Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - srpanj 2008
četvrtak, srpanj 31, 2008
U Hegelovim predavanjima iz povijesti filozofije u odlomku o Plotinu čitamo: «Pošto su se Amonijusovi učenici po želji svoga učitelja obvezali časnom riječju da njegovu filozofiju neće izlagati u spisima, to je i Plotin tek docnije pisao, ili je jedan od Plotinovih učenika, Porfirijus, izdao poslije njegove smrti ona njegova djela koja su se održala.» (Hegel, Istorija filozofije 3, Novoplatonovci, Plotin, BIGZ, Beograd, 1983., str. 32) Dokaz da je takva obveza Amonijusovih učenika stvarno postojala može se naći u Porphyrius: Vita Plotini. U davna vremena učitelji su vjerovali u snagu žive riječi, bojeći se da će zapisivanjem njihova učenja izgubiti na snazi ili će se krivotvoriti. Ne znamo da li je Isus ikome dao autorizaciju da zapiše njegov nauk.

Ovaj Hegelov komentar uvodi nas u situaciju antičkog svijeta, koja se bitno razlikuje od našeg doba. Hegel nastavlja navodom da se u Porfirijusovoj biografiji Plotina točno navođenje životnih okolnosti miješa sa mnoštvom neprirodnih stvari. Hegel kaže: «To je doba u kojem čuda igraju svoju ulogu.» Ovo je važna primjedba, pošto se radi o vremenu kad su nastali mnogi kršćanski spisi. Također u prikaze Isusovog života i djelovanja evanđelisti su unijeli niz izvještaja o čudima, izlječenjima, uskrsnućima i slično. Neven Jovanović u esejima okupljenim u zbirci Noga filologa podsjeća da se radi o Starom vijeku, kojeg mi iz naše perspektive znanstveno-tehničke slike svijeta često ne razumijemo. Ljudi antičkog doba kao najnormalnije su prihvaćali iskaz da je netko hodao ruku pod ruku ili razgovarao s duhom umrle osobe.

Prema tome, kad su evanđelisti rekli da je Isus bio Sin Božji i kad su nabrojili njegova čudotvorna izlječenja, to ljudima Palestine onog doba nije bilo nevjerojatno. Halil Džubran zamišlja kako je Isusa vidio Filemon, grčki ljekarnik. Nazarećanin je bio, kaže Filemon, glavni liječnik svoga naroda. Nitko nije znao o tijelima i njihovoj građi kao on. Liječio je od bolesti koje su Grcima i Egipćanima bile nepoznate. «Kažu da je čak uskrsavao mrtve. Bilo to istina ili ne bilo, to odaje Njegovu moć; jer se samo onome tko izvrši velika djela pripisuje i ono najveće.» (Džubran, Isus, Sin čovječji, GZH, Zagreb, 1990, str. 17.) Pričalo se da je Isus bio u Indiji. Možda su mu svećenici bramani otkrili znanje, razmišlja Filemon? Ni pretpostavka da su ga bogovi obdarili izravno ne zvuči nevjerojatno, jer: «Ono što čovječanstvu mnoge vjekove ostane nepoznato može se objaviti jednom čovjeku u ciglom trenu.»

Radi se o vremenu u kojem je egipatski grad Aleksandrija bila središte pismenosti. Dinastija Ptolomejevića je osnovala čuvenu biblioteku. Za potrebe biblioteke izrađen je grčki prijevod Starog zavjeta, koji je uništen Cezarovim razaranjem. Nakon toga priređeno je novo izdanje tog prijevoda. Ptolomejevići su osnovali muzej, koji je djelovao kao akademija nauka. U njoj su filozofi i znanstvenici primali plaće.

Plotin je bio Egipćanin. Rodio se oko 205. godine naše ere, za vrijeme rimskog cara Septimusa Severa. Nakon mladenačkih traganja, melankolije i turobnih osjećaja, u 28. godini konačno je došao svom učitelju Amonijusu Zakasu, kojeg je zatim slušao jedanaest godina. Amonijus je bio najpoznatiji učitelj aleksandrinske filozofske škole. Filozofi iz Aleksandrije napravili su duboku sintezu Pitagorine, Platonove i Aristotelove filozofije. Plitki sistematičari povijesti filozofije optužili da su ih da su eklektičari, koji su samo sakupili citate starih škola. Hegel je stao u obranu filozofa iz Aleksandrije. Kad bi svako ujedinjavanje starijih sistema predstavljalo eklekticizam, s pravom bi se i Platona moglo nazvati eklektikom. Jer, on je ujedinio Pitagoru, Heraklita i Parmenida, kaže Hegel. Naprotiv, aleksandrinci su dublje spoznali filozofsku ideju, koja se počela konkretno shvaćati u sebi. Hegel navodi da je osnovna ideja ove novopitagorejske filozofije mišljenje koje misli o samom sebi. Mišljenje za svoj predmet ima samo sebe. «To su tri stvari: jedno i drugo i jedinstvo njih dvoje. Ova konkretna ideja ponovo se pojavila i u izgrađivanju kršćanstva, kada se u njemu također pojavi mišljenje, ona je bila saznata kao trojedinstvo.» (isto, str. 15)

Objašnjenje optužbe za eklekticizam potiče od okolnosti da je Diogen Laerćanin govorio o nekom Potamu iz Aleksandrije, koji je iz raznih filozofija pokupio glavne stavove. Ali Laerćanin je živio poslije Amonijusa i Plotina, te se njegova primjedba na njih nikako ne može odnositi. Oni su za temelj uzeli Platonovu filozofiju, ali su joj pridodali jedan „dublji princip, naime da se apsolutni bitak mora shvatiti kao samosvijest i da se upravo u tome sastoji njegova bit, naime da bude samosvijest i da se stoga nalazi u pojedinačnoj svijesti.» (Hegel, isto, str. 30). Ovo je za Hegela iznimno važna primjedba, jer se prvi puta se u povijesti zapadne mudrosti hoće premostiti duboki jaz između Jednog (bitka, Boga, neba, Apsolut)a s jedne strane i čovjeka i njegovog svijeta (konačne prirode i državnog života) s druge strane.

Glavna stvar u Plotinovoj filozofiji po Hegelovom mišljenju je «uzvišeno, čisto oduševljenje za uzdizanje duha do onoga što je dobro i istinito.» (isto, str. 34) Cilj je da se duša privede blaženstvu koje pričinja promatranje onoga što je Jedno, istinito i vječno, te na razmišljanje o istini. Zato Plotin opovrgava gnostičare. Jer ništa se ne postiže riječima «gledaj u Boga». Treba pokazati kako se čovjek osposobljava za to gledanje!

Zbog načina kako određuje odnos pojedinačne svijesti prema spoznaju apsolutnog bitka Plotina su nazivali zanesenjakom i fantastom. On, naime, kaže da se božanstvu približava ona duša koja se povlači iz tijela i gubi sve predstave osim one o čistom bitku. Kad govori o dopiranju do onog što istinski bivstvuje, Plotin doista govori o ekstazi. Ne radi se, međutim, o zanesenjaštvu, nego o nekom uprošćivanju duše, kojim se ona prenosi u blaženo spokojstvo. U tom stanju filozof postaje svjestan filozofske misli, ideja i spekulativnih pojmova. Kao ilustraciju Hegel navodi karakterističnu Plotinovu rečenicu: «Često, kada se prenem iz tijela i postanem svjestan sebe, pa se nalazim izvan drugoga, u unutrašnjosti kod sama sebe, imajući neko čudesno opažanje i vodeći neki božanski život» itd. Glavni razlog zbog čega je Plotin proglašen za zanesenjaka je njegovo shvaćanje da Božju bit predstavlja samo mišljenje, jer je ona u mišljenju prisutna. (S tim u vezi stoji stav da samo u spekulaciji Bog realno postoji.) Na ovom mjestu Hegel vuče paralelu s kršćanstvom: «Kad su kršćani o Bogu tvrdili da je on na jedan čulan način jednom bio prisutan, u jednom određenom vremenu i na jednom određenom mjestu, - ali isto tako da se on neprekidno nalazi u svojoj općenitosti i predstavlja njezin duh, tako Plotin uči da je apsolutna bit u mišljenju samosvijesti prisutna i da se u njemu nalazi kao bit, ili da je samo mišljenje ono što je božansko.» (isto, str. 39) Nije riječ o osjećaju ili opažanju, nego o zamišljanju i poimanju Boga. I dalje: « Ideja Plotinove filozofije je intelektualizam, ili neki uzvišeni idealizam…»

Na drugom mjestu Hegel kaže da je filozofija u mišljenju i pojmovima razvila ideju da je Apsolutno biće općenito prisutno kao duh, te ujedno neposredno bivstvujuće u pojedinačnoj samosvijesti. Znanje o najvišem biću kao duhu filozofiji pripada samo ako je spoznato. Inače prelazimo u svijet religije, u kojem je Apsolutno biće predmet opažanja. U religiji Bog je samo predstavljen, ali nije pojmljen. «U stvari filozofija ne radi ništa drugo do to što poima ovu ideju kršćanstva» - kaže Hegel (isto, str. 11) Sasvim u duhu svoje filozofije Hegel razvija misao kako je Apsolutni duh ono vječno sebi jednako biće (bitak?), koje se pretvara u nešto drugo, u kojem zatim spoznaje samo sebe. To pretvaranje vječnog bića u nešto drugo u kršćanstvu je predstavljeno kao stvaranje svijeta. Nije slučajno što se takva predodžba pojavila na mjestu na kojem su se miješale istočnjačke i zapadnjačke misli, mitologije i religije. Dapače, ništa se tu nije dogodilo slučajno. Bogu nije jednostavno palo na pamet da stvori svijet i u njemu se očituje. U pozadini svega leži ideja da je Bog samo to kretanje. Kretanje iz područja čistog mišljenja u svoje drugo (svijet) je na njemu samom, kao njegova vječna nužnost. Hegel kaže da Bog to ne čini izvanjski. Momenti njegovog pojavljivanja su u njemu samome. Takav izraz misli o Bogu pojavio se na strateškoj točki dodira Istoka i Zapada, kod židovskih filozofa platonovaca.

U članku o Plotinu Hegel se još jednom vraća čudima. O poznatim osobama svih vremena pričaju se razne priče i čarolije koje prije potiču iz vremena biografa, nego iz vremena filozofa o kojima je riječ. Hegel objašnjava zašto je tome tako: «Jer u cjelokupnoj tadašnjoj epohi vladalo je među kršćanima i neznabošcima ovo čudotvorstvo, pošto duh, povučen u unutrašnjost, ispunjen divljenjem prema beskonačnoj moći i uzvišenosti onoga što je unutrašnje nije uzima u obzir prirodnu povezanost događaja, te je sasvim predočavao zakoračivanje neke više sile u naš život.» (isto, str. 37). Riječ je, naime, o dobu Rimskog carstva, u kojem su se ljudi iz loše sadašnjosti povlačili u meditaciju, iz javne domene u privatnost. «Bezbožni, bespravni i nemoralni svijet nagoni duh da se vrati natrag u sebe» (isto, str. 9), što je stvorilo dobru podlogu za širenje kršćanstva. Jer, tek je u kršćanstvu došlo do potpunog oslobođenja duha koji dolazi k sebi.

Upotrebom Platonovih, Aristotelovih i Pitagorinih pojmova filozofi tog vremena izgradili su jedan inteligibilni svijet. Ljude je osvojila ideja koja je odjednom promijenila izgled svijeta, kaže Hegel: «Ta ideja, naime da Apsolutno biće ne predstavlja za samosvijest ništa tuđe…» (isto, str. 8), da Ono u svakom čovjeku ima udjela. Svaki pojedinac već samim svojim postojanjem ima vrijednost kao ljudsko biće koje svi priznaju, što je u zbilji za rimske građane važeće i kao pravni princip.

Iako to izričito ne kaže, jasno je da Hegel ovim stavovima daje do znanja što misli čudima staroga svijeta, čak i onima koja se vežu uz Isusovu povijesnu osobu. U teološkoj koncepciji čuda su važna, jer na osjetilni način dokazuju Isusovu neposrednu povezanost s Bogom. Ona mogu poslužiti kao dokaz da je Isus Bog. U filozofiji, međutim, čuda ne igraju nikakvu ulogu. Za nju je bitno da se duh kao vječni bitak u sebi razdvaja i pojavljuje u konačnosti. Za teologiju to predstavlja činjenicu stvaranja svijeta, pojavljivanja Boga u povijesti koji sad na osjetilni način postoji za svijet (i sve ljude u njemu). Za filozofiju to je nastupanje nužnih momenata u razvoju ideje, postavljanje određenja putem kojeg duh spoznaje samoga sebe.

Isusa Hegel ne obrađuje kao filozofa. Za židovskog rabbija preostaje, dakle, mjesto među učiteljima vjere i prorocima. No, za razvoj duha koji se nezadrživo kreće prema svojoj samospoznaji nije presudno povijesno pojavljivanje određene osobe. Bitna je ideja. Bog iz svoje vječnosti i mirnoće izlazi van tako što se razdvaja na sebe i svoga Sina. Sin poprima ljudsko obličje.

Samosvijest (pojedinačni čovjek) se identificira s mišljenjem, koje je po svojoj naravi božansko. Čovjek uspostavlja odnos s Bogom time što pripada inteligibilnom svijetu. Čovjek se saobražava k božanskom. To je bitno odnos spoznaje. Bog i čovjek u tom odnosu usporedno spoznaju sami sebe.(Čim razmišljam o Bogu, on postaje moj predmet. Čim se pojavljuje neko određenje o Bogu, na primjer to što se pojavio u svijetu - On omogućuje da ga se spozna. Dok ostaje daleko na nebu, u nedokučivim dubinama svemira - nespoznatljiv je.)

Drugim riječima, pojedinačna samosvijest (čovjek) i Apsolutno biće smještaju se u konkretnu cjelinu Bog-čovjek. A tek je cjelina istina. U kršćanstvu je ono jednostavno samo jedan moment, a tek je cjelina bog-duh. Nastupanjem kršćanske ere važi kriterij: Bog-otac sam za sebe, prije stvaranja, je općenit i apstraktan te nema istine (Parmenidu usprkos). S druge strane čovjek kao prirodno biće ostaje neposredan, još nije prožet Božjim duhom i prema tome nema istine. Pošto je Bog ono što je prvo, kaže Hegel, to odnos Boga i čovjeka zavisi od njega. Zato, da bi se znala istinitost tog odnosa, mora se ponajprije poznavati Boga.

Sve nam može postati jasno već s pomoću Hegelovog kategorijalnog aparata. On nas uči kako da upoznamo istinu konkretnog, živog Boga. Ako pročitamo njegove knjige, upoznat ćemo mudrost i «nećemo okusiti smrt», kako kaže Isus u prvom stavu Tominog evanđelja. Ali što nama vrijedi ako je Hegelu sve bilo jasno? Svatko od nas kao duh mora posvijestiti svoj odnos s Bogom. Vlastitim snagama od sebe stvaramo slobodnog čovjeka i vjernika.

Do toga je u bitnome stalo i Kierkegaardu. Izvršiti kretanje u vlastitoj svijesti, čime će se naš duh izdići iznad svakodnevnog života u zajednici. Snagom apsurda uzdići se iznad racionalnog i očajavajućeg u egzistenciji pojedinca. Zadobit će vjeru. Za Hegela zadatak je steći znanje o sebi i božanstvu. Izmiriti se s Bogom, postaviti se u cjelinu u kojoj su Ja i Bog njezini momenti.

Kršćanstvo je donijelo ideju o konkretnom, živom Bogu, koje se putem Sina pokazuje čovjeku. Za teologiju (Palvovu?) Bog je ono vječno, istinito koje se u sebi razdvaja i pomoću tog svog novog organa silazi u svijet kao ono drugo. Bog proizvodi svijet, čime tom drugom (čovjeku) omogućuje da ga spozna.

Tu ideju filozofija je preuzela i razradila. Pojavljivanje božanstva shvaćeno je kao odredba (određenje) u procesu spoznavanja Boga. Pošto se radi o njegovoj djelatnosti, to drugo je njegovo drugo, njegov proizvod. Filozofija kršćansku ideju dovodi do pune svijesti. Iz predodžbe i osjećaja dovodi ju do konkretnog pojma: Bog-Sin-Duh-svijet-čovjek. Silazak jednog znači uspon drugog, a cjelina tek jest istina.

Za grčke filozofe ovaj svijet je svijet privida i nestalnosti, a istina caruje u svijetu koji dohvaćamo umom. Kad su Anaksagoru pitali zašto ipak smatra da je vrijedno njegovo postojanje, on je odgovorio: «Zbog promatranja neba i ukupnog reda kozmosa.» Grčki mudrac tek se smrću uspinje u carstvo istine. Zato je rečeno da su putovi u Had odasvud isti.

Hegel kaže da je kršćanstvo donijelo revoluciju u svijetu, jer je dozvolilo da se Bog objavi svijetu. Svijet više nije carstvo pukog privida, već istina sudjeluje u njemu. Svijet je bivanje. Više se ne mora čekati prelazak u Had da bi se približili božanstvu. Čovjek se saobražava k božanskom za života. Za života on uči kako spoznati Boga.

Nebitno je da li je Isus činio čuda ili nije. Kako reče Rudolf Bultmann, za uspostavu vjere dovoljna je gola činjenica (stav) razapetog Krista. Dovoljno je posegnuti u židovsku tradiciju da bi se našla ideja Sluge Patnika. Sluga Jahvin svojom smrću daje zadovoljštinu za grijehe naroda i biva od Boga proslavljen. Stara Izaijina teologija zasniva se na stavovima da je Bog Sveti, Jaki, Moćni, Kralj. Čovjek je grešan. Bog za grijeh traži zadovoljštinu.



drazen-pavlic @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 3, 2008
Knjiga «Isusovo ubojstvo» Jacquesa Paternota u Francuskoj se pojavila 1999., a u Hrvatskoj je u izdanju Orakula izašla pod naslovom «Tko je ubio Isusa?» godine 2001. U knjizi Paternot izvodi zaključak da je Isusa dala smaknuti mala grupa svećeničke mafije unutar jeruzalemskog Hrama, većinom saduceji. On kaže da mu nisu mogli dozvoliti da živi, jer je ugrožavao previše interesa. Paternot se predstavlja kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom u upravljanju velikim poduzećima i međunarodnim odnosima. Zbog toga on znade ono što ne znaju teolozi, filolozi i arheolozi, naime, da ekonomski interesi igraju prvorazrednu ulogu u povijesnim događajima.

Paternot detaljno razlaže historijske okolnosti da bi opisao odnose snaga u Jeruzalemu, Palestini i na rimskom carskom dvoru koji su uvjetovali takav razvoj događaja. Isus nije žrtva kolektivnog linča židovskog naroda. Vještim igrama i smicalicama svećenici oko Kajfe natjerali su Poncija Pilata da razapne Isusa. Kajfa je najodgovorniji među ubojicama, a Pilat je suučesnik. Da bi dokazao svoje mišljenje, autor navodi Isusove riječi prema Evanđelju po Ivanu: «Zato o n a j ima veći grijeh koji me je predao tebi.»
Isus ne kaže «oni», nego «onaj» u trećem licu jednine, čime jasno ukazuje na Kajfu, primjećuje Paternot.

Paternot Kajfu ne osuđuje olako. Pita se on da li je Kajfa bio iskren kad je mislio da je Isusova smrt u interesu židovskog naroda. (Kolike smrti su se od tih vremena dogodile u «širem» interesu!) Navodi oprečna mišljenja o tome da li je Hitler provodeći državne zločine iskreno vjerovao da radi u interesu njemačkog naroda. Engleski povjesničar Trevor Roper mislio je da jest, neki drugi smatraju da je Hitler bio pod utjecajem mračnim unutarnjih poriva. U Kajfinom slučaju stvar je jednostavnija, kaže Paternot: on je mislio da radi u interesu Izraela, koji su se u konkretnom slučaju idealno složili s njegovim privatnim interesima.

Svoje zaključke Paternot izlaže na slijedeći način. Godine 1948. Vrhovni sud Izraela pozvan je da izvede reviziju procesa Isusu Kristu. Ben Gurionov savjetnik Haim Cohen ponovno je pregledao spis, nakon čega se Sud proglasio nenadležnim. Zato jer suđenja nije ni bilo! Duga je lista neregularnosti koje se, da je suđenja zaista bilo, jednostavno nisu mogle dogoditi. Rasprava je održana noću, uoči sabata, što nije bilo dozvoljeno. Sinedrij nije bio u punom sastavu. Suđenje je održano u privatnoj kući. Bili su pozvani samo svjedoci optužbe. Tadašnje židovsko pravo, koje je kasnije unijeto u Mišnu (pravni kodeks) optuženiku je jamčio velike mogućnosti za obranu. U svom procesu Isus nije imao odvjetnika, štoviše tijekom ispitivanja svirepo su ga tukli. To su razlozi zašto je Cohen zaključio da pravog javnog suđenja nije bilo, bar ne onakvog kako su ga opisali evanđelisti. Prema tome, evanđelisti su bili prevareni ili su u cilju vjerske propagande svjesno iskrivljeno prikazali događaje, misli Cohen.

Nakon što su Isusa ispitali u kući Kajfinog tasta Ane, koji je uživao veliki ugled kod Židova, odveli su ga u Kajfinu privatnu kuću, koja je bila 300 metara udaljene od palače Gerusija, gdje je normalno zasjedao Sinderij. A palača Gerusija bila je svega nekoliko koraka od Anine kuće. Dogodilo se to vjerojatno oko jedan ili dva sata ujutro. Čak ni evanđelisti, primjećuje Paternot, ne spominju riječ Sinedrij. Zaključuje da su oni znali da Isus nije izveden pred službeni organ, nego pred ad hoc sud. Kad je Isus tijekom ispitivanja ponovio da je Sin Božji, predsjedavajući prvosvećenik zaključio je sjednicu. Nije bilo potrebe da se pozivaju novi svjedoci, jer Isus je sam sebe osudio. Za krnje Veliko vijeće on je bio bogohulnik koji zaslužuje smrt. Sad je trebalo odigrati rimski dio procedure. Evanđelisti jednoglasno govore da je bilo rano jutro, jer je pijetao kukurikao. (Petrova tri iskušenja)

Židovske vlasti imali su, naime, stanovite ovlasti da ispituju i kažnjavaju optuženike koji su se ogriješili o židovsko pravo i moral, ali nisu imali pravo osuditi na smrt. Zato su režirali čitav niz okolnosti, da bi na koncu Poncija Pilata prisilili da osudi i razapne Isusa. To objašnjava zašto je sam sadržaj optužnice izmijenjen između židovske i rimske faze suđenja.

U predvorju guvernerove rezidencije, gdje se odigralo rimsko suđenje, moglo je biti najviše pedeset ljudi: pripadnici čete, članovi suda i nekoliko članova posluge iz kuće prvosvećenika. Njihov zadatak bio je naprave dovoljnu buku, da bi u danom momentu impresionirali rimskog prefekta. Poncije Pilat je putem svojih doušnika već otprije znao je da Isus nema političkih ambicija, da je kao drvodjelja redovito plaćao porez i da je drugima preporučivao da plate caru njegove poreze. Međutim, sad je Kajfa promijenio točku optužnice. Umjesto vjerskog, sad je Isusov zločin bio politički – kaže Paternot. Navodi Kajfine riječi: «Taj čovjek stvara narodu patnje i zavodi ga pozivajući ga da ne plaća poreze tvrdeći čak da je on kralj.» Sad Pilat više nije mogao odbiti suđenje na temelju rimskog prava. Evanđelja ne navode da su razgovoru između Pilata i Isusa prisustvovali tumači ili prevoditelj, a Pilat nije znao aramejski. Prema tome, razgovor se odvijao na grčkom. Pilat opet nije vidio razloge zbog čega bi trebao osuditi Isusa, jer za političkog realistu, kakav je bio rimski prefekt, ambicija koja govori o dolasku Kraljevstva Božjeg nije ozbiljna i zabrinjavajuća. Pilat je Isusa smatrao dobrodušnim vizionarom. Pokušao se otarasiti afere tako što je Isusa poslao Herodu, koji je odsjeo u obližnjoj palači. Međutim, tetrarh Herod odbija riješiti stvar i Isusa vraća Pilatu. Pilat je zaprepašten tolikom mržnjom svećenika prema Isusu. Nije mu jasno zašto toliko uporno žele osuditi jednog od svojih. Da bi dobio na vremenu, naređuje da jedan legionar išiba Isusa. Nadao se da će Židovi biti zadovoljni s tom kaznom. U taj čas iz dvorišta su se začuli povici one pedesetorice: «Razapni ga. Oslobodite Barabu!» Sad se Pilat uplašio. Iako je došao iz Cezareje u pratnji 1000 legionara, znao je da je to malo u pretprazničkom Jeruzalemu, u koji se sjatilo stotinu tisuća hodočasnika naoružanih toljagama i mesarskim noževima za klanje žrtvenih janjaca. Povijest je dala za pravo Pilatu. Nekoliko godina kasnije Židovi su s ravnih krovova svojih kuća kamenjem zasuli četu prokuratora Gesija Flora i poubijati sve legionare.

Vratimo se suđenju. Napokon je Kajfa upotrijebio svoj zadnji argument. Rekao je: «Mi nemamo drugog kralja do imperatora Tiberija!» Sad je Pilat shvatio svećeničku igru. Ako židovski lobi obavijesti cara da su ljudi vjerni Tiberiju njemu izručili agitatora koji se predstavljao kao kralj i time uvrijedio njegovo veličanstvo, te koji je bunio narod, a on Pilat ga je svejedno pustio…stvari bi po njega mogle ispasti loše. Odlučio je da će radije žrtvovati nevinog Isusa nego svoju karijeru.

Ujutro oko deset ili jedanaest sati Isusa su odveli na Golgotu. Razapet je oko podneva, a izdahnuo je oko tri poslije podne. Uzrok smrti vjerojatno je bio plućni edem. Isus je umro brzo jer je bio iscrpljen. Nije spavao već 36 sati, pretukli su ga već čuvari Hrama, a legionar ga je bičevao. Putem je morao nositi patibulum (prekriženi komad grubog drveta s rupom u sredini). Prema drugom objašnjenju, Pilat je naredio centurionu Longinusu da ga probode kopljem i skrati mu muke. «Potekoše voda i krv, što potvrđuje prisustvo edema. Zaista lijepa legenda, koju nije bilo moguće provjeriti i potvrditi niti jednom historijskom činjenicom» - kaže Paternot.

U svojoj knjizi Paternot odgovara na klasično policijsko pitanje: tko je imao motiv za Isusovo ubojstvo? Prije same akcije veliki svećenici dulje vrijeme su pratili Isusovo javno djelovanje. Nimalo im se nije sviđao rast njegovog utjecaja kod naroda. Mase su ga već smatrale Mesijom. Svjetina bi mogla izazvati nemire i razaranja, slična Isusovom razbacivanju bankarskih tezgi u predvorju Hrama. U nastavku bi se, u strahu od širenja nemira, uznemirili Rimljani, te bi mogli ukinuti izgrađeni hramski financijski sustav. Da bi mogli ostvariti svoj naum, svećenici oko Kajfe su vrebali priliku da Isus dođe u Jeruzalem, dakle pod jurisdikciju njihovog suda. Ali, da su ga uhitili sedam dana prije ili poslije, njihov plan opet ne bi bio ostvarljiv. Morali bi održati pošteno suđenje, koje bi bilo potpuno neizvjesno. Također, rimski prokurator imao bi daleko širi manevarski prostor, te ga vjerojatno ne bi osudio. Svećenici su izabrali događaje uoči Pashe, kad će u gradu istovremeno biti Isus, Poncije Pilat, Herod i stotinu tisuća hodočasnika. Pilat će zasigurno učiniti sve da u korijenu suzbije moguće nemire. Osim toga, Kajfina mafija ucijenila je Pilata mogućom upotrebom moćnog židovskog lobija u Rimu, koji od cara može tražiti da ga smijeni. Paternot ovim riječima iznosi svoje pretpostavke o situaciji u kojoj se našao Pilat:
«Pilat, čije je sve tajne pobude (Kajfa) znao, također je znao djelovati. Retrospektivno promatrano, Kajfa je bio ponosan na sposobnost s kojom ga je izigrao. Uzalud je Pilat imao titulu prefekta, bio je samo podčinjeni službenik. Oženio se dobro, to je istina, ali on zaista ne pripada visokom rimskom društvu i nema titulu prokuriste. Od tada, između straha od pobune i prijetnje židovske utjecajne mreže u Rimu, brižljivo pripremanom i usklađenom kampanjom, on se našao u škripcu i njegove reakcije su se unaprijed znale.» (navedeno djelo, str. 141.)

Paternot se slaže s Haimom Cohenom da suđenje nije održano. U židovskom dijelu procesa dogodilo se tek urotničko batinanje Isusa. Ali se ne slaže da su evanđelisti bili dezinformirani, te da su namjerno ili slučajno krivo prenijeli događaje. On misli da su četiri evanđelista događaje prenijeli vjerno, jer se događaji jednostavno nisu mogli drugačije odigrati. Kajfi nije odgovaralo bilo kakvo ubojstvo, recimo iz zasjede. Bilo je potrebno sramno mučenje na križu, da bi se narod uvjerio da Isus nije bio Mesija. Zar blagovjesnici ne navode zlurade riječi razapetog razbojnika: Gdje ti je sad tvoj Otac na nebu da te spasi? Narod se oduvijek nadao da će doći Mesija, uz kojeg će biti Bog. Kao što je bio uz Mojsija kad je ovaj izvodio svoj narod iz egipatske pustinje! Da je Isus bio Mesija, on koji je spašavao druge, kaže Paternot, sišao bi i sam s križa (usporedi Evanđelje po Marku 15, 32). Dvojica Isusovih učenika su ga i poslije uskrsnuća pitala: «Hoćeš li se sada popeti na prijestolje?»

Ipak, da bi se Kajfi osvetio što ga je pobijedio na diplomatskom i političkom polju, Poncije Pilat je na drvenoj bijeloj ploči, koja je služila kao natpis na grobu, dao napisati: «Isus iz Nazareta, kralj židovski.» Kajfa se prepirao, ali je Pilat strogo odgovorio: »Što je pisano, pisano je.» Zatim je bogatom trgovcu i članu Sinedrija Josipu iz Arimateje prije uobičajenog roka predao Isusovo tijelo, da ga ovaj priredi za ukop. Bilo mu je čudno da Josip daje svoju grobnicu iskopanu u stijeni uz velike troškove jednom vidovitom probisvijetu Isusu: «Ali, tko će razumjeti te Židove?» - mislio je vjerojatno Pilat. Nakon tog događaja Kajfa će budno motriti na Josipa od Arimateje i Nikodema.

Cohen je svoje zaključke dovršio godine 1965. Pošto po židovskom pravu onog vremena do suđenja na opisani način nije moglo doći, pomislio je da se Veliko vijeće sastalo noću zbog toga da očinski ukori Isusa, koji je riskirao život time što je omalovažavao i ismijavao Rimljane. Isusa su pogubili Rimljani, jer je on bio zelot, politički radikal koji se predstavljao kao Mesija, obećavajući oslobađanje Palestine od zavojevača. Sad Cohen vrlo pronicljivo iznosi svoj krajnji izvod: kad Isusov nasilni pokušaj preuzimanja vlasti nije uspio, kad je Isus umro, njegovi učenici na genijalan način politički poraz preokreću u religioznu pobjedu. Proglašavaju da Isus nije došao da bi donio kolektivni politički spas, nego pojedinačno moralno i duhovno spasenje. Na pitanje zašto su evanđelisti lagali, Cohen odgovara: da bi opravdali Rimljane. Evanđelisti su svoje izvještaje pisali debelo nakon Isusove smrti, u vrijeme kad su apostoli izvodili preobraćenja širom carstva. U toj situaciji bilo bi neumjesno povrijediti Rimljane da su razapeli Mesiju, jer su oni unatoč svojoj vjerskoj tolerantnosti u svakom trenutku mogli zabraniti širenje nove vjeroispovijesti. Svaliti krivicu na Židove bilo je daleko lakše.
drazen-pavlic @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.