Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - travanj 2009
utorak, travanj 21, 2009
Teolozi svoje studente danas uče da je Kierkegaard bio mističar. Zapitao sam jednu sugovornicu: što to znači? Zar je mističan stav da među mnogim dobrima ima samo jedno koje je najveće i neodredivo po svom odnosu prema drugim dobrima? Istina, kaže Kierkegaard, „željnik“ nema o njemu određenu predodžbu jer je kao najveće to dobro Nepoznato. Ono je Bog. To najveće dobro nema imena ni bilo kakve oznake, ali čovjek zna kad je u njegovoj blizini jer onda duša najdublje diše. Tu se „ovo Nepoznato pokazuje, tu je – divljenje.“ (članak Religiozno, u: Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 33) Bog se ne može shvatiti ni izraziti riječima, on se naprosto pokazuje (ove misli koje govore o pokazivanju i šutnji bile su inspiracija mladom Wittgensteinu za njegovo određenje Mističnog). Čovjekov odnos prema Bogu može se sažeti na divljenje i strah. To je dvoznačno duševno raspoloženje, a Božja služba je blaženstvo u strahu i trepetu, uzdanje u životnoj opasnosti. Moliti Boga znači čuti govor samog sebe, šutjeti i čekati da Bog usliša molitve. (isto)

Zar je zbog ovih stavova Kierkegaard mističar? Zato što je Bog sve, a čovjek bez Boga ništa? Poslušajmo Isusa kad odgovara na pitanje bogatog mladića: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini.“ (Luka 18, 20) Između čovjeka i Boga stoji beskrajni ponor. Bog je gospodar, a čovjek sluga. „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“ (Luka 17, 10) Kierkegaard dakle naučava isto ono što je od svojih učenika tražio Isus. Što su onda teolozi, učitelji naših studenata, mislili? Da je pogrešno vratiti se izvornom Isusovom evanđelju jer je ono suviše teško i mistično za današnje doba i za modernog čovjeka? Možda ga treba razvodniti? Čuvši Isusov odgovor bogatom mladiću, očevici upitaše Isusa tko će se pored takvih teških uvjeta spasiti? On odgovori: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.“ (Luka 18, 27) Evanđelista Marko ljudsku nemoć i Božju svemoć opisuje još jasnije: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Marko 10, 27)

Između čovjeka i Boga zjapi onoliki ponor kakav se otvorio između siromašnog Lazara i bogataša. Za života bogataš se odijevao u lan i grimiz i sjajno se gostio. Ni primjećivao nije siromaha Lazara koji je sav u čirevima ležao pred njegovim vratima i hranio se mrvicama s bogataševa stola. Kad je umro siromah anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo, a bogataš se nakon smrti nađe u paklenim mukama. On zavapi: „Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ Ali mu Abraham odgovori: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla….K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“ (Luka 16, 19-31) Isusova pouka usmjerena je uvijek na isto, da učenici shvate da između neba i zemlje postoji ogromna razlika (Kierkegaard u navedenom članku kaže da između Boga i čovjeka postoji beskrajna, ponorna kvalitativna razlika.) Zato je Isus učio da treba Bogu dati Božje, a caru carevo, da njegovo kraljevstvo nije do ovoga svijeta, da Bog stoluje na nebu, a Sin Čovječji na zemlji.

Bogu (bitku) u vječnosti odgovara čovjek u vremenitosti. Bog je vječna odluka, donesena još u vječnosti. A čovjek je trenutak. Čovjeku je potrebna pobuda da se izrazi (potreban mu je učitelj), a Bogu ne treba nitko pa ni učenik. Božja odluka ispunjena u vremenu postaje trenutak. U tom trenutku čovjek postaje svjestan Božje ljubavi. Bog hoće pridobiti svojeg učenika. „Tek u ljubavi se ono različito izjednačuje.“ (Kierkegaard, isto, str. 28) U jedinstvu je moguće razumijevanje. Ali Bog ne želi uništiti razliku koja postoji između njega i čovjeka. Oni se nikad do kraja ne mogu razumjeti i zato je ta ljubav nesretna.

Da bi objasnio nesretnu ljubav između Boga i čovjeka Kierkegaard zamišlja prispodobu o kralju koji je zavolio siromašnu djevojku (iako ni jedan zemaljski odnos ne može dati potpunu analogiju ovog odnosa. Kierkegaard pristaje nakratko govoriti budalasto, da približi nesretnu ljubav između Boga i čovjeka). Nitko se nije usudio govorkati i protiviti se kraljevoj namjeri zbog straha od kazne moćnog zemaljskog vladara. Ali se u kraljevoj duši pojavila muka. O svojoj muci kralj nikome ništa nije rekao. Da se ipak povjerio nekom dvorjaninu, ovaj bi kazao: „Vaše Veličanstvo ukazuje djevojci dobrotu za koju ona neće moći uzvratiti zahvalnošću dok je god živa.“ (isto, str. 30) Zbog uvrede voljene osobe kralj bi se naljutio. „Zato se sam mučio svojim brigama: hoće li djevojka ovime biti sretna“…i hoće li moći zaboraviti „da je on kralj a ona siromašna djevojka.“ Ako neće, onda će to podsjećanje ometati divotu ljubavi. I djevojka bi bila sretnija da je ostala u svojoj kolibici, iskrena i voljena od sebi ravnih.

Između kralja i djevojke može se pretpostaviti intelektualna razlika koja odnos čini nemogućim. Ljubav je nesretna, a kraljeva (učiteljeva) poduka besmislena. Ako se iz ove analogije vratimo odnosu Boga i čovjeka, možemo reći da to sve skupa Bogu ne treba: jer on ne treba učenika da bi bio Bog. Upravo zato što mi Boga ne razumijemo, zaboravljamo da on voli učenika. Tu brigu, sličnu brizi zaljubljenoga kralja, Bog drži u svojoj duši i čovjek o njoj ništa ne zna. Bog je svjestan da može zanemariti učenika, ali se ipak trudi oko njega.„Onaj tko ovu brigu ni ne sluti jadna je duša, poput sitniša na kojem nije iskovan ni lik cara ni lik Boga.“ (isto, str. 31)

Jedinstvo Boga i čovjeka, učitelja i učenika može se postići uspinjanjem čovjeka. Bog čovjeka uzvisuje do sebe. Bog se ukazuje čovjeku i pri tom učenik zaboravlja sam sebe. „Kralj se mogao pokazati siromašnoj djevojci u svom svojem sjaju tako da sunce njegove divote zasja ponad njezine kolibe, da obasja kutak gdje joj se pokazao, čineći da ona pri tome zaboravi sebe u obožavajućem divljenju.“ (isto, str. 32) Ali kralj ne želi da se slavi njega nego djevojku. I tako nastaje dvojba: ne objaviti se znači smrt ljubavi, a objaviti se znači smrt voljenoga. Zbog toga “na nebu nije samo radost, nego i briga“ (isto, str. 33) O tome čovjek ništa ne sluti. Učitelj učenika odbija s njegovim prošnjama upravo zato jer ga voli.

Božja ljubav mora porađati novog učenika, čime on prelazi iz onog ne-biti u ono biti. Time je on spašen. Ne radi se o porađanju iz sebe, iznošenju onog što je već dugo imao u svojoj nutrini, dakle kao nečeg što je već opstojalo. U takvom slučaju trenutak bi bio progutan od sjećanja, kaže Kierkegaard, jer bi se mi samo sjećali nečeg što je već bilo. To bi bilo Sokratski. A mi tražimo kršćanski odnos koji rađa sasvim novi i neponovljivi trenutak (u kojem se vrijeme ispunjava).

Ni zaljubljeni kralj ni Sokrat nisu dobar primjer Božje ljubavi. Njihova ljubav je obmana. Za razliku od njih Bog se unižava do najneznatnijeg pojedinca. On postaje sluga, ali ne tako da glumi i šali se, da takoreći prividno postaje najneznatniji: kao kad zakrabuljeni kralj prosjak odbacuje svoju poderanu halju ili vjetar vitla laki sokratski ogrtač. Kraljeva ljubav ipak pada pod teretom briga i obmana, gubi svoju mirnoću koja je ljubavi jednakih potrebna. Sokrat se isto tako samo pretvara da ništa ne zna, kako bi postigao jednakost s učenikom.

Svoje oko Bog ne upravlja prema pojedincu nego prema rodu, „jer nježni poriv pojedinca može biti lako slomljen poput vlati trave. Kakav li je to život, pusta ljubav i pusta briga: htjeti izraziti jedinstvo ljubavi i onda biti neshvaćen, plašiti se da svatko može biti uništen, a ipak samo na taj način u istini moći spasiti pojedinca.“ (isto, str. 35) Ako odlučimo izmjeriti Božje zadaće, zaključit ćemo da je lakše nositi nebo i zemlju od ovog podnošenja mogućosti da se ljudski rod sablazni od Spasitelja iz ljubavi.

Zato jer obličje sluge nije prividno, Bog mora trpjeti, gladovati, žeđati, umrijeti napušten, izdahnuti i napokon napustiti zemlju. Bog u obličju sluge pati kao svaka ljubav koja sve daje i niječe sebe. „Ljubav ne mijenja ljubljenoga nego sebe samu mijenja.“ (isto, str. 36) Kad bi ljubljeni zamolio Boga-slugu da promijeni svoju odluku i pokaže se drugačije, da se poštedi od muke i smrti na križu, ovaj bi ga pogledao i rekao: „Čovječe, što ja imam s tobom, odlazi odavde, Sotono.“ (aluzija na Iv 2, 4).

Isto je tako za učenika pogrešno ljubiti svemogućega koji stvara čuda. Zadatak je ljubiti onog koji se ponizio do jednakosti s čovjekom. U protivnom Bog-sluga umro bi smrknuta lica, jer ga čovjek nije razumio. Kakvo li je poniženje za besmrtnog Boga smrt, ako povrh toga nije postigao cilj da ga čovjek razumije!

Odnos unižavanja Boga na čovjekovu razinu lijepo pokazuje prispodoba sjemena koje raste u ćupu. Na kraju se ćup raspada. „Što bi se pak dogodilo da se Bog posadi u slabost čovjekovu a da pri tom ne nastane novi čovjek i novi ćup!“ (isto, str. 38) Odnos nerazumijevanja Boga i čovjeka je tako krhak i u svakom trenutku prijeti da ode u nerazumijevanje. Jer strahovi zbog krivnje mute mirnoću ljubavi. 

Zajedništvo Boga i čovjeka moguće je samo ako se čovjek putem duha preobrazi u novog čovjeka.


drazen-pavlic @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 13, 2009
Isusovo uskrsnuće u evanđeljima je opisano kao čudo. Žene koje su našle prazan grob pobjegle su u strahu i ujedno u velikoj radosti. Pohitale su javiti učenicima da je Isus uskrsnuo kako je najavio. I rimski stražari, kaže Matej, od straha pred Božjim anđelom zadrhtaše i obamriješe. (Mt 28, 1-10) Isus je svojim učenjem htio uspostaviti vjeru. Onima koji vjeruju čuda nisu potrebna, jer vjeruju. Nije riječ ni o vjeri u svemogućeg Boga, koji pomoću čuda sije strah i takoreći prisiljava ljude da povjeruju u njega. Sam Isus čudesa nije smatrao svojim glavnim adutom. Koji je onda smisao čudesnih događaja u evanđeljima?

Smisao je u skorom dolasku Kraljevstva Božjeg. Isus se čudi: ljudi prepoznaju znakove na nebu i znaju da će pasti kiša. Kad smokvina grana omekša i lišće potjera znaju da je ljeto na vratima. A ne prepoznaju znake dolaska Kraljevstva Božjega! U materijalnim stvarima smo vidoviti, a u stvarima duha slijepi. Čudesna ozdravljenja znak su da je Kraljevstvo Božje već tu, među ljudima. Kad govori o zaklinjanju, Isus poučava: „Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama.“ (Mt 5, 34-35) Nebo i zemlja su jedan stan Božji. Nevjerojatni događaji koji su normalni za nebeske razmjere sad se odigravaju i na zemlji pred očima ljudi. Zbivanja svakidašnjeg svijeta zapravo zakrivaju pogled na Boga i stoga čovjek Boga primjećuje tek kroz njegova čudesa. Kad Bog odluči da djeluje na zemlji, koja je podnožje njegovim nogama - to se ljudima pokazuje kao čudo.

Nisu li prikazi čudesa piscima evanđelja poslužili samo kao način govora o vječnim stvarima? Da bismo razjasnili problem, razmotrimo izvještaje o tome kako je Isus s pet kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi. Opis ovog čuda nalazimo u sva četiri evanđelja. Njegove ekranizacije pogrešno prikazuju kako su se nekim čudom kruhovi i ribe namnožili: vidimo učenike kako iz košara vade bezbroj cijelih riba i kruhova. To bi zaista bio prikaz neobjašnjivog događaja. Evanđelja, međutim, govore nešto drugo.

Matej kaže: „Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: 'Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.' A Isus im reče: 'Ne treba da idu, dajte im vi jesti.' Oni mu kažu: 'Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.' A on će im: 'Donesite mi ih ovamo.' I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.“ (Mt 15, 15-21)

Vidimo da Matej govori o ulomcima koji su nastali beskonačnim dijeljenjem svega dvije ribe i pet kruhova. Nisu se ribe i kruhovi nekim čudom umnažali. Mogli bismo se ovdje podsjetiti druge Isusove izreke, naime, da ne živi čovjek samo o kruhu već i o svakoj riječi Božjoj. I ta bi nas riječ mogla odvesti prema rješenju zagonetke. Čudo se dogodilo jer je Bogu sve moguće. Ako se uzdamo u Gospodina i čuvamo svoju duhovnu dimenziju, nećemo osjećati glad.

Židovska predaje poznaje slično čudotvorno umnažanje ulja. Jedna siromašna žena, kojoj je umro muž, jadala se Elizeju da je došao vjerovnik da joj uzme oba sina i učini ih svojim robovima. Elizej upita ženu što ima u kući? Ona odgovori da ima samo vrč ulja. Elizej joj reče: „'Idi i posudi od svih svojih susjeda praznih sudova, ali neka ih ne bude premalo! Zatim se vrati kući, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima i nalijevaj ulje u sve te sudove i pune stavljaj na stranu.' I ode ona od njega, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima. Oni su joj dodavali sudove, a ona ih punila. I kad se sudovi napuniše, reče ona svome sinu: 'Dodaj mi još jedan sud!' Ali joj on odgovori: 'Nema više sudova.' I ulje stade. Ona ode i kaza čovjeku Božjem, a on joj reče: 'Idi, prodaj ulje i podmiri svoj dug, a od ostatka živjet ćeš ti i tvoji sinovi!'“ (2 Kr 4, 1-7)

Čudotvorno umnažanje ulja je način kako se Jahve odužio svojim vjernim slugama. Postoji u povijesti Elizejevoj i primjer umnažanja kruha. Donio mu je jedan čovjek dvadeset ječmenih kruhova i kaše u torbi. Elizej zapovjedi da se dade ljudima neka jedu. Njegov momak odgovori: „'Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?' On odgovori: 'Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Jahve: 'Jest će i preostat će.' I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Jahvinoj.“ (2 Kr 4, 42-44) Ovo je još jedan lijep primjer kako se ne treba tjeskobno brinuti, jer Jahve zna što treba njegovim slugama i dat će koliko im je potrebno.

U sceni u kojoj je Isus nahranio pet tisuća ljudi imamo jedan novi moment, drugačiji od zgode s Elizejem. Isus je pogledao u nebo, izrekao blagoslov i počeo lomiti kruh. Ulomcima nije bilo kraja. Ova priča podsjeća na zagonetno dijeljenje prostora i vremena o kojem su govorili stari elejski filozofi. Ovo nije jedini primjer utjecaja filozofa na Isusovo učenje. Sjetimo se izreka Seneke i Epikteta i njihovih savjeta protiv tjeskobne brige. Po Parmenidu, Melisu i Zenonu kretanje tijela u fizičkom prostoru je lažno, odnosno tijelo se ne kreće nego miruje. Jer ono što se kreće moralo bi doći do polovice prostora prije nego do cilja. Sad je kraj ove polovice novi cilj i tijelo koje se kreće mora najprije doći do polovice ove polovice. I tako u beskonačnost. Sa dijeljenjem i usitnjavanjem ne može se prestati jer su prostor i vrijeme kontinuirane veličine. Svaki prostor uvijek se može podijeliti na dvije polovice i tijelo mora prijeći polovicu prije cjeline.

U drugoj aporiji o bržem trkaču koji nikad ne može dostići sporijeg, Zenon je pretpostavio istu takvu mogućnost beskonačnog dijeljenja prostora. Dok Ahil prijeđe dio puta koji ga dijeli od kornjače, ona je iskoristila vrijeme koje je brzi Ahil potrošio da dođe do njezine početne točke i već je prešla novu dionicu.Tako sporiji trkač uvijek izmiče bržemu, makar za sićušni djelić prostora.

Aristotel je ove elejske dokaze odbacio primjedbom da su prostor i vrijeme djeljivi, ali u stvarnosti ipak nisu beskonačno podijeljeni. Ahil će dostići kornjaču ako mu bude dozvoljeno da prekorači granicu pojedine dionice trkališta. U mislima mogu tvar dijeliti u beskonačno veliki broj dijelova. Ali ja to samo mogu, kaže Hegel. U zbilji tvar ne dijelim u beskonačnost. Beskonačna djeljivost se baš i sastoji u tome što ni jedan od njezinih momenata ne postoji zaista, ne događa se u stvarnosti.

Možemo zaključiti da je tako bilo s kruhovima i ribom koje su Isusovi učenici lomili i umnažali u neobično velik broj komadića. Najelo se pet tisuća muškaraca, zatim žene i djeca, a u košarama je preostalo još ulomaka! Dijeljenje pet kruhova i dvije ribe u mnoštvo ulomaka moramo shvatiti simbolički, kao što je slučaj s mnogim drugim prispodobama u evanđeljima. Dijeljenje je moguće u duhu. U stvarnosti ono se nije moglo dogoditi. Kraljevstvo Božje iščekivalo se svakog časa. Tad će se i u materijalnoj stvarnosti događati ono što je inače moguće samo u duhu.

Matej u narednom odlomku još jednom ponavlja umnažanje kruha: „A Isus im reče: 'Koliko kruhova imate?' Oni će: 'Sedam, i malo riba.' Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. A pod preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košara. A blagovalo je četiri tisuće muškaraca, osim žena i djece.“ (Mt 15, 35-39)

Broj sedam često se pojavljuje u svetim spisima. Tako se u Otkrivenju po Ivanu Isus obraća starješinama sedam maloazijsih crkava. U istom viđenju Bog u desnoj ruci drži knjigu zapečaćenu sa sedam pečata. Nitko od nebeskih stanovnika nije mogao otvoriti knjigu osim Isusa, kojeg anđeo opisuje kao lava iz Davidovog plemena. Isus Krist imao je sedam rogova i sedam očiju. Sedam rogova je obilježje velike snage. Osim ukazivanja na sedam crkvi kojima se Isus obraća, broj sedam može biti simbol savršenstva. Jer je Bog u sedam dana stvorio svijet, računajući dakako s jednim danom odmora. Dvadeset četiri starješina iz opisa Božjeg prijestolja može biti simbolika vremena koje se navršilo: otkucalo je svih dvadeset i četiri sata.

Marko o istom čudesnom događaju umnažanja kruha kaže: „A on će im: 'Koliko kruhova imate? Idite i vidite!' Pošto izvidješe, kažu: 'Pet, i dvije ribe.' I zapovijedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima. I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca.“ (Mk 6, 38-44)

Dvanaest košara simbolizira dvanaest izraelskih plemena, koje će Bog po židovskom vjerovanju uzvisiti u nebeski sveti grad Jeruzalem. Dvanaest je inače savršeni broj za narode Mezopotamije. U našem primjeru s pet kruhova i dvije ribe mogli bismo se poigrati s umnoškom od brojeva dva i pet. Deset je u pitagorejskoj filozofiji savršen broj. Pitagorejska filozofija itekako je formirala ono što zovemo duh vremena i samim time Isusovo učenje.

Pitagorejski su filozofi pod Jednim ili Monas mislili na Boga, duh, um ili kaos. Mnoštvo koje je suprotstavljeno ovom Jednom nazivali su još Dias ili materija. Idući broj je Trias. U njemu Monas dolazi do savršenstva (tijelo ima tri dimenzije). Trias je broj cjeline i čitavog svemira. Otuda se on pojavljuje u bogoslužju. Kod pitagorovaca bitak je ono prvo i jednostavno, zatim dolazi razlika ili raznolikost bića, te na kraju jedinstvo u različitosti. Tri je broj božanstva. U bogoslužju ime Boga ponavljamo tri puta. Nakon broja tri dolazi tetras. Četiri podsjeća na četiri strane svijeta. Broj četiri je savršenstvo dias, dvojstvo pomnoženo samo sa sobom ili stavljeno u jedinstvo sa samom sobom ili četvorstvo ili kvadrat broja dva, kaže Hegel u predavanjima o Povijesti filozofije. Tetraktis je djelotvorno četiri, koje Empedoklo slavi kao broj koji u sebi ima izvor vječne prirode, dakle Boga. Deset ili dekas je taj savršeni broj koji simbolizira božanstvo. Ono kao savršenstvo u sebi sadrži prva četiri broja: 1 + 2 + 3 + 4 = 10. Deset ili tetraktis je broj božanstva. Ona je korijen vječne prirode i logos univerzuma. (Hegel, Povijest filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 187-190)

Savršeni broj koji simbolizira božanstvo može riješiti sve probleme, pa i onaj kako nahraniti pet tisuća ljudi! Simbolika brojeva u svetim spisima nije jednostavna jer čas koristi pitagorejski savršeni broj, a onda opet parafrazira dvanaest židovskih plemena.

Luka o istom događaju izvješćuje: „Nato će on svojim učenicima: 'Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.' I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i sve se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.“ (Lk 9, 14-17)

Preostaje nam blagovjesnik Ivan: „Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: 'Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?' Reče Isus: 'Neka ljudi posjedaju!' A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: 'Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!' Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.“ (Iv 6, 8-13)

I tako, ako je Bog s vama, ulomaka od ribica i kruhova može biti koliko treba ili kako Ivan kaže: „…koliko hoćete.“ Ulomke su učenici marljivo sakupili u košare, jer su oni hrana od Boga: isto kao što se sakupljaju preostale hostije na svetoj misi.


drazen-pavlic @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 9, 2009

Kad je u prosincu 1941. iznad okupiranog Kopenhagena u brišućem letu proletio Spitfire RAF-a (Britanskog Kraljevskog Zrakoplovstva), od posljedica zračnog vrtloga urušio se zid biskupske palače. Pripadnik njemačkih okupacijskih vlasti je iz ruševina iščeprkao nekoliko svezaka rukopisa i knjiga, koji su pripadali pokojnom biskupu danske stolne crkve Münsteru. Biskupova ostavština igrom slučaja je došla u ruke filozofu i poštovatelju Kierkegaardove filozofije Maxu Benseu, koji je pripremao studiju o velikom filozofu. Prvo izdanje njegovog rada Sören Kierkegaard: Leben im Geist izašlo je u Hamburgu 1942.

Biskup Münster je svojevremeno izgubio živce s Kierkegaardom i isključio ga iz danske protestantske crkve. To se dogodilo nakon filozofovih drskih komentara u jednom satiričkom časopisu povodom objavljivanja inače povoljne kritike na njegovo djelo Ili-ili. Kierkegaard je tom prilikom izjavio da bi mu bilo draže da su ga takve novine satrle i upustio se u polemiku sa službenim kršćanstvom. Spis je autobiografskog karaktera i sudeći po nadnevku na dnu napisan je u godini filozofove smrti. Ovdje je otisnut u neizmijenjenom obliku.

Zovem se Sören. Rođen sam u Kopenhagenu godine 1813. Trebao sam primiti službu pastora, ali sam radije ostao neovisni pisac. Osim roditelja, koji su mi osigurali sredstva neophodna za život, izborom ili bolje reći neizborom zvanja razočarao sam i zaručnicu. Regina Olsen će možda jednom shvatiti da nisam stvoren za brak. Ne mogu svi ljudi biti dobri muževi i očevi, kao što svi ne mogu biti zaslužni junaci nacije ili vitezovi vjere. Slažem se sa Shakespeareom da je bolje biti valjano obješen nego loše oženjen. Zaista, ima toliko drugih vrijednih zadataka u životu. Život nije proigran, ako im se pristupa pošteno i s ljubavlju, premda nikad ne može biti jednak životima onih koji su shvatili i prigrlili ono najviše.

Zar sam ja manje vrijedan samo zato što dužnost nisam shvatio kao obvezu izvan mene - koja me takoreći prisiljava na određene postupke - a ne u meni? Za mene je tajna savjesti u tome da se bude istovremeno pojedinac i opći čovjek, da se hoće ono opće i apsolutno. U tome je prava vještina življenja. Ja se nisam predavao nekim svojim samo osobnim prohtjevima, recimo da postanem slavan zbog svojih knjiga ili da time postignem bilo kakav drugi efekt. Ono vanjsko ionako nije u ljudskoj vlasti i zato mi ništa ne znači. Ako svetog Pavla smijem uzeti kao uzor, htio sam biti etički pojedinac koji je svoj zadatak obavio i dobar boj bojevao i koji je svojim životom izrazio ono opće.

Ne slažem se s Hegelom da se svaka suprotnost može posredovati. Kao kad bih se ja posredovao u građanskom braku. Radije sam zadržao svoj mir i izgradio vlastito Ja. Kod Hegela je sve u kretanju i medijaciji. Ništa nije stalno. Svaki oblik biva nadmašen i nadomješten boljim. On čak dopušta đavlu da se smjesti uz Boga. Za mene Bog ili ono dobro kao takvo ima apsolutno važenje. On nije jedno dobro među drugima koje je najveće i koje se može odrediti svojim odnosom prema drugim dobrima. Ostala dobra imaju imena, ali On je najveće blago i ono Nepoznato kojem se istovremeno divim i bojim ga se. Dok klečim pred Bogom i molim se, šutim i čekam da usliša moju molbu.

U novoj spekulativnoj filozofiji bivstvujući pojedinac je stvar koja se ukida. Svaki spekulativni filozof poistovjećuje sebe s čovječanstvom, čime misli da postaje nešto beskonačno veliko, a zapravo postaje ništa. Biti nešto opće bez pojedinačnog, bez vlastitog konkretnog ja, doista je biti ništa. Mnogo je lakše apstraktno misliti nego postojati. Ja sam naprotiv postavio sebi Youngovo pitanje: „Zar je samo razum kršten? Zar su strasti bezbožne?“

Spekulativna filozofija sve ukida, pa i ono najviše. Za nju je i sam Bog posredovan čovjekom. Za mene između čovjeka i Boga postoji beskrajni ponor i razlika u kakvoći. Kategorija ponavljanja, koju tek otkrivam, ostaje u transcendenciji. Riječju, Bog ostaje Bog, a čovjek čovjek. To je ukratko ono što sam htio s naslovom Ili-ili. Čovjek izabire između dvije mogućnosti. Nema tu ukidanja i podizanja na višu razinu. Sve razine života postoje paralelno: estetička, etička i religiozna. Na pojedincu je da se u vlastitoj svijesti kreće između njih. U mladosti smo pretežno okrenuti svom neposrednom ja. Tražimo zabavu i predajemo se čulnim užicima, nastojeći izbjeći dosadu. Sve na svijetu nastojimo racionalno objasniti. U zrelijoj dobi shvaćamo da moramo ispunjavati dužnosti koje od nas traži obitelj i društvo. Tragični junak bori se i žrtvuje sebe radi dobrobiti države. U najvišem, religioznom stadiju učimo se odricati svega što smo u dotadašnjem životu smatrali vrijednim i racionalnim ciljevima, te kao pojedinci uspostavljamo osobni odnos s Bogom. Značenje religioznog stradanja baš i jest u tome da se bude mrtav za neposrednost. Danas je u kršćanstvo zalutala spekulativna zabluda, koja ukida religiozni paradoks. Ona nastoji objasniti kršćanske pojmove, čime ih vraća u estetičku sferu. Možda je i moguće razumski objasniti Isusovo učenje, ali način kako je ono došlo u svijet ostaje neobjašnjiv. Religiozni paradoks je protest protiv imanentnosti. Mišljenje živi u imanenciji, za njega je sve objašnjivo. Dok je vjera u transcendenciji i prema tome nešto stubokom drugačije.

Smatram da ima stvari u odnosu na koje nema nikakvog napretka, Hegelu usprkos. Tako svaki naraštaj u pitanjima vjere ima isti zadatak: kako da izgradi vlastiti odnos s Apsolutnim. U vjeri se od toga ne može ići dalje. To bi bilo isto kao kad bi zaljubljenom rekli da on od svoje mora ljubavi mora napredovati još dalje. On bi mogao u čudu odgovoriti da ljubi do neba i da mu je u tome sav život. Tầ on sve vidi u nekom drugom, boljem svjetlu.

Nakon završenih studija u Kopenhagenu, nekoliko puta sam boravio u Berlinu. Svim hodnicima još uvijek je odzvanjalo Hegelovo ime. On je volio predavati. U tome je vidio životni poziv. Htio je cijelom svijetu objaviti svoje misli. Za sobom je ostavio tuce epigona koji svaki dan ponavljaju njegove rečenice. Iz njihovih plagiranih knjiga izlaze nakaze bivših Hegelovih misli. Epigona ima toliko da je čak izvršena podjela na lijeve i desne. Pored njih postoje Hegelovi biografi i profesori koji izlažu njegove stavove i koji su čitav život odlučili potrošiti da bi izgovorili svaku njegovu riječ.

Kažu da je Hegel racionalista i da je to neka prednost. Ali zar nije slaboumno da se svaka strast, ganutost srca, svako raspoloženje stavlja pod hladnu vlast refleksije? Zar nije slaboumno biti tako normalan, ideja umjesto čovjeka. Ne! Spekulativni filozof nije savitljiv, slab i popustljiv kao mi drugi, koji su izgubljeni i gube sebe! On je uvijek budan, svjestan, nikad mutan ni sanjar! Njegov stav i nije neka prednost. On je živ zazidan u svojoj ličnosti.

Mene zanima dijalektička borba u kojoj se izuzetak probija u općenitost. To je složeni proces u bezbroj tonova u kojem se izuzetak treba pokazati kao opravdan. Jer neopravdan izuzetak prepoznaje se po tome što želi zaobići ono opće. Opće je puno gnjeva i nestrpljenja zbog spektakla koje mu priređuje izuzetak. Ipak, općost se raduje izuzetku, kao što se nebo više raduje grešniku koji se pokaje, nego devedeset devetorici pravednika (Lk 15, 7) Ako izuzetak ne može izdržati pritisak općeg, on pogiba. Kao što pogiba grešnik koji nije mogao izdržati bol i kajanje. Održava se samo energičan izuzetak koji onom općem sebe uspije objasniti kao sliku njega samoga. Izuzetak objašnjava općenitost i samoga sebe. Ako želimo shvatiti općenitost, moramo se ugledati na izuzetak. On sve pokazuje jasnije nego sama općenitost.

Ne znam da li sam dobro shvaćen. Htjedoh izraziti svoj umor od vječnog brbljanja o općem, koje neumorno ponavljaju hegelovci. Kako je opće bljutavo bez izuzetka! Općost nismo u stanju strastveno misliti. Mi na nju mislimo s olakom površnošću. Naprotiv, izuzetak tu istu općenitost pomišlja s energičnom strastvenošću. Pjesnik u kojeg se premetnuo mladić u mojoj priči je u odnosu na ćudoređe jedan takav izuzetak.

Moji su me roditelji strogo kršćanski odgojili. Nisu mi kao drugoj djeci pričali o malenom Isusu i anđelima. Pokazivali su mi sliku Raspetoga. Pitao sam oca zašto tako ružna slika stoji pored tolikih lijepih. Odgovorio mi je da je to Spasitelj. Na osnovu te slike stvorio sam predodžbu o Isusu koja me pratila čitavog života. Zbog te sam se predodžbe još kao dijete osjećao poput starca. Bio sam duboko ganut zbog činjenice da je Bog mogao dopustiti da strada netko tako nevin i pravedan, koji sasvim sigurno ni sa kim nije mogao doći u sukob niti ikome nanijeti bol. Shvatio sam da svijetom vladaju laž, niskost i nepravda.

Kasnije, već kao mladić, pitao sam se kako to da su se ljudi usudili slikati Spasitelja i promatrati tu sliku kao umjetničko djelo, a nije im palo na pamet da sami postanu slika koja liči na Njega. Sâm sam nastojao da mu nalikujem, ukoliko ljudsko biće može sličiti Bogu.



Moje knjige potpisao je izmišljeni pisac. Nisam htio da mi one priskrbe publicitet. Ne osjećam se dobro kad sam u središtu pažnje. Tad me preplavi sram i ja se osjećam zaslijepljeno, kao da me sa svih strana gleda neko veliko oko.Više volim pristupiti sa strane.
Sām sam platio izdanja vlastitih knjiga, jer ne želim da moja umovanja bilo kome uzrokuju financijski gubitak.

Moje će misli neko vrijeme poslije moje smrti ostati zarobljene u danske riječi. Danci će jednog dana ipak biti zahvalni mom imenu, jer sam njihov jezik uveo u svijet filozofskih jezika. No, unatoč stanovitoj jezičnoj barijeri, moja će kritika kad-tad sustići probleme koje je naciljala.

Volim započeti s nekim motom, koji naizgled potpuno odudara od teme. Ne stoga što želim ostati tajnovit i omesti čitatelja u tome da me razumije. To bi bila nečasna nakana. Uostalom, teško je razumjeti drugog čovjeka. Svatko je svijet za sebe. Ja uostalom ne pucam na to da budem u pravu. A najmrskije mi je drugima podvaljivati moje mišljenje. Smatram da ništa ne može drugome biti nevažnije od toga što ja mislim. Imati mišljenje za mene je kako previše tako i premalo. To pretpostavlja sigurnost i blagostanje, sređen život, ženu i djecu. Ja sam, kao što već rekoh, odustao od kućanske sreće i građanskog ugleda. Predmet sam podsmjeha i izrugivanja, iako će me jednog dana nakon moje smrti cijeniti zbog mojih knjiga. Sâm predstavljam izuzetak kao nesretni pjesnik iz moje knjige. Flavije Filostrat je napisao: „Kod divljakuša cvjetovi lijepo mirišu, kod pitomog drveća plodovi.“ Ljude koje je društvo s uspjehom pripitomilo poštuju zbog njihovih plodova: uspješnih karijera, lijepo odgojene djece, čednih ženica. Mene samca i divljakušu jednom će cijeniti zbog cvjetova misli koje
sam zapisao u svojim knjigama.

Moje mišljenje ostaje moja stvar, a onaj kojem ja služim ima kredibilitet koji ne ovisi o ljudskim mnijenjima. Taj je kredibilitet drugačije vrste od onog kojeg bankari traže od zajmotražitelja. Zato mi nije namjera naturati svoje mišljenje. Ja želim čitatelja naprosto natjerati da razmišlja. Tko me želi razumjeti, mora najprije uvježbati odbacivanje jednog dijela svog uobičajenog toka misli. Jer u protivnom problemi koje razmatram za njega uopće neće postojati.

Ipak ću u ovome Post scriptumu sasvim direktno objasniti do čega mi je bilo stalo. Iako sam svjestan snage svojih knjiga, često se pitam da li je vrijedilo žrtvovati običnu ljudsku sreću za nauku? U trenucima slabosti pitam se smije li čovjek svoju glavu dati za istinu? Moje glavno djelo svakako je Strah i drhtanje. Suvremenici i ne slute koliko je to ozbiljna knjiga. Istina njezinih misli tek će doći na vidjelo. Za naslov su me nadahnule riječi kojima apostol opominje Efežane: «Sluge, slušajte gospodare svoje po tijelu, sa strahom i drhtanjem, u prostoti srca svojega, kao i Krista.» (Ef 6, 5) Tko ima snage da se ugleda na Joba ili oca Abrahama i da bespogovorno sluša Božju volju, njemu će život višestruko vratiti svoje plodove. I sām sam nastojao biti jedan takav sluga Božji.

Meni je ipak najdraža knjiga Ponavljanje. Fabulu sam zamislio kao prepisku nesretno zaljubljenog mladića i spisatelja koji je već zreo čovjek. Oba lika zapravo predstavljaju mene samoga. Jednom kao neiskusnog mladića kojem virovi života prijete da ga udave, drugi put kao iskusnog čovjeka koji sve znade promatrati sa sigurne udaljenosti. U jednom trenutku mladić kaže tom čovjeku da ga posjećuje jer mu treba povjerenik. U njegovoj blizini može glasno razgovarati sa samim sobom. Jasno je da je razgovor između njih dvojice zapravo moj razgovor sa samim sobom.

Tako sam već kroz protagoniste knjige naznačio osnovnu misao, bolje rečeno dvojbu kojom se ona bavi: ima li nekog ponavljanja i jednoličnosti, ili se život sastoji od stalnih novosti i iznenađenja. U svojoj zaljubljenosti mladić je gotovo izgubio glavu. Nije vidio ništa oko sebe. Hodao je gore-dolje, jer nije imao mira da sjedne. Toliko je bio zaposlen sam sa sobom. Na kraju se spasio tako što je počeo pisati pjesme.

Djevojku je oslobodio obveze koju je stvorila njegova ljubav, jer je smatrao da nije sposoban za stvarnu vezu. Već prvih dana zaljubljenosti mladić se sjećao svoje ljubavi. U svojoj svijesti on je opisao čitav krug raspoloženja koja se imaju dogoditi. Završio je s čitavim odnosom i prije nego je on stvarno počeo. On je preskočio život. Ipak je izveo zaključak da se isplatilo proći kroz ljubavnu patnju, jer je na ivici života i smrti i kroz kušnju ponovno zadobio svoje ja. Njegov je duh sazrio. Mlada djevojka bila je samo povod koji je u njemu probudio pjesničku žicu. Ona ga je učinila pjesnikom. Kako je vrijeme protjecalo, on je svoju draganu nadrastao i odbacio. Više mu nije bio potreban stupanj na koji se popeo. Pjesnička duša je ipak nesretna. Pjesnikov se duh ne može uzvinuti do vječne istine. On se raduje slikama vječnosti koje se ogledaju u oblacima. Pjesnik je svjestan svojih ideala, ali je morao pobjeći iz svijeta da bi im se radovao. On nije sposoban živjeti svoje ideale i voditi istovremeno sasvim običan život, da ima obitelj, posao…

Knjigu sam započeo sporom Elejaca i Diogena iz Sinope, o kojem Aristotel izvješćuje u svojoj Metafizici. Elejci su poricali kretanje, a Diogen je šutke nekoliko puta gore-dolje prošetao misleći da je to dovoljno da ih pobije. Međutim, Parmenidova i Zenonova ideja koja se tiče osobina fizičkog prostora i vremena mnogo je dublja od ove Diogenove dosjetke. Ako primjerice stupimo dva koraka naprijed i zatim se vratimo dva koraka nazad, mi smo u stvari ostali na istome mjestu. Naše kretanje je prividno i možemo zaključiti isto što je zaključio Zenon, naime da istinskog kretanja u svijetu mnoštva nema.

Ono što ja krstim riječju ponavljanje Grci su mislili pod sjećanjem. Sokrat je učio da je čitava spoznaja sjećanje duše na boravak u svijetu ideja, jer je svaka stvar u prirodi samo odraz svoje idealne biti. Ja učim da je čitav život ponavljanje. Da odmah bude jasno, može čovjek uporno trčati za novostima i zanimljivostima i tada za njega nema ponavljanja jer je sve uvijek drugačije. Takav čovjek nalikuje dječaku koji juri leptire, a stvarni život mu uvijek izmiče. Čovjek koji poznaje ponavljanje, naprotiv, diže se na prste da bi krišom gledao ljepote svijeta, jer poznaje svijet i mirno kroči naprijed svojim putom. On poznaje život i znade što se može dogoditi. Ta nitko ne bi htio biti prazna ploča u koju vrijeme upisuje uvijek neke nove znakove ili natpis koji svjedoči o nekom prošlom događaju.

Ja volim biti sam sa sobom. Samoća rađa šutljivost, a samo šutljiv čovjek ima snage za akciju. Šutnja je mjerilo snage za rad. Ako netko u trenucima velikog bola izjavi da će se ubiti, možemo biti mirni, jer on to neće učiniti. Čovjek brblja samo o stvarima za koje mu nedostaje samouvjerenosti i o akcijama koje neće poduzeti. Ako je tko iskreno nešto odlučio, neka o tome šuti. Ne vrijedi se razbacivati obećanjima. Dovoljno je staviti prst na usta i učiniti. Tko je odlučan, taj šuti. Tako sam i sâm godinama živio. Razgovarao sam sa sobom, s Bogom i slikom Raspetoga. A onima koji ne znaju biti sami i uvijek žele biti u žiži događaja poručujem da ih događaj dana tjera pred sobom poput piljevine. Iako zamišljaju da oni love događaj.

U odnosu na grčku ideju sjećanja moram reći da je ponavljanje kretanje u suprotnom smjeru. Ono čega se sjećamo već je jednom bilo, dok se ponavljanje takoreći unaprijed sjeća. Mi unaprijed znamo što nas može zadesiti, jer smo shvatili svrhu života. Tko zna zauzeti odstojanje prema dnevnim novostima, njega ništa ne može iznenaditi. On se zna odreći svega, modernim filozofskim rječnikom reklo bi se «apstrahirati» od svega. Vitezom vjere nazvao sam čovjeka koji se zna uzdići iznad svakodnevnih tjeskoba, ponovno se spustiti na zemlju i pri tom spremno odmah u prvom koraku čvrsto zakoračiti tlom. On se veseli životu u svakom njegovom trenutku.

Odmah na početku čitatelju sam predložio moguće rješenje zagonetke, kazavši da će se po završetku krstarenja životom pokazati imamo li hrabrosti da shvatimo da je život ponavljanje i da se tome radujemo. Tu sam ostavio jednu zagonetnu rečenicu, koju ću sada objasniti.
«Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti, nikada neće živjeti.»
Elejci su dokazivali da nema istine u mnoštvu oblika prolaznog fizičkog svijeta, koji je u suprotnosti s onim Jednim, nepromjenljivim i vječnim. Meni je stalo da pokažem da je neophodno potrebno kretanje koje svaki pojedinac mora znati izvesti u svojoj svijesti: iz straha i drhtanja opstanka, iz svakodnevne brige za život svoje obitelji, iz obzira prema mjerilima sredine, uzdići se kao osoba u sferu onog vječnog i istinitog u kome zaista nema kretanja i gdje je uvijek sve isto. A to je moguće pomoću vjere. Onaj tko zna da će jednom umrijeti, dapače da je smrt od početka na putu zajedno s njime, taj zna iskoristiti radosti svakog trenutka. Stoga sam rekao da doista živi tko je izabrao ponavljanje.

Mislim da je Bog stvorio svijet zato što je želio ponavljanje. Ono vječno mora se zbiti i u prolaznosti. Vječnost nam kao putokaz sjaji već u vremenitosti. Trebamo se ugledati na Boga i poželjeti zbilju, kao što je On želio kad ju je odlučio stvoriti. Da je Bog slijedio lake planove nade odgodio bi stvaranje u neizvjesnu budućnost. Mogao je sve što je zamislio također opozvati i sačuvati u sjećanju. Po uzoru na Božju odluku u pogledu stvaranja svijeta i mi u zbilji života moramo pregrmjeti naše kušnje i reći životu tisuću puta Da!

Ne slažem se s mišljenjem da je Bog stvorio čovjeka da bi spoznao samoga sebe. Kad bi bilo tako, kakvu bismo razliku između Boga i čovjeka mogli navesti?

Vjera i ljubav imaju puno zajedničkog. U oba odnosa čovjek prvo gubi sebe, da bi se zatim ponovno zadobio. Moguće je dakako da ta igra završi tragično, da se čovjek u ljubavnoj patnji potpuno izgubi. U svom mladenačkom dnevniku rekao sam da je sretna jedino ljubav u sjećanju. Dakako, jer se događa samo u svijesti pojedinca i nije joj potrebno sudjelovanje druge osobe. Možda je moj stav bio odviše pesimistički? Možda je tome tako zbog strogog odgoja kojem sam bio podvrgnut i koji je u moje grudi usadio osjećaj krivnje? Ipak, sjećanje započinje gubitkom, jer je nešto bilo a sad više nije. Zato sjećanje više nema što izgubiti. Tu život može proći kroz prste.

Mladić mora pronaći neki drugi vid života, dodatnu životnu snagu kako bi smrt preobrazio u život. Pod smrću ovdje mislim na prolaznost. Svaki trenutak je grobar prethodnog. Samo ako pomislimo na vječnost, mi smo tu stalno prisutnu smrt preobrazili u život. Na to sam mislio kad sam rekao da se sadašnjost i budućnost spore u jutru ljubavi, kako bi dobili vječni izraz. Vječnost iz budućnosti povratno struji u sadašnjost. Unaprijed se sjećam vječnosti, onog što me samog kao svrha života čeka na njegovom kraju. Kad mi to polazi za rukom, doista živim. Iduće godine sam u jednom predgovoru jasnije zapisao ovu moju zadnju misao. Imam samo svoj život, sve je ostalo izvanjsko i prolazno. Jedino se sa svojim životom mogu šaliti, sa tuđim mi to nije dopušteno. Ne sudjelujem u veseljima ovoga svijeta i ne izlazim na ples. Moja je plesačica misao o smrti.

Možda jednom netko shvati što sam htio reći. Danas sa žaljenjem mogu reći da sam okružen krajnjim nerazumijevanjem mojih knjiga. Ljudi čak ne razumiju moju žalost koju rađa to njihovo nerazumijevanje. U sukob s danskom crkvom nisam ušao iz svjetovnih razloga, recimo da bih pokazao nadmoć u stvarima mišljenja. Naprosto više nisam mogao podnijeti da se smisao Isusove pojave i nauka tako pogubno iskrivljava. Od izvanjskih obreda kakvi se uglavnom prakticiraju vjernik ne dobiva ništa. Na žalost nisam mogao drugačije, jer s vječnim stvarima nema pogađanja. Svi, čak i biskup Münster, znaju da imam pravo. Isto tako svi znaju da mi ne daju za pravo. To znam čak i ja sam.

Svoje knjige više ne mogu vratiti u sebe. One su napisane i predane sudu javnosti, kao kamen koji je već izletio iz ruke. Ja sam bacač kamena o kojem govori Aristotel i koji nakon izbačaja više nema vlast nad njime. Valjalo je razmisliti prije bacanja. Nadam se ipak da je jedan od njih postao meteor koji je iz prolaznog trenutka – kakvi su uostalom svi trenuci - odletio u vječnost.

Govornici, pjesnici, prozaisti, lađari, pozivatelji na pogrebe, junaci i kukavice slažu se da je život rijeka. Još je Heraklit rekao da se ne može dvaput zagaziti u iste vode. Sve u životu prolazi kao riječne vode. Moguće je prepustiti se struji, da stvari idu svojim tijekom.
Ja dodajem da je život poput poštanskog roga. Na rogu nije moguće proizvesti dva ista tona. Onaj tko ga stavi na svoje usne, nikad neće skriviti neko ponavljanje. Poštanski rog na mome stolu podsjeća me na značenje života. Ne moram nigdje putovati. Putujem brže nego vlakom ako sam mirno sjedim u svojoj sobi. Prolaze doba čovjekovog života i svako krije u sebi neku zabludu. Mladost se nada i žuri za nečim što još nije tu. Muževna snaga teško nogama udara po tlu, ne uviđajući da je sve iluzija. Tko je naprotiv shvatio da je život kao rijeka koja se gubi u moru, što se nikada ne može ispuniti i preliti preko ruba, taj uistinu živi. To je igra života kojoj nitko nije vidio kraj. Život se ne vraća isto kao i novac. Od mrtvih se nitko nije vratio. Smrt može okovati, život ne. Smrt je uvjerljiva, a život prolazi.

Zato zaključujem da ponavljanja ima samo u duhu, ne i u stvarnom životu koji nam kao pijesak curi kroz prste. Jednom je moj sluga, ne pitajući me za dopuštenje, premjestio sav namještaj i nemalo me iznenadio. Poludio sam i on je brzo svaku vratio na svoje mjesto. Opet je monoton i jednoličan red zavladao u čitavom domaćinstvu. Sve nepomično bilo je na svom mjestu, a što se moglo kretati hodalo je uhodanim smjerovima. To se odnosi na zidni sat, kao i na slugu i mene samoga. Odmjerenim korakom hodao sam tamo amo.Već otprije sam znao da ponavljanja nema. Ipak sam nastojao uspavati svoj dar zapažanja, da bih postigao jednoličnost koja će me ošamutiti i odvratiti od zabave. Tako je prilikom iskapanja Herculanuma i Pompeja sve nađeno na svom mjestu. Prodor lave skamenio je pokrete i zaustavio bujicu života u jednom hipu. Da sam ja živio u to vrijeme i mene bi arheolozi našli u jednoj od odaja kako šećem gore-dolje.Kretao sam se svojom sobom u točno određeno vrijeme, kao car Domicijan koji je svakodnevno satima hvatao muhe. Trudio sam se živjeti tako da zaboravim svijet i da svijet zaboravi mene.

To je za mene izlaz iz nepodnošljive situacije. Stavio sam prst u život i osjetio sam miris ništavila. Pitao sam se gdje sam i tko me u sve to uvukao? Postao sam učesnik zbilje i onaj koji me tu postavio sad se povukao. Zar se nije mene moglo pitati hoću li sudjelovati? Zar to nije stvar dobre volje? Ako već svi trebamo igrati neku ulogu, zar ne bi trebali imati dirigenta? Zar njega nema? Kome da se obratim sa svojom jadikovkom? Od mojih suboraca nitko nema vremena da me sasluša. Svi su zaokupljeni svojim brigama. Jedino prema nebu mogu vikati, jer Bogu to ne smeta. Pa on ima grom da mi odgovori i zagluši moje vapaje. Zašto se u životnoj debati i moje pitanje ne bi moglo razmotriti? Poznavatelji života kažu da ga treba prihvatiti takvog kakav jest. Zar ne bi prije toga trebalo saznati kakav je? Evo kakav! Stvarnost postaje samo sjenka, pored istine moje duhovne stvarnosti.

Ja suprotno od Hegela mislim da je svijet bezuman. Zato ga treba prihvaćati s jakom dozom ironije. Ništa u životu ne treba shvaćati previše ozbiljno. Ono što se već dogodilo ne možemo promijeniti, a o budućim događajima ne znamo ništa osim činjenice da je kraj izvjestan.

Kobenhavn, ožujka 1855.

(u ovom radu prepoznaju se misli i riječi koje je Kierkegaard rabio u svojim djelima: Ponavljanje, Strah i drhtanje, Filozofske mrvice, Brevijar i u još nekim drugim.)
drazen-pavlic @ 08:03 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 8, 2009
POTRAGA ZA SMISLOM

Potraga za izvornim Isusovim naukom bila je Tolstoju priprema za dohvaćanje vlastitog smisla života. U pedesetoj godini života, na rubu samoubojstava, postavio je sebi pitanje koje leži u duši svakog čovjeka i bez kojega je život nemoguć: «Što će biti od toga što ja radim danas, što ću raditi sutra – što će biti rezultat čitavog mojeg života?» Pitanje može glasiti i ovako: «Postoli li u mom životu takav smisao koji ne nestaje s neizbježnom smrću?» S tim pitanjima Tolstoj se mučio niz godina. Tek je u Ispovijedi došao na prag odgovora. Empirijske znanosti, na čijem se kraju nalazi matematika, i teorijske (misaone) znanosti, uključujući metafiziku, nisu nudile zadovoljavajući odgovor. Čim bi se u Tolstojevoj duši pojavilo pitanje (smisla) života, sve teorije bi se rušile kao kule od karata. Prirodne znanosti davale su točne odgovore, ali nisu doticale problem. Filozofija, psihologija, biologija i sociologija svaka su na svoj način davale odgovor na pitanje života. Pojedini mislioci iznosili su misli na nejasan način, puni uvjerenja da konačno rješavaju probleme. Prirodne znanosti govorile su da je čovjek slučajni spoj čestica koje uzajamno djeluju. One se drže neko vrijeme, ali će se jednom prekinuti. Čovjek je slučajno slijepljeno klupko. Mislioci kao Schopenhauer, Buda, Solomon samo su dodatno na njega prenosili svoje razočarenje životom.

Kad rješenje zagonetke nije pronašao u znanostima, okrenuo se životu. Uvidio je da ljudi pronalaze uglavnom četiri izlaza iz užasnog položaja u kojem se nalaze. Izlaz neznanja svojstven je mladim ili glupim ljudima. Drugi izlaz je epikurejstvo. Ono uči: koristi blaga koja ti leže na raspolaganju dok možeš! Tog zaključka drži se većina. Moralna ograničenost daje im sposobnost zaboravljanja. Zbog ograničenosti mašte ne vide neizbježni dolazak bolesti, starosti i smrti, koji će uništiti trenutačna zadovoljstva. Treći izlaz je izlaz sile i energije. Čovjek uništava život jer je shvatio da je on zlo i besmislica. Četvrti je izlaz slabosti. Iako shvaćaju besmislenost života, ljudi produžuju život, jer nemaju snage završiti s obmanom i ubiti se. Tolstoj je pripadao zadnjoj grupi, ali se iz nekog razloga još nije ubio.

Kasnije je shvatio da se nije ubio jer je u isto vrijeme s razumom u njemu radila i svijest o životu. Ta ga je sila napokon izvela iz očajnog stanja. U stvari samo uzak krug njemu sličnih ljudi nije shvaćao pitanje života. Zatim je pogledao obične ljude iz naroda i shvatio je da su oni sretni i da, unatoč svojoj neukosti, razumiju smisao života. Očito narod nije bio tako glup. Tolstoj je shvatio da smisao života ne treba tražiti kod ljudi sličnih njemu koji se žele ubiti, nego kod milijardi ljudi koji su od početka života na planeti živjeli i danas žive i raduju se životu. Dapače. Oni svojim radom nose teret svojeg života i života plemića. Ogromne mase ljudi koje čine čovječanstvo smisao prepoznaju u području ne-razumskog znanja kojeg čini vjera. To je ono znanje koje je on u svojoj mladosti odbacio kao nerazumno: Bog, stvaranje u šest dana, đavoli i anđeli, ukratko sve što nije mogao prihvatiti sve dok nije sišao s uma. No, tim uvidom njegov zadatak nije postao nimalo lakši. Kako prihvatiti zahtjeve vjere, naime, da se zbog shvaćanja smisla života valja odreći razuma? Upravo taj isti razum zahtijeva smisao!

Iako nigdje nisam našao potvrdu da je Tolstoj čitao Kierkegaarda, čija su djela nastala četrdeset godina prije Tolstojeve Ispovijedi, on izriče iste misli koje je mislio danski filozof. Zahtjev beskonačnog odreknuća od razumnih rješenja čine jednu od temeljnih okosnica Kierkegaardovog djela. (Od filozofa koji su mu pomogli shvatiti dubine božanstva Tolstoj spominje tek Kanta.)

U nastavku svojih traganja Tolstoj je na razne načine oblikovao temeljno pitanje: radi čega bi on trebao živjeti? Ili rečeno na drugi način: što će stvarno i neuništivo ispasti iz njegovog stvarnog i uništivog života? U jednom trenutku shvatio je da odgovor nije moguće naći, jer je njegovo pitanje tražilo objašnjenje konačnog beskonačnim! Kad se pitao kakav je vječni smisao njegovog konačnog postojanja, on je uvijek izjednačavao konačno i beskonačno. Tek vjera objašnjava odnos konačnog i beskonačnog. Odgovor na pitanje kako treba živjeti sada je glasio: u skladu s Božjim zakonom. Postoji li smisao kojeg smrt ne uništava? Da li je to sjedinjenje s Bogom? Sve do sada on je pripadao manjini koja nije razumjela da ogromnoj većini ljudi upravo vjera daje sposobnost da žive! On i dalje nije znao kako se pomiriti s nerazumnošću vjere, ali je morao prihvatiti činjenicu da ona ljudima daje sposobnost življenja. Jednako kao mladi Wittgenstein u apsurdnoj situaciji na austrijsko-ruskoj fronti 1914.

Spomenimo kao poveznicu temu apsurda vjere, koju danski filozof Sören Kierkegaard analizira na slučaju biblijskog oca Abrahama. Tolstoj kaže: osnovna obilježja vjere su svugdje i uvijek ista. Kierkegaard kaže: svaki naraštaj suočava se s istim problemom apsurda vjere i svaki ga mora za sebe razriješiti. Tu nema povijesnog napretka (unatoč Hegelu i marksizmu). Tolstojev odgovor na ono ključno pitanje sada je glasio: vjera konačnom postojanju čovjeka daje beskonačni smisao. Ana Konstantinovna Lomunova doktor je filoloških znanosti i autor niza znanstveni radova o Tolstojevom životu i stvaralaštvu. U eseju Duhovna potraga L. N. Tolstoja ona kaže da je Tolstoj svoj duhovni razvoj podijelio u tri faze, a svaka je imala svoje vrijednosti: osobne, društvene i božanske. Pred kraj života o epohama svojega života u svoj dnevnik je zapisao: «Čovjek prolazi kroz tri faze, a ja trenutno živim u trećoj. Prva faza: čovjek živi samo za svoje strasti; hrana, piće, veselje, lov, žene, sujeta, ponos, i život je pun. Tako je bilo i sa mnom do trideset godine…do prvih sijedih vlasi…zatim se pojavio interes za dobro ljudi, svih ljudi, čovječanstva…taj interes je utihnuo u prvo vrijeme obiteljskog života, no zatim se opet pojavio s novom, strašnom silom…Sva moja religiozna svijest se usmjerila na postizanje općeg dobra. Sada osjećam slabljenje tog nastojanja: ono ne ispunjava moj život…njegova osnova je služenje Bogu.» (Ispovijed, str. 8) Podjela sasvim odgovara Kierkegaardovim stadijima u čovjekovom životu: estetičkom, etičkom i religioznom.

Ruski grof je shvatio da vjera nije samo praznovjerje i izvješća o čudima, nije samo odnos čovjeka i Boga, nije samo bezuvjetno slaganje s onim što je o svetim sakramentima i ritualima netko čovjeku rekao. Vjera je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečega treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvaća iluziju konačnog, čovjek mora vjerovati u beskonačno. «Bez vjere nije moguće živjeti“. (isto, str. 60) Sad je Tolstoj mogao odgovoriti: «Što sam ja? – dio beskonačnog. Pa već u te dvije riječi leži čitav problem.» (isto, str. 61) Nije moguće da su si ljudi taj problem postavili tek jučer. Postavljali su ga oduvijek. Samo je nekolicina ljudi sličnih njemu ta pitanja podvrgavala kritici razuma i stoga nije s njima mogla izaći na kraj. Shvaćanje beskonačnog Boga i božanske prirode duše izvedene su iz povijesne daljine života čovječanstva, a Tolstoj i njegovi bekrije odbacili su rad čitavog čovječanstva i htjeli sve shvatiti sami. Njihova oholost ih je uništila.

Tolstoj je konačno shvatio: «Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – netko tim životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvaćanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju - raditi to što od nas traži.» (isto, str. 68)

Sve do tog trenutka Tolstoj nije vidio da čovjek mora živjeti u skladu s onim što misli i vjeruje. Tolstoj kaže: «Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života.» (str. 67)

Na tragu tih misli je Tolstojev Olenjin u romanu Kozaci zaključio da je smisao života u životu za druge. To Tolstojevo rješenje odgovaralo je drugom životnom stadiju. Jednoga dana on je u samoći šume u podnožju Kavkaza doživio «obasjanje». Odmah po povratku u selo mladom kozaku Lukaški poklonio je konja. Na ovom mjestu Ispovijedi Tolstoj kaže: «Čovjek mora graditi život ne samo za sebe, već za sve ljude.» (isto, str. 68). Grof Tolstoj se u zadnjoj «epohi» svog života posvetio radu za čovječanstvo. Pravoslavlje je odbacio jer je učilo da treba mrziti pripadnike drugih vjeroispovijesti, jednako kao katoličanstvo i protestantizam. Nakon Tolstojevog izopćenja iz crkve, u Jasnu Poljanu hrlile su rijeke običnih ljudi i intelektualaca, ne bi li uz njegovu pomoć lakše dovršili vlastitu potragu za smislom života. Sam Tolstoj pisao je Gandiju u Indiju, nadahnut njegovom mirotvornom politikom nenasilja.

SMISAO ŽIVOTA NALAZI SE U SADAŠNJOSTI

U nastavku ću objasniti u čemu se sastoji smisao života koji je Tolstoj prepoznao u Isusovoj molitvi Očenaš. U Evanđelju Tolstoj kaže da je obmana vremena u prošlosti i budućnosti, a pravi život je izvan vremena i nalazi se u sadašnjosti, u ovom trenutku (Tolstoj, Jevanđelje, Metafizika, Beograd, 2004, str. 11) To je smisao ključnog retka Očenaša: «…kruh svagdašnji daj nam danas.» Tu formulu on će upotrijebiti u finalu pripovijetke Smrt Ivana Iljiča (1884-86.), u kojoj je glavni junak na samrti prestao analizirati svoj prohujali život i konačno našao smirenje: „On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – Odjedanput progovori on glasno. 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka se nije izmijenilo. Za prisutne pak njegova agonija produljila se još dva sata.“ (Smrt Ivana Iljiča, Svjetlost, Sarajevo, 1964, str. 81)

Ipak, kako da razumijemo tu pouku? Što znači život sada i ovdje? O toj temi je raspravljao Sören Kierkegaard na početku Ponavljanja. On kaže da svatko zna kako je Diogen iz Sinope pobijao Elejce i njihovu tvrdnju da u fizičkom svijetu nema kretanja: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 5) Kierkegaard je filozof egzistencije. Kakvog smisla ima kad mislilac XIX stoljeća u svojoj knjizi podsjeća na tvrdnje grčkih filozofa iz V stoljeća prije Krista?

Zenonov dokaz o tome da strijela koja leti zapravo miruje zasniva se na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Naredno obilježje koja je Zenon uočio je da su prostor i vrijeme kao karakteristike fizičkog svijeta relativni. Svako 'sada' uvijek se nalazi u nekom odnosu s nekim 'ovdje'. Mi uvijek uspoređujemo dvije točke prostora ili vremena. Da bismo točno utvrdili koja točka se kreće a koja miruje, trebali bismo uvesti treću točku. Koliko puta nam se učinilo da se krećemo, dok kola tramvaja u kojem sjedimo zapravo miruju, a kreće se tramvaj koji paralelnim tračnicama ide u suprotnom pravcu! U studiji o Zenonu u svojoj Povijesti filozofije Hegel kaže da je Zenon točno uočio relativnost prostora i vremena: „Ako odem dvije stope naprijed i dvije stope nazad, - nalazim se na istome mjestu; bez obzira na to što sam išao četiri stope, ja se ipak nisam pomakao s mjesta. Kretanje je dakle ništavno. Jer tu kretanjem naprijed i kretanjem nazad nastaje suprotnost koja se ukida.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983, str. 239)

Vrijeme i prostor u navedenom primjeru možemo zamisliti kao dva paralelna pravca. Oba pravca možemo podijeliti u beskonačno mnogo točaka. Tako je vrijeme niz 'sada', a prostor niz 'ovdje'. Jedan 'ovdje' gornjeg pravca uvijek je u paru s jednim 'sada' donjeg pravca. Ako gledamo na taj način, jasno je da strelica koja leti zapravo miruje: svaki 'sada' njezinog leta miruje u odnosu na svaki 'ovdje' koji joj je par. Promatrač sa strane dakako uviđa da strelica leti, jer je on smješten u trećoj točki. Upravo stoga mi možemo opovrgnuti ovaj dokaz tako što ćemo reći da je put strijele od luka do mete ipak kontinuiran. To je točno, ali time nismo umanjili drugu istinu, naime da je moguće taj put (ili vrijeme) podijeliti u beskonačno mnogo djelića. Vrijeme u fizičkom prostoru je proturječno: ono je istovremeno kontinuirano i punktualno.

Ljudski život može se shvatiti kao let strijele od rođenja do smrti. Život je kontinuitet, ali je također sastavljen od čitavog niza trenutaka. On nastaje i nestaje u jednom trenutku. Po Zenonu, to je proturječnost. Ne može se pomiriti isprekidanost i cjelovitost ljudskog života. Svaki čovjekov trenutak je jedno 'sada'. Ako živimo uvijek u nekom 'sada', onda vrijeme za nas ne teče. Zato je Wittgenstein mogao uzviknuti: „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tad vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“ (Tractatus logico-philosophicus, V. Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185)

Vratimo se Kierkegaardu. On opisuje kretanja koja čovjek mora izvršiti u svojoj svijesti. Tu se ne radi o letu strijele kroz fizički prostor, nego o duhovnim kretanjima koja se odvijaju između estetičkog, etičkog i religioznog stadija života. Jedno osobito kretanje je kretanje vjere. Njime napuštamo etički život (društvene i općeljudske vrijednosti, kako bi rekao Tolstoj) i kao pojedinci se posvećujemo odnosu s Bogom. Čovjek se u određenom času mora odreći materijalnih dobara i zdravog razuma i posvetiti se vječnim pitanjima. To može biti samostansko kretanje ili kretanje jednog filozofa zanesenjaka. Nakon tog kretanja, valja se vratiti u konačnost. To je kretanje suprotno od samostanskog kretanja. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (u: Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979, str. 38) U svojoj knjizi Ponavljanje Kierkegaard razlikuje tri vrste kretanja: sjećanje, nadu i ponavljanje. Ono čega se sjećamo bilo je i povratno se ponavlja. Sjećanje je odbačeni komad odjeće koji smo prerasli. Nada je dražesna djevojka, novi komad odjeće koji je krut i neudoban. U mladosti se nadamo, u starosti se sjećamo, a za ponavljanje nam je potrebna hrabrost života. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja. Toliko o vezi Elejaca, Kierkegaarda i pojma kretanja. Iz njega smo izvukli poučak o vrijednosti onog 'ovdje' i 'sada'.

U našoj osjetilnoj predstavi život ima svoj tijek, on je vremenit i konačan. Mi znamo da će jednoga dana nastupiti smrt, čime će strijela doći do svoga cilja. Tolstojev junak Ivan Iljič je u trenutku smrti pronašao smirenje i sreću osjetivši blaženstvo sadašnjeg trenutka. To se dogodilo istoga trena kad je prestao mučiti se pitanjem da li je živio ispravno. Tog časa on se iz prošlosti vratio u sadašnjost. Na taj način je na svojevrstan način povezao konačnost i beskonačnost. To je smisao genijalne Wittgensteinove primjedbe da vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti. Tolstojeva tema obmane života, koja leži u vremenu, nadahnula je Wittgensteina i za stav: „Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.“ (Tractatus…, stav broj 6.4312) Tako i mi ipak možemo ispuniti naš život ako živimo sada i nogama čvrsto oslonjeni na tlo. Poput Zenonove strelice, koja uistinu miruje ako promatramo odnos svakog 'sada' sa svakim 'ovdje', naš život leti od rođenja do smrti, ali također miruje: jer je uvijek u nekom 'ovdje' i 'sada'. U životu se možemo sjećati, tada živimo u prošlosti ili stvarno ne živimo. Možemo se nadati i hraniti se očekivanjima, ali ni tada ne živimo. Ako poput Nietzscheovog Zaratustre svom životu u svakom trenutku kažemo tisuću puta 'Da!', tada uistinu živimo.

U osjetilnoj predodžbi to je tako. Ali čovjek ima duh kojim se uzdiže iznad osjetilne predodžbe. Tolstoj kaže da neki ljudi u mladosti uprte teret i nose ga do kraja života. Oni ne lete kao strijela uvijek u odnosu na svoje ovdje i sada, već gmižu po zemlji pod teretom onog jučer. Drugi pak ispunjenje svog života uvijek odlažu za sutra. Poruka ove filozofije glasi: živi ovdje i sada puninom života, očituj svoje mogućnosti, ne odgađaj život za sutra. Netko nije rođen za najviše domete, kakvi su svojstveni velikim osobama, poput oca Abrahama. Kierkegaard kaže: netko ne može preskočiti letvicu viteštva vjere. Ali život njemu postavlja čitav niz drugih zadataka. Ako ih riješi ovdje i sada, u ovom životu, s ljubavlju, može reći da valjano proživio i da nije proigrao život.

Kako u stvarnosti treba shvatiti način života koji se čvrsto drži za ovdje i sada? U Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On je u prednosti pred redovnikom i filozofom zanesenjakom jer znade tehniku beskonačnog odreknuća od svjetovnih vrijednosti. On se također uvijek vraća na zemlju. Vitez vjere čvrsto kroči zemljom i potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje. Čak i kad se bavi banalnostima, čini to temeljito i uporno. Njegova duša čvrsto prianja uz svakidašnje poslove. (On kao Tolstoj kosi s koscima i pri tom ne zaostaje, intelektualno radi deset sati bez odmora, zagleda djevojke, raduje se i žaluje) Vitez vjere radi svoj posao. Nedjeljom ide u crkvu. Popodne šeće šumom i raduje se svemu što vidi: ljudskom metežu, omnibusima, morskom tjesnacu. Predvečer se vraća kući i razmišlja o tome s kakvim će ga jelom žena dočekati. Ako je pripremila ukusno jelo, on tako zdušno jede da bi taj prizor pobudio zavist i kod otmjenijih ljudi, kao i oduševljenje malog čovjeka. Ako mu žena nije spremila jelo, on je opet jednakoga raspoloženja. Zna zanemariti sitne brige. Ni za što ne mari previše. Ne uzbuđuje se što u džepu ima samo četiri dinara. On leži na otvorenom prozoru i promatra trg na kojem stanuje: kako se štakor zavlači u slivnik i kako se djeca igraju. Sve ga zaokuplja unutarnjom mirnoćom postojanja kao da je i sam dijete. Bezbrižan je poput kakvog skitnice, pa ipak kupuje svaki trenutak svog života po najskupljoj cijeni. Zato što se znade odreći materijalnih dobara i svega najdražeg što čovjek u konačnosti ima na raspolaganju. To mu nije lako, ali on zna da posjedovanje tih stvari nije presudno. On se ne boji ničega. Vjeruje da će Bog uvijek pronaći rješenje. I tko mu što može? Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je ispunjena, to je jedna nova konačnost. Bog mu je vratio konačnost na dar, kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Njegova konačnost bila je gotovo izgubljena, nemoguća, a sad je tu. Zato joj se neobično raduje.

Lako je živjeti u likovima prošlosti, rekao bi Kierkegaard. Za to ne treba mašte. Nije problem sanjariti o budućnosti, jer ona nam ne pruža otpor. Dapače, umijeće je živjeti ovdje i sada, pronaći stvarna rješenja za život. Opis svakodnevnog života viteza vjere govori nam još nešto. To «sada» čovjek je zadobio nakon jednog kretanja. On se bio odrekao svega racionalnog i svoju je dušu uzdigao do neba. Zatim se vratio u konačnost. Kierkegaard kaže: ali to je jedna nova konačnost. Nastala je nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju. To je takoreći sposobnost pojedinca da se znade odreći svega i vratiti se nazad.

U pozadini dosadašnjih razmatranja je shvaćanje vremena kao niza 'sada', koje u zapadnjačkoj povijesti važi od Aristotela (točnije: od Zenona). Heidegger u svojoj filozofiji uvodi potpuno novu strukturu vremena. On kaže da je vrijeme kao niz sada jedno linearno vrijeme. Ono je pojednostavljeno i osiromašeno. Radi se o tome da vrijeme treba misliti u četiri dimenzije: kao sadašnjost, prošlost, budućnost i još kao njihov međusobni odnos.

Razmotrimo još jednom Aristotelov pojam vremena. Vrijeme možemo shvatiti kao niz sada samo ako apstrahiramo od posebnosti svakog sada, odnosno ako ih fizikalno-matematički pojednostavimo. To se događa u znanstveno-tehničkog predodžbi vremena u kojoj čovjek vrijeme uspoređuje s hodom mehaničkog kronometra. U tom pogledu je Aristotel sa svojom definicijom linearnog vremena nagovijestio moderni pogled na vrijeme.

Ima specijalnih trenutaka. U jednoj vremenskoj točki (trenutku) vidimo izuzetnu snagu, u kojoj čovjek dolazi do istine. Tu istina (učenje) nije sokratovski shvaćeno sjećanje na svijet ideja. (Usp. Kieerkegaard, Filozofsko trunje, Demetra, Zagreb, 1998.) Na njegova pleća pada Božja milost i on se preobražava u Božjeg čovjeka. To je trenutak punine vremena. Taj je trenutak važniji od svih drugih, kad se ljudski život preokreće i u tom preokretu dobiva smisao. U jednom trenutku vječnost se ulijeva u vremenitost. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (isto, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma. Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti.

Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato je Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena rekao da on nije rekao ni riječ, nego je stvarno istupio. Kretanja ipak ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno. Zato je Wittgenstein svoj Tractatus završio stavom da se mistična regija ne može izreći, nego se pokazuje. Kad je riječ o smislu života, Wittgenstein je učio od obojice, a Tolstoj od Kierkegaarda.

Pod pritiskom Zenonovih dokaza priznajemo da je izvanjski svijet pun proturječja. U navedenoj studiji Hegel kaže da baš mišljenje stvara teškoću, jer ono razdvaja momente prostora i vremena u njihovoj različitosti, iako su oni u stvarnosti povezani. Radi se o razumskom shvaćanju koje ne zna pomiriti suprotnosti. Teškoća se sastoji u tome da se ono prevlada. To je moguće ako razmišljamo dijalektički, spekulativno. Samostalni značaj pojedinih segmenata na vremenskoj crti primijenili smo na kretanje života. Tu smo otkrili značaj pojedinog trenutka. Sadašnji trenutak je zapravo jedini stvaran (pripada mu bitak i istina). Blijede slike prošlosti i maglovita nadanja budućnosti iluzije su bez realne osnove. Ako se život gleda na taj način, kretanja nema. Čovjek živi vječno kad živi u sadašnjosti.

Ovaj stav mogao je izvesti Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu, jer je vječnost definirao kao nevremenitost, umjesto kao beskonačno trajanje vremena. Iz te odredbe logično proizlazi slijedeći Wittgensteinov stav: „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.“ Smrt postoji u onom idućem 'sada', u kojem se svijest pokojnika već ugasila. On ju dakle ne doživljava, iako je mrtvo truplo za rodbinu vrlo realna činjenica. Zbog toga o vlastitoj smrti možemo razmišljati samo kao točki (trenutku) u neodređenoj budućnosti, praveći paralelu sa smrću drugih ljudi. Tu se javlja jedan psihološki problem, koji Tolstoj pokazuje u pripovijetki Smrt Ivana Iljiča. Ivan Iljič je teško obolio i suočio se s mogućnošću vlastite smrti. Tolstoj piše: „U dubini duše Ivan Iljič je znao da umire, ali on ne samo da se nije privikao na to nego jednostavno nije shvaćao, nikako nije mogao shvatiti. Onaj primjer silogizma što ga je on učio u logici Kizevetera: 'Gaj je čovjek, ljudi su smrtni, prema tome Gaj je smrtan', činio se njemu cijelog njegova života pravilnim samo u odnosu na Gaja, a nikako ne u odnosu na njega samoga. Ono je bio čovjek-Gaj, uopće čovjek, i to je bilo potpuno pravično; ali on nije bio Gaj i nije bio uopće čovjek, nego je uvijek bio sasvim, sasvim osobito biće među svim drugim bićima…I Gaj je uistinu smrtan, i za njega je pravilno da umre, ali za mene, Vanju, Ivana Iljiča, sa svim mojim osjećajima, mislima – ja sam nešto sasvim drugo.“ (Smrt Ivana Iljiča, isto, str. 50-51)

U nastavku ću obraditi još jednu poveznicu Kierkegaarda s Tolstojem, s kojom ću završiti ovaj rad. Kierkegaard kaže da se pripovijest o Abrahamu čita površno. Čitatelji propuštaju uživjeti se Abrahamovu poziciju. Kierkegaard kaže: „Ono što se iz pripovijesti o Abrahamu ispušta jest strepnja.“ Možemo li zamisliti Abrahamove muke tijekom trodnevnog putovanja do brda Morija? Nikome ni riječi nije rekao o tome da mu se Bog obratio i tražio od njega da žrtvuje sina. Ništa nije rekao ženi Sari, slugama i sinu Izaku. Sam je proživljavao svoju muku. Ali je u svojoj predanosti ipak osjećao Božju prisutnost. Čak i ateista može osjetiti zahvalnost, iako ne zna prema kome. A vjernik zna. Osjeća „neki“ oslonac u svojoj egzistenciji. Taj oslonac dopire iz transcendencije.

Tolstoj u svojoj Ispovjedi detaljno opisuje kako je u zrelim godinama ponovno pronašao vjeru. Nije ju pronašao razumom, nego intuicijom. Usnuo je neobičan san, koji mu je objasnio sve što je preživio u mukotrpnoj potrazi za smislom života.

Tolstoj kaže: „Evo tog sna: Vidim da ležim u krevetu. Nije mi niti dobro, niti loše, ležim na leđima. No počinjem razmišljati o tome da li je dobro ležati; nešto mi je, čini mi se, neudobno nogama: da li je kratko ili neravno, no nekako je neudobno; mičem nogama i istovremeno se počinjem pitati kako i na čemu ležim, što mi do tog trenutka nije palo na pamet. I gledajući svoj krevet vidim da ležim na pletenom remenju od konopaca, pričvršćenom za stranice kreveta. Moja stopala leže na jednom takvom remenu, potkoljenice na drugom, pa je nogama neudobno. Ja nekako znam da je to remenje moguće pomicati. I nogama odgurujem posljednji remen pod nogama. Čini mi se da će mi tako biti udobnije. No odgurnuo sam ga predaleko te ga pokušavam dohvatiti nogom, no s tim pokretom ispod mojih potkoljenica isklizava i drugi remen te su mi se noge objesile. Pomičem se čitavim tijelom kako bih to sredio, potpuno uvjeren da ću se uskoro udobno namjestiti; no s tim pomicanjem isklizava i pomiče se poda mnom i drugo remenje, i ja vidim da se stvar sasvim kvari: čitav donji dio mojega tijela se spušta i visi, noge ne dosežu do zemlje. Držim se samo gornjim dijelom leđa i postaje mi ne samo neudobno, već i iz nekog razloga strašno. Tek sad se pitam ono što mi prije nije palo na pamet. Pitam se: gdje i na čemu ležim? Počinjem se ogledavati i prije svega pogledava dolje, tamo gdje se objesilo moje tijelo i gdje bih, kako sam osjećao, trebao skoro pasti. Gledam dolje i ne vjerujem svojim očima. Ne samo što sam bio visoko, na visini sličnoj najvišoj kuli ili planini, nego sam bio na visini kakvu nikad nisam mogao zamisliti. Čak ne mogu niti razaznati vidim li išta tame dolje, u toj beznadnoj propasti nad kojom visim i koja me vuče. Srce mi se stisnulo i ja osjećam užas. Gledati tamo je užasno. Ako nastavim gledati tamo, osjećam da ću svakog trenutka skliznuti s posljednjeg remenja i poginuti. Odvraćam pogled, no ne gledati je još gore jer zamišljam o tome što će biti kad spadnem s posljednjeg remenja. I osjećam da od užasa gubim posljednje uporište te polako po leđima kližem sve niže i niže. Još samo trenutak i sasvim ću spasti. I tada pomišljam: ovo ne može biti stvarno. Ovo je san. Probudi se. Trudim se probuditi ali ne mogu. Što činiti, što činiti? – pitam se i gledam uvis. Visinama također nema kraja. Gledam te visine neba i trudim se zaboraviti o bezdanu ispod, i zaista, zaboravljam. Beskonačnost ispod mene me odbija i užasava; beskonačnost iznad mene me privlači i osnažuje. I dalje visim nad propašću na posljednjem remenju koje još nije iskliznulo ispod mene; svjestan sam da visim, no gledam samo uvis i moj strah prolazi. Kako već biva u snu, nekakav glas govori: 'Pogledaj to, to je ono!' i ja gledam sve dalje i dalje u beskonačnost iznad i osjećam kako se smirujem, sjećam se svega što je bilo i prisjećam se kako se sve to dogodilo…I više nego što vidim, osjećam čitavim tijelom tu uporišnu točku na kojoj se držim. I vidim da ne visim i ne padam, već se držim čvrsto. Pitam se kako se držim, opipavam, ogledavam se i shvaćam da je poda mnom, pod sredinom moga tijela jedan remen i da gledajući prema gore ležim na njemu u najstabilnijoj ravnoteži, i shvaćam da je taj remen držao moje tijelo i ranije…U snu se čak i čudim kako to nisam shvatio ranije.“ (isto, str. 87-89)
drazen-pavlic @ 21:50 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 6, 2009
Zenon

Svaki gimnazijalac sjeća se Zenonovih dokaza protiv kretanja. U prvom dokazu Zenon tvrdi: „Kretanje nema istine (ne postoji), jer bi ono što se kreće moralo doći do polovice prostora prije nego do cilja.“ Dokazi se temelje na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Da bi tijelo prešlo neki put, mora najprije doći do polovice. Sad je kraj ove polovice cilj, a polovica je opet jedna cjelina koja ima svoju polovicu. Prema tome tijelo koje se kreće mora najprije dospjeti do polovice ove polovice. Podjela među-prostora nastavlja se u beskonačnost. Svaka veličina, a svako vrijeme i svaki prostor uvijek imaju neku veličinu, opet se može podijeliti. Kretanje je prelaženje beskonačnog broja momenata, te se zbog toga nikad ne završava. Dakle, tijelo koje se kreće ne može nikad doći do cilja.

Diogen Laerćanin navodi da se priča kako je Parmenid prvi postavio zaključak poznat kao „Ahil“ (to navodi i Favorin u Mješovitim pričama), a nemogućnost kretanja da je postavka drugog Parmenidovog učenika. Po njemu je, dakle, Melis bio taj koji je rekao: „Ne postoji nikakvo kretanje. Kretanje je samo prividno.“ Diogen Laerćanin još kaže da je Zenon bio Parmenidov učenik i ljubavnik. Očiglednu apsurdnost postavki elejskih filozofa Hegel objašnjava time što su stari majstori misaone teškoće voljeli umatati u osjetilne predodžbe.

I u drugom Zenonovom dokazu ne radi se o stvarnom kretanju, nego o kretanju zamišljenih pojmova. Dokaz glasi: „Sporije tijelo ne može se nikada sustići ni od strane tijela koje se kreće najvećom brzinom.“ Naravno da taj stav proturječi iskustvu. Ako se dva tijela kreću u istom smjeru, od kojih je jedno daleko naprijed, a drugo se kreće za njim brže od njega, mi znamo da će drugo tijelo sustići ono prvo. Zenon, međutim, objašnjava da goniču treba izvjestan dio vremena da bi došao do onog mjesta odakle je onaj koji bježi pošao. Za vrijeme dok je gonič dospio do točke na kojoj se onaj koji bježi nalazio, ovaj je otišao dalje, prešao je jedan novi prostor, koji gonič mora opet prevaliti kroz neko vrijeme. Na taj način to se produžuje u beskonačnost. Sporije tijelo uvijek uspijeva malo izmaknuti bržem tijelu, koristeći vrijeme, koje je brže tijelo trošilo da dođe do polazne točke sporijeg tijela. Aristotel kaže da i ovaj dokaz pretpostavlja istu beskonačnu odijeljenost pojedinih segmenata, kao i prvi. On zaključuje da je to jedna neistina, jer brzi trkač ipak će sustići sporoga, ako bi mu ovaj dozvolio da prekorači granicu. U dokazima se pretpostavljaju vremenske i prostorne točke koje su odvojene i predstavljaju granice jedna drugoj. Ali u zbilji tijela prekoračuju granice, odnosno granice nisu apsolutne, jednako kao što vremenske točke nisu apsolutno podijeljene.

Treći dokaz glasi: „Strijela koja leti miruje, jer ono što se kreće uvijek se nalazi u sa sobom jednakim sada i sa sobom jednakim ovdje.“ Dok leti, strijela je ovdje i ovdje i ovdje. Prema tome, strijela se ne kreće. Ona miruje. Dokaz se temelji na pretpostavki da se vrijeme sastoji iz sve samih sada, a prostor od sve samih ovdje. Kad se to ne bi pretpostavljalo, Zenonov treći zaključak ne bi se mogao izvesti.

Kretanje je apsolutno relativno. To znamo iz mehanike. Tijelo se kreće u odnosu na drugo tijelo ili mjesto. Da bi odgovorili na pitanje koje tijelo se kreće, a koje miruje, treba nam više od dva mjesta. Barem tri.

Ovi „dokazi“ mogu se primijeniti na kretanje ljudskog života koje traje od rođenja do smrti. Tu bi se mogla zasnovati ovakva postavka: ako ja živim u aktualnom trenutku sada i sada i sada, prepuštajući mu se u potpunosti, moj život ne teče. Dakle, nema prolaznosti života. Živim vječno, ili točnije izvan vremena.


Anegdota iz života starice Mande potvrđuje da se život ipak sastoji od neočekivano mnogo trenutaka. Baka Manda je ispričala ovaj događaj:
- Joooj, što sam se litos osramotila!
- Kako si se osramotila Mande? – upitah je kad sam zadnji puta bio u Sovićima.
- Evo kako. Imam osamdeset i osam godina i jedina sam živa od moje generacije. Nemam više s kime u selu razgovarat'. Za Veliku Gospu nešto sam se razboljela. Došla dica iz Spljeta i Australije, unuci iz Zagreba na godišnji odmor. Okupila se sva rodbina. Mislili su: „Baba Mande će mrijet, pa ćemo je pokopat i neće nam tribat dolazit na selo dvaput.“ A ja, sinko, ostala. Sramota je to velika. Na brigu sam dici i na teret.

Drugu je priču ispričala baka Marija. Bila je čistačica u osnovnoj školi koju sam pohađao. Sjećam se Marije kao tihe i samozatajne mršave žene. Kao da sada vidim njenu pognutu figuru kako neumorno gura mokru krpu niz školski hodnik. Već je dvadeset i pet godina uživala mirovinu. Svaki dan je išla u crkvu i dušu preporučala Bogu. Mislila je: „Sad će me Bog pozvati. Trudila sam se valjano živjet'…Moram biti spremna.“ Stajali smo ispred crkve, kad je pokraj nas prošao župnik. Pozdravismo:
- Hvaljen Isus i Marija!
- Navijeke!
Marija je pričekala da župnik uđe u crkvu. Priđe bliže, da nitko ne čuje i reče:
- Gospon Dražen, kako je meni neugodno!
- A što, bako?
- Evo, vidiš, ja nikako ne mogu umrijeet'. Mladi ljudi umiru, a ja ostala. Zar to nije sramota?

Ljudi pokušavaju isplanirati život i smrt. Kad procijene da se primiče kraj putovanja, oni spremno čekaju. Već imaju grobno mjesto, za koje uredno plaćaju komunalnu naknadu. Na štednoj knjižici je lijepa ušteđevina, koja će dostajati za pristojan sprovod. Ne bude Marija Pilpoh djeci na teret. Valja s ovoga svijeta otići bez dugova. Ali, ponekad se životna neizvjesnost nastavlja.Valja prijeći još nekoliko dionica, pa još nekoliko…

Gornje priče govore o kontinuitetu vremena. Ove starice vidjele su svoj život u cjelini i htjele su zaključiti svoje postojanje na zemlji. Zanemarile su činjenicu da se taj tijek sastoji od niza čvrstih realnih točaka koje zovemo sada i sada i sada. Jednako tako iz iskustva znademo da se nikome ne umire. Kad umre starica od 85 godina, ljudi kažu: naživjela se. Ako se pita umirućeg, on bi radije da proživi još nekoliko trenutaka, da se smrt dogodi u neodređenom sutra.

Slučaj koji ću sada navesti jasno pokazuje da beskonačna djeljivost vremena nije samo moguća i pomišljena. Ona se može doista dogoditi u zbilji. Svakodnevnim razumskim govorom rečeno: ako postoji mogućnost da se stvar zakomplicira, zakomplicirat će se! Ta se pravilnost naziva Murphyjev zakon, a donesen je na temelju iskustvenih činjenica. Kad mislimo da smo došli do kraja nekog procesa, ispunjenje cilja se sasvim neočekivano iznenada odgađa i udaljava od nas.
Prošli tjedan naš ugovor s kupcem poslovnih udjela primakao se konačnom ispunjenju. Nakon pet mjeseci pregovaranja, ugovaranja, posjeta odvjetnicima, potpisivanja ugovora, isplate kapare, sklapanja dodataka ugovoru, došao je dan konačne isplate. Usuglasili smo ostatak cijene koju treba platiti, a cesije, tabularnu izjavu i garantne pologe deponirali smo kod javnog bilježnika. Stranom kupcu poslali smo platnu instrukciju i IBAN broj. Isplata je bila najavljena u srijedu oko podne. Čekam da me nazove službenik deviznog odjela. Procedura je poznata do najmanjeg detalja.Valja faksirati izjavu o porijeklu sredstava, zatim će naš referent u banci s riznicom dogovoriti najpovoljniji tečaj i novac će sjesti na kunski račun. Poslat ću e-mail, tzv. raspored sredstava: toliko na ovaj račun, toliko na onaj, pripremiti toliko gotovine … Međutim, telefon ne zvoni. Kad, oko pola dvanaest zove direktorica tvrtke koja je predmet prodaje i kaže:
- Dražene, zvali su me iz banke. Kažu da su na račun tvrtke pristigla neka devizna sredstva. Znadete li Vi nešto o tome?
Kroz mozak mi prođe loša slutnja. Kažem:
- Pa nisu valjda uplatili na pogrešan račun?!
Zovem banku. Ipak jesu! Zovem drugu stranu i javljam im za grešku. Zadnja etapa ispunjenja našeg ugovora počela se usitnjavati u nove pod-etape. Naša strijela prestala se kretati prema željenom cilju. Vrijeme je stalo. Srećom, novac ne mora putovati nazad u inozemstvo. Dovoljno je swiftom poslati novu uputu, s točnim nazivom korisnika sredstava i njegovim IBAN-om. Partner s druge strane žice sve je razumio. Procijedio je neku psovku i rekao da se čujemo za par minuta. Prošlo je možda pola sata. Vratio sam se s ručka. Tajnica mi daje papirić s brojem bankarice koja me hitno treba. Javljam se.
- Oprostite, pročitali smo ugovor, ali nam ne odgovaraju iznosi. Ništa ne razumijemo. Kapara je plaćena u više tranši, zatim je dio novca investiran. Pozajmice su cedirane na Stjecatelja. Koliki je zapravo ostatak cijene?
Taman kad sam gotovo riješio problem pogrešnog računa, preda mnom se otvara novi. Ne mogu vjerovati da ću bankarici morati objašnjavati detalje ugovora. Ona je pristigle eure trebala jednostavno rasporediti na kunski račun. Zašto mora razumjeti ugovor?
Zovem odvjetnika. On galami s druge strane žice:
- Nevjerojatno! Što bankare briga za ugovor! Pa ja sam prošli tjedan na račun primio toliko novca da glava boli. Što njih briga kako i zašto?
Peripetije su na koncu ipak sretno raspetljane. No, pred samim ciljem počeli su se otvarati novi problemi, koje sat prije isplate nismo ni slutili.Telefonske slušalice odjednom su se usijale, živci su se napeli, pale su teške riječi, kuhala se kava i čaj… Kao u Zenonovoj priči o kretanju, kad se činilo da smo prevalili put od potpisivanja do ispunjenja ugovora, udaljenost se počela usitnjavati u sve nove i nove međuprostore, koje je opet valjalo prijeći. Konačni cilj bio je nadohvat ruke, a ipak teško dostižan. Trčao sam za njim kao zec za mrkvom, koja visi na štapu pričvršćenom za zekin zadak. Finiš utrke za putnika može biti koban, tako da on nikad ne stigne do cilja. Dakle, prostor u stvarnosti (actu) ipak može biti beskonačno podijeljen? To je kao karakteristiku fizičkog prostora i vremena uočio Zenon.

Život kao niz sada

Rekli smo da takav jedan put predstavlja ljudski život. Vrijeme se može shvatiti kao kontinuitet sata, dana, mjeseca, godina i na koncu čitavog života. Međutim, dok živimo jedan trenutak, ovdje i sada, mi smo potpuno u njegovoj vlasti. Trenutak je biće po sebi. To je proturječje koje je Zenon uočio: prostor i vrijeme možemo razumjeti kao kontinuitet, ali u njih je ujedno postavljena granica, koja ih dijeli na dvoje, zatim se ta polovica opet može shvatiti kao cjelina, koja se dijeli na dvoje i tako u beskonačnost. Aristotel je Zenonov problem riješio tako što je rekao da su prostor i vrijeme, istina, djeljivi, ali u stvarnosti nisu beskonačno podijeljeni. Moguće je zamisliti beskonačno mnogo podjela, ali one u zbilji ipak ne postoje. Hegel to mjesto u prvoj knjizi Povijesti filozofije komentira riječima: „Djeljivost kao mogućnost je ono što je opće; postoje i kontinuitet i negativitet – ako se pretpostavi točka – ali oni postoje kao njegovi momenti, ne po sebi i za sebe. Ja mogu dijeliti materiju u beskonačnost, ali ja također to samo mogu; stvarno ja je ne dijelim u beskonačnost.To zapravo jest beskonačnost, što ni jedan od njenih momenata nema realiteta. Ona ne dospijeva dotle da jedan od njih postane po sebi, ili da se stvarno dogodi – niti apsolutna granica niti apsolutni kontinuitet…Isto onako kao što ja ne dijelim prostor actu beskonačno, isto tako to ne čini ni tijelo koje se kreće: određeni prostor postoji kao ograničen, egzistira tako za njega.“ (Prvi dio – Grčka filozofija, Prvi odsjek – Eleaćani. BIZG, Beograd, 1983., str. 232)

Hegel dalje objašnjava da se sa istog stanovišta mogu shvatiti ostali Zenonovi stavovi. Ne kao zamjerke protiv realiteta kretanja, kako one izgledaju na prvi pogled. Zenon je naravno znao da je kretanje osjetilno izvjesno, jednako kao što je izvjesno da postoje slonovi. On je samo htio reći da je bitak ili istina u Jednome (Bogu, cjelokupnom svemiru itd.), a kretanju u pojavnom svijetu odriče istinitost jer u sebi sadrži proturječje (kontinuitet i ograničenost u isto vrijeme). Aristotel kaže da je Zenon začetnik dijalektike. Hegel prihvaća to mišljenje i dodaje da je Zenon majstor elejske filozofske škole, kod kojeg se čisto mišljenje pretvara u kretanje pojma u samom sebi, u čistu dušu znanosti. Kad je govorio da nema kretanja, mislio je na čisto kretanje (u mišljenju), ne ono osjetilno izvjesno i prisutno u predodžbi. „Pitanje se naprotiv tiče njegove istine – kaže Hegel – kretanje pak jest neistinito, jer ono predstavlja proturječnost. Zenon je time htio reći da kretanju ne pripada nikakav pravi bitak ili istina.“ (Prvi odsjek – Eleaćani, 4. Zenon, isto, str. 229) Čim se pretpostavi bitak (istina, neproturječno Jedno), promjena ili kretanje je proturječnost. Iz Jednoga, iz bitka, tumači Hegel, odstranjena je odredba negativnoga ili množine. Eleaćani su bili dosljedniji od nas danas. Mi priznajemo stvarnost i istinu konačnog svijeta, a oni su bitak (postojanje, istinu) priznali samo Jednom (Bogu), dok su konačni svijet nasuprot tome vidjeli kao svijet privida.

Kierkegaard i Elejci

Svoju knjigu Ponavljanje Kierkegaard započinje navođenjem slučaja u kojem Diogen osporava elejsko poricanje kretanja. Kierkegaard kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Nakon toga Kierkegaard govori o razlici sjećanja, nade i ponavljanja. Teško je dokučiti kakve veze ti pojmovi imaju s elejskom filozofskom školom, te s načinom kako je Diogen iz Sinope pobio njihov stav.

Poput starih filozofa, Kierkegaard je volio prikrivati stvarni smisao svojih knjiga. Možda bi nam neka veza mogla sinuti ako se prisjetimo kako Hegel, objašnjavajući Zenona, navodi nastavak anegdote o Diogenovom pobijanju Elejaca. Diogen je izbatinao jednoga učenika, kad je ovaj pokazao da je zadovoljan s njegovim opovrgavanjem elejskog dokaza. „To iz razloga – kaže Hegel – što on (učenik), pošto se učitelj borio dokazima, može priznati njemu također samo ono opovrgavanje koje se temelji na dokazima (logičkim – op.). Isto tako ne smijemo se zadovoljiti osjetilnom izvjesnošću, već moramo poimati.“ – zaključuje. Hegel hoće reći da Diogenov učenik nije shvatio da su Elejci pobijali inteligibilno, a ne stvarno kretanje. Dakle, prema Hegelu Diogen je znao da doista nije pobio elejski dokaz.

Ponovimo postavke elejske metafizike: pošto je u pojavnom svijetu (kretanju) prisutna proturječnost, njemu se ne priznaje bitak (istina). Kontinuitet prostora i vremena je apsolutna povezanost pojedinih momenata ili poništenost svake razlike, svega negativnog. S druge strane, točka u vremenu je čisti samostalni bitak, apsolutno samorazlikovanje i ukidanje svake jednakosti i povezanosti sa drugim. Za Hegela je to odlaženje od jedne suprotne odredbe ka drugoj, od kontinuiteta ka negativitetu, od negativiteta ka kontinuitetu. Obje odredbe su pred nama. Hegel kod Zenona prepoznaje jednu višu svijest u tome što se jedna odredba negira, zatim se negira suprotna odredba, da bi se zatim u apsolutnoj negaciji negirale obje suprotne odredbe.
Ali istovremeno u Zenonovoj dijalektici vidi nedostatak što se suprotne odredbe još se uvijek ne posreduju. Tu se Kierkegaardu od Hegela diže kosa na glavu. Za Kierkegaarda suprotne odredbe ne mogu se posredovati. One su-postoje i dalje kao jedan ili-ili.

Dakako da postoji bitna razlika između onog kretanja koje su pobijali Elejci i kretanja koje Kierkegaard ima u vidu. Radi se o razlici apstraktnog (mišljenog) i zbiljskog kretanja. U realnom životu čovjek mora izvesti kretanja između različitih stadija života: estetskog, etičkog i religioznog. U članku Religiozno Kierkegaard kaže da se kretanja često zamjenjuju: „Kažu da je vjera potrebna da bi se sve napustilo. Čuje se i nešto čudnovatije: čuje se kako se čovjek žali da je izgubio vjeru. Ako se pogleda na skali gdje je ovaj čovjek, primjećuje se da je on dospio do točke odakle treba učiniti beskonačno kretanje rezignacije. Rezignacijom se odričem svega. Ovo kretanje vršim iz samoga sebe.“ (Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 38) U životu pojedinca imamo različita kretanja. Nakon što smo očitovali svoje sposobnosti i otkrili se okolini, vraćamo se svojem unutarnjem Ja. Nakon bura i oluja, ponovno zadobivam sebe, kaže Kierkegaard u finalu Ponavljanja tumačeći smisao Jobove patnje. Ponavljanje je duhovno kretanje. (Istina, duh uvijek cvjeta na zbiljskom čovjeku.)

Vidimo da je riječ o kretanju u svijesti, a ne o stvarnom kretanju kroz fizički prostor. Dakle, kretanja i to duhovnog ipak ima i u njemu je čovjekova istina. Ali u dijalektici elejske škole Kierkegaard vidi još nešto na što se želi nadovezati. U kontinuitetu života kao cjeline vremena, koje ljudska jedinka provodi na zemlji, ipak priznajemo postojanje niza odvojenih vremenskih točaka, ili trenutaka. Poput Zenonove strelice, koja uistinu miruje ako njezin let gledamo u odnosu na njezino ovdje i sada, naš život leti od rođenja do smrti. Stvar je u tome da svom životu u sadašnjem trenutku kažemo tisuću puta 'Da!' Tad uistinu živimo. Izvedimo usporedbu s elejskom školom kretanja do kraja: u našoj osjetilnoj predodžbi život ima svoj tijek, on je vremenit i konačan. Mi znamo da će jednoga dana nastupiti smrt, čime će naša strelica doći do svog kraja. Tolstojev junak Ivan Iljič je u trenutku smrti pronašao smirenje i sreću osjetivši blaženstvo sadašnjeg trenutka. Tako i mi ipak možemo ispuniti naš život ako živimo s nogama na zemlji.

Tako u Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On čvrsto kroči zemljom, potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje.
Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je ispunjena, to je jedna nova konačnost. Bog mu je vratio konačnost na dar, kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Bila je gotovo izgubljena, a sad je tu. Zato joj se neobično raduje. O tome nam Kierkegaard govori na početku Ponavljanja. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je.

Opis svakodnevnog života viteza vjere govori nam još nešto. To sada čovjek je zadobio nakon jednog kretanja. On se bio odrekao svega racionalnog i svoju je dušu uzdigao do neba. Zatim se vratio u konačnost. Kierkegaard kaže: ali to je sada jedna nova konačnost. Nastala je nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju. To je takoreći sposobnost pojedinca, da se znade odreći svega i vratiti se nazad. Postoji trenutak u kojem se vrijeme ispunjava (punina vremena). Taj je trenutak naročite kakvoće, važniji od svih drugih, kad se ljudski život preokreće i dobiva smisao. U jednom trenutku vječnost se ulijeva u vremenitost. Čovjek shvaća svoju duhovnu dimenziju. On može sabrati svu svoju dušu u jednom jedinom pogledu na nebo, od kojega svako dobro dolazi. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (isto, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma.Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti. Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena iz Sinope u njegovom sporu s Elejcima kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Kretanja ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno.
drazen-pavlic @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 5, 2009
U V O D

Tri spisa su grofa Tolstoja dovela u sukob s Ruskom pravoslavnom crkvom. To su Ispovijed (1880-1882.), Kršćanska nauka i Evanđelje (1881-1883.). Ruska pravoslavna crkva pokazala je veliko strpljenje s Tolstojem. Izopćila ga je tek na svetom Sinodu 1901.

Kroz analizu Kristovog evanđelja Tolstoj govori o vlastitom traženju istine o životu. S navršenih pedeset godina bio je već slavni književnik. Po sudu javnosti, autor Sevastopoljskih priča (1855.), Kozaka (1863.), Rata i mira (1864-69) i Ane Karenjine (1873-1877.) bio je bolji pisac od Gogolja i Puškina. Unatoč tome, Tolstoj nije bio sretan. Dapače, pomišljao je na samoubojstvo. O tom osjećaju u Ispovijedi on kaže:
«Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati…no života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim.» (Tolstoj, Ispovijed, vlastita naklada Miroslava Nikolca, Zagreb, 2007., str. 32.)

Tolstoj nije vidio cilj zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Vidio je samo varku života i privid sreće. Smrt je zamišljao kao potpuno uništenje. Zbog straha od samoubojstva grof je prestao ići u lov s oružjem. Ta mu se mogućnost izbavljenja od života činila prelagana. U stvari, potajno se još uvijek nečemu nadao. Ta imao je dobru ženu koja ga je voljela i koju je on volio, s njom je imao djecu, veliko imanje koje se samo od sebe uvećavalo. Bio je zdrav, cijenjen od okoline i hvaljen od nepoznatih ljudi. U pedesetoj godini života Tolstoj je pucao od snage. Mogao je kositi ne zaostajući za seljacima i intelektualno raditi osam do deset sati bez da bi osjetio znake umora. Prema vlastitom priznanju, dvije kaplje meda skretale su mu pažnju s grube istine o laži njegovog života. Bile su to ljubav prema obitelji i pisanju. Umjetnost je smatrao ukrasom života. No, ako je život besmislen, čemu ga ukrašavati i činiti privlačnim za druge? Osjećao je da je do tada živio tuđim životom, a sada je osjetio potrebu živjeti svoj život. On kaže: «Strah od tame je bio prevelik i želio sam ga se što ranije riješiti konopcem ili metkom. I ovaj osjećaj me snažnije od svega vukao samoubojstvu.» (isto djelo, str. 36)

Mnogi ljudi sreću i ispunjenje života pronalaze u obitelji i djeci. To je sasvim dobar cilj, ako ga čovjek slijedi svim srcem. Neki drugi u dubinama duše osjećaju nemir i traže dalje. Oni su predodređeni za ono 'više'. Među ove potonje spadao je Tolstoj.

Tolstoj je znao da sva ljudska znanja, dostupna u raznovrsnim granama znanosti, nisu davala odgovor na pitanje življenja. Ista misao nadahnula je Wittgensteina da u finalu svojeg Tractatusa logico-philosphicusa (1918-22.) zapiše da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. Možda je tome tako jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili? Dok je bio dobrovoljac u Austro-ugarskoj vojsci na crti razdvajanja s ruskom vojskom u Poljskoj, Ludwig Wittgenstein je u svoj ratni dnevnik zapisao:
«Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: 'Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.' Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.» (Dnevnik, 12. rujna 1914.)

I sam Tolstoj do «svog» smisla života došao je u silnim borbama i traganjima. U mladim danima Tolstoj je bio pravi zavodnik. Njegov život kretao sastojao se od pijanki i kajanja. O tome Wikipedija donosi: «Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću. Obuzdavši svoja čula, pisao je u svom dnevniku: 'Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene.' Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izgubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća…Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoljeti. '20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana!' Uobražava da je zaljubljen u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastat će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio artiljerac na Kavkazu, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač – tatarske djevojke. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavkasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. 'Ona me strašno uzbuđuje', zapisao je. Romanca započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac je zapisao: 'Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip'... Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinjstva Ljubovu Isljenjevu, koju je prije dvadesetak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu, igrao se s njene tri djevojčice: 'Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja.' Šest godina kasnije, jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postat će njegova supruga.»

U prijelomnim trenucima života Tolstoj je istinu pokušao naći u evanđelju. Nezadovoljan primjesama crkvenog učenja u njemu, poduzeo je čišćenje i sažimanje Kristovog nauka. Tako je nastalo Tolstojevo Evanđelje.
drazen-pavlic @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, travanj 4, 2009
Učinimo jedan korak u promišljanju konkretne povijesne zbilje Isusovog vremena. Povijesno-ekonomska i politička analiza pokazuje da su Isusa dali ubiti zavjerenici iz svećeničkog staleža, jer je ugrozio njihove materijalne interese, te je ozbiljno zaprijetio da umanji njihov ugled u narodu i moć. Nakon događaja s razbacivanjem bankarskih tezgi i rastjerivanjem žrtvenih životinja u jeruzalemskom Hramu, događaji oko novog proroka postali su naročito zabrinjavajući. Zavjerenici su zaključili da je manje zlo ako umre jedan čovjek, nego da strada čitav narod. Ivanov izvještaj o tome govori na dva mjesta:
„Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: 'Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto (Hram) i narod!' A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: 'I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!' To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod…Toga dana dakle odluče da ga ubiju.“ (Ivan 11, 47-53)

Svećenici su se bojali da Isus ne okupi previše naroda, što bi od njega stvorilo političku činjenicu. Samim time postao bi opasan za Rimljane. Ne znamo koliko je Ivanov izvještaj točan, a koliko on prenosi legendu. No, zašto bi svećenički glavari, članovi vrhovnog židovskog vjerskog i političkog tijela Sinedrija, kojima je glavni interes morao biti očuvanje vjere njihovih otaca, odlučili ubiti Isusa? Iako su znali da je prorok!

Evo nekih činjenica, koji mogu rasvijetliti motive. Jeruzalemski Hram više puta u burnoj povijesti Židova bio je građen i razaran. Izgradnja novog hrama, koji je svojom veličinom nadmašivao sve prethodne, trajala je već 46 godina. Gradnju su potpomagali obilni prilozi Židova iz cijelog svijeta. Hramski sustav imao je i vlastite izdašne prihode. Svaki Židov morao je bar jednom u životu na Pashu doći u Jeruzalem i žrtvovati životinju Jahvi. Mjenjači su dočekivali hodočasnike iz daleka da im uz proviziju promijene novac, kao bi mogli kupiti životinju i platiti mesaru da ju zakolje, opere i pripremi za obred.Voda je u Jeruzalemu bila skupa. Poncije Pilat je nekoliko godina nakon Isusove smrti došao na ideju da dio prikupljenog poreza, koji je po zakonu pripadao Hramu, upotrijebi za gradnju akvadukta i na rimski način riješi pitanje vodovoda. Dirnuvši u prihode Hrama, taknuo je interese moćne židovske klike. Kajfa i drugi svećenici digli su veliku buku i Poncije Pilat morao je odustati od svog plana. Ali svećenićki stalež rimskom namjesniku nije mogao oprostiti taj drski pokušaj. Kroz nekoliko godina Židovi su putem svojih lobija u Rimu isposlovali od cara da Poncija Pilata smijeni s mjesta namjesnika u provinciji Palestini.

Jeruzalemski Hram je predstavljao simboličko središte svih Židova, kako u Palestini, tako i onih raseljenih širom tadašnjega poznatoga svijeta: od Egipta i Rima do Grčke i Male Azije. Sad se pojavio Isus, isprevrtao mjenjačke klupice i odriješio životinje namijenjene za žrtvovanje. On je već zapilio granu na kojoj su sjedili svećenički glavari. Koliko se može vjerovati blagovjesnicima, Isus je osim Židovima propovijedao i Samarijancima, Grcima, Rimljanima. Što ostaje od teorije o izabranom narodu, zasigurno su pomišljali Židovi, ako će u svoju vjeru morati prihvatiti „neobrezane“?

Zavjerenici su jednodušno zaključili da Isus sigurno nije Mesija, kojeg je židovski narod čekao još od Mojsijevog vremena. Ta on je proputovao čitavu Palestinu i javno govorio protiv pismoznanaca. Optuživao ih je da su samo formalno i izvanjski provodili Zakon, a u stvarnosti ga nisu razumjeli. Smatrao je da su pismoznanci u svom svakodnevnom životu u odnosu na bit Pisma i njegovih drevnih pravila i zabrana u dubinama duše zadržali neutralnu poziciju. Znali su sve što on govori i čini, jer su imali mrežu žbirova i doušnika širom zemlje. Sami članovi Sinedrija zalazili su u gomilu koja je slušala Isusa i postavljali mu pitanja ne bi li upao u stupicu i osramotio se. Međutim, Isus je svaki puta izigrao njih. Sjetimo se pitanja koje su mu herodovci postavili o tome je li dopušteno plaćati porez caru. Da je odgovorio patriotski - ne treba, Pilatova tajna policija odmah bi ga uhitila. On je odgovorio kratko:
„Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“, nakon čega su ga pustili ga na miru. (Matej 22, 21-22)

Unatoč svim teškoćama, pred novim prorokom je ležala jedna mogućnost, kojom se mogao poslužiti da se izbavi od strogog židovskog suda. Između farizejske i saducejske stranke vladala je netrpeljivost, koja je imala korijene u shvaćanju same biti vjere. Saduceji, naime, nisu vjerovali u uskrsnuće, dok farizeji jesu. Ali Isus se te noći u Kajfinom domu nije dobro branio.

Povijest se ponavlja, pa su tako za blagdan Pedesetnice 58. godine Židovi uhitili Pavla i predveli ga pred Velikog svećenika Ananiju i Veliko vijeće. Optužba je bila slično motivirana: Pavle je propovijedao novu heretičku vjeru. Pored toga je proširio krug slušatelja, objavljujući Jahvinu riječ poganima. Za razliku od Isusovog saslušanja, ovo je već ličilo na pravo suđenje. Pavle je u svojoj obrani koristio podijeljenost saduceja i farizeja u pogledu uskrsnuća. Da mu se ne bi dogodilo isto što i Isusu, on je povikao:
„'Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih'. Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: 'Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?' Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.“ (Djela apostolska 23, 6-10)

Matej u nastavku svoga evanđelja o Isusu kaže: „Toga dana pristupiše k njemu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaše ga: 'Učitelju, Mojsije reče: Umre li tko bez djece, neka se njegov brat oženi njegovom ženom te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako u nas sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez poroda ostavivši ženu svom bratu. Tako i drugi i treći, sve do sedmoga. A nakon svih umrije i žena. Kojemu će dakle od te sedmorice biti žena o uskrsnuću? Jer sva su je sedmorica imala.“ (Matej 22, 23-28) Poznato je kako je Isus u svome odgovoru pokazao da saduceji ne poznaju Pisma ni sile Božje, jer se u uskrsnuću niti žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebu. Još je rekao i ovo: „A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali što vam reče Bog: 'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev'. Nije on Bog mrtvih, nego živih!“

Bog je to objavio nakon što su Abraham, Izak i Jakov već bili mrtvi. Dakle, on je njihov Bog i nakon što su umrli. Ako riječ život i živi protumačimo antički - kao sinonim za duh u opreci prema tijelu - jasno je da čovjek živi po duhu, a po tijelu umire. Zato se nakon smrti tijela ljudi ne žene i ne udavaju.

Jeruzalemska biblija ovo mjesto tumači nejasno, napretkom u objavi. Na margini navodi: Bog štiti narod i pojedinca u njemu i postaje „njihov Bog“. Saduceji su ostali vjerni starinskoj vjeri koja ostaje na prvih pet knjiga Staroga zavjeta (Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon), u kojoj nije prisutna ideja uskrsnuća. Tek mlađe starozavjetne knjige nagovješćuju čovjekov povratak u život nakon smrti (Knjiga mudrosti, Knjige o Makabejcima, Knjiga proroka Danijela). Po Mateju, u raspravi sa saducejima Isus čak u Knjizi izlaska pronalazi temelj vjeri u vječni život. Zbilo se to kad se Jahve objavio Mojsiju na Sinaju, u vidu gorućeg grma (Izlazak 3, 6).

Kanonska evanđelja dalju kažu da su Isusu pristupili farizeji, kad su čuli kako je ušutkao saduceje. Odlučili su ga sami ispitati. U odgovoru na pitanje o tome koja je zapovijed najveća u Zakonu, Isus je izrekao samu srž svojega učenja: „A on im reče: 'Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ (Matej 22, 37-40) Isus i njegovi učenici družili su se s ubiračima poreza, ženama sumnjivog morala, ponekad nisu prali ruke prije jela, radili su subotom, što je sve bilo kršenje strogih pravila zapisanih u Zakonu. To je bilo u skladu s njegovim učenjem o poštivanju biti Zakona, a ne obdržavanju izvanjskih formalnih pravila.
Isus nije pozivao Židove da ne poštuju Zakon. Time bi ih zasigurno dobio protiv sebe. On je tražio da se Zakon pravilno shvati i poštuje. Ne vrijedi o Zakonu samo govoriti, a suprotno činiti. (Matej 23, 1-12).

Kritika zemaljskih postupaka pismoznanaca, farizeja i saduceja, bio je udar na njihove časti i interese. Pa kako ga ne bi smakli! Kako je bolno moralo biti Isusovo ismijavanje njihovih gledišta: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: 'Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.' „ (Marko 7, 6-8 i dalje)

Ismijavanje je najveća uvreda, koja je ubrzala odluku svećenika. No, Isus nije ismijavao gledišta pismoznanaca radi zabave. Koristio je priliku da objasni svoje učenje. Tako je na ovom mjestu, govoreći o obvezi posta, donio sjajnu misao o tome da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može onečistiti. Ono što iz čovjeka izlazi onečišćuje ga. Jer iz srca čovječjega izlaze zle misli, opakosti, srdžba, mržnja. (Marko 7, 15-23)

Stari zakon odmazde doveo je u pitanje tako što mu je suprotstavio bitnija pravila koja je Bog postavio svome narodu. Namjesto – 'oko za oko, zub za zub', rekao je: ljubi neprijatelja svoga. Rekao je da nema svetog mjesta. Bog je u svakom ljudskom srcu. Dakle nema više potrebe da se hodočasti u Hram i da se plaćaju takse? Jacques Paternot u svojoj sjajnoj knjizi Tko je ubio Isusa? razotkrio je još jednu zabludu. Ivana Krstitelja nije dao ubiti Herod zato jer je uvrijedio njegovu ženu. Salomin erotski ples i Krstiteljeva moralna osuda su tu nevažni. Krstitelja su ubili isti Židovi koji su ubili Isusa. On je krstio vodom u rijeci Jordan. Dakle, ne mora se prinositi zaklano janje u hramu da bi se živjelo u vjeri? Lako je moguće da je Kajfa potajno tražio od Heroda da pogubi proroka. Nakon toga sljedbenici Ivana Krstitelja pristupili su Isusu. Opasnost za Kajfu i Veliko vijeće nije minula.

Kad je bio na objedu u kući farizejskog prvaka, izliječio je jednog čovjeka od vodene bolesti. Strogi židovski Zakon branio je svaki rad subotom. Isus reče: „'Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže izvući i u dan subotnji?' I ne mogaše mu na to odgovoriti.“ (Luka 14, 1-6)

Mnoge odredbe Zakona od davnih vremena izgubile su smisao, ali židovski pismoznanci su ih čitali doslovce i inzistirali su na njima. Ne samo da je liječio, Isus je i podučavao subotom. Šabat postoji za čovjeka, a ne čovjek za šabat, reče on braneći se od optužbi. Očito je Isus bio vrlo neugodan i trebalo ga se pod svaku cijenu otarasiti. Bolje da strada jedan pojedinac nego čitav narod (Kajfine riječi!). Prvi put blagovjesnik Ivan o tome izvještava nakon što je Isus rastjerao bankare i mesare u predvorju Hrama. Drugi put nakon Isusovog hapšenja i dovođenja u kuću bivšeg velikog svećenika Ane, još uvijek utjecajnog i moćnog među Židovima: „Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikog svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: 'Bolje da jedan čovjek umre za narod.'„ (Ivan 18, 13-14)

Židovi su već nekoliko desetljeća uživali rimski mir (pax romana). Hramski financijski sustav je cvjetao. Sad se pojavio buntovni prorok za kojeg se narod lijepi, jer misle da je Mesija. Tko zna što se iz toga može izroditi! Još će im na kraju Rimljani oduzeti privilegije, a jedna od glavnih bila je ubiranje hramskih poreza i slobodan i od gusara siguran transport poreznog srebrnog novca iz Rima i drugih židovskih kolonija u Jeruzalem.

Neko vrijeme Isus je izbjegavao sukob. Matej izvješćuje o tome kako je Isus plaćao porez za Hram, da ne sablazni Židove vjernike. (Matej, 17, 24) Nakon jedne prijetnje kamenovanjem vratio se na drugu obalu rijeke Jordan, na mjesto gdje je Ivan prije krstio. Apostol Ivan kaže da je Isus za neko vrijeme ostao ondje. A naumiše ga kamenovati u Jeruzalemu, kad se svetkovao blagdan posvećenja Hrama.

Obični ljudi su obilazili oko njega, želeći znati je li on Mesija koji će ih povesti u oslobodilački pokret i zbaciti rimski jaram. (Ljudi su od Mesije očekivali da obnovi Mojsijeva čuda. Kao što je Mojsije izabrani narod izveo iz Egipta, Isus bi ih mogao osloboditi Rimljana.)

Na pitanje je li on Mesija (Pomazanik), Isus im odgovori da je sva djela koja je činio učinio u ime Oca svoga. O tome izvješćuje Ivan u svojoj blagovijesti: „Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: 'Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?' Odgovoriše mu Židovi:'Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom praviš.' Odgovori im Isus: 'Nije li pisano u vašem Zakonu: ja rekoh: bogovi ste.'“ (Ivan 10, 31)

Jeruzalemska Biblija ovo mjesto objašnjava na način da su suci u Starome zavjetu metaforički nazivani bogovima zbog svog položaja, jer sud je Božji. Tumači ukazuju na ovo mjesto i na Isusov rabinski način dokazivanja, kojim on pokazuje da je čudno hulom proglašavati izjavu kojom Božji Svetac i Poslanik sebe proglašava Sinom Božjim. Tu bi mogao biti i razlog što su Isusovi učenici sami sebe zvali svetima (sinovima Božjim), jer su život posvetili nadolazećem Kraljevstvu Božjem te su se odrekli materijalnih stvari i živjeli po duhu.

Kad je Isus na saslušanju u Kajfinom domu na direktno pitanje da li je on Sin Božji odgovorio potvrdno, stadoše ga udarati i vikati: „Hula na Boga! Krivovjerje!“ Svećenici više nisu oklijevali. Iako je bilo pet sati ujutro, odmah su Isusa odveli Pilatu, koji je u pratnji tisuću legionara iz svoje rezidenciji u Cezareji u vrijeme Pashe obavezno dolazio u Jeruzalem. Židovsko vijeće Sinedrij moglo je, naime, suditi zbog povrede svojih zakona, ali nije imalo vlast osuditi na smrt. Za takav zadatak trebala im je suradnja Rimljana.



Vratimo se našoj temi o vjeri kao osobnom odnosu pojedinca s Bogom. On je kao učitelj, pismoznanac i prorok došao u sukob sa pismoznancima koji su u židovskoj zajednici imali monopol na tumačenje vjere predaka i strogih pravila tradicijskoga morala. On je povrijedio interese onih koji su predstavljali zajednicu. Zato je morao biti žrtvovan. Ni prvi, ni zadnji put da je pojedinac umro kako bi zajednica nastavila život.

Da je poput Abrahama, Josipa, Marije i mnogih drugih ostao zatvoren u sebe, da je svoj odnos s Bogom, svoju vjeru zadržao za sebe, sačuvao bi glavu. Ali, Bog je po svemu sudeći od njega tražio da se objavi. Znao je Isus da ga Židovi već dulje vrijeme vrebaju. Zato je neko vrijeme propovijedao u krajevima izvan njihove jurisdikcije. U Galileji je vladao kralj Herod Antipa, a nadležnosti Velikog židovskog vijeća prestajale su na granicama Galileje. Paternot pretpostavlja da je zbog toga Kajfa sa svojim istomišljenicima vrebao priliku kad će Isus doći u Jeruzalem. Prilika se iznenada ukazala kad je rabbi sa svojim učenicima godine 30. za Pashu došao u Jeruzalem.

Isusovo učenje ima natruha nauka o iskrenom osobnom pristupu Bogu. A toliko spominjana Petrova zajednica prvih kršćana je korak nazad prema židovskoj tradiciji u kojoj je zajednica (narod) sve, a pojedinac ništa. Smrt Ananije i Safire, zbog toga što su pristupajući zajednici dobara zatajili dio novca od prodaje imanja, nalikuje na kamenovanja bogohulnika ili prostitutki, što je bilo uređeno običajnim zakonikom. Prožeti židovskom tradicijom i u strahu od optužbi za herezu, Petar i Pavao nakon Isusove smrti stvaraju crkvu u kojoj ćudoređe i moral iznova dolaze iznad osobnog vjerničkog stava. Jednako tako apostol Pavao postupa sasvim politički netolerantno kad u žaru borbe za svoju religiju proklinje protivnike, koji su evanđelje tumačili drugačije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi prepričavali zgode i pouke iz Isusovog života. Valjalo se izboriti za monopol na tumačenje vjere. Nije li Kajfa zbog istog razloga tražio Isusovu smrt, naime zbog prava na tumačenje vjere? Jedna inačica evanđelja bila je i Barnabina. Josip zvani Barnaba bio je Pavlov suputnik na misijskim putovanjima. Pavle se gorljivo i ne birajući sredstva bori za svoju istinu evanđelja: „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestimo, neka je proklet. Što smo već rekli, to sad i ponavljam: Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ (Prva poslanica Galaćanima 1, 6-9)

Nisu li i Božjih deset zapovijedi ćudoredna pravila potrebna za održanje zajednice? Isus svoje zapovjedi svodi čak samo na dvije glavne: Ljubi Gospodina Boga i Ljubi bližnjega svoga. Svatko kao pojedinac sa svojom nutrinom stupa pred Boga. Otuda Isus strogim sucima kaže: Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen. Svatko neka radije pođe od sebe. Isus odbija izraze zahvalnosti onih koje je ozdravio. Naprosto im kaže: tvoja vjera te je spasila. Opet je skrivenost osobnosti u prvom planu!

Izlazeći iz skrivenosti, objavljujući svoju istinu o vjeri, koja se u svojoj manifestaciji razlikuje od općeprihvaćene i institucionalizirane, pojedinac riskira optužbu za krivokletstvo i izopćenje iz crkve i zajednice. To se dogodilo Isusu u njegovoj borbi protiv starožidovske tradicije, to se dogodilo Spinozi, ponovilo se u slučaju Kierkegaardovom, kojeg je izopćila danska protestantska crkva. Jedan od najinteresantnijih slučajeva je izopćenje Lava Nikolajeviča Tolstoja iz ruske pravoslavne crkve.
drazen-pavlic @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Vjera je odnos pojedinca kao osobe s Bogom. U Getsemanskom vrtu Isus ostavlja umorne i pozaspale učenike i moli u samoći. Ali ne radi se o takvoj vrsti osobnog odnosa u kojem pojedinac stvara vlastitu predodžbu o Bogu. U tom slučaju imali bismo subjektivnu predstavu. Bog bi bio proizvod ljudske mašte. Bog u ljudskoj svijesti stvara pojam o sebi. Pronalazi način da se očituje. Jer, kakav bi to bio Bog koji se ne bi znao na jasan način objaviti čovjeku? Na čovjeku je odluka da se otvori za ovu poruku.

Osobnost Isusovog odnosa s Bogom ne smije se shvatiti u smislu novovjekovnog humanizma, gdje je sveopći ljudski sadržaj kao tekovina prirodnog prava usađen u svakog pojedinca, na kojem kao na nekom univerzalnom temelju čovjek gradi svoje odnose u svijetu i društvu. (Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz doba Francuske revolucije proklamira slobodu, bratstvo i jednakost kao prirodna prava koja izviru iz same građe ljudske jedinke i stječu se rođenjem.) Naprotiv, osobnost pojedinca u Palestini Isusovog vremena ovisi isključivo o Bogu. U Bogu je njezin temelj. Ona je na neki način objektivna, a ne subjektivna. (Bultmann) Na pojedincu je da već sada odabere Božji put. Čovjekov zadatak je da poput oca Abrahama bude bezuvjetno poslušan Bogu. Ako Bog okrene glavu i njegova pažnja u odnosu na nas popusti, propast ćemo. U konkretnoj situaciji čovjeka njegova tjelesna priroda vuče na drugačiju odluku i zato mu treba Božja pomoć. Čovjek sam ne zna kako da uzdigne svoj duh i postupi prema svojoj Božanskoj prirodi.

U davna vremena anđeo se javio Abrahamu i tražio od njega da žrtvuje svoga jedinoga sina. Poznato je kako Kierkegaard tumači Abrahamovu paradoksalnu situaciju. Abraham šuti, sprema se i tri dana jaše do brda Morija. Nikome nije rekao kuda ide i što ga muči, iako nije razumio zašto Bog od njega traži takvu žrtvu. Nije se povjerio ženi Sari, nije razgovarao sa slugama, čak je i sinu Izaku uskratio odgovor zbog čega nisu poveli životinju koju će žrtvovati. Potpuna predanost i povjerenje Abrahamovo da će Bog u zadnji čas pronaći neko rješenje biva nagrađeno na kraju priče. Bog zaustavlja Abrahamovu ruku i daje da se tu nađe ovan. Životinja se zaplela u krošnju obližnjeg žbuna. Zbog svoje potpune predanosti i povjerenja u Boga Abraham je postao otac vjere. U tom času nitko osim Boga nije znao za njegove dvojbe i muke. One su, jednako kao i silno povjerenje u Boga, ostale osobna stvar Abrahamova. Da mu se Bog nije po drugi put javio, on bi zacijelo žrtvovao Izaka. Njegova obitelj gledala bi ga kao sinoubicu. Za sluge i Saru Abraham bi bio zločinac, a za Boga junak. Ono što je tražio od Abrahama, Bog je nekoliko stoljeća kasnije na sebi. Dao je jedinorođenoga sina za spas čovječanstva. Sam Isus o tome je poučio uglednog farizeja Nikodema riječima: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Evanđelje po Ivanu 3, 16)

Da li je Isus pred očima imao Abrahamov paradoks kad je to rekao? U svakom slučaju, trebalo mu je Božje ohrabrenje, jer ga je hvatao strah od smrti. U Getsemanskom vrtu Isus se kao i svaki čovjek borio protiv svoje ljudske prirode. Ne samo u Getsemaniju. Nakon slavnoga ulaska na magarcu u Hram, predosjećajući svoju skoru smrt, Isus je rekao:
„Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa.“ (Ivan 12, 27)

Bog se potajno javio Mariji kad je začela i objasnio joj viši smisao njoj samoj neobjašnjivog događaja. Kasnije se morao javiti i Josipu, jer ovaj bez Božje pomoći zasigurno ne bi svladao iskušenja svoje tjelesne prirode. Ne bi prihvatio trudnu zaručnicu i dijete. Kad je Herod naumio poubijati svu novorođenčad u Galileji, Bog je na vrijeme upozorio Josipa da spremi Mariju i Isusa i otputuje u Egipat. Nitko osim Josipa nije znao da mu se Bog javio i dao mu upute. Nitko osim Marije nije vidio anđela niti čuo njegov glas, dok joj je govorio:
„Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje.“

To su primjeri gdje se Bog čovjeku pokazuje u skrovitosti. Bogojavljenje ostaje osobna stvar između pojedinca i Boga. Čovjek ustraje u onom što Bog od njega traži, protiv svoje volje i protiv volje i pravila društva. U etičkom odnosu, stupajući u zajednicu56 ljudi se odriču dijela egoističnih interesa i pokoravaju se društvenim normama. Ponekad država traži da žrtvuju sebe ili svoju djecu radi spasa domovine. To se događa naročito u ratu. Ali drugačije je u vjeri. Kierkegaard kaže da se u vjeri pojedinac uzdiže iznad morala i onog općeg. To je naročita vrsta skrovitosti, gdje pojedinac stupa u osobni odnos s Bogom ili onim apsolutnim, ne govoreći o tome svojim sunarodnjacima niti članovima obitelji.

Imamo, međutim, slučajeve kad pojedinac obznanjuje ono što je čuo od Boga. Tako postupaju starozavjetni proroci, pa i sam Isus. On je kroz tri godine propješačio Galileju, Samariju i Judeju, širio svoje učenje i naviještao riječ Božju. Slijedila ga je masa naroda. Dobro je uzdrmao temelje židovske crkve. Apostol Ivan u svom evanđelju na više mjesta govori o pokušajima Židova da ubiju Isusa:
„Nakon toga Isus je obilazio po Galileji; nije htio u Judeju jer su Židovi tražili da ga ubiju. Rekoše mu stoga njegova braća: 'Otiđi odavde i pođi u Judeju da i tvoji učenici vide djela što činiš. Ta tko želi biti javno poznat, ne čini ništa u tajnosti. Ako već činiš sve to, očituj se u svijetu.'“ (Ivan 7, 1-4)

Tako su govorili Isusovi rođaci. Ivan dodaje da su to rekli jer uistinu nisu vjerovali u njega. Isus im je odgovorio da njegovo vrijeme još nije došlo. Znade da ga svijet mrzi, jasno mu je i zašto: jer svjedoči protiv njegovih opakih djela. Ipak je zajedno s rođacima potajno pošao u Jeruzalem na blagdan sjenica. … 
(NASTAVLJA SE)
drazen-pavlic @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 3, 2009
Vidjeli smo da nam je Isus u Getsemanskom vrtu sasvim dovoljan da bismo izgradili vjeru kao osobit odnos čovjeka pojedinca prema Bogu i putem njega odnos prema svijetu. Čemu je onda trebala dogma o krvnoj žrtvi čovjeka Isusa i postaje muke, smrti i uskrsnuća? Sveti Pavao i nastavljači njegove misli ideju krvne žrtve utemeljili su na židovskoj tradiciji prinošenja žrtvene životinje (žrtve pomirnice). Radi se o prastarim obredima čišćenja nakon kojih čovjek tek postaje sposoban stati pred Boga. To je sadržaj kršćanske religije kao ideje. Povijesni dokazi o stvarnosti muke i smrti Isusa Nazarećanina pričaju neku drugačiju priču. O tome je vrijednu raspravu napisao francuski poslovni čovjek Jacques Paternot (Tko je ubio Isusa?, Orakul, Zagreb, 2001.). Filozofske članke rijetko su bile predmet komentara čitatelja. Povijesni članci su u tom pogledu daleko zanimljiviji, jer je životna situacija nabijena strastima. Bez obzira na to što se u Palestini za vrijeme namjesnika Pilata doista dogodilo, razapeti Isus kao čovjek i ujedno Bog nam je uzor. Zbog čega? U njegovoj poruci krije se misao da i mi kao vjernici trebamo 'umrijeti sebi', kao što je on učinio. Trebamo biti mrtvi za ovaj svijet i potisnuti svoj egoizam.

Pravo pitanje je u svakom slučaju odnos vremenitosti i vječnosti, odnosno što za mene kao konačnog čovjeka znači Bog? Kako doživljavam misao o granici vlastitog bića, te kakve posljedice ta spoznaja proizvodi za moju svijest i životno držanje? U narednim poglavljima ove knjige o tome će nam više materijala dati Kierkegaardova i Heideggerova filozofija.



Kad kršćanski propovjednici žele da njihova riječ dobije na dubini, posežu za mislima srednjovjekovnih mistika. Fratar Franjevac rekao je ljetos hodočasnicima na Trsatu da je život hodočašće. Ljudska duša poput Božjeg Sina isprva bijaše na nebu. Tijelo je njezin privremeni stan. Nakon boravka u konačnosti, duša se vraća u vječnost odakle je i ponikla. Tako čovjek korača istim putom kojim je prošao Isus Krist. Slične misli mislio je njemački reformator Sebastian Franck u prvoj polovici XVI stoljeća. Za Francka svijet je kazalište ili burleskna igra, koju je on još nazivao pokladno slavlje. Čitava povijest za njega je borba u kojoj se narodi sukobljavaju obuzeti željom za moći i vlasti, potaknuti strašću za stjecanjem materijalnih dobara. Mogli bismo plakati nad čovjekovom bijedom kad bismo je ozbiljno shvatili, kaže Franck. Tome u prilog Alexandre Koyre navodi Franckove riječi iz djela Weltbuch, Spiegel und Beschreibung (Svjetska knjiga, ogledalo i opis), objavljenog u Tübingenu 1534.: „Tko ovu stvar ozbiljno pogleda, taj se ne bi začudio ako bi mu srce prepuklo od plača. Ako bi čovjek to pogledao pak posredno kao Demokrit, onda bi mogao puknuti od smijeha. Svi smo mi komedija, šareno platno i pokladni ples pred Bogom.“ (navedeno prema Koyre, Njemački mistici, duhovnici i alkemičari XVI stoljeća, Gradac, Čačak-Beograd, 2001., str. 59.)

Srednjovjekovni mističari nadahnuli su najveće umove. Znademo da su, primjerice Hegel i Heidegger studirali teologiju. Heidegger je u pismu Lövithu 1921. izjavio da je on kršćanski teolog. Poznato da su se obojica oduševljavali Meisterom Eckhartom i Jakobom Böhmeom. Sasvim je moguće da je Hegel predodžbu o svjetskoj igri narodnih duhova, koji ništa ne znaju o krajnjoj svrsi svjetske povijesti, izbrusio baš na Franckovoj misli o povijesti kao borbi naroda obuzetih moći, vlasti i strašću za stjecanjem.

Heidegger je školovanje započeo u Isusovačkom novicijatu. U svojim interpretacijama trudio se prepoznati iskonsku poruku kršćanstva, koja je nakon skolastičkog perioda ostala prekrivena antičkim filozofskim konceptima. Tko zna je li svoju temeljnu misao o tijeku vremena iz budućnosti u sadašnjost i natrag napojio na spisima Kaspara Schwenckfelda? Taj bivši Lutherov suborac je u svojoj Christlichen Orthodoxischen Bücher (Kršćanskoj ortodoksnoj knjižici) zapisao: „Vjera je Hypostasis, bitak ili stanje sebe samog…Nebeski sjaj koji dolazi odande iz bitka Boga, to je bujica sunca koje tako svijetli u vječnost i u kome se sve buduće vidi kao sadašnje.“ (prema Koyre, Njemački mistici…, str. 9, bilješka 16) Heideggerova misao kaže: čovjek zna da je smrtan; kraj njegovog bića je neizbježan; ali on ne zna za čas svoje smrti; iz spoznaje vlastite granice, koja je izvjesna ali vremenski neodređena, on se u svijesti iz budućnosti, odnosno s krajnje granice svog bića, vraća u sadašnjost. Ali je ta sadašnjost sada pod drugačijim osvjetljenjem i čovjek punim plućima živi sadašnji trenutak. Spoznaju o svojoj smrtnosti više ne gura u neko vječito sutra, već živi ovdje i sada puninom života koji je Božji dar. Zar Schwenckfeldova osnova vjere, u čijoj svjetlosti sve buduće vidimo kao sadašnje, nije mogla biti poticaj ovim Heideggerovim mislima? I kod Schwenkfelda vrijeme iz budućnosti teče u sadašnjost. Čovjek zna da je duhovno biće i da privremeno boravi na zemlji.Njegova sudbina rješava se u budućnosti, na nebu. Iz te spoznaje on drugačije shvaća svoj život u sadašnjosti.

Toliko o velikim umovima. Naši propovjednici, međutim, nisu dosljedni u upotrebi misli koje su davno prije njih mislili srednjovjekovni mistici. Inače bi morali ukinuti mnoga posredništva između čovjeka i Boga, kao što su to učinili Franck, Schwenckfeld, Weigl, Zwingli, Tauler i ostali. Papa je u njihovo vrijeme nastupao kao svjetski moćnik, a korumpirani svećenici prodavali su oproste od grijeha radi svojih svjetovnih ciljeva. Stoga su ti zanesenjaci i slobodni mislioci na novi način čitali Sveto pismo i utvrdili da Bog ima načina da neposredno djeluje na ljudsku dušu. Papa, svećenik, sveta misa, svete slike i kipovi, pričest i krštenje nisu nužni. Oni se i ne spominju u izvornim evanđeljima. Njih je nadodala crkva. To su izvanjski obredi, koji nisu potrebni za istinsko uzdignuće duha.

Otac franjevac je ljetos na Trsatu okupljenom narodu objašnjavao što znači postavka 'umrijeti sebi.' „To znači umrijeti svojim željama, svom egoizmu, znati se odreći ugodnosti života, biti Božji potpuno i do kraja.“ A Sebastian Franck je u XVI stoljeću učio da čovjeka može spasiti jedno njegova slobodna volja, koja se unatoč grijehu može obratiti ili 'umrijeti za sebe', za 'svoje vlastito ja' i tako se vratiti Bogu - očistiti dušu od putenosti i pripremiti mjesto za Njegov istinski sadržaj. (Navedeno prema Koyre, isto, str. 51-52.)

Na takve misli nadovezao se Hegel kad je za sebe rekao da je luteran, jer vjeruje u duh a ne u izvanjske znakove vjere. U uvodu predavanjima o Povijesti filozofije Hegel kaže: „Mi luterani – ja sam luteran i želim to ostati – imamo samo onu iskonsku vjeru. To nije povijesna vjera.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983., str. 64) Zato zreli Hegel istinski odnos s Apsolutom može uspostaviti tek posredstvom filozofije, a ne više teologije.

Vjerujemo li u Božić ili u Bogojavljenje?

Vjernici prvih stoljeća kršćanstva nisu slavili Božić. Svetkovalo se Bogojavljenje ili blagdan Sveta Tri Kralja. To je dan kad su se tri mudraca i kralja ovoga svijeta došla pokloniti utjelovljenom Bogu. Božić je uveden u kalendar kršćanskih blagdana tek u 4. stoljeću. Namjera crkvenih otaca bila je iskorjenjivanje običaja poganskih naroda, koji su zadržali svoje običaje proslave rađanja Sunca, u vrijeme zimskog solsticija. Staroslavensko značenje riječi 'Božić' je doista mali Bog, koji se prema slavenskoj mitologiji u obličju Sunca rađao u to vrijeme. I danas se zadržao običaj paljenja kresova, što simbolizira odlazak zime koju nadomješta mlado sunce i novi život. Sam korijen riječi 'badnjak' znači panj, ali iskonski zapravo dolazi od bdijenja. Kao što mi danas na Badnji dan odlazimo u crkvu na Polnoćku i na misi bdijenja dočekujemo Božića, tako su naši davni preci bdjeli i čekali rađanje novoga Sunca.

Kršćanstvo se tijekom svojeg razvoja pokazalo kao univerzalna religija, koja je sposobna u sebe usisati običaje poganskih naroda. Ta mu je osobina omogućila širenje i rast tijekom stoljeća. Gordan Pandža u članku Božić, dan kad se Bog rodio među ljudima u simbolici Kristovog raspeća vidi sličnosti s germanskom poganskom tradicijom: „Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov bog Wotan (u nordijskoj varijanti Odin) dao se raspeti na drvo (u drugoj verziji objesiti naglavačke) i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježila germanska hegemonija, raspeti Krist koji s križa vlada svijetom, zamijenio dotadašnje prikaze Krista kao blaženog pastira među svojim stadom. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.“ (Vjesnik, 24. prosinca godine 2000.) Pandža dodaje da je običaj kićenja bora prvi put viđen u srednjovjekovnom Elzasu, čime su protestantski pastori htjeli istisnuti katolički običaj spravljanja jaslica (prve jaslice je navodno 1223. godine uprizorio Franji Asiški).

Najvažniji kršćanski blagdan oduvijek je bio Uskrs. Internetski portal Večernjeg lista 8. siječnja 2009. izvijestio o okupljanju dva milijuna iračkih šijita u gradu Kerbala, da bi obilježili najveći šiitski blagdan Ašuru. Njime šiiti obilježavaju mučeničku smrt imama Huseina, kojega su 680. godine ubili suniti. Obred se sastoji od procesije u kojoj se vjernici udaraju dlanovima po prsima i lancima po leđima, veličajući bol i žrtvu svog spasitelja imama Huseina. Najvjerniji se bičuju i izrezuju po licu, jer ih opsjeda krivnja što je imam poginuo radi spasa čitavog naroda.

Iz ovog primjera je jasno da ideja ljudske žrtve radi otkupljenja grijeha čitavog naroda nije osobitost kršćanstva. Zamislimo se nad težnjom šiita da se poistovjete sa svojim Spasiteljem, jer uistinu osjećaju krivnju zbog mučeničke smrti imama Huseina! Na isti način crkva od Židova i kršćana traži da osjećaju krivnju zbog smrti Isusove. Sören Kierkegaard u jednom autobiografskom članku piše: „Bio jednom jedan čovjek, kojeg su kao dijete strogo odgojili u kršćanstvu. On se nije naslušao onog što djeca inače slušaju, o malom Isusu djetetu, o anđelima i sličnom. Naprotiv, utoliko češće su mu pokazivali Razapetoga, tako da je ova slika bila jedina stvari i jedini utisak koji je imao o Spasitelju…Kao što ubojica, strepeći zbog nečiste savjesti, nije mogao a da se ne osvrne na sliku ubijenog koja ga je progonila, tako ni on, ispunjen ljubavlju, ni trenutka nije mogao odvratiti pogled sa slike koja ga je privlačila.“ (Kierkegaard, Dvije rasprave, Grafos, Beograd, 1982., str. 9)

U gledanju Boga kršćanin postiže najveću radost i blaženstvo, jer čineći to zanemaruje sve ostale brige svakodnevnog života. Na toj ideji svoju teologiju sagradio je Savonarola, koji je i sām život završio kao mučenik svojih ideja: „Zato se ne može naći ništa što bi nas bolje od kontemplacije raspetog Krista moglo dovesti do spoznaje božanskih stvari…Tko sumnja u to da je nešto najugodnije upravo spoznaja da ga najuzvišeniji Bog toliko ljubi da je sam prihvatio za nas biti razapet? Takvo razmatranje raspetoga Krista živo predočuje Božju dobrohotnost prema nama. Dakle, duši koja ga kontemplira, darivaju se najveće radosti…Kako među svim njegovim djelima nema nijednoga u kojem bi njegova dobrota zasjala više nego u tome što je raspet radi nas, slijedi da se u kontemplaciji raspeća nalazi najveća radost.“ (Savonarola, O jednostavnosti kršćanskog života, Verbum, Split, 2003., str. 135-137) Istinitost tog shvaćanja Savonarola vidi u činjenici da su mnogi crkveni oci i mučenici s radošću išli u smrt, jer su na taj način slijedili put kojim je prošao Spasitelj. Ovdje se radi o logičkoj dedukciji. Sasvim nešto drugo značilo bi osobno proživjeti mučenički put na Golgotu, u smislu u kojem Sveto pismo modernom čovjeku tumači Kierkegaard.

Mogli bismo zamisliti našu vjeru bez muke, smrti i uskrsnuća. Mogli bismo se usredotočiti na osobu Isusa Nazarećanina, koji je one noći u Getsemanskom vrtu na osami svoje najunutarnjije molitve iznio pred Boga. Čemu krivnja i grižnja savjesti? Nije li sav smisao u duhovnom sjedinjenju s Bogom, u kontemplaciji kojom pojedinac kao pojedinac ponekad uspijeva uspostaviti dijalog s Bogom (Kierkegaard). Ako se ne moram tjeskobno brinuti za sutra, tad se ne moram brinuti ni o budućem vječnom životu. Zar ne živim vječno, ako živim sada? Nije li Kristov nauk o odbacivanju tjeskobne brige dovoljan za ljudsku sreću? Kad je Pavao iz Tarza svoju teologiju odlučio sagraditi na muci i uskrsnuću, znao je da se obraća svima. Visoki zahtjevi i teškoće izvornog Isusovog nauka naprotiv primjereni su samo odabranima.

Otkud uopće ideja da je zbog grijeha čitavog čovječanstva pred Boga potrebno iznijeti krvnu žrtvu? Prvi oci kršćanske crkve povezali su smisao židovskog blagdana Pashe i žrtvovanja janjadi koju su Židovi tom prilikom vršili, s idejom da je Isus baš taj Pomazanik koji se žrtvovao za otkupljenje grijeha naroda. Blagovjesnik Ivan u osami progonstva na otoku Patmosu otprilike nakon 96. godine naše ere po prvi put je Isusa Krista usporedio s Jaganjcem Božjim, učvršćujući ideju žrtve za grijehe naroda (Evanđelje po Ivanu). Htio je blagdan uskrsnuća ujedno učiniti prihvatljivijim za Židove, koji su od Mojsijevog vremena u spomen na izlazak iz egipatskog ropstva klali i blagovali janjeće meso. Taj se Ivanov usklik kao trostruki zaziv održao do danas u središnjem dijelu katoličke Svete mise:
„Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir.“

Ime židovskog blagdana Pasha zadržalo se u nazivu kršćanskog blagdana Uskrsa kod mnogih evropskih naroda. Talijani kažu Pasqua, francuzi Pasque itd. Židovi pashu (hebrejski pesah) slave u proljeće, 14. Nisana. U isto vrijeme kršćani slave Uskrs, čime se ujedno slavi uskrsnuće prirode nakon zime. Na taj način je uprizoreno staro znanje o cikličkoj obnovi života. Iako razlog zbog kojeg su Židovi slavili Pesah nema puno veze s značenjem i porukom kršćanskog Uskrsa.

Srednjovjekovni mistici htjeli su se vratiti izvornom Svetom pismu. Između njegovih redaka pokušavali su odgonetnuti simbole i znake koje im je Bog ostavio. Time su mistici postali pravi učenici i nastavljači gnostika iz prvih stoljeća kršćanstva.Učenje Sebastiana Francka (1499-1542.) moglo bi se u bitnom svesti na sljedeće: Bogu ne trebaju posrednici; dušu valja očistiti od tjelesnog i Božja milost savit će već gnijezdo u njoj; koliko riječi (evanđelja), toliko zabluda i svetogrđa; valja se držati simboličkog smisla Biblije, jer ako ju čitamo doslovno, naći ćemo mnoštvo pogrešaka; spas, pad i uskrsnuće nisu povijesne činjenice; priča o Isusu ne događa se u Jeruzalemu, nego u nama; spasenje nije izvršio Krist po tijelu, nego Krist po duhu; ta priča budi u nama Kristovu dušu; Bog je dobro ili bitak, a zlo je nebitak ili ništavilo; čovjek po Bogu baštini dušu i s njom dobrotu; zato ne može pasti u ništavilo.

Njemačka teologinja Uta Ranke-Heinemann baš je u misticizmu crpila građu za svoju knjigu „Ne i amen!“. U intervijuu Globusu listopada godine 2006. o tome kaže:
„Postoji sedam temeljnih pogrešnih postavki.Tvrdim da je Biblija svijet muškaraca, a ne svijet Boga. Drugo, da Bog opstoji u tri osobe – to je ljudska fantazija. Treće – Isus je čovjek, a ne muškarac. Marija je Isusova majka, ali ne majka Božja. Zatim, Bog je stvorio nebo i zemlju, a pakao je ljudska izmišljotina. Nema iskonskog grijeha i vrag ne postoji. Spasenje krvavim raspećem ljudsko je, barbarsko krvoproliće iz kamenog doba religije. Iz Knjige Postanka ostavila sam samo prvu i posljednju riječ – Bog i život vječni na nebu, jer pakao ne postoji. Smatrala sam da Marija ne može u isto vrijeme biti i djevica i majka i to sam 17 godina kao profesor Novog zavjeta na teološkom fakultetu u Essenu podučavala svoje studente. To je simbolički. Faraonova je majka bila djevica iako je izrodila mnogo djece, ali uvijek je zadržavala pridjev djevica. I tu se nema što dalje objašnjavati. Kršćanstvo je jedina religija u kojoj je pakao vječan, za razliku od islama. Kuran kaže da pakao traje koliko Bog odluči. A ja kažem da su muslimani bolji sljedbenici Isusova učenja od pape.“ Bivša studentska kolegica Josefa Ratzingera sablaznila je obitelj, kad je odbacila protestantizam i postala katolik. Zbog gornjih misli Vatikan ju je godine 1987. izopćio iz crkve.

Ali nisu njemački i švicarski reformatori autori svih misli koje nalazimo u njihovim spisima. Postoji jedna linija misli koju je službena crkva odbacila i zabranila, a seže mnogo dublje u prošlost od spomenute gnoze: u prastare egipatske, židovske, mezopotamske i indijske tradicije. Navedimo kao primjer rečenicu irskog dominikanca Ivana Škota Erigene, koju je on zapisao 851. godine nakon Krista: „Bog nije predvidio kaznu ni grijeh: to su izmišljotine. Pakao ne postoji, ili mu je ime grižnja savjesti.“ (Erigena, Predestinacija /Sudbina/)

No, kako da Sveta Stolica drži u pokornosti svjetovne vladare a narod u strahu od kazne Božje, ako pakla nema i ako se ne treba ničega bojati? Godine 865. papa Nikola Prvi proglasio je Ivana od Erigene heretikom. Otac Ivan mogao se skloniti u Irsku, „zemlju svetaca i mudraca“, ali je ostao u Francuskoj. Smrt ga je našla negdje oko 876.
drazen-pavlic @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 2, 2009
Tko je Kierkegaardov Bog? Zar je On najviše biće, čovjeku nedokučivo i nespoznatljivo? Neka stvarnost s kojom se čovjek ne može posredovati? Nema tajne. Kierkegaard uvijek misli na kršćanskog Boga, Boga objavljene religije. On uvijek govori o Bogu Ocu ili Isusu Kristu. Onom koji je govorio čovjeku, koji je hodao zemljom, činio čuda, propovijedao. Kierkegaard čita Sveto pismo i naprosto prihvaća ono što je objavljeno. Nastoji shvatiti. Ali ne samo shvatiti. Malo kasnije vratit ćemo se na ovo mjesto.

Nije božanstvo u središtu njegove pozornosti. Kierkegaardu se radi o čovjeku. On promatra pojedinca u njegovoj konkretnoj životnoj situaciji, onog koji je očajan, koji drhti i boji se, koji u grudima osjeća tjeskobu, koji je sretan. Odabire svoj poziv prema mogućnostima koje osjeća u sebi. Nosi teret čim se rodi i poslušno ga tegli čitavog života. Ili živi bezbrižno, otklanjajući svaku tjeskobu i bojazan od opasnosti koje nosi sutrašnji dan. Čovjek odabire put već prema građi svoje ličnosti. Kierkegaard vidi viteza vjere koji se uspinje iznad općeg. Njegov život je najvredniji, jer je svoj život posvetio onom najvišem. Filozof ima razumijevanja za tragičnog junaka koji gine za narod. Poštuje i zatvorenu osobu, koja zauvijek ostaje tajna svojoj okolini. Svakome od njih vrijedi živjeti, ako žive svim srcem.

Kierkegaard kaže da ne može slijediti viteza vjere. To je pretežak zadatak. Može razumjeti, ali ne može sam učiniti ono što Bog od njega traži. Potpuna predanost u vjeri je nešto najteže, za što on ne osjeća snagu. Ne radi se samo o spoznajnim moćima. Upravo zato je Bog nedokučiv! Jer, Kierkegaard bi zacijelo bio među najpozvanijima da Boga shvati kad bi ga se moglo dohvatiti razumom. Radi se o činjenju. Da li sam spreman ostaviti sve i ići za Kristom? Napustitii oca i majku, ženu i djecu, imanje podijeliti siromasima…Ne nužno propovijedati, ako nemam dara. Činiti ono što moram i pritom vjerovati. Osjećati sreću u svakom trenutku života. Govoriti životu: Da!; tisuću puta kao Nietzscheov nadčovjek. Ili manje! Da li u njegovim grudima ima mjesta za razočaranje? Kierkegaard pretpostavlja da se Bogu ne prilazi spoznajom. Tako čine filozofi. I teolozi. Čovjek vjernik u stvarnom životu Bogu prilazi nekim drugim instrumentom, koji nije razum. Kojim? Duhom! A što je duh?

U Filozofijskom trunju Kierkegaard kaže da Bog nije svijet stvorio iz dosade. Od kud mu uopće ta misao?

Hegelov sustav je filozofski razvijen teološki sustav. U Znanosti logike izložene su kategorije formalnog mišljenja. Apstraktna ideja, koja je kao općenitost tu u sebi potpuno izgrađena i sva buduća određenja već sadrži u sebi kao moguća, sad pada u prirodu. Ona se realizira. Tu se ideja se puni sadržajem, koji je ono drugo nje same, njezin drugobitak. U daljnjem putovanju kroz sustav ideja se vraća sebi (filozofija objektivnog duha). U svjetskoj povijesti duh se konkretizira u narodima koji su nositelji načela pojedinih razdoblja. Hegel je smatrao da je u njegovo vrijeme germanska nacija bila je nositelj najmodernijeg načela slobode pojedinca kojeg je baštinila od kršćanske religije. Ukratko, ideja svoj razvoj počinje kao neposrednost, zatim se posreduje s prirodom, da bi se u odjeljku duha postavila kao posredovana neposrednost. Prva neposrednost, koja se nije odredila u sve bogatstvo mogućih određenja, prazna je i najsiromašnija kategorija.

Vanja Sutlić uočio je da su u Hegelovoj spekulativnoj filozofiji prisutna sva bitna određenja Aristotelove metafizike: forma, materija, svrha i uzrok. Ideja je u svijetu logike forma, zatim pada u prirodu i puni se sadržajem (materija), svrha kretanja je povratak ideje k sebi. Ona postaje o sebi i za sebe. Uzrok je pojam ili duh koji je pokretač svega kretanja.
Znanost logike može se usporediti s Božjim mislima prije stvaranja. Sve je u Božjoj glavi bilo određeno davno prije nego je Bog odlučio stvoriti svijet i čovjeka. U Filozofijskom trunju Kierkegaard kaže: «…on porađa i stvara ono što je već dugo nosio u svojoj nutrini.» (Kierkegaard, Filozofijsko trunje, str. )

No, za Hegela je to apstraktni, prazni Bog (onaj još neposredovani). Možemo reći i nedokučivi, koji se čovjeku ne objavljuje. Bog hoće da ga čovjek spozna, kaže Hegel. Zato se objavljuje. Čovjeku u tome valja pomoći. Bog šalje svog sina Isusa Krista, da ljudskim jezikom objasni Božju poruku. Dakle, pad u prirodu, ili posredovanja Boga s čovjekom je dvostruki proces. Od njega koristi imaju Bog i čovjek.

Takvu konstrukciju Kierkegaard ne može potpisati. Zašto bi Bogu trebao čovjek? Doista, stvorio ga je na svoju sliku i priliku…Ali bi izgubio obilježja savršenog bića, ako bi mu trebao čovjek.

Koja je bitna razlika ova dva filozofa? Kierkegaard je prvu svoju knjigu naslovio Ili – ili. To znači da postoje dva pola koji svaki za sebe ostaju to što jesu, iako se ponekad susreću. Onaj pozitivni (Viši) tu i tamo dozvoljava negativnom (grešnom čovjeku) da se stopi s njime. Na kratko…kad odluči prosipati milost po njegovim leđima. Drugo značenje one dileme ili - ili može biti sljedeće: moram se odlučiti što ću biti. Sredine nema. Daje se više mogućnosti, a samo jedna se ozbiljuje. Čovjek bira svoj put. A posredovanje u Hegelovom smislu baš jest ta sredina, to drveno željezo: posredovana neposrednost.

Hegel u Enciklopediji kaže da čovjek koji je obuzet jednostranošću razuma zna samo za ili-ili. To je lijepo kazao komentirajući knjigu izvjesnog Tholucka. Radi se o istočnjačkoj mistici. Tholuck kaže da razum može zaključivati samo na sljedeća dva načina: ili postoji neki praosnov koji sve uvjetuje, pa onda i zadnji dio mene samoga leži u njemu, a moj bitak i slobodno djelovanje samo su varka. Ili sam ja različito biće od praosnova (Boga) i moje djelovanje ne uzrokuje i ne uvjetuje praosnov. Onda praosnov nije apsolutan, dakle nema beskonačnog Boga, nego postoji mnogo bogova – zaključuje Tholuck. Za Hegela su obje krajnosti samo jednostranosti i apstrakcije. Zato on kaže da su one jedno niti-niti. Svaka strana te krajnosti ostaje u svojoj neposredovanoj čvrstoj supstanciji i bitkuje pored one druge, kao sasvim slučajna mogućnost. Nije nužna, dakle nije ni zbiljska. Ne smješta se u concretum kao totalitet svojih određenja. Netko tko je toliko obuzet jednostranošću tog razlikovanja zapravo ne spoznaje ni jednu stranu te dileme. (usporedi Hegelov Predgovor drugom izdanju Enciklopedije iz 1827.)

Prema Sutliću, kod Hegela pad ideje, koja je u sebi izgrađena do u najsitnije detalje, zbiva se uslijed fenomena dosade. U logici je sve rečeno, ona je razrađena do najsitnijih detalja i više se nema što reći. Sve je rečeno znači da su dana sva moguća određenja. Svako ponavljanje bila bi dosada. Pošto se kretanje mora nastaviti, nužno se zbiva «pad» čiste ideje iz logike u prirodu.

Paralela s teologijom je u sljedećem: Bogu je bilo dosadno, pa je stvorio svijet. Skoro da bi mogli kazati da je htio društvo, stvarajući čovjeka. Dakle Bog je društveno biće? U toj je slici Bog poput djeteta koje kaže: «Ne znam što da radim. Dosadno mi je.»

Bog mora ostati Apsolut i kao takav nedodirljiv, neposredovan čovjekom kao svojim stvorom. Bog nije učitelj, na kog onda i učenik imam svojevrstan upliv. Bog nije subjekt, kojeg njegov predmet ili objekt ipak na neki način povratno oblikuje. Da bi bio Bog, on mora ostati isti onakav kakav je bio u vječnosti. Biće (bitak?) koje nema potreba izvan sebe. Zato je pravi Bog Hegelovog sistema duh koji je u toku rada pojma postavljen kao totalitet (panteizam?). Walter Schultz to lijepo kaže u studiji o Hegelu (Bog novovjekovne metafizike).

Oni koji razvijaju teologiju Svetog Trojstva nasilno lijepe komadiće stakla koji ne spadaju u ovaj mozaik. Isus je došao zato da Božji naum približi čovjeku, da mu pokaže put, da stvori sliku kako nam je živjeti vjeru. Kako? U ljubavi, obitelji, braku…svatko prema pozivu koji osjeća. Nije došao ni za što drugo. Čuo je glas. Uspio se približiti Bogu. Razbrao je nešto kao poruku. On se proglašava Sinom, da bi ukazao na vrstu ljubavi o kojoj se tu radi. Radi se o blagoj Očinskoj ljubavi. Surovi Bog Staroga zavjeta je umro. Rođen je Dobri Bog ljubavi. To je smisao govora o Sinu. Ne radi toga da bi se uspostavilo otajstvo: Bog-Sin-Duh.

U istom djelu Kierkegaard navodi Aristotelov stav da Bog mora samoga sebe pokrenuti i pritom ostati nepokrenuti pokretač. Sad dolazi ključno mjesto, gdje se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu: «Ali ako sebe pokreće, ne pokreće se iz neke potrebe, kao da ne može izdržati šutnju, pa onda provali u riječi. Ali ako sebe pokreće i ako se ne pokreće iz potrebe, što ga onda pokreće, što drugo osim ljubavi? Jer upravo ona zadovoljenje potrebe ne nalazi izvan sebe nego u sebi. Njegova odluka…mora opstojati od vječnosti, iako, ispunjena u vremenu, postaje upravo trenutak…» (Filozofijsko trunje, isto, str. )

Dakle, ne radi dosade, nego iz ljubavi! Kad ne bi mogao izdržati šutnju, nego bi iz dosade provalio u riječi, bio bi poput čovjeka koji je odlučio izaći iz svoje skrivenosti i posredovati se u zajednici. Ali Bog nije čovjek!

Poanta je u tome da su kod Hegela sve suprotnosti posredovane i izmirene. U duhu njegove filozofije moglo bi se reći da čovjek treba Boga, jednako kao i Bog čovjeka. Kod Kierkegaarda Bog uvijek ostaje Bog ili Apsolut, a čovjek ostaje skrušeno stvorenje, koje poput zalutalog u pustinji na ivici snaga ispucale usne otvara prema nebu i čeka rosu Božje milosti. Vječno ostaje ili – ili. Bog i čovjek postoje jedan pored drugog. Jedan živi u imanenciji, drugi stoluje u transcendenciji. Mnogi mu se ljudi nikad ne približe. Ljudi od duha izgrađuju svoje ja na jedini mogući način, u opreci i beskonačnom približavanju k Bogu.

drazen-pavlic @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 1, 2009
Vidjeli smo da je kod Hegela Bog zajedno s čovjekom smješten u imanenciju. Bog objavljene religije i čovjek=samosvijest su određenja Apsolutnog duha. Za Kierkegaarda, Bog i čovjek odijeljeni su rascjepom koji je otvoren između vremenitosti i vječnosti. Čovjeku je u iznimnim situacijama moguće da ga prekorači i približi se Bogu. To se događa pomoću apsurdnog kretanja svijesti ili paradoksom vjere.

Bog je za Sörena Kierkegaarda ono nedokučivo, granica koju ljudski razum ne može u potpunosti obuhvatiti. O tome se teško može i misliti, kamoli da bi se to nedokučivo moglo iskazati. Ono je mistično. Pokušajmo o mističnom razmisliti iz perspektive austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina. Ovaj je članak ujedno prikaz Wittgensteinove pozicije. Pokušavajući taj prikaz on povezuje biografsko i teorijsko.

Od početka 1914. u časopisu Der Brenner koji je izlazio u Innsbrucku Ludwig von Fickert je objavljivao prve Haeckerove prijevode tekstova Sörena Kierkegaarda na njemački. Wittgenstein je pratio serijal. Na temelju njega je donio sud da je Kierkegaard «daleko najveći filozof XIX stoljeća». U pogledu određenja pojma Boga složio se s njime kad je rekao:
«O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti». (Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 189)

To je zadnja rečenica njegove knjige, koja nosi čitavo djelo. Ona je ujedno njezin rezultat i zaključak. U pismu nesuđenom izdavaču Fickertu iz godine 1920. Wittgenstein je dao ključ za razumijevanje svog spisa: «Od njezina čitanja nećete imati mnogo. Jer Vi nećete razumjeti, građa će Vam se činiti potpuno strana. U stvarnosti Vam to nije strano, jer knjiga ima etički smisao. Jednom sam u predgovor želio unijeti rečenicu, koja sada doista nije u predgovoru, ali koju Vam sada želim napisati, jer Vam možda može poslužiti kao ključ. Htio sam naime napisati da se moj rad sastoji od dva dijela: iz onoga koji je pred čitateljem i svega onoga što nisam napisao. I upravo taj drugi dio je važan. Etika se, naime mojom knjigom u neku ruku ograničava iznutra; uvjeren sam da se to ima strogo ograničavati SAMO tako. Ukratko vjerujem: sve ono o čemu mnogi danas isprazno brbljaju, ja sam svojom knjigom ustanovio time što o tome šutim. I zato će moja knjiga, ako se ne varam, reći mnogo što bi i Vi sami željeli reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj rečeno. Preporučio bih Vam sada da pročitate samo predgovor i zaključak, jer oni najizravnije izražavaju smisao.» (Wittgenstein, Prototraktat, Dol, Zagreb, 1998., str. 19. bilješka 40))

Zaključak sam gore naveo. Radi se o posljednjem, sedmom paragrafu njegove knjige. Predgovor, o kojemu je riječ, Wittgensteinov je predgovor iz 1918., napisan nakon izlaska iz zarobljeništva. U njemu kaže da će knjigu možda razumjeti samo onaj tko je već jednom sām mislio misli koje su izražene u njoj. A čitav smisao knjige mogao bi se, veli on, izraziti riječima: «Ono što se uopće može reći, može se reći jasno: a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.» (Tractatus…, isto, str. 23)

Prema autorovom očekivanju, knjiga će povući granicu izražavanju misli. Ta rečenica je Russela navela na krivi put. Wright u svom povijesnom uvodu iz 1965. kaže da je Russel pridonio nesporazumima o autorovim namjerama u Tractatusu. Russel je sa zadovoljstvom Wittgensteinov rad smjestio u svoj logički pravac. U engleskom izdanju iz 1922. godine, koje je izašlo uz obilatu Russelovu pomoć, otisnut je njegov uvod. U njemu je Russel rekao: «Da bi se razumjela knjiga g. Wittgensteina, treba shvatiti u čemu je problem kojim se on bavi. U dijelu svoje teorije u kojem se raspravlja o simbolizmu on proučava uvjete koje bi trebalo da ispunjava logički savršen jezik.» (Tractatus, isto, str. 5)

U pismu Fickertu smo, naprotiv, vidjeli da je Wittgensteinu prije svega bilo stalo da se razumije nenapisani, etički smisao knjige. Iako je očekivao da će Russelov uvod, jer je on već bio poznati filozof, olakšati izdavanje njegove knjige, Wittgenstein je od objavljivanja uvoda ipak odustao. U pismu 20. svibnja 1920 on kaže: «Tvoj se Uvod neće tiskati i uslijed toga, vjerojatno neće ni moja knjiga…Poslao sam dakle raspravu i Tvoj Uvod Reclamu i pisao mu da ne želim da Uvod bude tiskan, nego da mu on treba služiti za snalaženje u mom radu…I nemoj biti ljut. Možda je to i nezahvalno od mene, ali ja ne bih mogao postupiti drukčije.» (Prototraktat, isto, str. 27, bilj. 61)

U predgovoru iz 1918. Wittgenstein kaže da će knjiga povući granicu mišljenju. To, međutim, nije moguće: «Jer da bismo povukli granicu mišljenju, morali bismo moći misliti obje strane ove granice (morali bismo, dakle, moći misliti ono što se misliti ne može).» (Tractatus, isto, str. 5) Baš zato je odlučio povući granicu tamo gdje je to moguće: u jeziku. Ali smisao knjige je ostao isti. Povlačenje granice mislivog i izrecivog, da bi se ukazalo na ono neizrecivo.

Nakon što je napisao zadnju rečenicu u Tractatusu, Wittgenstein je zaista kao filozof šutio deset godina. Gajo Petrović u pogovoru navedenom izdanju piše da to nije bila obična šutnja, nego šutnja o nečemu. Smatrao je da treba raditi nešto korisno, čime može pomoći ljudima. Zato je završio učiteljsku školu i šest godina učiteljevao po selima u Donjoj Austriji. Godine 1926. zaposlio se kao vrtlarski pomoćnik kod monaha u Hüttelsdorfu, a naredne dvije godine za jednu od svojih sestara sagradio je palaču u Beču. Tek 1928. odlučio je vratiti se filozofiji. Nastanio se u Engleskoj i doktorirao na Cambridgeu. Kao doktorsku tezu prihvatili su njegov Tractatus, koji je već postao cijenjen širom Europe.

Vratimo se određenju etike u Tractatusu. Etično i mistično su neizrecivi. O njima se ne može govoriti: «Ono se pokazuje, ono je Mistično.» (Tractatus, isto, str. 189) Wittgenstein kaže da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. To je zato jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili. Mistično je izraz unutrašnjosti. Znanosti opisuju i traže istine pojedinih regija bića, a filozofija im pomaže da sagledaju biće u cjelini. Život se naprosto živi! Tu nema recepta. Svaki čovjek patentira svoj način. Kad se 1949. vratio iz Amerike, Wittgenstein je otkrio da boluje od raka. Doktoru Bevanu je povjerio da se ne boji smrti, nego umiranja u bolnici. Liječnik je predložio da dođe umrijeti kod njega. Supruga doktora Bevana u travnju 1951. čula je njegove posljednje riječi: «Recite im da sam proživio čudesan život!»

Pokušajmo slijediti trag koji nam Wittgenstein otkriva svojim zadnjim riječima. U čemu je čudo života? U Tractatusu on kaže: «Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.»
Čudesno, neizrecivo i mistično ovdje su sinonimi.

Kako si možemo predočiti to pokazivanje etičnog i mističnog? Stav 6.522 Tractatusa na njemačkom glasi: «Es gibt allerdings Unaussprechliches. Dies zeigt sich, es ist das Mystische. Svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.“ Njemački glagol zeigen znači pokazivati (put), zatim pokazivati se i pojaviti se. Znademo da se Wittgenstein trudio da živi onako kako piše i, dakako, piše kako živi. Kao mladić bio je dobrovoljac u vojsci svoje zemlje. Bilo je to u vihoru Prvog svjetskog rata. Od godine 1940. do 1943. radio je u dobrovoljnoj službi u Guys Hospital u Londonu u bolničkoj ljekarni. Dok se kalio čelik on nije pisao knjige, već pokazivao je kako treba živjeti. U već spomenutom pismu izdavaču Fickertu on kaže da je njegova knjiga s jedne točke gledišta bezvrijedna. Nitko ne bi trebao pisati knjige, budući da na ovom svijetu postoje sasvim druge stvari koje treba učiniti. O životu se ne priča, on se živi. Postavlja se pitanje vrijedi li pisati knjige, dok praktični život traži da se poduzmu sasvim konkretni koraci?

Pripojenje Austrije Trećem Reichu i dolazak nacionalsocijalista na vlast u Beču zadavao mu je puno briga. Pošto je Austrija izbrisana s zemljopisne karte, trebao je postati Nijemac. Zato je zatražio englesko državljanstvo, koje je dobio uz pomoć poznatog ekonomista Johna Meynarda Keynesa. U lipnju 1939. sa engleskom putovnicom je otputovao u Beč u posjetu obitelji. Iste godine po nalogu obitelji u Berlinu vodi pregovore s deviznim odjelom Državne banke. Cilj mu je spašavanje obiteljske imovine. Pošlo mu je za rukom prikriti židovsko porijeklo Wittgensteinovih i tako spriječiti pljenidbu u korist Reicha. Sve je to učinio za obitelj, iako se još 1912. odrekao svog dijela golemog nasljedstva, da bi se potpuno neopterećen materijalnom stranom života bavio filozofijom. Po povratku u Englesku poduzeo je putovanje u Sjedinjene Države gdje je kod vladinih tijela isposlovao isprave o arijevskom porijeklu obitelji Wittgenstein, što je spasilo živote članovima obitelji u nastupajućoj eri nacizma. Wittgenstein kao čovjek je performer koji konkretnim djelovanjem pokazuje svijetu smisao (svog) života.

Značenje glagola zeigen (pokazati) u Wittgensteinovom sustavu poprima sasvim poseban oblik. U dijelu svoje teorije o logičkom stavu on kaže da stav ima nešto zajedničko sa stvarnošću, a to je logička forma. Nju ne možemo prikazati, jer se sa stavom ne možemo postaviti izvan svijeta. (4.12) Logička forma zrcali se u stavu. (4.121) Sad dolazi do navlastite upotrebe riječi o kojoj se Wittgensteinu radi. Stav pokazuje logičku formu stvarnosti. («Der Satz zeigt die logische Form der Wirklichkeit.») On je demonstrira. («Er weist sie auf».) Pokazuje (zeigt) ovdje znači isto što i zrcali (spiegelt), a mogli bismo dodati odslikava (abbildet) i demonstrira (weist). To, dakle, znači pokazivati ono neizrecivo. O mističnom se ništa ne može reći logikom i jezikom. To ne znači da mistično ne postoji.

Postoji jedan naročiti, etički svijet. Njegovo izvođenje Wittgenstein započinje tezom da smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. Jer u svijetu je sve onako kao jest i sve se događa onako kako se događa (6.41). Egzaktnim logičkim jezikom kojeg su engleski, austrijski i njemački pozitivisti htjeli izgraditi, o onom Višem, etičkom itd. ne može se ništa reći. Taj jezik ipak opisuje cijeli «poznati» svijet. O volji i htijenju on kaže da mogu promijeniti samo granice, ne činjenice i time svijet sam: «Kao što se ni pri smrti svijet ne mijenja, nego prestaje. Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.» (6.4311)

Stvar je jednostavna. Svijetom činjenica vlada znanost. Onostranim svijetom možda vlada Bog, ali se On ne objavljuje u svijetu (6.432), tako da to ne možemo znati, bar ne na onaj način na koji znademo o činjenicama prirode. U gornjoj rečenici Wittgenstein kurzivom ističe prijedlog «u». Ako se Bog ne objavljuje u svijetu kojim vladaju činjenice, čini to izvan svijeta, ili u nekom svom (Višem) svijetu koji možda možemo naslutiti. Ovaj stav postavlja potpuno indiferentne svjetove: «Kako je svijet, potpuno je indiferentno za ono Više.» Zapravo se radi o paralelnim svjetovima. Duša nakon smrti možda prelazi u vječnost. Vječni život poslije smrti, ili besmrtnost duše, nisu zajamčeni. On za čovjeka od krvi i mesa, dok hoda po ovom svijetu, ne rješava nikakvu zagonetku.

Potvrdu stava da ništa ne znamo o drugom svijetu nalazimo u evanđeljima. Isus kaže da se na onom svijetu ne žene i ne udavaju, već su poput anđela. Wittgenstein kaže: »Nije li taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji?» (6.4312) Ovome svijetu snagom mišljenja i logičkog izražavanja ne možemo vidjeti granice. Trebamo naprosto živjeti čudo života, neponovljivo «ovdje i sada». Jer u svijetu je sve kako jest i sve se događa kako se događa i mi tu ništa ne možemo promijeniti.



Kad je izbio Prvi svjetski rat Wittgenstein je kao dobrovoljac pristupio austrijskoj vojsci. Po svjedočenju njemačkog filozofa i teologa Wilhelma Bauma, koji je od Wittgensteinovog ujaka Hayeka dobio filozofovu prepisku, 1914. se prijavio u vojsku jer je tražio smrt. To je bila moda u Beču među mladim intelektualcima tog vremena. Dok je njegov Drugi topnički puk bio u Krakovu, u jednoj knjižari kupio je Tolstojevu knjigu Jevanđelje, koja je po Baumovih riječima na Wittgensteina izvršila veliki utjecaj. U svoj dnevnik 12. rujna 1914. Ludwig je zapisao: «Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: 'Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.' Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.»

U Krakovu je nabavio dvije Nietzscheove knjige (Sumrak Bogova i Prevrednovanje svih vrijednosti). Pogodio ga je neprijateljski stav Nietzscheov prema kršćanstvu. Pitao se, kako netko može ismijavati kršćanstvo, kad je ono jedini pouzdan put ka sreći. U filozofovom dnevniku čitamo: « Zar ne bi bilo bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? Ali tako je život besmislen. Čemu, pak, ne živjeti besmislenim životom? Bi li to bilo bezvrijedno?...Što bih morao učiniti da moj život ne propadne u ništavilo?» U danima potpune nesigurnosti, kad mu je život visio o koncu, pod utjecajem Tolstoja je shvatio da Bog daje smisao svijetu i životu.

U svojoj knjizi Ludwig Wittgenstein između mistike i logike Baum uspješno dokazuje da je Ludwig bio neinstitucionalni vjernik. Te činjenice rasvjetljavaju zagonetni smisao jezgrovitih rečenica o etici, smislu života i mističnome s kraja Tractatusa. 25. svibnja 1915. u ratni dnevnik je zapisao: «Poriv za mističnim nadolazi iz nezadovoljenosti naših želja za znanošću. Osjećamo da naš problem nije bio niti dotaknut, čak i kada bismo dobili odgovore na sva moguća znanstvena pitanja.» (Baum, Ludwig Wittgenstein između mistike i logike, Naklada Lara, Zagreb, 2006., str. 45)

Ova rečenica je skoro doslovce prepisana u Tractatus. Jedanaestog lipnja 1916., za vrijeme žestoke ofenzive ruskog maršala Brusilova, Wittgenstein je zapisao: «Što znam o Bogu i o smislu života?...Da je u njemu (svijetu) problematično, što nazivamo njegovim smislom. Da taj smisao nije u njemu, već izvan njega. Smisao života, to je smisao svijeta, možemo ga nazvati Bogom. I na to možemo nadovezati usporedbu o Bogu kao Ocu. Molitva je misao o smislu života. Zbivanjima svijeta ne možemo upravljati po svojoj volji, već smo u tome posve bez snage. Samo se tako mogu učiniti neovisnim od svijeta – i tako ga u izvjesnom smislu ovladavam – da se odreknem svojeg utjecaja na događaje.» (isto, str. 45)

Tako biografski materijal daje ključ za razumijevanje smisla Logičko-filozofske rasprave, koji je prije objavljivanja filozofove prepiske bio tajna za sve interprete. Tom nesporazumu pridonio je sam autor, jer je u Tractatusu jako reducirao izjave o Bogu i smislu života koje nalazimo u dnevniku. Ono o čemu smo ovisni, možemo nazvati Bogom ili sudbinom ili svijetom neovisnim o nama. Biti sretan znači biti u suglasnosti sa tim i takvim svijetom, kaže Wittgenstein. On se pita, kako čovjek može biti sretan, kad nikako nije u stanju zanemariti pritiske svijeta, njegove brige i tjeskobe? Može, ako se posveti filozofiji i spoznaji. Ako se odreknemo udobnosti svijeta, koje su tek brojne milosti sudbine, moguće je postići sreću.

Primijetimo na ovom mjestu i utjecaj Kierkegaardovog određenja beskonačnog odreknuća od racionalnih rješenja svijeta. Također utjecaj stoičke filozofije i Seneke, koji se u VII pismu Luciliju također pita kako izbjeći štetnim utjecajima okoline? «Jedan jedini primjer neumjerenosti ili pohlepe čini ogromnu štetu - bliski prijatelj koji živi raskošno čini nas mekima i mlitavima; bogato susjedstvo budi u nama žudnje; poznanik zloćudne prirode lako će posuti djeliće svoje otpale hrđe čak i po onima koji su nevini i iskreni – što misliš, kakve su onda posljedice po čovjekov karakter kad na njega nasrće čitav svijet? Morat ćeš ga ili mrziti ili oponašati. Ali ispravno je da se kloniš oba smjera.» (Seneka, Odabrana pisma Luciliju, u: Seneka i Epiktet, isto, str. 55) Seneka savjetuje povlačenje u sebe koliko je to moguće i druženje s ljudima koji nas mogu oplemeniti.

Baum tvrdi da je pojam zagonetke života i smrti u Tractatus došao vjerojatno iz Tolstojeve pripovijetke Smrt Ivana Iljiča. Wittgenstein je u svoju knjigu zapisao da rješenje zagonetke života i smrti u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena. Prisjetimo se finala Tolstojeve pripovijetke, u kojoj Ivan Iljič na samrti konačno prestaje analizirati svoj život, vrednujući da ga je dobro proživio. Napokon je prihvatio mogućnost da i nije dobro proživio život, da je bježao od iskrenosti i ljubavi i zanosio se izgradnjom karijere. Na njegovo lice u tom trenutku pale su suze sina gimnazijalca. On je tada oprostio ženi, kćerki, svima. Shvatio je da im je na teret. U istom trenutku, kad je iz svog «sada» isključio prošlost i budućnost, prestao se bojati smrti. Dapače, zaključio je da smrti nema. Dakako, rekao bi Wittgenstein. Jer, smrt i nije sastavni dio života, unatoč tome što ljudi na sahranama često govore da jest. Tako može osjećati netko tko živi u vječnom sada.

Upravo tu misao mogao je Wittgenstein naći u Tolstojevom Jevanđelju. Vječno živi tko živi sada. Zar Wittgenstein u Tractatusu ne kaže: «Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.» (6.4311)

U nastavku svojeg povezivanja biografijskog i teorijskog Baum objašnjava na koji način je u Wittgensteinovu upotrebu došao pojam neizrecivog. Prijatelj Engelmann mu je poslao baladu Ludwiga Uhlanda. Radi se o grofu koji je iz križarskog rata donio grančicu bijelog trna i posadio ga kraj kuće: «Iz grančice je izraslo drvo pod kojim je grof sjedio u poznoj dobi svojeg života. Šumor grana i nakon toliko godina podsjećalo ga je na mladost i na palestinsku pustolovinu.» Baum navodi i oduševljeni Wittgensteinov odgovor Engelmannu: «Ako se čovjek ne potrudi da izrekne neizrecivo, ništa se ne može izgubiti. Ali neizgovorljivo – a da pritom nije izgovorljivo – obuhvaćeno je u izgovorljivom.» (Baum, isto, str. 49)

U svjetlu Baumovih biografskih otkrića vidimo da su Wittgensteinovi kolege pozitivisti i scijentisti desetljećima pogrešno razumijevali njegovu knjigu. On je naprosto htio reći da čovjek ne može spoznati Boga. Može ga tek izdvojiti iz područja znanosti. Zato se konačno rastao od pripadnika Bečkog kruga, koji su smatrali da religija pripada djetinjstvu čovječanstva, te da ju kao pogrešnu svijest napretkom znanosti i kulture valja odbaciti. Baum kaže da je krajem 1930. godine Wittgenstein o takvom stajalištu, koje je zastupao Miritz Schlick kao vodeća ličnosti Bečkog kruga, izjavio da postoje dva tumačenja dobrog: plitko po kojem bi dobro bilo dobro jer tako želi Bog; i dublje po kojem Bog želi dobro jer je samo dobro. Zato je Waismann naposljetku s Wittgensteinom prekinuo sve veze, jer je ocijenio da je ovaj «u cijelosti ušao u tabor mračnjaka», te je postao mistik. Slično mišljenje izrazio je i Russel u pismu lady Ottoline još 20. prosinca 1919.: «Iz njegove sam knjige već ranije osjetio duh mistike, ali sam unatoč tome bio iznenađen kada sam utvrdio da je u cijelosti postao mistik. Čita takve pisce, kao što su to Kierkegaard i Angelus Silesius i posve ozbiljno razmišlja o tome da postane redovnik. Sve je to započelo s djelom Williama Jamesa Varietes of Religious Experience, te je tijekom zime taj poriv sve više jačao, tako da je zamalo sišao s uma.» (Baum, isto, str. 60)

Do prekida suradnje došlo je uslijed isključivosti pripadnika Bečkog kruga, koji su potpuno odbacivali religiju u korist znanosti. Wittgenstein je smatrao da religija, etika i estetika pripadaju same sebi. Baum još kaže: «Pozivanjem na Kierkegaarda nastojao ih je proglasiti životnim oblikom, koji sa stajališta drugih oblika nije moguće podvrći kritici.» (isto, str. 89)

Bog i ono mistično su nedokučivi i neizrecivi. Bog je smisao svijeta, neki nejasni osjećaj sigurnosti, u zbrci događaja koje ne možemo kontrolirati. Bog nas drži, da ne visimo takoreći u nekom praznom prostoru, sami i prepušteni slučaju. (vidi završetak Tolstojeve Ispovijedi)

I na koncu, kako razumjeti stav da se Bog ne objavljuje u svijetu? Bog je supstancija svijeta i utoliko je izvan njega. Bog je istina svijeta. Po njemu svijet uopće jest. Sjetimo se: nije mistično kako svijet jest, već da jest! Kako svijet jest za Boga je indiferentno (usporedi stav 6.4321) Bog je rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu. Bog je smisao svijeta.


Opet je riječ o zagonetnosti, mistici ili čudu života. Rješenje zagonetke leži izvan prostora i vremena, možda u nekom drugom svijetu koji ne poznaje zakone fizike? Moguće je da se iz pozicije vječnosti svijet čini kao ograničena cjelina. No, dok stojimo unutar svijeta, ne možemo vidjeti te granice, jednako kao što ne vidimo preko granica vidnog polja i dalje od horizonta. Nužno je izaći iz svijeta da bi se vidjela granica, ili njegov smisao. Zato je to mistični osjećaj.

U čemu je mogla biti draž života za Wittgensteina? Nije osnovao obitelj, nije se obogatio i prepustio užicima. Nije stekao moć u svijetu rada. Wittgenstein je filozofirao. Temeljio je nove poglede, doticao zvijezde, uživao u društvu studenata i kolega znanstvenika. Za njih je bio vođa i neosporni autoritet. Kad je u Schlickovoj kući 22. prosinca 1929. sebi svojstvenim žarom objašnjavao svoj koncept procesa verifikacije kao potvrde hipoteze, služeći se logičko-gramatičkim kriterijem, udarao je temelje. A Schlick, Waismann i ostali su dalje razvijali njegove ideje.

U časopisu Nature 1990. pojavila su se četiri članka ne filozofa o Wittgensteinu. Bila je to reakcija na knjigu Ludwig Wittgenstein. A Student's Memoir. Profesor neuropsihologije Marshall etiketirao ga je kao minornog austrijskog aforističara i vrača, koji je vlastite psihičke poteškoće prenosio na mlade studente. Njegova predavanja je nazvao hepeninzima. Marshall je slijep za Wittgensteinovu filozofsku veličinu. Optužio ga je da je pobjegao iz Beča jer nije bio sposoban suočiti se s intelektualnim genijima habsburške prijestolnice, a u Engleskoj se okružio stranim studentima pred kojima je mogao glumiti veličinu.

Biokemičar Greenfield, također s Oxforda, ustao je u obranu Wittgensteina. Za razliku od Marshalla koji je Wittgensteina zbog njegovog dubokog utiska na studente prozvao vračem, Redpath ga je nazvao svecem. Zbog njegove točnosti, čistoće i jednostavnosti usporedio ga je s vojnikom. Neobično je brinuo o stilu i preciznosti. Bio je isključiv prema novim slušateljima i strog u napadima na druge. Nadarene je odmah prihvaćao, kao von Wrighta na primjer. Redpath, koji je uredio i objavio studentska sjećanja na Wittgensteina, zaključuje da je snaga njegove osobnosti i filozofije nesumnjiva. Dodajmo da je Wittgenstein volio putovati, slušati glazbu, čitati literaturu, jedino nikad nije govorio o politici.

Analizom Wittgensteinovog djela i života osvijetlili smo jedan mogući pogled na Boga kao onog mističnog i neizrecivog, koje unatoč svemu upravlja našim životom. Baum smatra da Wittgensteinovo djelo pripada nizu djela velikih mislilaca koji su bili svjesni da čovjek ne može dospjeti do istinske spoznaje Boga, kao Pseudo-Dionizije Areopagit, Nikola Kuzanski i drugi. (Baum, isto, str. 49) Odnos s Bogom valja izdvojiti iz područja znanstvene spoznaje. Bogu kao onom mističnom prilazi se unutarnjim osjećajem. No, nije moguće naprosto izjednačiti pojam Boga na koji misli Wittgenstein s Bogom kršćanske dogme ili objave, kako je rekao u Predavanju o religioznoj vjeri održanom godine 1938.
drazen-pavlic @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.