Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - travanj 2013
nedjelja, travanj 28, 2013


Sjedim u prigradskom lokalu, ispijam piće za kraj.

Djevojka pali cigaru, lice joj poprima sjaj.

(kratki intermezzo: violina).

Pitam se: „Čemu sve to?“ Jurnjava i brige svaki dan.

Kao da nam fali ono nešto, da ciganka mi pogleda u dlan.

Refrain

Djeca su već odrasla i sama putuju.

Srca su im nemirna i puna čežnje još.

Supruga je uplakana, to ne shvaća baš.

Vrijeme teče, uzalud je bijes.

II

Držim već ruke na volanu, u mislima ostajem kraj nje.

Vidim sav krajolik na dlanu, sjetno zavija CD.

Refrain

Djeca su već odrasla i sama putuju.

Srca su im nemirna i puna čežnje još.

Supruga je uplakana, to ne shvaća baš.

Vrijeme teče, uzalud je bijes.

 

Djeca su već odrasla i sama putuju.

Srca su im nemirna i puna čežnje još.

Supruga je uplakana, to ne shvaća baš.

Sve nas skupa ljubavi drži čvor.



drazen-pavlic @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 12, 2013
...

U priči o Jobu dotakli smo važno određenje Kierkegaardove filozofije. Čovjek najprije treba izgraditi svoj odnos prema Apsolutu (Bogu), izvršiti religiozno kretanje. Tek se nakon toga vraća u realnost i sad s nebeskim metrom mjeri stvari i ljude – njihovu vrijednost. Iz perspektive vječnosti on sad ponavlja život u vremenu. Baš poput zaljubljenog, on sve vidi u drugačijem svjetlu – pa je u stanju svijetu i ljudima pristupiti uz pomoć stava ironije, a to znači ne pridavati toliko važnosti unutar-svjetskim problemima, zanimljivostima…  I tu imamo ponavljanje. Kad je sve izgubio, kad su sve oluje istutnjile i kad je Bog Jobu vratio zdravlje i imanje (ne i umrle članove obitelji, jer nitko ne može čovjeku vratiti život, pa nisam Bog – baš ga zbog te neponovljivosti valja iskreno /=valjano/ proživjeti)…Job i Bog su se izmirili, shvatili su jedan drugoga – kaže Kierkegaard. („Kakvo mora biti blaženstvo da te Bog vrati na tvoje mjesto!“) Rješenje Jobovih patnji apsurdno je. Došlo je kad je misao stala, jezik onijemio, kad je objašnjenje izostalo. Nakon nevremena i oluje, sve se pročistilo. Prema Jobu, pravedniku, Bog je postupio nepravedno i Job nikad to neće razumjeti. Ali je tu nepravdu primio pred Bogom, i ne vrijedi se odupirati. On sad ponovno započinje život… i to je ponavljanje, kaže Kierkegaard. (Čovjek u svakom trenutku život gubi i ponovo dobija...)

Rekli smo da na prve tri stranice ovog mladenačkog spisa Kierkegaard zapravo daje sažetak svoje filozofije, koja je potpuna novost u odnosu na dotadašnju (tek je Leibniz tu nešto naslućivao, kaže on.) „Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti,nikada neće živjeti  “ – kaže Kierkegaard.  Čovjek koji je izvršio religiozno kretanje, lako se odriče svega.  

Čovjeku, koji nikad nije imao vremena, Toma Akvinski savjetovao je da zamisli kako mu je preostao još samo jedan sat u životu. Kad je ovaj to učinio, svi su mu se veliki problemi i brige učinili sitni i nevažni  - u odnosu na činjenicu da će kroz sata vremena umrijeti. Čovjek koji je prihvatio svoju vremenitost i konačnost (smrtnost), svaki dan živi kao da mu je posljednji.  S te posljednje točke, koja predstavlja njegovu granicu, on se vraća u život i zapravo ga ponavlja . To je život na način ponavljanja i zato je to kretanje prema naprijed, za razliku od sjećanja koje je kretanje unatrag.  (Čovjek se u svakom trenutku u svijesti kreće naprijed, prema krajnjoj točki svoga bića i zatim se vraća unazad da bi valjano /natanane/ proživio život.)

Kierkegaarad kaže da je ponavljanje suprotan pojam od sjećanja.  Ponavljanje je zapravo suprotnost Hegelovom stalnom napredovanju u dijalektičkim trijadama:  teza – antiteza – sinteza.  Ponavljanje ne unosi neprekidni nemir i novost u život, kao što je slučaj s dijalektičkim razvojem ideje u Hegela. Ponavljanje zapravo ponavlja nebeski plan za čovjeka.

(Na drugom se mjestu Kierkegaard pita zašto se svi divimo Isusu, a rijetko se tko u životu trudi biti kao on – ponavljati Njega. Zato jer je to preteška zadaća?)

 

Kraj

drazen-pavlic @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 10, 2013
Nakon silnih bura i oluja, koju su u njegovoj duši prouzročile strasti, mladić je ponovo zadobio duševni mir. To više nije Kierkegaard - zavodnik, već Kirekagaard - filozof. Duša je uplovila tamo gdje je uvijek težila, tamo gdje ideje huče sa elementarnim silama, a u druga vremena vlada zatišje ili tišina koja sama govori.

Lako je reći da je ono što se Jobu dogodilo za njega bio ispit (kao i za Abrahama, dakle ispit vjere; kušnja poslana od Boga s ciljem da se utvrdi: imaju li čvrstu vjeru?) Ali ispit je sam po sebi etički pojam, instanca po kojoj se ravnamo u realnom životu. Ovdje je, pak riječ o nekom kozmičkom odnosu.  Stvar najprije mora dobiti religiozno krštenje i naziv i tek se onda ide etici na vizitaciju. Tek tada dolazi izraz: ispit – kaže Kierkegaard u završnim poglavljima Ponavljanja, objašnjavajući smisao Jobovih patnji. Čovjek koji je u svijesti prošao religiozno kretanje, koji ima stav vjere u životu, drugačije pristupa izazovima života od onoga koji taj stupanj još nije dosegao.

Na početku nedaća Job je rekao pomirljivo: „Gospod dade, Gospod uze.“ – A kasnije se pobunio, jer takve gubitke nije moguće olako prihvatiti. I bunio se glasno, iskazujući svu silinu divljih i ratobornih strasti.  Job je za Kierkegaarda slika protivljenja čovjeka, u velikoj stvari  koja se događa između Boga i čovjeka.  Tu čovjek stupa u osobni odnos prema Bogu, ona je ispit u odnosu na vječnost, jer u jednom trenutku precrtava i ukida čitavu stvarnost.

 

Digresija:

U određenju vjere kao apsurda opet imamo stav suprotan Hegelovu. (U Hegelovu sustavu vjera je jedan od nižih stupnjeva razvoja duha, oblik neposredne svijesti koja misli uz pomoć slikovitih predodžbi - koja još u dovoljnojmjeri nije posredovana mišljenjem. Tek je u spekulativnoj filozofiji za Hegela moguće rješenje ili pronalazak istine.)

Za Hegela nema tajne koja može ostati skrivena čovjekovu umu. On kaže: „ Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena, nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom.“  Nasuprot racionalisti Hegelu, nastupa dakle Kierkegaard svojim apsurdom. Postoje ipak situacije koje ne možemo riješiti uz pomoć razuma/uma.  One su neobjašnjive. (Ne možemo reći besmislene; možda samo mi ljudi trenutačno ne vidimo smisao? Nadalje, za Hegela sve je u nekom kretanju, svaka etapa pretapa se u viši stupanj - koji je njezina istina i svrha. To kretanje ili napredovanje nema kraja, jer je ono kružno i utoliko beskonačno. Radi se o bezbroj koncentričnih krugova, u kojima se misao udubljuje u sebe i tako gradi svoje misaono carstvo. Vjera, zatim ljubav… dapače, područja su u kojima takvog beskonačnog napredovanja nema. Kierkegaard kaže: U vjeri se današnji čovjek nije odmakao od prvog čovjeka, recimo od oca vjere Abrahama. Tu svaka generacija mora poći od početka i sebi mora razjasniti kozmičke odnose. Ono istinski ljudsko (strast, vjera) nijedan naraštaj ne uči od prethodnika, već svaki započinje iznova, za sebe – kaže Kierkegaard u Strahu i drhtanju. Čovjek koji je uspio doći do istinske vjere, ne može dalje nikud napredovati.  Tu je ta silna razlika Kierkegaarda i Hegela. Zbog važnosti koju pridaje životu, povjesničari  filozofije svrtali su Kierkegaarda u filozofiju egzistencije; on je zapravo preteča egistencijalizma u filozofiji. (U slučaju rasprave Kierkegaarda i Hegela vidimo kako se nastavlja vječita opreka: ideja ili materija. To je samo u grubo moguće tako reći...Uopće, treba bježati od sistematizacija, jer se u njima gube nijanse, koje zapravo kazuju najbitnije u misli nekog filozofa.)

Isto tako je s ljubavi. Kako da tu napredujem i idem dalje, pita se Kierkegaard? „Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život“, kaže filozof.  On je zaljubljen preko ušiju i sve oko sebe vidi u jednom drugačijem svjetlu. (Upravo to znači ono  mjesto  - da čovjek naprije mora dobiti religiozno krštenje, te zatim ide etici na vizitaciju. Od te krajnje točke, smisla,  oslonca svoje vremenitosti u vječnom, on se vraća u realni svakodnevni život – trenutak. Mađarski filozof Bela Hamvas shvatio je da je za Kirekagaarda 'trenutak' izraz za ljudski život.  Jer je on samo trenutak u odnosu na vječnost.)

Što je, zapravo beskonačno odreknuće? Radi se o stavu ironije spram života i njegovih problema. Polazi se od jednostavne mudrosti iz Evanđelja: ne brinite se tjeskobno što ćete obući i što ćete jesti, jer će Bog već naći rješenje – kao što lijepo oblači poljske ljiljane i hrani ptice nebeske. Skrbite, dakako, ali bez tjeskobe i straha.

Nastavlja se

drazen-pavlic @ 07:45 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
Ta viša realnost izvan čovjeka, koja čovjeka nosi prema nekom cilju (smislu), zapravo je njegov oslonac.  (Wittgenstein u vihoru I svjetskog rata na poljskom bojištu čita Tolstoja i Kierkegaarda. U svoj Dnevnik zapisuje da ga u totalnom rasapu i kaosu jedino vjera drži u životu). Međutim, kako doći do vjere? Kako prepoznati oslonac? Kierkegaard tu uvodi pojam religijskog kretanja svijesti. Takvo kretanje nisu u stanju izvesti svi. Ono je povezano s mnogim teškoćama i odricanjima od životnih zadovoljstava. Zato on taj napor promišljanja čovjeka naziva - beskonačno odreknuće. Čovjek mora biti u stanju odreći se svega: materijalnih stvari, čak i obitelji…  da bi postigao konačni cilj, a to je oslobođenje  (ili spasenje - rečeno religijskim rječnikom). To ne uspijeva svakom, čak niti većini.  To nije samostansko kretanje, kad se čovjek zapravo povlači iz realnog života. To nije niti poza pjesnika ili filozofa, koji u realnom svijetu izgledaju smiješno i ne snalaze se.

Kretanje beskonanog odreknuća mogu izvesti  tek vitezovi vjere, koji se mire sa svakom večerom koju su im pripremile voljene supruge. Vitezovi vjere mogu se odreći svega  - i nakon razgovora s Bogom (molitve) skladno doskočiti na tvrdo tlo, te nastaviti obiteljski život, ispunjen razumom - kao i strastima.  (Kierekgaard na jednom mjestu govori da Božju zapovijed ljubavi  na pravi način ispunjavamo kad ljubav pokazujemo svojim bližnjima... stoga nije potrebno da  krenemo činiti dobra djela u Afriku.)

Odricanje od sveg materijalnog svakako je poanta stoičke filozofije (Seneka kaže da se život ne sastoji u imanju i materijanom, ali situacija blagostanja pogoduje razvoju duševnih sposobnosti. Umjetnost i umjetnici  oduvijek su živjeli u dokolici. Bogatstvo nije cilj, ali je dobro sredstvo u postizanju duhovnih ciljeva.) Na primjerima oca Abrahama, zatim Joba, objašnjava Kierkegaarad o čemu se tu radi. Abraham je bio spreman poslušati Božji poziv, koji je uključivao žrtvu vlastita sina (Isto će u svoje vrijeme učiniti i sam Bog). Odričući se jedinog sina, kojeg je dobio u poznoj dobi, Abraham je ipak vjerovao da će Bog u zadnji čas pronaći neko rješenje. Bila je to apsurdna situacija, a vjera zapravo i jest vjera u ono što je apsurdno. (To je i Tertulijanova definicija vjere: „Vjerujem, jer je apsurdno!“ Credo, quia absurdum est.“)

Nisu svi u stanju slijediti tako visoke ciljeve, kao što čine junaci vjere. No, čak i za onog koji nikad nije dospio do vjere, život nije promašen. Ima on za svakoga dovoljno zadataka, te „ako njima pristupa pošteno i s ljubavlju, ni tada život ne bi trebao biti proigran“, kaže Kierkegaard.

 

Digresija:

Slično, Job:  Izgubio je sav imetak i obitelj, ali pri tom ipak nije izgubio samoga sebe. ..ostao mu je duh, te je u jednom trenutku  doskočio natrag u realni život.  Bog mu je vratio gotovo sve, imanje, zdravlje... Ipak, nije mu mogao vratiti djecu, jer se život ne vraća! Ovako zaključuje Kierkegaard, ne bi li još jednom podcrtao vrijednost, nepovratnost i neponovljivost života.

 

...

Kad se Kierkegaardova bivša zaručnica udala za njemu nepoznatog muškarca, on je osjetio olakšanje. Poput Joba, doživio je taj trenutak kao da  se  iznova rodio:

„Ponovo sam vlastito ja; tu imam ponavljanje, razumijem sve, i život mi izgleda ljepši nego ikad“ – kaže filozof.

Time je zatvoren rascjep koji je postojao u njegovu biću.  Kierkegaard zaključuje da je to ponavljanje, jer je sve dobio dvostruko – što se očituje u tome da je opet postao vlastito Ja.

(Podjsećam da ovdje Kierkegaard smišljeno upotrebljava svoj novi izraz ponavljanje, za što bi Hegel ovdje ubacio svoju riječ za samosvijest – nakon rascjepa svijesti /subjekta/ i njegovog objekta, Ja se vraća sebi – te postaje po sebi i za sebe. Razlika je svakako u tome što je čovjek kod Kierkegaarda sastavljen i od strasti - koje su također Božanskog porijekla, jer nije samo um kršten – kako Kierkegaard kaže u mottu za Dnevnik zavodnika. Hegel uvijek ima na umu čovjeka kao racionalno biće – biće koje spekulira.)

 

Digresija:

 (Kod Hegela, također, imamo neku dvostrukost. Prvobitna neposredna svijest dijeli su na sebe i neko svoje očitovanje u svijetu – koje privremeno postaje njegova opreka. Čovjek opredmećuje svoje sposobnosti /znanja, vještine/, bilo da se radi o drvodjelji, umjetniku ili znanstvenom radniku.  /Marx je to opredmećenje nazvao otuđenjem – jer se predmeti i svijet koji je čovjek proizveo okreću protiv njega. Čovjek je stvorio svijet znanosti i tehnike, a oni ga sada porobljuju, čine ga svojim privjeskom – to se lijepo vidi u činjeci da u uvjetima automatiziranog rada čovjek postaje privjesak stroju./ U tom kretanju koje opisuje Hegel, svijest se zapravo rascijepila na svoju prvu neposrednost /ono o sebi/ i predmet koji je proizvela /subjekt – objekt/. Zatim svijest to objektivirano vlastito djelo prepoznaje kao svoje, te postaje posredovana svijest, prožeta svojim opredmećenim djelom...  Svijest sada u sebi  obuhvaća te momente svoga razvoja /postaje o sebi i za sebe/. Posredovanje je otupilo i rastočilo pojedine momente u tom razvoju samosvijesti, što je kod Hegela izraz i sinonim za concretum čovjeka.  On odbacuje prijašnja stanja , kao nedovršena.

Kod Kierkegaarda, naprotiv, mladić prolazi kroz kušnje i uvijek sebe nanovo gubi i dobiva. Pritom ranija etapa ne gubi na važnosti, ona nije neki niži stupanj, već je kao iskren ljudski odnos za taj trenutak jedini i ispravan.  Čovjek se svoje prošlosti ne odriče – recimo, kao nečeg nesavaršenog, kao da je primjerice bio glup.... Ne može zaljubljeni, koji se u tom momentu, gubeći glavu, sasvim otuđuje  i podređuje voljenoj, reći da on mora nekuda dalje napredovati. Pa njemu je u tome sav život! Zaljubljeni sve vidi u drugačijem svjetlu!)

drazen-pavlic @ 13:35 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 4, 2013
 U prepisci mladića sa starijim i iskusnijim sugovornikom (oba su zapravo Kierkegaard, jedan iz razdoblja Dnevnika zavodnika, drugi , onaj kasniji, koji je već prebolio ljubavne patnje), Kierkegaard opet iznosi pogubnu presudu Hegelovoj filozofiji: „Zar to nije neka slaboumnost da se u takvom stupnju svaka strast, svaka ganutost srca, svako raspoloženje stavi pod hladnu vlast refleksije! Zar nije slaboumnost biti tako normalan, samo ideja, ne čovjek, ne kao mi drugi, savitljivi i popustljivi, izgubljeni i gubeći sebe! Zar nije slaboumnost biti uvijek tako budan, uvijek svjestan, nikada mutan i sanjalica!“

Kierkegaardu je, dakle, stalo do živog čovjeka – sa njegovom razumnom i osjećajnom stranom. On se pita: kako sam postao učesnik velikog pothvata, koji se naziva stvarnost ili život? Život nalikuje nekoj debati, u kojoj se treba čuti mišljenje svakog pojedinca. I ako bi svi ustali protiv mene, ako bi se radilo o mojem životu - kaže Kierkegaard - bio bih ipak u pravu, upravo stoga jer se radi o meni. Čovjek u tom kretanju ne može biti naprosto prevladan, kao što Hegel čini sa svim bićima - uz pomoć svog pojma dijalektičkog posredovanja.

Vrijeme  je navlastiti „prostor“ čovjekov, njegova privilegija.  Vrijeme nije tek nešto u što je Božja ideja (Riječ) pala i zapravo se srozala. Čovjek može, dakako, donijeti odluku da učestvuje u životu (svom vremenu i prostoru) ili da se iz njega povuče - ali to je njegova slobodna odluka.

...

Ipak, čovjekov je život nošen jednom realnošću izvan sebe, a to je vječnost  - odnosno Bog. Istina, čovjek to odmah ne vidi, pa se pita: tko me u sve ovo uvukao i sada me pušta da tu stojim? Kako sam ušao u svijet, zašto me nisu pitali, upoznali me s običajima, već su me jednostavno svrstali u stroj. Gdje je dirigent? Sva ova pitanja postavlja Kierkeaard u Ponavljanju.  (Ova su razmišljanja utjecala na književnost, pa tako na Camusova Stranca, koji se također u svijetu i životu osjeća kao potpuni stranac.)

Digresija:

Slično kaže Tolstoj na kraju Ispovijedi, kad smisao života pronalazi u vjeri. Čovjek je zaboravio tko je Domaćin, tko mu je uopće dao život, te se počeo ponašati nezahvalno, čak tvrdi da Domaćin (Bog)ne postoji.  Zato je ostao bez oslonca i gubi tlo pod nogama. Veličanstvena slika s kraja Ispovijedi  to lijepo opisuje.

Nastavlja se

drazen-pavlic @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 1, 2013
Nastavimo razmišljati u opreci Hegel – Kierkegaard. (Horhe Louis Borhes je rekao da se čitava povijesti filozofije može svesti na opreku stavova Platona i Aristotela: bitak je ideja  - ili: bitak je materija?! Uvijek se ponavlja isti sukob,  jaz, borba...  kakvu su iskusili ova dvojica oponenata na samim počecima mišljenja.)

Kierkegaard kaže:

„Ponavljanje je stvarno (tiče se konkretnog, realnog čovjeka) i teče unaprijed, za razliku od sjećanja koje je imaginarno i teče unazad. Zato je moguće reći da ponavljanje usrećuje čovjeka, jer je ono istina života.“

Pročitali smo tek jednu stranicu Ponavljanja, a već dolazimo do novih teškoća. Što znači stav da ponavljanje usrećuje čovjeka? Kierkegaard kaže da ponavljanje usrećuje čovjeka, ukoliko ovaj sebi ostavlja vrijeme za život i ne traži odmah u času svoga rođenja izgovor da se ponovo izvuče iz života.

Sad doista moramo u sjećanje pozvati Hegelov sustav. Ideja se najprije izgrađuje u carstvu logike, zatim pada u prirodu i naposljetku se u čovjekovu duhu vraća k sebi. Hegelova je ambicija da objasni formulu svijeta, odnosno da opiše samoga Boga. Ono što je Bog najprije imao samo u mislima (ovdje odzvanja biblijsko: U početku bijaše riječ…), stvorio je zatim u prirodi (I to je neko ponavljanje!). Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, te čovjek baštini Njegov duh. Božja misao, koja je u početku apstraktna, u kretanju kroz prirodu i čovjekov duh izgrađuje se i obogaćuje konkretnim određenjima, da bi na kraju došla do samosvijesti. Apsurd je Hegelova sustava da je svrha tog kretanja samospoznaja Boga, dok je čovjek tek sredstvo obrazovanja  Apsolutnog duha (Boga).  Čovjek, njegov život, kompletan opstanak -  samo je epizoda u samorazvoju duha, u njegovom dolaženju do vlastitog cilja (svrhe) - a to je: Apsolutni duh.

Upravo na taj apsurd ukazuje Kierkegaard začudnom pređašnjom rečenicom, u kojoj ukazuje da čovjek sebi treba dati vrijeme za život, a ne povući se iz života – s izgovorom da će ionako jednom umrijeti.  Čovjek jest čovjek baš u vremenu i u svom konkretnom opstanku. Osim razuma, pripadaju mu strasti, štoviše, on je sposoban ljubiti - i biti ljubljen. Suprotno ovome, kod Hegela čovjek treba biti prevladan - u sferi apsolutnoga duha, on je samo stepenica u Božjem uspinjanju prema samome sebi. Grčki pojam sjećanja, zapravo spoznajna teorija, ovdje je sinonim za Hegelovu filozofiju, koji je ionako svoj filozofski sustav smatrao krunom  čitave povijesti filozofije. Sve su pređašnje filozofije tek etape (stepenice) na putovanju, čiji  je svršetak i cilj Hegelova filozofija. Tek je kod njega, prema vlastitom shvaćanju i razumijevanju, zapadnjačka filozofija dostigla vrhunac - i napokon našla svoj pravi izraz.

Ali tek što je Hegel pomislio da je sagradio savršen filozofski sustav - koji daje sve moguće odgovore, ...noge onih koji će ga sahraniti već su bile na pragu. Kiergegaard želi sahraniti Hegelovu filozofsku spekulaciju. Upravo ovu sliku iz Djela apostolskih koristi sam Hegel u Uvodu svoje Povijesti filozofije, da bi slikovito opisao niz filozofija koje redom bivaju opovrgnute. Sad dolazi Kierkegaard, koji opovrgava njegovu filozofiju.

Čovjek je, dakle, sastavljen od krvi i mesa. On ljubi, sretno ili nesretno, pod pritiskom osjećaja on bijesni, psuje…  Djevojčina ljubav u nesretnom mladiću, s kojim se u Ponavljanju Kierkegaard dopisuje, pokrenula je snažne sile, poigrala se moćnim strastima, te izazvala stanje u kojem mladić ne može suditi „objektivno.“

Digresija. Što je to „takozvano objektivno“? Tá uvijek čovjek sudi o tome izvanjskom, objektivnom - pa je ono istovremeno uvijek subjektivno. Hegel bi rekao, vječito pulsira subjekt-objekt odnos!

Nastavljla se

drazen-pavlic @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.