Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - lipanj 2009
ponedjeljak, lipanj 29, 2009

Pošto je očigledno da vrijeme nije ništa, pokušalo se odrediti što jest vrijeme. I rečeno je da ono daje da ima vremena. Gledajući na ono što nam se pokazuje kao vrijeme, Heidegger još jednom podvlači da je sadašnjost u smislu prisutnosti toliko različita od sadašnjosti u smislu sada. Prema tome je sadašnjost kao prisutnost pravo vrijeme, iako ono nema na sebi ništa od uzastopnosti i izračunljivosti niza sada. Da se ne promaši stvar s biti vremena, potrebno je izbjeći predodžbu o tome da je prisutnost nešto kao trajanje, u smislu vremenskog razmaka od jednog do sljedećeg sada. U prisutnosti treba zamjećivati boravljenje i boravak. Već je rečeno da čovjek svoje prisuće ili svoj život, kao i prisutnost svega ostalog prima kao dar. Kad čovjeka ne bi dostigao taj dar, bitak bi ostao skriven, a čovjek bi bio isključen iz tog dara kao onaj koji razabire ono što se u prisutnom pojavljuje. Čovjek tada ne bi bio čovjek.

Uvođenjem čovjeka u priču o vremenu približili smo se rješenju zagonetke više nego što mislimo, kaže Heidegger. Kao što čovjek razabire prisutnost u svojoj sadašnjosti, isto tako u onom ne-više-sada ide ga i odsutnost mnogočega. I to odsutno na neki način prisustvuje, «naime na način bilosti koja nas ide. Bilost ne izostaje kao puko prošlo iz pređašnjeg sada…U bilosti pruža se prisuće.» (isto, str. 431) Isto tako odsuće nas ide i u smislu onoga još ne sadašnjega ili onoga što nam predstoji. Pomodni način izražavanja kaže da je budućnost već počela. Međutim, to je pogrešan način izražavanja, jer budućnost je uvijek već na neki način tu. Ona prisustvuje neposredno na isti način kao bilost. (Ono što je bilo daleko je više od pukog prošlog.) Tako se jedinstvo vremena ostvaruje u mnogoslojnosti koju čine: prisutnost, nazočnost, bilost, prišašće…Rečeno na drugo način, «nije svako prisuće, začudno, nužno sadašnjost.» (isto, str. 432)

Svi vidovi prisuća - sadašnjost, bilost i budućnost dostižu nas, jer se pružaju u vremenu. «Nadolaženje, kao još ne sadašnjost, pruža i pribavlja istodobno ne više sadašnjost, bilost, i obratno, to bilo seže u budućnost. Taj izmjenični odnos pruža i pribavlja istodobno sadašnjost.» (isto, str. 432) Ta istovremenost i uzajamno pružanje jednog drugome je vrijeme. Bilost, budućnost i sadašnjost si supripadaju. One si pružaju prisutnost. Uzajamno se osvjetljuju i suigraju svaka sa svakom. Iz te igre nastaje tek pravo vrijeme, kao nova kvaliteta u odnosu na linearno vrijeme uzastopnog niza sada. Pravom je vremenu svojstveno ono što nazivamo dimenzijom ili protežnošću, odnos koji smo naslijedili iz našeg razumijevanja trodimenzionalnog prostora. Dakle, pravo vrijeme je trodimenzionalno. Štoviše, ta suigra triju vremena je njegova četvrta dimenzija.

Već smo rekli da je neuhvatljivost vremena čovjek uvijek pokušavao riješiti tako što je vrijeme stavljao u odnos s nekim specifičnim procesom, recimo hodom kronometra. Može se reći da je ovdje vrijeme određeno odnosom prema razabiranju bitka ili uprisućivanju čovjeka. A potonje može značiti skrivajuće pružanje čovjeka između bitka i ništa. U tjeskobi svoje egzistencije čovjek izdržava blizinu bitka i ništa. U svakom slučaju vremena nema bez čovjeka (duše, svijesti, duha). Čovjek «može biti čovjek samo stojeći unutar trostrukog pružanja i izdržavajući blizinu koja to pružanje …određuje.» (isto, str. 435)

U razmatranju koje slijedi valja još izbjeći opasnost da se iz onoga daje da bitka ima i onoga daje da vremena ima oblikuje neka neodređena moć, «koja treba izvršiti svekoliko davanje bitka i vremena.» (isto, str. 435)

Unatoč svim pokušajima razjašnjenja Ono daje da ima ostaje neodređeno i zagonetno. Čovjek je pred njime bespomoćan. U Heideggerovom originalnom govoru ono se pokazalo kao «pućenje bitka, kao vrijeme u smislu svjetlećeg pružanja». (isto, str. 436). Naša nemoć dolazi odatle što nas jezik, odnosno gramatika, zavode na krivi put. Pitamo se što je to što daje da ima i zbog građe rečenica pomišljamo na neki subjekt. Ali postoje bezlične rečenice. No, u njima se Ono ipak podrazumijeva. Primjer je njemački izraz es regnet, latinski pluit, francuski il pluit, hrvatski kiši. Isto tako riječ: treba. Ovdje nije riječ o iskazima u obliku rečenice sa subjektom i predikatom. To skriveno Ono u izrazu «ono daje da ima» valja misliti iz načina davanja kao usudnog uputa, kao svjetlećeg pružanja, kaže Heidegger. Usud i svjetleće pružanje supripadaju.

(Mogli bismo nadovezati razmišljanje da je «ono daje da ima» zamjena za Boga. Imenovanjem «onog daje da ima» uspostavili bismo nešto osobito, neku neodređenu moć koja daje bitak.)

Vrijeme i bitak dakle pripadaju jedno drugom. Tu pripadnost nazivamo stjecaj (Das Ereignis-događaj, zgoda). On obje stvari donosi u njima navlastito i čuva i drži u njihovoj supripadnosti. Taj sudržaj stvari je stjecaj. Bitak i vrijeme stječemo iz njihovog odnosa.

Bitak pripada u stjecanje. Biće stječe bitak radije nego ništa. Bitak je dar. Moglo je i ne-biti. Ali stjecaj nije obuhvatni nadpojam pod koji se bitak i vrijeme mogu svesti. Ovdje ništa ne znače logički rangirani odnosi, pojašnjava Heidegger. (isto, str. 440) U pružanju bilosti i nadolaženja (budućnosti) igra uskraćivanje i ustezanje sadašnjosti. To je samoizmicanje ili izmak. (isto, str. 441) Moguće je stjecanje ali isto tako i rastjecanje.

Čovjek razabire bitak boraveći u četverodimenzionalnom vremenu i tako dolazi u svoje vlastito.

Gore rečeno ne kaže ništa, ukoliko se kazano čuje i preslušava uz pomoć logike. (isto, str. 442) To prastaro, koje u jednom drugačijem is-kazivanju valja misliti, krije se u grčkom imenu aletheia (otkrivenost, neskrivenost). Ono se ne dohvaća iskazima, jednim predstavljajućim mišljenjem, nego kazivanjem. Utoliko je ovo predavanje nedostatno.

Grčka riječ Aletheia ili otkrivenost je počelo i lajt motiv sveg zapadnog mišljenja.
drazen-pavlic @ 13:58 |Komentiraj | Komentari: 0
Novost Heideggerovog promišljanja vremena možemo dokučiti iz predavanja Vrijeme i bitak kojeg je mislilac održao na Sveučilištu u Freiburgu 1962. godine. (vidi u:Heiddegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.)

Predavanje započinje s predgovorom u kojem Heidegger polazi od uobičajene predodžbe o filozofiji kao svjetskoj mudrosti ili čak uputi za blaženi život. On zna da njegovo predavanje neće pružiti neku probitačnu životnu mudrost i samim time neće pridobiti široki krug slušatelja. U tome neće pomoći ni ukazivanje na teškoće koje otežavaju razumijevanje. Dapače, većinu slušača će smutiti. Tome je tako jer niz iskaznih rečenica kojima se jedno predavanje mora služiti i njihova logička konstrukcija nisu dostatni za dohvaćanje problema kojim se predavanje bavi. Umjesto toga on slušatelje poziva da slijede tijek pokazivanja. (Kao da ukazuje na Wittgensteinovu misao da se o onom mističnom ne može reći ništa jasno reći, ali ga se može pokazati.)

Riječ je o pokušaju da se bitak misli bez bića. Od početka zapadnog mišljenja bitak, prisutnost i sadašnjost govore o istome. „Bitak je kao prisutnost određen vremenom.“ (isto, str. 420) Vrijeme i bitak uzajamno se određuju. Već je rečeno da je bitak kao prisutnost odnosno kao sadašnjost određen vremenom. No, važi i obratno. Kad čovjek umre, kažemo da je preminuo odnosno da je njegovo vrijeme minulo. Vrijeme protječe, ali ostaje kao vrijeme. Ostati znači ne izbivati, dakle prisustvovati. Zaključujemo da je vrijeme također određeno bitkom. Tako mišljenje zapada u proturječja iz kojih ga ne može izvesti prokušani lijek za koji zna filozofija, naime dijalektika. Umjesto da proturječje u Hegelovom stilu brže-bolje razrješujemo u nekom sveobuhvatnom jedinstvu, prostor i vrijeme nam valja brižno promisliti. To znači da se trebamo kloniti neispitanih predodžbi.

U korijenu riječi bitak i vrijeme nalazi se izraz „ono daje da ima“ bitka ili vremena. Prevoditelj Josip Brkić upozorava nas da prijevod bezličnog „Es“ u njemačkoj konstrukciji Es gibt (ima) ne pogađa točno ono što Heidegger misli. „Daje da ima“ dolazi od glagola geben-dati i glagolske imenice das Geben-davanje, te die Gabe-dar. Bilo bi preuranjeno ovdje predskazati da je u osnovi misao da je život dar, kojeg čovjek prima sa zahvalnošću.

Bitak kazuje prisuće, kaže Heidegger, a uprisućivanje vodi u ono neskriveno u kojem se pojavljuje bit sama. Prema grčkom korijenu riječi, radi se o otkrivanju ili o iznošenju u ono otvoreno.

U metafizici bitak se izlaže polazeći od bića, to jest kao njegov temelj. Heidegger napušta takvo usko shvaćanje u korist određenja bitka kao otkrivanja skriveno igrajućeg davanja, tj. „onoga što daje da ima“. Bitak se dakle ne iscrpljuje u bićima ovoga svijeta, uključujući i najviše biće ili Boga. U članku Kraj filozofije i zadaća mišljenja (objavljenom 1964. u zborniku Živi Kierkegaard) on filozofiju definira kao metafiziku koja misli biće u cjelini, dakle svijet čovjeka i Boga.

Za metafizičara i filozofa Bog je samo jedno od bića, istina najviše. Bog dolazi uvijek u odnosu s čovjekom, dok je Heideggeru stalo do pitanja o bitku koji važi neovisno od odnosa s bićima. Ako kažemo primjerice da je Bog ili transcendencija oslonac za čovjeka, onda smo Boga odredili polazeći od čovjeka. Odnosno, Bog jest po odnosu s čovjekom, samo kao taj oslonac. To mišljenje ne zanima što je i da li Bog jest prije i poslije odnosa s čovjekom (logički i vremenski prije i poslije). Zbog stava o nedokučivosti Boga Kierkegaarda su teolozi proglasili mistikom. Ono što Heidegger misli o bitku, naime da bitak jest neovisno o bićima te da se sav ne razdaje dajući bićima da jesu, Kierkegaard misli o Bogu: čovjek ne može dokučiti sve njegove dubine, a o Božjoj milosti ovisi koliko će darova čovjek dobiti. I kao što čovjek u Heideggerovom svijetu može dobrovoljno zastirati pogled prema bitku i prema biti svog vremenitog opstanka, tako i Kierkegaard zna da čovjek zadržava samostalnost duha čak i u odnosu na Boga, iako mu je on taj duh dao.

U otkrivanju i davanju bitak se ne razdaje, nastavlja Heidegger. On daje da ima, ali ostaje bitak. Bitak se preobražava. Bitak kao prisutnost razabiremo u svakoj jednostavnoj svijesti. I odsutnost (odsuće, dolazi od staroslavenskog suć-bit) ostaje određeno prisutnošću. U promišljanju bitka ne pomažu primjeri povijesnih mijena bitka, odnosno određenja i imena koja su mu dali filozofi od Grka do danas. To nisu slučajno iznijeta učenja, već je kroz bića filozofa progovorio bitak sam, pokušavajući iznijeti na vidjelo ono što se skriva u onome što daje da bitak ima. Oduvijek je bitak mišljen, ali je propušteno misliti to ima kao ono što daje da ima. Misleći čovjek ostao je na površno shvaćenoj Parmenidovoj rečenici: „Jest naime bitak.“ Ostalo je nemišljeno da se u tom „jest“ krije ono što daje bitak. „U tom esti (jest) skriva se Ono što daje da ima.“ (isto, str. 426) Misli se o daru, a ostaje nejasno ono što daje taj dar. Tako je došlo do toga da je bitak određen samo s obzirom na biće.

Bitak je davanje koje daje svoj dar, a samo sebe uzdržava i usteže. Takvo davanje Heidegger naziva pućenjem. (od njemačke riječi Schicken-poslati, otpraviti, uputiti, u smislu uputiti nekog na put. Nadalje to znači sudba, usud, i događaj, zgoda, povijest. Radi se o povijesnoj sudbini bitka u obilju njegovih mijena: bilo da je određivan kao logos, ideja, usija, energeia, substantia, actualitas, predmetnost, volja uma, ljubav, duh, moć itd. Kroz povijest tih mijena sve više se prikriva prvobitno usudno pućenje bitka kao prisutnosti. Pred mišljenjem stoji zadatak razgradnje tih prekrivanja.)

Bitak je kao prisutnost, sadašnjost, dakle obilježen vremenom. O vremenu i bitku imamo uobičajene predodžbe, ali nam oni ipak ostaju nespoznati. Kao primjer Heidegger navodi rečenicu: „U prisutnosti brojnih gostiju…“ Iako prisutnost, nazočnost može značiti i sadašnjost, ne možemo reći: „U sada brojnih gostiju…“ Moramo razlikovati sadašnjost u smislu sada od sadašnjosti u smislu prisutnosti. „Sadašnjost istodobno kazuje prisutnost. Mi međutim nismo navikli da ono vlastito vremena određujemo s obzirom na sadašnjost u smislu prisutnosti.“ (isto, str. 429) Navikli smo si vrijeme predstavljati iz sada. To imamo već kod Aristotela, koji kaže da sada svagda postoji. Ako je vrijeme jedinstvo sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, možemo reći da sada doista jest (biće), dok prošlosti i budućnosti nešto nedostaje (nisu ništa, ali nisu ni biće). Zato ih nazivamo: još-ne sada i više-ne sada. Vrijeme je po Aristotelu uzastopnost toga sada. Heidegger navodi Kantovu ocjenu da se radi o jednodimenzionalnom vremenu. Čim se pojavilo, svako sada odmah iščezava. S takvim vremenom može se računati. Možemo ga mjeriti. Ono nam je opipljivo u vidu sata. Kad kažemo: „Sad je osam sati“ u onom“sad“ mislimo na vrijeme. Još je Seneka uočio da ljudi vrijeme ne primjećuju zato jer je ne nevidljivo. Moderni kronometri i tehnička organizacija suvremenog svijeta daju čovjeku prividni osjećaj da vide i kontroliraju vrijeme. I Wittgenstein je uočio da vrijeme mjerimo tako da njegov tijek uspoređujemo s nekim drugim procesom, hodom kronometra itd. Ne mjerimo vrijeme sāmo.
drazen-pavlic @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 28, 2009
Heidegger, Kierkegaard i Seneka

Razmatrajući pitanje što jest vrijeme, Heidegger je preko Augustinovih ispovijesti došao do bića u njegovom bitku, ili do tubitka. To je ono što poznajemo kao ljudski život. Svi smo mi bića koja jesu u svagdašnjosti opstanka. Radi se uvijek o mojem biću i mojem opstanku. (Heidegger, Pojam vremena, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 51. i dalje)

Većinu ljudi u životu potpuno zaokuplja briga o unutar svjetskim stvarima. Heidegger kaže da se oni bave s onim što, dok im ono kako izmiče. Nije problem u tome što su ljudske spoznajne moći ograničene,što je spoznajni aparat nesavršen, pa im bitak vremena i života samog ostaje nedokučiv. Problem leži u samom biću čovjeka, koje odbija prihvatiti pravo pitanje. Čovjek pita što umjesto kako. On se gubi u mnoštvu poslova i stvari i tako propušta pravo pitanje o smislu svog bitka. Seneka bi rekao da čovjek trči za poslovima i stvarima u vremenu, a o vremenu samom ne razmišlja. Stoički mudrac kaže da je s vremenom problem što je nevidljivo, pa se čini kao da ga i nema. S druge strane ljudi puštaju da im dani prolaze kroz prste i propuštaju priliku da se suoče sa svojim ograničenim vremenom na zemlji. Kockaju se s nečim što je najdragocjenije, jer je nenadoknadivo.

S jedne strane pred bićem stoji realni problem: kako da sebe shvati prije nego li mu dođe kraj i prije nego je postalo sve što je moglo biti? Jer kad kraj nastupi, samo biće više nije. Čovjek je sa svojim životom uvijek na putu. „Prije toga kraja, on nikada nije navlastito ono što može biti: a ako jest, onda on više nije.“ (Heidegger, isto, str. 51) Tu ne pomaže iskustvo tuđe smrti. Kraj drugog čovjeka za mene doista može biti ništa, jer je bio sa mnom i dolaskom do svoga kraja više nije u mome sada.

Moja smrt nije nešto čime odjednom prestaje neki tijek. To je mogućnost koju svatko poznaje. Čovjek ima mogućnost da prihvati tu krajnju mogućnost sebe sama, naime da će umrijeti. Može ju također pokušati prikriti. On može prisvojiti ono što mu predstoji. To iščekivanje vlastite smrti je izvjesno, premda nitko ne zna kad će ona nastupiti. Heidegger kaže da krajnju mogućnost bitka karakterizira iščekivanje u izvjesnosti, koja je sa svoje strane potpuna neodređenost. On ljudski život određuje primarno kao „bitak mogućnosti izvjesne i pri tome neodređene svršenosti.“ (Heidegger, isto, str. 52)

Odbijanjem ili prikrivanjem činjenice nailazeće smrti čovjek dolazi u nelagodu. Čovjek zna da je smrtan, ali na to nerado misli. To znanje je potisnuo. Kod većine ljudi je tako. Seneka kaže da bi smrt pred očima morali ima mladići jednako kao i starci, jer nas ona ne poziva prema procjeni godina. S druge strane nitko nije toliko star da se ne bi smio nadati još jednom danu. Međutim, ako smo svjesni da će smrt jednom doći i prihvatimo tu činjenicu, počet ćemo svaki dan uređivati kao da je posljednji u nizu. Veselo ćemo prihvatiti ako Bog doda još i sutrašnji dan. Tko mirno očekuje sutrašnji dan, jer zna da je vrijedilo živjeti, taj „svaki dan ustaje da uzme svoj dobitak.“ (XII pismo Luciliju)

Ljudski život zasićen je nepreglednim nizom stvari i događaja, koji uspješno zastiru činjenicu da jednom više neće biti tu. Pravo odnošenje prema svom život bilo bi, naprotiv: pretjek tubitka u svoju svršenost. (Heidegger, isto, str. 52) Svijest o svojoj konačnosti i o neminovnom nailasku kraja Kierkegaard je izrazio na ovaj način: „Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti, nikada neće živjeti.“ (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 7) Otkriće da jednom više neću biti tu razgoni sve zakučatosti i radinosti. Svijest o svršenosti uzimlje sve sa sobom u ništa. Ta svršenost nije što. Ono što iscrpljuje se u spomenutoj radinosti i brizi o poslovima ovoga svijeta. Znanje o svršenosti je ono kako. Moj život bitno karakterizira izvjesnost moje smrti u neodređenoj budućnosti.



To znanje imaju dakako ljudi sa širokim pogledima i bez bavljenja filozofijom kad kažu: ne vezujem se za svoje stvari jer ih ne mogu podnijet u grob. Narod kaže: čovjek se rodio gol i gol će umrijeti. Seneka je dodao da ne vrijedi kukati zbog loše sudbine u životu, naime što se nema više, jer svatko za života ipak stekne više od onoga s čime se rodio. Tu bi se mogle ispričati razne zgode o tvrdicama, koji su zarađeni novac uskraćivali ljudima oko sebe. Nakon njihove smrti potrošio ih je netko kome su se oni najmanje nadali. Na opatijskom lungo mare naišao sam na višejezični natpis koji su ugostitelji namijenili umirovljenicima iz bogate Evrope. „Ne štedite na sebi. Znajte da će vaši nasljednici novac koji ste mukotrpno uštedjeli brzo i lakoćom potrošiti.“ Najbizarniji su slučajevi bogataša koji su umrli, a da nikom nisu ostavili podatak gdje su pohranili novac. Očigledno nisu imali namjeri umrijeti. Bar ne još. Obitelj bivšeg vlasnika Dinersa Hrvatska angažirala je privatne istražitelje i najpoznatije forenzičare novčanih tokova iz Londona da bi otkrila gdje je pokojnik deponirao novac dobiven od prodaje kompanije. Za sada potraga nije dala rezultata.

Ljudi i bez filozofije znaju da su upali u zamku suvremenog doba, u kojem je njihov izvorni život izložen postvarenju. Bez obzira na to koji vid ovog otuđenja poprima pretežni utjecaj: potrošačka kultura, idolatrija, radoholija, karijerizam, korupcija, terorizam, droga… Dodajmo u postheideggerovskom dobu još totalni utjecaj medija koji ima učinak ispiranja mozgova i nametanja lažnih potreba. Ljudi su svjesni pogubnih utjecaja moderne znanosti i tehnike, ali ne znaju kako iz njihove zamke izaći van. Prvi korak je da postanemo svjesni od kuda smo došli, u razlici spram toga gdje smo stigli. Tome nas uči Heidegger.

Seneka u pismu Paulinu O kratkoći života kaže da je potreban čitav život da bi se naučilo kako živjeti i umrijeti. Imamo vremena za sve, samo ne za sebe. Nitko ne cijeni vrijeme već ga rasipamo kao da je badava. No za smrt svatko mora naći slobodnog vremena. Onaj tko sebi posveti svaki trenutak može reći da mu ništa nije izmaklo i da je živio dovoljno dugo. (Seneka i Epiktet, Nova Akropola, Zagreb, 2005., str. 25 i dalje) Seneka je poznavao mnoge ljude koji su odbacili sav teret po strani: bogatstvo, posao, zadovoljstva…ali ipak do kraja svojeg života nisu naučili živjeti. Na pitanje može li se od filozofije naučiti kako živjeti Seneka odgovara da samo oni ljudi stvarno žive, koji čitaju filozofska djela. „Oni svaki vijek sjedinjuju sa svojim; sve godine koje su prošle prije njih dodatak su njihovim zalihama.“ (isto, str. 39) Tako prisvaja najljepše stvari koje su plod misaonog napora drugih ljudi u dugom vremenskom razdoblju.



Moja svršenost, nastavlja Heidegger, nije događaj u mojem životu. Ona je svoja svršenost, a ne neko što koje se stječe. Ta svršenost je kako. Ovdje Heidegger misli isto što i Wittgenstein u glasovitom Tractatusu kad kaže: „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.“ (stav 6.4311) Čovjek pretječe toj svršenosti, to znači razmišlja o svom kraju koji će nastupiti jednog dana, prije ili kasnije, te svaki dan uzima kao Božji dar i raduje se životu. Tek na taj način postaje tubitak vidljiv u svojem kako, kaže Heidegger. „Pretjek ka svršenosti jest zalet tubitka prema svojoj krajnjoj mogućnosti.“ (isto, str. 52) Ako je taj zalet ozbiljan, čovjek će biti bačen natrag u još-tu-bitak sebe sama. Zadobit će sebe. On će u svojoj svakodnevici, u kojoj on još jest, prepoznati to kako i oduprijeti se svoj uposlenosti i svom pogonu koji prijete da smrve njegovu ljudskost.

Suočenje sa svojom svršenošću na način da spoznamo to kako dovodi me nemilostivo na susret sa samim sobom i time u nelagodnost. Bit čovjeka je u tome da je smrtan, a mnogi se ne ponašaju tako. Tko to zna i prihvaća, živi u skladu sa svojom biti. „Tek današnji proroci polažu pravo na to, da tubitak tako organiziraju, da ovo kako njega samog biva zastrto.“ (Heidegger, isto, str. 53)

Doista živi (filozofskim rječnikom: istinostno je egzistentan) onaj tko se drži u tom pretjeku prema svojoj smrti, koja je njegova izvjesna budućnost. Kroz tu svoju budućnost čovjek se vraća svojoj prošlosti i sadašnjosti. Tubitak, ili ljudski život, je vrijeme sāmo, ne u vremenu – naglašava Heidegger. Ta budućnosnost je način bitka čovjeka. U tom načinu on ima svoje vrijeme. Onaj tko nema vremena živi u lošoj sadašnjosti onog uvijek sada. On se iscrpljuje u nemiru, trčkaranju, poslovnosti, galami.

O istoj stvari razmišljali su i drugi. Kierkegaard u Ponavljanju kaže: „Tko bi poželio da ga pokreće sva ta prolaznost, novina, što uvijek razmekšava dušu zadovoljstvima!“ (isto, str. 7) Tko u svoj svakodnevni život pušta ovu budućnosnost, ona mu uzvraća tako što mu „daje vrijeme, tvori njegovu sadašnjost i pušta da se prošlost ponovi u onome kako svoje odživljenosti.“ (Heidegger, isto, str. 53)

Heidegger zaključuje da je temeljni fenomen vremena budućnost. To je određenje shvatljivo samo ako se ima u vidu da izvorno odnošenje prema vremenu nije mjerenje. Vraćanje u pretjek nema nikakve veze s vremenom koje se troši i s vremenom koje je dosadno. „Svagdašnjost se odlikuje time da iz pretjeka u navlastito vrijeme ima za sebe svagda sve vrijeme.“ (Heidegger, isto, str. 54) Vrijeme ne može biti dūgo i izvor dosade, jer izvorno vrijeme nema duljine. Ako živimo svaki trenutak kao da je posljednji, tek tada živimo. Ako svaki novi dan prihvaćamo kao dar. (Seneka) Kierkegaard kaže o Prometeju: „Svakoga dana bilo mu je sve ponuđeno jer je svaki dan bio posljednji.“ (Kierkegaad, isto, str. 17) Tko se iz pretjecanja navraća u svoju svršenost, on zahvaća navlastitu mogućnost svakog trenutka kao ono što je sada izvjesno. (Heidegger, isto, str. 54) Pošto budućnosnost daje vrijeme, jasno je da je pitanje o koliko vremena, te dokle i kada, vremenu neprimjereno.

Čovjek koji računa i pita koliko vremena nikad nije pri vremenu u njegovoj navlastitosti. Pitajući kada i koliko čovjek gubi svoje vrijeme. On živi sa satom i neprestano govori da nema vremena. „Gubiti vrijeme, a sebe još k tome snabdjeti satom! Ne provaljuje li ovdje nelagoda tubitka?“ (isto, str. 54) On se zapravo pita što mu još preostaje kao sadašnjost. Tko svodi vrijeme na koliko uzima ga kao sada sadašnjosti. (isto, str. 55) On je sav zaokupljen u skrbi za neko sadašnje što. „Tubitak bježi pred onim kako i prianja uz ono svagdašnje sadašnjeg što. Tubitak jest ono što ga brine; tubitak jest svoja sadašnjost. Sve što se stječe u svijetu, stječe mu se kao istrajanje u sada.“ (isto, str. 55) Čovjek koji iz dana u dan brine za svoje što (stvari, novac, karijeru…) sam postaje ta stvar. Čovjek koji skrbi samo o sadašnjosti „istraje pri tome što ga brine“. Takvom uskoro dani postaju mrski i dosadni. Onome koji u sadašnjosti nikad nema vremena vrijeme postaje prazno. Naprotiv, čovjeku koji se neprestano vraća u pretjek od onoga što je svršeno, vrijeme nikada ne postaje dosadnim. Onaj prvi bi htio stalno susretati nešto novo u vlastitoj sadašnjosti (pokreće ga novina, prolaznost, zadovoljstva). „Svaki dan živi sa satom, to znači: skrbljenje se bez prestanka vraća na sada; a to znači: odsad dotad, do slijedećeg sada.“ (isto, str. 55) On pita koliko mu preostaje kao sadašnjost. (Kao budućnost i prošlost vremena imam na pretek.)

Sat pokazuje ono sada, „ali nijedan sat nigda ne pokazuje budućnost, nego uvijek samo prošlost.“ (isto, str. 56) Kad pomoću sata nastojim odrediti buduće događaje, određujem zapravo koliko mojih sada trebam čekati do tog očekivanog budućeg sada. Dakle, tu nema prave budućnosti.Vrijeme dostupno preko sata uvijek je sadašnje. U vremenu mjereno satom, prirodnim ili umjetnim, prošlost je ne-više-sadašnjost, a budućnost još-ne-sadašnjost. Prošlost je nepovratna, a budućnost neodređena.

Vrijeme koje se sastoji od neprekidnog niza sada smjera iz beskonačne budućnost u nepovratnu prošlost. (Heidegger, isto, str. 56) Takvo vrijeme nije obrativo. Ono polazi od homogenog niza točaka sada. Gleda iz budućnosti u sadašnjost, a iz sadašnjosti ovo promatranje slijedi vrijeme koje protječe u prošlost. Radi se o tendenciji da se sve vrijeme potisne u sadašnjost. Kaže se: prošlost je nešto svršeno i nepovratno. „To je prošlost sadašnjosti svakodnevlja.“ (isto, str. 57) Nadalje, vrijeme se matematizira. Postaje vrijednost na jednoj osi koordinatnog sustava. Ranije i kasnije postaju tek prije i poslije. Ali brojevi nisu načini vremenitosti!

To stanovište ne vidi ono prošlo, odnosno vidi ga kao radinost koja je otišla u nepovrat i ništa drugo. Dokle god čovjek sam sebe ne shvaća kao povijesnu ili prolaznu činjenicu, prošlost mu ostaje zatvorena. Naprotiv, čovjek koji se iz točke kraja svoje egzistencije vratio u svoju sadašnjost (pretekao vrijeme, pa se vratio) i tako se postavio u ono kako svoje svršnosti, vraća se u ono kako. Takav čovjek ima savjest. Prošlost je sve drugo samo ne ono što je svršeno, kaže Heidegger. „Ona je nešto čemu se svagda mogu vratiti.“ (isto, str. 58)

Umjesto da živi u osiromašenom jednodimenzionalnom vremenu, pravo okruženje za čovjeka je trodimenzionalno vrijeme koje se sastoji od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
drazen-pavlic @ 13:56 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 24, 2009
«To je moja nada, za nju živim, da razmatram milinu Gospodnju.»
(Sveti Augustin, Ispovijesti)

Lektira Aurelija Augustina konačno razotkriva očinstvo mnogih misli i mislilaca. Nisam ih potpuno razumio dok nisam sreo Augustina, njihovog duhovnog oca.

Mnogi su situaciju Prvog svjetskog rata doživljavali kao propast svijeta. U to vrijeme Beč je bio ukleti grad. Obuzeti očajem, mladi intelektualci toga grada oduzimali su si život. Mladić po imenu Ludwig Wittgenstein htio je radije biti od pomoći svojim prijateljima na ratištu. Prijavio se u vojsku. U rovovskim bitkama u Poljskoj, kad su njegovi drugovi padali kao snoplje, postao je svjestan činjenice da svakog časa može poginuti. Strah je pobijedio uvjerenjem da čovjek ionako ne može pobjeći Sudbini. Vjerovao je da mu se ništa ne može dogoditi ako je Bog s njime. Zarobljen je na samom kraju rata u Sjevernoj Italiji. Činjenica da je lišen slobode nije ga ometala u dovršavanju svog filozofskog djela. Tractatus logico-philosophicus, knjigu donekle razumljivu samo dvojici-trojici kolega, uspio je objaviti tek za deset godina. To je djelo uskoro postalo najutjecajniji filozofski rad 20-tih i 30-tih godina XX stoljeća.

Osnovo nadahnuće za njegov koncept Wittgensteinu je došlo iz Aurelijevih Ispovijesti. Zašto ne izgovoriti ime po kojem je on daleko poznatiji, naime Sveti Augustin? Može, ako «sveti» uzmemo u značenju kako je tu riječ rabio Pavao iz Tarza, Šimun iz Samarije i ostali proroci Staroga svijeta – kao čovjeka predanog Bogu i duševnim vrijednostima. Poslanicu Kološanima Pavao naslovljava i započinje riječima: «Pavao, apostol Krista Isusa po Božjoj volji, i brat Timotej svetima u Kolosama i braći vjernicima u Kristu.» (Kol 1, 1-2) «Sveti» teži za onim što je gore, a ne što je na zemlji (Kol 2, 2), on je s Kristom umro počelima ovoga svijeta (Kol 2, 20) i umrtvio svoje udove koji su zemaljski usmjereni (Kol 3, 5). Svukao je staroga čovjeka s njegovim djelima i obukao novoga (Kol 3, 9-10). Takvi se oblače kao izabranici Božji «sveti i ljubljeni» (Kol 23, 12).

Tu, dakle, moramo napustiti slikovitu predodžbu koju je crkva stvorila za puk, naime da je Bog istaknute ljude nakon njihovog časnog života i hrabre smrti učinio svetima i postavio ih pored sebe na nebo. A oni su zadržali svoju osobnost te im ljudi upućuju molitve na temelju kojih kod Boga prose milost za njih. Taj maštoviti scenarij pretpostavlja silno kretanje na nebu, koje je svojstveno vremenima a ne vječnosti. Izrecimo krajnju sumnju Wittgensteinovim riječima iz Tractatusa: onaj svijet, ako postoji, jednako je zagonetan kao i ovaj. (stav 6.4312)

Smisao vremena, koje obilježava stalna promjena i raspadanje, nalazimo u vječnosti. Ali vječnost je nedokučiva tajna. Znam samo da je skroz naskroz različita od vremena. Ako se u vremenu sve kreće, mora da u vječnosti sve miruje. Vrijeme svoj smisao nalazi u vječnosti, kaže Heidegger. Ali o vječnosti ne mogu znati ništa. Recimo s Augustinom: «Gospodine Bože moj, koliki je onaj bezdan duboke tajne Tvoje.» (Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 236) Pustimo, dakle vječnost i njezinu zagonetku, te pokušajmo reći nešto o svijetu i vremenu.

Na početku Wittgensteinove knjige susrećemo se s tajnovitim stavom: «Svijet se raspada na činjenice.» (1.2) Da bi smo razumjeli ovu rečenicu, moramo se poslužiti autorovom metodom i analizirati značenje riječi od kojih se ona sastoji. Što je svijet i što su to činjenice?
Svijet o kojem se nešto može znati i o tome ponešto jasno reći predočujemo pomoću modela odslikavanja. Wittgenstein kaže: „Mi pravimo sebi slike činjenica.“(stav 2.1) „Slika je model stvarnosti.“ (2.12) Stvari o sebi su nespoznatljive, kao i Bog. Za čovjekova postoje tek slike tih stvari koje prebivaju u njegovoj svijesti. Ovo mišljenje nije daleko od Platonove postavke da je materijalni svijet odraz pralikova iz carstva ideja. (Wittgenstein kaže da je svijet cjelokupnost činjenica, a ne stvari – 1.1) Činjenice su ono sa čime čovjek barata, ne stvari same. Čovjek barata s logičkim slikama stvari. Pomoću osjetila čovjek zahvaća stvari i one za njega postaju činjenice. Taj materijal on prerađuje u svojoj svijesti i rađa se misao. „Logička slika činjenica je misao.“ (stav 3)

Takav koji Wittgenstein slika u Tractatusu. Ovdje želim reći da je on nerazumljiv onima koji nisu ozbiljno uzeli u obzir informaciju da je mladi Wittgenstein čitao Augustina. Pokušali su ga čitati kao neku teoriju znanstvenog pogleda na svijet, koji je predstavnicima Bečkoga kruga trebao poslužiti kao temelj za potpuno odbacivanje metafizike, ali je se kao takav pokazao neodrživ.

Kako onda razumjeti model stvarnosti opisan u sljedećim Wittgensteinovim stavovima?
Slika vjerno odslikava stvari. „To što se elementi slike međusobno odnose na određeni način predstavlja da se tako međusobno odnose stvari.“ (2.15) Zajednička im je forma odslikavanja. „Slika je tako povezana sa stvarnošću; ona doseže do stvarnosti.“ (2.1511) „Ona je kao neko mjerilo prislonjeno na stvarnost.“ (2.1512) „'Stanje stvari je zamislivo, znači: možemo stvoriti sliku o njemu.“ (3.001) „Cjelokupnost istinitih misli je slika svijeta.“ (3.01)

Kakve veze imaju Wititgensteinove logičke konstrukcije s Augustinom?



U fokusu Augustinovih razmatranja je vrijeme. On se pita što je vrijeme? Znamo da prošlost više nije, a budućnost još nije, kaže Augustin. Pitajući se gdje su ipak prošli i budući događaji, zaključuje da oni postoje jer čovjek o njima može nešto reći. Drugim riječima oni su na neki način sadašnji događaji. Kad pričamo o prošlim događajima, ne izvlačimo iz pamćenja same stvari, koje su prošle u nepovrat, «nego riječi koje su se rodile iz slika tih stvari koje su prolazeći utisnule u dušu kao neke tragove preko osjetila.» (Ispovijesti, isto, str. 227) Tako je sa sjećanjem na djetinjstvo koje više ne postoji, ali kad o njemu pripovijedam, onda njegovu sliku gledam u sadašnjem vremenu. Jer ono sad postoji u pamćenju. Ovu konstrukciju: stvari i slike stvari u duhu (logičke slike), te riječi koja misao čini čulno opažljivom, donio je Wittgenstein iz Augustinovih Ispovijesti. Slika vjerno odslikava stvari i u našu svijest smješta činjenice koje mi onda uspoređujemo i mjerimo jedne s drugima.

Teškoća koju uočava Augustin je u tome što se vrijeme može mjeriti samo kad prolazi. Kad jednom prođe ne može se mjeriti jer više ne postoji. Isto tako, dok traje još mu ne vidimo kraja. Vrijeme dolazi iz budućnost, prolazi kroz sadašnjost i odlazi u prošlost. Ne može se gledati što ne postoji. Ipak, prošlost i budućnost možemo gledati duhom. U duhu mi ih gledamo kao sadašnje. Mi iznosimo utiske o njima. Sjećanja o događajima izvodimo iz našeg pamćenja, a u našoj svijesti isto su tako prisutne slutnje budućih događaja. Čovjek je iskovao riječi za slike stvari koje su prolazeći u njegovu dušu preko osjetila utisnule tragove – kaže Augustin.

Russelu se pak učinilo da Wittgenstein želi sačiniti logički savršen jezik, koji će točno «odslikavati» misao i u kojem jedna rečenica znači nešto sasvim određeno. To jest, u kojem je jedna činjenica sposobna da bude simbol za drugu: riječ za misao, a misao za stvar ili događaj.

Međutim krajnja Wittgensteinova nakana bila je drugačija. On je opisao spoznatljivi i izgovorljivo, samo zato da bi odredio granicu iza koje je ono Mistično. O Mističnom se ne može govoriti kao što se govori o nekoj iskustvenoj i provjerljivoj činjenici. Ono se može samo pokazati. Zato o Mističnom valja šutjeti. Pokazalo se da je Wittgensteinu važnije ono Mistično od znanstvenog. Nakon što je napisao svoju knjigu, on je zaista šutio dvadeset godina. Kad su nakon dva desetljeća druženja i raspravljanja Carnap i društvo shvatili tu činjenicu, Wittgensteina su proglasili za mračnjaka.




Dok se svijet raspadao u vihoru svjetskoga rata, Wittgenstein je čitao Augustinove riječi o vremenima i vječnosti. Čuo je njegov vapaj: «Evo život je moj samo rasap». Zatim je saznao za spasonosno sredstvo: od potpunog raspadanja čovjeka može spasiti samo čvrsta Božja desnica. Pošto do neizmjerne dubine Božje čovjek ne može doprijeti, smrtnik se uzda u Isusa Krista koji je posrednik između Boga i ljudi, između Jednog i mnogih. Samo preko Krista čovjek može uhvatiti Onoga u kojem je uhvaćen, to jest Boga. Valja zaboraviti prošlo i buduće, jer vremenito rasipa čovjekovu pažnju na ono što će doći i proći. Valja težiti za onim što je sada, preda mnom, «ne na putu rastresenosti, nego na putu pažljivosti.» (Augustin, isto, str. 235-236))

Burna kretanja i promjene koje čovjek posvećen vjeri doživljava na ovome svijetu, razdiru njegovu nutrinu i on, rasut u vremenima, traži čvrsti oslonac u Bogu kao svom praobliku. Prelaskom u vječnost neće se više mučiti ljudskim pitanjima, nego će boraviti u istini, očišćen i rastopljen vatrom Božje ljubavi. Ona mu omogućuje da sabere misli i svoju nutrinu očisti i izlije u Boga.

Rekli smo da o vječnosti čovjek ne može ništa znati. Ali može o vremenima. U vremenu zadatak je pak da se prepozna odsjaj vječnosti.

Augustin u XI knjizi Ispovijesti postavlja pitanje: Što je vrijeme? (glava 14). Neki šaljivđije sa zlim namjerama pitaju što je Bog radio prije stvaranja svijeta? Jedini ispravan odgovor je da smrtnik to ne može znati. Ako se ipak pod svijetom misli na skup stvorenja, onda odgovor glasi da nije radio ništa. «Ako je naime nešto radio, što je to bilo ako ne stvorenje?» (Ispovijesti, isto, str. 222) No, samo u vremenu se nešto događa i zahvaljujući tom kretanju i prolaženju vrijeme možemo mjeriti. U vječnosti imamo mirovanje.

Tko u vremenima živi tako da trči amo i tamo za zanimljivostima i poslovima, nalikuje na dječaka koji se uzdiže na prste da uhvati leptira. A mu on uvijek izmiče. Sretan je onaj koji u svoj strci svijeta može postići mirnoću i uhvatiti vremena za sebe. Ljudi su zaslijepljeni događajima i stvarima te od onog što je u vremenu ne vide vrijeme samo. Postići smirenost u životu znači taj bljesak vječnosti u vremenu. One koji to ne uspijevaju Augustin opisuje ovako: «njihovo srce još uvijek oblijeće po prošlim i budućim pokretima stvari, i još je uvijek puno ispraznosti. Tko će ga zadržati i zaustaviti da malo stane i da malo uhvati sjaja uvijek nepomične vječnosti, da je usporedi s vremenima koja nikada ne stoje…» (isto, str. 222)
Wittgenstein preuzima Augustinovo određenje vječnosti u Tractatusu stavom: „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“ (6.4311)

S pitanjem o vremenu je problem što svatko podrazumijeva da o tome sve zna. Ali kad ga treba razjasniti drugima, odjednom zapinje. Teškoće nastupaju kad hoćemo objasniti što mjerimo kad mjerimo vrijeme. Vrijeme se mjeri tako što uspoređujemo protok pojedinih njegovih dijelova. Podjela se izvodi od najvećeg do najmanjeg dijela: sto godina, jedna godina, mjesec, dan, sat, pa sve do kratkotrajnih djelića koji se više ne mogu podijeliti na manje. I to je jedini djelić vremena koji se može nazvati sadašnji, pa i on brzo iz budućnosti prelijeće u prošlost. Ne proteže se ni trenutak. «Jer ako se proteže, dijeli se na prošlost i budućnost, a sadašnjost nema nikakva trajanja.» «Ni jedan dan nije sav sadašnji.» (Augustin, isto, str. 225) Podjela na najsitnije djeliće funkcionira i kad se promatra čovjekov život. On se sastoji od čovjekovih postupaka koji su njegovi dijelovi. (Augustin, isto, str. 235)

Sasvim je drugačije od ove linearne podjele čovjekov život zamislio Seneka, kad ga je opisao kao sustav upisanih krugova. Život se zaokružuje u sebi. Najveći krug prolazi točkom rođenja i smrti. «Drugi obuhvaća godine mladosti. Treći…zaokružuje cijelo dječaštvo. Zatim i pojedina godina…Mjesec je opasan užim krugom, a najuži opseg ima dan, ali i on ide od početka do kraja, od ishoda do zalaska….Zato neka se svaki dan uređuje tako kao da je on posljednji u nizu i završava broj dana života.» (Seneka, O kratkoći života)

Vremena što ih uobičajeno koristimo, naime prošlost, sadašnjost i budućnost sva su istovremeno sadržana u čovjekovoj duši kao pamćenje, gledanje i očekivanje. Pažnja, sjećanje i očekivanje su tri stanja duše. U duši postoji iščekivanje budućnosti i sjećanje na prošlost, te pažnja usmjerena na sadašnjost. Prema tome, buduća i prošla vremena ipak postoje u obliku naših duševnih stanja.

Vrijeme je rastezanje, zaključuje Augustin. Ali čega? Same duše. Odgovor koji daje Augustin i zbog kojega je zaslužio Heideggerove pohvale glasi: »U tebi, dušo moja, mjerim vrijeme…Utisak koji u tebi izazivaju stvari koje prolaze, i koji ostaje kad one prođu, taj utisak mjerim kad je sadašnji, a ne stvari koje su prošle.» (Ispovijesti, isto, str. 234)



Dodajmo Augustinovo razmišljanje iz XII knjige o tome da je Bog stvorenje stvorio iz Ničega. Da je Bog nebo i zemlju načinio od sebe, bili bi oni jednaki njemu, kao i njegov Jedinorođenac. No, ne bi bilo pravedno da Bogu bude jednako nešto što nije od njegove biti. Pošto u vječnosti nije bilo ničega od čega bi Bog stvorio nebo i zemlju, odgovor je da ih je stvorio iz Ničega. Nebo i zemlja su dva stvorenja, od koji je jedno blizu Boga, a drugo je blizu Ničega. Nad nebom je samo Bog, a pod zemljom je Ništa. (Ispovijesti, isto, str. 244) Čovjekova sudbina je da se odupire ništavilu i teži prema nebu. On teži da bude da bude blizu Bogu, «da razmatra milinu Gospodnju».

Onaj koji u tome ne uspijeva, raspada se u Ništa. Pakao ne postoji. Kad bi postojao, u njemu se ne bi ništa moglo zbivati pa ni mučenje grešnika. Zbivanje je svojstveno vremenu, a mirovanje vječnosti. Bog je vječan. Kad bi i pakao bio vječan, imali bismo dvije vječnosti a to je nemoguće. Prije nego je izopćena iz crkve, njemačka teologinja Uta Heimemann učila je studente da je Bog stvorio nebo i zemlju i da je pakao ljudska izmišljotina. Složila se s irskim redovnikom Erigenom iz IX stoljeća da je pakao grižnja savjesti. Iz Knjige postanka uzela je samo prvu i zadnju riječ: Bog i život vječni na nebu.

Raj i pakao su u nama. Naša savjest je poprište njihove borbe. Tko će prevladati? Čak i kad bi pakao negdje postojao o tome ja ništa ne mogu znati. Odgovarajući onima koji pitaju «Što je Bog radio prije nego što je stvorio nebo i zemlju?» Augustin kaže: «Ne odgovaram onako kako se priča da je netko šaljivo izmičući teškom pitanju odgovorio: 'Spremao je pakao onima koji istražuju tako visoke stvari!' Drugo je vidjeti, a drugo zbijati šalu. Zato ne odgovaram tako. Radije bih odgovorio: 'Ne znam.'» (Augustin, isto, str. 222)

Tko čita Aurelija Augustina mora napustiti slikovite predodžbe o vječnosti koje je crkva ispričala ljudima svjetine.


drazen-pavlic @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 22, 2009
Tema ovog rada od njegovog početka bila je kako Isusov nauk i mudrost staroga vijeka mogu biti poticaj za nas danas. Pogledajmo na koji se način Seneka približava Isusu i modernim filozofima kao što su Kierkegaard i Heidegger. Vidjet ćemo da Kierkegaardova filozofija nije potpuna novost. Pokazat će se da je njegov preteča rimski državnik i filozof Lucije Anej Seneka i stoička mudrost. Kierkegaardu pripada zasluga što je prvi u modernom dobu shvatio nadvremensku povezanost stoičke mudrosti i Isusovog nauka. U svojim spisima je rušio hegelovsku ideju povijesnog napretka. Heidegger se pridružio ovoj razgradnji novovjekovnog mišljenja, primjerice u Doba slike svijeta, gdje je pokazao da svako doba ima navlastiti metafizički temelj koji postavlja sva bića u njemu i daje im specifično osvjetljenje.

Kierkegaard je smatrao da je vjera jedan od zadataka kojega svaki naraštaj mora riješiti za sebe. Ljudskost, ljubav i vjera kao najviša čovjekova strast ne mogu se naučiti od prethodnika. To su također stvari od kojih se ne može ići dalje. Za onog koji nakon mnogo truda ipak stigne do vjere on kaže: „…usprotivio bi se kad bi mu to tkogod prigovorio, baš kao što bi se i zaljubljeni uvrijedio kad bi mu se reklo da se on zaustavlja kod ljubavi; jer on bi tada odgovorio: 'Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život.' Ipak, on zapravo ne ide dalje, u smislu da bi išao nečemu drugom; jer kad je on jednom dospio ovamo, on onda sve vidi na jedan drugi način.“ (Kierkegaard, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000., str. 162)

Senekin tok misli u pismu O kratkoći života, upućenom upravitelju carskih žitnica Paulinu, je ovaj: jedini način da se produlji čovjekov vijek, štoviše njegov put u besmrtnost je bavljenje filozofijom. Čitajući djela filozofa možemo biti djeca čija god želimo. Počasti i spomenici brzo se pretvaraju u prah. Sve stvari ovoga svijeta vrijeme prije ili kasnije uklanja bez traga. A djela filozofa su besmrtna, jer su od duha. Filozofu svi vjekovi stoje na usluzi, kao da je Bog. Prošlost on obuhvaća sjećanjem, koristi sadašnjost, te ide ispred budućnosti. "On produljuje svoj život povezujući sva vremena u jedno.“ (u: Seneka i Epiktet, Nova Akropola, Zagreb, 2005., isto, str. 41-42) Tako čovjek u svojoj svijesti može do mile volje putovati kroz prošla razdoblja.

Ovdje je korisno prisjetiti se Isusove izjave o skoroj propasti jeruzalemskog Hrama. Tjelesno i materijalno je propadljivo, a duh je vječan. Tko polaže na stvari ovoga svijeta, sve će izgubiti.

Za Seneku život se dijeli u tri razdoblja – ono koje je bilo, koje jest i ono koje će biti. „Sadašnje je vrijeme kratko, budućnost nejasna, a prošlost sigurna.“ (isto, str. 30) Svi prošli dani pojavljuju se kad im naredimo. Taj dio našeg vremena je nepovrediv. Sadašnjost je niz trenutaka, dan za danom. Ona je tako kratka, da se nekima čini da je i nema. Ona je uvijek u pokretu.

„Smiren i bezbrižan um ima moć lutati svim područjima svojeg života.“ (isto, str. 31) Onaj koji je uvijek prikovan uz neki događaj i juri amo i tamo ne vidi tu mogućnost. Vrijeme takvih ljudi je kao posuda bez dna. „Svejedno je koliko ga ima; ako se nema na čemu zaustaviti, procurit će kroz pukotine i rupe čovjekova sjećanja.“ (str. 31) Kad se ljudi koji su život proživjeli u jurnjavi za poslovima suoče sa smrću, oni taj čas doživljavaju s užasom, kao da im netko oduzima život. Ne shvaćaju da su ga jednostavno proživjeli. (str. 32) Nasuprot tome, onaj tko je iskoristio svaki trenutak, ako dane nije spiskao usput, usredotočujući se na niz nevažnih stvari, već ih je koristio za duhovnu izgradnju, njegov je život dao žetvu. Oni koji su u neprekidnom poslu, kako bi stekli sredstva za bolji život u budućnosti, „provode život pripremajući se živjeti“ (isto, str. 28) Uvijek gledaju u budućnost i ne shvaćaju da je odlaganje najveće rasipanje života. Odlaganje im „otima sadašnjost u obećanju nečega poslije.“ Nadom u sutra tratimo sadašnjost. Poznat je Ciceronov slučaj koji je oplakivao svoju prošlost, žalio se na sadašnjost i očajavao zbog budućnosti. Zbog toga je rekao da je napola zarobljen. Seneka zaključuje: „Ono što će tek doći, nesigurno je; zato živi sada!“ (isto, str. 29) Sjetimo se: nije bitna duljina života, nego da li smo živjeli uzalud, da li je život dovršen!

Senekine misli o vremenu bit će nam jasnije nakon kružnog putovanja kroz vjekove koji su došli nakon njega.

AUGUSTIN

O vremenu i vječnosti Aurelije Augustin je u V stoljeću razmišljao ovako: mnogi pokušavaju osjetiti okus vječnosti, ali im srca uvijek oblijeću prošlim i budućim pokretima stvari.To stalno kretanje je ispraznost. Kad bi se ono uspjelo zaustaviti, srce bi uhvatilo sjaja uvijek nepomične vječnosti. Tad bi ljudi mogli usporediti vječnost s vremenima koja nikad ne stoje.

Bog je stvorio sāmo vrijeme, pa samim time vremena nisu mogla prolaziti prije nego ih je stvorio. Bog je uzvišen iznad prošlosti i sadašnjosti. On je u uvijek u sadašnjoj vječnosti, odnosno uvijek isti. Godine čovjeku odlaze i dolaze da bi na koncu sve mogle stići. Božje godine stoje naprotiv nepomično sve zajedno. Božje su godine jedan dan i to uvijek današnji. „Današnji Tvoj dan je vječnost“, ispovijeda se Aurelije Bogu. (Augustin, Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 223 i dalje) Bog je dakle u vječnosti, jer stalno postoji, a vremena ne bi bila vremena kad bi bila stalna. (isto)

Augustin razmatra što se mjeri kad mjerimo vrijeme? Tri su vremena: prošlo, sadašnje i buduće. Sadašnje vrijeme dolazi iz budućnosti i odlazi u prošlost. „A odakle i kuda i kamo prolazi (vrijeme-op.) kad se mjeri? Odakle ako ne iz budućnosti? Kuda ako ne kroz sadašnjost? Kamo ako ne u prošlost? Iz onoga dakle što još ne postoji, kroz ono što nema trajanja, u ono što više ne postoji.“ (isto, str. 229) Mjerimo samo sadašnjost, jer prošlost i budućnost i ne postoje. (Uvijek kažemo da je sada toliko sati.) Sadašnjost se mjeri kad prolazi, a kad prođe, ne mjeri se. (isto, str. 228) Sva su tri vremena u čovjekovoj duši, kaže Augustin. „Tri su vremena, sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti, sadašnje u budućnosti…Sadašnjost u prošlosti je pamćenje koje postoji u našoj svijesti, sadašnjost u sadašnjosti je neposredno gledanje, sadašnjost u budućnosti je očekivanje.“ (228) Tri aspekta vremena su u duši bića koje pamti, gleda i očekuje.

WITTGENSTEIN

Ove je ispovijesti mislio i napisao biskup Aurelije Augustin u rimskom gradu Hiponu u Sjevernoj Africi. One su nadahnule mladog Ludwiga Wittgensteina. U svom Tractatusu logico-philosophicusu on izriče ono što se može reći, da bi zacrtao granice neizrecivom koje naziva Mističnim. U stavu 6.4311, slijedeći Augustina, on vječnost definira kao vječno sada (uvijek danas): „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“

Taj mu stav omogućuje zaključak da smrt nije događaj u životu. Ona bi se mogla opipati samo kad bismo mogli stati s onu stranu života. Jednako tako slijepi smo za granicu našeg vidnog polja. Život je beskrajan kao što je vidno polje bezgranično, kaže Wittgenstein.


JOŠ JEDNOM SENEKA

Glavna misao koja sabire mislioce od formata svih vremena, izrečena Senekinim riječima u XXI pismu Luciliju glasi: „Kao što razlika između sjaja i svjetlosti postoji u tome što svjetlost ima izvjestan izvor u sebi, a sjaj blista od nečega drugog, tako se i ovaj život razlikuje od onoga. Na ovaj život pada sjaj koji dolazi spolja, i tko pred njega stane, odmah će ga pokriti gustom sjenom; a onaj život obasjan je svojom svjetlošću.“ (Seneka, Rasprava o blaženom životu…, Grafos, isto, str. 84)

Prevedimo pojmove ovaj i onaj život kao vrijeme i vječnost i postat će jasno da čovjekovo vrijeme svoj smisao dobiva iz vječnosti. Upravo je s tim stavom Heidegger godine 1924. započeo svoje predavanje Pojam vremena održano pred Marburškim teološkim društvom.

HEIDEGGER

Heideggerovo polazište je sljedeće. Vrijeme svoj smisao nalazi u vječnosti. Zato njegovo razmatranje ide od vječnosti k vremenu. Ali što je vječnost? Da li prazno svagda? Da li vječnost uistinu tako izgleda, naime kao beskonačni niz sada? Da li smo dostatno odgovorili na postavljeno pitanje ako kažemo da je Bog vječnost, a vjera pristup Bogu? Ako je tako, onda se kroz vjeru ophodimo s vječnošću. (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 43)

Filozofija vrijeme razumije iz vremena, odnosno tog svagda. Zato njezin način samo izgleda kao vječnost, a „ispostavlja se kao puki derivat bitka vremena“ (Heidegger, isto, str. 44) Prema objašnjenju koje nudi filozofija i znanost, prostor po sebi ne postoji već se sastoji od tijela i energija sadržanih u njemu. Vrijeme samo po sebi također je ništa. Ono postoji samo kao događaji koje se u njemu događaju. Ovaj stav, koji je preuzela i Einsteinova teorija relativnosti, nalazi se već u Aristotelovoj Fizici. Temeljni način bitka prirode je promjena mjesta, odnosno neprekidno gibanje. Sama promjena je u vremenu. (Heidegger, isto, str. 45)

Za fizičara je samo po sebi jasno da se vrijeme može mjeriti. Ono se mjeri satom. „Sat je fizikalni sustav, u kojemu se jednaki vremenski položajni niz neprestano ponavlja.“ (Heidegger, isto, str. 46) Tu se susrećemo s cikličkim ponavljanjem jednakih odsječaka. „Svaki period vremena jednako traje.“ Vrijeme se sastoji od točaka 'sada', od kojih je jedna ranije, a druga kasnije. Heidegger zaključuje da je tako shvaćeno vrijeme potpuno homogeno ili jednakovrsno. Samo zato možemo reći da je vrijeme mjerljivo. Sat uvijek fiksira jedno 'sada'. Tako se zbiva oduvijek. Prije sunčanih i pješčanih satova čovjek se oslanjao na prirodnu mijenu dana i noći, odnosno ritam prirode. Čovjek je oduvijek pokušavao izračunati protok vremena, tako što je uspoređivao pojedine njegove odsječke. Svećenici starog Egipta i Mezopotamije uočili su ciklično ponavljanje položaja zvijezda, te pomrčina sunca i mjeseca.

Heidegger se pita kako to da su ljudi stekli sat već prije svih džepnih i sunčanih satova? Sat uvijek pokazuje neko 'sada'. Nisam li ja sam to 'sada', pita se on? Uz pomoć Augustinovih Ispovijesti on pronalazi mogući odgovor na pitanje o bitku vremena. Smisao vremena Augustin je vidio kao duh onog koji o tome razmišlja. Heidegger navodi Augustinovu rečenicu iz XI knjige Ispovijesti: „U tebi dušo, moja, mjerim vrijeme…Utisak koji u tebi izazivaju stvari koje prolaze, i koji ostaje kad one prođu, taj utisak mjerim kad je sadašnji, a ne stvari koje su prošle zato da ga izazovu.“ U duši ostaju pohranjeni utisci o stvarima koje su prošle (sjećanja). Pomoću njih mjerimo, to jest uspoređujemo svoje 'sada'. Tako „kad mjerimo tišinu i kažemo da je ona tišina trajala toliko vremena koliko je trajao onaj glas, zar ne obraćamo svoju misao na mjerenje glasa kao da on još zvuči, da bismo mogli nešto izjaviti o intervalima tišine u trajanju vremena?“ (Ispovijesti, isto, str. 234) Kad šutimo, možemo u mislima govoriti stihove iz našeg pamćenja. Dakle, prošlost živi u sadašnjosti zahvaljujući našim duševnim sposobnostima ili sadašnjoj pažnji. Budućnost se opet iscrpljuje pretvaranjem u prošlost.

Gornji prijevod Stjepana Hosua bitno se razlikuje od prijevoda ovog Heideggerovog mjesta iz pera Josipa Brkića. On je parafrazirao iste Augustinove rečenice na sljedeći način: „U tebi, moj duše, mjerim ja vremena: tebe mjerim, i tako mjerim vrijeme…Stvari koje su se prethodno stjecale, vode te u nazočnost, koja ostaje, dok one iščezavaju. Nazočnost ja mjerim u sadašnjem tubitku, ne stvari, koje prolaze, da bi tek nastale. Svoju nazočnost samu, ponavljam to, mjerim ja kad mjerim vrijeme.“ (Heidegger, isto, str. 47) Namjesto utisaka u ovom prijevodu imamo nazočnost subjekta koji mjeri vrijeme.

Tako je Augustinov odgovor na pitanje što je vrijeme taj da je sam duh vrijeme. Heidegger kaže da je Augustin na tom pitanju i ostao. Ipak, Heideggeru se posrećilo da uz pomoć Augustina razmotri bit vremena kao tubitak čovjeka ili ljudski život.



Bitak vremena ili čovjekov tubitak sjaji od svjetlosti koja dolazi iz vječnosti, rekao bi Seneka. Glavni poučak koji nam dolazi iz Heideggera pronalazimo u kritici modernog shvaćanja homogenog vremena. Nije bitno da li se život sastoji od duljeg ili kraćeg niza 'sada'. Bitno je da je život sazrio, ispunio se. Smanji želje umjesto da umnažaš godine! - rekao bi stoik. Tako ćeš biti zadovoljan godinama što ti je Sudbina dodijelila! Uči radovati se! - poručuje Seneka Luciliju u XXIII pismu. Nije radostan onaj koji se smije. Prava radost je ozbiljna stvar. Robovanje užicima daje prolazna zadovoljstva. To je svojstveno gomili. Radost o kojoj govori Seneka rasprostire se unutar čovjeka. Čovjek se mora radovati istinskom dobru, a ono dolazi iz dobre savjesti, „mirnog života i neprekidnog toka koji jednim putom ide.“ (Seneka, Rasprava…, Grafos, isto, str. 88)

Heideggera i Seneku povezuje briga za pitanje o vremenu, na koje odgovaraju slično. Seneka kaže da ljudi kao opčinjeni promatraju samo ono za što im je potrebno vrijeme. „Nikoga nije briga za samo vrijeme.“ (u: Seneka i Epiktet, isto, str. 27) Vrijeme je dragocjena igračka, jer odlazi u nepovrat. Prošle trenutke ne možemo vratiti osim u sjećanju, a zalihe budućnosti nisu nepregledne. Ljudi ne vide vrijeme jer se ono ne može opipati. „Ljudi pridaju veliku važnost prihodu i milostinji te stoga iznajmljuju svoj rad, usluge ili snagu. No, nitko ne cijeni vrijeme; svi ga rasipaju kao da je badava.“ (Seneka, isto, str. 27) Ne znamo kad će naše vrijeme doći kraju, pa bi ga trebali čuvati pažljivije. Heidegger uviđa da moderni ljudi vide samo biće (vremena), a bitak (vremena) preskaču.

Za ljude gomile život je uvijek nedovršen. Uvijek priželjkuju još. Takav čovjek nikad nije spreman za smrt, a smrt samo potvrđuje prirodni tok stvari. Čovjek mora živjeti u skladu sa svojom prirodom. Smrt nije nešto buduće. Ako uzmemo da je krenula s nama od časa našeg rođenja, shvatit ćemo da je velik dio smrti već prošao (Seneka, isto, str. 67) „Ne može za smrt stajati spreman tko tek počinje živjeti. Treba raditi na tome da nam bude dovoljno što smo živjeli.“ (Seneka, isto, str. 89) Treba svršiti s životom još za života. Sudbina ionako ima vlast nad našim tijelom. „Tek je onaj iznad svake nužnosti, odslužio je svoj rok i slobodan je tko živi završivši život.“ (Seneka, isto, str. 92) Ako je cilj najveće dobro ili vrlina, treba ići tamo gdje se to može promatrati iz veće blizine (Seneka, isto, str. 97)
Koji bježe za poslovima, rascjepkali su svoj život na niz djelića. Umjesto vodoravne podjele života na niz nepregledni 'sada', Seneka nudi prelijepu sliku ljudskog vijeka koji se zaokružuje u krugovima od kojih veći opkoljavaju manje. „Ima jedan koji sve obuhvaća i zaokružuje: taj se prostire od dana rođenja do posljednjega časa. Drugi obuhvaća godine mladosti. Treći…zaokružuje cijelo dječaštvo. Zatim i pojedina godina…Mjesec je opasan užim krugom, a najuži opseg ima dan, ali i on ide od početka do kraja, od ishoda do zalaska….Zato neka se svaki dan uređuje tako kao da je on posljednji u nizu i završava broj dana života.“ (Seneka, isto, str. 72-73) Hvala Bogu, kaže Seneka, što se nitko u životu ne može vječno zadržati, jer bi mu izmakao plod koji dobar život daje.

Život je dug kad ima svoj puni sadržaj. Ne treba se truditi da dugo živimo, nego da živimo dovoljno dugo. (Seneka, isto, str. 95) Život je dovršen kad je sazrio, ili Senekinim riječima: kad je dao žetvu. Život ne treba zauzimati puno prostora, nego mora puno vrijediti. Baš kao dragi kamen.

Učinimo još jednu usporedbu s Kierkegaardom. „Kad završimo krstarenje po životu, pokazat će se da li imamo hrabrosti da shvatimo kako je život ponavljanje, i zadovoljstvo da se tome radujemo.“ (Kieregaard, Ponavljanje, isto, str. 7) Čovjek mora unaprijed prokrstariti životom, odnosno mora shvatiti da postoji fizička granica života. Iz te spoznaje on se vraća u svoj sadašnji trenutak i nastavlja život. On zapravo ponavlja svaki preostali trenutak života. Sve ih je na neki način unaprijed proživio kad je u svijesti prebirao po vremenu koje se od njegovog smrtnog časa rasprostire unazad do njegove sadašnjosti. Radi se o vremenu koje mu dolazi iz budućnosti i nestaje u prošlosti, da bi bilo predmet njegovog sjećanja. Zato Kierkegaard može reći da je ponavljanje zbiljnost i ozbiljnost bivstvovanja.

Wittgenstein, koji je Kierkegaarda smatrao najvećim filozofom XIX stoljeća, osjetio je ovu misao zaokruženosti života koji je već dao svoj plod. Umirući od raka, ženi svog liječnika uputio je posljednje riječi: „Recite im da sam proživio čudesan život.“ Valja znati dobro živjeti i dobro umrijeti.



drazen-pavlic @ 21:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
U nastavku pisma O sretnom životu Seneka iznosi predbacivanja koja mudrac upućuje sam sebi, pokušavajući ljestvicu izvrsnosti postaviti što više. On se zadovoljava da bude bolji od
zlih, ako već ne može biti jednak najboljima. Zadovoljava se da svakog dana ukloni neku od svojih mana. Sam se kažnjava za greške. Možda nikad ne postigne puno zdravlje, ali će si bar pribaviti sredstva za olakšanje. Sretan je ako su bolovi rjeđi i manje ga muče. Sam za sebe Seneka kaže da je još uvijek duboko zaglibljen u svoje mane.

Seneka govori da su ljudi uvijek spremni predbacivati velikanima, da ne žive u skladu sa svojim učenjem. Spominje samoubojstvo epikurejskog filozofa Diodora. Neki su komentirali da njegov čin nije bio u skladu s Epikurovim učenjem. Drugi su govorili da je Diodor poludio, ne bi li ga oblatili. Možda je Diodor umro čiste savjesti i potpuno sretan jer je na odlasku posvjedočio sama sebe, misli Seneka. Smrt mora pohvaliti način života, koji je Diodor proveo u mirnoj luci. Uostalom: „Bavljenje spasonosnim učenjima, čak i bez doslovne primjene, još uvijek je pohvalno. Što je čudno u tome da nekad ne stignu na vrh oni koji su se odvažili na uspon?“ (Seneka, Dijalozi, isto, sr. 107) On u prilog tome navodi Ovidijeve riječi: „Pao je, ali odvažio se na velike stvari.“

Onima koji zamjeraju mudrima da ne žive u potpunosti ono što govore! Neka prime na znanje da je nauk koji mudri kazuju „tako herojski, tako velik, tako uznesen iznad svih bura ljudskog postojanja.“ (isto, str. 106-107) Koliko je tu nagovještaja Kierkegaardovoj misli da je puno lakše teoretizirati nego živjeti. U Ponavljanju on na račun spekulativnih filozofa kaže: „Zar nije slaboumnost biti tako normalan, samo ideja, ne čovjek, ne kao mi drugi, savitljivi i popustljivi, izgubljeni i gubeći sebe! Zar nije slaboumnost biti uvijek tako budan, uvijek svjestan, nikad mutan i sanjalica!“ (Kierkegaard, isto, str. 70)

Slijedi veličanstvena slika o raboti zavidnih koji razapinju odličnika, koja odslikava ono što se dogodilo Isusu. Svjetini je stalo da nitko ne izgleda dobar. Jer vrlina drugih istodobno je osuda njihovih prijestupa. Zato ujedaju kao psi. Na križ koji zbog svojih ljudskih slabosti velikani nose, zavidnici zabijaju svoje čavle. Ipak, velikani koji su privedeni kazni vise na jednom križu koji im je svjetina priredila. „A oni koji su na sebe sami privukli svoju vlastitu kaznu, razapeti su na onoliko križeva koliko imaju želja.“ (isto, str. 107)

U razmišljanjima o visokim ciljevima koja je sebi postavio, stoički mudrac postavio je i sljedeću rečenicu: „Što god činim da samo ja o tome znam, činim kao da cijeli narod zna da se to događa.“ (isto, str. 108) Riječ je o složenom odnosu pojedinačnog i općeg, ili kako bi Kierkegaard rekao: onog što pojedinac čini u svojoj skrovitosti i onog etičkog koje nalaže dužnost. Pomirenje se sastoji u odluci pojedinca: hoću činiti ono opće. Sve činim kao da me svi gledaju. Ne pijem i jedem zato da punim i praznim trbuh, već time zadovoljavam potrebe Prirode.

Seneka iznosi svoj stav prema bližnjem koji je sasvim kršćanski: „Prijateljima sam ugodan, neprijateljima blag i milostiv. Oprost dajem prije nego me za njega zamole…“ (isto, str. 108) Tu spada i darivanje, koje treba činiti promišljeno. Jer priroda nalaže pomagati ljudima. „Jesu li to robovi ili slobodni građani, …zar je to uopće bitno? Gdje god postoji ljudsko biće, tu je mjesto za iskazivanje dobročinstva.“ (isto, str. 113)

Bogatstvo pruža udobnost, a duh se bolje prikazuje u udobnim prilikama. „Više volim svoj duh pokazati odjeven u togu i obuću, nego golih ramena i ozlijeđenih tabana.“ (isto, str. 115) Mudar čovjek nije sretniji zato što ima mekani ležaj. Ako se prilike promijene u svoju suprotnost, mudrac se neće zato nazvati jadnim. Bogatstvo je kraj njega, ne u njemu. Ipak, bolje je kad se ublažava radost, nego kad se mora smirivati bol. Ako sudbina ponudi izbor, radije ću odabrati da budem pobjednik nego li pobijeđeni. No, što god da se dogodi, bit će dobro. Duh se uspinje po strmini. Mi ga odvažno potičemo i bodrimo da razvije strpljivost, muževnost, ustrajnost. Jednako tako suzdržavamo duh da ne padne kad se spušta niz kosinu, koristeći plemenitost, ovladanost i blagost.

Mudrac ne živi drukčije nego što govori. Ali do ušiju svjetine dopire samo zvuk riječi, pa se događa dok on govori na jedan način, dok svjetina čuje na drugi. Bogatstvo je kod mudroga u službi, kod ludoga na vlasti. Ludi se na njega navikava i vezuje se, „dok mudrac tad najviše razmišlja o siromaštvu kas stoji usred svoga bogatstva. Imperator nikad u mir ne vjeruje do te mjere da se ne bi pripremao za rat koji je…zajamčen za budućnost.“ (isto, str. 117) Lude opčinjava lijepa kuća, kao da se nikad neće srušiti ili zapaliti. Čovjek ne uviđa da ne može imati više od onog što Sudbina može uništiti.

Prisjetimo se Isusove prispodobe o Hramu. On će ga srušiti i za tri dana će sagraditi novi na nebu. Sve materijalno će kad-tad propasti. To se jeruzalemskom Hramu doista dogodilo 70. godine nove ere. A duhovno će ostati. Možeš mudrome oduzeti bogatstvo, ostat će mu u posjedu njegov duh.

U završnom poglavlju Seneka razmišlja o Sokratovim riječima upućenim iz zatvora. Zločeste priče uvijek pokušavaju povrijediti svetinje. Ako ne možemo hvaliti dobre, onda ih pustimo na miru. No mudre to ne treba smetati. „Ako bjesnite na nebo, neću reći da činite svetogrđe, nego da gubite vrijeme.“ (isto, str. 120) Sjetimo se, duh nam nitko ne može oduzeti, pa ni Bog koji nam ga je dao. Mudrac sve nasrtaje pobjeđuje svojim strpljivim podnošenjem, kao što hridina vjekovima podnosi udare valova.

„Vi koji motrite na tuđe prišteve prekriveni ste gnojim čirevima. To je isto kao da netko koga izjeda rak ismijava madeže i bradavice na lijepo oblikovanom tijelu.“ (isto, str. 120) Tako svjetina Platonu predbacuje da je težio za novcem, Aristotelu da je primao novac za poduku, Demokritu da je zanemario imetak. Seneki su predbacivali homoseksualnost.

Iz istog izvora crpili su evanđelisti kad su u Isusove riječi stavili upozorenje licemjerima: neka nitko ne sudi bratu svome da ne bude suđen. „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (Matej 7, 1-5)

Od rukopisa je sačuvan još početak XXVIII poglavlja, dok je ostatak izgubljen.

drazen-pavlic @ 12:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 21, 2009
Seneka je u svojim spisima pokazao da je uz vježbu u vrlini moguće zadržati bogatstvo, samo ako mu ne robujemo. Mudar čovjek bogatstvo ne prima u dušu nego u kuću. Bogatstvo će mu pružiti više prilike da razvije dušu. U bogatstvu „ima više građe za razvijanje svojih sposobnosti nego u siromaštvu, budući da u siromaštvu razvija samo jednu vrstu vrline, a to je da ne poklekne i ne padne duhom, dok se u bogatstvu pruža otvoren prostor za umjerenost, plemenitost, marljivost, pravilno raspolaganje i veličajnost.“ (Seneka, Dijalozi, isto, str. 110)
Ako bogatstvo ode, čovjek treba ostati isti kakav je prije bio. U životu ljudi gomile najčešće se događa da s bogatstvom ode i dio čovjeka, jer je bogatstvo posjedovalo čovjeka umjesto obratno. U pismu Galionu O sretnom životu Seneka kaže da je razlika između njih dvojice u ovome: „…ja posjedujem svoje bogatstvo, dok tvoje bogatstvo posjeduje tebe.“ (Seneka, Dijalozi, isto, str. 111) U XII pismu Luciliju Seneka kaže: „To dugujem svome imanju što mi se, kuda sam se god okrenuo, pokazala moja starost. Zagrlimo je i poljubim je: puna je uživanja ako sam znaš da se njome koristiš.“ (Seneka, Rasprava o blaženom životu…, Grafos, Beograd, 1978., str. 72) U XVIII pismu dodaje savjet: „Ako želiš da se posvetiš duhu, treba ili da si siromah ili da ličiš n siromaha.“ Jer umjerenost je dragovoljno siromaštvo. (isto, str. 79) Uostalom, tko se bogatstvom usrećio. Seneka navodi Epikurovu izreku da mnogi stečenim bogatstvom nisu učinili kraj svojim jadima, ve su ih samo zamijenili drugima. Greška nije u stvarima, nego u ljudima, zaključuje Seneka. Isto ono što nam je siromaštvo učinilo tegobnim, učinilo je teškim i bogatstvo. Kakva je razlika ako smo bolesnika položili na drveni ili na zlatni odar. On uvijek sa sobom nosi svoju bolest. (XVII pismo, isto, str. 80) Svejedno je da li čovjek živi pod slamnatim ili zlatnim krovom. Jednako su dobri. (Seneka, Dijalozi, isto, str. 58)

Mudrost se sastoji u tome da se uvijek isto želi i ne želi. Čovjek mora ostati isti u siromaštvu i bogatstvu. S time je povezana mudrost da treba živjeti prema svojim riječima. To je teško, kaže Seneka, i moguće je da i mudrac na tom putu zastajkuje. Može se ipak uspjeti ako sačuvamo čvrstoću volje i stalno smanjujemo svoje želje. Važno je da se od početka do kraja držimo svoj odluke o načinu života. Svakodnevno mijenjati svoje stanovište znači život provoditi u šali. (XX pismo, isto, str. 80-83). Polazi se od bojazni: kako će neki bogataš trpjeti siromaštvo kad u njega zapadne. Slamnjača i grubi ogrtač ne smiju se podnositi od nevolje, nego drage volje. Tako se zadobiva bezbrižnost. Svome životu treba dakako uvijek reći: Da! Seneka preporuča vježbu: odaberimo dane u koje ćemo se prividnim siromaštvom vježbati za pravo. To svakako treba činiti, jer su nas uživanja raznježila. Duh valja buditi iz drijemeža, prodrmati ga i podsjetiti da se nitko nije rodio bogat.

Nije dobro da čovjek skače iz jedne odluke na drugu.Takve kao da nosi slučaj. Oni nalikuju na stvari koje plivaju na vodi. Njih drugi vode. Pravilno je da vodimo miran život, da on bude neprekidan tok koji ide jednim putom. (isto, str. 88) Iste ove misli mislio je Kierkegaard u Ponavljanju: „Tko bi poželio da bude neka ploča, na koju vrijeme svakoga trenutak stavlja neki novi natpis ili spomen-spis prošlosti? Tko bi mogao poželjeti da ga pokreće sva ta prolaznost, novina, što uvijek razmekšava dušu zadovoljstvima. „ (Ponavljanje, isto, str. 7)
Seneka nastavlja mišlju da je za tu vrstu ljudi život svagda nedovršen. „A ne može za smrt spreman stajati tko tek počinje da živi. Treba raditi na tome da nam bude dovoljno što smo živjeli.“ (Seneka, isto, str. 89)

Već je ranije Seneka oživio razgovor koji je Epikur vodio s Pitoklom. Pitoklo je bogatiji ako mu smanjiš požudu, umjesto da mu povećaš novac. Jer u tom slučaju ima viška. Ovo se ne odnosi samo na bogatstvo, već i na godine života. Život je ispunjen onda kad je dozrelio, a ne kad je dovoljno dugo trajao. Ako želiš da Pitoklo ostari i stigne do granice života, kaže Seneka, ne trebaš mu umnožiti godine. Trebaš mu umanjiti želje. (Seneka, isto, str. 85-86) Seneka se brani zbog toga što koristi misli protivničke škole. Zaključuje da Epikurove riječi nisu Epikurove, nego opće dobro. U istom pismu naslovljenom Luciliju (XXI) Seneka zaokružuje svoj religijski pogled riječima da se čovjek iz ovoga života penje u onaj. Ovaj život nema vlastiti izvor svjetlosti, već je osvijetljen od nekud izvan sebe. „Kao što razlika između sjaja i svjetlosti postoji u tome što svjetlost ima izvjestan izvor u sebi, a sjaj blista od nečega drugog, tako se i ovaj život razlikuje od onoga. Na ovaj život pada sjaj koji dolazi izvana..a onaj život obasjan je svojom svjetlošću.“ (isto, str. 84) Čovjekovo vrijeme ide. Njegovi duboki valovi prekrit će nas kad dođe čas. Rijetki će duhovi tada moći ispružiti glavu i odolijevati zaboravu, kaže Seneka. U pismu O kratkoći života Seneka o ljudima koji tek s nailaskom bolesti shvate da će umrijeti kaže: „…s kakvim samo užasom umiru, kao da im netko oduzima život, a ne kao da su ga jednostavno proživjeli.“ Tome je tako jer na samrti shvate da su bili budale i da zapravo nisu živjeli, već su samo jurili za poslovima. Brinuli su o stvarima u vremenu, a o vremenu samom nisu vodili računa. Onaj koji je bio predan vrlini, pak može reći da ni jedan dio njegovog života nije spiskan, te „ni jedan dio nije ostao neiskorišten; čitav je, takoreći, dao žetvu.“ (u: Seneka i Epiktet, Nova Akropola, Zagreb, 2005., str. 32)

Kierkegaard nastavlja dijalog sa stoikom u pogledu zrelosti života. „Kada završimo krstarenje po životu, pokazat će se da li imamo hrabrosti da shvatimo kako je život ponavljanje, i zadovoljstvo da se tome radujemo. Tko nije prokrstario životom prije no što je počeo živjeti, nikad neće živjeti.“ (Kierkegaard, str. 7) Ponavljanje je ovdje izraz za postojanost i mirnoću života koji omogućuje duhovnu izgradnju, umjesto da se trči za zanimljivostima, kao dječak koji hvata leptire i stoji na prstima da bi vidio divote svijeta. Za oba mislioca prava zbiljnost je s onu stranu ovog života. Pravi je život živi onaj tko je svakog trenutka svjestan mogućeg kraja, koji svaki dan doživljava kao da je posljednji, a naredni kao Božji dar. Tko se iz misli o smrti vraća u život i takoreći ga „ponavlja“ doista živi. Ljudi uglavnom nekud hitaju, umjesto da žive. „Ti čista nado mladosti, zašto toliko hitaš; zašto juriš za tim što ipak tu još nije?“ pita se Kierkegaard (isto, str. 57) Nitko nije vidio kraj svoga života. Kad on dođe već je kasno, jer život kao i izgubljeni novac ne mogu se vratiti. Ali se čovjek može pripremiti. U duhu može trenutak u kojem živi obogatiti tako što postaje svjestan da svaki trenutak može biti posljednji. A onda on dobiva posebno osvjetljenje. Seneka dodaje: neka se svaki dan uređuje tako kao da je on posljednji u nizu i završava broj dana života. „Ako Bog doda i sutrašnji dan, prihvatimo ga veselo. Onaj je najblaženiji i najbezbrižniji vlasnik samoga sebe tko sutrašnji dan spokojno očekuje. Tko god može reći: 'Živio sam', taj svaki dan ustaje da uzme svoj dobitak.“ (Seneka, isto, str. 73) Između kraćeg i duljeg života nema nikakve razlike.

I za Kierkegaarda pravi život nije onaj koji je dugo trajao, već onaj koji je sazreo, koji je netko proživio sa srcem i do kraja njegovih mogućnosti. Uspavljivanjem dara zapažanja čovjek može postići jednoličnost i time preduvjet za mirnoću duha. Kierkegaard opisuje iskopavanje Herkulanuma i Pompeja, gdje je sve nađeno na svom mjestu. Ljudi se zbog nagle provale vulkanske lave nisu stigli maknuti s mjesta. „Da sam živio u to vrijeme, arheolozi bi sa zaprepaštenjem sreli čovjeka koji bi odmjerenim korakom hodao po sobi tamo i amo.“ (Kierkegaard, isto, str. 58-59)

Kierkegaardov čovjek postavljen u metežu egzistencije orijentaciju dakako traži u smjeru Boga i transcendencije. Senekin mudrac teži harmoniji s Prirodom, te utoliko s njezinim tvorcem i upraviteljem. Seneka je čovjek svog vremena. On zna da mu je domovina kosmos (svemir) čiji su čuvari bogovi i da će Priroda kad-tad zatražiti natrag duh koji mu je dala. Obojica se slažu da je čovjek po duhu slobodan Kierkegaard kaže da je čovjek loman i brzo vene kao cvijet, ali je u pogledu slobode nešto veliko jer ima svijest „koju mu čak ni Bog ne može oduzeti, ma da ju je on sam njemu dao.“ (Keirkegaard, isto, str. 87) Seneka ostavlja mogućnost da iza ovog života ne postoji ništa. Pa što, ako je time zadovoljena pravednost Prirode. U XCIII pismu Luciliju povodom smrti filozofa Metronakta on kaže: „Ali uzmi da ostavljam život i da poslije smrti ništa ne ostaje od čovjeka: jednako ću ostati hrabar, ako svojim rastankom i ne prelazim u neko drugo postojanje.“ (Seneka, Rasprava o blaženom životu…, Grafos, isto, str. 97)

Seneka je bio rimljanin i stoički filozof. Iako nije bio kršćanin, imao je jasniji odnos prema smrti od nas modernih kršćana.


drazen-pavlic @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Po ocjeni Miloša Đurića Senekine misli bliske su kršćanskoj etici. Đurić navodi da su neki crkveni oci Seneku smatrali potajnim kršćaninom. U tu svrhu čak su izmislili prepisku između njega i apostola Pavla. (Uvod u: Seneka, Rasprava o blaženom životu i odabrana pisma Luciliju, Grafos, Beograd, 1978., str. 28) Bez obzira što ta prepiska nije autentična, Seneka je izvršio golemi utjecaj na ljude mnogih stoljeća iza sebe. Bio je jedan od najčitanijih pisaca srednjeg vijeka, humanizma i renesanse te prosvjetiteljstva.

Jedno od pitanja kojim se bavi moja knjiga je kako čovjek može postići sreću. To je prema Đuriću bio i Senekin glavni cilj: odgovoriti na pitanje, koje je poglavito postavljalo njegovo vrijeme, kako čovjek može postići blažen život. Odgovor je kratak i jasan: tako da se oslobodi vanjskih prolaznosti i težište nađe u samom sebi. Ako shvati da se sreća ne sastoji u užicima, nego u životu u skladu s prirodom postići će sreću. Tim uvidom stiče vrlinu, koja se ogleda u postojanosti i neprestanom suzbijanju požuda i želja. Oruđe za tu svrhu daje filozofija, koju Seneka shvaća kao etiku.

Pismo O sretnom životu naslovljenu je bratu Galionu. Svi žele postići taj cilj, ali to je teško. Kao što je teško biti dobar. Treba se odreći toliko svog egoizma, osloboditi se požuda i želja prema kojima nas gura naša tjelesna priroda i primjer većine ljudi oko nas. Oni koji slijede žamor i galamu svjetine i dozvole da ih razvlače na sve strane kratak život će potrošiti u zabludama. Treba ponajprije odrediti kuda težimo. Tamo nećemo prispjeti bez iskusnog vodiča, koji je već prošao taj put i istražio područje. Radi se o putovanju duhom, a tu su uvjeti drukčiji nego na ostalim putovanjima. Tamo je put zacrtan, a možeš pitati mještane kuda treba ići. Ovdje pak važi: „Što je staza utabanija i slavnija, tim će nas više zavarati. (Seneka, isto, str. 86) Put prema vrlini je put za jake pojedince. Svjetina ga se kloni. Ona kao krdo ide tamo kamo idu svi, a ne tamo kamo treba ići. Zato na putu prema sretnom životu ništa ne pomaže oponašanje mišljenja i podilaženje većini. Kad jedan propada i druge povlači za sobom.“Propadamo po tuđim primjerima.“To je prizor velikog sraza ljudskih života. „Ozdravit ćemo ako se odijelimo od mase.“ Umjesto poklonstva nekom dobru za kojim sve teže, kao što je primjerice bogatstvo, treba radije tražiti neko stvarno dobro koje čovjek iznutra osjeća. Nećemo pogriješiti ako uvijek pristajemo uz Prirodu. Ustrojiti se po prirodnom zakonu, to je prava mudrost. „Sretan je dakle život koji je un skladu sa svojom vlastitom prirodom.“ (isto, str. 88)

To se može postići tako da se duša održava u zdravlju, da bude „hrabra, poduzetna, plemenita u patnji, prilagođena trenutku, pažljiva prema tijelu i njegovim potrebama, bez nemira, spremna za sve ostalo što joj u životu treba bez pretjerane naklonosti, spremna znati koristiti darove Sudbine, ne im robovati.“ (str. 88) Duševni mir može se postići tako da udaljimo sve što nas uznemiruje: užitke i bojazni. Tad dolazi neizmjerna radost, mir, velikodušnost i blagost. (isto, str. 89)

Najveće dobro je duh koji prezire Sudbinu, a radost crpi iz vrline. Njemu je istinski užitak zanemariti užitke. Sretan život daje duh koji je slobodan, uspravan, neustrašiv, postojan, postavljen izvan straha i požude. Njemu je „jedno dobro čestitost, jedino zlo sramota, a ostalo beznačajna gomila sitnica.“ (isto, str. 89) Čovjeku koji je to postigao duboko veselje dolazi iz dubokog izvora. On ne želi većih dobara od vlastitih. „Slobodu nam može udijeliti samo ravnodušnost prema Sudbini.“ (isto, str. 90) Tad se rađa duševni mir.

Vrlinu može postići čovjek koji je svjestan sebe, koji je sebe spoznao. Time je sebe otvorio prema božanskom. Ostali su na razini životinje i nežive prirode. Sjetimo se na ovom mjestu Heraklitovog fragmenta, kojeg je Seneka sasvim sigurno poznavao:
„Kad bi sreća bila u tjelesnim uživanjima, nazivali bismo sretnima volove, kad nađu grahoricu za jelo.“ (4) „
„Magarci pljevu bi izabrali radije nego zlato.“ (8)

Sretan je onaj koji je u dosegu istine, a to nije moguće bez zdravog rasuđivanja. Bez zdravog razuma nitko nije sretan. Taj je „sretan zbog trenutnih okolnosti, kakve god one bile, zadovoljan je i prijatelj je svojim okolnostima. „ (isto, str. 91) U ovim razmišljanjima je korijen mudrosti staroga vijeka da život treba živjeti ovdje i sada. Tu mudrost izriču sve stare kulture, a današnji čovjek pokušava iz nje iznova učiti.

Kako da razlikujemo vrlinu od požude? Seneka kaže da ćemo vrlinu naći prekrivenu prašinom, opaljenu suncem, stvrdnutih ruku. „Naslada se stišće u skrovištima, čeka mrak, oko javnih kupališta i sauna,…, mekušasta, trošna, zaudara po vinu i parfemima, blijeda, našminkana, namazana uljima.“ (isto, str. 92) Vrlina je vezana uz teškoće, požuda uz ugodu.
Kako bi u nasladi moglo biti najveće dobro, kad ona prolazi velikom brzinom, brzo se potroši i otupljuje? Antički filozof uvijek razmišlja na način da je istina jedina i prosta, dok je u mnoštvu laž. Ništa ne može biti sigurno što je u stalnom pokretu.“ (isto, str. 93)

Nije Seneka sasvim protiv užitka. On ne zagovara asketizam pod svaku cijenu. On želi prilike u kojima će se duh sasvim razviti i osloboditi. Užitak ne smije biti vođa, nego pratilac ispravne i dobro volje. Vođ prema tome cilju je Priroda. Nju razum pita za savjet. Živjeti sretno i živjeti u skladu s prirodom je isto. (str. 93) Umjetnik života je onaj koji vanjske stvari koristi da mu služe a ne zapovijedaju, koji se uzda u duh i uvijek je na sve spreman. Ova mjesta su vjerojatno nadahnula mnoge Kierkgaardove stranice, kad opisuje svog viteza vjere, koji je uvijek zadovoljan sa svojim životnim prilikama. (Strah i drhtanje)

Seneka kaže: iz prirode razum izvlači načela. Zatim neka se vrati u sebe. „Jer svijet koji sve obuhvaća kao i Bog, upravitelj svemira, teži prema vanjskom, ali ipak se zatim sa svih strana vraća u svoje središte. Jednako tako postupa i naš um; kad se, tragom osjetila koja mu služe, protegao na vanjske stvari, neka bude gospodar i osjetila i samoga sebe.“ (isto, str. 94) Iz ovog navoda vidljivo je što za Seneku znači postati svjestan sebe i spoznati samoga sebe. Na ovom izvoru crpio je Kierkegaard kad je sasvim izvan Hegelove šablone opisivao kretanja svijesti koji subjekt izvodi zadobivajući svoje Ja. Ne radi se o spekulativnom kretanju ideje, nego u kretanju svijesti živog čovjeka u njegovoj egzistenciji.

Galion griješi kad pita zbog čega traži vrlinu. Ne postoji, naime, nešto što je više od najvišeg. Od vrline čovjek traži vrlinu samu. Ona je sama sebi nagrada. Najviša nagrada je neslomljiva snaga duha, uzvišenost, duševno zdravlje, plemenitost i čestitost. Užitak je samo usputna posljedica vrline. Ali i duša može tražiti iskvarene vrste naslada! Oholost, nadmenost, pretjerana nadmoć u odnosu na druge, brbljavost, bahatost, ljenčarenje, popuštanje uspavanosti i tromosti. Sve to vrlina ostavlja po strani.

Nije mudar onaj iznad kojeg stoji bilo štok, a pogotovo užitak. Kako će onaj koji je dopustio da ga užitak obuzme podnijeti pogled smrti u oči? Kako će podnijeti bol, propadanje svjetova i toliko drugih ljutih neprijatelja, ako je dopustio da ga pobijedi takav mekušac? Hedonisti i razvratnici gube jedino dobro koje im je preostalo, a to je stid od grijeha. Oni se ponose porokom i hvale ono čega su se ranije stidjeli. Raspuštenosti je premalo ono što je Prirodi dovoljno. U tome se stoici slažu sa sljedbenicima Epikurova učenja. Seneka se ne ustručava u svakoj prilici navesti Epikurove rečenice, iako je ta škola protivnička stoicima. Seneka kaže da samo vanjska forma te škole daje povoda za priču i krive predodžbe o njoj. Kao da je snažan muškarac obučen u žensku odjeću,a čednost mu ostaje netaknuta. Tko se posvetio vrlini, daje primjer plemenite naravi, ne gubi muževnosti i ne srlja u sramotu.

Ispravno je da na čelu ide vrlina, užitak može ići za njom. „Oni koji su užitku dali prvenstvo i prednost, izgubili su jedno i drugo; gube naime vrlinu, a sami ne posjeduju užitak, nego užitak posjeduje njih, jer se ili muče bog njegova izostanka ili guše zbog pretjerana obilja.“ (isto, str. 100) Lovcima na užitak: kao kad napokon uhvatite divlju zvijer, opasno ju je posjedovati, jer može razderati svoje gospodare. Tako su lovci na naslade zapravo nesretni, jer su plijen užitka. Iako ih svjetina smatra sretnima.

Oni koji hoće opravdati uživanje, tvrde da se vrlina i užitak mogu povezati u jedno. Zašto čestitima ne bi istovremeno bilo ugodno, kažu oni. Seneka odgovara: „Čestito se može sastojati samo od čestitoga, a najviše dobro en bi imalo svoju cjelovitost ako bi se u njemu neki sastavni dio kvalitetom razlikovao od cjeline koja je od njega bolja.“ (isto, str. 101) Radost, dragost, mirnoća jesu dobra, ali nisu dijelovi apsolutnog dobra. Oni slijede najviše dobro, ali ga ne sadrže u sebi.

Čovjek koji se raduje bogatstvu mogao bi reći da je bogatstvo najviše dobro, kad mu pričinja takvu radost. Ali s bogatstvom počinje najveće robovanje. Bogatstvo rađa potrebu i naviku, a slijedi život u zabrinutosti, sumnjičavosti i strahu. Bogat se boji nesreće. Takav se čovjek ne može pokoravati Bogu i primati u dobrom duhu sve što se dogodi, ne žaliti se na sudbinu.

Takav je junak Job, čiji primjer ističe Kierkegaard u Ponavljanju. On prihvaća prilike, iako ne bez zapomaganja i jadikovki. Job je rekao: „Gospod dade, Gospod uze, da je blagoslovljeno ime Gospodnje.“ Unatoč svim strahotama koje su ga pogodile, Job ipak ne ostavlja Boga. Na kraju mu Bog višestruko plaća, iako mu ne može vratiti ono što je izgubio u materijalnom svijetu: ženu, djecu…U patnji i nevolji Job je ponovno zadobio svoje Ja i život mu sad izgleda ljepši. Jobova priča je primjer kako se živi u snazi duha. (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 89 i dalje)

Razmislimo na ovom mjestu o glasovitoj Isusovoj izreci: ne može se suditi dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Njezino je porijeklo sasvim sigurno u mudrosti staroga vijeka. Tko služi bogatstvu izgubio je mir i sabranost, propustio je priliku da sagradi duševni put k Bogu. Isus više puta ukazuje na opasnost koja čovjeku prijeti od bogatstva.
„Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.“ (Matej 19, 23-24)

Isusovo razmišljanje nije naravno bilo prije svega filozofsko, nego religijsko. Jer on na pitanja učenika, tko se onda može spasiti, odgovara koristeći židovsku književnu tradiciju: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.“ Ima on na umu primjerice čudo po kojem je ostarjela Sara rodila Abrahamu sina, kad je Jahve, vidjevši na licima supružnika nevjericu, odgovorio: „Zar je Jahvi išta nemoguće?“ (Postanak 18, 14)

Znademo i za druga Isusova upozorenja:
„Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrčite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i s rce.“ (Matej 6, 19-21)

Blago na nebu je Kraljevstvo Božje, u koje se dolazi duhovnim ljestvama. Ono što je za Seneku vrlina, za Isusa je savršena vjera. Treba odbaciti sve vrijednosti i blaga ovoga svijeta, jer ako zadrži samo jedno, izgubit će ono najvrjednije, a to je duševni mir i time sposobnost uzdizanja Bogu.
„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga.“ (Matej 13, 44-46)

Ovaj uvjet nije mogao ispuniti bogati mladić, koji se kod Isusa raspitivao što mu je činiti da baštini život vječni. Isus ga uputi u Mojsijeve zapovijedi i nadoda:
„Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ (Matej 10, 17-31) Priča dalje kaže da se mladić na ove riječi jako ražalostio jer je imao veliki imetak.

Poznata je priča o tome kako je Petar osnovao zajednicu kršćana, koji su rasprodali sve što imaju i novac donijeli poglavaru. (Djela 5, 1-11) Ananija i Safira učinili su isto, ali su dio novca sakrili za sebe. Priča slikovito govori kako je Duh Sveti istoga časa usmrtio oboje, a pouka je zapravo ista: nitko ne može služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Služba Bogu znači odricanje od robovanja svemu što je vanjsko i podložno crvu i rđi. Kako će poklonik bogatstva smrti pogledati u oči. Valja se pripremiti za posljednji čas, jer taj trenutak može naići bilo kada. Zato ova priča završava rečenicom koju je Petar uputio Safiri: „Eto na vratima nogu oni h koji ti pokopaše muža. I tebe će iznijeti!“ (Djela 5, 9) 

(Nastavlja se)
drazen-pavlic @ 16:32 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 20, 2009
Isusov nauk je izdanak stare židovske misli. Osim toga, on je proizvod duha vremena. Prvo stoljeće nove ere je pod presudnim utjecajem stoičke filozofije, a jedan od najutjecajnijih stoika je Lucije Anej Seneka. Mudrost starog vijeka obuhvaća mišljenje i vjerovanja starih Egipćana, Babilonaca, Grka i Rimljana. Kako kaže Diogen Laerćanin: „U Perzijanaca tako bijahu magi, u Babilonaca i Asiraca Kaldejci, a u Hindusa gimnosofisti; u Kelta i Gala ljudi koji nazvani bijahu – Druidi ili Sveti…Egipćani kažu da je od Nila kao dijete rođen bio Hefest, da je od njega počela filozofija, čiji su glavni tumači bili posvećenici i proroci. Od Hefesta do Aleksandra Makedonskog proteklo bijaše 48 tisuća i 863 godine…“ (Diogen Laertije, Životi i mišljenja istaknutih filozofa, Predgovor, BIGZ, Beograd, 1985., str. 1-6) Mudrost iz koje crpi judeo-kršćanska tradicija tako po Diogenu dopire u vrijeme 50000 godina prije Krista. Urednik izdanja Senekinih dijaloga u uvodu kaže: „…ta je mudrost učila ljude živjeti i stvorila njihov karakter, njihov mentalitet unutar za njih uređenog svijeta, način života integriran jedinstvom kulture, religije, vještina i običaja.“ (L. A. Seneka, Dijalozi, Nova Akropola, Zagreb, 2007., str. 7) Grčki mudraci putovali su na Istok, u Egipat i Babilon, da bi se posvetiti u drevne kultove i istine. Zna se da je Pitagora putovao u Egipat i da je bio sužanj u Babilonu. Te bi činjenice morali imati na umu svi koji danas izučavaju Isusov nauk.

U ovom članku ću preko Senekinih Dijaloga dozvati u sjećanje glavne stoičke misli.Tragove tih misli možemo naći u Isusovom nauku, a mogu nam pomoći u razumijevanju njegove srži. To se odnosi i na tekstove Isusovih sljedbenika, te na ostala učenja Prvog stoljeća koje Crkva naziva krivim učenjima (gnostici i drugi). Koliko griješe moderni tumači kršćanske religije, kad zaobilaze ovaj duboki korijen Isusovog znanja! Senekine misli sežu i dalje od suvremene religije, sve do Heideggerovih temeljnih filozofskih koncepata.

(Heidegger: filozofi su govorili o biću, a bitak sam su preskakali. Pitanje o bitku samom je palo u zaborav. Seneka: ljudi govore o stvarima koje se nalaze u vremenu, dok im samo vrijeme izmiče. Kao opčinjeni promatraju samo ono za što im je potrebno vrijeme. Nikoga nije briga za samo vrijeme, jer ga ne mogu vidjeti i opipati.)

Glavna misao je da jedina vrijednost čovjekovog života počiva u duhu, koji je vječan. Realni život ovisi, naprotiv, o mnoštvu vanjskih okolnosti. Seneka te vanjske okolnosti naziva Sudbinom, jer čovjek na njih ne može utjecati. Duh je nešto unutrašnje, što čovjek nosi sa sobom i što ovisi samo o njemu.

Obrađujući bilo koje životno pitanje, Seneka koristi iste istine stoičke mudrosti. U jednom od brojnih pisama Luciliju govori Seneka o Providnosti. Polazi od stava da Providnost upravlja svijetom: „…mogao bih tako dokazati da je Providnost nad svemirom i da je Bog među nama“, kaže Seneka (isto, str. 61). Jer takvo savršeno djelo kakvo je Svemir ne bi moglo postojati bez nekog Čuvara. Čestit čovjek od Boga se razlikuje samo po smrtnosti. Čovjek i Bog rođaci su po duhu, a jedino čestit čovjek koji njeguje vrlinu opravdava to srodstvo. Mnogi se ljudi žale kako to da zlo pada na čestite ljude, Providnosti usprkos? Stoički odgovor je jednostavan: Bog čestitog muža ne mazi, već ga iskušava i osnažuje, čime u njemu izgrađuje vrlinu i čini ga sebi sličnim (isto, str. 63). Unatoč tome što mu se događaju mnoge nesreće, čestitom se mužu ipak ne može dogoditi ništa loše. Jer vrlina je dovoljna za sreću. Možeš vrlom čovjeku sve oduzeti, ostaje mu duševna vrlina koja je dovoljna za ispunjenje životnoga cilja. Pismo O providnosti piše Seneka tijekom osmogodišnjem izgnanstva na Korzici. Jasno je da je na oblikovanje njegovih misli utjecaja ova okolnost.

Stoički mudrac svaku nesreću smatra vježbom svoje vrline. Nije on bezosjećajan tako da ga ništa ne dira, već mu snaga duha omogućuje da nesreće prima smireno i da se blago uzdiže protiv svega što ga snalazi. Bez prilike za iskušenje vrlina slabi. Zato mudrac savjetuje: ne žaliti se na sudbinu. Valja se usredotočiti na to kako podnositi ono što nas u životu snađe. Borbu hrabrog čovjeka sa zlom sudbinom Bog gleda kao na nešto najvrednije na zemlji. „Kad se hrabar čovjek valjano bori sa zlom sudbinom, pogotovo kad je on prvi izazove na dvoboj, to je vrijedan prizor na koji gleda Bog usredotočen na svoje djelo, to je taj sraz dostojan Boga! Ne vidim, to odgovorno tvrdim, što bi na toj zemlji Jupiter vrjednije moga vidjeti, da tu usmjeri svoj duh, nego da gleda Katona kako i nakon svih lomova njegove stranke stoji uspravan usred ruševina republike. „ (isto, str. 65) Kao da Bog sokoli Katona, govoreći mu: hajde duše Katonov, istrgni se iz ljudskih graničenja.

Per aspera ad astra! Jasna je povezanost ove rimske i stoičke mudrosti s kršćanskom istinom da patnja vodi blaženstvu. U temelju kršćanstva jednako tako leži istina da je najizvrsniji među ljudima, prorok po imenu Isus Nazarećanin, zaslužio da se nazove Sinom Božjim. Bog Otac na Isusovu muku i umiranje na križu gleda kao na put posinstva, način da se čovjek uzdigne k njegovom tronu i sam postane Bogu sličan. Isus je svoju muku dobrovoljno („stoički“) prihvatio, ne tražeći kompromisa.

Time smo dotakli dvije važne stoičke istine: čovjek živi po duhu, a umire po tijelu. Tko živi po vrlini i duhu, ništa ga se ne tiču udarci sudbine. Tu se krije i korijen gnostičke mudrosti. Putem znanja čovjek se uzdiže Bogu. Vrlinu čovjek kali prolazeći kroz muke svakidašnjega života. U ovim istinama krije se put k sljedećoj velikoj istini staroga vijeka: ne treba se tjeskobno brinuti, jer skrb za vanjski opstanak odvlači pažnju od brige za izgradnju duha. Dapače, ono čega se bojimo i zbog čega drhtimo korisno je za one kojima se događa.

Zar je korisno kad se nekoga protjera u progonstvo, kad padne u oskudicu, kad pokopa ženu i djecu, podnosi sramotu i bolest, pita Lucilije u nastavku dijaloga? Sudbina izabire jake, a slabe zaobilazi s prezirom. Onaj koji je uvijek sretan i kroz život prolazi bez boli, nije upoznao drugu stranu prirode. Ne postoji vrlina bez iskušenja. Nesretni su oni koji otupljuju u prevelikoj sreći. Kako mogu znati da sam velik čovjek, ako mi Sudbina nije dala priliku da pokažem vrlinu? (isto, str. 72) Stoik znade da se prilike smjenjuju, gotovo ritmički kao kiša i sunce. „I onomu tko je dugo bio sretan doći će njegov gorki zalogaj; tko god izgleda od toga pošteđen, samo je dobio odgodu.“ (isto, str. 73) Od prevelike sreće duše ostaju razmočene i omamljene kao u pijanstvu. Korisno je da se dogodi nešto što opominje na ljudski udes. Udarci sudbine nisu okrutnost nego viteška borba.

Seneka rado navodi kinika Demetrija, koji je Rimljanima svjedočio svoju filozofiju isposničkim načinom života. Demetrije se obraća besmrtnim bogovima kad kaže: „Želite mi uzeti djecu? Podigao sam ih za vas. Želite neki dio moga tijela? Uzmite, ne dajem doduše neku veliku stvar jer ionako ću ga brzo cijelo napustiti. Želite moj život? Zašto ne? Neću oklijevati, a da vam ne vratim to što ste mi dali sami. Što god zatražite, imat ćete od mene dragovoljno.“ (isto, str. 77) Senekin zaključak je veleban. Po svojoj slobodnoj volji čovjek ne robuje Bogu i onome što mu je Bog dosudio, već uz njega pristaje drage volje. U tome je njegova sloboda, koju mu nitko ne može oduzeti.

Bog je čovjeku dao život (duh) i red je da ga čovjek Bogu vrati. Ovoj misli zajednička je stara ideja židovske religije o nebeskom liku, koju preuzima Sveti Pavao i njegovi učenici, te gnostički učitelji. Svatko od nas potekao je od svog nebeskog lika, koji se u vremenitom životu izgubio u nejasnom sjećanju. Čovjekov zadatak na zemlji je da se vrati odnosno ponovno saobrazi tome liku, da postane sličan Kristu tj. Bogu. Nije samo Isus nastao od nebeskog Krista. Svi koji pripadamo njegovoj crkvi izabrani smo prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred Bogom, kaže Pavao. „Tako: u njemu /u Kristu-op./ nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe.“ (Poslanica Efežanima 1, 4-5)

Na isti način govori mladostoičar Epiktet krajem stoljeća: „Nikad ne recite: 'Izgubio sam', već radije, 'Vratio sam.' Je li vaše dijete umrlo? Vratilo se. Je li vam žena umrla? Vratila se. 'Uzeli su mi zemlju', kažete. Dakle, i ona je vraćena. 'Ali, zao je onaj koji ju je uzeo!' reći ćete. Kako to da vas toliko brine način na koji ju je davatelj zatražio natrag? Sve dok daje, brinite se o tome kao o nečemu što nije vaše, kao putnici kojima je stalo do konačišta.“ (u: Seneka i Epiktet, Nova Akropola, Zagreb, 2005., sr. 78) Ako sve to što me brine u mojoj stvarnosti i nije moje, nego sam dobio na korištenje od Boga, što će on tako i tako jednom uzeti natrag, jasno je da se oko toga ne trebam previše brinuti, naročito ne tjeskobno. Isusov nauk sadrži jednu sličnu uputu: budite putnici /na ovome svijetu/!

U pozadini ovih razmatranja čuči također misao grčkog mudraca Anaksimandra.: „Odakle stvari imaju svoj postanak, onamo moraju i nestati prema nužnosti: jerbo moraju danak platiti i za svoju nepravednost biti smaknute po redu vremena.“ Nietzsche hvali ovu misao jer je Anaksimandar iz Mileta svo bivanje promotrio kao kazne dostojnu emanaciju od vječnog bitka, te kao nepravdu koja se ispašta zalaskom. Dovodi je u vezi sa Schopenhauerovim razmatranjem u Parergi da mi ispaštamo naše rođenje prvo životom, a drugo smrću. „Sve što jednom postade, također ponovno nestaje, bez obzira mislimo li pritom na čovjekov život ili na vodu…“ (Nietzsche, Filozofija u tragičkom dobu Grka, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 26)

Prirodno biće koje ima određena svojstva, jednako kao konkretni čovjek koji prebiva u svome tijelu, razlikuje se od prapočela koje je neodređeno, vječno i besmrtno. Ovu tradicionalnu misao o prapočelu svega koju je logički uobličila grčka filozofija i koju Parmenid naziva Jednim, stoici su shvatili kao duh. Duh je to prapočelo kojem čovjek duguje svoj opstanak i u koji se vraća nakon smrti tijela.

Vidjeli smo da je temelj mudrosti staroga vijeka jedan te isti praizvor, iz kojeg podjednako crpi židovsko-kršćanski i grčko-rimski svjetonazor. Seneka poziva čovjeka da se prepusti Sudbini, jer je „velika utjeha da nas nosi isto što i Svemir…Jedan te isti nepromjenjivi tok podjednako nosi ljudsko i božansko. Jedan je osnivač i upravitelj svega što postoji zapisao to što je suđeno.“ (Seneka, isto, str. 78) Unatoč religijskom mnogoboštvu grčki i rimski filozofi su razvijajući mudrost došli do onog Jednog ili prvog pokretača, vrhovnog Boga kao onog koji svime upravlja.

Seneka opet pita: zašto ipak Bog dopušta da se čestitim ljudima događaju loše stvari? Čovjek koji prezire vanjska dobra nema problema, jer sve što je doista njegovo uvijek nosi sa sobom. Tko njeguje vrlinu, a kloni se grijeha, zločina, požude, lakomosti, nečasnih misli i pohlepe, ne doživljava da je išta od onog što mu se događa nepravda. Bog ih brani i štiti. „Nije valjda da bi netko od Boga tražio i to da čuva našu putnu prtljagu? Čestiti ljudi sami Boga oslobađaju te brige: preziru vanjska dobra.“ (isto, str. 80). Seneka navodi primjer Demokrita koji se lišio bogatstva ne bi li rasteretio svoju plemenitu dušu. Uostalom, nitko ne živi siromašno kao što je rođen. Rađamo se goli, bez ičega, a u život ipak nešto stječemo.

Čovjeku valja naučiti što je smrt. Kraj života je blizu, smrt je tu. Prolaz je uvijek otvoren, u svakom trenutku. Umiranje je kratko i brzo, bilo da šiju prekine uže, ili da voda zatvori dah. Čemu se onda cijeloga života plašiti nečeg što prolazi tako brzo, pita Seneka na kraju dijaloga O Providnosti.

Važno je reći da su mudraci i proroci staroga vijeka živjeli onako kako su učili. Senekinu smrt opisao je Tacit kao primjer stoičke vrline. Kad ga je Neron optužio za urotu, morao je sam sebi otvoriti žile. To se dogodilo 65. godine naše ere. Tom hrabrom činu prisustvovali su Senekini učenici i prijatelji, te njegova supruga Paulina.
drazen-pavlic @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.