Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - svibanj 2010
utorak, svibanj 4, 2010
Kad sam se neku večer provezao pokraj kuće mog ujaka, kroz spuštenu roletu vidio sam prigušeno svjetlo. Bilo je već blizu devet sati. Znao sam da u ovom trenutku ujak i ujna leže svaki na svom krevetu i prate TV program. Tu i tamo nešto kažu jedno drugom, čuje se poneki šušanj. „Izgleda da je mačak opet na tavanu.“
Pomislio sam: koliko vrijedi živjeti takav život? Kod njih se ništa novo ne događa. Svaki dan ustaljeni ritam ustajanja, hranjenja kokoši, gledanja TV programa. Važni događaji, čiji sudionici svakako želimo biti, pokraj jednostavnih ljudi kakvi su moja ujna i ujak prolaze a oni i ne znaju za njih.
Doista, da li je primjereniji život pun aktivnosti, hobbija, dokazivanja, borbe za priznanja... ili jednostavni život u skladu s ritmom prirode. Stoici su smatrali da je upravo takav život vrijedan: ustajanje sa suncem, lijeganje sa suncem, bioritam usklađen s godišnjim dobom i s podnebljem svog zavičaja. Seneka je rekao da nije najbolje proživljeni onaj život koji je dugo trajao, nego koji je trajao dovoljno dugo - da bude ispunjen.
Život može prestati u bilo kojem času i zato čovjek ne treba računati i planirati dalekosežno. A kako da čovjek dostigne cilj, ispunjenje i osjećaj zadovoljstva dobro proživljenog života? Treba li zbrajati svoja djela i razloge za slavu? Ne. On mora umrtviti svoje želje, jer kad ih počnemo redom zadovoljavati, želje i prohtjevi kote se i roje u sve većem broju - kao komarci - i nikad kraja. Zato je umijeće života da se suzbijaju želje, da ih se smanji da podnošljiv broj. Uostalom mnoge želje novoga doba izmišljene su i nametnute – najnoviji model mobitela, na primjer.
Moj ujak nema volje da subotom prije podne prošeće korzom, a ujna se ne nosi po zadnjoj modi. Slađa im je Franck kavovina od espressa u kultnom kafiću – također manje košta, što nije bez značaja u kriznim vremenima.
Kad je Ana bila mala, izjavila je da će biti časna sestra. Dijete je promatralo našu tetu, časnu u Đakovu, kako je smirena. Djevojčica je zaključila da časne imaju sve što im treba: odjeću, hranu, stan, zadovoljstvo u grudima – treba li čovjeku više od toga? Ali, časne se ne mogu nositi moderno, u samostanu nema izlazaka... - razmišljalo je dijete dalje. Možda ipak neće postati časna?!
Tko je u pravu kad je životni stil u pitanju? Kierkegaard je rekao da je svačiji život ispunjen, ako je proživljen sa srcem. Nisu svi predodređeni za visoke duhovne domete. Časno je i sasvim dovoljno biti dobra majka, pouzdani liječnik, traženi pravnik... Važno je da profesija i trka za uspjehom ne prerastu ljudskost.
Dakako da je i materijalna sigurnost bitna. Uz imetak je lakše brinuti o duhovnoj izgradnji, koja je jedini pravi cilj čovjeka – misle stoički filozofi. Nije zlo u tome da se posjeduje, ali je zlo kad stvari posjeduju nas, kad im robujemo - kaže Seneka.
O tome nam govori sljedeća priča. 

                                                     JOSIPIN SAN 

Odvjetnik Grivičić sjedio je za radnim stolom u svom uredu u Ulici Ivše Lebovića u Bjelovaru i razmišljao. Odmarao se u svojoj omiljenoj Chesterton fotelji. Volio je hladnoću zelene kože i finu engelsku izradu. Ispružio je noge na radni stol s dva reda teških ladica punih spisa, u zamračenoj sobi osvijetljenoj škrtom svjetlošću stolne lampe. Petak je poslije podne. Pripalio je cigaretu i pokušao se opustiti nakon napornog radnog dana. Oslobađao se svih onih nepoznatih ljudi i njihovih priča. Mislio je na predstojeći vikend kada će cijela obitelj Grivičić otići na seosko imanje u Višnjevac. On i njegov sin Borna jahat će na konju, dok će Ines s malenom Ksenijom prošetati uz rub šume Dobrovite, sve dolje do ribnjaka. Vremenska prognoza je povoljna, a nema ništa ljepše od jeseni na Bilogori.
Danas je odvjetnik ranije pustio tajnicu. Ona putuje u Severin na kolinje. Valja joj obaviti sve pripreme: kupiti crijeva, papriku i sol. U ovo doba godine ljudi u svoje škrinje spremaju svinjske polovice i čvare mast. Hrvatske plaće nisu dovoljne za zadovoljenje potreba koje nameće moderno društvo.
Iz razmišljanja ga prenu kucanje:
- Da?
On hitro spusti noge i namjesti se u službeni položaj.
- Dobar dan, gospon doktor, oprostite, nije bilo nikoga, pa sam… - govorila je malena žena u iznošenom crnom kaputu.
- U redu je. Kroz glavu mu prođe misao da je njegovo radno vrijeme završeno. Ali kako da odbije stranku?
- Izvol'te, gospođo! – reče glasom u koji se vratila odlučnost od prije podne.
- Ja, ovaj, dolazim kasno, ali znate, nemojte se ljutiti, otkako je moj Nikola umro, ima tome sedam mjeseci, svaki dan idem na Staro groblje pa sam, onako usput… Iako mi je Borik bliže, znate, na Svetom Andriji su moji roditelji imali mjesto… – žena je fiškala počela obasipati nepotrebnim detaljima.
- Nema problema, gospođo, sjednite. Recite, kako vam mogu pomoći?
Odvjetnik Vjekoslav Grivičić ugasio je cigaretu, podigao žaluzine, uzeo rokovnik i penkalo, spreman notirati samo ono bitno iz slučaja žene koja stoji pred njim.
- Doktore, moj Nikola je bio veliki šaljivdžija. Bilo je to kad je još mogao hodati, prije nego što ga je šećer prikovao za otoman u boravku. Jednog dana došao je kući i rekao mi: 'Stara, spremaj se. Idemo na općinu!' 'Kud me sad opet vučeš, stari vraže?' - pomislila sam. 'Moramo nešto potpisati. Rastavu! Znaš, našao sam mlađu.' Znala sam da je to jedna od njegovih šala. Svoju polovicu našeg stana toga je dana prepisao na mene. 'Branka, ne budeš ti imala problema kad ja umrem. Znaš da imam djecu iz prvog braka. Tko zna što će tražiti na ostavinskoj raspravi?!' – tako mi je rekao.
- Hm, da. Zakon o nasljeđivanju je jasan. Svakom djetetu pripada dio, najmanje nužni dio… - složio se odvjetnik Grivičić.
- Vidite, gospon doktor, problemi su za mene došli s druge strane. Neki dan je na moja vrata pokucala Josipa. Ušla je kao vjetar i odmah s vrata počela: 'Bok, mama. Ne, neću sjesti. Nemam vremena. Čuj! Ti moraš stan prepisati na mene.' 'Daj, čekaj, Josipa.' - rekla sam joj. 'Pa ja još nisam umrla.' 'Znaš, ti se danas-sutra možeš udati pa ću imati problema. Neka tvoj budući pusti korijenje tu, morat ću dijeliti stan s njim i njegovom djecom.'
- Odmah sam joj rekla. Ne budem ja ništa prepisivala. Imam samo tebe, a kad umrem, sve što imam pripada tebi. Kome bi drugome? Doktore, jasno da i ne pomišljam da bi nekog dovela u moj i Nikolin stan. Ja svaki dan po nekol'ko puta idem njemu na grob, pomalo pletem i s njim razgovaram. Ali on šuti. Zato sam, eto, došla k vama da mi savjetujete što da radim.
Kad je žena u lanjskom crnom kaputu otišla, odvjetnik Grivičić ponovno je ostao sam sa svojim mislima. Razmišljao je o tome kakvi sve motivi pokreću ljude. Taj Nikola se još nije pošteno ohladio, a njegova kći, umjesto da žaluje, već hoće podebljati imovinsku karticu.
I tako je Vjekoslav Grivičić tog petka kasno poslije podne ipak zaključao svoj ured, a s njim sve spise i probleme. Putem do kuće mislio je na predstojeći vikend i izlet u Višnjevac.

U ponedjeljak, na jutarnjoj kavi u caffe-baru Ad acta, konobarica Goga raspričala se o bjelovarskom crnom vikendu. Poginuo je mladić na motoru s tri promila u krvi.
Jedan branitelj je u nedjelju rano ujutro pucao u vlastiti podbradak. Ženi i sinovima ostavio je mirovinu i oproštajno pismo. A frendicu Josipu u subotu ujutro na obilaznici je pokupio kamion-mješalica pun betona. Bila je na mjestu mrtva. Vatrogasci su dva sata rezali lim zgnječene Škode Fabia i izvlačili tijelo.
- I onda ti budi pametan i planiraj nešto u životu. – zaključi Goga i zgnječi Ronhill light u limenu pepeljaru na šanku.
Odvjetnik Grivičić primijetio je da je nakon tih riječi trag crne olovke oko Goginih očiju ostao raskvašen. Vidio je on u svojoj praksi na stotine sličnih slučajeva. Stvari, kuće, oranice su pravi subjekti, koji dopuštaju ljudima da ih privremeno posjeduju. Nikola i njegova djeca iz prvog braka, Branka i njezin darovni ugovor, Josipa i pokušaj da se uknjiži, svi su oni prolaznici u bitnom i samostalnom životu tog stana. Ti smiješni ljudi lome koplja, svađaju se, nerviraju i umiru, a njihove nekretnine žive vječno.

drazen-pavlic @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 2, 2010
«Ponašaš se kao neki dječačić. Daj se već uozbilji.!»

Suprugin prijekor natjerao je Mladena da se zamisli. Što to, doista, znači biti ozbiljan? Život ionako uvijek ima načina da nametne ozbiljne teme: zapošljavanje, preživljavanje, spajanje kraja s krajem, odgajanje, na koncu umiranje. Kad nas sudbina teško pogodi, prijatelji nas tješe: «Ne uzimaj to suviše ozbiljno. Ne primaj k srcu.» Koji je, onda, pravi način?

Ljudi se uživljavaju u svoje uloge, uprte teret na leđa i ozbiljnih lica nose ga dok imaju snage. Isus nas je, naprotiv, pozvao da stvari ovoga svijeta ne uzimamo preozbiljno. Ako se Bog pobrinuo za ptice na grani - da imaju što jesti i gdje prenoćiti, ako je poljske ljiljane obukao u najljepše haljine - kako se ne bi pobrinuo za ljude koji su dio njegovog duha? Zamislimo ozbiljno lice mladića kojeg je Isus pozvao da razda sav imetak i pođe za njim! Znao je Isus da bogatstvo truje srce, tako što odvlači čovjeka od brige za izgradnjom duha.

Veliki danski filozof Kierkegaard pisao je doktorsku radnju o ironiji. Čitajući Isusovo evanđelje shvatio je da čovjek treba zadržati jedan zdravi odmak od stvarnosti. To je poziv da ne budemo uvijek jako ozbiljni. Strah od gubitka posla i briga za zdravljem mogu preplaviti i svezati naš duh, tako da on bude nesposoban za obranu od slabosti karaktera i teškoća koje stalno nailaze.

«Ne budi djetinjast! Kad ćeš već jednom odrasti?»

Ove standardne prigovore svaka žena upućuje svom mužu. Zločestije još dodaju: «Je l' ti fali mamica?» Moramo razumjeti naše supruge, jer su nas odabrale da im budemo oslonac u životu. Uz nas bi se trebale osjećati sigurno. Zato od muževa traže da se prestanu igrati života i da se ponašaju odgovorno. Što znači odgovorno? Da odgovaraju za svoje postupke. Možda je to upozorenje suvišno, jer nam svijet ionako neće oprostiti naše nepodopštine i neozbiljnosti, već će nas sigurno kazniti po zasluzi.

Prigovor o muškoj zaigranosti možemo odbaciti ako prizovemo u sjećanje određenje da je čovjek stvor koji se igra (homo ludens). Veliki grčki filozof Heraklit smatrao je da sve stvari i bića ovoga svijeta nastaju i nestaju u vječnoj igri prirode. Stoga ništa ne treba uzimati suviše ozbiljno. Jer sve što postoji vrijedno je da propadne – i ono čega se držimo k'o pijan plota. Stoički filozofi usavršili su ovu mudrost. Epiktet je krajem I stoljeća govorio da ljudi ne bi trebali proklinjati sudbinu kad ostanu bez posjeda ili kad dožive smrt drage osobe. Neka radije kažu da je Stvoritelj uzeo natrag ono što nam je dao na posudbu. Seneka je rekao da je čovjek rođen gol i bos. Svatko od nas na kraju ipak stekne više od onoga sa čime se rodio.

Štogod rekli i napisali o ozbiljnosti, ona je ipak kriterij mjerodavnog ponašanja. Osoba B zato u danim okolnostima pita osobu A: «Je l' ti to meni ozbiljno?» Ako dobije potvrdan odgovor, stvar može završiti u crnoj kronici. Za neki problem kažemo da je ozbiljan i pritom mislimo da je velik. Znači li to da su neozbiljne stvari male? Ljudi isto tako vole reći da se život sastoji od sitnica. Za nekog muškarca kažemo da je ozbiljan čovjek. Pod tim izrazom mislimo da je uzoran suprug, uspješan poslovan čovjek, kakvog bi poželjela svaka žena. Hrvatski književnik Janko Polić Kamov nikad nije prežalio što mu je prva ljubav, djevojka po imenu Kitty, otišla za njegovog prijatelja pravnika - jer je bio bogatiji i uspješniji. Da! Postoje ozbiljni i manje ozbiljni poslovi. Oduvijek se smatralo da je neozbiljno pisati pjesme ili baviti se glazbom. Koliki očevi su protestirali kad su njihovi sinovi odabrali glazbeni poziv! Pamtim razgovor staraca na Lastovskom trgu:
«Čiji je ono mali?»
«Koji?»
«Ma oni tamo.»
«Aa, biće da je od Matačića.»
«A ća on čini u životu?»
«A ća ti ga ja znan. Nije bija za ribara, niti za polje, ma zaništa. Čujen da dirigira u Dubrovniku, u nekoj – filharmoniji.»
Narod je smislio priču o cvrčku koji je pjevao i o mravu koji je vrijedno radio. Danas je svakom jasno da glazbenici mogu zaraditi milijune, ukoliko se uklapaju u pravila show businessa.

Kažemo – «Ozbiljno?» - kad provjeravamo da li stvari doista stoje tako kako izgleda. Sinonim je – «Uistinu?». Ozbiljno je dakle istinito, a sa istinom se ne smijemo šaliti. Koliki su zbog političkog vica izgubili slobodu!

Glasoviti pjesnik Tin Ujević napisao je esej Duhan, uživanje duhana, dim duhana i trovanje duhanom. U njega u utkao rečenicu:
«Dim se penje, uzvisuje, krili, pravi elipse, spirale, a jedan prozračan, malo tajan dan naslućuje se iza koluta dima, kroz te kolute.»
To me je prije nekoliko godina nadahnulo da napišem priču o ljudima koji stvarni život uzimaju doslovce i u prevelikim dozama.

Šest je sati. Katamaran ulazi u Vela Luku. Valjanje mora je utihnulo, a brujanje motora se pojačava. Posada zauzima položaje za vez broda. Sve je brzo gotovo. Dvojica mornara rutinski izbacuju pasarelu. Putnici izlaze. Vani u mrklom mraku omanja grupica ljudi čeka u redu da uđe na brod. Ručke prekrcanih torbi savijaju se pod teretom.
Mladić sa susjedne klupe izlazi na palubu. U ruci nosi plastičnu šalicu s kavom. Opojni miris širi se prostorom. Čeprka po džepu i vadi cigarete. Zaprepastih se. Kava i cigareta u šest ujutro? Ostajem u toploj kabini. Možda je mladić mogao ostati u udobnom naslonjaču i spavati do Splita? Ali, rano buđenje odnijelo je san s njegovih kapaka. Razumijem. Pomisao na prvu jutarnju dozu ledene stvarnosti on želi otjerati kolutom duhanskog dima. Sasvim se usredotočio na svoj užitak. Srče topli napitak, duboko udiše i zatim izdiše duhanski dim.
Kao da ponire u sebe. Sad se pretvorio u drugog čovjeka. Doista, stvarnost se na svakom koraku pokazuje pretvrdom. Lakše se prihvaća razblažena kofeinom i zamagljena lelujavim spiralama dima cigarete.
U kutu salona sjedi djevojka sa slušalicama na ušima. Oči su joj zatvorene. Vidi se da je budna, jer ritmički pomiče glavu. Ona sve poslove obavlja uz glazbenu zavjesu: jede, uči, čak i spava uz glazbu. Tako lakše podnosi prozu svakodnevnog života.
Čovjek u plavom kombinezonu nalaktio se na šank i ispija konjak. S teškim fizičkim radom on se bolje nosi kad mu se zavrti u glavi. U situaciji miješalice za beton, kad je njegova ljudskost unižena na jednoliko kretanje lopate i zvuk šljunka koji šušti po hladnom metalu, kad diše kroz oblak cementne prašine a bubanj svojom vrtnjom pojačava njegovu mučninu, utapanje u alkoholu jedini je izlaz.
U TV salonu dvojica mladića gledaju teniski meč. Sport ih obuzima u potpunosti. Oni još nisu iskusili pravu stvarnost, pa misle da je svijet igralište a život igra.
Plovimo pored hvarske obale. Strme stijene izranjaju iz noći kao sablasti. Sišao sam u parter. Prilazi mi Tomo. Jučer poslije večere u lastovskom hotelu Solitudo dao mi je posjetnicu. Tomo se bavi iznajmljivanjem kemijskih zahoda. Započinje razgovor:
- Ljudima trebaju moje usluge. Gradilišta, zabave na otvorenom, sportska nadmetanja, vjenčanja, mise, eto mene s mojim zahodima. Nego, što mislite? Imam slobodan teren u predgrađu Splita. Kakav bi objekt trebalo izgraditi?
Ima on već plan. Samo provjerava da li je dobar. Sagradit će jeftino konačište za kamiondžije. Njima treba sobica za jednu noć, prosti toalet i prostrano parkiralište. Ima Tomo u vidu i ljubavne parove iz Splita. Dobro će im doći stražnji ulaz, drito s parkirališta.
Tomislav je poduzetnik. On ne čita, jer nema vremena za opuštanje. Većinom djeluje i računa. Što je unosnije? Kad već plaća ljude na sat, na dan ili na mjesec, trudi se iz njih izvući što više. Ne razbija glavu o tome kako ga vide drugi ljudi. Neka se drugi ravnaju po njemu. Tomislav ne puši i ne pije. Ipak, on je pravi narkoman, jer se neprestano dozira ogromnim količinama čiste i jake zbilje. Kroz njega prolaze ljudi, minerali i godine i ostavljaju tragove.
Pristali smo u Splitu. Grad je već debelo na nogama. Pronalazim caffe-bar na rivi i ispijam prvu jutarnju kavu. Slobodna javlja da se ovih dana očekuje iskrcavanje pet tisuća marinaca s američkog nosača aviona usidrenog u Bračkom kanalu. U prijestolnicu Dalmacije pohrlile su stotine prostitutki iz Hrvatske i Bosne. I njima je potreban novac kojim će nabaviti sredstva za ublažavanje životnih patnji. A marinci žude za razonodom, da istresu iz sebe napetosti surovog vojničkog života.
Sjetio sam se zastavnika u vojsci, koji je imao svoje pravilo uvođenja discipline:
- Daj vojnicima alkohola i p…. i imat ćeš mir. Potrošit će višak energije i neće da se biju.
drazen-pavlic @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.