, ono što je u samosvijesti. Samosvijesti prethodi predanost Bogu, obnašanje kulta, pričešćivanje, pouzdanje u nešto što je objavljeno i kao takvo dano izvana. Nakon ovih oblika počinje prava svijest.

Čovjek dolazi do spoznaje da je duh njegova bit. To je upaljivi materijal, koji može biti upaljen od strane opće biti svemira. (Hegel kaže da su narodi u religijama izrazili kako su zamišljali bit svijeta, supstanciju prirode i duha, te čovjekovog odnosa prema njima. Predmet narodne svijesti tu je bila apsolutna bit. Ona je najprije za njih bila nešto drugo. Bila im je bliža ili dalja, strašna ili prijateljska, ovisno o teologiji koja je vladala.) U molitvi i obnašanju kulta čovjek ukida tu suprotnost u odnosu na božansko. On postaje svjestan svog jedinstva s Bogom, ali na razini osjećaja i pouzdanja u njegovu milost, naime da će ga najmoćnije biće sačuvati pred svim nevoljama. Kad čovjek postane svjestan da posjeduje djelić božanskog duha, spoznaja Boga postaje moguća. U molitvi čovjek tone u apsolutno biće, gubi svoju subjektivnost. On vidi pojedine momente božanstva, ali oni su za njega nerješive misterije. To da je Bog u isto vrijeme jedna i tri osobe, svakodnevni razum doživljava kao proturječnost i neshvatljivost. Naprotiv, spekulativni um filozofa dokučuje izmirenje tih suprotnosti. U njivom odnosu on vidi njihovo idealno jedinstvo.

Prva neposrednost odgovara osjećaju. Suprotnost odgovara razumu, a jedinstvo suprotnosti zahvaća jedino um. Toj tročlanoj strukturi kretanja odgovaraju vjera, teologija i konačno filozofija, koja je umska spoznaja. Kako odrediti umsku ili spekulativnu spoznaju, u odnosu na razumsku? Hegel studentima objašnjava: „Materija je na primjer složena, ili prostor je kontinuiran i neprekidan; osim toga, mi isto tako možemo pretpostaviti točke u prostoru. Materija je povezana, ona se može također razbiti, i na taj način se može stalno dijeliti u beskonačnost; tada se kaže da se materija sastoji iz atoma, punktualiteta, dakle da nije kontinuirana. Tako se u jednome imaju obje odredbe: kontinuitet i punktualitet. Obje njih razum shvaća kao odredbe koje se uzajamno isključuju: 'Ili jematerija apsolutno kontinuirana ili punktuelna', u stvari pak ona ima obje te odredbe.“ (isto, str. 29) Hegel dalje kaže da za čovjeka kažemo da je slobodan. Drugo određenje, koje razum postavlja je nužnost. Razum sad vidi proturječnost iz koje ne može van: ako je čovjekov duh slobodan, tada nije podložan nužnosti; ako je njegovo htijenje determinirano nužnošću, nije slobodno. Jedno isključuje drugo. Ali istina i duh su konkretni. Odredbe duha su sloboda i nužnost. Viša spoznaja (umska, spekulativna) uviđa da je duh u svojoj nužnosti slobodan i da samo u njoj nalazi svoju slobodu. U ovom primjeru teže je uspostaviti jedinstvo.

Baš zbog te prisutnosti duha u čovjeku i postoji osjećaj, naslućivanje Boga. Tek je židovskom narodu svjetski duh dao najvišu svijest, kako bi iz njega ponikao novi duh, koji se opredmetio u kršćanstvu. (isto, str. 2) Pošto je bit duh, koji je život a ne neka apstrakcija, Isus je Židovima mogao reći da njihov Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Inače je ovo mjesto doživjelo različita tumačenja, kao da je Isus time htio nagovijestiti uskrsnuće. Radi se samo o spoznaji da je čovjekova bit duh i da po njemu ima život. I Isus Tome Blizanca u prvoj izreci kaže: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“ Ne radi se o nekoj misteriji, o pronalasku eliksira mladosti. Radi se o spoznaji da je čovjek od duha i po duhu. U drugoj izreci nalaže se čovjeku da neumorno traži, dok ne nađe, jer: „Kad nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ (Evanđelje po Tomi)

Filozofiji je stalo do predanosti Bogu, do supstancijalnog sadržaja, do duha. Do toga je stalo i religiji. Ali filozofija taj odnos hoće proizvesti, staviti ga pred svijest u formi mišljenja. U spomenutom pristupnom govoru za svoja predavanja Hegel pred mlado slušateljstvo baca slijedeću misao: „Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom; ona se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (isto, str. 3) Osim što je odgovorio Kantu da nespoznatljiva stvar po sebi ne postoji, ovim riječima studentima je ulio veličanstvenu vjeru u vrijednost duševnosti i unutrašnjeg života, koja je beskonačno vrednija od interesa svakidašnjeg života.

U religiji duh se najprije pokazuje kao nešto vanjsko. Religijsku istinu objavljuje neki prorok. Čovjek skrušeno prihvaća tu istinu. Štoviše, smatra da ljudski um nije u stanju doći do pune istine. Religijske istine naprosto postoje. Ne zna se odakle su došle. To je pozitivna religija. U njenim okvirima istinu objavljuje božji poslanik. Hegel i gnostici smatraju da je moguće doći do punine (pleroma). Hegelovo rješenje je spoznaja. Nema takve duboke istine, koja se ne bi mogla izložiti na jasan način. Hegel kaže da ljudi misle da je duboko nešto što je skriveno. No, nije duboka misao kojoj se, kao nekom bunaru, ne vidi dno. Moguće je, međutim, da se iza te dubine ne nalazi ništa, nikakva misao. Gnostici rješenja vide bilo u kontemplaciji, u ritualima sakralnog braka ili također u spoznaji. U božjoj knjizi pokušavaju odgonetnuti skriveni smisao.

Pozitivna religija, koja prihvaća da je istina dana izvana, još je na nivou proroka. Istinska religija počinje sa shvaćanjem da je Isus Krist ujedno Sin Božji, da spada u samu prirodu Boga. Kad bi Krist bio samo prorok, učitelj, povijesna ličnost, ako on ne bi bio Božji Sin i kao takav bio dio život konkretnog Boga (Svetog Trojstva), tada bi se izgubio opći božanski sadržaj i pouka o prirodi samog Boga.

Religija je usmjerena na srce i dušu. Zato povijesni Isus Nazarećanin svoje evanđelje propovijeda siromašnima i govori u prispodobama. (Uopće je problem izlaganje prilagoditi raznorodnom slušateljstvu.) Ovdje se beskonačna misao obznanjuje u posudi srca, predstave i konačnog razuma. No, odnosi apsolutnoga su po svojoj naravi spekulativni. Rekli smo da spekulativni um izmiruje naizgled nepomirljive suprotnosti. Apsolut ne dohvaća svijest koja opaža i razmišlja o tim opažajima pomoći konačnih odnosa. Zato ona u pokušajima da ipak nekako izrazi apsolutno često poseže za brojevima i simbolima.

Govorimo o odnosu teologije i filozofije kako ga je Hegel izložio u predavanjima iz Povijesti filozofije. U prvom redu imali smo osjećaj, molitvu, predanost, zatim ono „mislimo na Boga“, utapamo se u apsolutnome. U trećem redu dolazi svijest. Boga se najprije izražava u umjetnosti i religiji. Čovjek posjeduje neki osjećaj da je u njemu božanski duh. On ga predočava u obliku umjetničkih djela i u religioznim ritualima. Na četvrtom mjestu imamo znanje o apsolutnome. Tu se javlja filozofija. Istina se ne može spoznati gledanjem i opažanjem, kaže Hegel. Potrebno je naporno mišljenje. (isto, str. 20)

Hegel kaže da su ljudi u stanju diviti se Božjoj mudrosti u prirodi, a istovremeno odriču da bi u ljudskom duhu i njegovim djelima bilo Božjeg duha. Kaže se: „To nije Božji duh, nego djelo čovječje.“ Dakako da u ljudskim proizvodima duha može biti više ili manje. Ali ga uvijek ima.

Filozofija, dakle, zamišlja ono što religija predstavlja u fantaziji, upotrebom osjetilnog materijala. Religija ne izlazi iz vjere u Krista koji se povijesno pojavio. Religija je za sve, filozofija za odabrane.

Hegel kaže: „Da je Bog rodio svoga Sina, jedan odnos, uzet iz život prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 66-67) U filozofiji se radi o odnosu prvobitne općenitosti, dalekog bitka iz kojeg su izašla sva bića, prema svojoj prvoj odredbi ili onom drugom – to je pojava Božjeg Sina u ljudskom svijetu. Slijedi objašnjenje: „Ali misao o takvom odnosu, njegova supstancijalnost ipak se zato u filozofiji priznaje“. U filozofiji dolazimo do konkretnog pojma: općenitost, odredba, jedinstvo općenitosti i odredbe ili konkretnost. Njemu u teologiji odgovara konkretan Bog (podijeljenost Božje osobe na Oca, Sina i Duha). „Konkretno je ono prvo opće koje je određeno, dakle koje u sebi sadrži svoje drugo“. (istok, str. 67). Filozofija je neprijatelj apstraktnoga. Konkretna filozofska ideja je jedinstvo različitih odredbi (određenja). Duh (život Boga) je „udvostručavanje, otuđivanje, ali da bi mogao naći sama sebe, da bi mogao doći k samom sebi. Samo je to sloboda; slobodno je ono što ne stoji u vezi s nečim drugim, što nije od njega zavisno.“ (isto, str. 27) Početak je kao i u grčkoj filozofiji Jedno, koje je u neposrednom jedinstvu sa samim sobom (ono neodređeno). Ono se zatim suočava s onim drugim. Spoznaje njegovu bit. Pošto se radi o njegovoj djelatnosti, ono jedno (ovdje: Duh), to drugo je njegovo drugo, njegovo određenje. Ono se zatim vraća u jedinstvo, koje je sad konkretno, u sebi određeno. To znači stav da stupiti u postojanje (egzistenciju) znači promijeniti se i pri tom ipak ostati jedno isto. Bog je morao poduzeti to kretanje. Ono što je samo po sebi (dar, moć, bitak po sebi, potentia) mora se opredmetiti za čovjeka. Božji sin pojavljuje se u stvarnosti, za čovjeka. On pomaže čovjeku da shvati Boga. Čovjek ima um samo po prirodi, kao klicu. Ima ga svako dijete. Radi se o tome da on tu svoju mogućnost razvije. U svome Sinu Bog postaje samostalno biće u stvarnosti (actus).

Hegel studentima daje lijep primjer klice i ploda. Sve je već sadržano u klici. Dakako umotano i idealno, još ne razvijeno. Predodređena svrha klice je plod. Plod je opet proizvođenje klice ili vraćanje u prvobitno stanje. „Klica hoće proizvesti samu sebe, vratiti se samoj sebi. Ono što je u njoj izlaže se, i potom se vraća u ono jedinstvo od kojeg je pošlo.“ (isto, str. 26)

Protiv ovog Hegelovog stava pobunio se Kierkegaard. Vjera je ovdje unižena na stupanj predstave i osjetilnosti. Za njega je vjera bila mnogo više. Ona je kretanje svijesti u kojem pojedinac nadilazi etički stadij i stupa u odnos s Apsolutom. Radi se o apsurdnom kretanju svijesti koje mogu izvesti samo rijetki ljudi. Ne može se i ne treba sve razumjeti. Pred nekim izazovima čovjek ostaje sićušan. Što vječni zakoni svemira znaju o patetičnom razmišljanju jednog mrava? Što bi ih se mogli ticati ljudski pojmovčići smišljeni u nekoliko sekundi povijesti prirode? (Nietzsche) Čovjek nije samo umsko biće. On nije filozof koji u svom kabinetu piše pametne knjige. U čovjeku u svakom trenutku kuca živo srce, djeluju strasti. Kierkegaard pita: „Zar su strasti bezbožne?“

Hegel kaže da se Bog objavljuje baš zato što želi da ga čovjek spozna. Ali što to čovjek uistinu spoznaje? To da je Bog u srcu (duhu) svakog od nas? Spekulacijom čovjek rastvara i najveće tajne. Sve postaje dokučivo. U današnje doba znanost i tehnika rastvaraju najdublje tajne. Čovjek prodire u dubine svemira. Prvi Amerikanac na Mjesecu izjavio je da je bio gore a Boga nije vidio. Hegel stav izveden dokraja govori nam da tajni nema. U apsolutnom znanju čovjek obuhvaća sve činjenice prirode i duha.

No, što ako je čovjekovoj psihi ipak potreban misterij, tajnovitost? Što ako svekolika spoznaja u našem stoljeću nije uvećala ljudsku sreću? Na toj točki stoji Kantov duh koji ukazuje na nemoć ljudskog uma da shvati stvar o sebi. Budi se i Kierkegaardova avet koja nam govori da postoji jedno područje apsurda, izvan domašaja ljudskog uma. To je područje vjere. Kako da se s Bogom susrećemo u svakodnevnom životu? On kaže da vitez vjere nije filozof kojem je sve jasno. Postoje zadaci pred kojima je čovjek nemoćan. Naša egzistencija puna je takvih situacija. Ponekad nam jednostavno treba oslonac na nešto, pouzdanje. Toltečki vrač don Juan ukazao je na opasnost koja vreba na ljude koji misle da im je sve jasno. Kad čovjek jednom pobijedi strah, kaže don Juan, slobodan je dokle god živi jer je stekao jasnoću i bistrinu duha. Ta sposobnost, međutim, istovremeno osljepljuje. Čovjek je kadar pomisliti da može sve. (Da je Bog?) Samouvjerenost i taština daju mu moć. Taman kad se prepusti uživanju u njoj, stiže ga starost, posljednji i najteži čovjekov neprijatelj. Tko nije stekao vjeru i pouzdanje u apsolutno sad postaje slabi starac i lak plijen orla, koji će u trenutku kad prođe pored njega iskljucati njegovu dušu (Učenje don Juana).


drazen-pavlic @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 7, 2008
Hegel je mislio da si je približio Boga. Bog je duh i kao takav postoji u mišljenju, u spekulaciji. Boga je moguće spoznati ako se obrazujemo u filozofiji. Hegel je racionalista i ima apsolutno povjerenje u znanje.

Kierkegaard je znao kako je teško postati vjernik. Potrebno je izvesti jedno osobito kretanje u svijesti. To ne može svatko od nas. Snagom apsurda valja apstrahirati od svakodnevne stvarnosti i racionalnosti. Treba pobijediti očaj kojeg rađa opstojanje. Vitez vjere nakon odreknuća od svega zemnoga uvijek se vraća u konkretni opstanak. Kierkegaard je shvatio da sam ne može izvršiti kretanje do viteza vjere, iako zna sve što o tome treba znati. Ali nije stvar u znanju…stvar je u vjeri. A ona obitava u regiji iznad znanja (filozofije), iznad društvenog života (etike). Najteže je biti pojedinac, osoba.

Kod Hegela se na kraju putovanja vraćamo na duh, koji je Bog, život, sve u svemu. Vraćamo se na grčke mudrace. Nietzsche kaže: „Drugi narodi imaju svece, Grci imaju mudrace.“ (Filozofija u tragičnom dobu Grka, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 15) Zajedno s njima uvijek se nanovo čudimo rješenjima koje pronalazimo oko sebe. Davno je primijećeno da su zvijezde uvijek iste. Uvijek su tu. Postoje astronomski izvještaji o zapažanjima zvijezda koji svjedoče o toj nepromjenjivosti. S druge strane prilike na zemlju su promjenljive. Tvari prelaze jedna u drugu, kao što reče jedan od mudraca: Vječna samo mijena jest. I to je jedini zakon u svemiru. Ovaj čovjek, životinja i drvo danas jesu, sutra više nisu tu. Anaksimandar je primijetio: „Čega je vaš opstanak vrijedan? I ako ničemu nije vrijedan, čemu ste vi ovdje? Vašom krivicom, primjećujem, boravite vi u ovoj egzistenciji. Smrću ćete je morati platiti. Pogledajte kako vaša zemlja sahne; mora nestaju i isušuju se, školjka u gorju pokazuje vam kolika su već osušena; vatra ništi vaš svijet već sada, konačno će on nestati u pari i dimu. No uvijek iznova izgradit će se takav svijet prolaznosti: tko bi vas uspio odriješiti od prokletstva bivanja?“ Anaksimandar se rodio oko 610. godine prije naše ere. Diogen Laerćanin kaže da je za vrijeme 58. olimpijade imao 64 godine i da je uskoro umro.

Možda se u postavci prolaznosti svega, kakvu je uočio Anaksimandar, krije smisao Isusove izjave o rušenju Hrama. Jer Hram danas jest, jučer ga nije bilo, a već sutra bit će ruševina.

Nietzsche kaže da je Anaksimandar zastao kod pitanja kako uopće iz neodređenog otpada ili nastaje određeno, kako iz vječnog nastaje vremenito. I kaže: „Usred te mistične noći, u kojoj bijaše skrit Anaksimandrov problem bivanja, iskorači Heraklit iz Efeza i obasja je božanstvenom munjom. 'Gledam bivanje', izvikuje – i nitko nije tako pažljivo promatrao ovo vječito valovlje i ritam stvari. A što ja ugledah? Zakonitosti, nepogrešive sigurnosti, uvijek iste pute prava, iza svih prekoračenja zakona Erinije što sude, čitav svijet kao igrokaz gospodareće pravednosti i demonski sveprisutnih, njezinoj službi podređenih prirodnih sila. Ne promatrah kažnjavanje postalog, već opravdanje bivanja'.» (isto, str. 29)

U svemu zbiljskom Heraklit je vidio borbu suprotnih kvaliteta. Sve samo biva, ništa nema trajni bitak. Nije li on ipak dospio u ćorsokak u kojem je zapeo i njegov prethodnik, naime u dvojaki red svijeta? U kojem imamo Olimp besmrtnih bogova i demona i svijet ljudi koji vide samo oblačiće prašine olimpijske borbe i isijavanje božjih kopalja? On reče da je ono jedno zapravo mnoštvo. Osjetilno dane kvalitete nisu ni vječna bivstva niti fantazme naših osjetila. Ni kruti bitak, ni prolazni privid. Nietzsche kaže: „Što on tu iznađe, rijetkost je i u području mističkih nevjerojatnosti i neočekivanih kozmičkih metafora. Svijet je Zeusova igra ili, fizikalno iskazano, igra vatre sa sobom, ono jedno je samo u tom smislu istodobno ono mnogo.“ (isto, str. 35)

Svaka stvar ima svoj kraj. I svijetu će doći kraj. On se periodički gasi i uvijek nanovo pali. To će tada biti neki drugi svijet koji će nastati iz sve ništećeg požara. Nietzsche sad pita, kako je Heraklit razumio novi probuđeni nagon za tvorenjem svijeta? On navodi grčku izreku: „Sitost prijestup (hybris) rađa.“ Nietzsche iznosi pretpostavku: nije li možda onaj povratak mnoštvu iz mirnoće bitka vječne vatre Heraklit izveo iz hybrisa? Nije li svijet proces kažnjavanja prijestupa nastalog uslijed sitosti? Postavlja se pitanje: „Ne biva li sada krivnja premještena u srž stvari i time svijet bivanja i individua nje rasterećen, no istodobno osuđen uvijek iznova snositi njezine posljedice?“ (isto, str. 37) Heraklit uzvikuje da patnja na ovom svijetu postoji samo za ograničena čovjeka, koji razdvaja a ne spaja. Viša svijest sve protivno stapa u harmoniji, što je razumljivo onome koji je kao Heraklit sličan spokojnom Bogu. Nema tu nepravednosti. Glavnu primjedbu, kako naime čista vatra može ući u tako nečiste forme – Heraklit pregorijeva putem uzvišene poredbe, kaže Nietzsche: „Bivanje i nestajanje, građenje i ništenje bez ikakve moralne uračunatosti, u vječno istoj nedužnosti, posjeduje na ovom svijetu samo igra umjetnika i djeteta. I tako kao što se dijete i umjetnik igraju, igra se vječno živa vatra, gradi i ništi, u nedužnosti – a tu igru igra Eon sa sobom. Mijenjajući se u vodu i zemlju, gomila on kao dijete krpe pijeska na moru, uzdiže i razara: s vremena na vrijeme počinje on igru iznova. Trenutak zasićenja: tada ga iznova grabi potreba, kao što umjetnika potreba sili stvaranju. Ne drskost, već uvije nanovo probuđeni nagon k igri zove druge svjetove u život.“ (isto, str. 38)

Tako Nietzsche objašnjava zadnje razloge koje su Heraklita vodili u filozofiranju. Ovo je neobično poticajno mjesto. Pred sobom imamo sliku gdje dijete baca igračke i nedugo zatim u nedužnom raspoloženju ih ponovno uzima. Tako na svijet gleda umjetnik i dijete, zaključuje Nietzsche. U toj filozofiji nema etike, s njezinim nužnim imperativima „ti trebaš“. Čovjek ne može iz svoje kože, ne može promijeniti svoju bit kao odijelo. Ljudske duše nisu spremne za to uzdignuće, da se prihvati zakonitost opstanka. Mali broj ljudi živi sa sviješću u logosu, „u primjerenosti svepregledavajućeg umjetničkog oka“. Čovjek je za Heraklita ograničen. Nije on osobito biće u prirodi, kao što osobito mjesto zauzima neko sazviježđe. Svrha čovjeka očituje se u sljedećoj rečenici: „Dobije li čovjek udio u vatri putem nužnosti, tada je nešto umniji.“ (isto, str. 39)

Možda nam ona poredba s djetetom može bolje zasvijetliti ako u svijest dozovemo Heraklitov odgovor: „To je samo igra. Ne shvaćajte je suviše patetično. I prije svega ne moralno!“ Priređivač ovog Nietzscheovog mladenačkog djela kaže da je on osebujno komentirao mišljenje predsokratskih filozofa, te da ih je kadšto pojednostavio, karikirao, izvrnuo, čak silovao, navodeći stvar na svoj mlin. Pristupio im je navodno estetički i psihologijski, ne vodeći toliko računa o istinitosti ili neistinitosti onoga što su oni kao filozofi iznijeli u svijet
(isto, str. 7-8). Dugo nisam čuo veće gluposti. Ako je u nedostatku izvora „silovao“ neku „činjenicu“, bilo je to u želji da se uživi u vrijeme u kojem je grčki filozof mislio. U tome je itekako uspio, prikazujući kako su grčki mudraci rješavali osnovni filozofski problem odnosa bitka i mišljenja, onog Jednog i svijeta mnoštva, bitka i bića.

Koliko poticajna rješenja grčkih mudraca mogu biti za nas danas? Mogu li nam pomoći u našem smještanju u svijetu? Što je s Isusovom izrekom: „Budite kao djeca!“ – jer djeca će prva doći u Kraljevstvo nebesko? Dijete je nedužno. Ono prihvaća igru. Uzima igračke, ostavlja ih kad se zasiti. Ubrzo opet osjeti nagon za igrom. U nedužnom raspoloženju počinje ispočetka. U izazovima opstanka i mi trebamo biti kao djeca. Igrajmo se, jer ionako će naš zemni opstanak proći. Isus nam u Evanđelju po Tomi dovikuje: „Budite prolaznici.“ (izreka broj 42) Kad bi zakonitost svijeta doista spoznali kao igru suprotnosti, doista bismo se mogli smjestiti u logos, i bez gnostičkih rituala postati svjesni Događaja dana. Mogli bismo osjetiti struju u našem odnosu s Bogom.

Može li se u Heraklitovoj filozofiji pronaći ključ interpretacije teških tekstova, kao što su Isusove izreke u Evanđelju po Tomi? Nije li u izreci broj 16 prisutna vječna igra suprotnosti, uslijed koje sve što postoji nestaje u vječnoj vatri? „Isus reče: Ljudi možda misle da sam došao svijetu donijeti mir. Ne znaju da sam neslogu došao donijeti zemlji, vatru, mač, rat. Jer petoro će ih biti u kući: troje će biti protiv dvoje i dvoje će biti protiv troje, otac protiv sina i sin protiv oca, i oni će stajati postojano kao samci.“
Ili izreka broj 10: „Bacio sam vatru na svijet, i gle, sada bdijem nad njim dok se ne zapali.“

Vratimo se članku Marka Tokića, koji u nastavku daje pregled starih gnostičkih rješenja sjedinjenja s Bogom.



drazen-pavlic @ 17:35 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 6, 2008
Tako je Hegel otpratio gnostike s primjedbom da je njih odbacio sam život, razvoj duha do pojma živog, konkretnog Boga. Ipak, otkrićem papirusa u Nag Hammadiju 1945. ponovno se rasplamsao interes za gnostička učenja.

Marko Tokić kaže da je u gnosticizmu uvijek posrijedi težnja za jedinstvom muškog i ženskog elementa. U članku O ženskom elementu u gnostičkim učenjima (Filozofska istraživanja, svezak 3/2005) on nastoji dati prikaz gnosticizma kao onog učenja koje se nužno mora sagledati pod vidom ženskog. Kao primarne izvore Tokić koristi spise iz Nag Hammadi knjižnice, a kao sekundarne: Irenejevo izlaganje o barbeloitima, Epifanijevo izlaganje o setijancima i arhonticima, Pseudo-Tertulijanovo i Filastrovo izlaganje Adversus Heresis.

Na početku Tokić navodi rečenicu iz spisa Trimorfna Protennoia: „Ja sam Protennoia, Misao koja stanuje u Svjetlosti. Ja sam pokret koji stanuje u Svemu, ona koja je bitak Svega, prvorođena među onima koji su proizašli u biće, ona koja egzistira prije Svega.“ (str. 717)

Radi se o onoj istoj prasvjetlosti, Jednome prije razdvajanja, koja je bitak sveg bića. Osobito prije razdvajanja na muško i žensko, koji su izvorno bili jedno. (Knjiga postanka 2, 24: „…i bit će njih dvoje jedno tijelo.“) Tokić najavljuje da će detaljno raspraviti tri velika gnostička pojma: Barbelo, Pneuma i Sofija. Također će ukazati na rituale i društvene okolnosti gnostika.

Izlaganje počinje ukazivanjem na knjigu paleoantropologa Andre Leroi-Gourhana Religije prethistorije, u kojoj je iznio zakonitosti paleolitskog slikarstva. Kompozicija pećinskih slika može se analizirati prema podjeli na muške i ženske znakove. Znakovi su prikazi seksualnog karaktera. Na stijenju se javljaju apstraktni znakovi za muško i žensko i prikazi muških i ženskih životinja. Znakovi se uvijek javljaju u parovima, jedan pored drugog. Jedan znak nadopunjuje drugi.

Zatim nas autor podsjeća na Heraklitov fragment broj 8 o borbi suprotnosti: „Suprotno se sjedinjuje i iz različitoga najljepša harmonija (nastaje) i sve nastaje borbom.“ Nije teško zamisliti ono muško i žensko kao dvije suprotnosti iz kojeg nastaje jedinstvo. Na cjelini sastavljenoj iz suprotnosti sagrađen je čitav svemir. Da bismo svjesno živjeli, valja nam spoznati logos, jedinstvo čitavog kozmosa. To uspijeva nekolicini budnih. Za većinu ljudi logos ostaje sakriven i zato Heraklit kaže da oni spavaju. Ovaj stav stoici su mnogo kasnije, kaže Tokić, tumačili na svoj način: „Mislili su da treba živjeti u skladu s Prirodom kako bi se mogao upoznati logos, te da bi se mogao postići cilj – cjelina svega. Logos postaje imanentan tek mudracu. Time drugo ime za logos postaje, unutar stoičke tradicije, pronnoia, koja je zakon (logos) djelovanja duha (pneuma). Čitavo je helenističko razdoblje u potrazi za kozmičkim zakonom, s ciljem ispunjenja punine zajedničkog svijeta.“ (isto, str. 719-720)

Heraklitovski rečeno, to uspijeva budnima. U razdoblju kasnog helenizma takvima su sebe nazivali gnostici. No, svijet kojem su gnostici težili nije bio materijalni svijet, nego inteligibilno carstvo eona ili pleroma (punina). Svaki je eon jedinstvo dviju suprotnosti – syzygya. Te suprotnosti su muško i žensko. U vidljivom svijetu one su razdvojene. Prepoznajemo ih u likovima muškarca i žene. Gnostici teže obnovi izvornog jedinstva muškog i ženskog. Postizali su ga ritualima. Setijanci su provodili ritual baptističkog uzdignuća, a valentinijanci eshatološku svetu udaju. Savršenstvo se postiže kontemplativnim metodama. Prvi zemaljski čovjek Adam, po njihovom učenju, bio je androgin, što znači jedinstvo muškog i ženskog. Muška i ženska figura kao neki putokaz naznačuje puninu, neku višu cjelovitost. U gnosticizmu čitav neosjetilni svijet je pleroma i prikazan je u vidu ženskog elementa. Setijanci sva bića svode na vid ženskog. Barbelo je majka i maternica svega što jest.

Sad možemo napraviti mali odmak od Tokićevog teksta. Razmislimo o neobičnom prizvuku tumačenja pojma Barbelo kao maternice. Zvuči neobično, ali poslušajmo prijevod Svetog Pisma iz pera Andre Chouraquija (La Bible, traduite et presentee par Andre Chouraqui, Desclee de Brouver, 1985.). Klasični prijevod Psalma 51, 1 u Jeruzalemskoj bibliji glasi: „Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju svojemu.“ U Chouraquijevom prijevodu s hebrejskoga taj stih glasi: „ Miluj me, Elohime, milovanjem svojim; mnoštvenošću maternica svojih.“

Stih traži mnogostruka objašnjenja. Elohim je treća riječ u hebrejskom tekstu Knjige Postanka: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ (Post 1, 1) Elohim je hebrejska riječ koja izražava koncept božanstva (koncept Božje prirode i njegov odnos prema židovskome narodu). Točno značenje teško je odrediti. Možda naprosto Božje ime ili jedini Bog Izraela?
Brojna su Božja imena u hebrejskoj tradiciji: Tetragrammaton, Hashem, Adoshem, Adonai (Gospod ili moj Gospodin), Ehyeh-asher-ehyeh („Ja sam koji jesam.“), El, Elohim, Shalom, Shaddai, Shekinah, Yah, JHWH (možda Jahve? Ne zna se kako su drevni Židovi to ime izgovarali. Opisno značenje moglo bi biti kao u Knjizi Postanka 22, 8: „Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!“ ili samo: „The Lord will provide…“), JHWH Thevaot/Sabaoth (Zebaot), HaMakom…

Riječ Elohim nastala je u Kanaanu u brončano doba, u vrijeme mnogoboštva. Kasnije se usporedno javljaju dva imena: Jahve i Elohim. Možda je tu korijen arapskog Allah: A (arapski određeni član) + llah (od hebr. Eloah, Elohim)? U svakom slučaju, Bog nije rekao svoje ime Jahve nikome prije Mojsija. Ime Elohim odnosi se na moćno biće (grč. to on). Najtočniji prijevod je po svemu sudeći Svemogući (powerful being)!

Prevoditelji ukazuju na dvojakost milosrđa. Bog ima maternicu, poput žene. On je biće koji čini biti, iz kojeg sve nastaje. Pogledajmo u koliko se značenja se pod Chouraquijevim perom rasipa jedna Božja zraka koja u standardnom prijevodu glasi: „Ja sam koji jesam, reče Bog Mojsiju“ (Izl 3, 14). Chouraqui: „Eheie ašer Eheie: Bit ću koji ću biti. Onaj koji je uvijek bio. Onaj ko će uvijek biti. Onaj koji čini biti i objavljuj se. Onaj koji je s ljudima da ih štiti i spašava. Onaj koji čini biti i ostvaruje svoja obećanja.“

Toliko o gnostičkom pojmu Barbelo, koji može uzeti značenje maternice. Pošto su gnostičari zapravo novoplatoničari (vid srednjeg platonizma), Marko Tokić analizu nastavlja navodom iz Platonovih Zakona: „Razlozima uvjeravamo mladića da je onaj koji se brine za svemir sve uredio za očuvanje i vrsnoću cjeline, u kojoj svaki pojedini dio, koliko može, trpi i radi ono što mu pripada, za te pojedine dijelove određeni su upravljači, koji uvijek do u tančine paze što ti dijelovi imaju trpjeti, a što raditi, i koji su proveli diobu do krajnje granice. I ti si, nevoljniče, jedan dio toga, iako vrlo sićušan, koji je stalno upućen na cjelinu i s njom djeluje. Tebi je kod toga nepoznato da sve nastaje radi toga da život cjeline sretno traje, te da ne nastaje cjelina radi tebe, nego ti radi nje. „ (Knjiga X, 903 B-D).

U stoičkoj slici svijeta upravljači su smatrani bogovima-planetima, a čitav svijet (kosmos) kozmičkim Bogom, koji je prema tome materijalan. Prirodnim elementima dodana su imena bogova. Hera je zrak, Dioniz je pneuma, a Zeus priroda. Zeus=Priroda u skladu s logosom upravlja svijetom. Platonistička slika svijeta povrh kozmosa uključuje još jedan nematerijalan svijet, koji uistinu jest. Svijetu privida taj viši svijet daje bit. Zato su platonistička tumačenja bliska gnostičarima. Važna razlika sastoji se u tome što su ovi i nebo (područje iznad Mjeseca) smatrali zlim (nestvarnim). Ipak, svijetom privida upravlja jedna inteligencija koju gnostičari nazivaju Jaldabaot, Sakle ili Samael (hebrejski pandan je Jahve, stoički Zeus).

Zeus i Jahve su muška imena bogova, zato jer su oni upravljači ovoga svijeta ljudske mudrosti, u kojemu nema istinske mudrosti (Sofije. U židovskoj predaji Sofija je bila Jahvina pomagačica pri stvaranju svijeta). Tome je tako jer je u ovome svijetu razdvojenosti muškog i ženskog ono muško prenaglašeno. Prevladava jedna polovica cjeline, na štetu savršenstva punine. Jaldabaot, vladar kozmosa, drsko ističe da je on Bog: „To sam Ja koji sam Bog; nema nikoga povrh mene.“ (Hipostaza Arhonaja) On je ohol i ne želi znati da postoje i druga bića, recimo njegova majka Sofija ili prvobitna misao Barbelo. Barbelo je biće više od kozmičke inteligencije Jaldabaota. Ona je žensko načelo Plerome, inteligibilnog svijeta eona. Tokić kaže: „Ona je vrhovni antikozmički princip istinskog egzistiranja: ona je androgino jedno.“ (isto, str. 722) Ovdje vidimo porijeklo androginih konstrukcija kao što je nevjesta=ženik, djevičansko muška Barbelo itd. Tokić objašnjava da pleromatski element ženskog postaje trostruko muško. Trostruko simbolizira plodnost i umnažanje: „U gnosticizmu trostruko naznačuje pleromatsko emaniranje koje omogućuje maternica. I upravo je stoga ženski element trostruko muško.“ (isto)

Setijanski mit kaže da je Barbelo emanirala u svijet nedostataka (kosmos) usprkos protivljenju Jaldabaota. Radi se o konceptu stvaranja svijeta kakav je prikazan u Tajnoj knjizi Ivanovoj (iz knjižnice Nag Hammadi). Kao što je Platonova ideja Dobra s onu stranu bitka, tako u setijanskom mitu iznad svega stoji nepojmljivi i neizrecivi Otac. Tokić ga također određuje u relaciji spram Parmenidivog nebivajućeg Jednog: „Otac je opisan kao nevidljivi djevičanski duh. Produkt njegova mišljenja jest Barbelo, emitiran kao njegov ženski aspekt, kao njegova misao (ennoia), kao mišljenje mišljenja, kao njegova prva misao (pronoia), kao njegova slika.“ (isto, str. 723, bilješka 26) Iz Oca (bitak) i Majke (Barbelo) kao androginog jednog nastaje treća hipostaza: Sin (autogenes) koji je svjetlosna iskra. Iz Sina emaniraju četiri eona: um, volja, riječ i istina. Dalje se razvija mit o padu Sofije. Dolazimo do Seta, prvog čovjeka, „koji je inteligibilan i koji oblači na sebe Krista (logos), te se revelira i silazi kao Spasitelj na zemlju.“ (isto, bilj. 26)

Emanaciji Barbelo zahvaljujemo što svaki čovjek u obliku pneume (duše) u sebi ima jedan njezin djelić (dio prvotne misli Oca). U svijetu privida i sna, u procesu postizanja mističkog znanja čovjek se budi i dostiže puninu. To je proces samospoznaje ili sjedinjenja s transcendentnim. Radi se o platonističkom shvaćanju da um (nous) čovjeku daje sposobnost stjecanja božanskog znanja s onu stranu stvorenih bića i sposobnog čistog gledanja nestvorenog Jednog (bitka).

Pojam pneume kao iskre svjetla u čovjeku gnostici su vjerojatno preuzeli od Filona Aleksandrijskog. Tokić naglašava da pneuma izvorno znači vreli dah, dok u stoičkoj filozofiji, koja je tada dominirala, pneuma znači nešto kao napeti pokret, aktivno načelo koji uvjetuje svaku pojedinačnost. Pneuma omogućuje da iz materije (hyle) nastaje baš to i takvo tijelo. Zato je pneuma izvor identiteta. To je važno ako se zna za gnostički cilj, postizanje istinskog identiteta – pleromatskog Sebe, zaključuje Tokić. Dalje teče starozavjetni mit: Jahve (Jaldabaot) je stvorio prvog čovjeka upuhujući mu dah, koji je dio njegove majke Sofije. Dah (pneuma) potiče iz punine (pleroma). U ovim su izričajima osim stoičkih znanja prisutne i semitske mitske tradicije. U Evanđelju istine, spisu iz knjižnice Nag Hammadi, vjerojatno propovijedi iz pera oca Valentina, stoji: „Jer nisu poznavali Oca, bio je onaj kojega nisu vidjeli. Kako je bilo straha i pomutnje i nestabilnosti i sumnje i dijeljenja, bilo je mnogih iluzija na djelu zbog istoga, i bilo je praznih maštarija, kao da su utonuli u san i našli se u nemirnim snovima…Kada se oni koji prolaze kroz sve ove stvari probude, ne vide ništa, oni koji su bili u sredini svih pomutnji, jer su ništa.“

Opis polazi od platonističke vizije ovog svijeta kao svijeta sjena i slika (odraza) savršenog svijeta ideja. Ovaj svijet je san i iluzija. Ljudi u njemu su spavači. On je nastao greškom. Marvin Meyer u svojoj knjizi Gnostička otkrića ovo mjesto objašnjava ovako: „U valentinovskoj raspravi Sofija ili mudrost doživljava pad zbog neznanja i zablude, što izaziva poremećaj božanskog poretka, tako da dva druga eona, Krist i sveti duh, dolaze da isprave poremećaj. Krist obnavlja Sofiju, ali je njezina želja izbačena iz domene božanske punine i ona postaje Ahamot, niža mudrost, od čijih je strasti stvoren naš svijet ovdje dolje. Isus spasitelj, koji se ovdje razlikuje od Krista, pojavljuje se kao plod punine i dolazi u pomoć mudrosti i svijetu.“ (Meyer, Gnostička otkrića, Veble, 2006., str. 123) Onaj koji se probudi iz sna postaje istinsko biće: pneumatik. Za takvo što potrebno je spoznati sama sebe. To se postiže buđenjem pneume. To je ujedno uskrsnuće čovjeka, njegovo ponovno rađanje! (Tokić, isto, sr. 724)

Ovo mjesto je neobično važno jer daje izvod jednog značenja pojma uskrsnuća. Pitanje uskrsnuća bilo je izvor podjela u židovskom Velikom vijeću i kasnije u redovima prvih kršćana, kad su se podijelili na ortodoksne i heretike. Jedni su negirali, drugi prihvaćali ideju uskrsnuća. Jedni su je shvaćali simbolički, drugi su htjeli vjerovati u Krista Božjeg Sina koji se utjelovio, pa zatim uskrsnuo tijelom i duhom i pojavio se u donjem svijetu.

Tokić nastavlja: „Tek spoznajom da sam ja pneuma, ja počinjem živjeti, zadobio sam istinski identitet, dobio sam ime. Uskrsnućem ja postajem čovjek, znanjem (gnosis) ja živim kao ona – Barbelo.“ (isto, str. 724). Ovo važno mjesto može se shvatiti kao ključ razumijevanja prve Isusove izreke u Tominom evanđelju: „ Isus reče: Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“ U Spoznaji samog sebe ili buđenju pneume (duše) čovjek ne smije posustati unatoč poteškoćama. Zašto u tom smislu ne bismo shvatili drugu Isusovu izreku prema Tomi Blizancu? „Isus reče: Tko traži, neka ne prestane tražiti dok ne nađe. Kada nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“

Gnostičari su bili obrazovani. Poznavali su grčki i semitske jezike. To se vidi u igri mitskim imenima i pridodavanjem metaforičkih značenja. Pneuma u rajskom vrtu je zmija ili Eva (aramejski Hawwah. Isti korijen nalazi se u riječima život, zmija, učitelj). Gnostici žele pročitati skriveno značenje u Knjizi Postanka. Iako ju je Jahve prokleo, Eva je zmija-učiteljica. „…ona je ta koja daje znanje, a znanje je život.“ (isto, str. 724.) I dalje: „Prema njihovu tumačenju Knjige Postanka, Jahve iz istog razloga postaje neznalica jer protjeruje Evu (gnosis) – stoga su ga gnostici nazvali Samael, što znači slijepi bog, ili Sakle, što znači budala. Jahve kao ženomrzac postaje uzrokom sveg zla…“ (isto)

Prisjetimo se cijele konstrukcije: Jahve (Jaldabaot) je stvorio svemir. On nije znao da je androgin, već se iz neznanja identificirao kao muško. Nije imao pojma o svom porijeklu iz punine. Jahve također nije znao da je prvi zemaljski čovjek, kojeg je sam stvorio od Sofijinog daha, ženko-muško. (Postanak 1, 27: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“) Pravovjerni kršćani žive u neznanju jer slave Boga-Muškog. Oni u Knjizi Postanka nisu znali pročitati pravo značenje. Možda stoga jer su Stari zavjet poznavali u grčkom prijevodu, u kojem se izgubilo dvostruko značenje Elohima, Boga milosrđa i maternice (Chouraqui)?
Gnostici su uspostavili stupnjevite regije bića, prema količini istine u njima. U najvišem eonu stoluje Barbelo ili vječna istina. Najniža regija je svijet privida u kojem obitava čovjek. Regije su statične. Suprotno tome, Pavlovi kršćani uspostavili su koncept Svetoga Trojstva. Bog Otac, Krist Božji Sin i Duh Sveti stoluju u jednoj te istoj regiji, koja je nadređena ovom svijetu.

U Hegelovom sustavu nalazimo Boga objavljenih religija i Duha koji u procesu samospoznaje vječito kruži, razdvaja se u svoja određenja, da bi se zatim vratio u sebe. To je Apsolutni Duh, ili jedan viši Bog koji je nadređen Bogu objavljene religije. Kad bismo ukinuli Boga objavljenih religija, koji je sadržaj mita (legende), Hegelov sustav ostao bi teološki (=metafizički) sustav s najvišim i najmoćnijim bićem koji određuje sva druga bića. Zato na završetku Enciklopedije filozofijskih znanosti on kaže s Aristotelom da je djelatnost misli život. Ako je pri tom predmet mišljenja misao (kad misao misli samu sebe), riječ je o najodličnijem i vječnom životu. Enciklopedija završava navodom: „Mi pak kažemo da je Bog vječni i najbolji život. Tako Bogu pripada život i stalna i vječna opstojnost. Jer to je Bog.“ (Aristotel, Metafizika XII, 7).

Nietzsche je objavio da je Bog mrtav. On je točno uočio da je Bog objavljenih religija za ljude prestao biti moralni regulativ ponašanja. Štoviše, učinilo mu se da je moguće dokinuti podjelu svijeta na dvije regije: onu istinitu u kojoj stoluje bitak, i prirodu i ljudsku zajednicu u kojoj su bitak i istina izmiješani s laži. Otuda njegovo oduševljenje za Heraklitovu filozofiju. Samim time prestala bi potreba za Bogom. Walter Schultz je u svojoj studiji Bog novovjeke metafizike pokazao da se u kategoriji vječnog vraćanja istog zapravo krije metafizički temelj koji sva bića svodi na jedan temelj. Time Nietzscheova filozofija ostaje metafizika i zadržava teološku strukturu. Vječno vraćanje istog je njezin Bog. Iako su po Nietzsheovim riječima ljudi ubili Boga, on se kao neki gejzir opet vratio i stoluje na krovu sustava. „Jer to je Bog.“

Ako prihvatimo gnostička rješenja, nije nam potrebna Kristova žrtva, njegova smrt na križu i uskrsnuće. Isus Nazarećanin govorio je protiv krvne žrtve, kad je isprevrtao stolove u predvorju Jeruzalemskog Hrama. Zašto bi onda pristao žrtvovati sebe? Doista, ako se čovjek spašava čišćenjem duše, učenjem mudrosti, nije mu potrebna žrtvena životinja. U tom slučaju nema ni uskrsnuća, jer nije bilo mučeničke smrti. Petar nije morao umrijeti mučeničkom smrću na križu okrenut naopačke, kako kaže legenda. Pavao nije trebao umrijeti u areni s lavovima. Uskrsava svaki od nas u ovom životu, kad dušu uspije saobraziti k božanskom.


drazen-pavlic @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 5, 2008
Pitagora se rodio oko 582. godine na otoku Samosu, u blizini Male Azije. Kao Pitagorini učitelji spominju se kozmograf Ferekid s otoka Sira i filozofi Tales i Anaksimandar. U dobi od 18 ili 20 godina možda je posjetio Talesa u Miletu. Tales je tada bio star čovjek i vjerojatno nije znatno dopunio Pitagorina znanja. Navodno mu je preporučio da otputuje u Egipat da usavrši matematiku i astronomiju. Vjerojatno su neke Anaksimandrove ideje iz područja geometrije i kozmologije utjecaje na Pitagorina gledišta.

Pitagora je otputovao u Egipat oko 535., nakon što ga je vladar Samosa Polikrat preporučio Egipćanima. Spominje se da je oko 535. u hramu u Diopolisu bio je iniciran u svećenika. Smatra se da ga je boravak u Egiptu mnogostruko inspirirao: tajnovitost egipatskih svećenika, vegetarijanstvo, odbijanje svećenika da jedu grah, odbijanje da nose odjeću načinjenu od životinjske kože, težnja za moralnom čistoćom. Neki kažu da Pitagorino načelo: „Suzdržite se od graha“ zapravo znači: „Zaobilazite politiku“. Jer, u južnoj Italiji njegovog vremena crni i bijeli grah koristili su za glasovanje. Porfirije navodi da je Pitagora od Egipćana naučio geometriju, ukoliko je nije naučio već od Talesa i Anaksimandra.

Prilikom perzijskog osvajanja Egipta godine 525. bio je odveden u Babilon kao ratni zarobljenik. Tamo je došao u dodir s magima. Jamblih (Iamblichus) piše da su ga magi uputili u svoje tajne rituale i mistično štovanje Boga. Kod njih je također usavršio matematička i glazbena znanja.

Godine 522. Polikrat je ubijen, a perzijski kralj Cambyses je poginuo u nesreći. To su mogli biti razlozi da je godine 520. Pitagora napustio Babilon i vratio se na Samos. Porfirijev izvještaj je u suprotnosti s Diogenom Laerćaninom, koji kaže da je Polikrat u vrijeme Pitagorinog povratka još uvijek bio na vlasti na Samosu. Pitagora je otputovao na Kretu s namjerom da prouči tamošnje zakone. Po povratku je osnovao svoju školu pod nazivom Polukrug. U trećem stoljeću poslije Krista Jamblih je pisao da je Pitagora većinu vremena na Samosu provodio u pećini izvan grada, gdje je poduzimao istraživanja o primjeni matematike.

Godine 518. Pitagora je napustio Samos da bi otputovao u Južnu Italiju. Po nekim izvještajima u Krotonu je osnovao svoju sljedbu znatno ranije. Družba je imala uži krug članova koji su se nazivali mathematikoi. Mathematikoi su živjeli u zajednici. Slijedili su stroga pravila, ništa nisu posjedovali i bili su vegetarijanci. Podučavao ih je sam Pitagora. Osnove učenja bile su: stvarnost je po svojoj prirodi matematička, filozofija može poslužiti za duhovno očišćenje, duša se može sjediniti s božanskim, određeni simboli imaju mistično značenje.

Pitagora je u svoje društvo primao i žene. Neke od njih kasnije su postale poznate filozofkinje. Vanjski članovi reda zvali su se akuzmatičari. Živjeli su u vlastitim kućama, nisu morali biti vegetarijanci i nije im bilo zabranjeno privatno vlasništvo. U prostorije društva dolazili su danju. Zbog tajnovitosti i duha zajedništva danas je teško razlučiti Pitagorine stavove od učenja njegovih učenika.

Kao što je pisao Aristotel, Pitagorejci su vjerovali da je u biti svega broj. Sve se može iskazati brojčano, cijeli svemir skala i broj. Pitagora je svirao liru i koristio glazbu kao sredstvo liječenja bolesnika. Uočio je da žice koje vibriraju proizvode harmonične tonove kad su koeficijenti duljina žica cijeli brojevi.

Pitagorejci su smatrali da svaki broj ima svoju osobnost, da je muškog ili ženskog roda, da je lijep ili ružan. Broj deset smatrali su savršenim, zapravo simbolom sveobuhvatne harmonije, jer u sebi sadrži zbroj brojeva 1 + 2 + 3 + 4. Pitagora je danas najpoznatiji po poučku o pravokutnom trokutu: zbir kvadrata nad stranama koje se spajaju pod pravim kutom jednak je kvadratu nad trećom stranicom, hipotenuzom. No, tu pravilnost poznavali su već Babilonci 1000 godina prije njega. On je vjerojatno bio prvi koji ga je matematički dokazao. Priča se da je nakon tog otkrića od sreće dao ispeći vola. Vjerojatno je bio prvi koji je pretpostavio da je zemlja loptasta. Njegovi razlozi nisu bili i nisu mogli biti znanstveni. Pretpostavka je počivala na estetičkim kriterijima. Lopta je savršeno tijelo, koje nema kraja ni početka. Ta je predodžba o lopti nešto kasnije pripadnike Elejske filozofske škole inspirirala na zaključak da je Bog sfernog (okruglog) oblika.

Uopće velik je napredak bio u apstraktnom razmišljanju. Doprijeti od stava - dva broda i 2 broda jesu četiri broda - do stava: 2 + 2 = 4, značilo je revoluciju u razmišljanju.

Godine 513. Pitagora je otputovao na Delos da bi njegovao svog starog učitelja Ferekidesa koji je bio na umoru. Godine 508. njegovo društvo napao je plemić Cylon iz Krotona. Pitagora je pobjegao u Metapontium. Neki kažu da je tamo i umro oko godine 496. Cylon je pobio skoro sve Pitagorine učenike. Neki kažu da se društvo kasnije politiziralo, te se podijelilo u brojne frakcije. Škola je nestala oko 460. godine prije Krista.

Pitagora i pitagorejci su nam važni zbog razumijevanja simbolike brojeva, koja je u Starom svijetu bilo vrlo raširena. Gnostici poput Marcusa njihove su filozofske i prirododznanstvene pokušaje odveli u pravcu magije, praznovjerja i vračanja. Poput mnogih drugih filozofa i učitelja okupio je učenike i osnovao školu. Učenici su ga vjerno slijedili. U svoju sljedbe primao je žene. Učenici ništa nisu posjedovali. Bitne obavijesti za razvoj svog učenja dobio je u Egiptu i Perziji. Navedene okolnosti podsjećaju na Isusa iz Nazareta. I on je, bježeći pred kraljem Herodom, stigao u Egipat. Neki kažu da je bio u Indiji. Bio je obrazovani učitelj, rabbi. Okupljao je učenike koji se u svojoj predanosti i posvećenosti nisu razlikovali od Pitagorinih mathematikoi. Isus je, kao i Pitagora, smatrao da život posvećen izučavanju mudrosti vodi do spasenja i očišćenja duše od strasti, da se Bogovima ne trebaju prinositi krvne žrtve itd.


drazen-pavlic @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Želimo li popuniti sliku duhovne situacije Isusovog vremena, neće škoditi da spomenemo još neke osobe.

Filon Aleksandrijski (Philo Iudaeus ili Philo Alexandrinus) rodio se 20 godina prije nove ere, a umro je u 40. godini nove ere. Bio je Židov iz svećeničke obitelji. Osnivač je aleksandrijske filozofske škole. Spise temelji na proučavanju Mojsijevog Petoknjižja. Hegel u predavanjima o Povijesti filozofije za njega kaže da se „naročito ističe poznavanjem Platonove filozofije, a osim toga i time što se trudio da u svetim spisima Jevreja istakne filozofiju i da ove spise objasni spekulativno.“ (isto, str. 20) Nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog grčka filozofija i općenito kultura (mitologija, jezik itd.) postali su baština naroda koji su nastavali zemlje Istočnog Sredozemlja i Bliskog Istoka. Plutarh u djelu De Alexandri Magni fortuna aut virtute kaže da je Aleksandar „učinio da svi svojom domovinom drže čitavu ekumenu... i da se Grk i barbarin više ne razlikuju“.

S druge strane, politička stabilnost Rimskog carstva jamčila je mir od Britanije do južnog Egipta i od Gibraltara do Sirije. Kopnene karavane mogle su se slobodno kretati široko razgranatom mrežom cesta, a pomorski putovi bijahu slobodni od gusara. Rimljani su bili tolerantni prema lokalnim kulturnim značajkama, prihvaćajući u svoj Panteon bogove pokorenih naroda. Tako je nastalo zajedničko tkivo nove države (nešto slično suvremenoj Americi). Zbog toga je Filon u djelu Legatio ad Caium hvalio cara Augusta jer „je složio u skladnu cjelinu sve divlje narode…postajući on sam čuvarem mira.“

Neki smatraju da je Filon u svojem djelu tražio kompromis između židovske vjere i helenističkog shvaćanja života, te da je pripremio tlo za približavanje kršćanske teologije i grčke filozofije. U vrijeme Klaudija Židovi su ga poslali u Rim, ne bi li kod Rimljana promijenio negativnu sliku o njima. Kasnije je ispričana legenda da je Filon i pod Klaudijem dolazio u Rim te da je tamo upoznao apostola Petra. Napisao je niz djela, koja su uglavnom sačuvana. Njegovi spisi pojavili su se u Frankfurtu 1691. On komentira povijest Židova, ali starozavjetne priče ne shvaća doslovce. On u njih unosi mistični i alegorijski smisao, na primjer povijest stvaranja. Mojsija uspoređuje s Platonom.

Zahvaljujući duhu filozofije koju je odlično poznavao, Filon je u svetim knjigama tražio dublje značenje. Učeni Židovi u svetim spisima vidjeli su savršeni sustav božanske mudrosti. Hegel kaže da su oni naišli na misao da istina ne može biti dana izvana. Tu duboku misao dokučili su izučavajući i tumačeći povijesno gradivo. Smatra se da je Božji duh začetnik božanske knjige (Biblije). Proroci su u snu ili na javi, putem anđela ili direktno čuli Božji glas. Netko je te knjige zapisao, ali taj čovjek nije te misli imao u sebi. On je samo izrazio misao koja je već bila tu. Hegel kaže da se u cijeloj povijesti, umjetnosti i filozofiji radi o tome da se izrazi ono što se u njima nalazi: „Rad duha sastoji se potpuno i jedino u tome da istakne u svijesti ono što se u njemu nalazi. Ako se samo zna za to, ono je već izneseno pred svijest; to iznošenje, dakle, jest ono što je bitno.“ (isto, str. 20) Ovaj stav ima značenje da je ono što se u obliku nekog umjetničkog djela ili religije iznosi pred ljude već nekako postojalo u ljudskom duhu. Još ne u svijesti i predodžbi, ali u ljudskom duhu svakako. Tako filozofi i znanstvenici zapravo ne unose svoju misao u materiju. Oni samo posvješćuju ono što je pripremila duhovna situacija epohe.

Zatim Hegel iznosi Filonove glavne predodžbe. Filon kaže da se Boga može opaziti samo duševnim okom ili gledanjem (orasis). To gledanje je ushićenje, zanos, Božji utjecaj. Da bi se duša mogla uzdignuti do čistog predmeta misli, u Božju blizinu, mora se otrgnuti od tijela i napustiti osjetila. Boga se gleda inteligibilno (umom). Duša ne može spoznati Boga. Čovjek može znati da Boga ima, a ne i što je on.

Bog je prasvjetlost. Niže od Boga postoji jedna regija u kojoj sjaji odsjaj logosa. To je um koji misli ili prvorođeni Božji sin, koji vlada svijetom i održava ga u redu. Filon kaže da je taj logos spoj svih ideja. Boga, čisto biće ili prasvjetlost čovjek ne može spoznati. Spoznati se može samo sina. Dakle, problem spoznatljivosti Boga ovdje je riješen tako da ima jedan njegov dio koji je nedokučiv umom i jedan dio koji je bliži čovjeku i sasvim je spoznatljiv. Hegel se potpuno slaže da je nemoguće spoznati Boga kao bitak. Jer bitak je prazna apstrakcija (prva, prazna i najjednostavnija kategorija logike, bez ikakvog određenja). Znati se može samo neko konkretno određenje. Takva jedna prva kategorija je, dakle, ništavna. To ne može biti pravi Bog, zaključuje Hegel sasvim kršćanski. Pravi Bog se u sebi razdvaja, putem Sina on postaje osjetilno izvjestan. To su momenti njegove konkretnosti, ono što ga čini živim. Bog kao Jedan doista se ne spoznaje. Spoznaje se Bog koji se podijelio u svoje momente.

Za Filona bi takav stav bio preuranjen. Za njega je Bog prasvjetlost ili ono prvo. A to je kozmos (univerzum), koji sve obuhvaća i ispunjava. U Liber legis allegoriarum Filon kaže da je Bog dovoljan samom sebi: „Sve ostalo je oskudno, prazno. I onda sve to ispunjava on, i održava ga zajedno, njega samog okružuje ništa; Bog je jedno i sve.“ Hegel primjećuje da je svemir kod Filona apstrakcija, jednako kao kod Parmenida. Svemir je samo supstancija. Još nedostaje mišljenje pojedinačnog čovjeka o Bogu, da bi supstancija mogla ujedno biti subjekt.

Bog je, dakle, prostor univerzuma, a njegove ideje sačinjavaju razum. Taj razum ili logos je anđeo koji vlada i određuje. To je zapravo pračovjek, nebeski čovjek. On se javlja od imenom sofia (mudrost), također Adam Kadmon i izlazak Sunca. On je čovjek u Bogu, Bog shvaćen kao djelotvornost. Filon razlikuje logos kao mirujući svijet misli i logos kao govor ili stvaranje svijeta. Govor se shvaća kao pojavljivanje Boga. Logos je za čovjeka učitelj mudrosti. Logos je prvosvećenik koji posreduje između Boga i čovjeka, duh božanstva koji ljude poučava. To je pusti inteligibilni svije same istine ili Božja riječ, objašnjava Hegel.

Nasuprot idealnom svijetu stoji osjetilni, bivstvujući svijet. Princip tog svijeta je materija. Ako je Bog bitak, bit tog materijalnog svijeta je nebitak. Ovo Filon preuzima od Platona: nebitak je ono što je suprotstavljeno bitku; nebitak je također nešto pozitivno, jednako kao i bitak. Oni su dva pola ili pojmovni par. Nebitak egzistira ukoliko se u njega unese nešto od istine po sebi. Hegel hvali ovaj Filonov uvid. Ta suprotnost (bitka i nebitka) kod Filona, međutim, ne dolazi do pojma. On još nije shvatio da je mišljenje ono negativno bitka, odnosno prelazak bitka u nebitak.

Filon kaže: „Božja riječ stvorila je u početku nebo koje se sastoji iz najčistijeg bitka i predstavlja obitavalište najčistijih anđela koji se ne pojavljuju i osjetilima se ne pokazuju.“ Pokazuju se samo mišljenju. To su ideje. I dalje u djelu De mundi opificio: „Stvoritelj je prije svega stvorio nematerijalno nebo i neosjetilnu zemlju inteligibilnog svijeta i ideju zraka i praznoga, zatim nematerijalnu esenciju (ousia) vode i neku nematerijalnu svijetlost i neku neosjetilnu prasliku (arhetipos) Sunca i svih zvijezda.“ Stvoritelj je također stvorio osjetilni svijet i njegovu kopiju. Tu Filon napušta Platonov svijet ideja i dalje se ravna prema Mojsiju. Prema Knjizi postanka trećeg dana stvoreni su trava, zelje, drveće, četvrtoga dana svjetlosti na zapadu neba, Sunce i Mjesec.

Navedimo kao paralelu početak Knjige postanka: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost.“ (citirano prema Jeruzalemskoj bibliji, str. 13) Trećega dana reče Bog: „Neka proklija zemlja zelenilom- travom sjemenitom, stablima plodonosnim.“ Četvrtoga dana Bog stvori svjetlila na svodu nebeskom i dva velika svjetlila: „Veće da vlada danom, manja da vlada noću – i zvijezde.“ Starozavjenti pisac namjerno izostavlja nazive da bi se razlikovao od susjednih naroda, u kojima su Sunce i Mjesec božanstva. Za njega su ona obična svjetlila koja rasvjetljuju Zemlju i određuju kalendar („da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“) Filon kaže da je četvrtoga dana jedan broj ukrasio nebo. To je najsavršeniji broj, broj četiri, tetractis.

Svemir je prazan prostor kojeg Bog obuhvaća. Tako on sam sebe obuhvaća. Njemu je potrebno da sam sebe obuhvaća, jer svakom subjektu potreban je predmet (neki sadržaj), veli Hegel. U ovom slučaju kad je subjekt nešto sasvim apstraktno, bez određenja, on je sam svoj predmet. Hegel uvijek nastoji pokazati da se neka ideja razvija iz same stvari vlastitim kretanjem. Tako on već u Filonovom apstraktnom Bogu-svemiru vidi preteču ideje Trojstva, ili tročlanu dijalektiku koja se nužno probija na površinu: „Imamo ono što ispunjava, ono što je ispunjeno i ono treće što se sastoji iz njih oboje.“ (isto, str. 22)

Doista, ono prvo za Filona jest bitak, nešto apstraktno, bezimeno, nespoznatljivo. Ono drugo je otkrivenje. Imamo već i vraćanje u jedinstvo. To vraćanje je ono treće i pripada logosu. Kod Filona mudrost, učitelj, prvosvećenik predstavljaju ono što u gledanju Boga treće svodi na prvo.



Kabala je knjiga koja sadrži tajnu židovsku mudrost. Sastoji se od dva dijela: Stvaranje (Jezira) i Sjaj (Zoar). Kabala nije tako stara knjiga kao što pričaju (da ju je Adam dobio od Boga radi utjehe zbog prvoga grijeha kojeg je počinio). U njoj se vide tragovi Filonovih ideja. Povijesni tragovi govore da je obrađivana u Egiptu. Princip svih stvari u Kabali je broj jedan, praizvor svih brojeva. Bog je to jedno, koje je izvor svih brojeva, a još nije ni jedan broj. Jednako tako je Bog temelj svih bića. Drugi glavni moment je Adam Kadmon, prvi čovjek, Keter, ono što je prvo postalo, emaniran svijet kao izljev svjetlosti. Daljnjim proizlaženjem nastale su stale sfere (područja) svijeta (ukupno deset): čisti azilutni svijet bez ikakvih promjena, promjenljivi brijatski svijet, uobličeni jeziratski svijet, stvoreni svijet, te azijatski svijet koji osjeća. (u Rabbi Irira: Porta coelorum)

Slična određenja nalazimo kod gnostika. Basilides je živio početkom prvog stoljeća u Aleksandriji (za Hadrijanove vladavine – 117-138 n. e.). Napisao je 24 knjige o evanđelju. Njegovi sljedbenici su osnovali gnostičku sektu Basilidejce. Basilidesa i njegovo učenje znamo samo preko Agripe Castora, Irenijusa, Clementa Aleksandrijskog i Hippolytusa Rimskog. Bio je Glauciusov učenik. Ranije je zajedno sa Saturnilusom bio Menanderov učenik. Neko vrijeme bio je među Perzijancima, gdje se upoznao s Zoroastrinim učenjem. Hipolit opisuje njegov monotesitički sustav, iza kojeg u pozadini stoje stoičke koncepcije.

Basilides kaže da je Bog ono što je prvo i neizrecivo (deos arhetos), to on, bezimenik, neposredan. Ono drugo je nous, prvorođeni, logos sofia i potvrđuje se radom (dinamis). Dalje se nadovezuju arhonti ili glavari carstva duhova. Hegel ističe da je glavna stvar proces pročišćavanja duše. Duša se iz materije mora vratiti mudrosti (sofia). Prabiće u sebi skriva sve savršenstvo, ali samo kao mogućnost (potentia). Duh (nous), prvorođeni je prvootkrivanje onoga što je skriveno. Sva stvorena bića mogu sudjelovati u istinskoj pravdi i miru koje potiču iz mudrosti samo zahvaljujući vezi s Bogom.

Marcus je gnostik iz valentinovske škole. Živi sredinom drugog stoljeća. Neki ga smatraju pripadnikom Basilidesove škole. Ulomci njegovog učenja poznati su nam iz Irenejevih radova (koji je vjerojatno bio Marcusov suvremenik) i radova Klementa Aleksandrijskog, zatim preko Hipolita i Epifanija, iako nije jasno da li su ova posljednja dvojica poznavali izvorne Marcusove spise. Njegov sistem govori o trideset eona podijeljenih u dekade i dodekade, o padu i ponovnom otkriću Sofije, o budućem spajanju duhova izabranog sjemena sa anđelima kao njihovim nevjestaženikom. Marcusovo učenje sadrži mnogo toga beskorisnog, kao magične formule koje su njegovi učenici morali znati napamet i u koje su morali vjerovati. Radilo se o tajnama u brojevima i imenima, uobičajenim kod neopitagorejaca. Marcus je u Pismu i u Prirodi pronašao primjere brojeva koji se uvijek ponavljaju: četiri, šest, osam, deset, dvanaest, trideset. Ako su tako velike tajne prisutne u imenima, iz toga slijedi da je poznavanje imena svake nebeske sile od životne važnosti. Heretički učitelji imali su formule i sakramente iskupljenja. Oni su mislili da krštenje vidljivog Isusa nije bilo ništa drugo do oprost grijeha, ništa drugo do iskupljenje Njega Koji je krštenjem sišao iz savršenosti. Jedan je bio fizički, drugi duhovni. Magične formule i vjerovanja u Marcusovo učenje vjerojatno su došle iz egipatske religije, židovskih mudrosnih knjiga i spisa pitagorejske škole.

Hegel kaže da i Marcus ono prvo ne može zamisliti. Ono je čak nebivstvujuće, čista tišina (sige). Ono drugo su ideje, anđeli, eoni. Eoni su pojmovi od kojih svaki nosi svoj vlastiti svijet (isto, str. 27).

U istom članku Hegel nas upoznaje s Valentinovim učenjem. Kod Valentina se ono prvo također zove eon („savršeni 'aion' u nevidljivim i nespoznatljivim visinama“), ono neobjašnjivo, pratemelj, apsolutni ponor (bitos) u kojem je sve ukinuto. Također ono što je prije načela (proarhe) ili prije početka (propatos), ono što je još prije Oca. Razlaganje Jednoga zove se diatesis, samopoimanje onoga što je nepojmljivo (kod stoičara kataleksis). Ovi pojmovu su eoni. Svijet eona naziva se još ispunjenje (pleroma ili punina), a ono drugo ograničenje (oros). Hegel dalje navodi: „Ukoliko se životni razvoj određenije shvaća u suprotnosti, utoliko se on određuje tako kao da je sadržan u dva načela, u formi muškoga i ženskoga. Jedno je pleroma drugoga; iz njihovog povezivanja povezivanja proizlaze ostvarenja (pleromata). Tek je to povezivanje ono što je realno. Svako od njih ima u drugome svoj sastojak , spoj iz ovih pleromata jest svijet euona uopće, opće pleromata od bitos. Onaj ponor zove se stoga i hermafrodit, ženomuž.“ (isto, str. 27-28)

I kod Ptolomeja je osnovna odredba ista. „Otkrivanje koje je sišlo shvaća se također kao veličanstvenost Boga: kao božanska mudrost koja i sama predstavlja promatranje Boga; kao nestvarne sile, koje, nalazeći se oko njega, zrače iz sebe najsjajniju svijetlost. Tim idejama pridaje se prvenstveno ime Boga koji se u tom pogledu zove također mnogoimeni, demiurg: to je pojavljivanje Boga, njegova odredba.“ (isto, str. 28, bilješka 1.)

Hegel zaključuje da je crkva odbacila gnosticizam jer je on zastao kod onog općeg, odnosno ideju Boga nije konkretizirao. Stvorio je predodžbu Boga samo u uobrazilji, koja je suprotna stvarnoj samosvijesti, Kristu u tijelu. „Jer doketi su, na primjer, govorili da Krist ima samo prividno tijelo, prividan život….Crkva se naprotiv čvrsto pridržavala određenog oblika ličnosti; ona je odlučno zastupala načelo konkretne stvarnosti.“ (isto str. 28.)


drazen-pavlic @ 22:34 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.