Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - lipanj 2008
četvrtak, lipanj 26, 2008
Prikaz Isusovog života, javnog djelovanja i učenja u evanđeljima interpretiran je obzirom na teološku poruku koju su njegovi pisci htjeli istaknuti. U tome se svi slažu. Radi se samo o tome da li su te interpretacije pretjerane ili ne? Da li se sve dogodilo baš tako kako izvješćuju evanđelisti? Koji odgovor na to pitanje možemo ponuditi? Jedan od uobičajenih odgovora glasi: pa ne bi četiri pisca dala gotovo isti prikaz da se radi o izmišljenim događajima! Uostalom, prave kršćane ne zanimaju povijesni događaji, nego vjerska poruka. Na to možemo odgovoriti: znademo da su evanđelja nastala iz jednog pra teksta, na osnovi usmene predaje i prakse naviještanja prvih očevidaca.

Već ranije spomenuto Barnabino evanđelje bilo je prihvaćeno kao kanonsko i koristilo se u Aleksandrijskim crkvama u prvo i drugom stoljeću, a zajedno sa svim ostalim apokrifnim evanđeljima i spisima zabranjeno je na Nikejskom koncilu 325. godine. Koncil je naredio da se originali svih evanđelja na hebrejskom pismu unište. Također je izdao edikt po kojem će biti ubijen svatko kod koga se nađe primjerak zabranjenih spisa. Od onda do danas Kršćanska crkva priznaje samo tri sinoptička evanđelja, Evanđelje po Ivanu, Djela apostolska i poslanice. Navedeni spisi temelj su Petrove i Pavlove teologije, koju je crkva zadržala do danas.

Rimski papa zadržao je jedan primjerak Barnabinog evanđelja u svojoj tajnoj knjižnici. U petom stoljeću pronađeni su Barnabini posmrtni ostaci s originalnim rukopisom njegovog evanđelja na grudima. Primjerak Barnabinog evanđelja je u XVI stoljeću u papinoj knjižnici pronašao fra Marino, prijatelj pape Sixtusa. Evanđelje se danas čuva u Kraljevskoj biblioteci u Beču.

Isus se najprije obraćao Židovima. Oni su bili odani svojoj monoteističkoj religiji utemeljenoj na strogom Zakonu otaca (Tori). Jedan od glavnih motiva židovske tradicije je iščekivanje Mesije, spasitelja koji će narod osloboditi od stranih zavojevača i moralnih opačina. Obje napasti zapravo su jedna te ista, jer se smatralo da zlo dolazi zbog nevjere i grijeha. Kroz tri godine svojeg javnog djelovanja Isus se nametnuo kao prorok, iscjelitelj i obrazovani rabbi (heb. učitelj. Rabin, na aramejskom rabbuni) koji odlično poznaje židovske svete knjige. Ponikao je u imućnoj obrtničkoj obitelji, koja mu je pružila solidno obrazovanje. Isus je u očima glavara i običnog naroda mogao biti dugo očekivani Mesija. Ali on je propovijedao Kraljevstvo Božje na nebu i odlučno odbijao da se proglasi političkim vođom!

Osnovni interpretacijski ključ, po kojem se pristupilo prekrajanju stvarnih događaja bila je slijedeća teza: u Isusovom životu i javnom djelovanju ispunilo se Pismo. Za razumijevanje interpretacijskog ključa važno je spomenuti djela proroka Izaije. Izaija je živio u 8. stoljeću prije Krista. Oko 740. godine pozvan je u jeruzalemski Hram među proroke, gdje je naviještao propast Izraela i Judeje, kao kaznu za nevjernost naroda. U pjesmi o Emanuelu daje viziju Gospoda gdje sjedi na visokom prijestolju, a iznad njega stajahu serafi (JB: hebr. gorući, plamteći. Krilata bića s ljudskim tijelom i šest krila. Također, kerubi. Kasnija predaja ih naziva anđelima). Izaija zanosno pjeva: „Oni klicahu: 'Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!' Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.“ (JB: dim je znak Božje prisutnosti na Sinaju, u Šatoru u pustinji i u Hramu u Jeruzalemu). Izaija zavapi u strahu da će propasti, jer je znao da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana prebiva, a vlastitim je očima ugledao Jahvu, Kralja nad vojskama. Jedan od serafa doletje do njega, žarom mu dotače usne i reče: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Tad Izaija ču glas Gospodnji koji mu reče:
„Koga da pošaljem?“
„Evo me, mene pošalji!“ – reče Izaija spremno.
Bog odgovori: „Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.“ (Iz 6, 1-10)
Izaija je postao narodni junak, zbog svog aktivnog sudjelovanja u političkim zbivanjima. Nakon neuspjelog poslanstva kod asirskog kralja Ahaza povukao se iz politike. Prema jednoj predaji umro je mučeničkom smrću za vrijeme kralja Manašea. Glavni lik njegovih pjesama je Sluga Jahvin ili Sluga Patnik, koji okuplja svoj narod i propovijeda istinsku vjeru. Sluga Jahvin svojom smrću daje zadovoljštinu za grijehe naroda i biva od Boga proslavljen. Izaijina teologija zasniva se na slijedećim stavovima: Bog je Sveti, Jaki, Moćni, Kralj. Čovjek je grešan. Bog za grijeh traži zadovoljštinu. U kušnjama koje očekuju njegov narod mnogi će stradati. Ostatak će biti pošteđen zbog svoje vjere. Tom ostatku kralj će biti sam Mesija. Mesija je Davidov potomak, koji će učiniti da na zemlji zavladaju mir i pravda i da se raširi spoznaja Boga. Izaija je mesijanski prorok. Poslušajmo jedan odlomak iz Četvrte pjesme o Slugi Jahvinu. Tema pjesme je patnja i progonstva koje će Sluga podnijeti s velikom strpljivošću, iako će doživjeti sablazan:
„Prezren bješe, odbačen od ljudi,
Čovjek boli, vičan patnjama,
Od kog svatko lice otklanja,
Prezren bješe, odvrgnut.
A on bješe bolesti ponio,
Naše je boli na se uzeo,
Dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
Njegove nas rane iscijeliše.“
(Iz 53, 3-5)

Sve se slaže: Isus je mogući mesija, jer potiče iz loze kralja Davida (?), jer je prorok, jer je trpio i umro da bi Bogu dao zadovoljštinu za grijehe naroda…Treba li još dokaza da se na Isusu ispunilo Pismo? Evanđelja obiluju poveznicama Isusove sudbine i Izaijinih proroštava.
Lk, 22, 37: „Jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: 'Među zlikovce bi ubrojen'. Uistinu sve što se odnosi na mene ispunja se. „
Mk 10, 45: „Jer Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.»
Mt 12, 17-21: „Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:
'Evo sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima: preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima…'“

Samo Isusovo saslušanje i suđenje, na kojem se on slabo branio ili se uopće nije branio, svjedoči o tome da je on prihvatio Izaijine tekstove o trpljenju Sluge Patnika i smrti za druge. Da bi se ispunilo pismo! Ili je jedan redaktor u izvješću načinio bitne izmjene? Ako se koji detalj dogodio drugačije, pisci evanđelja prekrojili su ga da bi se slagao s Pismom (Tumači u JB kažu: u dobroj namjeri).

Obrazac ljudske žrtve, koji postoji još od vremena kad je Bog od Abrahama tražio da žrtvuje Izaka, prenosi se dalje. Na blagdan Svetog Petra i Pavla u crkvama se čita odlomak iz Druge poslanice svetoga Pavla Timoteju: „Predragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.“ (2 Tim 4, 6) Evo, otkrio nam se redaktor kanonskih evanđelja.

Apokrifni spisi Kristovu žrtvu (smrt na križu) i uskrsnuće ne spominju.U vrijeme svog javnog djelovanja Pavao i njegovi učenici proganjani su kao heretici. Nakon Nikejskog koncila uloge su se promijenile. Pavlova teologija prihvaćena je kao službena, a pisci koji su izvještavali drugačije postali su heretici.


drazen-pavlic @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Rekli smo da je svaka objava osjetilna danost. Isus je osoba koja govori, osjeća, komunicira s ljudima. Povijest Božjeg sina koji je sišao na zemlju zbiva se na razini osjetilnog iskustva: u ljudskoj povijesti. Teolozi su od prvih početaka ideju o Bogu punili sadržajem u skladu sa svojim ljudskim planovima. Ta je činjenica ponukala Tolstoja da sam istraži istinitost evanđelja, jer ga istina vjere koju je na podlozi svetih spisa prakticirala crkva, nije ispunjavala.

Posljednji odlomak Ispovijedi započeo je tvrdnjom da je narod bez sumnje posjedovao spoznaju istine, po kojoj su ljudi svih kontinenata oduvijek živjeli. Da nije bilo tako, ljudi ne bi živjeli, već bi baš kao i on pomišljali na samoubojstvo. I sam je živio po toj spoznaji istine i osjećao je njenu ispravnost. No, osjećao je također da je u toj spoznaju laž bila pomiješana s istinom. On kaže: „Iako sam vidio da je u narodu bilo manje tog sastojka meni odbojne laži nego kod predstavnika Crkve, ipak sam uvidio da je laž bila pomiješana s istinom i u načinu vjerovanja kojeg je upražnjavao narod.“ Pošto se laž i istina nalaze pomiješanim u svetim predajama i pismima, Tolstoj je odlučio da ih sam izuči. Tako je nastalo Tolstojevo Evanđelje. Ono je sažetak četiri evanđelja obzirom na nepobitnu izvornost Isusove riječi, očišćene od dodataka apostola, prepisivača i raznih crkvenih pisaca od Isusovog vremena do danas. Uvažavajući posebnost vjerskog znanja, Tolstoj je odlučio da neće tražiti objašnjenje svega: „Znam da objašnjenje svega mora biti skriveno, kao i početak svega, u beskonačnosti.“ On je spreman prihvatiti neobjašnjivost teorija, ali samo kao nužnu posljedicu ograničenosti ljudskog razuma, a nikako kao nešto u što je prisiljen vjerovati.

Obavijesti o Isusovom životu, kao i pouke njegovog naučavanja, znademo iz evanđelja. To su kanonske knjige koje objavljuju radosnu vijest koju je donio Isus, što je smisao riječi „evanđelje“. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki crkva zove sinoptička evanđelja, jer su slična. Ivanovo evanđelje razlikuje se od njih. Marko i Luka nisu bili Isusovi učenici ni očevici, dok su Ivan i Matej bili apostoli. Matej je isprva bio carinik, a onda je pozvan u zbor dvanaestorice. Marko i Luka pratili su Petra i Pavla na njihovim misijskim putovanjima. Možemo pretpostaviti da su oni događaje o kojima izvješćuju zapisali prema interpretacijama svojih učitelja. Autori Jeruzalemske biblije (BJ) kažu da su pisci evanđelja svjesno pravili otklone od povijesnog predloška, osobito kad su htjeli istaći poantu u svojoj teološkoj koncepciji. Otuda se može objasniti zašto je u evanđeljima naglasak na suđenju, muci i Isusovoj smrti na križu, te na uskrsnuću. Ta su evanđelja zapravo sukus Petrove i Pavlove teologije.

Izvještaji su se u prvo vrijeme prenosili usmenom predajom. Ne smijemo zaboraviti da su stari narodi imali fenomenalno pamćenje, jer nisu imali papira i olovaka da zapisuju. Isus je umro uoči Pashe godine 30., u petak 14. Nisana. Bilo je to 20. godine Tiberijeva vladanja ili 783. godine od osnutka grada Rima. Drugi mogući datumi su manje pouzdani, jer je Pasha pala u subotu samo 8. travnja godine 30. i 4. travnja godine 33. No, drugi datum je obzirom na ostale povijesne događaje prekasno.

Godine 36. Poncije Pilat razriješen je dužnosti prokuratora Palestine, na kojoj je proveo deset godina. Prije odlaska smijenio je Josipa zvanog Kajfa s položaja Velikog svećenika, na kojem je ovaj bio od 18. godine n.e. Na mjesto Kajfe Poncije Pilat postavio je Jonatana, Anina sina. Pavao se sa židovske vjere na vjeru u uskrslog Isusa Krista obratio 34. godine, a 40. s Barnabom putuje u Antiohiju, koja postaje središtem helenističkih kršćana. U to vrijeme rimski car bio je Klaudije. Iz zahvalnosti prema Agripi I, koji mu je pomogao u borbi za vlast, Klaudije ovome daje Judeju i Samariju. U Agripino vrijeme obnavlja se kraljevstvo Heroda Velikog i gradi se treći jeruzalemski zid. Zid nije dovršen zbog Agripine smrti. 44. godine, prije Pashe, Agripa I naređuje da se odrubi glava Jakovu, Ivanovom bratu i Isusovom učeniku, te Petra baca u tamnicu. Godine 47. Ananija je imenovan za Velikog svećenika. Između 46. i 48. Pavle poduzima prvo misionarsko putovanje u Antiohiju, Cipar, Antiohiju Pizidijsku i Listru. Oko 48. godine u Judeji je vladala velika glad. Pavao i Barnaba donose pomoć antiohijske zajednice kršćana jeruzalemskoj. Iste godine održan je Jeruzalemski koncil na kojem su poganski obraćenici izuzeti od Zakona (pošteđeni su obrezivanja). Tek dvije godina kasnije, oko 50. zapisano je usmeno evanđelje poznato kao aramejski Matej i dodatna zbirka Isusovih govora. Bilo je to neposredno nakon što je Klaudije iz Rima protjerao Židove, koji se osvećuju tako što prave nemire.

Kronologija dalje ide ovako: 49-52. Pavle je poduzeo drugo misionarsko putovanje: Listra, Frigija, Galacija, Filipi, Solun, Atena. Od zime 50. do ljeta 52. Pavle boravi u Korintu i piše poslanice Solunjanima. Ljeti putuje u Jeruzalem. U vrijeme Pavlovog trećeg misionarskog putovanja (53-58.) car je Neron. U ljetu 58. godine Jakov, rođak Isusov, došao je na čelo judeo-kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iste godine Židovi u jeruzalemskom Hramu hvataju Pavla i izvode ga pred Ananiju i Veliko vijeće, koji ga zatim predaju rimskom prokuratoru Feliksu u Cezareji.

U srpnju 64. gori Rim. Neron kršćane optužuje za podmetanje požara i protjeruje ih iz grada. Nastaje Prva Petrova poslanica i Markovo evanđelje. Godine 64. ili 67. Petar je umro mučeničkom smrću u Rimu. Oko 65. pojavljuje se Matejevo evanđelje na grčkom, a Lukino evanđelje i Djela apostolska oko 70. ili 80., također na grčkom jeziku. Nakon Poslanice Hebrejima i Druge poslanice Timoteju godine 67. Pavlu je u Rimu odrubljena glava.

Godine 67. i 68. zeloti pod vodstvom Ivana iz Gišale konačno uspijevaju osloboditi Jeruzalem od rimske vlasti. Iste godine rimski car postaje Galba, a Neron čini samoubojstvo. 69-79. Vespazijan je car. Titu povjerava opsadu Jeruzalema. 29. kolovoza 70. rimski vojnici zauzeli su predvorje i zapalili Hram. U rujnu rimske legije zauzele su gornji grad i Herodove palače, poubijali stanovnike ili ih prodali u roblje. Ljeti 71., nakon Vespazijanovog i Titovog trijumfa u Rimu s predmetima iz Hrama, dio judeo-kršćana vraća se u Jeruzalem. Između 70. i 80. objelodanjena je Judina poslanica i Druga Petrova Poslanica. Oko 78. nastaje Židovski rat Josipa Flavija, a 93. Židovske starine istoga pisca. Apostol Ivan prognan je na otok Patmos oko 95., gdje redigira Apokalipsu. (Neki autori smatraju da autor Apokalipse ili Otkrivenja nije apostol Ivan.) Iste godine rimski biskup Klement piše pismo Korinćanima. Pojavljuje se Ivanovo Evanđelje, zatim njegova Prva poslanica (Treća i Druga napisane su prije). Oko 100. godine dobivamo Didahe ili Nauk dvanaestorice apostola. Ivan umire u Efezu, početkom Trajanove vladavine.

Oko 130. pojavljuje se apokrifno Pismo Barnabino. U vrijeme jeruzalemskog biskupa Marka (oko 135-155.) judeo-kršćani raspršeni su u Transjordaniju i Siriju, gdje uskoro stvaraju sektu ebionita („siromaha“) s apokrifnim Evanđeljem Hebreja. Oni ne priznaju Mesijino božanstvo i odbacuju Pavlove poslanice.

Dakle, sveti spisi o kojima je riječ zapisani su ovim redom: aramejski Matej i dodatna zbirka oko 50., Markovo evanđelje oko 64., Matejevo evanđelje na grčkom oko 65., Lukino evanđelje i Djela apostolska nakon toga, vjerojatno prije 70., a možda i oko 80. godine. Ivanovo evanđelje 95. Evanđelja su zapisana 20 do 35, čak i 40 godina nakon Isusove smrti. Taj period ostavlja mogućnost da je izvorni događaj i poruka tokom vremena izgubio na autentičnosti. Najvredniji izvor vjerojatno je zbirka Isusovih govora na grčkom jeziku (Logia), koja je po svemu sudeći bila dostupna najranije i mogla je poslužiti raznim interpretima za „njihova“ evanđelja.

Jeruzalemska biblija (u nastavku: JB) kaže da su pisci evanđelja crpili iz jednog teksta pred evanđelja, kojeg njemački istraživači zovu „Q“ (Quelle=izvor), a francuski „S“ (source). Zbog sličnosti tri teksta smatra se da je postojao pra tekst, vjerojatno Markovog evanđelja. Prije tog pra teksta išla je usmena predaja. Pošto su nastala nakon Petrovog i Pavlovog praktičnog djelovanja, moguće je da su tri sinoptička evanđelja redigirana u duhu njihove teologije i to prema zahtjevima finala: muke, smrti i uskrsnuća Isusovog. Veliki autoritet koji su Petar i Pavao uživali u prvim kršćanskim zajednicama utjecao je na pisce evanđelja, a možda su ih i sami naručili. Navedimo jedan primjer tendencioznog pisanja. Petar i Pavao služili su se osobitom tehnikom javnog djelovanja. U srca Židova najprije su usađivali kolektivnu krivicu zbog Isusove smrti, da bi se ovi u strahu zbog ubojstva Mesije pokajali i obratili, zatraživši otkupljenje (originalan Pavlov izraz).

Barnabino evanđelje navodi dijalog s Isusom u kojem on priznaje da nije Mesija, nego prorok. Također, po Barnabi one noći u Getsemanskom vrtu nije uhićen Isus, nego Juda koji je sutradan završio na križu. Do uhićenja pogrešne osobe došlo je, jer hramski stražari u mraku nisu razlikovali bradata lica Isusa i Jude. Poslanicu Galaćanima Pavao piše u 57. u Efezu. Zahvaljujući njoj znamo s kakvim se žarom borio protiv evanđelja drugih pisaca, koji su događaje prenosili drugačije. Poslanicu počinje utvrđivanjem svog autoriteta: „Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu…“ Nakon kitnjastog pozdrava, Pavao prelazi na stvar: „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet.“ Judaizanti (kršćani Židovi) su Pavla optuživali da pogane ne obvezuje na obrezanje, da bi ih lakše pridobio za prelazak na kršćanstvo. Zato on ističe da ne nastoji pridobiti ljude i ljudima ugoditi, jer on je Kristov sluga i navješćuje evanđelje koje je objavio Isus Krist. Pisci JB na margini objašnjavaju da to ne znači da je Pavao nužno sve i odjednom „naučio“ neposrednom Isusovom objavom na putu za Damask.

U istoj poslanici Pavao kaže da je nakon četrnaest godina u društvu Barnabe i Tita opet došao u Jeruzalem, gdje je pred najuglednijim prvacima kršćanstva izložio evanđelje koje je propovijedao među poganima, kako kaže: „da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.“ JB u bilješci objašnjava da Pavao nimalo ne sumnja u istinitost svoga evanđelja, ali je uglednim prvacima matične crkve ipak trebao podnijeti izvještaj (Kefi zvanom Petar, Jakovu i Ivanu).

Djela apostolska napisao je liječnik nežidov Luka, koji je bio Pavlov pratitelj na njegovom drugom i trećem misionarskom putovanju, te u rimskom sužanjstvu. Spis počinje opisom Petrovog djelovanja i čuda koje se dogodilo u Jeruzalemu na Pedesetnicu 30. godine: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.“ (Dj 2, 2-3)
Luka objašnjava da je Duh sveti u obličju plamenih jezika sišao na mnoštvo, te su se Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi, Krećani i Arapi svi izvan sebe strčali niz ulice i „jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom.“ (Tumači govore da je Lukina namjera bila povezati ovaj događaj sa zbrkom jezika i pometnjom koja je nastala u vrijeme gradnje kule Babilonske. Da bi dobili na vjerodostojnosti suvremenih događaja za Židove, evanđelisti su se uvijek trudili dokazivati da su oni zapravo ispunjenje Starozavjetnih pisama).

Nakon silnog uzbuđenja koje je nastalo ustao je Petar okružen jedanaestoricom apostola i podigao glas, govoreći Židovima. Događaj je protumačio pozivanjem na riječi proroka Joela, kroz kojeg je Bog progovorio i najavio da će u posljednje dane izliti Duha svetoga na ljude „i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.“ (Dj 2, 1-21) Ne znam da li su se prisutni našli u središtu nekog olujnog vrtloga, s udarima gromova bez kiše, ali mogu zamisliti da je nastao sveopći strah. On se za praznovjerne ljude današnjice može usporediti s najavom smaka svijeta ili dolaska vanzemaljaca. Nakon što je „prisvojio“ ovaj neobični događaj, čelnik prvih kršćana nastavio je obraćanje Židovima: „Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.“ (Dj 2, 22-23)

S kojom nakanom Petar ovdje Židove zatečene na trgu kolektivno optužuje za Isusovo ubojstvo? Tim više što je sasvim izvjesno da su Isusa „osudili“ malobrojni urotnici okupljeni oko Velikog svećenika Kajfe, a narod (mnoštvo?) u dvorištu Pilatove rezidencije u petak 14. Nisana u pet sati ujutro odglumila je njihova posluga. S kojom drugom nakanom, nego da im u idućem činu oprosti, samo ako se pokaju i priznaju novu vjeru. Prethodno je Petar još jednom ponovio strašnu optužbu: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom. „ (Dj 2, 36). Nazočni su bili duboko potreseni onim što su čuli, te zapitaše Petra i apostole:
„Što nam je činiti, braćo?“
„Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.“ (Dj 2, 37-38).
Isti govor ponovio je Petar više puta, o čemu svjedoči naredni odlomak (Dj 3, 13-15). I ovaj puta Petar je okupljenima velikodušno oprostio riječima:
„I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši…Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši…“ (Dj 3, 17-19).

Od Židova se tražilo da se pokore vjeri u uskrslog Isusa Krista. To nas vodi u izvještaje o odmaknutom grobnom kamenu na dan samog uskrsnuća. Glavari svećenički nestanak Isusovog tijela protumačili su podvalom njegovih učenika. Evanđelje po Mateju donosi izvješće o nedjeljnom uskrsnuću: „Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odijela bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe.“ (Mt 28, 1-4) Anđeo obavijesti žene da Isusa neće naći u grobu jer je uskrsnuo. One odoše žurno i u strahu javiti njegovim učenicima. U međuvremenu stražari javiše svećenicima hrama što se dogodilo. „Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: 'Recite: noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga. Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.' Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.“
Pozadina spletki oko uskrsnuća svakako je i borba frakcija Saduceja koji nisu vjerovali u uskrsnuće i Farizeja koji su vjerovali. (Saul zvani Pavao ponikao je u farizejskoj obitelji.)

Koncept koji je usvojim političkim nastupima koristio Petar, nalazimo teorijski razrađen u Pavlovoj poslanici Galaćanima. On se trudi uvjeriti svoje slušatelje da se ne pokoravaju Zakonima, nego da povjeruju u Isusa Krista. On sam, kaže, vjeruje i živi u vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je samoga sebe predao za njega. (Gal 2, 15-21) Zadnja rečenica navedenog odlomka otkriva nam smisao Pavlove argumentacije. Ona glasi: „Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.“ Taj Pavlov dokaz otkriva nam da se u promicanju nove religije htjelo iskoristiti Isusovu smrt. Modernim rječnikom rekli bismo da je Pavao htio politički kapitalizirati tu smrt. Zar se nije moglo ostati kod Isusovog nauka o tome da je čovjek po duhu Božji Sin i da mu po duhu valja živjeti? Čemu užasne scene mučenja, uspinjanja na Golgotu, razapinjanja, probijanja boka kopljem, nuđenja spužve natopljene octom? Čemu kolektivna krivica Židova, koja je taj narod u njegovoj burnoj povijesti koštala neizmjerno mnogo? A sasvim je izvjesno da se suđenje i Isusov linč nisu ni dogodili. Što je režiser htio postići užasnim scenama nasilja na ulicama Jeruzalema u petak 14. Nisana godine 30? Naglasak u Pavlovoj argumentaciji svakako je na tome da Isusova smrt ima dublji teološki smisao. Isus je bio ljudska, dapače, Božja žrtva na žrtveniku Jahvinog hrama, kojim se htjelo otkupiti grijehe čovječanstva. I dan danas žrtve Pavlove teologije u nekim prigodama govore: „Svi smo mi ubili Isusa. Svi smo mi krivci!“ Stari ljudi prirodne kataklizme, tuču koja uništava usjeve, poplave i požare tumačili kao znak Božje srdžbe zbog grijeha naroda.



drazen-pavlic @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 24, 2008
Općina Veliko Trojstvo zauzima 10.000 hektara jugozapadnih obronaka Bilogore. Središte općine je naselje Veliko Trojstvo. Već 1316. godine na ovom mjestu se oko samostana Svetog Trojstva razvilo naselje. Monasterium et abbatia de Sancta Trinitate in Trinitatis. U vrijeme vojne krajine ovdje je bilo sjedište Sedme satnije, za čije potrebe je izgrađeno nekoliko vojnih zgrada. Prema popisu iz 1991. u mjestu živi 4.592 stanovnika. U vinorodnom dijelu općine stoji naselje Malo Trojstvo. U njemu je Austrija godine 1772. izgradila Vojnu časničku postaju. Dan općine obilježava se 11. lipnja, na blagdan Presvetog Trojstva.

Svako mjesto na turističkoj karti ima svoju legendu. Legenda o Svetom Trojstvu jedna je od najtajnovitijih ikada ispričanih. Legenda bi se mogla ukratko prepričati ovako: U početku bijaše Bog, koji je stvorio prirodu i čovjeka. Bog nije želio voditi život osamljenika. Htio je ostvariti odnos s ljudima. Poslao im je svog jedinorođenog sina. Na taj im se način očitovao, jednako kao davno prije Mojsiju na brdu Sinaju. Djevica je začela po Duhu Svetom i rodila Sina. Anđeo joj se javio i rekao da je dijete njene utrobe Sin Božji. Na dan njegovog rođenja, slijedeći zvijezdu, trojica kraljeva pronađoše jaslice i pokloniše se tek rođenom Bogu. U sudbini malog Božića prepliću se sva vremena. On je bio uz Oca kao druga božanska osoba još prije stvaranja, dok je Bog Otac u svemiru prebirao svoje misli. Sad ga je Otac poslao na zemlju da ljude izmiri s njihovom božanskom prirodom. U povijesti objavljene religije dogodilo se, međutim, da su ljudi teško prihvatili riječ Božju. Oni ga pribijaju na križ. Isus umire. Vraća se svome Ocu, u nadi da je među ljudima ostavio dovoljno sjemena prave vjere.

Da li je ova legenda istinita, to jest da li je povijesno utemeljena ili ne, manje je važno. Možda ona ima neku dublju istinu, koja daje smisao ljudskom postojanju?

U svakom slučaju Trojčani bi iz zahvalnosti za ime svoga mjesta i općine u središtu svog naselja trebali podići spomenik utemeljiteljima legende o Svetom Trojstvu. Tu bi se mogle naći barem dvije biste: jedna u čast apostolu Pavlu, druga njemačkom filozofu Hegelu. Misterij Trojstva uvodi apostol Pavle, svojim tumačenjem Isusovih riječi: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Evanđelje po Ivanu 3, 16) Matej izvješćuje kako se Isus na Galilejskog gori ukazao jedanaestorici apostola i poslao ih da širom svijeta naučavaju njegovu religiju: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“ (Matej 28, 16-20).

U Drugoj poslanici Korinćanima Pavle pozdravlja nazočne riječima: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ On sam nije upoznao tjelesnog Isusa. Uskrsli Isus ukazao mu se na putu u Damask kao duh. Tim događajem Pavle je stekao karizmu (kerigmu), koju će koristiti da prvi kršćanima nametne svoje tumačenje simbolike Isusovog života. On je postao apostol baš po tom susretu s Isusovim duhom. Zato je u Poslanici Rimljanima mogao reći: „Braćo! Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji.“ (Rimljanima 8, 14) U jednom ranijem odlomku on kaže da smo kao vjernici u miru s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu: „Po njemu, u vjeri, imamo pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje…Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rimljanima 5, 1-5)

Hegel kaže da teologija i filozofija imaju zajednički predmet: to je istraživanje o bogu, božanskim stvarima i umu, ili istina u najširem smislu riječi. A Bog je istina i samo je On istina. Filozofija i teologija, nadalje, razmatraju ono konačno: prirodu i ljudski duh, njihov međusobni odnos i njihov odnos prema Bogu kao svojoj istini. Dok se teologija često puta poziva na pobožnost i subjektivnu vjeru, oslanjajući se na srce i oduševljenje, filozofija svoj predmet razvija u sferi mišljenja. Isti spekulativni okvir teologija pokušava napuniti osjetilnim sadržajem, ne vodeći često puta računa o logici samog predmeta (Boga, prirode, povijesti). Teologija je kompilacija spekulativnog i osjetilnog.

Filozofija najvišu istinu pokušava dohvatiti spekulativnim ljestvama. Spekulativnu crtu Hegel preuzima od grčkih filozofa. Ona se sastoji u slijedećem: u prirodi svakoga pojedinog elementa zrcali se nepodijeljena cjelina i prelazak dijelova u cjelinu (kao u jednom kristalu minerala). Upravo je takav jedan prelazak dijelova u cjelinu koncepcija Svetoga Trojstva, Bog ima tri osobe, a ipak je jedan. Spekulativna filozofija Krista vidi kao Sina Božjeg, u kome je izvršeno posredovanje čovjeka i Boga i njihovo smještanje u jednu cjelinu kozmosa.

U Hegelovom konceptu ono unutrašnje, misao prije stvaranja svijeta, mora se iznijeti na vidjelo. U religijama, filozofijama i djelima umjetnosti izneseno je na svjetlo dana ono najuzvišenije, najdublje i najunutarnjije. Bog se objavljuje jer želi da ga ljudi spoznaju. Misao se razvija do visine duha. Što je prije bilo objavljeno kao misterij, sad se objavljuje za samo mišljenje. Sveto Trojstvo više nije otajstvo, zagonetka jedinstva tri božanske osobe. Otac, Sin i Duh sveti su momenti u razvijanju Apsolutnog duha, koji je kao cjelina tek vječna istina.

Prastari himan, koji se u crkvama pjeva u božićno vrijeme, kaže:
„O Isuse o spase naš, kog prije svake svjetlosti, božanstvom sebi jednakim, nebeski Otac porodi.
O Stvorče svijeta, sjeti se, da rađajuć' se nekada ti naše tijelo obuče u tijelu čiste Djevice.
Sve zvijezde, zemlja, mora sva i svaki stvor ga pozdravlja, u novoj pjesmi kao dan, kad poče novo spasenje.
Sva slava tebi, Isuse, kog rodi Djeva Marija i Ocu s Duhom preblagim u vječne vijeke vjekova.“

Otac i Sin u početku bijahu skupa na nebu i u miru prebirahu svoje misli. Kao što stari himan kaže, bili su jednaki, što znači da su bili jedno. Zatim je došlo do dijeljenja i božanski Sin obukao je ljudsko tijelo. Sam problem silaska Isusa na zemlju, ili jezikom Hegelova filozofijskog sustava rečeno pada ideje u prirodu, ima svoje korijene u Hegelovim ranim spisima koje znamo kao Jenski spisi. Koristeći te izvore, Manfred Riedel u članku „Tako vatra jest vrijeme“ Hegel, Heraklit i moderna fizika objašnjava pozadinu Hegelovog izvornoga nauka da je priroda a priori jedno s idejom: „U njoj suozdvanjanju…razgovori s Holderlinom u Frankfurtu o sveživotnosti prirode; zajednica s Schelingom u prodoru k jednoj ne-mehaničkoj filozofiji prirode; studij Keplerove pitagorejske harmonike svijeta kao protupola Newtonovoj mehanici svijeta, interes za ranogrčku predstavu etera te konačno odvažna vizija jedne spekulativne filozofije, koja ono 'najstarije od staroga' Grka, Heraklitov logos, s kršćanskim 'svjedocima riječi o početku' neposredno zajedno misli. Jer to upravo bijaše nakana Hegelova najranijeg nacrta sistema: prikazati 'stvaranje univerzuma kao izgovaranje apsolutne riječi i vraćanje univerzuma u sebe kao opažanje te riječi'“.

Jezikom suvremene fizike rečeno, u početku bijaše neprotežna materija, bezoblična tvar, pramaglica, eter. Prostor odvajkada bješe pun energije, koja doživljava stalne pretvorbe (posredovanja) mase u energiju i obratno. Razvoj potencijala koji se krije u svekolikoj materiji ne razlikuje se od potencijala duha. Princip tok vječitog kružnog kretanja, preinačavanja i uobličavanja pra tvari je duh. Taj princip Heraklit zove vatra, a radi se o logici vječitog kružnog kretanja. Heraklitovo načelo: sve teče (panta rei) je tako temelj moderne fizike. Vječiti samorazvoj materije (duha) je zapravo slika vremenskog tijeka. Samo preinačavanje materije, taj proces, predstavlja vrijeme koje teče. Nije vrijeme neka pozadina, na kojoj se zbivaju događaji.Vrijeme je sam kružni tok tvari. Prije i poslije je tama nepromjenljive vječnosti. Bitak i Ništa su apstrakcije koje spadaju u metafiziku, ili ono prije fizike (prirode, koja u grčkom smislu riječi znači pojavljivanje sebe-sama-održavajućeg života). Samo zbivanje prirode ili života je bivanje. U Povijesti filozofije Hegel ističe da je to onaj napredak koji je u odnosu na elejsku školu u metafizici učinio Heraklit: od suprotnosti bitka i ništa u razvoju spekulativne dijalektike otišao je korak dalje, k bivanju kao njihovom jedinstvu. On kaže: „Bitak je Jedno, ono što je prvo; drugo jest bivanje, - to te odredbe napredovao je on.“ Zato se kod Heraklita prvi put može naći filozofska ideja u njenoj spekulativnoj formi. Na tom mjestu Hegel kaže rečenicu od presudne važnosti za tumačenje njegovog sustava: „Tu mi najzad vidimo spas; ne postoji nijedan Heraklitov stav koji ja nisam unio u svoju logiku.“ Istu rečenicu navodi Riedel u svom članku, a ona u prijevodu Damira Barbarića glasi: „Ovdje vidimo kopno; nema nijednog stava Heraklitova koji nisam preuzeo u svoju logiku.“

Pored Oca i Sina, treća božanska osoba je Duh, koji je zapravo načelo tog vječitog kruženja, dijeljenja i preinačavanja materije. Radi se o jednoj osobi s više imena: Bog je duh kao proces vječitog samostvaranja, Otac kao Jedno, temelj bitka svih bića. I čovjek (Sin) je po duhu samostvaralac, jer stvara po uzoru na Boga. Sad se sam od sebe pokazuje zaključak : ideja ne pada u prirodu kao u nešto drugo, različito od sebe same. Priroda jest drugo, ali drugo same ideje kao očitovanja duha. Priroda i duh su u početku jedno, koje se sada razdvaja. Bog ne stvara svijet iz ničega. Bitak i ništa poništeni su u bivanju. Prostor je oduvijek pun. Svijet je oduvijek tu. Svijet je rezultat samorazvoja ili kretanja duha u procesu svojeg samoosvješćivanja.

Čovjek spoznaje sebe kao taj duh, po kojemu jest čovjek, po kojem se razlikuje od životinje, a naliči Bogu. Tu se zbiva preinaka čovjeka i njegove naravi (karaktera). U vremenu, preinačavajući se, on postaje božji čovjek. Vrijeme mjerimo kao eru prije i poslije Isusa, vrijeme prije i poslije preobrazbe čovjeka u novog čovjeka.

Samo malobrojni mogu razmišljati na spekulativni način. U određenju čovjeka po duhu Hegel i Kierkegaard se u potpunosti slažu. U Predgovoru trećem izdanju Enciklopedije Hegel se žali zbog lakoumnih odgovaranja na djela o kojima je on mnogo godina razmišljao i koja su napisana sa svom ozbiljnošću predmeta i znanstvenog zahtjeva. I tu citira Cicerona koji kaže: „Filozofija je zadovoljna s malo sudaca i sama hotimice bježi od gomile, njoj samoj mrske i sumnjive…“ (Tusculanae Quaestiones)

Duh trojstva prožima cijelu Hegelovu filozofiju, koja je građena u trijadama. Pozicija, negacija, negacija negacije. Logika, filozofija prirode i konačnoga duha, filozofija apsolutnoga duha. Bog je u znanosti logike isprva apstraktan u svojoj općenitosti. Ona donosi božje misli prije stvaranja, razrađene do najsitnijih detalja. Ali, one su inspirirane Heraklitovom filozofijom, koja je sažetak grčkog iskustva svijeta i života i provjerene dostignućima suvremene prirodne znanosti. Hegelova logika nije „pala s neba.“ Ona je proizvod svijeta života. Nakon što je u Logici rečeno sve što se moglo reći, da ne bi uvijek iznova prebirao svoje misli i dosađivao se, Bog se dijeli u svoja određenja: prirodu i objektivni duh. Kružno putovanje zatvara se dolaženjem duha k sebi kao Apsolutnom duhu.

Ako se radi o kružnom putovanju, onda ono nema kraja. Kretanje se mora nastaviti, baš poput vječite mijene tvari u svemiru. U konceptu vremena koji rabi Hegel, princip Heraklitove vatre kao „fizikalno vrijeme“ je nedostatan. Manfred Riedel u spomenutom članku kaže: „Vrijeme, tako bi se dalo sažeti Hegelov tok misi, u kojem odzvanja Holderlinovo promišljanje o bivanju i prolaženju, 'jest čisto preinačavanje, ono jest čisti pojam, ono jednostavno, koje jest harmonično iz apsolutno suprotstavljenoga. Njegova bit je da bude i da ne bude, i više nikakva odredba' (Povijest filozofije, Heraklit).“

Sveto pismo kaže da se kršćanski Bog ljudima očitovao kao Otac, Sin i Duh. U tom prelaženju u svoj drugobitak Bog naglašava svoju ljudsku prirodu, dok čovjek istovremeno prepoznaje svoju božansku prirodu. U tom pomirenju Boga i čovjeka, tek u suzvučju cjeline kao totaliteta progovara Apsolut (Konkretni Bog).

To je filozofsko promišljanje. Filozofija i teologija na različiti način govore o istom predmetu: o Bogu i istini, a Bog je istina i samo je On istina. Vratimo se teološkom konceptu Svetoga Trojstva. Saulu zvanom Pavle odgovaralo je Isusove riječi protumačiti doslovce, da je on Sin Božji. U Isusovoj retorici to je značilo da čovjeku valja biti djetetom duha, božanskog duha, tog vječnog principa kretnja svega što jest. On se mora pomiriti sa svojom božanskom naravi. Pod utjecajem Pavlove teologije o tri osobe na nebu rodila se pučka predstava o Bogu Ocu s bradom, Isusu kao Bogu koji je sišao na zemlju i Duhom u tijelu bijele golubice. U toj tendencioznoj teologiji bilo je neophodno potrebno da Isusa raspnu, da bi se opravdala spekulativna ideja, naime povratak druge božanske osobe na nebo.

Protiv plitkih teologija borio se Hegel svojom filozofijom duha. Hegelu je neprobavljiv teološki pristup, koji se svodi na čistu apologiju biblijske objave. Svaki pojedinac, poput Pavla, može objaviti da mu se Bog ukazao i da stoluje u njegovom srcu. U svojoj pobožnoj pretenziji ti su suci spremni optužiti svakoga za pomanjkanje vjere. Iako ostaju samo pri izgovaranju imena Kristova i time kod zgoljne (izvanjske ) vjere, vjere u vremensku, osjetilno nazočnu ličnost Kristovu.



drazen-pavlic @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 21, 2008
Pod pritiskom Zenonovih dokaza priznajemo da je izvanjski svijet pun proturječja. Na to ukazuju naše predstave o prostoru i vremenu: strijela koja leti zapravo miruje, ako se promatra uvijek obzirom na njeno ovdje i sada. Hegel kaže da baš mišljenje stvara teškoću, jer ono razdvaja momente prostora i vremena u njihovoj različitosti, a oni su u stvarnosti povezani. Radi se o razumskom shvaćanju. Teškoća se sastoji u tome da se ono prevlada. To je moguće ako razmišljamo dijalektički.

Samostalni značaj pojedinih segmenata na vremenskoj crti primijenili smo na kretanje života. Tu smo otkrili značaj pojedinog trenutka. Sadašnji trenutak je zapravo jedini stvaran (pripada mu bitak i istina). Blijede slike prošlosti i maglovita nadanja budućnosti iluzije su bez realne osnove. Ako se život gleda na taj način, kretanja nema. Čovjek živi vječno kad živi u sadašnjosti.

Ovaj stav mogao je izvesti Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu, jer je vječnost definirao kao nevremenitost a ne beskonačno trajanje vremena. Iz te odredbe logično proizlazi slijedeći Wittgensteinov stav: „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.“ Jasno je, dakako, da smrt ne doživljava pokojnik, jer se u trenutku smrti njegova svijest već ugasila. Za njegove bližnje, ona je, međutim, vrlo realna. Zbog toga o vlastitoj smrti možemo razmišljati samo unaprijed, praveći paralelu s događanjem smrtima drugih ljudi o kojima znamo iz iskustva.

Tu se javlja jedan psihološki problem, koji izvodi Tolstoj u Smrti Ivana Iljiča. Ivan Iljič je teško obolio i suočio se s mogućnošću vlastite smrti. Tolstoj piše: „U dubini duše Ivan Iljič je znao da umire, ali on ne samo da se nije privikao na to nego jednostavno nije shvaćao, nikako nije mogao shvatiti. Onaj primjer silogizma što ga je on učio u logici Kizevetera: 'Gaj je čovjek, ljudi su smrtni, prema tome Gaj je smrtan', činio se njemu cijelog njegova života pravilnim samo u odnosu na Gaja, a nikako ne u odnosu na njega samoga. Ono je bio čovjek-Gaj, uopće čovjek, i to je bilo potpuno pravično; ali on nije bio Gaj i nije bio uopće čovjek, nego je uvijek bio sasvim, sasvim osobito biće među svim drugim bićima…I Gaj je uistinu smrtan, i za njega je pravilno da umre, ali za mene, Vanju, Ivana Iljiča, sa svim mojim osjećajima, mislima – ja sam nešto sasvim drugo.“ Moja smrt je neshvatljiva i užasna u odnosu na mene, ali je sasvim realna sa stanovišta drugih ljudi.

Četvrti Zenonov dokaz o ništavnosti kretanja glasi: tijelo B je u odnosu na tijelo A koje miruje (=trkačku stazu) prešlo polovicu puta, dok je tijelo C, krećući se istom brzinom u suprotnom smjeru, za isto vrijeme prešlo cijelu dužinu puta. Ali u odnosu na tijelo B, koje se kreće paralelno! Zenon je zaključio da je polovina vremena jednaka sa dvaput tolikim vremenom, čime je htio ukazati na proturječnost kod suprotnog kretanja dva tijela. Koliko puta nam se učinilo da se krećemo, dok kola tramvaja u kojem sjedimo zapravo miruju, a kreće se tramvaj koji paralelnim tračnicama ide u suprotnom pravcu! U poglavlju o Zenonu Hegel dalje kaže: „Ako odem dvije stope naprijed dvije stope nazad, - nalazim se na istome mjestu; bez obzira na to što sam išao četiri stope ja se ipak nisam pomakao s mjesta. Kretanje je dakle ništavno. Jer tu idenjem naprijed i idenjem nazad nastaje suprotnost koja se ukida.“ U zaključku studije o Zenonu Hegel izvodi usporedbu s Kantovim antinomijama. Po Kantu svijet po sebi je nespoznatljiv. Mi spoznajemo samo pojave. Isto to je rekao Zenon, kad je na osnovu proturječnosti u pojavnom svijetu zaključio da je sadržaj svijesti samo jedna pojava, ništa istinito. Istinito je samo jedno (Bog, kozmos, bitak), a njega možda možemo dokučiti spekulativnom dijalektikom. Time smo uočili i odredili da postoji razlika između svjetovnog i duhovnog. Prednost pripada duhovnom.

Po Kierkegaardu, čovjek mora u duhu izvesti kretanja koja se od njega traže. Pojedinac se mora osloboditi svih određenja unutrašnjosti i izraziti se u izvanjskom, ako se želi pokoriti onom općem (etičkom). Od čovjeka se, dalje, traži odricanje od svjetovnog, racionalnog, materijalnog. To je samostansko kretanje i kretanje beskonačnog odreknuća, koje vrše filozofi. Najteže je, međutim, kretanje vjere. Ono se događa kad se pojedinac uzdigne iznad općeg i kao Pojedinac stupa u apsolutni odnos s Bogom. Nakon takvog kretanja, koje je najteže i mogu ga izvesti samo malobrojni, valja se vratiti zbiljskom životu - obitelji, zajednici. U duhu se zbivaju raznovrsna kretanja, nakon kojih čovjek zadobiva svijest o sebi kao Jastvu. On postaje osoba i živi sam, što je najteže. Puno je lakše živjeti u gomili (u etičkom). Dakle, kretanja (ili ponavljanja, kako on kaže) ipak ima, ali u duhovnom carstvu. Kretanja vanjskog svijeta su privid, jer se ništa bitno ne događa.

U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže: „Jedna stara izreka iz izvanjskog i vidljivog svijeta kaže: 'Samo onaj koji radi, dobiva kruh'. Začudo, izreka ne odgovara svijetu iz kojeg dolazi; jer izvanjski svijet podliježe zakonu nesavršenstva, i u njemu se opet i opet ponavlja da i onaj koji ne radi, kruha dobiva, da onaj koji spava, obilnije dobiva od onog koji radi…U svijetu duha je drugačije. Ovdje vlada jedan vječni božanski red, ovdje ne kiši jednako pravedniku i nepravedniku (Matej 5, 45), ovdje sunce ne sije jednako nad dobrim i nad zlim, ovdje vrijedi da samo onaj koji radi, kruh dobiva, samo onaj koji bijaše u strahu, mir nalazi…“ Navedeno mjesto Evanđelja po Mateju poziva na ljubav prema bližnjemu, čak na ljubav prema neprijatelju i progonitelju, jer smo samo tako sinovi svoga Oca na nebesima. A on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Tako je u izvanjskom svijetu. No, ako mrzimo neprijatelja, ne razlikujemo se od većine ljudi koji žive po svjetovnom planu. A mi smo bitno od božanskoga duha: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5, 48)

Vanjski svijet je nesavršen i proturječan. Svijet duha je savršen i logičan. U njemu važi pravilo nagrade ili kazne. Tko je pregrmio strah i drhtanje postojanja, vjeru dobiva. Tad se u jedan čovjekov trenutak na osobit način Božjom milošću izlijeva vječnost (božanski duh).

Kierkegaard nastavlja navodom da postoji teorija koja se usuđuje u svijet duha uvesti zakon ravnodušnosti iz vanjskog svijeta. On kaže: „Ova teorija drži da je dovoljno poznavati ono što je veliko, a za nekim drugim radom nema potrebe. Ipak, za ovo se kruh ne dobiva, nego se, dok se sve pretvara u zlato, umire od gladi.“ Kierkegaard misli na Hegelovu filozofiju, u kojoj nema mjesta za male i obične stvari od kojih se živi, jer kretanje svjetske povijesti nezadrživo (nužno!) napreduje prema Apsolutnom duhu. A pravi život događa se izvan kabineta profesora filozofije. Na drugom mjestu on kaže da u (Hegelovom) sistemu nema mjesta za male riječi. Nasuprot Hegelove filozofije izvanjštenja, Kierkegaard ističe da baš tajnovitost i šutnja čovjeka čine velikim, jer su određenja nutrine. Rečeno Hegelovim riječima, on se kretao u okvirima njemačkog idealizma i nije još napredovao do pozicije filozofije egzistencije.

Na primjeru priče o vilenjaku i Agneti Kierkegaard razmatra fenomen demonskog. Vilenjak je došao do obale u namjeri da zavede djevojku i poigra se njenim osjećajima, da je iskoristi i zatim napusti. Međutim, kad se suočio s iskrenim pogledom Agnetinim, koja mu se predala s punim povjerenjem, s apsolutnom skromnošću malenoga cvijeta, ostao je razoružan. Skrušio se i promijenio plan. Djevojku je vratio na obalu mora i otišao s izgovorom da će se jednoga dana vratiti. Pogledala ga je očima punim povjerenja, baš onako kao što je Abraham svoju i Izakovu sudbinu predao u Božje ruke.

Kierkegaard kaže da mnogi pripovijest o Abrahamu čitaju površno. Propuštaju uživjeti se u njegovu poziciju. „Ono što se iz pripovijesti o Abrahamu ispušta, kaže Kierkegaard, jest strepnja.“ Možemo li zamisliti Abrahamove muke tijekom trodnevnog putovanja do brda Morija? Nikome ni riječi nije rekao o tome da mu se Bog obratio i tražio od njega da žrtvuje sina. Ništa nije rekao Sari, slugama i Izaku. Bio je sam. Ali je u svojoj predanosti ipak osjećao Božju prisutnost. Čak i ateista može osjetiti zahvalnost, iako ne zna prema kome. A vjernik zna. Osjeća neki oslonac u svojoj egzistenciji. Tolstoj u svojoj Ispovjedi detaljno opisuje kako je u zrelim godinama ponovno pronašao vjeru. Nije ju pronašao razumom, nego intuicijom. Usnuo je neobičan san, koji mu je objasnio sve što je preživio u mukotrpnoj potrazi za smislom života.

Tolstoj kaže: „Evo tog sna: Vidim da ležim u krevetu. Nije mi niti dobro, niti loše, ležim na leđima. No počinjem razmišljati o tome da li je dobro ležati; nešto mi je, čini mi se, neudobno nogama: da li je kratko ili neravno, no nekako je neudobno; mičem nogama i istovremeno se počinjem pitati kako i na čemu ležim, što mi do tog trenutka nije palo na pamet. I gledajući svoj krevet vidim da ležim na pletenom remenju od konopaca, pričvršćenom za stranice kreveta. Moja stopala leže na jednom takvom remenu, potkoljenice na drugom, pa je nogama neudobno. Ja nekako znam da je to remenje moguće pomicati. I nogama odgurujem posljednji remen pod nogama. Čini mi se da će mi tako biti udobnije. No odgurnuo sam ga predaleko te ga pokušavam dohvatiti nogom, no s tim pokretom ispod mojih potkoljenica isklizava i drugi remen te su mi se noge objesile. Pomičem se čitavim tijelom kako bih to sredio, potpuno uvjeren da ću se uskoro udobno namjestiti; no s tim pomicanjem isklizava i pomiče se poda mnom i drugo remenje, i ja vidim da se stvar sasvim kvari: čitav donji dio mojega tijela se spušta i visi, noge ne dosežu do zemlje. Držim se samo gornjim dijelom leđa i postaje mi ne samo neudobno, već i iz nekog razloga strašno. Tek sad se pitam ono što mi prije nije palo na pamet. Pitam se: gdje i na čemu ležim? Počinjem se ogledavati i prije svega pogledava dolje, tamo gdje se objesilo moje tijelo i gdje bih, kako sam osjećao, trebao skoro pasti. Gledam dolje i ne vjerujem svojim očima. Ne samo što sam bio visoko, na visini sličnoj najvišoj kuli ili planini, nego sam bio na visini kakvu nikad nisam mogao zamisliti. Čak ne mogu niti razaznati vidim li išta tame dolje, u toj beznadnoj propasti nad kojom visim i koja me vuče. Srce mi se stisnulo i ja osjećam užas. Gledati tamo je užasno. Ako nastavim gledati tamo, osjećam da ću svakog trenutka skliznuti s posljednjeg remenja i poginuti. Odvraćam pogled, no ne gledati je još gore jer zamišljam o tome što će biti kad spadnem s posljednjeg remenja. I osjećam da od užasa gubim posljednje uporište te polako po leđima kližem sve niže i niže. Još samo trenutak i sasvim ću spasti. I tada pomišljam: ovo ne može biti stvarno. Ovo je san. Probudi se. Trudim se probuditi ali ne mogu. Što činiti, što činiti? – pitam se i gledam uvis. Visinama također nema kraja. Gledam te visine neba i trudim se zaboraviti o bezdanu ispod, i zaista, zaboravljam. Beskonačnost ispod mene me odbija i užasava; beskonačnost iznad mene me privlači i osnažuje. I dalje visim nad propašću na posljednjem remenju koje još nije iskliznulo ispod mene; svjestan sam da visim, no gledam samo uvis i moj strah prolazi. Kako već biva u snu, nekakav glas govori: 'Pogledaj to, to je ono!' i ja gledam sve dalje i dalje u beskonačnost iznad i osjećam kako se smirujem, sjećam se svega što je bilo i prisjećam se kako se sve to dogodilo…I više nego što vidim, osjećam čitavim tijelom tu uporišnu točku na kojoj se držim. I vidim da ne visim i ne padam, već se držim čvrsto. Pitam se kako se držim, opipavam, ogledavam se i shvaćam da je poda mnom, pod sredinom moga tijela jedan remen i da gledajući prema gore ležim na njemu u najstabilnijoj ravnoteži, i shvaćam da je taj remen držao moje tijelo i ranije…U snu se čak i čudim kako to nisam shvatio ranije.“

U strahu i drhtanju postojanja moramo pronaći put prema duhovnome carstvu. Želi li se raditi i biti opterećen, možemo zadobiti duhovnost baš poput oca vjere Abrahama. Događa se, naprotiv, slijedeće: „Ne želi se raditi, a ipak bi se htjelo pripovijest razumjeti“ – kaže Kierkegaard. To je poanta njegovog uvida: u svijetu duha vlada zakon da samo onaj koji radi jede pogaču.

U Bibliji Krist kaže da se ne treba tjeskobno brinuti o svakodnevnim potrebama, jer Bog se pobrinuo za vrapce, pa kako neće za ljude koji imaju dio od njegovog duha. „Ta, zar vi niste bolji od vrabaca?“ – kaže se. Ovo mjesto Hegel komentira ovako: „Kao mislena bića mi smo bolji; - kao čulna pak bića niti smo bolji niti gori od vrabaca.“ (Povijest filozofije, Zenon)

Bog se utjelovio u svome Sinu i poslao ga u izvanjski svijet, da bi čovjeku omogućio pomirenje s njegovom božanskom prirodom. Krećući se svijetom, Isus je naučavao vjeru. Koristio se pričama iz izvanjskoga svijeta, koje su ljudi mogli razumjeti. Da bi ih uvjerio kako se ne trebaju tjeskobno brinuti za to što će odjenuti i jesti, on argumentira: Bog će se pobrinuti za vas, kao što se pobrinuo za ptice nebeske i poljske ljiljane. Riječ je, dakle, o opstanku u realnome svijetu. Prispodoba s pticama nebeskim i ljiljanima ima ovaj smisao: pretjerana zauzetost za svjetovne brige odvlači ljude od duhovnog. Dakako da se strah, tjeskoba i stres ne mogu zaobići. Valja ih pregrmjeti, da bismo se mogli vratiti svome duhovnom biću.


drazen-pavlic @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 9, 2008
Svaki gimnazijalac ponešto je čuo o Zenonovim dokazima osporavanja kretanja. U prvom dokazu Zenon tvrdi: „Kretanje nema istine (ne postoji-opaska), jer bi ono što se kreće moralo doći do polovice prostora prije nego do cilja.“ Dokazi se temelje na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Da bi tijelo prešlo neki put, koji je neka cjelina, mora najprije doći do polovice. Sad je kraj ove polovice cilj, a polovica je opet jedna cjelina koja ima svoju polovicu. Prema tome tijelo koje se kreće moralo je prije toga dospjeti do polovice ove polovice. Podjela među-prostora nastavlja se u beskonačnost. Svaka veličina, a svako vrijeme i svaki prostor uvijek imaju neku veličinu, opet se može podijeliti. Kretanje je prelaženje tih beskonačnih momenata, te se zbog toga nikad ne završava. Dakle, ono što se kreće ne može doći do cilja.

Diogen Laerćanin navodi da se priča kako je Parmenid prvi postavio zaključak poznat kao „Ahil“ (to navodi i Favorin u Mješovitim pričama), a nemogućnost kretanja da je postavka drugog Parmenidovog učenika, Melisa, koji je rekao: „Ne postoji nikakvo kretanje. Kretanje je samo prividno.“ Diogen Laerćanin još kaže da je Zenon bio Parmenidov učenik i ljubavnik.
Hegel objašnjava da su stari majstori teškoće voljeli umatati u osjetilnu predstavu. Njima se ne radi o stvarnom kretanju, nego o ilustraciji zamišljenih pojmova. Svojim dokazima protiv kretanja Zenon želi dokazati da je svijet pojavnosti proturječan, te stoga nema istine. Istina je samo u Jednome (Bogu, bitku).

Drugi Zenonov dokaz glasi: „Sporije tijelo ne može se nikada sustići ni od strane tijela koje se kreće najvećom brzinom.“ Naravno da taj stav proturječi iskustvenom slučaju. Ako se dva tijela kreću u istom smjeru, od kojih je jedno daleko naprijed, a drugo se kreće za njim brže od njega, mi znamo da će drugo tijelo sustići ono prvo. Međutim, Zenon objašnjava da goniču treba izvjestan dio vremena da bi došao do onog mjesta odakle je onaj koji bježi pošao. Za vrijeme dok je gonič dospio do točke na kojoj se bjegunac nalazio, ovaj je otišao dalje, prešao je jedan novi prostor koji gonič mora opet prevaliti u toku jednog dijela toga vremenskog dijela. Na taj način to se produžuje u beskonačnost. Sporije tijelo uvijek uspijeva malo izmaknuti bržem, koristeći vrijeme koje je brže tijelo trošilo da dođe do polazne točke sporijeg. Aristotel kaže da i ovaj dokaz pretpostavlja istu beskonačnu odijeljenost pojedinih segmenata kao i prvi. On zaključuje da je to jedna neistina, jer brzi trkač ipak će sustići sporoga ako bi mu ovaj dozvolio da prekorači granicu. Pretpostavljaju se dvije vremenske točke i dva prostora koji su odvojeni, rastavljeni. To znači da su oni ograničeni i da predstavljaju granice jedan drugoga. Ali u zbilji tijela prekoračuju granice, odnosno granice nisu apsolutne, jednako kao što vremenske točke nisu apsolutno podijeljene.

Treći dokaz glasi: „Strijela koja leti miruje, jer ono što se kreće uvijek se nalazi u sa sobom jednakim sada i sa sobom jednakim ovdje.“ Dok leti, strijela je ovdje i ovdje i ovdje. Prema tome, strijela se ne kreće. Ona miruje. Dokaz se temelji na pretpostavki da se vrijeme sastoji iz sve samih sada, a prostor od sve samih ovdje. Kad se to ne bi pretpostavljalo, Zenonov treći zaključak ne bi se mogao izvesti.

Zenon potpuno točno zaključuje o tome da je kretanje apsolutno relativno. To znamo iz mehanike. Tijelo se kreće u odnosu na drugo tijelo ili mjesto. Da bi odgovorili na pitanje koje tijelo se kreće, a koje miruje, treba nam više od dva mjesta. Barem tri.

Ovi „dokazi“ mogu se primijeniti na kretanje ljudskog života od rođenja do smrti. Tu bi se mogla zasnovati i ovakva postavka: ako ja živim u aktualnom trenutku sada i sada i sada, prepuštajući mu se u potpunosti, moj život ne teče. Dakle, nema prolaznosti života. Živim vječno, ili točnije izvan vremena. Strelica mog života miruje.


Pričala je baka Mande:
- Joooj, što sam se litos osramotila!
- Kako si se osramotila? Kaži, de, Mande? – upitah je kad sam zadnji puta bio u Sovićima.
- Evo kako. Imam osamdeset i osam godina i jedina sam živa od moje generacije. Nemam više s kime u selu razgovarat'. Za Veliku Gospu nešto sam se razboljela. Došla dica iz Spljeta i unuci iz Zagreba. Okupila se sva rodbina. Mislili su: „Baba Mande će mrijet', pa ćemo je pokopat', sad kad smo na godišnjem odmoru. I neće nam tribat dolazit' na selo dvaput.“ A ja, sinko, ostala. Sramota je to velika. Na brigu sam dici i na teret.
- Ma daj, Mande, što te briga! Čovjek ne zna kad mu je red. Sam Bog zna.

Nešto slično jednom mi je rekla baka Marija. Sjećam se da je bila čistačica u osnovnoj školi koju sam pohađao. Uvijek tiha i samozatajna. Kao da i sad vidim njenu pognutu figuru kako neumorno gura mokru krpu niz školski hodnik, ne razmišljajući o beskonačno malim djelićima hodnika koje mora obrisati. Već je dvadeset i pet godina uživala mirovinu. Svaki dan je išla u crkvu i dušu preporučala Bogu. Mislila je: „Sad će me Bog pozvati. Valjano sam živjela, ali nikad se ne zna. Moram biti spremna.“ Stajali smo ispred crkve. Pokraj nas je prošao župnik. Pozdravismo:
- Hvaljen Isus i Marija!
- Navijeke!

Marija je pričekala da župnik uđe u crkvu. Priđe bliže, da nitko ne čuje i reče:
- Gospon Dražen, kako je meni neugodno!
- A što, bako?
- Evo, vidiš, ja nikako ne mogu umrijeet'. Mladi ljudi umiru, a ja ništa. Zar to nije sramota?

Ljudi planiraju život i smrt. Kad procijene da se primiče kraj putovanja, oni spremno čekaju. Već imaju grobno mjesto, za koje uredno plaćaju Komunalnom poduzeću. Na štedno knjižici je lijepa ušteđevina, koja će dostajati za pristojnu sahranu. Ne bude Marija Pilpoh djeci na teret. Valja s ovoga svijeta otići bez dugova. Ali, ponekad se životna neizvjesnost nastavlja. Valja prijeći još nekoliko dionica…

Gornje priče govore o kontinuitetu vremena. Ove starice vidjele su svoj život u cjelini i htjele su zaokružiti svoje postojanje na zemlji. Zanemarile su činjenicu da se taj tijek sastoji od niza čvrstih točaka koje zovemo sada i sada i sada. Preostale djeliće svog vremena na zemlji one moraju prijeći. Ne mogu ih preskočiti. Slučaj koji ću navesti u nastavku pokazuje da beskonačna djeljivost vremena nije samo smislena. Ona se može doista dogoditi u zbilji. (Hegel bi rekao da nije samo moguća, nego i nužna.)

Svakodnevnim razumskim govorom rečeno: ako postoji mogućnost da se stvar zakomplicira, zakomplicirat će se! Ta se pravilnost naziva Murphijev zakon i oblikovan je na temelju iskustva. Kad mislimo da smo došli do kraja nekog procesa, cilj se sasvim neočekivano i iznenada udaljava od nas. Prošli tjedan naš ugovor s kupcem poslovnih udjela primakao se konačnom ispunjenju. Nakon pet mjeseci pregovaranja, ugovaranja, posjeta odvjetnicima, potpisivanja ugovora, isplate kapare, sklapanja dodatka ugovoru, investicije, došao je dan konačne isplate. Usuglasili smo ostatak cijene koju treba platiti, cesije i tabularnu izjavu. Garantne pologe deponirali smo kod javnog bilježnika. Stranom kupcu poslali smo platnu instrukciju i IBAN broj. Isplata je bila najavljena u srijedu oko podne. Čekam da me nazove službenik deviznog odjela banke. Već mi je do u detalje poznata daljnja procedura. Valja faksirati izjavu o porijeklu sredstava, zatim će naš referent u banci s riznicom dogovoriti najpovoljniji tečaj i novac će sjesti na kunski račun. Zatim ću poslati e-mail s rasporedom sredstava: toliko na ovaj račun, toliko na onaj, toliko gotovine pripremiti… Međutim, telefon ne zvoni. Kad, oko pola dvanaest zove Nada i kaže:
- Dražene, zvali su me iz banke. Kažu da su na račun tvrtke pristigla neka devizna sredstva. Znadete li Vi nešto o tome?
Kroz mozak mi prođe loša slutnja. Kažem:
- Pa nisu valjda uplatili na pogrešan račun?!

Zovem banku. Ipak jesu! Zovem drugu stranu i javljam im za grešku. Zadnja etapa ispunjenja našeg ugovora usitnila se u nove pod-etape. Naša strijela prestala se kretati prema željenom cilju. Vrijeme je stalo. Srećom, novac ne mora putovati nazad u inozemstvo. Dovoljno je swiftom poslati novu uputu, s točnim nazivom korisnika sredstava i njegovim IBAN-om. Partner s druge strane žice sve je razumio. Procijedio je neku psovku i najavio da ćemo se čuti za par minuta.

Prošlo je možda pola sata. Vratio sam se ručka. Tajnica mi daje papirić s brojem bankarice koja me hitno treba. Javljam se.
- Oprostite, čitali smo ugovor, ali nam ne odgovaraju iznosi. Ništa ne razumijemo. Kapara je plaćena u više tranši, zatim je dio novca investiran. Pozajmice su cedirane na Stjecatelja. Koliki je zapravo ostatak cijene?

Taman kad sam gotovo riješio problem pogrešnog računa, preda mnom se otvara novi. Ne mogu vjerovati da ću bankarici morati objašnjavati detalje ugovora. Ona je pristigle eure trebala jednostavno rasporediti na kunski račun. Zašto mora razumjeti ugovor?
Zovem odvjetnika. On galami s druge strane žice:
- Nevjerojatno! Što bankare briga za ugovor! Pa ja sam prošli tjedan na račun primio toliko novca. Što njih briga kako i zašto?

Peripetije su na koncu ipak sretno raspetljane. No, pred samim ciljem počeli su se otvarati novi problemi, koje mi sat vremena prije isplate nismo ni slutili. Telefonske slušalice odjednom su se usijale, živci su se napeli, pale su teške riječi, kuhala se kava i čaj… Kao u Zenonovoj priči o kretanju, kad se činilo da smo prevalili put od potpisivanja do ispunjenja ugovora, udaljenost se počela usitnjavati u sve nove i nove međuprostore, koje je opet valjalo prijeći. Konačni cilj bio je nadohvat ruke, a ipak teško dostižan. Trčao sam za njim kao zec za mrkvom, koja visi na štapu pričvršćenom za zekino tijelo. Finiš utrke za putnika može biti koban, tako da on nikad ne stigne do cilja. Dakle, prostor u stvarnosti (actu) ipak može biti beskonačno podijeljen? Cilj je moguće dostići, ali to se nužno ne mora dogoditi.




Takav jedan put predstavlja ljudski život. Vrijeme se može shvatiti kao kontinuitet sata, dana, mjeseca, godina i na koncu čitavog života. Međutim, dok živimo jedan trenutak, ovdje i sada, mi smo potpuno u njegovoj vlasti. Trenutak je biće po sebi. To je proturječje koje je Zenon uočio: prostor i vrijeme možemo razumjeti kao kontinuitet, ali u njih je ujedno postavljena granica, koja ih dijeli na dvoje, zatim se ta polovica opet može shvatiti kao cjelina, koja se dijeli na dvoje i tako u beskonačnost.

Aristotel je Zenonov problem riješio tako što je rekao da su prostor i vrijeme, istina, djeljivi, ali u stvarnosti nisu beskonačno podijeljeni. Moguće je zamisliti beskonačno mnogo podjela (dinamei, potentia), ali ne u zbilji ili actu-alno (energeia). Hegel to mjesto u prvoj knjizi Povijesti filozofije komentira riječima: „Djeljivost kao mogućnost je ono što je opće; postoje i kontinuitet i negativitet – ako se pretpostavi točka – ali oni postoje kao njegovi momenti, ne po sebi i za sebe. Ja mogu dijeliti materiju u beskonačnost, ali ja također to samo mogu; stvarno ja je ne dijelim u beskonačnost. To zapravo jest beskonačnost, što ni jedan od njenih momenata nema realiteta. Ona ne dospijeva dotle da jedan od njih postane po sebi, ili da se stvarno dogodi. – niti apsolutna granica niti apsolutni kontinuitet…Isto onako kao što ja ne dijelim prostor actu beskonačno, isto tako to ne čini ni tijelo koje se kreće: određeni prostor postoji kao ograničen, egzistira tako za njega.“ (Prvi dio – Grčka filozofija, Prvi odsjek – Eleaćani)

Hegel dalje objašnjava da se sa istog stanovišta mogu shvatiti ostali Zenonovi stavovi. Ne kao zamjerke protiv realiteta kretanja, kako one izgledaju na prvi pogled. Zenon je naravno znao da je kretanje osjetilno izvjesno, jednako kao što je izvjesno da postoje slonovi. On je samo htio reći da je bitak ili istina u Jednome (Bogu, svemiru itd.), a kretanju u pojavnom svijetu odriče istinitost jer u sebi sadrži proturječje (sadrži kontinuitet i ograničenost u isto vrijeme).
Aristotel kaže da je Zenon začetnik dijalektike. Hegel prihvaća to mišljenje i dodaje da je Zenon majstor elejske filozofske škole, koja čisto mišljenje pretvara u kretanje pojma u samom sebi, u čistu dušu znanosti. Kad je govorio da nema kretanja, odnosno da je izvjesno jedino mirovanje, mislio je na čisti pojam (u mišljenju), ne na ono osjetilno izvjesno i prisutno u predodžbi. „Pitanje se naprotiv tiče njegove istine – kaže Hegel – kretanje pak jest neistinito, jer ono predstavlja proturječnost. Zenon je time htio reći da kretanju ne pripada nikakav pravi bitak ili istina.“ (Prvi odsjek – Eleaćani, 4. Zenon)

Eleaćani su u svom mišljenju postupali spekulativno. Spekulativnost je naime tvrdnja da promjena (kretanje) ne postoji. Čim se pretpostavi bitak (istina, neproturječno Jedno), promjena ili kretanje je proturječnost i nešto neshvatljivo. Iz Jednoga, iz bitka, tumači Hegel, je odstranjena odredba negativnoga, množine. Eleaćani su u bili dosljedniji od nas danas. Mi priznajemo stvarnost konačnog svijeta, a oni su bitak (postojanje, istinu) priznali samo Jednom (Bogu), dok su konačni svijet nasuprot tome vidjeli kao svijet privida.




Svoju knjigu Ponavljanje Kierkegaard započinje navođenjem slučaja u kojem Diogen pobija elejsko poricanje kretanja. Kierkegaard kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Nakon toga Kierkegaard govori o razlici sjećanja, nade i ponavljanja. Teško je dokučiti kakve veze ti pojmovi imaju s elejskom filozofskom školom, te s načinom kako je Diogen iz Sinope pobio njihov stav.

Poput starih filozofa, Kierkegaard je volio prikrivati stvarni smisao svojih knjiga. Možda bi nam neka veza mogla sinuti ako se prisjetimo kako Hegel, objašnjavajući Zenona, navodi nastavak anegdote o Diogenovom pobijanju Elejaca? Hegel, naime, navodi da ta anegdota ima svoj nastavak. Diogen je izbatinao jednoga učenika, kad je ovaj pokazao da je zadovoljan s njegovim opovrgavanjem elejskog dokaza. „To iz razloga – kaže Hegel – što on (učenik), pošto se učitelj borio dokazima, može priznati njemu također samo ono opovrgavanje koje se temelji na dokazima (logičkim – op.). Isto tako ne smijemo se zadovoljiti osjetilnom izvjesnošću, već moramo poimati.“ Hegel hoće reći da učenik nije shvatio da su Elejci pobijali inteligibilno, a ne stvarno kretanje. Dakle, prema Hegelu, Diogen je znao da doista nije pobio elejski dokaz.

Ponovimo postavke elejske metafizike: pošto je u pojavnom svijetu (kretanju) prisutna proturječnost, njemu se ne priznaje bitak (istina). Kontinuitet je apsolutna povezanost, poništenost svake razlike, svega negativnog ili samostalnog bitka točke i trenutka. S druge strane, točka u vremenu je čisti samostalni bitak, apsolutno samorazlikovanje i ukidanje svake jednakosti i povezanosti sa drugim. Za Hegela je to odlaženje od jedne suprotne odredbe ka drugoj, od kontinuiteta ka negativitetu, od negativiteta ka kontinuitetu. Obje odredbe su pred nama. Hegel kod Zenona prepoznaje jednu višu svijest u tome što se jedna odredba negira, zatim se negira suprotna odredba, da bi se zatim u apsolutnoj negaciji negirale obje suprotne odredbe. Ali istovremeno u Zenonovoj dijalektici vidi nedostatak što se suprotne odredbe još uvijek ne posreduju. Tu se Kierkegaardu od Hegela diže kosa na glavu. Za Keirkegaarda suprotne odredbe ne mogu se posredovati. One su-postoje i dalje, kao ili-ili. Kierkegaardova dijalektika nije posredovanje i identitet razlike. Njegova dijalektika sastoji se od mnogostrukog osvjetljenja predmeta, čime predmet tek dobiva svoju plastičnost.

Dakako da postoji bitna razlika između onog kretanja koje su pobijali elejci i kretanja koje Kierkegaard ima u vidu. Radi se o razlici apstraktnog (mišljenog) i zbiljskog kretanja. U realnom životu čovjek mora izvesti kretanja između različitih stadija života: estetskog, etičkog i religioznog. U članku Religiozno Kierkegaard kaže da se kretanja često zamjenjuju: „Kažu da je vjera potrebna da bi se sve napustilo. Čuje se i nešto čudnovatije: čuje se kako se čovjek žali da je izgubio vjeru. Ako se pogleda na skali gdje je ovaj čovjek, primjećuje se da je on dospio do točke odakle treba učiniti beskonačno kretanje rezignacije. Rezignacijom se odričem svega. Ovo kretanje vršim iz samoga sebe.“

U životu imamo različita kretanja. Nakon što smo se očitovali, otkrili, vraćamo se svojem Ja. Nakon bura i oluja, ponovno zadobivam sebe, kaže Kierkegaard u finalu Ponavljanja, tumačeći smisao Jobove patnje. Ista paralela pokazuje se na primjeru mladića koji se zaljubljuje, zatim shvaća da nije stvoren za brak, pa ostavlja svoju dragu. Nakon nekog vremena ona ga zaboravlja i udaje se. Mladić ne poznaje ženika. Ali shvaća da se nakon silnih patnji i zdvajanja ponovno vratio svome Ja. Ponavljanje je duhovno kretanje. A duh uvijek cvjeta na zbiljskom čovjeku.

Dakle, kretanja ipak ima. U dijalektici elejske škole Kierkegaard vidi još nešto na što se želi nadovezati. U kontinuitetu života kao cjeline vremena koje ljudska jedinka provodi na zemlji, ipak priznajemo postojanje niza odvojenih vremenskih točaka ili trenutaka. Poput Zenonove strelice, koja uistinu miruje ako njezin let gledamo u odnosu na njezino ovdje i sada, naš život leti od rođenja do smrti, ali također miruje, jer je uvijek u nekom ovdje i sada. U životu se možemo sjećati, tada živimo u prošlosti ili stvarno ne živimo. Možemo se nadati i hraniti se očekivanjima, ali ni tada ne živimo. Ako kažemo tisuću puta 'Da!' sadašnjem trenutku, tada uistinu živimo. Izvedimo usporedbu s elejskom školom kretanja do kraja: u našoj osjetilnoj predstavi život ima svoj tijek, on je vremenit i konačan. Mi znamo da će jednoga dana nastupiti smrt, čime će naša strelica doći do cilja. Tolstojev junak Ivan Iljič je u trenutku smrti pronašao smirenje i sreću osjetivši blaženstvo trenutka. To se dogodilo istoga trena kad je prestao mučiti se pitanjem da li je živio ispravno. On se iz prošlosti vratio u sadašnjost. Tako i mi ipak možemo ispuniti naš život ako živimo čvrsto oslonjeno nogama o tlo.

U osjetilnoj predodžbi to je tako, ali čovjek ima duh kojim se uzdiže iznad osjetilne predodžbe. Tolstoj kaže da neki ljudi u mladosti uprte teret i nose ga do kraja života. Oni ne lete kao strijela uvijek u odnosu na svoje ovdje i sada, već gmižu po zemlji, pod teretom onog jučer. Drugi pak ispunjenje svog života uvijek odlažu za sutra. Poruka ove filozofije je: živi ovdje i sada. Ne u bukvalnom smislu, nego živi puninom života, očituj svoje mogućnosti. Netko nije rođen za najviše domete, kakvi su svojstveni velikim osobama, poput oca Abrahama. Kierkegaard kaže: netko ne može preskočiti letvicu viteštva vjere. Ali život njemu postavlja čitav niz drugih zadataka. Ako ih riješi, može reći da valjano proživio i da nije proigrao život.

U Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On čvrsto kroči zemljom, potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje. Čak i kad se bavi banalnostima, čini to temeljito i uporno. Njegova duša čvrsto prianja uz svakidašnje poslove. On radi svoj posao. Nedjeljom ide u crkvu. Popodne šeće šumom i raduje se svemu što vidi: ljudskom metežu, omnibusima, morskom tjesnacu. Predvečer se vraća kući i razmišlja o tome s kakvim će ga jelom žena dočekati. Ako je pripremila ukusno jelo, on tako zdušno jede da bi taj prizor pobudio zavist i kod otmjenijih ljudi kao i oduševljenje malog čovjeka. Ako mu žena nije spremila jelo, on je opet jednakoga raspoloženja. Zna zanemariti sitne brige. Ni za što ne mari previše. Ne uzbuđuje se što u džepu ima samo četiri dinara. On leži na otvorenom prozoru i promatra trg na kojem stanuje: kako se štakor zavlači u slivnik i kako se djeca igraju. Sve ga zaokuplja unutarnjom mirnoćom postojanja kao da je i sam dijete. Bezbrižan je poput kakvog skitnice, pa ipak kupuje svaki trenutak svog života po najskupljoj cijeni. Zato što se znade odreći materijalnih dobara i svega najdražeg što čovjek u konačnosti ima na raspolaganju. To mu nije lako, ali on zna da posjedovanje tih stvari nije presudno. On se ne boji ničega. Vjeruje da će Bog uvijek pronaći rješenje. I tko mu što može? Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je ispunjena, to je jedna nova konačnost. Bog mu je vratio konačnost na dar, kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Njegova konačnost bila je gotovo izgubljena, nemoguća, a sad je tu. Zato joj se neobično raduje.

O tome nam Kierkegaard govori na početku Ponavljanja. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja. On kaže da su ponavljanje i sjećanje ista kretanja, samo u suprotnom smjeru. Ono čega se sjećamo bilo je i povratno se ponavlja. Stvarno ponavljanje unaprijed se sjeća. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka, dok je sjećanje odbačeni komad odjeće koji smo prerasli. Nada je dražesna djevojka, novi komad odjeće koji je krut i neudoban. U mladosti se nadamo, u starosti se sjećamo, a za ponavljanje nam je potrebna hrabrost života. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je. Lako je živjeti u likovima prošlosti. Za to ne treba mašte. Nije problem sanjariti o budućnosti, jer ona nam ne pruža otpor. Dapače, umijeće je živjeti ovdje i sada, pronaći stvarna rješenja za život.
Opis svakodnevnog života viteza vjere govori nam još nešto. To «sada» čovjek je zadobio nakon jednog kretanja. On se bio odrekao svega racionalnog i svoju je dušu uzdigao do neba. Zatim se vratio u konačnost. Kierkegaard kaže: ali to je sada jedna nova konačnost. Nastala je nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju. To je takoreći sposobnost pojedinca da se znade odreći svega i vratiti se nazad.

Ali ima specijalnih trenutaka, kad Bog na čovjeka prosipa svoju milost. Od tog trenutka on je jedan novi čovjek. U jednoj vremenskoj točki (trenutku) vidimo izuzetnu snagu, u kojoj čovjek dolazi do istine. Na njegova pleća pada Božja milost i on se preobražava u Božjeg čovjeka. Postoji trenutak u kojem se vrijeme ispunjava (punina vremena). Taj je trenutak naročite kakvoće, važniji od svih drugih, kad se ljudski život preokreće i dobiva smisao. U jednom trenutku vječnost se ulijeva u vremenitost. Čovjek shvaća svoju duhovnu dimenziju. On može sabrati svu svoju dušu u jednom jedinom pogledu na nebo, od kojega svako dobro dolazi. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma. Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti.

Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena iz Sinope u njegovom sporu s Elejcima kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Kretanja ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno.



drazen-pavlic @ 14:22 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.