Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - srpanj 2009
utorak, srpanj 28, 2009
U odgovoru na pitanje mladog studenta Buchnera- odakle mišljenje bitka prima nalog? – Heidegger pored ostalog kaže: „Mana je Boga i božanskoga – odsutnost.“

Navikli smo na određenje Boga kao najvišeg i svemogućeg bića. Što onda kazuje ova začudna rečenica? Nije li ona u vezi s višestruko komentiranim Nietzscheovim stavom- Bog je mrtav? Pa bi na upražnjeno mjesto trebalo postaviti nove vrijednosti? Heideggerov tekst Nietzscheova riječ 'Bog je mrtav' objavljen je kod nas u: Heidegger, Doba slike svijeta, SC sveučilišta u Zagrebu, 1969., u prijevodu Borisa Hudoletnjaka. Radi se o dijelovima Heideggerovih predavanja izlaganih godine 1943. užem krugu slušatelja.

Sad je pola tri poslije podne. Kroz moj prozor dopire zvonjava s crkvenog tornja. Majka kaže da je netko umro. Zar ljudi uzalud uključuju zvona? Zar ih itko na nebu čuje? Ako zvonjava ostaje na zemlji, bar služi kao sredstvo međuljudske komunikacije. Potaknuti zvukom zvona ljudi kažu: Netko je umro? Ili: Podne je!

Posegnimo za puno spominjanim od Heideggera pjesnikom Hölderlinom, koji izriče tu istu sumnju – da bozi žive u nekom drugom svijetu neovisno o ljudima. U pjesmi Kruh i vino stoji:
„Doduše žive bozi, al gore, nama nad glavom, u drugom svijetu.
Beskonačno djeluju ondje, i, čini se,
malo brinu da li mi živimo, toliko nas pošteđuju nebesnici.
Jer ih ne može uvijek krhka sadržati posuda,
Samo povremeno čovjek božansku podnosi punoću:
Život je potom san o njima…“
(Hölderlin, Izabrane pjesme, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 61)

U Heideggerovoj rečenici se govori o mani Boga i božanskoga. Nadodani pridjev daje naslutiti da nije riječ samo o Bogu religija nego i o božanskoj Istini i smislu života. Riječ je dakle i o bitku. Danilo Pejović u predgovoru zbirci Heideggerovih predavanja ukazuje na filozofovo kršćansko nasljeđe: rođenje u katoličkoj obitelji, školovanje u Isusovačkom novicijatu i omiljenu literaturu poslanica Svetoga Pavla, „gdje se govori o vremenu, času i najzad o dolasku 'Gospodina našega Isusa Krista'. Vjerojatno je da odatle dolazi i inspiracija za filozofsku figuru eshatologije bitka i njegove parusije u njegovu kasnu mišljenju.“ (vidi u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 11) Parusija ili dolazak božanstva te njegova objava izrazi su koji dolaze iz teologije.

Heidegger hvali studenta što bitak nije shvatio kao objekt, a mišljenje kao puku djelatnost subjekta. Mladić nije pao u ropstvo subjekt-objekt relacije. Heidegger u obrazloženju sažima teme netom održanog predavanja pod naslovom Stvar (1950.), na koje je mladić reagirao svojim pitanjem. Mišljenje o kojem govori Heidegger nije predstavljanje onog predručnog. Bitak također nije isto što i zbiljnost. Biti bića osim zbiljskog pripadaju ne-više bitak i još-ne-bitak. Pored mogućnosti, bitku pripadaju zbiljnost i nužnost.

Misliti bitak, kaže Heidegger, znači: „odgovarati nagovoru njegove biti.“ Time što smo, nakon iskaza o odsutnosti Boga i božanskoga, naveli drugu čudnovatu rečenicu nismo se primakli rješenju zagonetke Heideggerovog teksta. O kakvom nagovoru je riječ? Tko nagovara? Student je pitao: odakle mišljenje bitka prima nalog?

Mišljenje bitka u svojoj sabranosti osluškuje, kako bi čulo nagovor bitka. Ono uzmiče i ujedno ulazi u njegovo govor. Nagovor se može prečuti i pogrešno razumjeti. „Mogućnost da se zabludi pri takvu je mišljenju najveća.“ (Heidegger, isto, str. 216)

Možemo li tajnu Boga i božanskoga riješiti imajući u vidu Heideggerovo shvaćanje pojma odsutnosti? Bit bitka je neiscrpna, jer pored zbiljskog obuhvaća ne-više, kao i još-ne. Zato je nemoguće bdjeti nad dolaskom bitka kao da je on nešto prezentno. „Bdijenje je budnost za bivše-dolazeći usud bitka.“ (isto) Ono ranije i ono kasnije su istodobno prisutni.

Ovo gledište lako je pobrkati s religijskim iščekivanjem dolaska božanstva. U tekstu se čak spominju božanstva u helenstvu, židovski profetizam i propovijedi Isusove, u kojima se poziva na bdijenje i pripravnost. Jer ne znamo u koji dan Gospodin dolazi. U Novome zavjetu poznata je prispodoba o deset djevica koje su iščekivale kraljevstvo nebesko:
„Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika:'Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!' Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!' “ (Matej 25, 1-13) Poznato je kako je priča završila: kad je pet ludih djevica otišlo po ulje, dođe zaručnik i pripravne povede sa sobom, te zatvori vrata. Kad su lude pristigle s uljem zaručnik im reče da ih ne pozna. Matej zaključuje: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa.“

Radi li se o teološkom konceptu iščekivanja časa kad će Bog svoju milost prosuti po naćšim plećima? Ipak, ne radi se o putu spasa za sve niti o donošenju nove mudrosti. Nije riječ o iznošenju proročke istine (za puk). Kao što je rečeno u razgovoru za Der Spiegel, malobrojni mogu doći do uvida, ili do mišljenja bitka i u stanovitoj ga mjeri kazati.

Možemo li stav da je mana Boga i božanskoga odsutnost razumjeti tako da je on istina odsutan, ali je moguće da dolazi k nama? U spomenutom novinarskom razgovoru Heidegger se suočava s opasnostima znanstveno-tehničke civilizacije po čovjekovu slobodu i sam život, te kaže: „Može nas spasiti samo jedan bog.“ Poziva na spremnost da se u mišljenju i pjevanju priredi spremnost za njegovu pojavu „ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom.“

Ovu misao možemo opet razumjeti uz pomoć višeznačnosti pojma odsutnosti. Nas je civilizacija naučila da smatramo prisutnim samo ono što jest u sadašnjosti i tu (u jedinstvu prostora i vremena). Naprotiv, iako je u sada faktički odsutno, prisutno je i ono što nadolazi iz budućnosti, kao što djeluje i ono što je bilo u prošlosti.


drazen-pavlic @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 27, 2009
Vrijeme mjeri i shvaća čovjek aktima svoje svijesti. Pritom je najmjerodavnije mišljenje. Čovjek jest osobito biće baš po tome što uvijek skrbi i pokušava razumjeti svoj bitak i bitak drugih bića. Ali on također stvara predodžbe, postavlja vrijednosti, proizvodi…

Na isti je način problem vremena shvaćen kod Augustina, naime: što je vrijeme za mene, kako ga mjerim i što iz mog odnosa spram vremena proizlazi u pogledu određenja vremena? (Ispovijesti). Ista je stvar s kretanjima svijesti koje poduzima Kierkegaard. Imamo odnose 'Ja' prema sebi, prema drugim ljutima (etika) i spram Boga. 'Ja' nije predviđeno kao transcendentalno, metafizičko Jastvo, subjekt, koji postavlja svoje objekte! Kierkegaard razara spekulativnost sistema filozofije i pita za živog čovjeka. Uostalom, Bog čovjeku ne može biti objekt, jer ga daleko premašuje. On mu daje da živi. On je bitak. 'Ja' Kierkegaard doživljava kao ansambl određenja živog čovjeka, koji u odnose sa okolinom stupa rabeći čitav svoj aparat: razum i osjećaje.

Za Sutlića Kierkegaard ipak ostaje u subjekt-objekt relaciji novovjekovne filozofije. Jastvo religioznog pisca Kierkegaarda Sutlić prepoznaje kao unutrašnje-iskustvene nalaze koje on izigrava protiv sustava filozofije Hegela i Schellinga. Sutlić kaže: „Heidegger bi rekao da se tu 'ontički' shvaćeno iskustvo buni protiv ontičko-ontologijskog spekulativnog sustava kao impersonalnog, neegzistentnog, nedovoljnog subjektnog ('subjektivnost je istina'). Kierkegaard se, dakle, po svom religioznom čuvstvovanju, htijenju i svojim filozofijskim mogućnostima ne nalazi ni na rubu razine filozofije-metafizike-ontologije, a pogotovo taj rub ne prekoračuje – kako bi to htjeli prikazati filozofi egzistencije od Marcela, do Jaspersa i zastupnici ontologijski fundirane religioznosti…(Bultmann…).“ (vidi: Riječ čitaocima, u: Sutlić, Kako čitati Heideggera, August Cesarec, Zagreb, bez naznačene godine izdanja)

Ipak, Kierkegaard ostaje originalni pisac, koji je dopustio čovjeku da pita, osjeća, boji se, ali isto tako da Bog kroz njega progovori. Bog jedini zna zašto je od Abrahama ili Joba tražio da nešto učine. Bog za Kierkegaarda nije najviše biće u smislu skolastike - unum, verum, bonum ens – dakle, biće koje ostaje na skali. Bog je nešto što daje život, te jedan njegov dio čovjeku uvijek staje skriven (Kierkegaard koristi grčki par termina, neskrivenost/skrivenost, A-letheia/Lanhanein, koji je toliko važan Heideggeru.)

Sutliću je bilo stalo uništiti osnovu na kojom su gradili filozofi egzistencije, da bi pokazao koliko Jaspers, Sartre i društvo zaostaju za Heideggerovim dometom. On je htio pokazati kako se zapadnjačko mišljenje pravolinijski razvija od Platona i Aristotela do Hegelovog sustava apsolutnog znanja. Tema je kako izaći iz tog začaranog kruga mišljenja u subjekt-objekt relaciji, iz načina u kojem imamo Jastvo, transcendentalnu ili čistu svijest sa svojim kategorijama i zorovima koje unosi u prirodu i poput moderne tehnike postavlja svoje objekte. Sutlić kaže da su se svi dosadašnji pokušaji pokazali kao promašaji: filozofija egzistencije ostala je slijepa za pitanje o smislu bitka i govori samo o biću čovjeka i cjelini svih bića, analitička filozofija vidi samo spoznajni problem itd. Čak je i Heidegger po Sutliću promašio put prema novom mišljenju, odlaskom u pjesništvo o mit. Sam je pokušao trasirati novi: povijesno mišljenje kao kritičko mišljenje koje u zgodi razdvaja ono što je bilo, što jest, što dolazi (vidi: navedeno djelo, str. 11)

Sutlić ostaje najbolji tumač Heideggera kojeg znam. On ističe važnost razgovora Heideggera s novinarima Spiegel, jer sadrži teme koje tako jednostavno i pregnantno nisu drugdje bile formulirane. (isto, str. 302) Umjesto senzacionalističkog naslova uredništva, Sutlić izvlači, kako kaže, osnovnu i zaključnu, jednostavnu i tešku Heideggerovu misao: „Za nas današnje je veličina onoga što valja misliti prevelika.“ Riječ je o mišljenju koje se u pokušaji da izađe iz kruga zapadnjačke tradicije vraća u temelje evropske kulture, promišljajući osnovne riječi grčkog mišljenja. To je mišljenje sve do danas ostalo nečuveno, već zbog pogubnih posljedica njegovog prevođenja na rimsko-latinski. A pitanje, može li se doseg pitanja o bitku, žitku, življenju (crkveno-staroslavenski prijevod) uopće prevesti s grčkog, Heidegger odgovara da ne može, jednako i „tako malo kako se mogu prevesti pjesme, može se prevesti jedno mišljenje.“ (vidi spomenuti razgovor za Der Spiegel) Zbog osobite unutrašnje srodnosti s njemačkim, Nijemci bi mogli misliti o bitku onako kako su to činili predsokratovci. Za Francuze Heidegger kaže, kad počinju misliti, govore njemački, jer svojim govorom ne mogu proći. Sutlić je smatrao da je razumijevanje grčkog temelja još više moguće u slavenskim jezicima.

Za promišljanje biti ustroja tehničko-znanstvenog svijeta, u koji smo danas zarobljeni, traži se pomoć evropske predaje. Neće nam pomoći bijeg u zen-budizam. Heidegger kaže: „Samo se s istog svjetskog mjesta na kojemu je nastao moderni tehnički svijet može prirediti i jedan obrat…“ (isto)

No, kako shvatiti tu pripremu za novi način mišljenja, koji ima doći? Kako doista misliti izvan subjekt-objekt relacije? Kako domisliti taj obrat o kojem se govori? Kaže se i to da će do njega možda doći za 300 godina. Bolje da šutimo, nego da u ovom potrošačkom vremenu vrijednost tog mišljenja za godinu dana rasprodamo ispod cijene, kaže Heidegger.

Jedan od naslova spomenutog razgovora uzima iz konteksta Heideggeovu rečenicu: „Samo nas još jedna bog može spasiti.“ Tekst je u nas objavljen u komunističkom vremenu, koje je zbog cenzure termin bog obvezno pisalo malim slovom. U njemačkom se imenice ionako pišu velikim slovom. Tu se ujedno želi reći da se ne radi o najvišem biću u smislu skolastičke filozofije, nego zamjenskom pojmu za bitak.

Treba se, dakle, izvući od dojma subjektivnog mišljenja i pustiti da kroz čovjeka progovori bitak sam. Kako? Jedna uputa kaže da to neće biti proročko mišljenje. Dakle, ne kao što su biblijski proroci Bogu poslužili da objave njegovu misao i volju?! Heidegger ne daje smjernice, jer ih nema. Ponavlja tek da se radi u povratak u povijesne osnove mišljenja i promišljanje pitanja nepitanih od vremena grčke filozofije i da način mišljenja koji nam je osigurala metafizika ne pruža nikakvu mogućnost da se „misleći iskuse osnovne crte tek započinjajućeg tehničkog razdoblja svijeta.“ (isto) Uvide koji su tu potrebni može imati samo malo broj ljudi, zaključuje novinar, a Heidegger nadopunjuje: „'Imati' u sasvim iskonskom smislu, da ih u stanovitoj mjeri mogu kazati.“ (isto)

Radi se o tome da se bez proročkih tražbi unaprijed misli u vrijeme koje dolazi. Jer mišljenje je ujedno djelatnost. Ono razgovara sa svjetskim udesom. Naše mišljenje robuje metafizičkoj podjeli na teoriju i praksu. Traži se povratak na jedinstvenost mišljenja, jer ova podjela zagrađuje put k željenom uvidu. Heidegger ukazuje na svoje predavanje Što znači mišljenje (1954.) U tome da je taj spis od svih njegovih spisa najmanje čitan Heidegger vidi osobiti znak našeg vremena, koje se i ne trudi oko novog mišljenja, jer obuzeto moći tehnika ne vidi potrebu za njim.

Sve u svemu, čovjek nije sveodređujući subjekt, a bića svijeta nisu objekti koji svoju egzistenciju imaju tek po tome što ih je on u svojoj subjektnosti postavio. Čovjek pada u moć bitka. Moguća je i prevlast nebitka ili Ničega. To se upravo događa u postvarenom i otuđenom tehničkom svijetu, koje upravlja čovjekom i određuje njegovo mjesto u sveopćem složenom sustavu svijeta, koji začudo dobro funkcionira. Čovjek je također postavljen od te bezlične moći koja sve postavlja. Samim time on gubi mjesto subjekta i postaje objekt. Čovjek ne gospodari tehnikom. Od gospodara je postao sluga. Može li se čovjek „pobuniti“, okrenuti u novom smjeru – što ovdje znači promisliti i očitati strukturu epohe u kojoj živi? Govoreći o posljedicama osvajanja svemira i o atomskoj opasnosti, Heidegger se brine zbog raskorjenjivanja čovjeka iz zavičaja, a sve je veliko u ljudskoj povijesti nastalo na osnovi ukorijenjenosti u zavičaj, domovinu, predaju. On kaže: “Može nas spasiti samo jedan bog. Ostaje nam jedina mogućnost da se u mišljenju i opjevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom.“ (isto) O toj situaciji Kierkegaard, Nietzsche i Hegel ništa nisu znali, iako su svojim analizama priredili tehničko doba.

Svijet dakako nije po čovjeku, ali ni bez čovjeka ono što jest i kako jest. (isto) Ali ipak ono mnogostrano i odavno zaboravljeno, što zovemo otrcanom riječju bitak, ipak treba čovjeka za svoju objavu, čuvanje i oblikovanje.

Pokušajmo u nastavku ipak jedno promišljanje prožeto novumom mišljenja koje se traži. Oslonimo se pritom na tradiciju. Uzmimo Hegelov pojam Aufhebung. Ta je riječ u njemačkom jeziku troznačna ili ima trostruki smisao: sadrži oznaku ukidanja, čuvanja i uzdizanja na viši nivo. Upravo u gore navedenoj Heideggerovoj rečenici govori se nešto takvoga: bitak treba čovjeka za objavu, čuvanje i oblikovanje. Hegelova misao o dijalektičkom razvoju svega što jest (same stvari – i u toliko je Hegel fenomenolog, jer mu je stalo do kretanja same stvari), kroz tezu-antiteza-sintezu, Monas-Dias-Trias itd. on vidi ovo trojstvo: određenje, zatim postavljanje protustava, koji se na idućoj stepenici preuzima u obuhvatno jedinstvo, koje je za razliku od prvobitnog mutnog i apstrakgnog jedinstva, konkretno. Analiza Aufhebunga bila je Sutliću zgodan instrument da ismije vulgarni socijalizam, koji je mislio da ukida prošlost i time je baca preko palube. Najveći hegelovac XIX stoljeća Karl Marx shvatio je da se nešto ukida po formi, ali na višem stupnju se čuva po sadržaju.

Može li nas termin Aufhebung (prevladavanja kao ukidanja, čuvanja sadržaja dižući ga na višu razinu) uzdignuti do novog načina mišljenja? Da li da mu dadem naziv povijesno mišljenje? Što znači trostrukost, čak četverostrukost vremena kako ga Heidegger vidi?

Nešto je prisutno, iako još nije tu. Dakle, nije nazočno, iako ga slutimo. Implicite, neizrečeno je ipak određujuće za nas sada i ovdje. U Predgovoru knjizi Kako čitati Heideggera Sutlić kaže da je mišljenje na djelu i u neizrečenim implikacijama. Premda se u knjizi može pročitati samo ono što je u njoj napisano, ipak „ona pretpostavlja povratne i navratne tokove mišljenja, prevladana promišljanja“ itd. (isto, str. 9) To knjigu čini teškom. Jer njezine su supozicije djelo Hegela, Marxa, Nietzschea, Feurbacha.

Možemo li se ove višedimenzionalnosti mišljenja uspeti premao višedimenzionalnosti vremena? Kao što u pojmu Aufhebung imamo trojstvo, tako u sadašnjosti kao prisutnosti imamo prošlo i buduće. Iako nešto nije izrečeno, može biti prisutno kao rječita šutnja koju izaziva sve Veliko (isto, str. 18). Kao što nakon čitanja velike knjige ne znamo što bismo rekli. Svrhu svoje knjige Sutlić vidi u tome što daje naslutiti ono još nečuveno, a kamoli kazano. Zametak onoga što jasno treba reći krije se već danas i u našoj predaji, sve do u korijen zapadnjačke kulture, u grčkoj mudrosti predskokratovaca.

Filozofksa zgrada ili Povijest filozofije je završena, ali nije za nas postala ništavna, nego baš u razgovoru nanovo nazočna. Ne možemo ju otpremiti u ropotarnicu, kao nesuvremenu. Ona nam itekako štošta govori.

Sam termin neskrivenost / skrivenost pokazuje nam put koje mišljenje mora uzeti: nešto je skriveno, ali je ipak tu. Tako čovjek kao Tu-bitak (Da-sein) progovara o bitku, ili bitak kroz njega progovara. Iako čovjek ne određuje bitak, već biva po njemu određen. Ako se u svojoj nadutosti čovjek ipak odluči da jest samo ono što je on postavio, a za glas tišine (bitka) začepi uši, ostaje mu da postane žrtva moći koju je sam postavio: moderne tehnike, koja ga postavlja kao jedan kotačić u mehanizmu. Taj mehanizam opjevali su mnogi u velikoj književnosti. Recimo George Orwell u 1984.

drazen-pavlic @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 19, 2009
SVAKODNEVNA PREDODŽBA O VREMENU ILI KAKO NE IZGUBITI SEBE

Heidegger kaže: „Čovjek koji računa s vremenom, živi sa satom na ruci, računajući s vremenom, neprestano kazuje: ja nemam vremena.“ Čovjek oduvijek mjeri vrijeme, bilo prirodnim satom (mijenom dana i noći), bilo mehaničkim ili digitalnim. U mjerenju, predanosti i zabrinutosti za poslove koje ima obaviti on zaboravlja svoju ljudsku bit.

Uobičajena je podjela vremena na sadašnjost, prošlost i budućnost. A sadašnjost je još Aristotel odredio kao niz sada. Djeljivost sadašnjeg vremena, koje stoji čovjeku na raspolaganju, moguća je tek kad se svaki sada isprazni do potpune apstraktnosti. Ili kad se svaki trenutak ni po čemu ne odlikuje pred drugim. Tek tako je moguće da dvije različite vremenske točke promatramo samo s obzirom na to da je jedna ranije, a druga kasnije. To je homogeno vrijeme, u kojem je uvijek fiksirano ono sada. Mi gledamo na sat i uvijek polazeći od sada kažemo: sad je pet sati i deset minuta. A što je to sada? Sada kad to činim, kad sunce izlazi itd. (Vrijeme poistovjećujemo s prostorom, pa tako ono kao i prostor postaje prezentno, raspoloživo tu ispred nas. Uskost gledanja navela nas je na to da svekoliko vrijeme potisnemo u sada, dakle u ono što je prezentno.) O budućnosti razmišljamo s nestrpljivošću, iščekujući kad će se ona pretopiti u sadašnjost i postati opipljiva. Budući trenutak uvijek nam je maglovit. Gubimo mirnoću iščekujući željeni događaj, koji se tek ima dogoditi. Htjeli bismo ga konzumirati i pospremiti na sigurno, u prošlost. Prošlost je opet nešto svršeno i nepovratno, jedna izgubljena radinost i kao takva ona je prošlost sadašnjosti. To je uočio već Aurelije Augustin. Ovo usko gledanje ne vidi da je promatranje toga što se dogodilo neiscrpno. Heidegger kaže da je prava prošlost nešto čemu se u svijesti uvijek mogu vratiti. Tako može gledati biće koje sebe shvaća kao ono koje se mijenja ili koje ima povijest.

Odgovarajući na novinarsko pitanje u kojem se konstatira da sve u svijetu ipak funkcionira, Heidegger kaže da je upravo to nešto strašno: da sve funkcionira i da sve više goni k daljnjem funkcioniranju. (vidi Heideggerov razgovor za Der Spiegel od 23. rujna 1966.) Suvremeni čovjek je raskorijenjen, lišen zavičaja. Francuski pjesnik Rene Char u razgovoru s Heideggerom govori o podizanju raketnih baza u rodnoj Provansi, koje su prijetnja njegovom zavičaju i čitavoj planeti. Tu se ne radi o veličanju idiličnog povratka prirodi, o podizanju ekološke svijesti ili o pastirskoj sentimentalnosti. Pogled s Mjeseca na Zemlju, koje se obljetnice ovih dana sjećamo, užasava i stavlja pred nas činjenicu da smo izgubili zavičaj. Sve je okrenuto naglavačke. A sve bitno i veliko je po Heideggerovom uvidu postalo iz toga što je čovjek imao neki zavičaj, domovinu i što je bio ukorijenjen u nekoj predaji.

Ove misli oblikovane u slobodnom razgovoru zorno oslikavaju što za mislioca znači obrativo kretanje u višedimenzionalnom vremenu: misliti na prošlost, imati predaju u vidu, dapače čitavog sebe shvaćati kao povijesnu činjenicu. Zatim, unaprijed misliti vrijeme koje dolazi, jer mišljenje nije ne djelovanje, nego djelovanje u razgovoru sa svjetskim udesom. S pogledom u budućnost pripremiti se za nove mogućnosti, da se, kako kaže, «…u mišljenju i opijevanju priredi spremnost za pojavu boga ili za odsutnost boga u propasti, da propadnemo u suočenju s odsutnim bogom…» Za Heideggera je Hölderlin «pjesnik koji pokazuje u budućnost, koji očekuje boga…» (isti razgovor)

Prema svakodnevnoj predodžbi vremenska crta ide iz prošlosti, kroz sadašnjost, u budućnost. Naprotiv, filozofski uvid razotkriva nam pravi smjer vremena. Ono nam dolazi iz budućnosti i odlazi u prošlost (Augustin). Čovjek današnjice ne može se lako uzdići iznad pogubne vladavine modernog modela znanstveno-tehničkog vremena. On bi morao biti sposoban u duhu mijenjati tijek vremena. S jedne strane, protjecanje vremena iz budućnosti u sadašnjost doživjeti na osobit način. Postati svjestan svoje granice, konačnosti, smrtnosti. Ona je izvjesna, mada ne znamo kad će se dogoditi. Čovjek bi morao iz te neizvjesne točke svoje izvjesne budućnosti svoju sadašnjost vidjeti u drugačijem svjetlu: ne kao puko sada ili svagdašnjost, već kao prisutnost (biti pri svojoj konačnoj ljudskoj biti). Zatim, može pustiti da pred njegovim očima vrijeme poteče iz prošlosti u budućnost itd. Umjesto jedno dimenzionalnog vremena uvijek istog sada, Heidegger se zalaže za sagledavanje četiri dimenzije vremena: prošlog, sadašnjeg, budućeg i njihovog međusobnog odnosa.

Sa čovjekom bačenim u svijet zbiva se uglavnom drugačije. Heidegger kaže: „Tubitak računa i pita koliko vremena, te stoga nije nikada pri vremenu u navlastitosti.“ Sa satom na ruci čovjek se predaje, utapa se u nepregledne otkucaje niza sada. U tom bezličnom nizu, u kojem su svi sada istovjetni, gubi se osobitost pojedinog trenutka. Čovjek je zaboravio kako da zaustavi vrijeme. Ono mu dolazi iz budućnosti i kao pijesak kroz prste ističe u prošlost. Vozi se automobilom, dodaje gas i misli da grabi prema budućnosti, dok iza njega ostaje prošlost. Kad se nakratko zaustavi, uživa u sadašnjem trenutku, dok može. „Tako, pitajući o tome kada i koliko, gubi tubitak (čovjek) svoje vrijeme.“ (Heidegger)



Poslovni čovjek današnjice živi računajući. On sve pretvara u broj i zaradu. Nesposoban je za drugačiji ljudski odnos. Cjenka se sa svima, sa životom, sa samim sobom, čak i sa sudbinom: ako me ova čaša gorčine mimoiđe, učinit ću to i to. Suživot s drugima on doživljava kao kombinatoriku ustupaka: „Ja tebi, ti meni…Jedna ruka mije drugu ruku.“

Jedan mecena je održavao sponzorsku vezu sa studenticom. Kad je zatražila povećanje mjesečne potpore, on je to bio spreman odobriti u slučaju ako se poveća učestalost njihovih ljubavnih susreta. Jedinična cijena susreta za njega je svagda bila ista.

Praktičan čovjek, zaokupljen brigom za materijalno, ovako je ispričao svoju životnu „mudrost“:
- Na zajedničkim večerama vlasnik bi radnicima iz svojih pladnjeva u njihove tanjure prebacivao komadiće skupe hrane koja je preostala, govoreći: „Evo ti, jedi!“ Ljutio sam se zbog toga, jer djeluje podcjenjivački. Sada sam ja poslodavac i razumijem ga. Šteta je da se skupa hrana baci. Što je u tome loše? Pa i Isus je rukama lomio pogaču i dijelio učenicima.
- Mene su odgajali Židovi, nastavlja on.
- Važno je uspinjati se stepenicama karijere na gore. Ako zaostanemo, mlađi će naraštaji pretrčati preko naših leđa. Neće nam biti ugodno. Tko stagnira, uspješniji ga gaze. Ne bi htio biti netko koga je vrijeme pregazilo. Valja ići naprijed pais á pais, malo po malo.
- Kasno sam se oženio. Uvijek sam u ormaru imao izglačana odijela, kravate, košulje, čiste cipele: garniture za dva tjedna. Kad se supruga doselila u moj stan, tri krila ormara bila su puna moje robe. Njoj je ostalo četvrto. Nakupovao sam zalihe radi postizanja bolje cijene. Kupio bih pet pari cipela, jer sam na taj način jedan par dobio badava. No, neke cipele nikad nisam obukao.
- Od svojih ljudi tražim potpunu lojalnost. Jednom sam bacio oko na neko zemljište. Kasnije sam doznao da ga je kupio moj čovjek, koji je za mene kupovao zemljišta. Rekao sam mu: nemoj mi to raditi. Ako si mi nešto obećao i meni se to svidjelo, nisi smio kupiti za sebe, bez da si me pitao. Zašto kupujem zemljišta? Sad je cijena povoljna, kasnije će biti znatno skuplja. Jeftino kupiti i skuplje prodati znam. Bar to!
- Od svojih ljudi, kao i od sebe, pa i od svoje žene tražim maksimum. Uvijek nastojim istisnuti što više, za što manje pare. Zato kod mojih ljudi cijenim skromnost.
- Ne volim kad mi radnici pričaju koliko se trude na poslu. Pa zato ih plaćam, da rade. Radnik mora dati sve od sebe. Nisam ga zaposlio da radi sa pola snage!
- Sa 45 čovjek je u punoj snazi, pravi vuk. Sa 55 gubite snagu, polako vas napušta i volja za žene. Okrećete se drugim užicima.
- Uvijek sam bio skroman. Nisam kupio auto kakav sam si mogao priuštiti. Ludo je za kola platiti 100.000. Ali moj savjetnik mi je rekao:“Kad ćeš uživati plodove svoga rada, ako ne sada? Kupi se Mercedes. Tâ zaradio si ga! Zaslužuješ komfor i sigurnost u vožnji.“ Poslušao sam ga i vidio sam da je bio u pravu.




Kćerka je došla kući i požalila se majci:
- Nema me više na predavanjima. Ispraznim se bez veze, kao mobitel. U čitaonici iskoristim više snage za učenje. Profesorske pričice su gubitak vremena.
- Najveća je laž da mobiteli ubrzavaju procese – odgovori joj majka
- Baš suprotno. Oni nas usporavaju. Koliko smo puta dulje čekali na šalteru, jer je službenik dugo razgovarao mobitelom? Kaže mi kolega na poslu: nazvat ću te! Ne, nećeš me nazvati kasnije! Kaži sad što imaš, a poslije mi ne smetaj.

Mobiteli za mlade ljude mogu biti korisni. Tko nema mobitel, nema kontakt. Ne uklapa se u društvo, teško će zadržati prijatelja ili naći momka/djevojku. Ali tu ima pretjerivanja. Dvije prijateljice se putem SMS-a dogovore za susret: u sedam sati kod Caffe Arta. To bi trebalo biti dovoljno. Ali ne! One u međuvremenu razmjenjuju još nekoliko poruka, jer pri ruci imaju tehnologiju koja to omogućuje (i bon za telefon koji ima toliko i toliko kuna):
- Je si li krenula?
- Evo idem!
- Pa gdje si već?
- Dolazim.

Uobičajena je predodžba da su mladi danas obrazovaniji od starih naraštaja. Putem interneta dostupne su im neizmjerne količine informacija. Skidaju filmove, tekstove… koliko žele. Sve za malu cijenu. Mladi su povezani u svjetsku obitelj, čvrsto formiranu koherentnu grupu koja vjeruje u iste vrijednosti, pokorava se istoj estetici. To znači da njezini pripadnici podjednako odgovaraju na pitanje: što je lijepo, što dobro, korisno (Boris Buden). Tehnologija se mijenja iz dana u dan, a oni ju prate. Kažu: „Ovo smo savladali. Idemo dalje, na više, modernije. Staro nas više ne zadovoljava.“ Žele imati najnoviji model bežičnog uređaja. Baš je cool.

Moje djetinjstvo bilo bi današnjoj generaciji neizmjerno dosadno. Gledano iz današnje perspektive, u njemu se tako malo događalo. Vrijeme je uglavnom stajalo. Na što su nalikovale naše igre, dok još nisu bile izmišljene digitalne zmijice? Gradili smo kolibe u živicama. Pokušavali smo otisnuti se niz potok našeg zavičaja na splavi sklepanoj od dasaka. Poslije nogometa napili smo se hladne vode na popovom bunaru. Bježali smo glavnom bez obzira pred psom, nakon ilegalne berbe jagoda u vrtu iza policijske stanice. Tražili smo tajni prolaz koji je navodno vodio iz Kosturnice do crkve i dalje na mjesno groblje.Vozili smo bicikle do izletišta u srcu Moslavačke gore i zatim se bacali u hladno jezero. Iza nas su skakale preplašene žabe. Netko je ugledao bjeloušku kako vijuga po površini hladne vode.
U mome djetinjstvu važnu ulogu imale su bake. Osim razumnog oca i brižne majke obitelj treba učitelja mudrosti, a to su stari ljudi s iskustvom proživljenoga života.




Istina beskonačne djeljivosti i rascjepkanosti vremena probija na svjetlo dana. Tu mogućnost uočio je već Zenon prije dva i pol milenija, kad je zaključio da u djeljivosti i pokretljivosti mnogostrukog i neizmjernog niza sada nema istine. Istina se nalazi u onom mirnom, vječnom, nepromjenljivom Jednom (Parmenid).

Heidegger kaže: „Gubiti vrijeme, a sebe još k tome snabdjeti satom! Ne provaljuje li ovdje nelagoda tubitka?'“ Kroz mirnoću i duhovnost u čovjekovom opstanku sjaji bitak (ili Bog). Jedino život prožet duhovnošću je dostojan čovjeka. Samo kroz tubitak (oduhovljenog čovjeka) sām bitak dobiva mogućnost da se otkrije. Potreban je taj odnos posebnog bića među svim bićima (čovjeka) i bitka, da bi se zatvorio strujni krug i da bi se bitak pokazao u svojoj istini (otkrivenosti, grč. aletheia). U gore spomenutom razgovoru za Der Spiegel Heidegger ovu misao jasno sažima: «Svijet ne može biti po čovjeku, ali ni bez čovjeka ono što jest i kako jest. To je po mojem nazoru povezano s time da ono što nazivam odavno predanom, mnogoznačnom i sada otrcanom riječju 'bitak', treba čovjeka za svoju objavu, čuvanje i oblikovanje.» (Der Spiegel, 23. rujna 1966.)

To je točka na kojoj se poslije-metafizičko mišljenje Martina Heideggera otisnulo od obala teologije. Teologija često banalizira vremenitost kao ništavnu, kao puku pripravu za vječni život poslije smrti. Opstanak (vrijeme = čovjek) ima za Heideggera, naprotiv, prvorazredan značaj.

Tu je Heidegger dužnik filozofije Sörena Kierkegaarda, koji kaže da vječnost u osobitim trenucima sjaji u čovjekovom životu, kad on postaje novi čovjek. Te trenutke sveto pismo naziva puninom vremena.


drazen-pavlic @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 18, 2009
Dijalog župnika sa svojim vjernicima odvija se u situaciji kad su mnogi udaljeni od Boga, a neki ga čak i ne vide na horizontu. Novovjekovni ljudi osjećaju se kao subjekti. Sve polazi od njih. Oni misle da upravljaju svojom sudbinom. Nekima Bog ne treba! No, jednog dana će shvatiti da ništa ne ovisi o njihovoj volji. Samljeveni nemilosrdnim mlinom svijeta, razočarani i jadni potražit će utočište u povjerenju obitelji, ljubavi bračnog druga, vjeri.

Vjera u uskrsnuće je krunski dokaz postojanja Boga. Župnik Josip razdvaja one kojima je po milosti Duha Svetog objavljeno i zato znaju, od onih koji tu sposobnost nemaju i naprosto moraju vjerovati zbog tradicije. Rekosmo da je susret s natprirodnim za ljude antike bio normalan. Ima li nešto normalnije i ljudskije od očekivanja ljudi koji redovito idu u crkvu, naime da im se Isus ili Gospa očituju u svakodnevnom životu? Ta, zaslužili su zbog svoje marljivosti i redovitih odlazaka na misu. Ljudi vole donositi vijesti o senzacijama. Kakvu važnost pridajemo onima koji prvi izvješćuju o prometnoj nesreći, nečijoj smrti ili paležu kuće! A tek susret treće vrste s nadnaravnim bićima?! Bake svoje iskustvo povjeravaju susjedama i prijateljicama. One vijest šire dalje, govoreći bez prestanka:
- Je, je, vidjela je. Pričala mi je o tome.

Neke žene se odvažuju i o tome izvješćuju svog župnika.
- Velečasni, bila sam na operaciji. Odjednom, dok sam bila pod narkozom, vidjela sam Isusa. Prikazao mi se iznad pasa. Pitao me imam li kakvu želju. Imam, rekoh. Da zajedno izmolimo Očenaš.
- Bako - nato će župnik - Pa mogli ste zaželjeti da Vas odmah uzme k sebi u raj. Kakva bi to sreća bila! Ili, da ozdravite što prije i vratite se djeci i unucima.

Nije to bio Isus. Baka je pod anestezijom vjerojatno vidjela doktora. Nema razloga da danas Boga tražimo u nadnaravnim instalacijama. Čuda nisu zabranjena, ali ne dokazuju ništa. Svatko od nas ima priliku postati svet u svom svakodnevnom životu ljubeći svoje bližnje i čineći dobro. Naučimo nešto od ljudi Antike. Boga treba doživljavati i susretati kao svog susjeda. Jer u susjedovom je srcu također On. Možda ga netko od naših bližnjih još nije upoznao, ali nikad nije kasno.

...

Od vremena Isusa Krista kršćanstvo (kristijanizam) je od vjere visokih mjerila i zahtjeva, na koje su mogli odgovoriti samo jaki pojedinci, postalo masovna religija. Pisci evanđelja izvještavali su o istinitim događajima, ali u službi religije u nastanku. Od vremena Svetog Pavla, preko bajki o Krampusu do Dantea i naših dana, uvođenjem pakla kao vječite prijetnje narod se držalo u strahu od kazne. Raj i pakao kao masovna prebivališta ljudi nakon smrti u funkciji su ovozemaljskog života, umjesto da ovozemaljski život bude podređen nebu.

Od rimskih vremena do danas kršćanstvo nije prestalo biti politička činjenica. Dapače, kao vjera poniženih ubrzo je postalo ideologija robova i obespravljenih seljaka. Zato ju rimska vlast doživljava kao podrivačku te ju progoni. Tek je car Konstantin u 4. stoljeću naše ere shvatio da kršćanstvo kao neplemenska i nenacionalna vjera može postati nova spona koja bi sve narode na ogromnom području Rimskog carstva mogla okupiti oko rimskog žezla.
(Šefko Kurtović, Opća povijest prava i države, 1. knjiga, Zagreb, 2005., str. 13)

Takva spona ono je bilo dok je u njemu živio duh učenja kozmopolitskog Isusa. Danas se kršćani, muslimani i hindusi doživljavaju kao neprijatelji, unatoč nastojanjima rimskog pape Woytile. Zadatak nije lak, ali je ostvariv, kao što je daleke godine 1971. pjevao John Lennon:

- Zamisli da nema država, to nije teško. Ničeg zbog čega bi se ubijalo i umiralo. Nema ni religija. Zamisli da svi ljudi žive u miru. Reći ćeš da sam sanjar. Ali nisam jedini. Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti i svijet će biti jedinstven.



Bog je u našoj nutrini. Tin Ujević s njemačkog prevodi stihove učenog brahmana Jadžnavalkija iz Upanišada. Evo kako Indijac pjeva interiorizaciju:
- Ko u se uđe i spozna ko boga
tajno biće što od vijeka
u srcu živi kao u svom domu,
uzvišen biva vrh milja i leleka.

(Tin Ujević, Otto Rank mitizuje poeziju, u: Skalpel kaosa, August Cesarec Zagreb, 1986, str. 363)

Vjera je u srcu, ne u obredima. Grijeh ne ulazi kroz usta, već izlazi iz njih. Idi svijetom radeći dobro, jer tvoja te djela izgrađuju i čine te onim što jesi! Na putu srca možemo biti dobri kršćani i ljudi. Budimo veliki i plemeniti u svemu što činimo, pa i u najmanjim stvarima.

(kroz čitanja crkvene godine C, od Božića 2006. do Male Gospe 2007.)



(Članak Religija za odabrane nikad nije objavljen, ali je poslužio kao poticaj za ovu knjigu.)
drazen-pavlic @ 14:21 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 17, 2009
No, pravo filološko otkriće filologe je dočekalo tumačenje mladićevih riječi o Isusu:”Ne kaže «uskrsnuo je», kao što dosljedno donose hrvatske Biblije. Na grčkom mladić kaže «probudio se»; na latinskom kaže «ustao je».” Neven je svjestan da ga zbog ovih stilskih vježbi teolozi i bibličari mogu kritizirati, jer jasno je da riječi egerthenai i surgere u kršćanskoj novozavjetnoj upotrebi imaju posebno značenje. Zato se on unaprijed brani: “Ali ne možemo mimoići činjenicu da su oni za koje su grčki i latinski Novi zavjet bili na materinjim jezicima – oni za koje su grčki i latinski bili živi i svakodnevni kao za nas hrvatski i engleski – da su ti ljudi, bili kršćani ili ne, to egerthenai i surgere koristili svaki dan, u krajnje banalnim, običnim, neuzvišenim rečenicama i kontekstima: «Jesi ustao? Probudi se, vrijeme je! Daj ustani!» S uskrsnuti to nije slučaj.” (Jovanović, isto str. 114)

Slijedilo je novo otkriće. Mladić u spomenutom tekstu «sjedi zdesna». Uz pomoć grčkog rječnika, seminaristi su došli do toga da «desni» znači «sretan» i «povoljan». Sve u svemu, žene su susrele natprirodno biće, koje je bilo dobronamjerno, jer je sjedilo s desna. Zato nije bilo razloga za strah. Kao što u prije spomenutoj propovjedi kaže sveti Augustin, ne radi se o sablasti, nego o Bogu koji ima nadnaravnu moć da prođe kroz zatvorena vrata.

U Antici su ljudi živjeli zajedno s natprirodnim bićima. Ljudi i bogovi živjeli su na neki način zajedno. Neven citira Petera Browna, znanstvenika s Princetona i njegovo djelo Postanak kasne antike: «Moramo itekako napregnuti maštu da bismo dosegli taj svijet u kojem se religija neupitno podrazumijeva, gdje je vjerovanje u natprirodno izazivalo daleko manje uzbuđenje nego što bismo na prvi pogled pretpostavili. Ljudi Mediterana dijelili su svijet s nevidljivim bićima, pretežno moćnijima od ljudi samih; s tim su bićima morali uspostaviti određeni odnos, i to su činili uz istu onu svijest o neizbježivoj obvezi kakva je obilježavala široki dijapazon njihovih odnosa s vidljivim susjedima.» (Jovanović, isto, str. 115.)

Filolog navodi slučaj Egipćanke iz šestog stoljeća naše ere, koja u oporuci svoju imovinu ostavlja vidljivim i nevidljivim nasljednicima. Ona to, kaže se dalje, ne čini zbog praznovjerja, nego zato što mora tako činiti. U antici odstojanje između Boga i čovjeka nije bilo tako veliko kao u naše doba. Nisu ljudi Antike izlazili na ulice da bi sudjelovali u festivalima zbog svoje poganosti: “Ti ljudi, naprosto, uživaju u najboljoj strani svoje ljudskosti: izlaze bogovima u susret. Pozdraviti boga jednako je jednostavno, podjednako normalno – i podjednako obavezno! –kao pozdraviti susjeda. Tu nema razloga za neki izniman strah, tjeskobu, praznovjerice. (Jovanović, isto, str. 115)

Susret s natprirodnim bićem koje je dobronamjerno ne razlikuje se bitno od susreta s dobronamjernim susjedom.U svijetu antike religija je bila način kako su ljudi prihvaćali zbilju oko sebe. Mi ljudi današnjice pod utjecajem znanosti i tehnike zaokupljeni smo sasvim drugačijim problemima. Teško shvaćamo davni svijet u kojem je nastala naša religija. Zbog toga se moderni vjernik mora potruditi da na sasvim osobit način protumači svoj odnos s Bogom. Bog nije negdje vani, na nebu. Svatko tko to želi može ga smjestiti u svoju nutrinu. Tada će naši postupci biti prožeti ljubavlju za bližnje.
drazen-pavlic @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 15, 2009
Sveti Augustin je na Bijelu Nedjelju negdje oko godine 410., dok je bio biskup u Hiponu, rimskom gradu na afričkoj sredozemnoj obali, držao propovijed. Zagrebački filolog Neven oko godine 2006. u hrvatskoj metropoli na obali Save čita tu propovijed. On je fasciniran Augustinovom uskrsnom porukom. Biskup opisuje značenje pojave uskrslog Isusa među apostolima, koji su se u strahu od Židova zaključali u jednu kuću. Jovanović navodi ključnu rečenicu: „Jer kroz zatvorena vrata ušao je, živući, on – koji, rađajući se, nije narušio netaknutost svoje majke.»

Nije li začudno da Augustin u propovjedi na Bijelu nedjelju govori o misteriju Isusovog rođenja, pita se Jovanović i nastavlja: „Vrata dvorane Posljednje večere nisu prva zatvorena vrata kroz koja je Isus prošao. Isto je učinio kad se rodio kao čovjek; zahvaljujući tome, Marija je i nakon poroda ostala virgo intacta.“ Jedno je čudo znak drugoga. Čudo rođenja alegorijski upućuje na čudo Isusovog uskrsnuća, kao što događaj iz Starog zavjeta upućuje na događaj iz Novog Zavjeta, a tekst Biblije na stvarnost doba nakon Biblije. Nije to nikakvo čudo, jer je Augustinov ranokršćanski svijet, jednako kao svijet antike u kojem je ponikao, svijet alegorije u kojem svaka stvar ukazuje na neku drugu stvar: „ Isusov zemaljski život sam je sebi alegorija. Alegorija na kvadrat. (Neven Jovanović, Noga filologa, Pelago, Zagreb, 2006, str. 127-131)

Župnik Josip u svojoj bjelonedjeljnoj propovjedi u Bjelovaru, hrvatskom gradu na obroncima Bilogore, 14. travnja 2007. također je komentirao čudo Isusovog uskrsnuća. Reče da žene po povratku s hodočašća dolaze k njemu i govore da su vidjele «nešto». Vjeruju da im se ukazala Gospa. Za župnika su takve priče znak slabosti u vjeri. Kao što je Toma bio slabe vjere kad nije povjerovao u uskrsnuće sve dok prst nije stavio u Isusove rane, kao što je narod povjerovao u Isusovo poslanje tek kad je vidio čuda ozdravljenja, tako i te žene imaju slabu vjeru, jer su im stalno potrebna čuda, da bi vjerovale. Onih dana Židovi su bili spremni povjerovati da je Isus Božji Sin koji smije praštati grijehe, ali se u strahu pred starješinama nisu usudili takovu vjeru iskazati javno. Karizma, ili duhovna moć Isusova preko Duha Svetoga pala je na apostole i oni su mogli činiti čuda poput svog Učitelja. Stara pisma govore da su se Židovi naguravali pored puta gdje je trebao proći Petar i apostoli ne bi li samo njihova sjena prešla preko njih.

Ovdje se radi o odviše izravnom prelasku iz situacije antičkog svijeta u naše vrijeme. To je problem s kojim bi se trebali pozabaviti svećenici u našim crkvama, kad na osnovi starih poslanica i evanđelja pripremaju propovjed. Ljudi antike, kojima je materinji jezik bio hebrejski, aramejski, grči i latinski, na osobit način, sasvim drugačiji od nas ljudi XXI stoljeća, shvaćali su činjenice o kojima izvještavaju evanđelja. Za njih su opisani događaji bili na neki način sasvim obični. Studenti Nevena Jovanovića na seminaru su analizirali odlomak iz Evanđelja po Marku i to baš šesnaesto poglavlje, u kojem se govori o tome kako su žene pronašle odvaljen grob i na putu susrele uskrslog Krista. Trebalo je riješiti problem što je predložak bio isuviše poznat. Studenti su se silno trudili da dobiju odmak od teksta i korektno ga s latinskog prevedu na hrvatski. Začudila ih je običnost događaja o kojem odlomak izvještava.

Žene su se iznenadile i prestrašile, ali to nije bio nikakav izuzetni događaj. Ako se tekst čita napamet, saznaje se da su žene susrele anđela. Nakon pomnog filološkog pregleda teksta, ustanovili su da se u tekstu spominje samo mladić (u grčkom izvorniku i u latinskom prijevodu): “On je, istina odjeven u svečanu bijelu odjeću, i nalazi se na neočekivanom mjestu, u neočekivanim okolnostima – ali o njemu se ipak kaže samo mladić. (Svako od evanđelja ovdje ima vlastitu varijaciju. Kod Mateja, onaj koga žene susreću izrijekom je anđeo Gospodnji. Kod Luke, žene susreću dva čovjeka. Kod Ivana su dva anđela.)”
(Jovanović, isto, str. 114)
drazen-pavlic @ 15:56 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 14, 2009
Vjersku netoleranciju iskusio je Baruch de Spinoza, koji je zbog svog panteističkog («ateističkog»?) sistema bio izopćen iz zajednice. Uvidjevši da ga ne mogu pridobiti za sebe, rabini su mu ponudili 1000 guldena samo da ne govori protiv Talmuda. Kad je odbio, prokleli su ga i javno žigosali. U odluci od 27. srpnja godine 1656. rabini Spinozu isključuju iz zajednice izraelskoga naroda: «Mi naređujemo da nitko s njim ne smije ni usmeno ni pismeno saobraćati, niti mu učiniti bilo kakvu uslugu: ne smije s njim biti pod istim krovom, niti s njim boraviti u prostoru od 4 milje, niti smije čitati bilo koji njegov spis…Neka je proklet kad liježe i neka je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad izlazi i neka je proklet kad se vraća. Neka mu Gospod ne oprosti. Neka se raspali srdžba i gnjev Gospoda protiv toga čovjeka i neka na njega baci sve kletve, koje su zapisane u knjizi Zakona.»

Holandski dvor 19. srpnja 1674. zabranio je Spinozin Teološko-politički traktat. U odgovoru na pismo svog bivšeg učenika Albertusa Burgha, koji napada njegovu filozofiju i njegov stav prema religiji, Spinoza početkom 1676. kaže da u svakoj religiji ima čestitih ljudi, a ne samo kod katolika. Da stoga svetost života ne pripada samo Rimskoj crkvi. Spinoza pita Burgha: ako smatra da je pronašao najbolju religiju, kako to zna? Da li je izučavao sve moguće religije koje su bile, one u Indiji i svugdje na svijetu? Ako je to učinio, kako zna da je izabrao najbolju? Svi koji stoje izvan Rimske crkve govore o svojoj religiji s istim pravom kao i Burgh o svojoj. (navedeno prema: Branko Bošnjak, Filozofija, Uvod u filozofsko mišljenje, Naprijed, Zagreb, 1982, str. 48-50)

Recimo za potrebe ovog članka još ovo: nije li Isus Krist onom slavnom rečenicom htio naprosto metaforički reći: «Tko nije uz ono božansko, taj se neće spasiti!» Sad već vidimo širu osnovicu za pomirbu zemaljskih civilizacija. Ne naređuje li deset zapovijedi tek poslušnost autoritetu Boga i njegovom moralnom rukovodstvu za praktični ljudski život?
drazen-pavlic @ 14:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 12, 2009
Velike svjetske religije takmiče se za primat u tumačenju božanskog. Svoje pripadnike obvezuju na bezuvjetnu poslušnost, a prema drugim konfesijama osjećaju odbojnost. Kao suvremeni primjer može poslužiti omaška s predavanje pape Benedikta XVI, zbog koje su se uvrijedili Muslimani. Ili njegova božićna poruka iz siječnja 2007. Problem je nastao onda kad se crkva premetnula u instituciju. O preuzimanju prava na tumačenje religiozne istine pisao je grof Lav Nikolajevič Tolstoj.

Danijel Tolvajčić je u «Filozofskim istraživanjima» objavio članak «Bog kao kritika institucionalne religije ili pokušaj rekonstrukcije filozofijske teologije Karla Jaspersa». Jaspers u transcendentnoj zbilji pronalazi izvor ljudske egzistencije. Jedna od šifri ili simbola za transcendenciju je pojam «Bog». Boga Jaspers objašnjava dvojako: na temelju biblijske i filozofske koncepcije. Nasuprot nespoznatljivog i nemislivog Boga, imamo Boga religijskih sistema. Autor članka aktualno slabljenje religije i njezine institucije, kao i apsolutnih zahtjeva što ih ona postavlja pred pojedinca i zajednicu, vidi upravo u dogmatskom dokidanju slobode modernog čovjeka da slobodno misli o Bogu kao onom Jednom, koje utemeljuje njegovo postojanje i daje smisao njegovom bitku. Iako božansko ne možemo shvatiti, po njemu ipak živimo. (Danijel Tolvajčić, Bog kao kritika institucionalne religije ili pokušaj rekonstrukcije filozofske teologije Karla Jaspersa, Filozofska istraživanja, Zagreb, 2/2006, str. 441-456)

Kant je smatrao da Boga ne možemo dokazati, iako u njegovo postojanje moramo biti uvjereni. Bog je moralni regulativ u našem praktičnom životu. Čovjek prirodno teži za srećom: za običnim malograđanskim zadovoljstvima, koja se ostvaruju kroz bračni život, odrastanje djece, poslovnu karijeru. Ostvarenje sreće povezano je s određenim moralnim zahtjevima i zato svako razumno biće u ideji pravednog i svemogućeg Boga treba tražiti moralno vodstvo.

Kierkegaard je smatrao da Bog čovjeku treba kao što lijek treba bolesnome. Kao pojedinci stojimo pred Bogom. Vjera je duboko individualna stvar. Treba vjerovati čak kad se to čini apsurdnim. Božansko prekoračuje razum.

Po Jaspersu, ne možemo spoznati što Bog jest. Možemo naprosto znati da on jest. Božansko si predočujemo indirektno, u povijesnim okolnostima iz kojih izviru ljudske želje, nadanja i čežnje. Naravno da takva povijesno posredovana spoznaja nije općevažeća, već je čisto subjektivne naravi. Za pojedinog čovjeka (ili egzistenciju) ona može predstavljati smislenost i mir bivanja. Ona je za čovjeka, dakle, korisna i praktično upotrebljiva. Ali, Bog je samo šifra ili simbol za transcendenciju, bez koje, kao utemeljiteljice, nijedan čovjek ne bi mogao živjeti. Mitski jezik svih religija svijeta pripisuje Bogu različite atribute, iako se radi uvijek o istom, onom Jednome, Sveobuhvatnome. Nazovimo to «nešto» imenom Bog, božansko ili bitak, mi uvijek govorimo o onom Jednom, koje nas nadilazi.

Autor članka primjećuje da u Jaspersovom stavu o Bogu kao isključivo osobnom odnosu i bez posrednika leži njegovo protestantsko naslijeđe. Govoreći o demitologizaciji religije Jaspers zaključuje: „Sve su slike Boga u židovsku, kršćanstvu i ostalim religijama samo mitovi koji skrivaju Boga. Upravo zato Boga treba tražiti tamo gdje slika/mitova nema. No, u ljuskom je mišljenju uvijek prisutna neka slika. Zato je potrebno prekoračiti ono što se može misliti. S takvim stavom Jaspers se očituje kao veliki kritičar institucionalne religije i njezinih dogmi.“ (isto, str. 450)

Jaspers je o temi demitologizacije raspravljao s teologom Rudolfom Bultmannom. Njihovi prijepori sakupljeni su u knjigu i objavljeni na hrvatskom jeziku u prijevodu Željka Pavića.

Crkva u modernom svijetu i duhovnost koju ona sobom nosi je u krizi. To se ogleda u sekularizaciji društva. Drugim riječima, zbog neuvjerljivosti vladajućih religijskih koncepata, širi se ateizam. Upravo zato što su sve religijske koncepcije u svojoj isključivosti upućene na sukob jedne s drugom, nastale su ateističke političke ideje o suživotu različitih naroda i kultura na bazi bratstva svih ljudi i jedinstva čovječanstva («Svi su ljudi braća»!) Utopija izgradnje pravednog i besklasnog društva uključuje ideju da će uslijed nezamislivog razvoja znanosti i tehnike, sredstva za život teći u izobilju, na dobrobit svih članova zajednice. Bit će to raj na zemlji. Povijesni primjer za taj eksperiment su socijalističke mega-tvorbe: Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i druge bivše komunističke države.

Nasuprot religijske isključivosti, Jaspersov stav dozvoljava da je vjerska istina istinita samo ukoliko oblikuje mene kao pojedinca i ukoliko je ostvarena u konkretnoj povijesnoj zbilji: „Ono što je povijesno, što je egzistencijalno, doduše, jest neuvjetovano, ali u svojoj iskazanosti i svojoj pojavi ono radi toga nije istina za sve.“ (Jaspers, Filozofska vera, München, 1963, citirano prema Tolvajčić, isto, str. 452)

Apsolutizacija vlastite religije rezultira samoobmanom, netolerancijom i nesposobnošću za komunikacijom. Umjesto u slobodu, ona nas odvodi u ropstvo vezanosti za jedno tumačenje. Autor govori o površnoj interpretaciji Kristovih riječi, kao što je: «Tko nije uz mene taj je protiv mene!» Na temelju te rečenice (bukvalno citirane) odriče se mogućnost spasenja svima koji ne vjeruju u Krista, iako vjeruju u Boga i božansko, iako u svom životu daju primat duhovnom i duševnom nad materijalnim i tjelesnim. Takva interpretacija je temelj za lov na vještice, križarske ratove i političku ksenofobiju.
drazen-pavlic @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, srpanj 11, 2009
Puk očekuje da svećenici budu najvrsniji članovi crkvene zajednice. Nije lako nositi takav teret. Podsjetimo se govora kršćanske tradicije o tome. Knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista nastala je u 15. stoljeću, kad se u Europi širio pokret nove suvremene pobožnosti (Devotio moderna). Redovnici, kojima je posvećena, isticali su nutarnji život i duhovno iskustvo kao izazov vlastite izgradnje. Knjiga zagovara svojevrstan prezir svijeta i bježanje od njega. Težište je na osobnom, pojedinačnom posvećenju, što se izvrsno uklapa u našu temu. (Antun Jarm, Riječ o piscu i knjizi, u: Nasljeduj Krista, Prometej, Zagreb, 1988, str. 246-247)

Prema Tomi Kempencu, Kristovi svećenici trebaju se sjediniti s Bogom: „Nego, Gospodine Bože, kad ću se s tobom sav sjediniti i potpuno se utopiti u tebi i sebe posve zaboraviti?.. Tada će kliknuti sve što je u meni, kad se s Bogom savršeno sjedini duša moja.“ (Nasljeduj Krista, isto, str. 236, paragraf 3 i 14)

Na jednoj duhovnoj obnovi u bjelovarskoj župi jedna žena je u svom govoru zavapila: «Bože spasi me od mene!»

Kad se presele na nebo, kad «svane dan vječne jasnoće i uminu sjene prilika», duše svećenika će se beskrajno radovati u Božjoj prisutnosti, «gledajući njegovu slavu licem u lice»: „No to je nemoguće dok sam u ovome smrtnom tijelu – zaključuje Toma.“ (isto, str. 231, paragraf 15)

Slične postavke u odnosu na svoje svećenike nalazimo u učenju Don Juana. Oni se na ovom svijetu disciplinirano pripremaju za prelazak u drugu dimenziju, u svijet iza paralelnih linija. Kroz pukotinu između svjetova njegovi ratnici napustit će život na Zemlji i ući u treću pažnju. Orao, koji svakom čovjeku daruje svijest, u trenutku njegove smrti opet je proždire. Dakle, nema vječnog života za sve ili za mnoge. Samo za odabrane, koji su stekli vještinu da svojim duhom prođu pored Orla i nastave put u nebo! Kad je došlo vrijeme da don Juan i njegova grupa ratnika napusti zemlju, Castaneda ih je iz točke gledišta svoje druge pažnje (povišene svijesti ili neke vrsti hipnoze) vidio kako u obličju svjetlećih tijela uzlaze na nebo. Svaki ratnik bio je jedna svijetla točka, a najjače je svijetlilo don Juanovo astralno tijelo.

Meksički Indijanci carstvo vječnog duševnog života vide samo za malobrojne, one koji su prošli mukotrpan put usvajanja znanja i vještina! Kršćanstvo, naprotiv, vjeruje da se i najvećim grešnicima na samrtnoj postelji pruža zadnja prilika za pokajanje i odricanje od vrijednosti svijeta. Ljudska mašta čak je sagradila zamršeni labirint oprosta: ako nije smrtno zgriješila, duša se nakon smrti tijela pere kroz čistilište i priprema se za vječni život u raju. Svakom tko prihvaća deset zapovijedi Božjih, vjeruje Svetoj Trojici i ide po svijetu čineći dobro nakon posljednjeg sudišta ukazuje se prilika se vječno nastani u raju. Umjesto Orla, ovdje dušu hoće proždrti Lucifer. Zato jer je kršćanstvo religija za sve a ne samo za vrsne pojedince, rimski su carevi i njihovi namjesnici u Judeji smatrali su ga politički opasnim.

Propovjednik za ambonom bjelovarske župne crkve govori nam da mjesto katoličkog svećenika nije u sobi, na koljenima, s prekriženim rukama i molitvenikom ispred sebe. Njegovo je mjesto s vjernicima, pomažući im da još za života postanu sveti. On navodi zabludu jednog starijeg svećenika, koji je rekao da Isusu ne služi na čast što je bio na svadbi u Kani Galilejskoj, iako je čudom koje je izveo mladoženjinom ocu spasio obraz. Učenje don Juana je rigorozno. Ono više odgovara stavu spomenutog starog svećenika. Samo oni koji se ustrajno pripremaju i u svakom su trenutku u potpunosti predani krajnjem cilju uspijevaju dohvatiti blaženstvo.

Naša vjera obećava, naprotiv, običnim ljudima stanje blaženstva (spasenje). Nije ono privilegija učenih i mudrih: „Blaženi siromašni u duhu! Njihovo je nebesko kraljevstvo. Blaženi žalosni! Oni će se utješiti. Blaženi krotki! Oni će posjedovati zemlju. Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi.“ (Evanđelje po Mateju, 5, 3-6 isto, str. 7-8) Kršćanstvo velikom broju ljudi prognozira vječni život. Ivanovo Otkrivenje govori o 144.000 opečaćenih od svakoga plemena Izraelovih sinova. Otkrivenje, 7, 4, isto, str. 267: „Potom vidjeh: gle, veliko mnoštvo koje nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena i puka i jezika gdje stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijelu odjeću, s palmama u rukama.“ (isto, 7, 9, str. 267)

Učenje Don Juana tek grupama sastavljenim od nekoliko tragača, sanjača i naguala u svakoj generaciji baštinika znanja, što se prenosi s koljena na koljeno, daje mogućnost da steknu vječni život. Ipak se u osnovi radi o teškom zahtjevu za nas obične smrtnike. Zato je riječ o relativno malom broju onih koji će se spasiti od đavoljeg ili orlovog kljuna. To nije čudno, jer rekli smo da su kriteriji vrlo visoki. Htjeli bismo biti dobri, ali je to tako teško. Oba učenja znaju da su ljudi slabi, grešni i nesavršeni. Ali se trudi da ih pouči i izvede na pravi put, koji je jedini vrijedan truda. Izuzetno je teško već na zemlji steći takve kvalitete, da nam bude obećana svetost, ili očuvanje duha, izbjegavanje smrti i ništavila.

Don Juan poučava kako možemo odbaciti stege razuma i emocija, da bismo vidjeli istinu. U našoj tradiciji rekli bismo: onome tko čini dobro nagrada neće izostati. I jedan i drugi način put je srca i mistike, a ne intelekta. Ako neke stvari ne možemo razumjeti, oslonimo se na intuiciju i vjeru. Svijet i ljudski život nerazrješiva su zagonetka za sve naraštaje. Umrijet ćemo nedoučeni. Za jedan i drugi uvid ovaj svijet je iluzija, a pravi svijet ili život nastaje tek, možda, s onu stranu…gdje ćemo stići ako se jako potrudimo...
drazen-pavlic @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 9, 2009
Mogli bismo u stvari reći da se u većini civilizacija rodila ideja o Bogu. Ideja o primatu duševnog nad tjelesnim, o zemaljskom životu čovjeka kao pripremi za spasenje ili uzlaza na nebo je dakako u raznim tradicijama artikulirana na različit način. Isusov prikaz počiva na židovskim svetim spisima Staroga Zavjeta. On sam je Mesija, a njegov su dolazak najavili proroci. U njegovom načinu izlaganja govori se protiv sakupljanja bogatstva, a naglašava se primat duhovnosti. Krajnji je cilj čovjeka: priprema za Kraljevstvo nebesko. Međutim, kršćani kao i pripadnici ostalih religija su ksenofobi kad je u pitanju poimanje vjere u jednog te istog Boga kod drugih naroda i rasa. Zar samo zbog drugačijeg prikaza? 

Ali, jedna od najbitnijih odrednica kršćanstva svakako je okupljanje svih rasa i naroda. Od kud bi Isusu došla ta širina i kozmopolitizam, ako ne od putovanja širom Rimskog carstva? Ili čak i dalje? Ili su njegovi sljedbenici, prožeti duhom helenizma, naknadno donijeli tu ideju, koju izvorno Židov Isus nije mogao misliti? Kako teško u ovom kontekstu odzvanjaju primisli o vezi otajstva zla i različitih tumačenja osobe Isusa. 

Iz papine poruke vjernicima tijekom prve audijencije 3. siječnja 2007, prema radio Vatikanu, donosimo: «(Radost Božića) ne dozvoljava nam, međutim, da zaboravimo na otajstvo zla (mysterium iniquitatis), na moć tmine koja želi zatamniti sjaj božanskoga svjetla…» To je drama odbijanja Krista, koja se, kao i u prošlosti, i danas pokazuje i izriče na toliko raznih načina. Možda su čak i podmukliji i opasniji oblici odbacivanja Boga u suvremeno doba: od jasnog odbijanja, ravnodušnosti, od znanstvenog ateizma, do prikazivanja nekog moderniziranog Isusa, ili još bolje, postmoderniziranog. To je neki Isus-čovjek, sveden na običnog "učitelja mudrosti" i lišen svoga božanstva; ili Isus toliko idealiziran da se čini ponekad kao da je lik neke bajke. 

Anna Maria Grünfelder u razgovoru s novinarom Darkom Pavičićem podsjeća na crkvenu doktrinu «Extra ecclesiam nulla salus» (izvan Crkve, ali ne bilo kakve, nego Katoličke crkve, nema spasa). Zaključuje da ateisti ne moraju strahovati, jer nije na papi da im odredi njihovu definitivnu sudbinu. On je Božji namjesnik, ali ne sam Bog. (Darko Pavičić, Papa nije osudio ateiste nego ateizam, Jutarnj list, 7. siječnja 2007.) On govori o Isusu vjere, ne o povijesnom Isusu. 

Iz božićne poruke kardinala Bozanića nazire se veća briga za narod nego za pobožnost pojedinca. U poruci obiteljima, koju su župnici podijelili prilikom ovogodišnje posvete kuća, kardinal Bozanić proziva ljude zbog konzumerizma, lijenosti, psovke, gledanja lakih TV programa. Pogađa li ova odgojna metoda cilj? Takvom kritikom on neće nikoga popraviti i pridobiti za crkvu, dapače, još će jače ljude udaljiti od sebe! Za mijenjanje ljudi potreban je tihi dugotrajan rad. Ljudi moraju sami osjetiti potrebu da se promijene (poprave!?) Ako je tako, jedini učinak poslanica je isticanje moralne izvrsnosti propovjednika u opreci spram žalosnog prosjeka koji vlada u puku.

Međutim, specifičnost kršćanstva, kako su ga postavili crkveni oci, u tome je da ono želi biti masovno: religijska utjeha za sve. U spretnim rukama ono postaje moć. Tu smo već na teritoriju politike. U društveno-političkoj praksi, namjesto skrbi za veću duhovnost, institucionalizirana crkva preokupirana je povratom imovine, izgradnjom vlastite hijerarhije i svjetovnim nastupom.


drazen-pavlic @ 21:56 |Komentiraj | Komentari: 0
Iz siromašne civilizacije, gdje nije zgoda prežderavati se, dolazi u ovo božićno vrijeme u Europu izvještaj o malom Budhi. Ima kosu do ramena i sjedi prekriženih nogu ispod drveta. Preko prsiju mu visi šal boje pepela, a uz njega je skimitar. Meditirao je deset mjeseci na postu i bez vode, nakon čega se povukao u šumu. «Lutao sam šumama. Tako ću se posvetiti božanskome tijekom idućih šest godina» - novinske agencije prenose njegove riječi.

Što nam treba da bi krenuli putem božanskoga? Neki šok, inicijacija, izvanredni događaj!
Bar nešto poput onog što se dogodilo Hrvoju Hodaku, vođi rock grupe Belfast food. Teško je obolio. Nakon trećeg uspješnog albuma po preporuci liječnika napustio je uobičajeni način života: „Supruga Jelena i ja doslovno smo pobjegli iz grada i u potrazi za smirenjem i oporavkom došli ovdje na Rab k mojima.“

Između mnogobrojnih interpretacija Budhe i budizma za potrebe ovog rada uzeo sam onu Augustina Ujevića. Tin kaže da je Gauthama Budha misaoni knežević, koji se u susretu s demonom i ponudom kraljevstva svijeta, isto kao Krist tijekom četrdesetodnevnog boravka u pustinji, odrekao cijeloga blaga. Budha propovijeda ravnovjesje tijela i duha. Za duhovni rad treba zdravlja i umjerene hrane i zato se opire pretjeranoj askezi. (Nietzsche u prvom poglavlju Ecce homa Budhu naziva dubokim fiziologom, a njegovu «religiju» higijenom.)

Iz Budhinog životopisa ne poznajemo čuda i čudotvorstva. Poslije učenja, samovanja i razmišljanja mogao je održati svoj govor pod smokvom. Poslije smrti njegov je život okićen mitologijom i pjesničkim fantazmagorijama, baš kao i životi duhovnika iz drugih tradicija. Nije prekogrobna egzistencija ideal nego nirvana, ili uništenje pojedinačnog opstanka. Jer da je Budha vjerovao u neku možebitnu egzistenciju posmrtna duha, on ju nikako nije mogao zamisliti kao osobnu, nego najviše još kao povratak u okrilje svemirskog duha u kojemu je počivanje nagrađeno srećom nepostojanja. Dakle, brisanje svoje ličnosti, prvoga lica zamjenice Ja uvodi u spokojstvo nirvane: „Kao religija, (budizam) je bio potpuno bez bogova…uopće nije gradio hramova… naglo širenje budhizma kao i kršćanstva pravi je historijski misterij, te nije čudo da se uzelo kao božansko djelo, tj. takvo kojem fali dovoljno historijsko obrazloženje… Apsolutni i više no olimpijski Budhin mir. To je Budha transcendentnoga spokojstva, Budha oslobođen.“ (Tin Ujević, Iz historije Indije /autograf iz sarajevske ostavštine/, Sabrana djela, sv. XVI, Znanje, Zagreb, 1967, str. 354-355)

Enciklopedijski sažeto, glavni sadržaj nauke (dharma) tvore četiri plemenite istine: da je život patnja, da je uzrok patnje želja za životom koja određuje sudbinu (karma) svakog čovjeka i dovodi do niza ponovnih utjelovljenja (samsara), koja su i opet puna patnje; da se čovjek može osloboditi patnje i reinkarnacije jedino gušenjem i uništenjem strasti i želje za životom; da spasenju, koje se sastoji u nirvani (ništavilu, uništenju svijesti i individualnosti u krilu prabitka), vodi osmerodjelna staza - prava vjera, prava odluka, prava riječ, pravi čin, pravi život, prava težnja, pravo mišljenje, prava sabranost.

Odrekavši se bogatstva i obitelji, Budha se predao religioznom razmišljanju i zatim objavio svoju nauku, obilazeći zemlju i propovijedajući. Ujević navodi mišljenje prevoditelja Budhinih djela na njemački, teologa Beckha, da «o (Budhi) ateistu u našem modernom smislu riječi ne može da bude govora kod ličnosti koja je toliko bila okrenuta duhovno nadčulnome.« Tin dodaje da je ono najviše božansko=duhovno, o čemu se u drugim religijama govori na različite načine, bilo za Budhu šutnja, šutnja koja može mnogo da nam kaže: „Duhovna koncentracija, smjernost, skrušenost, uranjanje, joga – to se oduvijek poštivalo u Indiji kao sveto, a svecem se smatralo ono lice koje je izgledalo da se u tim sposobnostima dovinulo do savršenstva koje nadilazi običnu ljudsku mjeru.“
(Tin Ujević, Čovjek i duhovni učitelj, isto, str.415)

Još nekoliko Tinovih misli o Gaetamu, po kojima ga bez problema možemo smjestiti pored portreta velikih duhovnika iz drugih tradicija:
„Onoga dana kada je Budha postao Budha, on se riješio da se posveti duhovnom životu i da se povuče iz svijeta. Događaji su za nj izgubili svaku važnost…“ (Historijski Budha, isto, str. 386)
„Na Budhine besjede mnogo se tokom stoljeća nadodalo, mnogo se izgubilo, proširilo, preobličilo, čak i izopačilo… (no) i pored te mnogostrukosti utjecaja ističe se jedno jezgro koje bjelodano nosi pečat i stil jedne određene jedinstvene, pretežne ličnosti… Zar nije mogao jedan ili drugi Budhin đak ili nasljednik koji je tako nadahnuo kasniju tradiciju da bude začetnik i autor svega onoga što nam se kanonski predstavlja kao budhističko učenje?“ (isto, str. 383)

„…za najvećega možda starog mislioca svijeta nemamo jasnih dokaza ni da je postojao.“ (isto, str. 375)

„(Budhu) nisu smatrali filozofskim teoretičarem nego učiteljem i koji djeluje snagom
svoje ličnosti na ostvarenju praktičnoga puta posvećenoga spasu. (Tin Ujević, Čovjek i duhovni učitelj, isto, str. 416)

„Budhina riječ djelovala je moćno i sugestivno i trajala je u pamćenju slušača...Budha koliko nam je poznato nije napisao nikakvih djela, kao ni Sokrat ili Hristos; ali ipak smatralo se da je on autor usmenih djela koje su njegovi najbliži slušači naučili napamet još za vrijeme njegova života, te ih tako dugo ponavljali i prenosili s usta na usta, dok ona nisu zapisana. To ne treba da nas čudi. Vede su stotinama godina živjele na tan način, a Indijci su u svakoj prilici dokazali da imaju memoriju, koju bismo mi danas teško shvatili po našim pojmovima...“
(Tin Ujević, Historijski Budha, isto, str. 383-384)
drazen-pavlic @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 8, 2009
Drugačija mišljenja

Njemačka teologinja Uta Ranke-Heinemann u svojoj knjizi «Ne i amen!» suprotstavila se nekim crkvenim dogmama. U svom invervju Globusu listopada 2006. kaže:
„Postoji sedam temeljnih pogrešnih postavki. Tvrdim da je Biblija svijet muškaraca, a ne svijet Boga. Drugo, da Bog opstoji u tri osobe – to je ljudska fantazija. Treće – Isus je čovjek, a ne muškarac. Marija je Isusova majka, ali ne majka Božja. Zatim, Bog je stvorio nebo i zemlju, a pakao je ljudska izmišljotina. Nema iskonskog grijeha i vrag ne postoji. Spasenje krvavim raspećem ljudsko je, barbarsko krvoproliće iz kamenog doba religije. Iz Knjige Postanka ostavila sam samo prvu i posljednju riječ – Bog i život vječni na nebu, jer pakao ne postoji.
Smatrala sam da Marija ne može u isto vrijeme biti i djevica i majka i to sam 17 godina kao profesor Novog zavjeta na teološkom fakultetu u Essenu podučavala svoje studente. To je simbolički. Faraonova je majka bila djevica iako je izrodila mnogo djece, ali uvijek je zadržavala pridjev djevica. I tu se nema što dalje objašnjavati.
Kršćanstvo je jedina religija u kojoj je pakao vječan, za razliku od islama. Kuran kaže da pakao traje koliko Bog odluči. A ja kažem da su muslimani bolji sljedbenici Isusova učenja od pape.“

Ovu bivšu studentsku kolegicu Josefa Ratzingera, nakon što je sablaznila obitelj kad je odbacila protestantizam i postala katolik, Vatikan je 1987. izopćio iz crkve.

Kršćani Boga doživljavaju kao ideju trojstva. Važna im je simbolika, a priče o povijesnoj sudbini čovjeka Isusa iz Nazareta potrebne su teologiji da teško shvatljivu ideju približi narodu.

Brinkmann u nastavku svog spisa navodi mišljenja drugih istraživača.
Rudolf Bultmann: "Karakter Isusa, jasna slika njegove osobnosti i života, izblijedili su do neprepoznatljivosti. Doista smatram da sada ne možemo znati gotovo ništa u vezi sa životom i osobnošću Isusa, s obzirom da rani kršćanski izvori ne pokazuju interesa ni za jedno od toga, štoviše fragmentarni su i često legende..."
Ernst Käsemann: "Zapanjujuće je upravo koliko malo (izvještaja o Isusu u Novom Zavjetu) se može nazvati autentičnim... Povijesna osoba Isusa može se pronaći samo u par riječi propovijedi na gori, sukobu s farizejima, određenom broju prispodoba i nekim drugim tekstovima."
Günther Bornekamm: "Pokušaj rekonstruiranja izvornog predloška Evanđelja po Marku beznadežan je podvig..."
Brinkmann se poziva na rezultate američkih znanstvenika: najviše petnaest posto Isusovih riječi iz Novog Zavjeta on je zaista rekao. Ostalo su mu pripisali teolozi i pisari koji su došli iza njegovog vremena. Zaključak: Novi zavjet nisu napisali svjedoci. Četiri evanđelja postepeno su se razvijala, odražavajući stavove ranih kršćanskih zajednica, od vremena kada je napisano Evanđelje po Marku (oko 70. godine n. e.). Najkasnije evanđelje, ono po Ivanu (125. n.e.) smatra se najmanje autentičnim zbog pretjeranih kristoloških i gnostičkih tendencija (R. Bultmann ga smatra jednim 'Tendenz Roman' tj. tendencioznom literaturom). Krajnji Adhikarijev izvod glasi:
„Evanđelja kakva smo svi poznavali, voljeli, gorljivo citirali i polagali svoju vjeru u njih - od jaslica u Betlehemu do raspeća na Golgoti i dalje do uskrsnuća i uzašašća u nebo - umjesto predstavljanja Isusa Povijesti zapravo proklamiraju Isusa Vjere: ono što su kršćanske zajednice izvan Izraela s vremenom, a svakako nakon 70. godine n.e., počele vjerovati o Isusu. Imajući to u vidu, čini se potpuno izvjesno da niti Isus niti njegovi učenici nisu imali nikakve ideje o njemu kao iščekivanom Mesiji, Kristu, utjelovljenom Bogu, drugoj osobi u svetom Trojstvu ili spasenju koje dolazi čovječanstvu kroz njegovu žrtvu na Kalvariji. Čak i Posljednja večera, prvi put zabilježena u Pavlovim pismima ("Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: «Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." Korinćanima I, 11, 23-27) vrlo bi vjerojatno mogla biti nešto u čemu ni oni koji su zaista bili u fizičkom kontaktu s Isusom - Petar, Ivan i drugi učenici - nisu sudjelovali. U stvari, Didache, dokument židovsko-kršćanske zajednice iz drugog stoljeća - otkrio ga je Filotej Bryennios 1873. - ne govori nam ništa o takvom događaju (kaže John Dominic Crossan).“
(Stavovi njemačkog teologa Petera Brinkmanna koji je, u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem, uzeo ime Prithu das Adhikary navedeni su prema internetskoj stranici www.omjesus.net.)
Kršćani Boga doživljavaju kao ideju trojstva. Važna im je simbolika, a priče o povijesnoj sudbini čovjeka Isusa iz Nazareta potrebne su teologiji da teško shvatljivu ideju približi narodu.
Brinkmann zaključuje da je kršćanska doktrina u krizi, jer su dovedeni u pitanje najvažniji njeni koncepti: Soteriologija (Isus kao spasitelj koji za nas ispašta) kao i Kristologija (Isus kao druga božanska osoba u Trojstvu). Ujedno je to šansa za oporavak, ukoliko se, kako kaže, uspije osloboditi površnih Pavlovih koncepata. Autor smatra da se kršćanstvo mora vratiti izvornim idejama svog osnivača Isusa, koji je rekao: „Kraljevstvo Božje neće doći s vanjskim sjajem. Neće se kazati: Ovdje je ili ondje. Kraljevstvo Božje je među vama.“ (Evanđelje po Luki, 17, 21)
On navodi paralelnu misao iz Bhagavad-Gite: „Za onoga tko svuda vidi Mene i Mene vidi u svemu, nikada nisam izgubljen niti je on ikada izgubljen za Mene.“ (Bhagavad-Gita, 6:30, «And when he sees me in all and he sees all in me, then I never leave him and he never leaves me», u: The Bhagavad Gita, Penguin Books, Harmnodsworth, 1965, str. 71)
drazen-pavlic @ 12:42 |Komentiraj | Komentari: 0
Kakav je bio stvarni, povijesni Isus i koja je bit njegovog učenja? Evanđelja kao pismena svjedočanstva o Isusovom životu i značenju, nastala su četrdesetak godina nakon njegove smrti. Ranije se uspomena na njega i učenje prenosila usmenom predajom:
«Na početku je bilo usmeno propovijedanje, usredotočeno na 'kerigmu' koja je naviještala otkupiteljsku smrt i uskrsnuće Gospodinovo…Osim apostola, posebni pripovjedači kao 'evanđelisti' pripovijedali su te evanđeoske uspomene u obliku koji se snagom ponavljanja sve više ustaljivao. Uspomene su se predavale i oblikovale u vjeri da je Isus uskrišen i proslavljen kod Oca...Uskoro, a osobito u vremenu kad su počeli nestajati 'očevici od početka', osjetila se potreba zapisivanja...(Novije istraživanje je) pokazalo da je put od Isusa i predaja o njemu do sinoptičkih Evanđelja složeniji nego što je to zamišljala stara Crkva…Svakako ni apostoli ni drugi propovjednici i pripovjedači evanđelja nisu prvenstveno nastojali donositi 'povijest' u tehničkom smislu riječi. Cilj im je bio manje profan a više teološki. Govorili su da bi ljude obraćali i izgrađivali, vjeru budili i osvjetljavali te je branili od protivnika.» (Jeruzalemska Biblija, isto, str. 1386)
Iako pisci uvoda i komentara Jeruzalemske Biblije smatraju da su evanđelisti izvještavali na osnovi istinitih i provjerljivih svjedočanstava, što je tražila čestitost njihove savjesti i želja da ne dadu povoda za napade, ipak priznaju da su njihovi autori svoje «istinite» izvještaje o Isusu pisali s namjerom da budu u službi religije u nastanku.

Ivan Evanđelist Šarić u uvodu u Novi Zavjeti kaže: «Kad se pokazala potreba da kršćanski propovjednici i pismeno poučavaju zajednice koje su osnovali u Palestini, Siriji, Maloj Aziji, Grčkoj i Italiji, počeli su im pisati poslanice kao nastavak svoje pouke. Tako je u vremenu od oko 50. do 110. godine po Kristu nastalo 27 svetih spisa iz kojih je prva Crkva čitala za vrijeme bogoslužja.» (Uvod u Novi zavjet, u: Sveto Pismo Novoga zavjeta, isto, str. 2)


Određen zaborav i skretanja s puta prve crkve uočavali su svećenici i redovnici tijekom povijesnog razvoja crkve. U svom slavnom romanu Ime ruže Umberto Ecco opisuje jednu takvu raspravu siromašnih redovnika s bogatim vatikanskim ocima. Još godine 135. n. e. jeruzalemski biskup Marko i nova kršćanska zajednica Judeo-kršćani, koji su bili raspršeni u Transjordaniju i Siriju, stvaraju sektu ebionita («siromaha»), s apokrifnim Evanđeljem Hebreja. Oni ne priznaju Mesijino božanstvo i odbacuju Pavlove poslanice.



Slične sumnje u istinitost postojanja Učitelja don Juana Matusa iznosi u uvodu svoje knjižice Lothar Ruediger Luetge: «Castaneda ne pruža nikakve dokaze da je zaista prošao kroz učenje i da don Juan zaista postoji. Osim toga njegovi dnevniku nalik opisi su tako daleko od svakodnevice modernog, civiliziranog čovjeka, da se još uvijek dovodi u pitanje autentičnost njegovih opisa. O ovome govori Hellmut Coerper u jednom psihološkom tumačenju Castanedinog stvaralaštva: 'Uopćeno je mišljenje da je Castaneda izmislio svoje doživljaje.'»
(Lothar Ruediger Luetge, Učenje don Juana, Milekić-Mirosavljević, Beograd, 1988, str. 6)

drazen-pavlic @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009
U dvobroju Glasa Koncila povodom Velike Gospe, najdražeg blagdana među kršćanima, ljeta Gospodnjega 2006. karmeličanin Dario Tokić s teološke točke gledišta je progovorio o čudu Marijinog uznesenja. Tijelo, kaže nije potrošački element. Ono ima svoje dostojanstvo, jer njime izražavamo osobnost. Tokić polazi od jednostavne činjenice da na ovom svijetu od tri dimenzije sve činimo tijelom. Njime izražavamo sve, pa i plemenite osjećaje. Današnje vrijeme iskazuje osobitu brigu za tijelo, kroz skrb za zdravlje, tjelesni izgled i slično: „Trebalo bi ići korak dalje od te površnosti, te istaknuti ono što mi zovemo otajstvom tijela. ‚Ne mile ti se žrtve, nego si mi tijelo pripravio’, kaže starozavjetni psalmista u stihu, pomoću kojega poslanica Hebrejima, a s njome i mi kršćani, tumačimo Kristovo poslanje.

Doktor Tokić, jednako kao Pavao, kaže da tijelom odražavamo Božju ljepotu: „Naše je tijelo predodređeno za blaženo gledanje Boga... Zapravo je riječ o proslavi i spasenju čitavoga čovjeka, njegove tjelesne i duhovne komponente. Biće je lijepo naprosto kao takvo, zato što nosi trag ljepote Božje. Marija je u svim segmentima života lijepa, privlačna, jer u svemu odražava ljepotu Božju… Marija privlači jer je njezin život bio takav, da bi svatko poželio biti u njezinoj blizini i u toj se blizini osjeća dostojanstvenije, ljudskije, bliže Bogu.“

Činjenica je da ljepota privlači. Premda se o Marijinom fizičkom izgledu ne zna ništa pouzdano, kao ni o Isusovom, oduvijek ih zamišljamo kao lijepe ljude. U filmu, koji se ove nedjelje poslije podne prikazivao na TV, radi se o mladoj djevojci koja je otišla plastičnoj kirurgu. On joj je stavio usatke, nategnuo kožu, ispravio usta, nos i cura je po svim stereotipima današnjice postala ljepotica. Čak je glumila u predstavi «Američka boginja». Mislila je da će na taj način dosegnuti sreću. No, unatoč tome što je promijela lični opis i uspjela u životu, momak kojeg je željela iskoristio ju je u nekoj hotelskoj sobi i ostavio. Na odlasku joj je rekao da mu se ona gadi. Sva u suzama i očajna otišla je svom kirurgu i tražila od njega da joj izvadi usatke i vrati njen prijašnji izgled. Ha! I to je bio happy end. Vratila se bivšem dečku, koji ju nije prestao voljeti.

A Sveti Pavao o uznesenju tijelom kaže: “Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.” (Prva poslanica Korinćanima, u: Jeruzalemska biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994, str. 1642.)

Ostaje, dakle, zagonetka kako ćemo u onaj dan uzići na nebo! Dušom svakako. Tijelom? Ali kakvim? Astralnim ili krvlju i mesom?
drazen-pavlic @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009
Dvadeset prva je nedjelja godine C. Čitanja, koja se danas čitaju u katoličkim crkvama, govore o tome kako je uzak prolaz kroz koji će proći oni koji će se spasiti! Metafora uskog prolaza podsjeća me na don Juanove ratnike, koji su u povišenom stanju svijesti vidjeli most i na kraju mosta uzak otvor. U jednoj vježbi Silvio Manuel držao ga je objema rukama otvorenim, a Castaneda se navirio u prolaz i gotovo poginuo:
«Prešli smo most…Činilo se kao da Silvio Manuel i Eligio drže strane okomitog raspora veličine čovjeka…Iza ulaza nije bilo ničega. Ipak, sve je do vrha bilo ispunjeno nečim što je bilo ništa. Oči su mi bile otvorene; sva osjetila u stanju pripravnosti. Napregnuo sam se, pokušavajući vidjeti što je ispred mene. Ali ispred mene nije bilo ničega. Ili, ako je nešto i postojalo, nisam to mogao pojmiti. Moja osjetila nisu bila naučena da takvu pojavu shvate kao nešto što ima ikakvog značenja. No, odjednom mi se sve razjasnilo ili, bolje, ništavilo sam shvatio tako jasno kao nikada prije ni kasnije. Osjetio sam kako mi se tijelo odcijepilo. Iz mene je nahrupila neka sila, probijajući se prema van. Rasprsnuo sam se, ali ne u figurativnom smislu. Odjednom sam osjetio kako me neka ljudska ruka ščepala prije no što sam se raspao.
Naugal žena je prešla prijeko i spasila me. Eligio se nije mogao maknuti, jer je držao otvor, a Silvio Manuel je držao četiri žene za kosu, po dvije u svakoj ruci, spreman da ih ubaci unutra. Pretpostavljao sam da je čitav događaj morao trajati barem četvrt sata, ali tada mi se nije činilo da bih morao brinuti o ljudima oko mosta. Vrijeme kao da je bilo nekako odloženo. Četiri žene su vidjele otvor i kroz njega drugi svijet; a ja sam tamo doživio pravi osjećaj smrti.» (Carlos Castaneda, Orlov dar, BIGZ, Beograd, 1986, str. 296-297.)

Bilo je to zavirivanje u drugi svijet. Za taj ulazak, kad dođe vrijeme, spremali su se ratnici don Juana. Uzašli su pred Castanedinim očima svojim astralnim tijelima, a Castanedi su se njihova tijela činila kao svjetleće točke koje su se uzdizale na nebo i nestale i daljini (točnije, u visini!).

Doista, samo odabrani mogu u kraljevstvo nebesko. Velika je Gospa i crkva slavi Marijino uzašašće na nebo. Marija je prva ljudska osoba koju je Bog povukao na nebo i to tijelom. 1. studenoga 1950. papa Pio XII oglasio se apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus (Predarežljivi Bog). U njoj se kaže: „Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.“

Gabriel Garcia Marquez u svom romanu Sto godina samoće ovako zamišlja uzdignuće svete žene na nebo:
- Tek što bijaše počela, Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od jakog bljedila.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je.
- Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmjehnu se sažalno.
- Naprotiv – reče – nikad se nisam osjećala bolje.
Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kada se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.
Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i da je njena obitelj pokušala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte.
(Citirano prema G. G. Marquez, Sto godina samoće, Globus, Zagreb, 1985, str. 206.)
drazen-pavlic @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 4, 2009
Zar Isus Nazarećanin ne želi isto to? Poslušajmo kako je govorio: «Nemojte skupljati bogatstvo ili kupovati suvišnu robu. Možete biti okradeni. Skupljajte blago s Bogom, pa vas nitko neće okrasti. Morate odabrati. Želite li potratiti život samo na bogaćenje ili želite činiti ono što Bog traži? Jedno i drugo se ne može.»

I kod Isusa, čijeg se rođenja za naše spasenje u ovom vremenu rado prisjećamo i slavimo ga, primat ima ono duševno. («Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve drugo će vam se dodati») Po našoj duhovnoj komponenti imat ćemo prijelaz iz vremenitosti u vječnost.

Kad slušamo govore svećenika i biskupa i njihove neuspješne pozive na promjenu ljudske duhovnosti, pitamo se nije li crkva izgubila na uvjerljivosti jer se udaljila od izvornog učenja?

Može li se što drugo očekivati u jednoj masovnoj religiji? Nisu li oci prve crkve kršćansku teologiju napisali više na temelju poslanica apostola Pavla, nego na temelju izvornog Isusovog nauka? Nismo li zatočenici Saulove interpretacije evanđelja? U svojoj poslanici Korinćanima on o svojoj inicijaciji i prvom susretu s uskrslim Kristom kaže:
«Ako se moram hvaliti, ne koristi doduše, doći ću na viđenja i Gospodnje objave. Znam čovjeka u Kristu koji je prije četrnaest godina – da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u treće nebo. Znam da je taj čovjek – u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u raj i čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije slobodno govoriti. Time ću se hvaliti, a sobom se ne ću hvaliti, osim svojim slabostima. Jer kad bih se htio i hvaliti, ne bih bio bezuman jer bih istinu kazivao.» (Korinćanima II, 12, isto, str. 183)
Na genijalno učenje povijesnog Isusa Pavle je nadovezao svoju teologiju. Pavlov teološki novum u odnosu na Stari zavjet opisuje Tomislav Ladan u Etymologiconu. U poglavlju Životu u Bibliji Ladan navodi da drevnim Izraelcima živ čovjek nije bio 'utjelovljeni duh', već 'produševljeno dijelo'. Punoća života bila je pak u krijeposti i snazi tijela i njegovih funkcija, u sposobnosti za životni užitak. (Tomislav Ladan, Etymologicon, Masmedia, Zagreb, 2006., str. 7) Život kao poslušnost Božjim zakonima ima svoju ćudorednu stranu. Zdravlje i snaga ovise prije svega o Božjoj volji: «Bitna je značajka starozavjetnih knjiga da mrtvaci nikako ne žive, jer samo živi slave Boga. To jest: zapravo Stari zavjet ne poznaje život poslije smrti, sve do posljednjih knjiga. A kad se ta ideja javlja, shvaća se samo kao uskrsnuće tijela.» (Isto, str. 8)
Ladan u nastavku teksta primjećuje da Isus svojom koncepcijom života kao vječnog života u budućem svijetu nadilazi starozavjetnu koncepciju. Konačni razvoj te misli pripisuje se Pavlu, vjerojatno pod grčkim filozofskim utjecajem: «Prema Pavlu, smrt života prema tijelu (puti) jednaka je uskrsnuću od smrti u grijehu. A taj novi život je život duha...Kršćanin istinski živi tek kad ubije u sebi djelatnosti puti posredstvom duha.»
drazen-pavlic @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 0
Veze i sličnost s našom tradicijom.

Uvjerljiva svjedočanstva daje Carlos Castaneda, opisujući kako ga je indijanski vrač don Juan Matus pridobio za put znanja i čarobnjaštva. Nakon prvih iskustava došao je na prekretnicu: nastaviti dosadašnji način života ili posvetiti se putu znanja. Nije mogao produljiti objema stazama. Put k znanju traži cijelu ličnost. Čovjek, koji se predao znanju, spoznao je da je normalan život zauvijek iza njega. On se ne želi vratiti. Da bi doživio relativnost i ograničenost mjerila dotadašnjeg svijeta, morao je izvana doći snažan impuls. Sam don Juan je za promjenu svijesti učenika, kojeg je odlučio uloviti ili pridobiti za svoje ciljeve, koristio osobiti udarac dlanom ispod lopatice. Kad bi se odabranik pribrao, vidio bi ono što je njegov učitelj htio da vidi. Njegova bi se svijest trenutačno promijenila. Castaneda je podrobno opisao metodu kojom je don Juan učenicima trenutačno dizao svijest:
„Zatim ju je zvučno pljesnuo po leđima između lopatica, doslovno izbijajući sav zrak iz njenih pluća. Na trenutak više nije bila kadra udahnuti, pa se onesvijestila.
Kad je opet došla k sebi, bila je u kući. Krvarila je iz nosa, u ušima joj je šumjelo, disala je ubrzano i nije mogla izoštriti pogled. Savjetovao joj je da udahne duboko osam puta. Iza svakog udisaja sve je postajalo jasnije. U jednom trenutku cijela soba je postala žarko bijela; sve se žarilo jantarnim svjetlom. Bila je omamljena i više nije mogla duboko disati… Tada joj je don Juan počeo govoriti. Izveo ju je iz kuće i pokazao da se svijet podijelio na dvije polutke. Lijeva strana je bila jasna, no desna strana je bila obavijena jantarnom maglom. Rekao joj je da je monstruozno i pomisliti da je svijet shvatljiv i da smo mi sami shvatljivi. Rekao joj je da je ono što opaža jedna enigma, misterij koji se može prihvatiti jedino u poniznosti i strahopoštovanju. Tada joj je otkrio pravilo. Misli su joj bile tako savršeno bistre da je razumjela sve što joj je rekao. Pravilo joj se činilo prikladno i jasno samo po sebi.“ (Carlos Castaneda, Orlov dar, BIGZ, Beograd, 1986, str. 278-279)

U svojih osam knjiga Castaneda detaljno opisuje drevno učenje indijanaca iz plemena Tolteka. Obzirom na visinu letvice koja je pred učenike postavljena, uspjeti mogu samo oni koji se cijelog preostalog života na zemlji maksimalno trude. Don Juan kaže da bi samo luđak pokušao na svoju ruku postati čovjek sa znanjem. Čovjeka koji trezveno razmišlja u to moraš uvjeriti. Ali ništa se ne događa preko noći. Kad jednom odlučimo, slijedi mukotrpni put samoizgradnje. Castaneda navodi don Juanove riječi: „Nešto nas mora tjerati da bi učili. Toliki trud nitko ne poduzima svojevoljno.“

Imamo dovoljno razloga da vjerujemo kako je Isus, baš poput don Juana, naročitim nadnaravnim sredstvima pridobivao sljedbenike za svoj put: govorničkim umijećem, snagom osobnosti... U njihovoj postojanosti učenike su učvrstila čuda koja je Isus činio. Unatoč svemu, kad je bio uhićen i kad je umirao na križu, neki od njih su ga se odrekli. Lako je bilo slijediti živog učitelja pod štitom njegove karizme. Sad su pod pritiskom realnih teškoća morali smoći snage da sami nastave apostolski put znanja i vjere. A to nije bilo lako.

Don Juanova grupa posvećenih ratnika sastojala se od šesnaest osoba, koja prema strogom redu živi u manjim grupama. Svaki od njih je besprijekoran čarobnjak potpuno predan učenju, te ima određen zadatak. Oni su naguali, snivači i lovci ili tragači. Zajednički se trude pronaći pukotinu između svjetova i put k slobodi.
Možemo taj cilj nazvati i drugim imenima: spasiti se, pronaći život vječni, dospjeti u carstvo nebesko. Cilj je sličan: odbaciti materijalno, ono što sputava čovjeka i razviti nepropadljivu svijest. Nisu li u svom celibatu takvim ciljevima posvećeni redovnici i svećenici? Ne teži li buđenju samosvijesti i prosvjetljenju jednom novom duhovnošću i naša studentica Zorica?

Tko želi biti don Juanov ratnik ne smije ništa posjedovati. Tko je vezan za stvari, na njega se lako može utjecati. Ratnicima je potrebna sloboda, a ne zavisnost od navika i materijalnih dobara. Počinjemo uvidom da nam za život treba veoma malo. Moramo povjerovati da smo u stanju ovo malo sebi osigurati svaki dan i da o tome ne moramo tjeskobno brinuti. Ogromna većina stvari koje koristimo u životu uglavnom nam ne trebaju, mogli bismo živjeti baš kao ptice nebeske iz Isusovog govora na gori. (Evanđelje po Mateju, 6, 25-34, isto, str. 10) Kad bi bilo moguće da većina ljudi prihvati ovo načelo, bio bi to kraj shopping lanaca! Sličnosti dva učenja zrcale se u mnogim postavkama: svaki dan može biti posljednji na zemlji, smrt nije kraj, to je samo kraj života na zemlji i prelazak u treću pažnju (don Juan), ili izlazak pred posljednji sud i nastavak pročišćavanja duše kroz čistilište na njenom putu u nebo. (kršćanstvo)

Što traži don Juan od svojih ratnika? Da se oslobode briga i tjeskoba koje rađa ovisnost o materijalnim potrebama. Želi da nauče kako se osloboditi psiholoških pritisaka, bilo da ih uzrokuje naša okolina ili mi sami. Ukratko, želi da prihvate duhovne vrijednosti, a odbace materijalne. Materijalni svijet tu je samo da ljudima ovozemaljski život učini ugodnijim. Krajnji cilj je napor da se sačuva duh, kad jednom napusti tijelo. Ali ne traži don Juan to od svih ljudi, već samo od odabranih jakih ličnosti, koji za takav način života imaju fizičke i duševne predispozicije (dvostruko svjetleće tijelo).
drazen-pavlic @ 07:36 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 3, 2009
Treba nam religija za odabrane jake ličnosti.

Isus je susreo ribara Šimuna i njegove drugove na Genezaretskom jezeru, pozvao ga da ostavi sve stvari i pođe za njim. Za divno čudo, Šimun, kasniji Petar, to je i učinio. Bio je to isti onaj čovjek koji je pokazao tolike slabosti kad je zanijekao da poznaje uhićenog Isusa. Očigledno je Isus na Genezaretskom jezeruučinio nešto što je prenerazilo i hipnotiziralo priprostog ribara. I jest, jer je s njim imao plan. Nakon čudesnog ribolova, rekao mu je: „Ne boj se! Od sad ćeš loviti ljude.“ (Evanđelje po Luki, 5, 1-11, u: Sveto pismo Novoga Zavjeta, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2006, str. 64) Tada Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov zajedno sa Šimunom izvukoše lađice na zemlju, ostaviše sve i doista pođoše za Isusom. Prema Evanđelju po Mateju, Isus je ugledao čovjeka po imenu Matej Levi gdje sjedi u carinarnici i rekao mu: «Pođi za mnom.» On je ustao i pošao za njim. Takvi obrati u životima ljudi ne bi bili mogući, da nisu osjetili neku magičnu snagu Isusove osobe, moć njegove riječi. U članku o Strahu pred Bogom Pero Vidović navodi da u Novom zavjetu izraze koji označuju strah susrećemo više od 150 puta, a slučajeve zaplašenosti na tridesetak mjesta: „Glavari svećenički i pismoznanci tražili su načina kako da pogube Isusa, ali 'bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovom naukom' (MK, 11, 8)“. (u: Valentin Pozaić, Strah, naš životni pratilac, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1995., str. 106.)

Evanđelista Matej o tome kaže: „Kad je Isus dovršio ove riječi, mnoštvo je naroda bilo zadivljeno njegovim naukom. Jer je učio kao onaj koji ima moć, a ne kao njihovi pismoznanci.“ (isto, 7, 28-29, str. 11)

Vidović navodi daljnje primjere u kojima je Isus svojim čudima uskovitlao emocije i prouzročio jak strah, koji se zatim pretvorio u obožavanje:
„Učenici su se prestrašili kada su vidjeli Isusa «gdje ide po moru i približava se lađici» (Iv 6, 19). Evanđelist Luka primjećivao je da se epifanijski strah koji prati objavu iz slavljenja Boga pretakao u zanos. Nakon što je Isus riječju ozdravio uzetoga na nosiljci, kojeg su pred njega stavili kroz krov kuće, «sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: 'Danas vidjesmo nešto neviđeno'.» (Lk 5, 26)…Kod Luke je katkad teško razgraničiti strah, zanos i slavljenje prigodom Isusovih silnih djela. (Isto, str. 112.)


Isus je upotrijebio sredstva inicijacije da pridobije čovjeka koji će postati prvi papa. Jedan drugi čovjek, za kog Isus u tom trenutku nije imao plan, nije smogao snage da prihvat savjet:
„Neki ga predstojnik zapita: 'Učitelju dobri, što moram činiti da postignem vječni
Život?' Isus mu odgovori: 'Što me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar. Znaš zapovijedi: Ne čini preljub! Ne ubijaj! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku!' On odvrati: 'Sve sam to držao od svoje mladosti.' Kad je to čuo Isus, reče mu: 'Još ti ostaje jedno: Prodaj sve što imaš i daj siromasima, i imat ćeš blago na nebu. Tada dođi i pođi za mnom!' Na ove riječi on se veoma ražalosti, jer je bio vrlo bogat.“ (Evanđelje po Luki, 18, 18-23, isto, str. 81-82)

Ove primjere iz svetih spisa propovjednici često koriste ne bi li naglasili da je odluka na nama, naglašavajući prednost duhovnih vrijednosti nad materijalnima. To je osnovni smisao kršćanstva. Ali, sjetimo se, teško je biti dobar i obratiti se. Za nešto takvo ipak je potrebno da s neba na čovjeka padne naročita milost! Što bi to uopće trebalo biti?

U religijama svijeta pronalazimo slične misli u pogledu odluke pojedinca da se saobrazi s božanskim.
drazen-pavlic @ 09:57 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 2, 2009
«Zabluda (vjera u ideal) nije sljepoća, zabluda je kukavičluk.»
(Friedrich Nietzsche, Ecce homo)

Prvi članak ove knjige nastao je u vrijeme Božića 2006. Njegova namjera bila je da otkrije zbog čega ljudi vjeru ne osjećaju kao poticaj za djelovanje u svakodnevnom životu. Zaključio sam da je prava vjera, ona koju je naviještao Isus iz Nazareta, odviše zahtjevna za prosječnog čovjeka. Uzaludan je plač propovjednika, narod se ne može promijeniti. Vjera je kao i filozofija ionako podobna samo za uski krug ljudi. Tako se rodila sintagma „Religija za odabrane“. U tekstovima koji su slijedili pronašao sam niz dokaza za nju. Glavne misli ovog teksta, koji je poslužio kao poticaj, ostavio sam uglavnom onakvima kakve su bile na početku. Razmišljanje je, dakle, počelo ovako.

Božić je. Ljudi se žale da nema pravog ugođaja, jer nije pao snijeg. Ne možemo zapjevati Berlinovu pjesmu: «Bijeli Božić zasjao, kao zlatni brijeg i u sobi ostao, jer je vani snijeg.»
Svećenik na zornici govori da bismo ono što simbolizira Božić trebali postaviti za svoj cjelogodišnji program. Nakon obreda, ljudi se zaustavljaju kod makete betlehemske štalice. Tope se od miline prizora dječjih ručica što vire iz kolijevke, razmišljaju o radosti stvaranja i čudu novog života. Ispunjava ih blaženstvo, trenutačno dobivaju poticaj da čine dobro. Međutim, nakon blagdana Sveta tri kralja vraćaju se uhodanom načinu života i propuštaju činiti dobra djela. U velikim prodajnim centrima ljudi ostavljaju novac i zadužuju se, pohlepa im isušuje dušu. („Premalen je oku lakomu vlastiti dio, pohlepa isušuje dušu“, Knjiga o Sirahu, 14,9, u: Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994., str. 988) Blagdanski stolovi pretrpani su hranom i pićima jer ljudi žele nadoknaditi oskudicu. Nakon praznika, bolnice se pune bolesnicima s probavnim smetnjama i želučanim tegobama. Iz godine u godinu naši duhovni pastiri ponavljaju apele za odbacivanje vrijednosti potrošačkog društva. Ne pomaže. Ne možete ljude samo tako uvjeriti da promjene navike. Proći će još mnogi Božići i Uskrsi i s ambona će se uvijek iznova čuti protest protiv ispraznog načina života i poklonstva materijalnim vrijednostima.

Zorica je samosvjesna djevojka, student Ekonomskog fakulteta. Izjavljuje da ne ide na misu, jer njoj crkva ne znači ništa.
- Stani makar u kut i budi sa mnom u Božjoj kući, jednom u godini!
Majčin zaziv nije promijenio Zoričin stav. Tek, zbog suza u očima žene koja ju je rodila i odgajala u kršćanskom duhu ipak je otišla na Božićnu poldanicu. Mlada studentica posvećena je znanosti, odana duhovnim vrijednostima. Međutim, kršćanska tradicija čini joj se staromodnom i nedovoljnom za njen svjetonazor. Ona želi pripadati novom svijetu. Vlasnik internetskog portala www.index.hr gospodin Babić u nedavnom talk showu izjavio je da je religija oblik praznovjerja. Unatoč tuzi i razočaranju njezinih roditelja, u Zoričinom stavu nema, dakle, ničeg čudnoga. U vrijeme puberteta i dozrijevanja samosvijesti rađa se protest protiv onog u što vjeruju roditelji. Kućnom odgoju usprkos. A za odluku da se krene duboko religioznim putem potrebna je svojevrsna inicijacija. Nešto što će nam u jednom intenzivnom trenutku stubokom promijeniti percepciju.

Kakav značaj imaju vrijednosti svakodnevnog života u odnosu na istinsku duhovnost? Što mogu značiti slikoviti prizori rođenja Boga s jaslicama, pastirima i kraljevima, u poredbi s religioznošću kakvu je na svom životnom putu svjedočio Isus Krist? Zimski ugođaj, bogata trpeza, božićne pjesme i darovi ispod jelke nisu sredstva koja Zoricu mogu obasjati svjetlošću nove spoznaje i otrgnuti je od praznih vrijednosti svakodnevnog života, te je navesti na put istinske duševnosti.

Možda je današnje kršćanstvo izgubilo snagu koju je imalo u Isusovo vrijeme i kao takvo nema sposobnost da preobrazi ljude? Nije li popularnost novih bajki znak da tradicionalna duhovnost gubi na uvjerljivosti? (Harry Potter, Gospodar prstenova) Istini za volju, u svim civilizacijama tek su malobrojni uspijevali pronaći snage za posvećeni život. Kao što reče Zorica dok bijaše malena djevojčica:
- Mama, ja bih rado bila dobra. Ali kad je to tako teško!
Zato što je teško biti dobar, jer dobrota traži velika odricanja i odbacivanje svega što smo do tada smatrali važnim, potpuni život prema Božjem planu je prikladan samo za odabrane snažne ličnosti. Štoviše, za takvo nešto mora doći pomoć i poticaj izvana. Čovjek se sam od sebe ne može popraviti i promijeniti.
drazen-pavlic @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.