Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - svibanj 2008
srijeda, svibanj 28, 2008
Nakon burnih godina, u kojima je iskusio slatki život, Tolstoj se oženio. U pedesetoj godini života, na rubu samoubojstava, postavio je sebi pitanje koje leži u duši svakog čovjeka i bez kojega je život nemoguć: «Što će biti od toga što ja radim danas, što ću raditi sutra – što će biti rezultat čitavog mojeg života?» Pitanje može glasiti i ovako: «Postoli li u mom životu takav smisao koji ne nestaje s neizbježnom smrću?» S tim pitanjima Tolstoj se mučio niz godina. Tek je u svojim Ispovijestima došao na prag odgovora. Empirijske znanosti, na čijem se kraju nalazi matematika, i teorijske (misaone) znanosti, uključujući metafiziku, nisu nudile zadovoljavajući odgovor. Čim bi se u Tolstojevoj duši pojavilo pitanje (smisla) života, sve teorije bi se rušile kao kule od karata. Prirodne znanosti davale su točne odgovore, ali nisu doticale problem. Filozofija, psihologija, biologija i sociologija svaka su na svoj način davale odgovor na pitanje života. Pojedini mislioci iznosili su misli na nejasan način, puni uvjerenja da konačno rješavaju probleme, iako su njihove ideje bile u proturječju. Prirodne znanosti govorile su da je čovjek slučajni spoj čestica koje uzajamno djeluju. One se drže neko vrijeme, ali će se nakon nekog vremena prekinuti. Čovjek je slučajno slijepljeno klupko. Tako je mislio Tolstoj, dok je odgovor na pitanje života tražio u znanostima. Mislioci kao Schopenhauer, Buda, Solomon prenosili su na njega svoje razočarenje životom.

Kad rješenje zagonetke nije pronašao u znanostima, okrenuo se životu. Uvidio je da ljudi pronalaze uglavnom četiri izlaza iz užasnog položaja u kojem se nalaze. Izlaz neznanja svojstven je mladim ili glupim ljudima. Drugi izlaz je epikurejstvo. Ono uči: koristi blaga koja ti leže na raspolaganju dok možeš! Tog zaključka drži se većina. Moralna ograničenost daje im sposobnost zaboravljanja. Zbog ograničenosti mašte ne vide neizbježni dolazak bolesti, starosti i smrti, koji će uništiti trenutačna zadovoljstva. Treći izlaz je izlaz sile i energije. Čovjek uništava život jer je shvatio da je on zlo i besmislica. Četvrti je izlaz slabosti. Iako shvaćaju besmislenost života, ljudi produžavaju život, jer nemaju snage završiti s obmanom i ubiti se. Tolstoj je pripadao zadnjoj grupi, ali se iz nekog razloga još nije ubio.

Kasnije je shvatio da se nije ubio jer je u isto vrijeme s razumom u njemu radila i svijest o životu. Ta ga je sila polako izvela iz očajnog stanja. U stvari samo uzak krug njemu sličnih ljudi nije shvaćao pitanje života. Zatim je pogledao obične ljude iz naroda i shvatio je da su oni sretni i da, unatoč svojoj neukosti, razumiju smisao života. Očito narod nije bio tako glup. Tolstoj je shvatio da smisao života ne treba tražiti kod ljudi sličnih njemu koji se žele ubiti, nego kod milijardi ljudi koji su od početka života na planeti živjeli i danas žive i raduju se životu. Dapače. Oni svojim radom nose teret svojeg života i života plemića. Ogromne mase ljudi koje čine čovječanstvo smisao prepoznaju u području ne-razumskog znanja kojeg čini vjera. To je ono znanje koje je on u svojoj mladosti odbacio kao nerazumno: Bog, stvaranje u šest dana, đavoli i anđeli, ukratko sve što nije mogao prihvatiti sve dok nije sišao s uma. No, tim uvidom njegov zadatak nije postao nimalo lakši. Kako prihvatiti zahtjeve vjere, naime, da se zbog shvaćanja smisla života valja odreći razuma? Upravo taj isti razum zahtijeva smisao!

Iako nigdje nisam našao potvrdu da je Tolstoj čitao Kierkegaarda, čija su djela nastala četrdeset godina prije Tolstojeve Ispovijedi, on izriče iste misli koje je mislio danski filozof. Zahtjev beskonačnog odreknuća od razumnih rješenja čine jednu od temeljnih okosnica Kierkegaardovog djela. (Od filozofa koji su mu pomogli shvatiti dubine Božanstva Tolstoj spominje tek Kanta.)

U nastavku svojih traganja Tolstoj je na razne načine oblikovao temeljno pitanje: radi čega bi on trebao živjeti? Ili rečeno na drugi način: što će stvarno i neuništivo ispasti iz njegovog stvarnog i uništivog života? U jednom trenutku shvatio je da odgovor nije moguće naći, jer je njegovo pitanje tražilo objašnjenje konačnog beskonačnim! Kad se pitao kakav je vječni smisao njegovog konačnog postojanja, on je uvijek izjednačavao konačno i beskonačno. Tek vjera u odgovore uvodi odnos konačnog i beskonačnog, bez kojeg ne može biti odgovora. Odgovor na pitanje kako treba živjeti sada je glasio: u skladu s Božjim zakonom. Postoji li smisao kojeg smrt ne uništava? Da li je to sjedinjenje s Bogom? Sve do sada on je pripadao manjini koja nije razumjela da ogromnoj većini ljudi upravo vjera daje sposobnost da žive! On i dalje nije znao kako se pomiriti s nerazumnošću vjere, ali je morao prihvatiti da ona ljudima daje sposobnost življenja.

Opet veze s Kierkegaardom. Spomenimo samo temu apsurda vjere, koju Kierkegaard analizira počevši od slučaja oca Abrahama. Tolstoj kaže: osnovna obilježja vjere su svugdje i uvijek ista. Kierkegaard kaže: svaki naraštaj suočava se s istim problemom apsurda vjere i svaki ga mora za sebe razriješiti. Tu nema povijesnog napretka (unatoč Hegelu). Tolstojev odgovor na ono ključno pitanje sada je glasio: vjera konačnom postojanju čovjeka daje beskonačni smisao. Ana Konstantinovna Lomunova doktor je filoloških znanosti i autor niza znanstveni radova o Tolstojevom životu i stvaralaštvu. U eseju Duhovna potraga L. N. Tolstoja ona kaže da je Tolstoj svoj duhovni razvoj podijelio u tri faze, a svaka je imala svoje vrijednosti: osobne, društvene i božanske. Pred kraj života o epohama svojega života u svoj dnevnik je zapisao: «Čovjek prolazi kroz tri faze, a ja trenutno živim u trećoj. Prva faza: čovjek živi samo za svoje strasti; hrana, piće, veselje, lov, žene, sujeta, ponos, i život je pun. Tako je bilo i sa mnom do trideset godine…do prvih sijedih vlasi…zatim se pojavio interes za dobro ljudi, svih ljudi, čovječanstva…taj interes je utihnuo u prvo vrijeme obiteljskog života, no zatim se opet pojavio s novom, strašnom silom…Sva moja religiozna svijest se usmjerila na postizanje općeg dobra. Sada osjećam slabljenje tog nastojanja: ono ne ispunjava moj život…njegova osnova je služenje Bogu.» (navedeno djelo, str. 8)

Podjela sasvim odgovara Kierkegaardovoj na tri faze u čovjekovom životu: estetičkoj, etičkoj i religioznoj. Posebno poglavlje u prikazu Kierkegaardovog utjecaja na Tolstoja bit će njegova krunska tema: shvaćanje vječnog života u sadašnjosti, koji je iščitao iz Isusove molitve Oče naš. «Kruh naš svagdašnji daj nam danas…»

Grof je shvatio da vjera nije samo praznovjerje i izvješća o čudima, nije samo odnos čovjeka i Boga, nije samo bezuvjetno slaganje s onim što je o svetim sakramentima i ritualima netko čovjeku rekao. Vjera je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečega treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvaća iluziju konačnog, čovjek mora vjerovati u beskonačno. «Bez vjere nije moguće živjeti. (navedeno izdanje, str. 60) Sad je Tolstoj mogao odgovoriti: «Što sam ja? – dio beskonačnog. Pa već u te dvije riječi leži čitav problem.» (str. 61) Nije moguće da su si ljudi taj problem postavili tek jučer. Postavljali su ga oduvijek. Samo je nekolicina ljudi sličnih njemu ta pitanja podvrgavala kritici razuma i stoga nije s njima mogla izaći na kraj. Shvaćanje beskonačnog Boga i božanske prirode duše izvedene su iz povijesne daljine života čovječanstva, a Tolstoj i njegovi bekrije odbacili su rad čitavog čovječanstva i htjeli sve shvatiti sami. Njihova oholost ih je uništila.

Tolstoj je konačno shvatio: «Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – netko tim životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvaćanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju - raditi to što od nas traži.» (str. 68)

Analizirajući svoj život, Tolstoj je shvatio da je on odgovore tražio samo u razumu. Nije vidio da čovjek mora živjeti u skladu s onim što misli i vjeruje. A radni narod shvatio je smisao upravo zato jer ga je živio. Tolstoj kaže: «Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života.» (str. 67) Njegovi odgovori su i prije bili ispravni. Greška je bila samo u tome što je odgovore koji su se odnosili samo na njega osobno primijenio na život uopće.

Na tragu tih misli je Olenjin u romanu Kozaci zaključio da je smisao života u životu za druge. Jednoga dana on je u samoći šume u podnožju Kavkaza doživio obasjanje. Vratio se u selo i mladom kozaku Lukaški poklonio konja. Na ovom mjestu Ispovijesti Tolstoj kaže: «Čovjek mora graditi život ne samo za sebe, već za sve ljude.» (str. 68). Grof Tolstoj se u zadnjoj «epohi» svog života posvetio radu za čovječanstvo. Pravoslavlje je odbacio jer je učilo da treba mrziti pripadnike drugih vjeroispovijesti, jednako kao katoličanstvo i protestantizam. Nakon Tolstojevog izopćenja iz crkve, u Jasnu Poljanu hrlile su rijeke običnih ljudi i intelektualaca, ne bi li uz njegovu pomoć lakše dovršili svoju potragu za smislom života. Nadahnut njegovom mirotvornom politikom nenasilja, Tolstoj je pisao Gandiju u Indiju.

(Nastavit će se)


drazen-pavlic @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 25, 2008
Subota je 17. svibnja 2008. Ustao sam u tričetvrt pet. Putujem za Bleiburg. Moj tast Ivan Kapelac čeka me u holu lječilišta u Krapinskim toplicama već od sedam sati. Jutro je svježe. Put do Zagreba poznat i je monoton. Gotovo ne razmišljam o vožnji. Hvata me panika, kako ćemo prijeći granicu. Da li su Slovenci zaoštrili režim na ulazu u Europsku uniju? Kod njih je u punom zamahu predizborna kampanja. Hoće li nas usporavati na putu u Evropu zbog graničnih nesuglasica dviju država? Ne znam koliko je Bleiburg daleko i kakve su slovenske ceste. Da li ćemo upasti u gužvu? Neizvjesnost rađa nelagodu.

Ivan i ja putem razgovaramo. Uskoro se pokazuje da ovo nije tek putovanje kroz prostor. Sam od sebe uključuje se vremeplov. Kakvu neizvjesnost, tjeskobu i srah su proživljavali ljudi koji su se početkom svibnja 1945. priključivali kolonama hrvatske vojske tijekom povlačenja prema Sloveniji? Poglavnik je Zagreb napustio još 5. svibnja. Najavio je skori povratak, čim završe pregovori sa Amerikancima i Englezima. Pronosila se vijest da će Ante Pavelić u društvu feldmaršala Alexandera negdje pokraj Maribora izvršiti smotru jedinica. Hrvatska vojska ojačana savezničkim snagama pobjedonosno će se vratiti u domovinu, oslobađajući Evropu od boljševika! Jedinice na terenu čekale su upute pretpostavljenih komandi. Kako upute nisu stizale, a Titove partizanske armije su se približavale Zagrebu, zapovjednici su donosili vlastite procjene: ostati i prepustiti se sudbini ili se povući.

Kapetan Kazimir Kovačić slao je kurire iz svoje oklopne satnije stacionirane u Markuševcu u Ministarstvo oružanih snaga da izvidi situaciju, jer jedinica nikad nije dobila zapovijed za povlačenje. Kad se satnik Subotić 7. svibnja po treći puta vratio se iz Zagreba bez ikakvog odgovora, raspustili su novake i krenuli prema Črnomercu gdje su održali drugo vijećanje. Ustanovili su da su dvojica satnika već nestala iz jedinice. Većina pripadnika satnije je u strahu od odmazde zbog ratnih događanja krenula prema Sloveniji. Kasnije se čulo da su oni koji su ostali i dočekali partizane uglavnom dobili metak u čelo. Jedinica Tončeka Reznekija povlačila se iz Bjelovara preko Krapine i Celja za Dravograd potpuno opremljena. Cestom su išla vojna vozila i oruđa, s kuhinjom i zalihama hrane, a borci su se kretali po lijevom i desnom boku i odvraćali mjesne partizanske jedinice koje su imale zadatak usporavati kretanje hrvatske vojske. U koloni je bilo veliko mnoštvo naroda. Ljudi su čuli za okrutnost partizanskih zapovjednika koji su palili hrvatska sela i bez puno priče ubijali sve koje bi zatekli. Narod je bio opremljen najnužnijim stvarima.Vladalo je uvjerenje da će u Sloveniji ostati tjedan dana. Engleski tenkovi i avioni u suradnji s hrvatskom vojskom na terenu potisnut će partizane i Ruse, stat će na granice domovine i narod će se vratiti kućama.

Milan Kapelac napustio je Redarstvo u Ivaniću među posljednjima. Njegov džip obilazio je nepregledne kolone, koje su gmizale prema spasonosnom svjetlu na kraju tunela. Kolone su zastajkivale. Unazad su se prenosile zapovijedi: «Priključi! Sad će početi smotra.»

Verona Karabegović bila je u velikoj brizi zbog skorog ulaska partizana u Bjelovar. Njezin muž je kao pripadnik domobranske ophodnje nedavno ranjen u prsa. Prošle godine je otpušten iz vojske, jer je nakon ranjavanja ostao šepati na desnu nogu. Čula je da su sve ranjenike ukrcali u vojni transport koji je noćas otišao prema Križevcima i dalje za Zagreb i Maribor. Neki dan se porječkala sa susjedom, čiji je muž od prošle godine u šumi s partizanima. Susjeda je Veroni obećala da će vidjeti svog boga kad dođe njezin. I što da radi? Obukla je djecu i ukrcala se na vlak. Stajali su cijelim putem do Zagreba i Zidanog Mosta. Putovali su još nekoliko sati, a onda je Verona odlučila vratiti se u Bjelovar. Ta kome i što su ona i djeca krivi?

Teretni vagon, u kojem je ležao ranjen njezin Zvonko, zaustavio se u Mariboru i nije kretao dalje. Zvonko alias Osman Karabegović shvatio je da transport neće krenuti dalje. Kod sebe je imao dvije bombe. Mislio je: „Ako ga pronađu partizani, aktivirat će ih.“ Čuje glasove izvana. Odvrnuo je vijak na jednoj bombi i ostao čekati. Odjednom, netko zabubnja šakom po vagonu. Osman čuje glas: „Ima li koga unutra?“ Kolebao se. Držao je ručnu bombu u ruci. Ako ju aktivira, raznijet će sebe i partizana. Ipak odgovori: „Ranjenik!“ Vrata teretnog vagona se otvore. Svjetlost nagrnu u tamu vagona i osvijetli izmučeno lice ranjenika. Partizan odjednom u čudu poviče: „Osmane, pa je si li to, pobogu, ti?“ Partizan koji je otvorio vrata vagona bio je Osmanov bratić iz Tuzle. Iznenađenje je bilo potpuno. Osmana je ukrcao na konjsku zapregu i na komad papira napisao je da se ranjenik upućuje na daljnje liječenje u Bjelovar.

Svibanj je 2008. Evo nas na staroj krapinskoj cesti. Kad sam na ulazu u lječilište ugledao tasta u odlučnoj putnoj pozi sa štapom u desnoj ruci, rekao sam: «Naoružani smo! Sad nam nitko ništa ne može!» Nakon dvanaest kilometara vijugave brdske ceste, negdje desetak kilometara prije Krapine uključili smo se na auto put. Brzo smo stigli do granice. Hrvatsku i slovensku kontrolnu točku prešli smo za dvadeset minuta. Naši strahovi da ćemo tu zaglaviti rasplinuli su se. Ta danas prema Bleiburgu ne putuju samo Hrvati, nego i potomci slovenskih domobrana! Kolona se brzo primiče Mariboru. Tast primjećuje da je Slovenija uređena poput Švicarske. Već je i Zagorje skoro kao Slovenija. Razgovor neminovno ulazi u političke vode.
- Sad se vidi kamo smo to otišli 1918. godine! U Beograd, kao guske u maglu – reče Ivan.
- Eee, da je Hrvatska ostala u sastavu Austro-Ugarske monarhije…
- Umjesto da smo ostali dio Europe, ostali smo na Balkanu. I onda su nam srpski janjičari sjekli glave i pucali u potiljke. Godine 1945. jednako kao i 1991. nisu nas tek tako puštali iz zajedničke države – komentirao sam.
- Moja generacija ne može prestati govoriti o bleiburškoj tragediji. Tamo je nestao moj brat i toliki ljudi iz sela – dodao je Ivan.
- Titu je trebao teritorij za uspostavu države, a Hrvatska vojska bila je najveća smetnja u tom planu. Otuda toliki bijes i želja za potpunim uništenjem zarobljenika.

Od Maribora cesta je išla lijevom obalom Drave. Fala, Brezno, Radije ob Dravi, Muta i napokon Dravograd. Rijekom plove splavi pune turista. Pruga ide desnom stranom. Ivan kaže da Slovenija uopće nije mala država.
- Kad bi ispeglali sva ova brda, Slovenija bi zauzela polovicu Evrope.

U Dravogradu skrećemo u Austriju. Na graničnoj crti austrijska policija dočekuje dužnosnike hrvatske i slovenske policije i načas zaustavlja promet. Kolona se formira i kreće prema desetak kilometara udaljenom Lavamuendu. U središtu mjesta skrećemo lijevo. Prelazimo preko Drave (Drau) i vozimo još 17 kilometara, dolinom uz sjevernu stranu Karavanki. Na ulazu u gradić dvojezični natpis: Bleiburg, Pliberk. Olovni grad svjedoči o olovnim vremenima. Prolazimo mjesto. Put se račva lijevo i desno. Vozila ispred nas listom skreću desno, jer na cesti ulijevo stoje dva austrijska policajca. Mi idemo prema njima. Oni uljudno pokazuju da je prolaz slobodan i čude se zašto vozači s hrvatskim tablicama odoše desno. Oni ne razumiju da Hrvati duboko u kostima imaju strah od policije. Bolje je skloniti se, jer smo vjekovima dobivali batine od raznih redarstava. Našli smo zgodno parkiralište na rubu jedne šumice i uputili se prema svetištu. Pristizali su brojni autobusi i kolone pješaka s razvijenim hrvatskim trobojnicama i zastavama kraja iz kojega dolaze. Brotnjo, Tomislavgrad, Zadar, Osijek, Frankfurt, Australija…Ostarjeli domobrani u civilnoj odjeći nose nove vojničke kape. Pola sata prije podneva ulazimo na prostor svetišta. Okrećemo se oko sebe. Pokušavamo osjetiti prostor. Ispred nas brda, iza kojih teče Drava, iza nas visoke planine. Oblačno je i popuhuje. Tu i tamo kap kiše. Ljudi popunjavaju šljunčani prostor iza. Mnogi su se smjestili na prugu. Predvoditelj uzima mikrofon i daje razna obavještenja. Najavljuje raspored događanja. Austrijski biskup pismom se ispričao zbog nedolaska. Konferansje moli ljude da se sklone s pruge, jer svaki čas može naići vlak ili austrijska policija koja će ih kazniti. Okupilo se možda deset tisuća duša.

Točno u podne ulaze svećenici, na čelu s biskupom Slobodanom Štambukom. Na početku se za govornicom smjenjuju političari: potpredsjednik hrvatskoga Sabora, zapovjednik počasnog bleiburškog voda, predstavnik slovenskih veterana…Govori su potrajali čitav školski sat. Konačno počinje misa. Pjevači su došli čak iz Osijeka. Bleiburškim poljem razliježe se stara pučka pjesma: „Oče naš dobri, u Te vjerujemo, koj' si na nebu, kao i na zemlji“…

Dolazimo do propovjedi. Biskup govori o jednakosti svih nevinih žrtvi. Žrtve ustaškog logora Jasenovac jednake su bleiburškim žrtvama. S tom razlikom što Jasenovac ima svoj kameni cvijet, kao spomen na njih, a žrtve Bleiburga i mnogobrojnih jama prešućivane su više od 50 godina. U Titovom režimu bilo je opasno samo spomenuti Bleiburg. Ljudi pljeskom prekidaju propovijed. Biskup Štambuk ne želi da njegov nastup bude protumačen kao politički nastup. Zato moli da ga ne prekidaju pljeskom. Kaže, neka zaplješću na kraju, ako štogod ostane. Smijeh. Ipak, pri spomenu na kralja Heroda i pokolj nevine židovske dječice, razliježe se gromoglasni pljesak. Jasna je aluzija na Tita. Biskup traži da na trenutak pomislimo da će se ovog časa svuda oko nas pojaviti hrvatski vojnici i narod koji je 15. svibnja 1945. ispunio ovo polje. Okrećem se i gledam oko sebe. Nema Kazimira Kovačića, Milana Kapelca, Tončeka Reznekija, Dragutina Marohnića, Ivana Kovačića. Oni su se sedam dana pod neprestanom paljbom i u punoj ratnoj spremi izvlačili ispred crvene nemani koja ih je htjela proždrijeti. Kad su konačno domogli ove doline i stupili u kontakt s engleskim zapovjedništvom, mislili su da su se spasili. Ali Englezi nisu htjeli pregovarati. Po odluci njihovog zapovjedništva vojska i narod predani su na milost i nemilost partizana.

Okrećem se i promatram rub šume. Danas iz nje ne štekću mitraljezi. Vidim mlade ljude u crnim odorama, replikama negdašnjih ustaških. Jedna obitelj u crne hlače i košulje obukla je čak i dječicu. Neki mladić nudi na prodaju fotografije Ante Pavelića i zemljovid Nezavisne Države Hrvatske. Nepotrebno je to, jer će naići na osudu austrijske javnosti i hrvatske lijeve političke scene. Ipak, ovim ljudima to nešto znači. S njihovim djedovima i očevima su zbog pripadnosti hrvatskoj vojsci pola stoljeća postupali kao sa građanima drugoga reda. Ti mladi ljudi, odrasli u emigraciji, bili su prisiljeni zavoljeti drugu domovinu. Sad iz prkosa nose crne odore, jasno pokazujući svoju pripadnost. Iz dišpeta prema ubojicama njihovih predaka.

Tast Ivan kaže da je trebalo pokušati proboj. Ta tko bi zaustavio silu od 200.000 ljudi?
- No, što bi bilo nakon toga? – pitam.
- Kuda bi se uputio sav taj svijet? Opet bi ih sve pohvatali.

Biskup govori o tome kako zločinci dan danas odbijaju pomiriti se sa svojim žrtvama. Da bi pred svijetom i svojom savješću opravdali zločin, oni i dalje mrze one koje su zatočili, tukli i mučili po križnim putovima. Misa je završila. Ljudi se fotografiraju pokraj spomenika.

Vraćamo se do auta i vadimo hranu. Vjetar nam nosi prašinu u oči. Sklanjamo se u kabinu. Putem prema kući Ivan pokušava procijeniti udaljenosti, koje su ljudi morali propješačiti. Od Bleiburga do Lavamuenda 17 kilometara, zatim još 10 do Dravograda, zatim do prve jame, ili stotinama kilometara od logora do logora. Oni koji su preživjeli mogli su to izdržati jer su u ratu pet godina trenirali marširanje i jurišanje. Složili smo se da ovdje nismo došli slušati govore. Došli smo vidjeti mjesto na kojem su zadnji puta viđeni hrvatski vojnici, tu mišolovku iz koje nije bilo izlaza.

Bleiburg, 17. svibnja 2008. godine



drazen-pavlic @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 0

 Svećenici s ambona rado prozivaju puk i političare zbog širenja materijalizma i poklonstva potrošačkim vrijednostima. Te su prozivke kontraproduktivne iz nekoliko razloga:
• ljudi ne vole da ih se kritizira, te se još više zatvaraju za riječ Božju, ili za poruku koju im svećenici žele posredovati.
• opomena iz povišenog mjesta propovjedaonice neće promijeniti ljude. Tu bi bio prikladniji dugi odgojni rad.
• pitanje je koliko ljudi je uopće spremno odreći se uobičajenog načina života i slijediti visoke ciljeve religije.

To je točka s koje polaze moja razmišljanja. Viteštvo vjere, kako sama riječ kaže, odgovara sposobnostima malog broja ljudi. Preostala većina čini crkvu, koja je više politička i nacionalna nego vjerska činjenica. Biskupi i kardinali češće se obraćaju svom narodu nego pojedincu, iako je vjera osobni odnos čovjeka i Boga. Tako se zahtijeva i nagrađuje služenje instituciji i tradiciji (vjeri otaca), namjesto da se potiče uzdizanje osobe vjernika iznad sfere općega. Kad pojedinac zanemari osobne prohtjeve i društvene norme, da bi kao pojedinac uspostavio apsolutni odnos s Bogom, tada on stupa u odnos vjere. To stanje najčešće je sakriveno za druge ljude. To je stanje savjesti. Da bismo naučili uzdizati se iznad sfere općenitosti (društva, morala) u sferu vjere i vraćati se u konkretni život svoje obitelji, bračnog druga, djece, zavičaja, valja nam posvetiti se izučavanju izvornog nauka Isusa Krista. U tome nam mogu biti na pomoć riječi propovjednika, razgovori i primjeri iz života vitezova vjere. Ali, teško je živjeti životima vitezova vjere. Svatko mora iznaći svoju formulu.

Koja šteta što većina misnih čitanja zanemaruje izvorne pouke Isusovog nauka, u korist crkvenih dogmi. Namjesto razrade metodike naučavanja istine i smisla života, te pouke čovjeku kako postići sreću, više prostora posvećuje se svetkovinama Svetog Trojstva, Tijela Kristovog, Srca Isusovog, te Božjem rođenju i uzdignuću Blažene Djevice Marije. U svetim čitanjima ima više odlomaka iz Pavlovih poslanica, nego Isusovih riječi. Obredi prve pričesti i krizme doživljavaju se kao potvrde pripadnosti zajednici. Tko ne pohađa vjeronauk u školi postaje crna ovca. Da ne budu iznimke, pravoslavna manjina pohađa katolički vjeronauk. U crkvi čak možemo naučiti mrziti pripadnike drugih crkvi. Kao da se Isus nije obraćao Samarićanima, Grcima, Rimljanima, a ne samo Židovima! Naša vjera premetnula se u služenje vrijednostima grupe, koja prirodno razvija osjećaje ksenofobije prema vanjskom svijetu, umjesto da izgrađuje osobni odnos poejdinca i Boga.

Tako se događa da većina ljudi redovito ide na bogoslužje, formalno izvršava obrede, „obavlja“ svete sakramente, pričešćuje se, doprinosi crkvi, a u realnom životu ne živi po istinama vjere. S vremenom poklonstvo svetim slikama, molitvenim obrascima i naučenim ritualima potpuno istiskuje osobno promišljanje i proživljavanje odnosa vjere. Ispod naslaga crkvenih dogmi i rituala Isusova riječ gotovo se ne nazire.

Ljudi se zaljubljuju, vjenčaju, rađaju, odgajaju i školuju djecu. Zatim se njihova djeca zaljubljuju, zasnivaju vlastite obitelji i odlaze od roditelja. Sve se zbiva po biblijskoj poruci: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“. (Postanak 2, 24) Supružnici koji su zanemarili svoj bračni odnos, nakon odlaska djece od kuće žive jedno pored drugoga, kao stranci. Izostankom brige za djecu rasplinjava se razlog njihovog zajedničkog života. Nailaze problemi i razmirice. Gdje su tradicijske veze slabije, parovi se razvode. Jednako tako ljudi koji su tijekom života samo izvanjski prakticirali religijske obrede, u trenucima starosti i smrti ostaju stranci pred Bogom. Ulje u njihovim svijećama dogorjelo je u najvažnijem trenutku. A kraljevstvo Božje doći će neočekivano, noću, kao tat. „Doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti.“ (Matej 24, 50). Kad trudovi obuzmu trudnicu, ona uzima torbu pripremljenu za rodilište i odmah kreće, jer vremena je malo. Sluge, koji u odsudnom času nisu spremni, stranci su pred Bogom i Isus im može reći: „Zaista, kažem vam, ne poznajem vas.“ (Matej 25, 12-13).

Članci koji su pred vama iz različitih kutova osvjetljavaju jednu te istu temu, temu vjere. Mnogostrukost tog osvjetljenja čini „dijalektičku“ metodu pomoću koje ona napreduje kroz probleme koje obrađuje. Koliko je tema vjere osobna i zahtjevna, svjedoči činjenica da sam joj se približio, ali je nisam dostatno odredio i izgradio. Utoliko ova knjiga ostaje nedovršena.

U Bjelovaru, 25. svibnja 2008. godine


Sadržaj

1. Predgovor
2. Religija za odabrane
3. O, Josipe svet
4. Strah i drhtanje ili užasi postojanja
5. Mistično I
6. Mistično II
7. Ljudska narav Isusova
8. Uskrsnuće
9. I svaki dan je Uskrs
10. Recept za dobar i sretan život
11. Utopije
12. Utopija Thomasa Morea
13. Bog i ja
14. Kierkegaardova kritika Hegela
15. Petrova zajednica prvih kršćana
16. Hodočašće u Mariju Bistricu
17. Wittgenstein i ono neizrecivo
18. Ili – ili
19. Isusov nauk – vjera je osobni odnos pojedinca s Bogom
20. Tolstojevo evanđelje
21. Tolstojevo traganje za smislom života




drazen-pavlic @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 24, 2008
Na Inter city poslovni vlak za Budimpeštu ukrcao sam se u Križevcima. U Hrvatskoj je blagdan Tijelova. Četvrtak je 22. svibnja. Bilo je oko 16,30 sati. Za ukrcaj sam imao svega minutu. Ubacio sam kofer u jedan prazan kupe prvog razreda i požurio u hodnik. Vlak je glumio poslovnost i krenuo je odmah. Vera i Klara su mahale, a Katarina je uzbuđeno gledala uzduž kompozicije. Na putu u Križevce zaustavila nas je rampa na pružnom prelaznu. Kata je izbrojila pedeset i sedam teretnih vagona. Još uvijek nisam ispunio obećanje da ćemo jednom otputovati iz našega Bjelovara u Zagreb vlakom.

Narednih četrdeset i pet minuta do državne granice napravio sam bilješke o onome što ću govoriti mađarskim poslovnim prijateljima. U Koprivnici je u vagon ušla hrvatska policajka. U mojoj novoj novcatoj putovnici ostavila je otisak velikog štambilja, nonšalantano kao da žigoše govedo. Za nekoliko minuta prešli smo Dravu i stigli u Gyekenyes (Đekenješ). Napustili smo Horvathorszag (Hrvatsku) i ušli smo u Magyarorszag (Mađarsku). Dok su željezničari sprijeda otkapčali hrvatsku lokomotivu i straga prikapčali mađarsku, u kupe je ušla mađarska policajka. Moju putovnicu je stavila u neki uređaj smješten u crnoj futroli koja je visjela oko njenog vrata. Nakosila je gornji dio trupa i tražila najpovoljniji kut, ne bi li bolje vidjela rezultate pretrage. Pomislio sam: putovnicu sam izvadio prije tjedan dana. Neće valjda pasti na prvom ispitu? Neizvjesnost je potrajala minutu ili dvije. Evropska službenica upitala me na hrvatskom:
- Kuda ide?
- Business trip to Budapest – odgovorio sam kratko. Time je razgovor bio završen.

Lokomotiva je hitro grabila kilometre kroz mađarsku ravnicu. Nekoliko minuta smo išli uzvodno uz tok rijeke Mure, zatim je vlak skrenuo oštro prema sjeveru. Kroz nekoliko minuta već smo stali na kolodvoru u Nagykaniszi (Nađkanjiži), središtu pokrajine Zala. U mjestu Balaton-szentgoergy (Balatonšentđerđ) prvi put sam ugledao Blatno jezero. Poslovni vlak ide sporo. Svaki čas se zaustavlja, da bi propustio druge vlakove. Nikakvo čudo, jer pruga cijelim putem ide uz samo jezero, kroz gusto naseljena turistička mjesta. Balaton-keresztur (Kereštur), Balaton Fenyves (Fenjves), Fonyod (Fonjod), Balatonlelle, Balatonfoeldvar (Feldvar). Tu je most koji vodi na istureni poluotok druge obale. Do Siofoka nazivi svih mjesta počinju s Balaton. Istočna strana Balatona je niska. Preko se vidi bregovita obala. Udaljenost je slična kao od Zadra do Ugljana i Pašmana. Posvuda nizovi malenih kuća za odmor, posijanih u tri niza od same obale do pruge. Kućice su brižno uređene, oko njih minijaturne okućnice. Nizove tu i tamo prekidaju blokovi odmaralište socijalističkog izgleda, postavljeni okomito na crtu obale, s ružnim zahrđalim željeznim stepeništima i ravnim krovovima. Čitam natpise na mađarskom i njemačkom jeziku: „Haus zu vermieten“. Ovdje očigledno dolaze Austrijanci i Nijemci. Vera kaže da se ona u Blatnom jezeru ne bi kupala ni za živu glavu, jer se u jezero slijevaju vode zagađene pesticidima iz nepreglednih polja koja su svuda uokolo. Ima pravo.Vidim brojne kanaliće s malim betonskim ustavama.

Napustili smo pokrajinu Somogyi – dombsag (Šomođi). Pruga se prvi put uspinje na brežuljak, iz kojeg pogled pada prema jugozapadu, sve do polovice jezera. Sunce je na zalazu. Sad se trasa pruge odvaja prema unutrašnjosti. Uskoro smo u Szekesfehervaru. Kladioničari taj grad poznaju po istoimenom nogometnom klubu. Vera kaže da se na mađarske ekipe ne kladi, jer su rezultati potpuno neočekivani. Ime grada znači Stolni bijeli grad. Na njemačkom Stuhlweissenburg, na srpskom Stolni Beograd, a za Mađare skraćeno Fehervar. Feher na mađarskom označava bijelu boju, a szek je stolica ili tron. Dakle, čuveni „sekelji“ gulaš znači kraljevski gulaš, jer je pun mesa! Čitam da je ovdje u srednjem vijeku bila kraljevska rezidencija. Ovdje je krunjeno 37 kraljeva i 39 kraljica. Napuštamo pokrajinu Mezoefoeld i oko devet sati ulazimo ona područje grada Budapesta. Osim mene u vagonu su samo dva američka bračna para, a mađarskom kondukteru ni traga. Pitam ih, znaju li koja je budimpeštanska stanica glavna: Kelenfo ili Keleti.
- Keleti is main station – odgovara Amerikanac.

Zaista, Kelenfeld je stanica siromašnog predgrađa, na kojoj noću silazi samo onaj tko mora. Amerikanci su se uzvrpoljili. Jedan od njih je sišao na peron i počeo dozivali konduktera. Ipak, vlak je krenuo, što je značilo da našem putovanju nije kraj. O veličini mađarske prijestolnice svjedočila je petnaest dugih minuta putovanja od predgrađa do Hauptbahnhofa (na mađarskom, skeleti). Kad je vlak iznenada izašao iz tunela ukopanog u budimsko brdo i glasno se sjurio niz željezni most, ugledali smo Dunav i velegrad noću. Na stanici Skeleti zaustavili smo se par minuta iza 22 sata. Krenuo sam uzduž dugačkog perona broj 6 prema natkrivenom dijelu kolodvora. Prilazili su taksisti i nudili prijevoz. Dvojicu sam odbio, a trećem sam rekao da tražim hotel. Ponudio je da pođem s njim, jer u središtu su hotelu od 120 eura, a on će me on odvesti na prenoćište za 50 eura. Taksista zna tek nekoliko njemačkih riječi. Pitam ga koliko će koštati prijevoz. Kaže, deset eura. Kad se zbroji transport i jeftiniji hotel, računica je jasna. Tražim da mi garantira da taj njegov hotel ima minimalno tri zvjezdice:
- Dreči Terne?
- Jaaa… - oteže on.

Kad smo stigli u skromni pansion Carmen u Amerikai ut (Američka ulica), pokazalo se da je on od tri zvjezdice razumio da ću ostati tri noći. Recepcionarka je upisala moje podatke i tražila da izbrojim 60 eura unaprijed. Odbila je kreditnu karticu, što znači da se moj gotovinski polog za boravak u Magyarorszagu opasno stanjio. Iako pansionski letak mjesto opisuje kao ljupki hotelčić u zelenom predjelu Budimpešte, s klimom i vlastitim parkingom, u kom su životinje i kreditne kartice dobrodošli, mogu reći da je smještaj očajan. Umjesto kreveta spavao sam na trosjedu na razvlačenje, koji je bio prekratak za moje noge, a posteljina je mirisala na prethodnog gosta. Ujutro su me boljela leđa od pretvrdog ležaja. Bio sam ljut na taksista Ferenca i rekoh sam sebi da ga danas neću nazvati.

Što zbog neudobnog ležaja, što zbog brige oko današnjeg poslovnog susreta probudio sam se prije šest. Doručak su posluživali u Doručak-restoranu u podrumu pansiona. Vrč s juiceom je bio prazan. Istražio vam ponudu toplih napitaka, a kelnerica je na jedna slobodan stolić već stavila tanjur sa sirom, salamom i nekoliko plastičnih doza s namazima. Shvatio sam da je to moja porcija. Sažvakao sam hranu i popeo se nazad u sobu. Nazvao sam ženu koja je bila kontakt za moj današnji sastanak. Gradić Dabas (Dabaš) bio je četrdeset ili pedeset kilometara južno od Budapesta, na pravci prema Srbiji. Savjetovala mi je da ne tražim bus, jer to nije tako lako. Bit će najbolje da uzmem taksi. Jučer je Ferenc dao ponudu: 70 eura do Dabasa. Pošto je sastanak zakazan za podne, imao sam vremena za malu šetnju. Izašao sam na ulicu i potražio mjenjačnicu. Pored pansiona bila je pošta. Na žalost oni ne mijenjaju valutu. Spustio sam se par sto metara niz široku ulicu i naišao na Erste banku. Za 50 eura dobio sam hrpu novčanica, točnije 11.890 HUF (forinti). Pitao sam blagajnicu jesam li ja sada bogat? Nasmijala se i pružila mi listić. Vratio sam se na ulicu. Raspitao sam se u kojem je pravcu Duna (Dunav) i gdje mogu kupiti karte za bus. Uskoro sam se ukrcao na liniju broj 7, koja vozi prema Dunavu. Vožnja kroz gust promet srednjoevropske metropole, koja je kao i njezine sestre vječito u rekonstrukciji, potrajala je tako dugo da sam već počeo sumnjati da ću ikad stići do lijepog plavog Dunava. Napokon velebni most. Nasred rijeke vidik puca na obje strane. Kasnije sam saznao da Budapest ima ukupno 8 mostova. Zadnji je podignut prije četrdeset godina.

Popio sam kavu u restoranu pored hotela Astoria i sačekao bus broj 7 koji vozi u obrnutom smjeru. Stanica Amerikai ut je petnaesta po redu. Sad sam uživao u vožnji, jer nisam osjećao nikakvu napetost. Ispraznio sam sobu i zamolio recepcionarku da pozove taksistu. Umjesto Ferenca došao je njegov kolega koji govori engleski. Imali smo nešto više od sata da se probijemo na cestu za Dabas. Vozač je poput Stenmarka spretno uklizavao iz trake u traku, viseći na repu vozila ispred sebe. Čovjek bi mogao pomisliti da se u Mađarskoj vozi na žuto i crveno, a staje na zeleno svjetlo. Odlučio sam da se neću nervirati. U Dabas smo stigli minutu prije dvanaest. Sjedište tvrtke naših poslovnih partnera bilo je u novoizgrađenoj zgradi usred šumice, u obliku dvorca s kulom u sredini. Taksista je ostao spavati u svom taksiju, a recepcionarka me zamolila da pričekam. Kroz pet-šest minuta u predvorje je došla Miss Ramona Molnar, komercijalna direktorica tvrtke Diego. Rukovali smo se. Ramona se vratila u sobu glavne direktorice da provjeri hoće li i ona s nama na ručak. Uskoro se pojavila s direktoricom u društvu:
- Zsuzsana Vida, glad to meet you – rekla je glavna.
- Dražen Pavlić, glad to meet you.
-
Bio je tu i menadžer za franšizu, gospodin Kiss (Kiš). Ušli smo u luksuzni Volvo 80 i vratili se nekoliko kilometara do restorana. Dok je konobar donosio vodu razmijenili smo vizitke. Moje domaćine je zanimao razlog moje posjete. Objašnjavao sam naš poslovni prijedlog i predstavio tvrtku, a Miss Molnar je prevodila na mađarski. Nakon juhe konobar je donio glavno jelo. Htio sam pojesti neki mađarski specijalitet. Miss Ramona je rekla da imaju samo gulaš, što za Hrvate nije ništa novo. Poručio sam ribu iz Balatona. Čudio sam se što nema kostiju, a moji domaćini komentirali su da oni ne mogu ponuditi tako kvalitetnu i svježu ribu kao mi u Hrvatskoj. Tu sam prvi put primijetio njihovu prigušenu nostalgiju za Jadranom. Drugi puta to se dogodilo na rastanku. Pozvao sam ih u Zagreb, a Isztvan je rekao:
- Zašto se ne bi našli u vašoj prodavaonici u Splitu?

Dozvao sam u sjećanje one male kućice na obali Blatnoj jezera punog pesticida i osjetio moru stanovnika zemlje koja nema izlaz na more. Nekad nam je profesor Radovan Pavić na predavanjima iz geopolitike objasnio termin za takve zemlje: land locked countries (Zemlje zaključane u kopno). Jasno je zašto Slovenci tako ogorčeno traže izlaz na slobodno more. Gotovo svaki Mađar ima lijepe uspomene s Jadrana. Mediteran. Kakva promjena klime! Novo podneblje, nešto sasvim drugačije od ustajale ravnice u kojoj caruju komarci. Sjetio sam se naše osječanke Ljiljanke. Pričala je da za one koji stalno mašu rukama oko sebe kažu da su ludi ili su iz Osijeka. Tjeraju komarce.

Na putu kuću moj taksista se raspričao. Odspavao je dobra dva sata i sad je bio odmoran i svjež. Zove se Laszlo Benedek. Godine 1988. pobjegao je iz Rumunjske pred terorom pokojnog diktatora Nicolae Ceausescua. Osvanuo je u Budapestu bez igdje ičega, u trapericama i s dvije ruke spremne za životnu borbu. Supruga, on i troje djece žive u kući s vrtom selu Bugyi (Buđi) izvan Budimpešte. Ulazimo u grad. Tri je sata poslije podne i prometna špica se zaoštrava. Nismo precizno dogovorili cijenu vožnje. Pitao sam ga je li gotov za danas? Jest. Skrenuo je s puta prema glavnom kolodvoru i odlučio me provozati uz Dunav. Moj povratak kući tako je dobio dodatak u obliku obilaska znamenitosti (taxi sightseeing).

Gmizali smo u kolonama vozila lijevom stranom Dune, a Laszlo mi je tumačio imena palača. Na desnoj bregovitoj obali je stari grad Buda. Hrvati i Slovaci kažu Budim. Budim i Pešta ujedinili su se u jedan grad godine 1873. Pored stare zgrade Akademije stoji novoizgrađena. Na vrhu brda je citadela. Uskoro smo došli do zgrade parlamenta. To je treći po veličini parlament u svijetu. Raskoš palače svjedoči o vremenima kad je funkcioniralo carstvo koje se protezalo od Panonije do Adrije. Doista, Mađari oduvijek pate za Hrvatskom. Dunav je širok 230 metara. Ima dva mala otoka: Obuda (stari Budim) i Margaret. Na izlazu iz grada u Dunav se utisnuo otok Csepel (Ćepel), dug 48 kilometara. Laszlo je iskusan vodič. Objašnjava da su u Budi, nedaleko Dune toplice s vodom od 80 stupnjeva celzijusa.

Zaustavili smo se ispred taxi puba. Konobarice zanemaruju Laszla, jer je stari gost. Nestalo je struje, ali pipa na pivskom automatu radi. Kušam mađarsko pivo Dreher, a Laszlo ispija kavu i Coca colu.
- Moji domaćini u Dabasu rekoše mi da je prosječna plaća u Mađarskoj 500 eura. Istina? – upitah Laszla.
- Točno. Evropska unija nam nije donijela povećanje standarda.
- Kako to?
- Eto tako. Sve je puno trgovaca Arapa i Kineza, a domaći ljudi propadaju. Dolaze američke tvrtke, a naše tvornice se zatvaraju – objašnjava Laszlo.

To je cijena tranzicije i otvaranja konkurenciji. Laszlo kaže da su hrvatski političari pametniji, jer ne puštaju tolike strance. Mislim si, to ti kažeš Laszlo. Naši ljudi misle da imaju najgore političare, koji su već rasprodali su nacionalnu imovinu i sad čekaju evropsku milostinju. Hrvatsku Laszlo pamti po dobru. S ljetovanja u Baškoj donio je riječ „hvala“. Hvalim njegov engleski. Ponosan je. Kaže da znade pomalo njemački, španjolski i talijanski.
- Znadeš li ruski? – pitam.
- Ne, ali znam nekoliko srpskih riječi. „Pičku materinu“ – odreže sočno.
- To razumijem – rekoh.

Budapest ima gotovo dva milijuna stanovnika, a čitava Mađarska deset. Obilaznica oko velegrada duga je sto kilometara. Sjedamo u auto i idemo prema jeftinoj četvrti ili kako Laszlo kaže „cheap district“. Budapest je podijeljen na 23 distrikta. Dolazimo pred gostionicu koju drži Laszlova žena. Objašnjava mi da tu zalazi proletarijat. Upoznajem Laszlovu suprugu. Viša je od njega za glavu i tamnoputa, kao da je upravo izašla ispod kvarc lampe. Sad sam uspio dobro odmjeriti Laszla. Otkako je prije dvadeset godina pobjegao ispred Securitate policije izrastao mu je lijep trbuh. Za mene je naručio mađarsko žestoko piće. Kušam. Slatkasto je poput amara. On se slaže. Ispio je svoju dozu kave i cole. Pozdravljamo se i sjedamo u taksi. Objašnjava mi da mu ugostiteljski business donosi tisuću i pol eura mjesečno. Ima on još jedan taksi, koji iznajmljuje Ferencu za dvadeset eura dnevno.
- Jadni Ferenc. Vozi taksi već trideset godina. Nema svoj auto i ne zna niti jedan jezik.

Dovezli smo se pred stanicu Keleti. Budapest ima tri kolodvora: Sud, West i Est. Keleti je istočna. Pravimo račun. Istresao sam sve preostale forinte i dodao stotinu eura. Laszlo me prati u kolodvorsku zgradu. Pošto sam mu predao sve forinte, kupuje mi dvije bočice vode i časti me kavom i pivom. Izlazimo na prostor ispred perona. Objašnjava mi da moram samo gledati na monitore i lako ću pronaći svoj vlak. Rukujemo se. Javit će mi se kad krene na Jadran. Kad idući put dođem u Budapest, moram ostaviti barem dva dana za razgledanje.

Laszlo je otišao, a stigla je putna groznica. Dvaput sam prošao uzduž vlaka i s užasom ustanovio da nema prvog razreda. Uzimam spavaća kola. Krećemo točno po voznom u redu, u pet poslije podne. Legao sam i zaspao. Nakon burnog dana moram resetirati procesor u svojoj glavi. Ležaj u spavaćim kolima je udobniji od onoga u jadnom pansionu Carmen, čiji prospekt laže o svom komforu onima koji su prvi puta u Budapestu.

(Mađarska, 22. i 23. svibnja 2008.)
drazen-pavlic @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 20, 2008
Preda mnom je knjiga Lava Nikolajeviča Tolstoja Evanđelje, u izdanje beogradske Metaphysice (2004.). Urednik izdanja u uvodnoj riječi kaže da su tri spisa grofa Tolstoja dovela u sukob s Ruskom Pravoslavnom crkvom. To su Ispovijesti (1880-1882.), Kršćanska nauka i Jevanđelje (1881-1883.). Tolstoj je dao tiskati tek dio velikog rukopisa, koji u Rusiji nije mogao biti objavljen. U predgovoru on kaže da je sjedinio četiri evanđelja u jednu knjigu prema smislu Kristovog učenja. Sama po sebi nametnula mu se dioba učenja na dvanaest, ili šest glava (dvije po dvije spojio je u jednu):
1. Čovjek je sin beskonačnog praizvora, prapočetka, i sin je toga Oca – ne tijelom, već duhom.
2. I stoga čovjek mora duhom služiti tome praizvoru.
3. Život svih ljudi ima božansko porijeklo. Ono je jedino sveto.
4. I stoga čovjek mora služiti tome porijeklu. To je volja Očeva.
5. Služenje volji Oca života – daje pravi život.
6. I stoga zadovoljavanje svoje osobne volje nije potrebno za život.
7. Vremenski život je samo hrana istinskog (pravog) života.
8. I stoga je pravi život van vremena i on je u sadašnjosti, u ovome trenutku.
9. Obmana života je u vremenu: život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti.
10. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti.
11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenutku, zajednički svim ljudima, a očituje se i izražava ljubavlju.
12. I stoga, tko živi ljubavlju u sadašnjosti (sadašnjem trenutku), općim životom svih ljudi – taj se sjedinjuje s Ocem, praizvorom (načelom) i osnovom života.

Kad je dovršio posao Tolstoj je na svoje veliko čuđenje shvatio da je molitva Oče naš sažetak cijelog Isusovog učenja i to onim istim redom kojim je on sam rasporedio pojedine glave svog evanđelja.
1. Oče naš
2. koji jesi na nebesima
3. sveti se ime tvoje
4. dođi kraljevstvo tvoj
5. budi volja tvoja kako na nebu
6. tako i na zemlji
7. kruh svagdašnji daj nam
8. danas
9. i otpusti (oprosti) nam dugove (pogreške) naše, kao što i mi opraštamo dužnicima (uvrediteljima) našim
10. i ne uvedi nas u napast
11. nego izbavi nas od zla (lukavoga)
12. jer tvoje je carstvo, i sila, i slava. Amen.

Usporedimo li dvanaest glava Kristovog učenja s dvanaest stihova molitve kojoj nas je sam Isus naučio, vidjet ćemo neobičnu podudarnost. U nastavku svog spisa Tolstoj u dvanaest glava detaljno obrazlaže svaki dio učenja, izostavljajući sve ono što u njega ne spada. On naročito izostavlja čuda, oživljavanja mrtvih, uskrsnuće samog Krista i ukazivanja na proročanstva koja su se ispunila njegovim rođenjem i životom. Ovo stoga što ti stihovi se sadrže samo Kristovo učenje, već zapliću izlaganje i čine ga nejasnim. Za one koji ne vjeruju izvještaji o čudesima su ionako neuvjerljivi, kaže Tolstoj. Dodajmo da za one koji vjeruju čudesa nisu potrebna. Tolstoj ne razlaže pojedina mjesta, ne navodi mnoštvo citata i ne upućuje na srodnu literaturu. Za njega je Kristov nauk istinit naprosto zbog jedinstva, snage, jednostavnosti i potpunosti učenja i u njegovom slaganju s unutrašnjim osjećajem svakog čovjeka koji traži istinu.

Tolstoj zapravo govori o vlastitom traženju istine o životu. Kad je navršio pedeset godina, već je bio slavni književnik. Po sudu javnosti, autor Ane Karenjine (1875-77), Sevastopoljskih priča (1855.), Kozaka (1862.) i Rata i mira (1865-69) bio je bolji pisac od Gogolja i Puškina. Unatoč tome, Tolstoj nije bio sretan. Dapače, pomišljao je na samoubojstvo. O tom osjećaju u Ispovijedi on kaže:
«Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati…no života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim.» (Tolstoj, Ispovijed, vlastita naklada Miroslava Nikolca, Zagreb, 2007., str. 32.)
Ispred sebe Tolstoj nije vidio cilj zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Vidio je samo varku života i privid sreće. Smrt je zamišljao kao potpuno uništenje. Zbog straha od samoubojstva grof je prestao ići u lov s oružjem. Ta mu se mogućnost izbavljenja od života činila prelagana. U stvari, potajno se još uvijek nečemu nadao. Ta imao je dobru ženu koja ga je voljela i koju je on volio, s njom je imao djecu, veliko imanje koje se samo od sebe uvećavalo. Bio je zdrav, cijenjen od okoline i hvaljen od nepoznatih ljudi. U pedesetoj godini života Tolstoj je pucao od snage. Mogao je kositi ne zaostajući za seljacima i intelektualno raditi osam do deset sati bez da bi osjetio znake umora. Dvije kaplje meda skretale su mu pažnju s grube istine o laži njegovog života. Bile su to dvije ljubavi: prema obitelji i pisanju. Umjetnost je smatrao ukrasom života. No, ako je život besmislen, čemu ga ukrašavati i činiti privlačnim za druge? Osjećao je da je do tada živio tuđim životom, a sada je osjetio potrebu živjeti svoj život. On kaže:
«Strah od tame je bio prevelik i želio sam ga se što ranije riješiti konopcem ili metkom. I ovaj osjećaj me snažnije od svega vukao samoubojstvu.» (isto djelo, str. 36)

Mnogi ljudi sreću i ispunjenje života pronalaze u obitelji i djeci. To je sasvim dobar cilj. Neki drugi u dubinama duše osjećaju nemir i traže dalje. Oni su predodređeni za druge stvari. I to je dobar cilj, jer odgovara njihovim težnjama.

Tolstoj je pouzdano znao jedino to da sva ljudska znanja, dostupna u raznovrsnim granama znanosti koje je poznavao, nisu davala odgovor na pitanje življenja. Ova je misao nadahnula Wittgensteina da u finalu svojeg Tractatusa logico-philosphicusa (1918-22.) zapiše da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. Možda je tome tako jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili? Dok je bio dobrovoljac Austro-ugarske vojke u Poljskoj na crti razdvajanja s ruskom vojskom, Ludwig Wittgenstein je u svoj ratni dnevnik 12. rujna 1914. zapisao:
«Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: 'Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.' Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.»

I sam Tolstoj do «svoga» smisla života došao je u silnim borbama i traganjima. U mladim danima Tolstoj je koristeći svoje plemićko porijeklo na balovima i mondenim skupovima postao pravi zavodnik. Njegov život kretao se u cik-cak liniji između pijanki i kajanja. Evo što o Tolstojevom burnom životu iznosi Wikipedija:
«Razdiran snažnom i vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću.
Obuzdavši svoja čula pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izgubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu je završavao svoje večeri kod Cigana, s prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoljeti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i mondenim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastati će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na Kavkazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač – tatarske djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavkasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je. Romanca započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip...
Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinjstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je prije dvadesetak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postat će njegova supruga.»

U svom Evanđelju Tolstoj kaže:
«Čitalac treba imati na umu da Isus nikada sam nije pisao nikakvu knjigu…on čak nije ni kao Sokrat svoje učenje iznosio pismenim i učenim ljudima, nego je govorio gomili nepismenih; i da su tek dugo poslije njegove smrti ljudi počeli zapisivati ono što su slušali o njemu.» (navedeno izdanje, str. 16.)
Tolstoj zaključuje da sveto može biti samo Kristovo učenje, a nikako izvjesna količina stihova i pismena, samo zato što će neki ljudi reći da su oni sveti. Odabrana četiri evanđelja su djelo hiljade raznih umova i ljudskih ruku. Tijekom stoljeća evanđelja su bila odabirana, dodavana i tumačena.
Tolstoj pojašnjava svoju poziciju. On ne pada na crkveno, ni na povijesno gledište. Kršćanstvo on ne shvaća kao božansko otkrivenje ili kao na povijesnu pojavu. Kršćanstvo je za Tolstoja učenje koje daje smisao životu. To dokazuje time što do kršćanstva nije došao ni bogoslovnim ni povijesnim istraživanjima, nego ga je do njega doveo život.. Kao pedeset godišnjak zapitao je sve i sve mudrace u svojoj okolini: što je on i u čemu je smisao njegovog života? Nakon što je dobio odgovor da je ono slučajan spoj malih djelića, te da smisla u životu nema, pao je u očajanje. Zbog sjećanja iz djetinjstva, da ima ljudi koji vjeruju i sretni su, posumnjao je u istinu odgovora koji mu su mu dali mudri ljudi iz njegove okoline. Tad je počeo proučavati kršćanstvo. Otkrio je da «u toj vreći zbilja leže blatom pretrpani dragocjeni biseri». (isto, str. 19) On traži istinu života, ne teološku ni povijesnu istinu. Zato za njega nije glavno pitanje je li Krist bio Bog ili nije i od koga je proizašao Sveti duh. Važna je ona svjetlost istine koja već 1800 godina obasjava čovječanstvo i koja sada osvjetljava njega samoga.

U čemu je ono blato, što je gotovo prekrilo bisere Kristovog učenja? To je crkvino učenje. Crkva povezuje i objašnjava najprotivriječnije spise Staroga i Novoga zavjeta. Cilj crkvenog tumačenja nije istina, nego da dovede u sklad ono što se ne može složiti. U tom smislu važniji su zaključci crkvenog sabora, djela apostolska, poslanice, Petoknjižje, nego Kristovo učenje. Crkveni pisci počevši od Pavla i njegovih poslanica upotrebljavaju istu formulu: svoje tumačenje proglašavaju za objavu putem silaska duha svetoga.

Ruska pravoslavna crkva pokazala je veliko strpljenje s Tolstojem, jer ga je tek na svetom Sinodu 1901. izopćila iz crkve.

Tolstoj kaže da je Bog sišao na zemlju da ljudima otkrije istinu. Najmanje što Bog može učiniti je to da istinu kaže tako da je svi razumiju.
«Ako Isus nije Bog, nego veliki čovjek»- pita se Tolstoj – «onda njegovo učenje još manje može poroditi raznoglasnost. Jer učenje velikoga čovjeka samo time je veliko što razumljivo i jasno izlaže ono što su drugi rekli nerazumljivo i nejasno. (Opet inspiracija za Wittgensteina: «Ono što se uopće može reći, može se reći jasno.»

Kad netko tvrdi da je njegovo učenje božanski izraz, to je izraz najveće nadutosti, jer: ništa nije umišljenije od toga da je riječi što sam ih ja izgovorio, izgovorio sam Sin Božji. A upravo to čini Pavao.

(Nastavlja se)


drazen-pavlic @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2008
Vjera je odnos pojedinca kao osobe s Bogom. U Getsemanskom vrtu Isus ostavlja umorne i pozaspale učenike i moli u samoći. Ali ne radi se o takvoj vrsti osobnog odnosa u kojem pojedinac stvara vlastitu predodžbu o Bogu. U tom slučaju imali bismo subjektivnu predstavu. Bog bi bio proizvod ljudske mašte. Na Bogu je odluka! On prosipa milost po leđima čovjeka, Božji Duh silazi na njega. Bog u ljudskoj svijesti stvara pojam o sebi. Pronalazi način da se očituje. Jer, kakav bi to bio Bog koji se ne bi znao na jasan način objaviti čovjeku?

Osobnost Isusovog odnosa s Bogom ne smije se shvatiti u smislu novovjekovnog humanizma, gdje je ljudski sadržaj usađen u svakog čovjeka, na kojem kao na nekom univerzalnom temelju čovjek gradi svoje odnose u svijetu i društvu. (Deklaracija o pravima čovjeka i građanina proklamira apstraktnu slobodu pojedinca, te bratstvo i jednakost koji kao prirodna prava izviru iz same građe ljudske jedinke) Naprotiv, osobnost pojedinca u Isusovom smislu ovisi isključivo o Bogu. U Bogu je njen temelj. Ona je na neki način objektivna, a ne subjektivna. Čovjekov zadatak je da poput oca Abrahama bude bezuvjetno poslušan Bogu. Ako Bog na časak okrene glavu i njegova pažnja u odnosu na nas popusti, propast ćemo.

Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. Zato u njemu ima božanskog materijala. Božanska priroda u čovjeku nije tijelo, nego duh. Ponekad se Bog javlja na skroviti način. To se dešava svaki puta kad se čovjek ne zna osloboditi svoje ljudskosti. On bi u konkretnoj situaciji postupio u skladu sa svojom tjelesnom prirodom i zato mu treba Božja pomoć. Čovjek sam ne zna kako da se uzdigne i postupi prema svojoj božanskoj prirodi.

U davna vremena anđeo se javio Abrahamu i tražio od njega da žrtvuje svoga jedinoga sina. Poznato je kako Kierkegaard tumači Abrahamovu paradoksalnu situaciju. Abraham šuti, sprema se i tri dana jaše do brda Morija. Nikome nije rekao kuda ide i što ga muči, iako nije razumio zašto Bog od njega traži takvu žrtvu. Nije se povjerio ženi Sari, nije razgovarao sa slugama, čak je i sinu Izaku uskratio odgovor zbog čega nisu poveli životinju koju će žrtvovati. Potpuna predanost i povjerenje Abrahamovo da će Bog u posljednji čas pronaći neko rješenje na kraju priče biva nagrađeno. Bog zaustavlja Abrahamovu ruku i daje da se tu nađe ovan, koji se rogovima zapleo za granje. Zbog svoje potpune predanosti i povjerenja u Boga Abraham je postao otac vjere. U tom času nitko osim Boga nije znao za njegove dvojbe i muke. One su, jednako kao i silno povjerenje u Boga, ostale osobna stvar Abrahamova. Da mu se Bog nije javio, on bi zacijelo žrtvovao Izaka. Njegova obitelj gledala bi ga kao sinoubicu. Za sluge i Saru Abraham bi bio zločinac, a za Boga junak. Ono što je Bog tražio od Abrahama, mnogo stoljeća kasnije iskušao je na sebi. Dao je jedinorođenoga sina za spas čovječanstva. Sam Isus o tome je poučio uglednog farizeja Nikodema riječima:

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3, 16)

Da li je Isus pred očima imao Abrahamov paradoks kad je to rekao? U svakom slučaju, trebalo mu je Božje ohrabrenje, jer ga je hvatao strah od smrti. U Getsemanskom vrtu Isus se kao i svaki čovjek borio protiv svoje ljudske prirode. Ne samo u Getsemaniju. Nakon slavnoga ulaska na magarcu u Hram, predosjećajući svoju skoru smrt, Isus je rekao:
„Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa.“ (Ivan 12, 27)

Bog se potajno javio Mariji kad je začela i objasnio joj viši smisao njoj samoj neobjašnjivog događaja. Kasnije se morao javiti i Josipu, jer ovaj bez Božje pomoći zasigurno ne bi svladao iskušenje svoje tjelesne prirode. Ne bi prihvatio trudnu zaručnicu i dijete. Kad je Herod naumio poubijati svu novorođenčad u Galileji, Bog je na vrijeme upozorio Josipa da spremi Mariju i Isusa i otputuje u Egipat. Nitko osim Josipa nije znao da mu se Bog javio i dao mu upute. Nitko osim Marije nije vidio anđela niti čuo njegov glas, dok joj je govorio:
„Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.“

To su primjeri gdje se Bog čovjeku pokazuje u skrovitosti. Bogojavljenje ostaje osobna stvar između pojedinca i Boga. Čovjek ustraje u onom što Bog od njega traži, protiv svoje volje i protiv volje i pravila društva. U normalnom odnosu snaga, stupajući u zajednicu, ljudi se odriču dijela egoističnih interesa i pokoravaju se društvenim normama. Ponekad država traži da žrtvuju sebe ili svoju djecu radi spasa domovine. To se događa naročito u ratu. Ali drugačije je u vjeri. Kierkegaard kaže da se u vjeri pojedinac uzdiže iznad morala i onog općeg. To je naročita vrsta skrovitosti, gdje pojedinac stupa u osobni odnos s Bogom ili onim apsolutnim, ne govoreći o tome svojim sunarodnjacima niti članovima obitelji.

Imamo, međutim, slučajeve kad pojedinac obznanjuje ono što je čuo od Boga. Tako postupaju starozavjetni proroci, pa i sam Isus. On je kroz tri godine propješačio Galileju, Samariju i Judeju, širio svoje učenje i naviještao riječ Božju. Slijedila ga je masa naroda. On je dobrano uzdrmao temelje židovske crkve. Apostol Ivan u svom evanđelju na više mjesta govori o pokušajima Židova da ubiju Isusa:
„Nakon toga Isus je obilazio po Galileji; nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. Rekoše mu stoga njegova braća: 'Otiđi odavde i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se u svijetu.'“ (Ivan 7, 1-4)

Tako su govorili Isusovi rođaci. Ivan dodaje da su to rekli jer uistinu nisu vjerovali u njega. Isus im je odgovorio da njegovo vrijeme još nije došlo. Znade da ga svijet mrzi, jasno mu je i zašto: jer svjedoči protiv njegovih opakih djela. Ipak je zajedno s rođacima potajno pošao na blagdan sjenica.



Učinimo jedan korak u promišljanju konkretne povijesne zbilje Isusovog vremena. Povijesno-ekonomska i politička analiza pokazuje da su Isusa dali ubiti zavjerenici iz svećeničkog staleža, jer je ugrozio njihove materijalne interese, te je ozbiljno zaprijetio da umanji njihov ugled u narodu i moć. Nakon događaja s razbacivanjem bankarskih tezgi i rastjerivanjem žrtvenih životinja u jeruzalemskom Hramu, događaji oko novog proroka postali su naročito zabrinjavajući. Zavjerenici su zaključili da je manje zlo ako umre jedan čovjek, nego da strada čitav narod. Ivanov izvještaj o tome govori na dva mjesta:
„Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: 'Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto (Hram) i narod!' A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: 'I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!' To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod…Toga dana dakle odluče da ga ubiju.“ (Ivan 11, 47-53)

Svećenici su se bojali da Isus ne okupi previše naroda, što bi od njega stvorilo političku činjenicu. Samim time postao bi opasan za Rimljane. Ne znamo koliko je Ivanov izvještaj točan, a koliko prenosi legendu. No, zašto bi svećenički glavari, članovi vrhovnog židovskog vjerskog i političkog tijela Sinedrija, kojima je glavni interes morao biti vjera njihovih otaca, odlučili ubiti Isusa? Iako su znali da je prorok!

Evo nekih činjenica, koji mogu rasvijetliti motive. Jeruzalemski Hram više puta u burnoj povijesti Židova bio je građen i razaran. Izgradnja novog hrama, koji je svojom veličinom nadmašivao sve prethodne, trajala je već 46 godina. Gradnju su potpomagali obilni prilozi Židova iz cijelog svijeta. Hramski sustav imao je i vlastite izdašne prihode. Svaki Židov morao je bar jednom u životu na Pashu doći u Jeruzalem i žrtvovati životinju Jahvi. Mjenjači su dočekivali hodočasnike iz daleka da im uz proviziju promijene novac, kao bi mogli kupiti životinju i platiti mesaru da ju zakolje, opere i pripremi za obred. Voda je u Jeruzalemu bila skupa. Poncije Pilat je nekoliko godina nakon Isusove smrti došao na ideju da dio prikupljenog poreza, koji je po zakonu pripadao Hramu, upotrijebi za gradnju akvadukta i na rimski način riješi pitanje vodovoda. Dirnuvši u prihode Hrama, taknuo je interese moćne židovske klike. Kajfa i drugi svećenici digli su veliku buku i Poncije Pilat morao je odustati od svog plana. Ali svećenićki stalež rimskom namjesniku nije mogao oprostiti taj drski pokušaj. Kroz nekoliko godina Židovi su putem svojih lobija u Rimu isposlovali od cara da Poncija Pilata smijeni s mjesta namjesnika u provinciji Palestini.

Jeruzalemski Hram je predstavljao simboličko središte svih Židova, kako u Palestini, tako i onih raseljenih širom tadašnjega poznatoga svijeta: od Egipta i Rima do Grčke i Male Azije. Sad se pojavio Isus, isprevrtao mjenjačke klupice i odriješio životinje namijenjene za žrtvovanje. On je već zapilio granu na kojoj su sjedili svećenički glavari. Koliko se može vjerovati blagovjesnicima, Isus je osim Židovima propovijedao i Samarijancima, Grcima, Rimljanima. Što ostaje od teorije o izabranom narodu, ako će u svoju vjeru morati prihvatiti „neobrezane“?

Zavjerenici su jednodušno zaključili da Isus sigurno nije Mesija, kojeg je židovski narod čekao još od Mojsijevog vremena. Ta on je proputovao čitavu Palestinu i javno govorio protiv pismoznanaca. Optuživao ih je da su samo formalno i izvanjski provodili Zakon, a u stvarnosti ga nisu razumjeli. Smatrao je da su pismoznanci u svom svakodnevnom životu u odnosu na bit Pisma i njegovih drevnih pravila i zabrana u dubinama duše zadržali neutralnu poziciju. Znali su sve što on govori i čini, jer su imali mrežu žbirova i doušnika širom zemlje. Sami članovi Sinedrija zalazili su u gomilu koja je slušala Isusa i postavljali mu pitanja ne bi li upao u stupicu i osramotio se. Međutim, Isus je svaki puta izigrao njih. Sjetimo se pitanja koje su mu herodovci postavili o tome je li dopušteno plaćati porez caru. Da je odgovorio patriotski - ne treba, Pilatova tajna policija odmah bi ga uhitila. On je odgovorio kratko:
„Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“, nakon čega su ga pustili ga na miru. (Matej 22, 21-22)

Unatoč svim teškoćama, pred novim prorokom je ležala jedna mogućnost, kojom se mogao poslužiti da se izbavi od strogog židovskog suda. Između farizejske i saducejske stranke vladala je netrpeljivost, koja je imala korijene u shvaćanju same biti vjere. Saduceji, naime, nisu vjerovali u uskrsnuće, dok farizeji jesu. Ali Isus se te noći u Kajfinom domu nije dobro branio.

Povijest se ponavlja, pa su tako za blagdan Pedesetnice 58. godine Židovi uhitili Pavla i predveli ga pred Ananiju i Veliko vijeće. Optužba je bila slično motivirana: Pavle je propovijedao novu heretičku vjeru. Pored toga je proširio krug slušatelja, objavljujući Jahvinu riječ poganima. Za razliku od Isusovog saslušanja, ovo je već ličilo na pravo suđenje. Pavle je u svojoj obrani koristio podijeljenost saduceja i farizeja u pogledu uskrsnuća. Da mu se ne bi dogodilo isto što i Isusu, on je povikao:
„'Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih'. Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: 'Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?' Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.“ (Djela apostolska 23, 6-10)

Matej u nastavku svoga evanđelja o Isusu kaže:
„Toga dana pristupiše k njemu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaše ga: 'Učitelju, Mojsije reče: Umre li tko bez djece, neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako u nas sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez poroda ostavivši ženu svom bratu. Tako i drugi i treći, sve do sedmoga. A nakon svih umrije i žena. Kojemu će dakle od te sedmorice biti žena o uskrsnuću? Jer sva su je sedmorica imala.“ (Matej 22, 23-28)
Poznato je kako je Isus u svome odgovoru pokazao da saduceji ne poznaju Pisma ni sile Božje, jer se u uskrsnuću niti žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu:
„A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: 'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev'. Nije on Bog mrtvih, nego živih!“

Bog je to objavio nakon što su Abraham, Izak i Jakov već bili mrtvi. Dakle, on je njihov Bog i nakon što su umrli. Ako riječ život i živi protumačimo antički - kao sinonim za duh u opreci prema tijelu - jasno je da čovjek živi po duhu, a po tijelu umire. Zato se nakon smrti tijela ljudi ne žene i ne udavaju.

Jeruzalemska biblija ovo mjesto tumači nejasno, napretkom u objavi. Na margini navodi: Bog štiti narod i pojedinca u njemu i postaje „njihov Bog“. Saduceji su ostali vjerni starinskoj vjeri koja ostaje na prvih pet knjiga Staroga zavjeta (Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon), u kojoj nije prisutna ideja uskrsnuća. Tek mlađe starozavjetne knjige nagovješćuju čovjekov povratak u život nakon smrti (Knjiga mudrosti, Knjige o Makabejcima, Knjiga proroka Danijela). Po Mateju, u raspravi sa saducejima Isus čak u Knjizi izlaska pronalazi temelj vjeri u vječni život. Zbilo se to kad se Jahve objavio Mojsiju na Sinaju, u vidu gorućeg grma (Izlazak 3, 6).

Kanonska evanđelja dalju kažu da su Isusu pristupili farizeji, kad su čuli kako je ušutkao saduceje. Odlučili su ga sami ispitati. U odgovoru na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu, Isus je izrekao samu srž svojega učenja:

„A on im reče: 'Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ (Matej 22, 37-40)

Isus nije pozivao Židove da ne poštuju Zakon. Time bi ih zasigurno dobio protiv sebe. On je tražio da se Zakon pravilno shvati i poštuje. Ne vrijedi o Zakonu samo govoriti, a suprotno činiti. (Matej 23, 1-12). Eto gotovog udara na zemaljske časti pismoznanaca, farizeja i saduceja. Pa kako ga ne bi smakli!

Isus i njegovi učenici družili su se s ubiračima poreza, ženama sumnjivog morala, ponekad nisu prali ruke prije jela, radili su subotom, što je sve bilo kršenje strogih pravila zapisanih u Zakonu. Kako je bolno moralo biti Isusovo ismijavanje njihovih gledišta:
„Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: 'Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.' „ (Marko 7, 6-8 i dalje)

Isus nije ismijavao gledišta pismoznanaca radi zabave. Koristio je priliku da objasni svoje učenje. Tako je na ovom mjestu, govoreći o obvezi posta, donio sjajnu misao o tome da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može onečistiti. Ono što iz čovjeka izlazi onečišćuje ga. Jer iz srca čovječjega izlaze zle misli, opakosti, srdžba, mržnja. (Marko 7, 15-23)

Stari zakon odmazde doveo je u pitanje tako što mu je suprotstavio bitnija pravila koja je Bog postavio svome narodu. Namjesto – 'oko za oko, zub za zub', rekao je: ljubi neprijatelja svoga. Rekao je da nema svetog mjesta. Bog je u svakom ljudskom srcu. Dakle nema više potrebe da se hodočasti u Hram i da se plaćaju takse? Jacques Paternot razotkrio je još jednu zabludu. Ivana Krstitelja nije dao ubiti Herod zato jer je uvrijedio njegovu ženu. Salomin erotski ples i Krstiteljeva osuda su tu nevažni. Krstitelja su ubili isti Židovi koji su ubili Isusa. On je krstio vodom u rijeci Jordan. Dakle, ne mora se prinositi zaklano janje u hramu, da bi se živjelo u vjeri? Lako je moguće da je Kajfa potajno tražio od Heroda da pogubi proroka. No, sljedbenici Ivana Krstitelja pristupili su Isusu. Opasnost za Kajfu i Veliko vijeće nije minula.

Kad je bio u kući farizejskog prvaka na objedu, izliječio je jednog čovjeka od vodene bolesti. Strogi židovski Zakon branio je svaki rad subotom. Isus reče:

„'Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže izvući i u dan subotnji?' I ne mogaše mu na to odgovoriti.“ (Luka 14, 1-6)

Mnoge odredbe Zakona od davnih vremena izgubile su smisao, ali židovski pismoznanci su ih čitali doslovce i inzistirali su na njima. Ne samo da je liječio, Isus je i podučavao subotom. Šabat postoji za čovjeka, a ne čovjek za šabat, reče on braneći se od optužbi. Očito je Isus bio vrlo neugodan i trebalo ga se pod svaku cijenu otarasiti. Bolje da strada jedan pojedinac nego čitav narod (Kajfine riječi!). Prvi put blagovjesnik Ivan o tome izvještava nakon što je Isus rastjerao bankare i mesare u predvorju Hrama. Drugi put nakon Isusovog hapšenja i dovođenja u kuću bivšeg velikog svećenika Ane, još uvijek utjecajnog i moćnog među Židovima:
„Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikog svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: 'Bolje da jedan čovjek umre za narod.'„ (Ivan 18, 13-14)

Židovi su već nekoliko desetljeća uživali rimski mir (pax romana). Hramski financijski sustav je cvjetao. Sad se pojavio buntovni prorok za kojeg se narod lijepi, jer misle da je Mesija. Tko zna što se iz toga može izroditi! Još će im na kraju Rimljani oduzeti privilegije, a jedna od glavnih bila je ubiranje hramskih poreza i slobodan i od gusara siguran transport poreznog srebrnog novca iz Rima i drugih židovskih kolonija u Jeruzalem.

Neko vrijeme Isus je izbjegavao sukob. Matej izvješćuje o tome kako je Isus plaćao porez za Hram, da ne sablazni Židove vjernike. (Matej, 17, 24) Nakon jedne prijetnje kamenovanjem vratio se na drugu obalu rijeke Jordan, na mjesto gdje je Ivan prije krstio. Apostol Ivan kaže da je Isus za neko vrijeme ostao ondje. A naumiše ga kamenovati u Jeruzalemu, kad se svetkovao blagdan posvećenja Hrama.

Obični ljudi su obilazili oko njega, želeći znati je li on Mesija koji će ih povesti u oslobodilački pokret i zbaciti rimski jaram. (Ljudi su od Mesije očekivali da obnovi Mojsijeva čuda. Kao što je Mojsije izabrani narod izveo iz Egipta, Isus bi ih mogao osloboditi Rimljana.) Na pitanje je li on Krist (na grčkom: Pomazanik), Isus im odgovori da je sva djela koja je činio učinio u ime Oca svoga. O tome izvješćuje Ivan u svojoj blagovijesti u poglavlju 10, 31 i dalje:

„Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: 'Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?' Odgovoriše mu Židovi:'Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom praviš.' Odgovori im Isus: 'Nije li pisano u vašem Zakonu: ja rekoh: bogovi ste.'“

Jeruzalemska Biblija objašnjava da su suci u Starome zavjetu metaforički nazivani bogovima zbog svog položaja, jer sud je Božji. Tumači ukazuju na ovo mjesto i na Isusov rabinski način dokazivanja, kojim on pokazuje da je čudno hulom proglašavati izjavu kojom Božji Svetac i Poslanik sebe proglašava Sinom Božjim. Isusovi učenici sami sebe zvali su svetima, jer su život posvetili nadolazećem Kraljevstvu Božjem, te su se odrekli materijalnih stvari i živjeli po duhu.

Kad je Isus na saslušanju u Kajfinom domu na direktno pitanje da li je on Sin Božji odgovorio potvrdno, stadoše ga udarati i vikati: „Hula na Boga! Krivovjerje!“ Svećenici više nisu oklijevali. Iako je bilo pet sati ujutro, odmah su Isusa odveli Pilatu, koji je u pratnji tisuću legionara iz svoje rezidenciji u Cezareji u vrijeme Pashe obavezno dolazio u Jeruzalem. Židovsko vijeće Sinedrij moglo je, naime, suditi zbog povrede svojih zakona, ali nije imalo vlast osuditi na smrt. Za takav zadatak trebala im je suradnja Rimljana.



Vratimo se našoj temi o vjeri kao osobnom odnosu pojedinca s Bogom. On je kao učitelj, pismoznanac i prorok došao u sukob sa pismoznancima koji su u židovskoj zajednici imali monopol na tumačenje vjere predaka i strogih pravila tradicijskoga morala. On je povrijedio interese onih koji su predstavljali zajednicu. Zato je morao biti žrtvovan. Ni prvi, ni zadnji put, pojedinac je umro da bi zajednica nastavila život.

Da je poput Abrahama, Josipa, Marije i mnogih drugih ostao zatvoren u sebe, da je svoj odnos s Bogom, svoju vjeru zadržao za sebe, sačuvao bi glavu. Ali, Bog je po svemu sudeći od njega tražio da se objavi. Znao je Isus da ga Židovi već dulje vrijeme vrebaju. Zato je neko vrijeme propovijedao u krajevima izvan njihove jurisdikcije. U Galileji je vladao kralj Herod Antipa, a nadležnosti Velikog židovskog vijeća prestajale su na granicama Galileje. Zbog toga je Kajfa sa svojim istomišljenicima vrebao priliku kad će Isus doći u Jeruzalem. Prilika se iznenada ukazala kad je rabbi sa svojim učenicima godine 30. za Pashu došao u Jeruzalem.

Isusovo učenje ima natruha nauka o iskrenom osobnom pristupu Bogu. A toliko hvaljena Petrova zajednica prvih kršćana je korak nazad prema židovskoj tradiciji u kojoj je zajednica (narod) sve, a pojedinac ništa. Smrt Ananije i Safire, zbog toga što su pristupajući zajednici dobara zatajili dio novca od prodaje imanja, nalikuje na kamenovanja bogohulnika ili prostitutki, što je bilo uređeno običajnim zakonikom. Prožeti židovskom tradicijom, Petar i Pavao nakon Isusove smrti stvaraju crkvu u kojoj ćudoređe i moral iznova dolaze iznad osobnog vjerničkog stava. Pavle postupa sasvim politički netolerantno kad u žaru borbe za svoju religiju proklinje protivnike, koji su evanđelje tumačili drugačije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi prepričavali zgode i pouke iz Isusovog života. Valjalo se izboriti za monopol na tumačenje vjere. Nije li Kajfa zbog istog razloga tražio Isusovu smrt, naime zbog prava na tumačenje vjere? Jedna inačica evanđelja bila je i Barnabina. Barnaba je bio Pavlov suputnik na misijskim putovanjima. Pavle se gorljivo i ne birajući sredstva bori za svoju istinu evanđelja:
„Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestimo, neka je proklet. Što smo već rekli, to sad i ponavljam: Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ (Prva poslanica Galaćanima 1, 6-9)

Nisu li i Božjih deset zapovijedi ćudoredna pravila potrebna za održanje zajednice? Naprotiv, Isus svoje zapovjedi svodi na dvije glavne: Ljubi Gospodina Boga i Ljubi bližnjega svoga. Svatko kao pojedinac sa svojom nutrinom stupa pred Boga. Otuda Isus strogim sucima kaže: Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen. Svatko neka radije pođe od sebe. Isus odbija izraze zahvalnosti onih koje je ozdravio. Naprosto im kaže: tvoja vjera te je spasila. Opet je skrivenost osobnosti u prvom planu!

Izlazeći iz skrivenosti, objavljujući svoju istinu o vjeri, koja se u svojoj manifestaciji razlikuje od općeprihvaćene i institucionalizirane, pojedinac riskira optužbu za krivokletstvo i izopćenje iz crkve i zajednice. To se dogodilo Isusu u njegovoj borbi protiv starožidovske tradicije, to se dogodilo Spinozi, ponovilo se u slučaju Kierkegaardovom, kojeg je izopćila danska protestantska crkva. Jedan od najinteresantnijih slučajeva je izopćenje Lava Nikolajeviča Tolstoja iz ruske pravoslavne crkve.


drazen-pavlic @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.