Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - travanj 2008
četvrtak, travanj 24, 2008
Tko je Kierkegaardov Bog? Zar je On najviše biće, čovjeku nedokučivo i nespoznatljivo? Stvarnost s kojom se čovjek ne može posredovati? Nema tajne. Kierkegaard uvijek misli na kršćanskog Boga, Boga objavljene religije. On uvijek govori o Bogu Ocu ili Isusu Kristu. Onom koji je govorio čovjeku, koji je hodao zemljom, činio čuda, propovijedao. Kierkegaard čita Sveto pismo i naprosto prihvaća ono što je objavljeno. Nastoji shvatiti. Ali ne samo shvatiti. Malo kasnije vratit ćemo se na ovo mjesto.

Nije božanstvo u središtu njegove pozornosti. Kierkegaardu se radi o čovjeku. On promatra pojedinca u njegovoj konkretnoj životnoj situaciji, onog koji je očajan, koji drhti i boji se, koji u grudima osjeća tjeskobu, koji je sretan. Odabire svoj poziv prema mogućnostima koje osjeća u sebi. Ili nosi teret čim se rodi i poslušno ga tegli čitavog života. Ili živi bezbrižno, otklanjajući svaku tjeskobu i bojazan od toga što nosi sutrašnji dan. On izabire put već prema građi svoje ličnosti. Kierkegaard vidi viteza vjere koji se uspinje iznad općeg, ima razumijevanja tragičnog junaka koji gine za svoj narod. Zna on i zatvorenu osobu, koja zauvijek ostaje tajna svojoj okolini. Za svakoga od njih vrijedi živjeti, ako su život posvetili ljubavi.

Kierkegaard kaže da ne može slijediti viteza vjere. Za njega je to pretežak zadatak. On može razumjeti, ali ne može sam učiniti ono što Bog od viteza vjere traži. Potpuna predanost u vjeri je nešto najteže, za što on ne osjeća snagu. Dakle, ne radi se samo o spoznajnim moćima. Zato je Bog nespoznatljiv! Jer, Kierkegaard bi zacijelo bio među najpozvanijima da Boga shvati. Radi se o činjenju. Da li sam spreman ostaviti sve i ići za Kristom? Napustitii oca i majku, ženu i djecu, imanje podijeliti siromasima…Ne nužno propovijedati, ako nemam dara. Činiti ono što moram i pritom vjerovati. Osjećati sreću u svakom trenutku života. Govoriti životu: Da! (tisuću puta kao Nietzscheov nadčovjek? Ili manje? Da li u njegovim grudima ima mjesta za razočaranje?) Hoću reći da Kierkegaard pretpostavlja da se Bogu uopće ne prilazi spoznajom. Tako čine filozofi. I teolozi. Čovjek vjernik u stvarnom životu Bogu prilazi nekim drugim instrumentom, koji nije razum. Kojim? Duhom? A što je duh?


U Filozofijskom trunju Kierkegaard kaže da Bog nije svijet stvorio iz dosade. Od kud mu uopće ta misao?

Sjećam se da je na svojim predavanjima o Hegelu profesor Vanja Sutlić sustav izložen u Enciklopediji filozofijskih znanosti uspoređivao s teološkim sustavom. U znanosti logike daju se kategorije formalnog mišljenja. Apstraktna ideja, koja je kao općenitost u sebi izgrađena , i već kao mogućnost (potentia, forma) sva buduća određenja sadrži u sebi, pada u prirodu (materiju). Tu se ideja se puni sadržajem, koji je isprva ono drugo nje same. U daljnjem putovanju kroz sustav ideja dolazi k sebi (filozofija duha). U svjetskoj povijesti duh se konkretizira u narodu. Ideja počinje kao neposrednost, zatim se posreduje s prirodom, da bi se u odjeljku duha postavila kao posredovana neposrednost. Neposrednost koja se nije odredila u sve bogatstvo mogućih određenja je najpraznija i najsiromašnija kategorija.

U Hegelovoj spekulativnoj filozofiji prisutna su sva bitna određenja Aristotelove metafizike: forma, materija, svrha i uzrok. Ideja je u svijetu logike forma, zatim se pada u prirodu i puni se sadržajem (materija), svrha kretanja je povratak ideje k sebi. Ona postaje o sebi i za sebe. Uzrok je pojam ili duh koji je pokretač svega kretanja.
Znanost logike može se usporediti s božanstvom u svemiru. Sve je u Božjoj glavi bilo određeno davno prije nego je Bog odlučio stvoriti svijet i čovjeka. U Filozofijskom trunju Kierkegaard kaže:
- …on porađa i stvara ono što je već dugo nosio u svojoj nutrini.

No, za Hegela je to apstraktni, prazni Bog (onaj još neposredovani). Možemo reći i nedokučivi, koji se čovjeku ne objavljuje. Bog hoće da ga čovjek spozna, kaže Hegel. Zato se objavljuje. Čovjeku u tome valja pomoći. Bog šalje svog sina Isusa Krista, da ljudskim jezikom objasni božansku poruku. Dakle, pad u prirodu, ili posredovanja Boga s čovjekom je dvostruki proces. Od njega koristi imaju Bog i čovjek.

Takvu konstrukciju Kierkegaard ne može potpisati. Zašto bi Bogu trebao čovjek? Istina, stvorio ga je na svoju sliku i priliku…

Koja je bitna razlika dva filozofa? Kierkegaard je prvu svoju knjigu naslovio «Ili – ili». To znači da postoje dva pola koji svaki za sebe ostaju to što jesu, iako se ponekad susreću. Onaj pozitivni (Viši) tu i tamo dozvoljava negativnom (grešnom čovjeku) da se stopi s njime. Na kratko…kad odluči prosipati milost po njegovim leđima. Drugo značenje one dileme ili - ili može biti: moram se odlučiti što ću biti. Sredine nema. Daje se više mogućnosti, a samo jedna se ozbiljuje. Čovjek bira svoj put. (Potentia-actualitas; mogućnost-ozbiljenje) A posredovanje u Hegelovom smislu baš jest ta sredina. Neposrednost, posredovanje, posredovana neposrednost. Ideja, priroda, duh.

Hegel u Enciklopediji kaže da čovjek koji je obuzet jednostranošću razuma zna samo za ili-ili. To je lijepo kazao u komentaru knjige izvjesnog Tholucka. Radi se o istočnjačkoj mistici. Tholuck kaže da razum može zaključivati samo na sljedeća dva načina: ili postoji neki praosnov koji sve uvjetuje, pa onda i zadnji dio mene samoga leži u njemu, a moj bitak i slobodno djelovanje samo su varka. Ili sam ja različito biće od praosnova (Boga) i moje djelovanje ne uzrokuje i ne uvjetuje praosnov. Onda praosnov nije apsolutan, dakle nema beskonačnog Boga, nego postoji mnogo bogova – zaključuje Tholuck. Za Hegela su obje krajnosti samo jednostranosti i apstrakcije. Zato on kaže da su one jedno niti-niti. Svaka strana te krajnosti ostaje u svojoj neposredovanoj čvrstoj supstanciji i bitkuje pored one druge, kao sasvim slučajna mogućnost. Nije nužna, dakle zbiljska. Ne smješta se u concretum kao totalitet svojih određenja. Netko tko je toliko obuzet jednostranošću tog razlikovanja zapravo ne saznaje niti o jednoj strani te dileme. (usporedi Hegelov Predgovor drugom izdanju Enciklopedije iz 1827.)

Prema Sutliću, kod Hegela pad ideje, koja je u sebi izgrađena do u najsitnije detalje, zbiva se uslijed fenomena dosade. Već je sve rečeno u znanosti logike (do u najsitnije detalje) i više se nema što reći. Sve je rečeno, znači dana su sva moguća određenja. Pošto se kretanje mora nastaviti, nužno se zbiva «pad» čiste ideje iz logike u prirodu.

Paralela s teologijom je u sljedećem: valjda je i Bogu bilo dosadno, pa je zato stvorio svijet. Skoro da bi mogli kazati da je htio društvo, pa je zato stvorio čovjeka. Dakle Bog je društveno biće? Čuo sam da ljudi tako govore. U toj slici Bog je poput djeteta, koje kaže: «Ne znam što da radim. Dosadno mi je.» Pogrešno. Bog mora ostati Apsolut i kao takav nedodirljiv, neposredovan čovjekom kao svojim stvorom. Bog nije učitelj, na kog onda i učenik imam svojevrstan upliv. Bog nije subjekt, kojeg njegov predmet ili objekt ipak na neki način povratno oblikuje. Da bi bio Bog, on mora ostati isti onakav kakav je bio u vječnosti. Biće (bitak?) koje nema potreba izvan sebe. Zato je pravi Bog Hegelovog sistema duh koji je u toku rada pojma postavljen kao totalitet (panteizam?). Walter Schultz to lijepo kaže u studiji o Hegelu (Bog novovjekovne metafizike).

Oni koji sad razvijaju teologiju Svetog Trojstva na silu lijepe komadiće stakla koji ne spadaju u ovaj mozaik. Isus je došao zato da Božji naum približi čovjeku, da mu pokaže put, da stvori sliku kako nam je živjeti vjeru. Kako? U ljubavi, obitelji, braku…svatko prema pozivu koji osjeća. Nije došao ni za što drugo. Čuo je glas. Uspio se približiti Bogu. Razbrao je nešto kao poruku. On se proglašava Sinom, da bi ukazao na vrstu ljubavi o kojoj se tu radi. Radi se o blagoj Očinskoj ljubavi. Surovi Bog Staroga zavjeta je umro. Rođen je Dobri Bog ljubavi. To je smisao govora o Sinu. Ne radi toga da bi se uspostavilo otajstvo:Bog-Sin-Duh.

U istom djelu Kierkegaard navodi Aristotelov stav da Bog mora samoga sebe pokrenuti i pritom ostati nepokrenuti pokretač. Sad dolazi ključno mjesto, gdje se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu:
- Ali ako sebe pokreće, ne pokreće se iz neke potrebe, kao da ne može izdržati šutnju, pa onda provali u riječi. Ali ako sebe pokreće i ako se ne pokreće iz potrebe, što ga onda pokreće, što drugo osim ljubavi? Jer upravo ona zadovoljenje potrebe ne nalazi izvan sebe nego u sebi. Njegova odluka…mora opstojati od vječnosti, iako, ispunjena u vremenu, postaje upravo trenutak…

Dakle, ne radi dosade, nego iz ljubavi! Kad ne bi mogao izdržati šutnju, nego bi provalio u riječi, bio bi poput čovjeka koji je odlučio izaći iz svoje skrivenosti i posredovati se u zajednici. Ali Bog nije čovjek.

Poanta je u tome da su kod Hegela sve suprotnosti posredovane i izmirene. U duhu njegove filozofije moglo bi se reći da čovjek treba Boga, jednako kao i Bog čovjeka. Kod Kierkegaarda Bog uvijek ostaje Bog ili Apsolut, a čovjek ostaje skrušeno stvorenje, koje poput zalutalog u pustinji na ivici snaga ispucale usne otvara prema nebu i čeka rosu Božje milosti. Vječno ostaje ili – ili. Bog i čovjek postoje jedan pored drugog. Mnogi mu se ljudi nikad ne približe. Ljudi od duha izgrađuju svoje ja na jedini mogući način, u opreci i beskonačnom približavanju k Bogu.
drazen-pavlic @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 22, 2008
Bog je za Sorena Kierkegaarda ono nepoznato, nedokučivo. Bog je granica koju ljudski razum ( =um) ne može obuhvatiti. O tome se ne može ni misliti, kamoli da bi se to nedokučivo moglo iskazati. Ono je mistično. Pokušajmo o mističnom razmisliti iz perspektive austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.

Od početka 1914. u časopisu Der Brenner u Innsbrucku Ludwig von Fickert je objavljivao prve Haeckerove prijevode tekstova Soerena Kierkegaarda na njemački. Wittgenstein je Kierkegaarda smatrao «daleko najvećim filozofom XIX stoljeća». U pogledu Boga složio se s njime kad je rekao:
«O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti». (Tractatus logico-philosophicus)
To je zadnja rečenica njegove knjige, koja kao takva nosi čitavo djelo. Ona je njegov rezultat.
U pismu nesuđenom izdavaču Fickertu 1920. godine Wittgenstein je dao ključ za razumijevanje djela:
«Od njezina čitanja nećete imati mnogo. Jer Vi nećete razumjeti, građa će Vam se činiti potpuno strana. U stvarnosti Vam to nije strano, jer knjiga ima etički smisao. Jednom sam u predgovor želio unijeti rečenicu, koja sada doista nije u predgovoru, ali koju Vam sada želim napisati, jer Vam možda može poslužiti kao ključ. Htio sam naime napisati da se moj rad sastoji od dva dijela: iz onoga koji je pred čitateljem i svega onoga što nisam napisao. I upravo taj drugi dio je važan. Etika se, naime mojom knjigom u neku ruku ograničava iznutra; uvjeren sam da se to ima strogo ograničavati SAMO tako. Ukratko vjerujem: sve ono o čemu mnogi danas isprazno brbljaju, ja sam svojom knjigom ustanovio time što o tome šutim. I zato će moja knjiga, ako se ne varam, reći mnogo što bi i Vi sami željeli reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj rečeno. Preporučio bih Vam sada da pročitate samo predgovor i zaključak, jer oni najizravnije izražavaju smisao.»

Zaključak sam gore citirao. Radi se o posljednjem, sedmom paragrafu njegove knjige. Predgovor, o kojemu je riječ, je Wittgensteinov predgovor iz 1918. U njemu kaže da će knjigu možda razumjeti samo onaj tko je već jednom sam mislio misli koje su izražene u njoj. A čitav smisao knjige mogao bi se, veli on, izraziti riječima:
«Ono što se uopće može reći, može se reći jasno: a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.»
Njegova će knjiga, prema očekivanju autorovom, povući granicu izražavanju misli. Ta rečenica je Russela navela na krivi put. Wright svom povijesnom uvodu iz 1965. kaže da je Russel pridonio nesporazumima o autorovim namjerama u Tractatusu. Uostalom, Russel je sa zadovoljstvom Wittgensteinov rad smjestio u svoj logički pravac. U engleskom izdanju 1922. godine, koje je izašlo uz obilatu Russelovu pomoć, otisnut je njegov uvod. U njemu je Russel rekao:
«Da bi se razumjela knjiga g. Wittgensteina, treba shvatiti u čemu je problem kojim se on bavi. U dijelu svoje teorije u kojem se raspravlja o simbolizmu on proučava uvjete koje bi trebalo da ispunjava logički savršen jezik.»

U pismu Fickertu smo, naprotiv, vidjeli da je Wittgensteinu bilo stalo da se razumije nenapisani, etički smisao knjige. Iako je očekivao da će Russelov uvod, koji je već bio poznati filozof, olakšati izdavanje njegove knjige, Wittgenstein je od objavljivanja uvoda ipak odustao. U pismu 20. svibnja 1920 on kaže:
«Tvoj se Uvod neće tiskati i uslijed toga, vjerojatno neće ni moja knjiga…Poslao sam dakle raspravu i Tvoj Uvod Reclamu i pisao mu da ne želim da Uvod bude tiskan, nego da mu on treba služiti za snalaženje u mom radu…I nemoj biti ljut. Možda je to i nezahvalno od mene, ali ja ne bih mogao postupiti drukčije.»

U svom predgovoru iz 1918. Wittgenstein pokušava reći da će knjiga povući granicu mišljenju. To, međutim, nije moguće:
«Jer da bismo povukli granicu mišljenju, morali bismo moći misliti obje strane ove granice (morali bismo, dakle, moći misliti ono što se misliti ne može).»
Baš zato je odlučio povući granicu tamo gdje je to moguće: u jeziku. Ali smisao knjige je ostao isti. Povlačenje granice mislivog i izrecivog, da bi se ukazalo na ono neizrecivo.

Nakon što je napisao zadnju rečenicu u Tractatusu, Wittgenstein je zaista kao filozof šutio deset godina. Gajo Petrović kaže da to nije obična šutnja, nego šutnja o nečemu. Smatrao je da treba raditi nešto korisno, čime može pomoći ljudima. Zato je završio učiteljsku školu i šest godina učiteljevao po selima u Donjoj Austriji. 1926. zaposlio se kao vrtlarski pomoćnik kod monaha u Huettelsdorfu, a naredne dvije godine za jednu od svojih sestara sagradio je palaču u Beču. Tek 1928. odlučio je vratiti se filozofiji. Nastanio se u Englesku i doktorirao u Cambridgeu. Kao doktorsku tezu prihvatili su njegov Tractatus, koji je već postao cijenjen širom Evrope.

Vratimo se određenju etike u Tractatusu. Etično i mistično je neizrecivo. O njemu se ne može govoriti:
«Ono se pokazuje, ono je Mistično.»
Wittgenstein kaže da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. To je zato jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili. Znanosti opisuju i traže istine pojedinih regija bića, a filozofija im pomaže da sagledaju biće u cjelini. A život se naprosto živi! Tu nema recepta. Svaki čovjek patentira svoj način. Kad se 1949. vratio iz Amerike otkrio je da boluje od raka. Doktoru Bevanu je povjerio da se ne boji smrti, nego umiranja u bolnici. Liječnik je predložio da dođe umrijeti kod njega. Supruga doktora Bevana čula je njegove posljednje riječi u travnju 1951.:
«Recite im da sam proživio čudesan život!»

Pokušajmo slijediti trag koji nam Wittgenstein otkriva svojim zadnjim riječima. U čemu je čudo života? U Tractatusu on kaže:
«Nije mistično kako je svijet, nego da on jest.»
Čudesno, neizrecivo i mistično ovdje su sinonimi. Kako si možemo predočiti to pokazivanje etičnog i mističnog? Stav 6.522 Tractatusa o kojem je riječ na njemačkom glasi:
«Es gibt allerdings Unaussprechliches. Dies zeigt sich, es ist das Mystische.
Svakako ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično.“
Njemački glagol zeigen znači pokazivati (put), zatim pokazivati se i pojaviti se. Znademo da se Wittgenstein trudio da živi onako kako piše i, dakako, piše kako živi. Kao mladić bio je dobrovoljac u vojsci svoje zemlje tijekom Prvog svjetskog rata. Od 1940. do 1943. radio je u dobrovoljnoj službi u Guys Hospital u Londonu, u bolničkoj ljekarni. Dok se kalio čelik on nije pisao knjige, već pokazivao je kako treba živjeti. U već spomenutom pismu izdavaču Fickertu on kaže da je njegova knjiga s jedne točke gledišta bezvrijedna. Nitko ne bi trebao pisati knjige, budući da na ovom svijetu postoje sasvim druge stvari koje treba učiniti. Pripojenje Austrije Trećem Reichu i dolazak nacionalsocijalista na vlast u Beču zadavao mu je puno briga. Pošto je Austrija izbrisana s zemljopisne karte, on bi time morao postati Nijemac. Zato je zatražio englesko državljanstvo, koje je dobio uz pomoć poznatog ekonomista Johna Meynarda Keynesa. U lipnju 1939. sa engleskom putovnicom je otputovao u Beč u posjetu obitelji. Iste godine po nalogu obitelji u Berlinu vodi pregovore s deviznim odjelom Državne banke, koji imaju za cilj spašavanje obiteljske imovine. Pošlo mu je za rukom prikriti židovsko porijeklo Wittgensteinovih i tako spriječiti pljenidbu u korist Reicha. Sve je to učinio za obitelj, iako se još 1912. odrekao svog dijela golemog nasljedstva da bi se potpuno neopterećen materijalnom stranom života bavio filozofijom. Po povratku u Englesku poduzeo je putovanje u Sjedinjene Države gdje je kod vladinih tijela isposlovao isprave o arijevskom porijeklu obitelji Wittgenstein, što je spasilo živote članovima obitelji.

Wittgenstein je naročiti performer kad pokazuje smisao (svog) života. Značenje glagola zeigen (pokazati) u Wittgensteinovom sustavu poprima sasvim posebni oblik. U dijelu svoje teorije o logičkom stavu on kaže da stav ima nešto zajedničko sa stvarnošću, a to je logička forma. Nju ne možemo prikazati, jer se sa stavom ne možemo postaviti izvan svijeta. (4.12) Logička forma zrcali se u stavu. (4.121) Sad dolazi do navlastite upotrebe riječi o kojoj se Wittgensteinu radi. Stav pokazuje logičku formu stvarnosti. («Der Satz zeigt die logische Form der Wirklichkeit.») On je demonstrira. («Er weist sie auf».) Pokazuje (zeigt) ovdje znači isto što i zrcali (spiegelt), a mogli bismo dodati odslikava (abbildet) i demonstrira (weist).
To, dakle, znači pokazivati ono neizrecivo.
Mistično pokazivanje dolazi nam putem unutarnjeg doživljaja.

Postoji jedan naročiti svijet. Njegovo izvođenje Wittgenstein započinje tezom da smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. Jer u svijetu je sve onako kao jest i sve se događa onako kako se događa (6.41). Egzaktnim logičkim jezikom koji su pozitivisti htjeli izgraditi, o onom Višem, etičkom itd. ne može se reći ništa. Taj jezik ipak opisuje cijeli «poznati» svijet.
O volji i htijenju on kaže da mogu promijeniti samo granice, ne činjenice i time svijet sam:
«Kao što se ni pri smrti svijet ne mijenja, nego prestaje. Smrt nije događaj u životu.
Smrt se ne doživljava.» (6.4311)

Stvar je jednostavna. Svijetom činjenica vlada znanost. Onostranim svijetom možda vlada Bog, ali se On ne objavljuje u svijetu (6.432). U toj rečenici Wittgenstein kurzivom ističe prijedlog «u». Ako se objavljuje, čini to u nekom svom (Višem) svijetu:
«Kako je svijet, potpuno je indiferentno za ono Više.»
Zapravo se radi o paralelnim svjetovima, u koji ljudska duša možda dolazi nakon smrti. Vječni život poslije smrti, ili besmrtnost duše, nisu zajamčeni. On za čovjeka od krvi i mesa, dok hoda po ovom svijetu, ne rješava nikakvu zagonetku. Možda se čovjek u taj drugi svijet seli samo u svom astralnom tijelu?

Isus kaže da se na onom svijetu ne žene i ne udaju, nego su poput anđela. Naš duh naprosto obitava u Božjoj blizini. Kao što Tolteci u Mexicu koriste drevne ezoteričke vještine da bi izašli iz svoj fizičkog tijela te kao duhovi prošetali granicom svjetova. U pravu je Wittgenstein kad kaže:
»Nije li taj vječni život isto tako zagonetan kao i sadašnji?» (6.4312)



Kad je izbio Prvi svjetski rat pristupio je austrijskoj vojsci kao dobrovoljac. Po svjedočenju njemačkog filozofa i teologa Wilhelma Bauma, koji je od Wittgensteinovog ujaka Hayeka dobio filozofovu prepisku, 1914. se prijavio u vojsku jer je tražio smrt. Dok je njegov 2. topnički puk bio u Krakovu, u jednoj knjižari kupio je Tolstojevu knjigu Jevanđelje, koja je po Baumovih riječima na Wittgensteina izvršila veliki utjecaj. U svoj dnevnik 12. rujna 1914. Ludwig je zapisao:
«Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: 'Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.' Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.»
U Krakovu je nabavio dvije Nietzscheove knjige (Sumrak Bogova i Prevrednovanje svih vrijednosti). Pogodio ga je neprijateljski stav Nietzscheov prema kršćanstvu. Pitao se, kako netko može ismijavati kršćanstvo, kad je ono jedini pouzdan put ka sreći. U dnevniku čitamo:
« Zar ne bi bilo bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? Ali tako je život besmislen. Čemu, pak , ne živjeti besmislenim životom? Bi li to bilo bezvrijedno?..Što bih morao učiniti da moj život ne propadne u ništavilo?»
U danima potpune nesigurnosti, kad mu je život visio o koncu i pod utjecajem Tolstoja, shvatio je da Bog daje smisao svijetu i životu.
U svojoj knjizi Wittgenstein između mistike i logike Baum uspješno dokazuje da je Ludwig bio neinstitucionalni vjernik. Te činjenice rasvjetljavaju zagonetni smisao jezgrovitih rečenica o etici, smislu života i mističnome s kraja Tractatusa. 25. svibnja 1915. u ratni dnevnik je zapisao:
«Poriv za mističnim nadolazi iz nezadovoljenosti naših želja za znanošću. Osjećamo da naš problem nije bio niti dotaknut, čak i kada bismo dobili odgovore na sva moguća znanstvena pitanja.»
Ova rečenica je skoro doslovce prepisana u Tractatus. 11. lipnja 1916., za vrijeme žestoke ofenzive ruskog maršala Brusilova Wittgenstein je zapisao:
«Što znam o Bogu i o smislu života?..Da je u njemu (svijetu) problematično, što nazivamo njegovim smislom. Da taj smisao nije u njemu, već izvan njega. Smisao života, to je smisao svijeta, možemo ga nazvati Bogom. I na to možemo nadovezati usporedbu o Bogu kao Ocu. Molitva je misao o smislu života. Zbivanjima svijeta ne možemo upravljati po svojoj volji, već smo u tome posve bez snage. Samo se tako mogu učiniti neovisnim od svijeta – i tako ga u izvjesnom smislu ovladavam – da se odreknem svojeg utjecaja na događaje.»

Tako biografski materijal daje ključ za razumijevanje smisla Logičko-filozofske rasprave, koji je prije objavljivanja filozofove prepiske bio tajna za sve interprete. Tom nesporazumu pridonio je sam autor, jer je u Tractatusu jako reducirao izjave o Bogu i smislu života.
Ono o čemu smo ovisni, možemo nazvati Bogom ili sudbinom ili o nama neovisnim svijetom. Biti sretan, znači biti u suglasnosti sa tim i takvim svijetom, kaže Wittgenstein. On se pita, kako čovjek može biti sretan, kad nikako nije u stanju zanemariti pritiske svijeta, njegove brige i tjeskobe? Može, ako se posveti filozofiji i spoznaji. Ako se odreknemo udobnosti svijeta, koje su tek brojne milosti sudbine, moguće je postići sreću. Primijetimo na ovom mjestu i utjecaj Kierkegaardovog određenja beskonačnog odreknuća.

Baum kaže da je pojam zagonetke života i smrti iz Tractatusa vjerojatno došao iz Tolstojeve pripovijetke Smrt Ivana Iljiča. Wittgenstein je u svoju knjigu zapisao da rješenje zagonetke života i smrti u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena. Prisjetimo se finala Tolstojeve pripovijetke, u kojoj Ivan Iljič na samrti konačno prestaje analizirati svoj život, vrednujući da ga je dobro proživio. Napokon je prihvatio mogućnost da i nije dobro proživio život, da je bježao od iskrenosti i ljubavi i zanosio se izgradnjom karijere. Na njegovo lice u tom trenutku pale su suze sina gimnazijalca. On je tada oprostio ženi, kćerki, svima. Shvatio je da im je na teret. U istom trenutku, kad je iz svog «sada» isključio prošlost i budućnost, prestao se bojati smrti. Dapače, zaključio je da smrti nema. Dakako, rekao bi Wittgenstein. Jer, smrti nije sastavni dio života, unatoč tome što ljudi na sahranama često govore da jest. Tako može osjećati netko tko živi u vječnom sada. Upravo tu misao mogao je Wittgenstein naći u Tolstojevom Jevanđelju. Vječno živi tko živi sada. Zar Wittgenstein u Tractatusu ne kaže?:
«Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego ne vremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.» (6.4311)

U nastavku svojeg povezivanja biografijskog i teorijskog Baum objašnjava kako je u Wittgensteinovu upotrebu došao pojam neizrecivog. Prijatelj Engelmann mu je poslao baladu Ludwiga Uhlanda. Radi se o grofu koji je iz križarskog rata donio grančicu bijelog trna i posadio ga kraj kuće:
«Iz grančice je izraslo drvo pod kojim je grof sjedio u poznoj dobi svojeg života. Šumor grana i nakon toliko godina podsjećalo ga je na mladost i na palestinsku pustolovinu.»
Baum navodi i oduševljeni Wittgensteinov odgovor Engelmannu:
«Ako se čovjek ne potrudi da izrekne neizrecivo, ništa se ne može izgubiti. Ali neizgovorljivo – a da pritom nije izgovorljivo – obuhvaćeno je u izgovorljivom.»

Vidimo kako su Wittgensteinovi kolege pozitivisti i scijentisti desetljećima pogrešno razumijevali njegovu knjigu. On je naprosto htio reći da čovjek ne može spoznati Boga. Može ga tek izdvojiti iz područja znanosti. Zato se konačno rastao od pripadnika Bečkog kruga, koji su smatrali da religija pripada djetinjstvu čovječanstva, te ju kao pogrešnu svijest napretkom znanosti i kulture valja odbaciti. Baum kaže da je krajem 1930. godine Wittgenstein o takvom stajalištu vodeće ličnosti Bečkog kruga Moritza Schlicka izjavio da postoje dva tumačenja dobrog: plitko po kojem bi dobro bilo dobro jer tako želi Bog; i dublje po kojem Bog želi dobro jer je samo dobro. Zato je Waismann naposljetku s Wittgensteinom prekinuo sve veze, jer je «u cijelosti ušao u tabor mračnjaka», te je postao mistik. Slično mišljenje izrazio je i Russel u pismu lady Ottoline još 20. prosinca 1919.:
«Iz njegove sam knjige već ranije osjetio duh mistike, ali sam unatoč tome bio iznenađen kada sam utvrdio da je u cijelosti postao mistik. Čita takve pisce, kao što su to Kierkegaard i Angelus Silesius i posve ozbiljno razmišlja o tome da postane redovnik. Sve je to započelo s djelom Williama Jamesa Varietes of Religious Experience, te je tijekom zime taj poriv sve više jačao, tako da je zamalo sišao s uma.»

Do prekida suradnje došlo je uslijed isključivosti pripadnika Bečkog kruga, koji su potpuno odbacivali religiju u korist znanosti. Wittgenstein je smatrao da religija, etika i estetika pripadaju same sebi. Baum još kaže:
«Pozivanjem na Kierkegaarda nastojao ih je proglasiti životnim oblikom, koji sa stajališta drugih oblika nije moguće podvrći kritici.»

Bog i ono mistično su nedokučivi i neizrecivi. Bog je smisao svijeta, neki nejasni osjećaj sigurnosti, u zbrci događaja koje ne možemo kontrolirati. Bog nas drži, da ne visimo takoreći u nekom praznom prostoru, sami i prepušteni slučaju.

Kako unatoč gore rečenome razumjeti stav da se Bog one objavljuje u svijetu? Učinimo jednu digresiju na Hegela. Bog objavljene religije je nižeg ranga od apsolutnog Boga, koji je vječni Duh koji zna sebe kao takvog. Pravi Bog, na kojeg u gornjem stavi misli Wittgenstein, nije onaj objavljenih religija, nego ono mistično i nespoznatljivo. Slaže se s Hegelom u pogledu Boga objavljenih religija, ali se ne slaže u pogledu mogućnosti spoznaje onog apsolutnog. Bog je supstancija svijeta i utoliko je izvan njega. Bog je istina svijeta. Po njemu svijet uopće jest. Kako on jest, za njega je indiferentno (usporedi stav 6.4321) Bog je rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu. Bog je smisao svijeta.


Opet valja naglasiti zagonetnost, mistiku ili čudo života. A rješenje zagonetke života moramo potražiti izvan prostora i vremena. Možda ono leži u nekom drugom svijetu, u kojem ne vrijede zakoni fizike? Iz pozicije vječnosti svijet se čini kao ograničena cjelina. Dok stojimo unutar svijeta, ne možemo vidjeti granice, jednako kao što ne vidimo preko granica vidnog polja, dalje od horizonta. Nužno je izaći iz svijeta da bi se vidjela granica, ili njegov smisao. Zato je to mistični osjećaj.

U čemu je mogla biti draž života za Wittgensteina? Nije osnovao obitelj, nije se obogatio i odao se užicima. Nije stekao moć u svijetu rada. Wittgenstein je filozofirao. Temeljio nove poglede, doticao zvijezde, uživao u društvu studenata i kolega znanstvenika. Za njih je bio vođa i neosporni autoritet. Poznato je, primjerice, da je Wittgenstein u Schlickovoj kući 22. prosinca 1929. sebi svojstvenim žarom objašnjavao svoje koncipiranje procesa verifikacije kao potvrdu hipoteze, služeći se logičko-gramatičkim kriterijem. On je udarao temelje, a Schlick, Waismann i ostali se dalje razvijali njegove ideje.

U časopisu Nature 1990. pojavila su se četiri članka ne filozofa o Wittgensteinu. Bila je to reakcija na knjigu Ludwig Wittgenstein. A Student's Memoir. Profesor neuropsihologije Marshall etiketirao ga je kao minornog austrijskog aforističara i vrača, koji je vlastite psihičke poteškoće prenosio na mlade studente. Njegova predavanja je nazvao hepeninzima. Marshall je slijep za Wittgensteinovu filozofsku veličinu. Optužio ga je da je pobjegao iz Beča jer nije bio sposoban suočiti se s intelektualnim genijima habsburške prijestolnice, a u Engleskoj se okružio stranim studentima.

Biokemičar Greenfield, također s Oxforda, ustao je u obranu Wittgensteina. Za razliku od Marshalla koji je Wittgensteina prozvao vračem zbog njegovog dubokog utiska na studente, Redpath ga je nazvao svecem. Zbog njegove točnosti, čistoće i jednostavnosti usporedio ga je s vojnikom. Neobično je brinuo o stilu i preciznosti. Bio je isključiv prema novim slušateljima i strog u napadima na druge. Nadarene je odmah prihvaćao, kao von Wrighta na primjer. Redpath, koji je uredio i objavio studentska sjećanja na Wittgensteina, zaključuje da je snaga njegove osobnosti i filozofije nesumnjiva.

Wittgenstein je volio putovati, slušati glazbu, čitati literaturu, jedino nikad nije govorio o politici.









drazen-pavlic @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008
Nakon kružnog putovanja iznova se vraćamo Petrovoj zajednici prvih kršćana. Je li pojedincu u njoj bilo moguće da se osami i nađe se sa sobom i svojih strahovima? Ako nije bilo moguće, tada je zajednica bila promašen eksperiment. Kako se potpuna zajednica dobara slagala s ciljem koji je po Kierkegaardu uvjet vjere, naime da se pojedinac treba uzdići iznad općeg? O Petrovoj zajednici prvih kršćana nemamo dovoljno podataka. Zato smo zavirili u Utopiju Thomasa Morea. U njoj nismo pronašli dovoljno prostora za pojedinca. Nove članove zajednici je privlačilo oduševljenje njezinih pristaša. U njihovim grudima se stvarao osjećaj da su posebni, bolji od ostalih ljudi. Iako je Isus svima koji se guraju u prve redove i gorde se svojom izvanrednošću rekao: „Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš.“

Prema Kierkegaardu, pojedinac u vjeri svoj odnos prema općem određuje svojim odnosom prema Apsolutu. U tom odnosu snaga etičkog (zajednice, države) uniženo je na nešto relativno. Ono ne smije biti najveća vrijednost zbog koje se gubi glava. U Petrovoj zajednici opće djeluje kao imperativ. Zato jer su narušili načelo zajednice dobara, Ananija i Safira morali su umrijeti poput kakvih veleizdajnika. Kieerkegaard na jednom mjestu kaže da ideja crkve kvalitativno nije različita od ideje države, čim pojedinac u nju može ući običnim posredovanjem. U područje vjere, naprotiv, ulazi se paradoksom, nikako posredovanjem. Za Petrovu prvu crkvu vanjski znak prihvaćanja bila je prodaja imanja i polaganje novca pod noge poglavaru. Istini za volju, crkva i ne traga za pojedincem. Ona hvali dobrog člana.

Premjerimo Petrovu zajednicu Hegelovim metrom. U završnim poglavljima Enciklopedije filozofijskih znanosti on kaže:
„Načela pravne slobode mogu biti samo apstraktna i površna, a iz njih izvedene državne institucije moraju za sebe biti neodržive ako mudrost ovih principa tako slabo poznaje religiju…“

Hegel smatra da pojedinci rade prema duhu svoje religije u kojoj leži njihova najunutarnjija savjest. Uzalud smisao i slovo zakonodavstva, ako u srcima građana nema oduševljenja za društveni poredak. Vanjske garancije su truli potpornji u odnosu na savjest. Savjesni ljudi trebaju upravljati rukovodeći se duhom zakona. No, zakoni koje su načinili ljudi razbijaju se o savjest, a njen duh razlikuje se od duha zakona.

Hegel drži da se bez promjene vjere ne može promijeniti sistem ćudorednosti, državnog uređenja i zakonodavstva. On daje primjer iz njemačke povijesti: ne ide revolucija bez reformacije. Jednako kao Thomasu Moreu i Svetom Petru, Hegelu je na srcu istinska ideja države, odnosno zajednica u kojoj će ljudi slobodno i sretno živjeti. Istinska zajednica je ona u kojoj je prisutna supstancijalna ćudorednost, u kojoj ljudi žive slobodno i dobrovoljno, potvrđujući svoju bit kao pojedinci i društvena bića (kako on kaže: „supstancijalna ćudorednost s kojom je identična sloboda samosvijesti koja bitkuje za sebe“). Istinski princip države ne stupa u zbilju sve dotle dok se u svijetu ne pojavi istinska religija i dok ona ne zavlada u državama, kaže Hegel. Znademo da je filozof ozbiljenje tog načela vidio u pojavi kršćansko-germanskog carstva. U uvodu Filozofiji povijesti Hegel kaže:
„Tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan, da sloboda duha sačinjava njegovu najvlastitiju prirodu. Ta je svijest najprije sinula u religiji, u najunutarnjijoj regiji duha; ali taj princip unijeti i u svjetovno biće, to je bila jedna dalja zadaća, a njeno rješenje i izvođenje zahtjeva težak i dug posao obrazovanja.“
A taj proces je dugotrajni tok koji sačinjava samu povijest. Ne smije se zaboraviti na razlikovanje principa i njegove primjene i zato postoji raskorak između zbilje i onog „treba da“. U primjedbi paragrafa 562 Enciklopedije filozofijskih znanosti on kaže:
„Povijest religija poklapa se sa svjetskom poviješću.“

Hegelovo stajalište poklapa se, dakle, s načelima Petra apostola u dijelu u kojem je religija cement koji veže zajednicu. Lukino izvješće govori da je u mnoštvu koje je prigrlilo vjeru bilo jedno srce i jedna duša. Vjera je okosnica ćudoređa zajednice prvih kršćana. Religiozna duhovnost je garant čvrstoće njegove države. Isto tako za Hegela uređenje države i zakonodavstvo temelje se na ćudorednosti koja proizlazi iz istine religije. Petrova zajednica je teokracija, ukoliko se svjetovni i duhovni poglavar našao u jednoj osobi. Hegel i Petar se razlikuju po tome što Petar ukida privatno vlasništvo i dosljedno provodi zajednicu dobara (kao i Thomas More). To je posve u skladu s Isusovim naukom, da čovjek ne može služiti dva gospodara Boga i bogatstvo, da se ne treba tjeskobno brinuti što će jesti i odjenuti, da valja ostaviti sve i podijeliti siromasima (netko je primijetio da siromasi poklon trebaju proslijediti dalje, ako se i u njihovim dušama želi sačuvati izvorno načelo). Ipak, Isus nije došao da izgradi Kraljevstvo zemaljsko. Da jest, odazvao bi se pozivu Židova i prihvatio bi ulogu Mesije, koji će ih izbaviti od Rima. Glavari svećenički ne bi ga osudili i smakli.

Zato će sljedeće što će zaokupiti našu pažnju biti povijesne činjenice Isusove smrti. Tamo gdje nedostaju činjenice, poslužit ćemo se pretpostavkama.

(Nastavit će se)


drazen-pavlic @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 0
U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže da Hegelova filozofija ne pretpostavlja nikakvu opravdanu skrivenost. Sam za sebe, kao osjetilno i duševno biće pojedinac je skriven. Njegov etički zadatak je da se očituje u općem.

Kod Hegela svatko treba pokazati ono što jest. Svoju unutrašnjost on mora očitovati u svijetu. U životu nastojimo ostvariti ono što smo mogli biti. U praktičnom životu čovjek na svjetlo dana iznosi svoje sklonosti i temperament. On koristi svoje talente. Život u zajednici traži od čovjeka da u jednom dijelu suzbije osobno i podvrgne se društvenim normama. Pojedinac žrtvuje dio svoje egoistične jedinke da bi u općem našao zaštitu i okvir za razvoj preostalih sposobnosti. Pojedinačno, posebno i opće kreću se u dijalektičkim krugovima kao teza, antiteza i sinteza. Pojedinac se ukida kao pojedinac, po formi, da bi se sadržaj njegove ličnosti uzdigao na viši nivo.To znači da je ono opće (etičko, grupno, društveno, državno) uvijek posredovanje.

Kierkegaard se ne slaže s takvim stajalištem. Tajnovitost i šutnja čovjeka čine velikim baš zato jer su to određenja nutrine. Ako nesretno zaljubljena djevojka izjavi da će se ubiti, budimo sigurni da to neće učiniti. Tko je doista odlučio, taj neće govoriti. U propovijedi na gori Isus u prilog šutnji kaže: „ Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš.“ Ako pojedinac želi zadržati svoj mir, predat će se šutnji, koja je njegov sporazum s božanskim. Šutnja će ga izbaviti iz teške i neravnopravne borbe s općim, koje po svojoj naravi od pojedinca traži da sebe prinese kao žrtvu. On dakako može početi govoriti i pomiriti se s javnošću (općim). Druga je mogućnost spas od općeg u religioznom području, u potpunoj predanosti i ljubavi prema božanskom.

Vjera za Kierkegaarda nije prva neposrednost, nego kasnija. Prva neposrednost je ona skrivenost pojedinca, koja je predmet literature. Pojedinac se može zavući u određenja unutrašnjosti: osjećaj, raspoloženje, afiniteti, temperament itd. Ako bi vjera bila ono neposredno, onda bi ona bila stvar osobnog osjećaja, raspoloženja, afiniteta. Bila bi ona ono što Hegel u svoje vrijeme kritizira kod teologa. Oni su proglasili da je Bog nespoznatljiv, pa im je bilo sasvim udobno o Bogu imati proizvoljne predodžbe.

Skrivenost u estetici (književnosti) i njezin prijelaz u etiku Kierkegaard pokazuje na primjerima ljubavi mladića i djevojke. Mogla bi im se dogoditi ljubav. Ali pred njima stoje mnoge prepreke u vidu društvenog statusa, volje roditelja, imovinskih razlika itd. Jedno od njih može odlučiti svoje osjećaje potisnuti u nutrinu i osobnu sreću žrtvovati za volju obitelji (koja je u ovom slučaju ono opće). Ona će izbjegavati dragoga, čak će mu poslati pismo s tobožnjim priznanjem da ga ne voli. Ostat će skrivena u svojoj nutrini. Ako bi se okolnosti promijenile, tako da bi ipak došlo do ostvarenja ljubavi, mladić i djevojka opet mogu slobodno pokazivati svoje osjećaje. Stupanjem u brak zaljubljeni svoju ljubav posreduju u opće. Ovo je skrivenost u području estetike. Ona prestaje prijelazom u etičko područje. Takav se prijelaz uglavnom i događa.

U duhu Hegelove filozofije, rekli bismo da je ljubav odnos muškarca i žene. Iz tog odnosa rađaju se djeca. Supružnici tako ozbiljuju svoju svrhu, kao pojedinci utapaju se u rodu.

Paradoks vjere počinje u trenutku kad sam Bog od pojedinca traži da ostane skriven. To je nova vrsta skrivenosti, koja se razlikuje od one prve estetičke (literarne). Ona nije ispod nego iznad etičkog područja. Bog se očitovao pojedincu, ali za to nitko ne zna.

Biti pojedinac najteži je zadatak. Lakše je utopiti se u gomili. Koliko samo pate ljudi koji se zbog nekih nedostataka naravi ili fizičkog izgleda od početka ne mogu uklopiti u opće! Biti izvan općeg je korak do ludila ili genijalnosti. Takvi ljudi očajavaju nad svojim položajem i mogu zamrziti ljude. Tko uslijed svoje nesreće ipak zadrži ljubav u srcu, to je pravi vitez vjere. Doista je teško pronaći dovoljno snage i dovoljno strasti da bi se izvršilo kretanje koje se traži od pojedinca: da se odupre diktatu općeg, odrekne se udobnosti materijalnog i obiteljskog života i posveti se višim ciljevima. Primjer je samostansko kretanje. Kretanje beskonačnog odreknuća čine i filozofi. Ali to nije krajnji cilj! Još je teže nakon toga vratiti se u konkretni opstanak. To uzdizanje i povratak Kierkegaard zove kretanje apsurda ili vjere.

Bog stavlja čovjeka na kušnje. Od Abrahama je tražio da žrtvuje svog jedinog sina Izaka, od Josipa je tražio da se pomiri s Marijinom trudnoćom, a od bogatog mladića da ostavi sve bogatstvo i slijedi Isusa. A mladić bijaše vrlo bogat. Vjera je taj paradoks u kojem je pojedinačno iznad općeg, unutrašnje iznad izvanjskog. Ali, to je jedna nova unutrašnjost koja nadilazi onu prvu. U njoj se pojedinac s punim povjerenjem, s apsolutnom skromnošću predaju Bogu, kojem je povjerio svoju sudbinu. A Bog će već naći rješenje!

U Hegelovoj filozofiji ono izvanjsko uvijek je iznad unutrašnjeg. Zato, po Kierkegaardovom mišljenju, on nije mogao razumjeti vjeru. Hegel postojanje promatra pod vidom ideje, kaže Kierkegaard. Onda je moguće da se Bog gleda apstraktno, tj. kao nešto nesumjerljivo ljudskog životu. Bog postaje jedna nevidljiva, iščezavajuća točka, nemoćna misao. Njegova je moć samo u etičkome koje ispunjava bivstvovanje. (Etičko vrši pritisak na pojedinca)

Kierkegaard kaže da je utjeha sukobiti se sa cijelim svijetom. Čovjek koji se na to odluči ipak u aureoli junaka dobiva neku zadovoljštinu. Užasno je, naprotiv, sukobiti se sa samim sobom. Odgovornost usamljenosti pravi je užas. Suze i krici ublažavaju bol, a neizrecivi uzdasi muče. Možemo razumjeti ženu koja nije ispustila ni jednu suzu za umrlim draganom. Htjela ga je što dulje zadržati u srcu i mislima. Jer suze bi isprale njegov lik. Marijin zaručnik našao se pred dilemom. Život posvetiti ideji ili se prepustiti zaključcima strasti? Ovo drugo je daleko prirodnije, jer zaključci strasti su najpouzdaniji i najuvjerljiviji. Ta izviru direktno iz postojanja! Koliko je strasti moralo biti u Josipovoj ljubavi, kad je zadržao ženu unatoč neobjašnjivoj činjenici njene trudnoće. Priča dalje ide u pravcu koji teško da se mogao odigrati u stvarnom životu. Marija i Josip ostali su zajedno do smrti, uzdržavajući se od tjelesne ljubavi. Možda je to bilo primjereno Svetoj obitelji, ali nije prikladno za ljudsku obitelj. Ljubav, kao i sve što je ljudsko, traži dovoljno strasti i to ljubavne. Ljubav muškarca i žene završava u krevetu. Možda su stvarni Marija i Josip odlučili prihvatiti poslanje koje im je namijenila crkva i žrtvovati svoju privatnost? Izvršavajući opće postali su naši junaci. Većina od nas ne bi bila sposobna učiniti tako nešto. Bila bi ludost to i tražiti. Poštenije je sebe iskreno procijeniti: za što sam sposoban? Život nije promašen i onda kad smo se strasno posvetili manjim ciljevima, zbog kojih nas idući naraštaji neće spominjati.

Egzistirati kao pojedinac strašnije je od bilo čega. Neka se kloni tog zadatka tko nije za to, poručuje Kierkegaard. Tko nije sposoban za samodisciplinu, treba mu prisila zajednice. U suprotnom, odaje se ispraznim i sebičnim užicima. Onaj koji se odluči kao pojedinac suočiti se s Bogom, preuzima strahovitu odgovornost. On treba govoriti sa strahopoštovanjem prema Velikome. Ta se zadaća ne smije zaobići i prešutjeti zbog straha od štete. U strasti vjere pojedinac može sagorjeti. On može računati samo na sebe, on je u izolaciji i nema manevarskog prostora. Vitez vjere je stalno napet i ne nalazi mira. Njegova napast je da se izbavi od pritiska i pokajnički se vrati općem, da živi sretno u svojoj obitelji, kao dobar građanin.

Hegel nema smisla za ono maleno, kaže Kierkegaard. Njegovi su ciljevi veličanstveni. On želi prikazati tijek, čak i cilj cijele svjetske povijesti! U svom sustavu on je objasnio sve, čak i Boga. Na vrhu je filozof, koji jedini može komunicirati s Apsolutom. Na vrhuncu sustava je jedan razosobljeni duh, koji nema veze s pojedinačnim čovjekom! To su otprilike riječi Gabriela Marcela u knjizi eseja pod naslovom Od neprihvaćanja do zaziva. U uvodu knjizi Marcel kaže:
„Što me dakle približuje nekom biću i što me s njime doista povezuje?..Svijest da je dotični kao i ja prošao kroz ista iskušenja, da je podnio iste nesreće, da je imao djetinjstvo, da je bio ljubljen, da su druga bića nad njim bdjela i u nj polagala nade te da je pozvan da pati, klone i umre. A to zajedništvo povezano je, takoreći, s iskustvom slabosti…Duboko sam uvjeren da je samo tako moguće dati neki sadržaj riječi bratstvo, da je racionalizam sve patvorio uvodeći u ljudske odnose stanovitu apstraktnost koja razosobljuje bića…“



Pokušajmo iz dosad rečenoga izvući odgovor na onu prvu rečenicu-pitanje, može li, naime, čovjek premostiti ponor koji ga dijeli s Bogom? Gledajući čovjeka pojedinca u iskušenjima njegove egzistencije, uračunavajući sve strahove, jade i nadanja, sa Kierkegaardovog i Marcelovog stajališta rekli bismo da čovjeku itekako treba Bog Otac. On znade naći riječ utjehe i ohrabrenja. Znade ga obasjati svojom moćnom očinskom blagošću. Bog će se pobrinuti za svoja stvorenja, kao što se pobrinuo za ljiljane u polju i ptice nebeske. Dopustit će čovjeku da se privije uz njegove skute. Sa stanovišta čovjeka, nije riječ o ljubavi spram neke nevidljive točke koja svijetli visoko na nebu. Kao oni koji vole čitav svijet, a njihovi najbliži vape za ljubavi i pažnjom. Kierkegaard navodi slučaj čovjeka koji je umjesto svojih bližnjih ljubio Kafare, narod s juga Afrike. Ne traži se od čovjeka da ljubi privid. Takvom bi Bog odgovorio, kaže Soren: „Ne tražim ja tvoju ljubav, stoj ti tamo gdje i pripadaš.“

Zbog čega je čovjeku potrebna vjera? Prolazeći kroz život čovjek je najprije pojedinac, koji se zatim posreduje u općem. Zadatak je završiti cijelo kretanje, a ipak ostati pojedinac! Nakon karijere, valja se vratiti u obitelj i prihvatiti žrtvu Bogu koji je ljubav. Vjera je čovjeku potrebna da se izbavi od varke općeg: služenja zajednici, karijere, osobnih postignuća, slave, ljubavi prema Kafarima… Ako je dužnost ljubiti Boga apsolutna, onda je etičko uniženo na nešto relativno, kaže Kierkegaard.

Ali vjera nije lak zadatak. I ona je svojevrsni egoizam. Vitez vjere postaje se samo kao pojedinac. Isus se okrene i reče mnoštvu: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 26). Te su riječi nedvosmislene i jasne. Ipak, ne mogu svi slijediti tako visoke ciljeve. Zato je Isusov nauk religija samo za odabrane pojedince. To ne znači da ostali ljudi ne mogu dobro proživjeti svoj život, ispunjavajući ga ljubavlju prema sebi, svojim bližnjima i Bogu. Za njih vrijedi Isusova rečenica koja slijedi iza one strašne:
„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 27).
U Isusovoj ljekarni nema blagih lijekova. Da bismo na rane našeg postojanja stavili tako ljutu travu, korisno je da nas iz temelja uzdrma strah. Strah i drhtanje protrest će tlo pod našim nogama i navesti nas da se preispitamo. Kad prebrodimo kušnje, mi ponovno zadobivamo sebe kao osobu, svoje Ja. Osvjedočili smo se da u dubinama savjesti imamo oslonac, koji je Bog. Vratili smo se k sebi, ovaj puta snažniji, jer smo naoružani vjerom.

(Nastavlja se)


drazen-pavlic @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008
Vrijeme je da se kaže nešto više i određenije o ponoru koji stoji između Boga i čovjeka. Hegel kaže da um prožima svijet. (Filozofija povijesti) Tu misao filozofija donosi sa sobom i ona je pretpostavka za promatranje zbivanja svjetske povijesti. Da bi izbjegli detaljna razjašnjenja, između izraza Um i Bog za sada možemo staviti znak jednakosti. Jednakost pri tome treba shvatiti hipotetički, jer kad bi um u punom smislu riječi vladao svijetom, tad bi sve bilo dovršeno i idealno. Smisao tog stava treba naprosto shvatiti tako da um mora imati snage da se ozbilji. No, takvu mogućnost sugerira sam Hegel u Uvodu Filozofiji povijesti. On kaže da je još Anaksagora iznašao da nus (um) vlada svijetom. Kao primjer može poslužiti vječiti zakon gibanja sunčevog sustava. Centripetalna sila koja planete drži na okupu oko tijela najveće mase je um sustava. Fantastična ideja za ono vrijeme, zbog čega je Aristotel rekao da se Anaksagora pojavio kao trijezan među pijanima. No, grčki mudrac je svoj princip shvatio suviše apstraktno. Hegel kaže da je još Sokrat našao da je nedostatak Anaksagorina promišljanja u tome što iznađeno načelo nije primijenio na konkretnu prirodu. On nije shvatio da je priroda razvijanje onog načela. (Kao što je po Hegelu priroda razvijanje određenja koja su prethodno razvijena u Nauci logike – vidi njegovu Enciklopediju filozofijskih znanosti.) Najtočnije ćemo Hegelovu misao pogoditi ako kažemo da duh sebe određuje kroz svoja pojavljivanja u prirodi i državi, umjetnosti, religiji i filozofiji – regiji objektivnog duha. U svom putovanju kroz prirodu i duševno carstvo duh razgovara sam sa sobom.On posjeduje vlastitu energiju pomoću koje se kreće kroz sustav. To je podrhtavanje duha iz samoga sebe. Zato je nakon logike, gdje su već izvedene sve moguće odredbe, daljnje kretanje uopće moguće. Logičke kategorije naprosto traže svoj sadržaj. Uostalom, logika je samo logika (dijalektika) same stvari. Ona nije izvanjska i nametnuta prirodi i duhovnom carstvu.

U početku bijaše logos ili riječ. Filozofija dokazuje da je Ideja ono istinito, vječno, apsolutno moćno, te je istina svakog opstanka. Sam Duh ili Ideja je supstancija za sebe, što znači da je on u sebi samome i kod sebe samoga. Svjestan je sebe, što znači da nije zavisan ni od čega što nije on sam. Pošto je Bog pojam u trećem odjeljku filozofije duha, rubriciran pod B) Objavljena religija, moglo bi se zaključiti da je Ideja entitet koji se po rangu u sustavu nalazi iznad Boga. Duh kao bezoblična supstancija je Apsolut, onaj koji pokreće cijeli razvoj i krajnja je svrha ili cilj svega gibanja. Završni paragraf trećeg odjeljka apsolutnog duha C) Filozofija glasi: „Treći je zaključak ideja filozofije koja um koji sebe zna, ono apsolutno-opće čini svojom sredinom, koja se razdvaja u duh i prirodu…“ Na kraju kretanja ideja će spoznati prirodu i duh kao svoje manifestiacije. („Ono logičko postaje prirodom, a priroda duhom.“) To gibanje od logike preko prirode do duha je djelatnost spoznavanja „da vječna ideja koja po sebi i za sebe bitkuje, vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.“ (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 577) Tek je na ovoj točki ukinuta svaka drugačije-bit u znanju. To je pojam koji za sadržaj ima samoga sebe i poima sebe. (Filozofijska propedeutika, & 561)

Hegelov pravi Bog nije onaj iz objavljenih religija, nego vječito kretanje znanja ili mišljenja, koje se uvijek iznova aktivira. (Tu se nipošto ne radi o Aristotelovom nepokretnom pokretaču. Kod Hegela sve je u pokretljivosti.) Sebi u prilog on na kraju Enciklopedije navodi Aristotelove riječi da je djelatnost misli život. Ako je pri tom predmet mišljenja misao (kad misao misli samu sebe), riječ je o najodličnijem i vječnom životu. „Mi pak kažemo da je bog vječni i najbolji život. Tako bogu pripada život i stalna i vječna opstojnost. Jer to je bog.“ (Aristotel, Metafizika XII, 7).

Um kao zakonitost povijesnog zbivanja i Bog objavljene religije samo su načini samoočitovanja Apsoluta. Oni su njegova određenja. Svaka objava je osjetilna danost i odmah predstavlja drugobitak. Isus je osoba, koja govori, osjeća, obraća se ljudima. Povijest Božjeg sina zbiva se na razini osjetilnog iskustva. Prepoznali smo dva boga u Hegelovoj filozofiji: onog objavljenih religija i Apsolut (apsolutni duh). U cjelini sustava možda se nazire treći Hegelov Bog. U totalitetu Apsolutnog duha i njegovih odredbi (očitovanja) tek progovara cjelina, koja je istina, dakle Bog. On je nevidljiva energija koja pokreće, unosi nemir, gradi i razgrađuje.


U prirodi i svjetskoj povijesti Duh prikazuje momente od kojih se sastoji u cijelosti. (U primjedbi uz paragraf 562 Enciklopedije Hegel kaže da filozofija religije ima da spozna logičku nužnost u toku određenja bića koje će sebe spoznati kao apsolutno.) Duh se naprosto mora očitovati u svijetu. Hegel kaže da se Ideja tako pokazuje u svoj časti i krasoti. (Tako on razvija stav Znanosti logike, naime, da se bit mora pojaviti u svijetu.)

Dakle, Apsolut je entitet koji sasvim slobodno određuje samog sebe. Čovjek ga spoznaje mišljenjem. Prema vanjskom svijetu i svemu što je izvan njega čovjek se odnosi na različite načine: neposredno osjećajem, zorom, stvaranjem slika, predodžbom, fantazijom, zatim razumnim rezoniranjem, refleksijom i napokon umskim mišljenjem. Kad je u pitanju Bog kao ono drugo čovjeka, možemo mu pristupiti vjerom ili spoznajom. Za Hegela, jedini primjereni način je da Bogu priđe umom. On navodi riječi evanđelista Ivana: „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4, 24). Zatim izvodi zaključak da u pojmu istinske religije bitno leži da je objavljena od Boga (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 564). Ako je Bog objavio religiju, tada se On htio razotkriti čovjeku i dužnost je svakog kršćanina da ga spozna.Vjeru, naprotiv, Hegel ostavlja na stupnju predodžbe i osjećaja srca. Jednostavnoj predodžbi vjere nedostaju znanstveni dokazi. Ona se bazira na povjerenju u to da Providnost vlada svijetom. Pobožne duše u pojedinim događajima raspoznaju Božji plan. Kad nekome u neprilici neočekivano dođe pomoć, on shvaća da je to Božja volja.

Ako se osvrnemo na problem iz uvodne rečenice, uviđamo da Hegel širokim i sigurnim mostom premošćuje onaj ponor između Boga i čovjeka. Bog je taj koji prelazi preko mosta i omogućuje smrtniku da ga spozna. Sam za sebe, prije svog pokazivanja čovjeku, On ostaje apstraktan i prazan Apsolut, jer sebe još nije doveo do pojma. Božansko biće se očituje isprva za duh koji osjeća i predočuje, zatim za mišljenje. Krajnja svrha svijeta je dokazati i posvijestiti djelatnost Duha (Boga) u svijetu, kako na tlu prirode tako i na tlu duhovnog. Ni jedna suprotnost u Hegelovoj filozofiji nema čvrstu supstancijalnost. Svaka treba biti posredovana.

Neki teolozi u Hegelovo vrijeme pokušavali su dokazati da je Bog nespoznatljiv (pod utjecajem Kanta?). Prema njihovom shvaćanju, Bog pred našim očima ostaje skriven. Pokušati Ga spoznati bila bi preuzetnost. Polazeći od svog apstraktnog razmišljanja, oni Boga shvaćaju kao moć koja u svijetu djeluje poput Nemeze (grčke boginje osvete), kad ljude treba kazniti zbog njihovih grijeha. Zato se filozofija morala zauzeti za religiozni sadržaj i obraniti ga od silnih nerazumijevanja teologa.Time što se Božansko biće stavlja s onu stranu naše spoznaje, kaže Hegel, postiže se udobnost da čovjek može uživati u vlastitim proizvoljnim predodžbama.

Rekli bismo da svatko može stvoriti svoju sliku Boga i shvatiti Ga sasvim originalno. U takvom odnosu Bog je moja predodžba, koju stvaram za svoju upotrebu, skrivena od drugih ljudi, nešto intimno. Ako razmišljamo dosljedno, nisam ja više stvor, već On postaje moje stvorenje. (bogohulnost teologije) Koliki ljudi u Boga stavljaju svoja svakodnevna očekivanja! Ako ih ne posluša, spremni su ga se odreći.

I čovjek u svom konačnom opstanku, bez uvida u Božansko biće, ostaje apstraktan. Tek u povezanosti s Bogom, spoznajući svoju božansku bit, pojedini čovjek postaje concretum. (Hegel bi rekao da se time čovjek i Bog smještaju u totalitet. Kroz čovjeka Bog promatra samoga sebe.) U postavci nespoznatljivosti Boga leži i slijedeća posljedica: ako pojedinac o Bogu ima predodžbu po sebi bitkujuće istine (koja se ne objavljuje u svijetu i ne očituje svoje momente), on nužno i samoga sebe određuje kao ono ništavno i zlo (predano grijehu iz kojega se ne može izvući). Hegel nasuprot tome opisuje gibanje u kojem se konačna svijest otuđuje svojoj neposrednoj prirodnoj određenosti i vlastitoj volji, te sebe spoznaje kao sjedinjenu s Vječnim Bićem. (Enciklopedija filozofijskih znanosti,, & 570).

Takvo stajalište je za Hegela samovoljno i isprazno, tašto i subjektivno, jer čovjeka oslobađa od toga da svojoj spoznaji dade neki odnos prema istini. Hegel ponavlja da se prema Svetome pismu Bog očitovao pred čovjekom i omogućio mu da spozna što On jest. Jasno je da Bog hoće djecu čiji je duh siromašan u pogledu sebe, ali bogat spoznajom o njemu, kaže filozof. Bog je, dakle, samosvjesni duh koji sebe zna i ujedno je istina.

Hegel se ovdje razračunava s Kantovom pozicijom o nespoznatljivosti Boga (stvari o sebi). Za Kanta religija je regulativ praktičnog djelovanja. (Zar i sam Hegel u finalu Enciklopedije državu religiju ne vidi kao ćudoredno vezivo države?)

Ipak, u katoličkoj religiji Bog kao duh shvaćen je pomalo ukočeno. Hegel navodi primjere: katolik Boga obožava u hostiji, koja je po sebi osjetilna stvar. Sam način moljenja i pomicanja usana, pobožnost usmjerena čudotvornim slikama i kostima svetaca, očekivanje čudesa, molitve za zagovor kod Boga Oca, egzistencija duhovnog staleža čije znanje Božanske istine potvrđuje izvanjska sila, sve su to neslobodni, neduhovni i praznovjerni odnosi. Rečeno Hegelovom terminologijom, time duh ostaje vezan na bitak-izvan-sebe i njegov je pojam promašen i preokrenut. Kad se subjekt odriče direktnog upravljanja Bogu, imamo razvoj neslobode duha u religioznome.



Kod Hegela religija ostaje na razini predodžbe, a Bogu pristupa mišljenjem. S položajem Boga u sustavu, kojemu se prilazi jedino i samo mislima, ne slaže se Soren Kierkegaard. (Mnogo kasnije Gabriel Marcel je istaknuo zaslugu Karla Jaspersa, Martina Heideggera i Sorena Kierkegaarda u dokučivanju da se egzistencija, a pogotovo transcendencija može spoznati i naslutiti samo s one strane apstraktnoga mišljenja, koje polazi od općih značajki objektivnoga svijeta. Podvucimo još: također i s onu stranu racionalističkog načina mišljenja.). U Dnevniku zavodnika Kierkegaard pita: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“ Odgovor glasi: vjera je aktivnost najžešće strasti. Hegel u okvirima svog sustava nije mogao drugačije razmišljati o vjeri. Jer, ako je Um (=Bog) bit i zakonitost po kojem se razvija svjetska povijest, ta bit (supstancija) mora se zahvaćati mišljenjem. Kierkegaard ustaje protiv ideje napretka. U odnosu vjere nijedan naraštaj nije ispred drugoga. Tu se uvijek počinje ispočetka. A zadatak svakom naraštaju i rijetkim pojedincima u njemu je: kako se pojedinac može uzdići iznad općeg i kao osoba stupiti u odnos s Apsolutom?

Na ovoj točki Hegel i Kierkegaard čak se približavaju: čovjek je bitno određen po duhu. Ako sam kod sebe samog, slobodan sam. Hegel kaže da samo duh može razumjeti duh. Duh je unutarnja snaga pojedinca. U nastupnom govoru na Heidelberškom sveučilištu 28. listopada 1816., on najavljuje predavanje iz povijesti filozofije i kaže osobito ovo:
„Velike opasnosti našeg vremena učinile su da sitni interesi običnog svakidašnjeg života dobiju ogromno veliki značaj, da veliki materijalni interesi i borbe oko njih obuzmu sve moći duha i sve njegove snage, pa i sva vanjska sredstva, tako da se smisao za viši unutrašnji život, za čistiju duhovnosti, nije mogao održati u slobodi.“

Pošto su političke borbe utihnule, Hegel se nada da će se nakon države podići i crkva, te će se pored svjetovnog carstva ponovno početi misliti i na božje carstvo. Iako je filozofija u Njemačkoj spala na niske grane, te su u njoj zavladali šuplji i nadmeni ljudi, on se nada da može pozdraviti zoru jednog ljepšeg doba, u kojem će se duhovi uzdići iznad interesa za svakodnevni život i shvatiti „ono istinito, vječno i božanstveno, na kojima će biti u stanju promatrati i shvatiti ono što je najuzvišenije.“ Obraćanje studentima Hegel zaključuje riječima da je čovjek duhovno biće i da se zato može smatrati dostojnim onoga što je najuzvišenije, a veličina i snaga ljudskog duha je nezamisliva. Pred njegovim duhom razotkrivaju se sve tajne. Bit svemira isprva je skrivena. No, nema u njemu sile kojom bi se mogao oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću spoznaje. Bit svemira mora se pred njim „otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (Hegel, Povijest filozofije)

Ako se mogu odreći materijalnih dobara, nisam zavisan od nečega izvan sebe. Ako se odreknem postupanja prema pravilima zdravog razuma, nastavlja Kierkegaard, činim kretanje beskonačnog odreknuća. Dakle, napuštamo zdravorazumski svijet, područje svakodnevice i zadovoljenja potreba i uzdižemo se k božanskom. Ali rješenja dvojice filozofa vrlo su oprečna. Veza Bog – čovjek za Hegela je misaoni odnos. Čovjek u potpunosti uspijeva spoznati Boga. Ta Bog mu se objavljuje. On želi da ga čovjek spozna. Kierkagaard, naprotiv, kaže da je kretanje u kojem se čovjek uzdiže iznad svih prijašnjih stadija života i kao osoba stupa u apsolutni odnos s Bogom apsurdno i neshvatljivo. U tom kretanju viteza vjere drži samo neograničeno povjerenje da će Bog naći neko rješenje. Tako je mislio otac Abraham i njegova mu se vjera višestruko isplatila. Zadržao je Izaka i stekao vjeru.

Uzdići se iznad opstanka, gledati Apsolut, šetati nebom! Zadatak je, međutim, u svakom trenutku znati vratiti se na zemlju. Ali ne kao stranac ili netko tko je dugo izbivao i na tlu posrćete se tu više ne osjeća kao kod kuće. Prizemljujući se, vitez vjere mora spretno doskočiti. Samosvijest (čovjek) dolazi do toga da nije zavisan od vanjskih predmeta svijeta, već supstanciju (bit) ima u sebi, po duhu. Čovjek je zavisan samo od Boga, s kojim ga povezuje isti duh. U tome se sastoji njegova sloboda. Jer istina duha je sloboda (Hegel). Ali, po strastima i sa strastima Kierkegaardov čovjek vraća se iz carstva ideja u konkretni opstanak. Dakle, vjera je ipak način života? Prema tome ona bi ipak mogla biti recept za sretan život. Možemo li naprosto reći da je vjera stav vjernika? U očima čovjeka preobraženog vjerom sve izgleda drugačije, jednako kao i u očima zaljubljenog.
(Nastavlja se)


drazen-pavlic @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 3, 2008

Thomas More rodio se u Londonu godine 1478. Odgojen u kući kardinala Mortona, studirao na je na Oxfordu, prevodio s grčkog i latinskog. Prijateljevao je s Erazmom Roterdamskim, koji mu posvećuje svoju čuvenu Pohvalu ludosti, napisanu u Moreovoj kući. 1516. izlazi prvo izdanje njegove Utopije s podnaslovom O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji. Luksuzno izdanje Utopije izašlo u Baselu 1518. s Holbeinovim ilustracijama uredio je sam Erazmo. Ostvario je političku karijeru, doguravši do dužnosti lorda kancelara. Međutim, uskoro je zbog neslaganja s kraljem Henrikom VIII podnio ostavku na tu dužnost. Kralj ga baca u tamnicu. More je pogubljen u Londonu godine 1535. Svoje ideje izložio je kroz priču o tajanstvenom otoku Utopia, iz usta moreplovca Raphaela Hytlodaeus. Utopia se nalazi negdje u novom svijetu. Prezime Hytlodaeus je grčka složenica i znači učeni brbljavac, ili naklapalo koje priča o nepostojećoj zemlji.

Moreova idealna država zauzima cijeli otok, koji po veličini podsjeća na Englesku i poput tadašnje Engleske ima 54 prostrana i veličanstvena grada. Običaji i zakoni u svim gradovima su isti. Svaki grad okružuje zemljište koje obrađuju njegovi stanovnici. U poljima su podignute kuće s alatom, u kojima žive građani organizirani u kućnu zadrugu, poput starorimske familie. Zadruga broji četrdeset članova i dva roba. Na čelu su domaćin i domaćica. Trideset zadruga bira filarha, ili poglavara plemena. Svake godine dvadeset članova vraća se u grad, a na njihovo mjesto dolaze novi, koje iskusni članove upućuju u seljačke poslove. Svoje proizvode poljoprivrednici dovoze u gradove. U vrijeme žetve gradski činovnici filarsima šalju pomoć. Ako je dan sunčan, kaže More, pristigla masa žetelaca žito požanje za jedan dan.

Svi gradovi i kuće u njima slični su, a građani ih mijenjaju izvlačenjem kocke svakih deset godina. Tako izbjegavaju vezivanje uz stvari i privatno vlasništvo. Svaka kuća ima vrt u kojoj građani na svoje veliko zadovoljstvo uzgajaju lozu, voće i povrće, cvijeće. Radi postizanja boljih prinosa organizira se takmičenje stambenih kvartova, iako je za građane Utopije sam rad po sebi neobično privlačan. Grupa od trideset obitelji svake godine bira starješinu (sifogranta). Na čelu deset sifogranata stoji tranibor. Svih dvjesto sifogranata između sebe između četiri kandidata biraju vladara (kneza). Moguće je da je inspiraciju za ovakvo uređenje More našao u Tacitovom opisu društva starih Germana. Kneževska vlast traje doživotno, dok se svi ostali funkcionari biraju na godinu dana. Ustav Utopije strogo pazi da se neki činovnik ne osili. Tranibori svaka tri dana s vladarom raspravljaju o državnim poslovima i neposredno rješavaju privatne nesporazume, iako se ovi javljaju vrlo rijetko. O svakoj se odluci mora raspravljati barem tri dana, da bi se izbjeglo donošenje brzopletih odluka. Svako raspravljanje državnih poslova izvan senata i skupština kažnjava se smrću. Ovo su unijeli u ustav, da se vladar ne bi sporazumio s traniborima i narodu nametnuo tiraniju. Svako važno pitanje prije rasprave u skupštini sifogranti iznose u svojim obiteljima. Neka pitanja stavljaju se pred sve stanovnike otoka.

Zemljoradnjom se bave svi. Kao u vrijeme kineske kulturne revolucije mnogo kasnije, nitko nije oslobođen od rada. Fizički rad jača tijelo i duh. Svatko izučava i po jedan zanat. Djeca uglavnom biraju zanat kojim su se bavili njihovi roditelji, jer takvom izboru prirodno naginje većina ljudi. Svaka obitelj sama za sebe izrađuje odjeću, koja je ista na cijelom otoku. Sifogranti paze da nitko ne sjedi besposlen i da se ljudi pretjerano ne zamaraju, kao stoka što tegli od ranog jutra do mrkle noći. Radi se šest sati i to tri prije ručka, a tri nakon dvosatnog popodnevnog odmora. Nakon večere jedan sat provode u zabavi, slušajući glazbu ili naprosto razgovarajući između sebe. Kocka i slične štetne igre nisu im poznate. Poslije idu na spavanje, koje traje osam sati. Slobodno vrijeme posvećuju knjizi. Nije dozvoljeno ljenčariti. Ujutro pohađaju javna predavanja, na kojima su obavezno prisutni samo oni koji su određeni za znanost.
«Pa ipak, ogromno mnoštvo ljudi svih zanimanja, kako muškaraca tako i žena, odlazi na razna predavanja, svaki prema svome interesu» - kaže More.
Ne razumijem zašto se ponekad ne bi smjelo ne misliti ni o čemu, ne raditi ništa? I tko će to kontrolirati? Ili je More prije Orwella već predvidio Velikoga Brata!

Šestodnevni radni dan dovoljan je da se zadovolje sve životne potrebe, čak da se proizvedu viškovi Veliki dio stanovništva drugih naroda život provodi ne radeći, kaže More. Žene čine polovicu stanovništva. Pribrojimo zatim dokone svećenice i kaluđere, bogataše, zemljoposjednike, plemiće, vlastelu, njihovu poslugu, vjetrogonje i prosjake. Formula je jasna a broj radnih sati se rapidno povećava. U društvu u kojem je novac mjera svega upražnjavaju se i mnogi nekorisni i suvišni zanati, koji služe jedino raskoši i sladostrašću. Kad bi se zaposlili svi koji dangube i vrijeme provode u neradu i dosadi, trošeći ono što su proizveli drugi, kad bi se svi oni uključili u neki zajednički koristan posao, onda bi svaki pojedinac trebao raditi manje. Utopljani poznaju i zadovoljstva, ali samo prava i prirodna. Poslije večere slušaju glazbu, posipaju mirišljiva ulja i pale mirisne štapiće:
«Ništa se ne štedi za udobnost članova. Za ovu vrstu uživanja oni pokazuju više sklonosti i smatraju da nijedno zadovoljstvo bez loših posljedica nije zabranjeno».

Rada je oslobođeno svega pet stotina Utopljana. Među njima je dvjesto sifogranata, koji ipak rade dobrovoljno, da bi primjerom dali potstreka drugima. Znanstvenici su trajno oslobođeni radne obveze. No, ako neki od njih iznevjeri očekivanja, vraća se u svoju radnu brigadu. Često se događa da fizički radnik prijeđe u znanstvenike, ako je korisno upotrijebio slobodno vrijeme i učio.

Utopljani su obučeni u priprosta radna kožna odijela, koja im traju sedam godina. Kad izlaze, prebacuju ogrtač, koji je iste boje na cijelom otoku. Nose i bijele lanene tkanine, a na finoću tkanja ne obraćaju pozornost. Svak' se zadovoljava jednim odijelom za slobodno vrijeme koje mu traje dvije godine. Narod ponekad masovno izlazi na popravke cesta. More je, dakle, preteča politike javnih radova.

U Utopiji vlada blagostanje. Ustav građanima jamči slobodno vrijeme za obrazovanje i duhovnu izgradnju. Baš u tome se po mišljenju Utopljana sastoji životna sreća.

Gradovi se sastoje od četiri rajona, a svaki rajon ima trg koji služi za robnu razmjenu. Svaka obitelj u skladišta donosi svoje proizvode, koje skladištari raspoređuju prema vrsti. Domaćin pojedine obitelji dobiva sve što je članovima potrebno i uzima bez plaćanja. Sljedovanja ovise o broju članova.
«A zašto bi i odbili da mu nešto dadu, kad ima svega u izobilju i kad ne postoji strah da će netko nešto tražiti iako mu nije potrebno?» - pita se More.
Pohlepu i gramzivost stvara strah od oskudice, misli More. I još bolesna sklonost za veličinom, zbog koje se čovjek ponosi, ako druge nadvisi suvišnim bogatstvom.
«U društvenom uređenju Utopije nema mjesta ovom ljudskom poroku» - objašnjava More.
U svakoj očici ovog tkanja vidi se koliko se praktičar i filozof More trudi uskladiti izgradnju duše i najbolje države. U njegovom vremenu još je uvijek bio velik Platonov utjecaj. Tu ni jedan čavao ne strpi iz sivila zajednice. Nigdje se ne osjeća bogatstvo individualnosti. Na znak trube svi članove sifograntije, kao vojnici odlaze u dom na zajednički ručak i večeru. Ručak u vlastitom domu nije zabranjen, ali to ipak nitko ne čini, jer se svako izdvajanje smatra nečasnim. Bila bi ludost gubiti vrijeme oko pripremanja hrane, kad se u obližnjem domu nudi obilan i ukusan obrok. More ističe racionalni razlog, koji se pretvorio u moralni zakon. Svako izdvajanje smatra se nečasnim. Nije zabranjeno kuhati doma. Ako bi to netko činio, ne bi ga ubili. On bi sam shvatio da je ludost gubiti vrijeme na kuhanje, a također bi propustio moralnu poduku i druženje. Ništa se ne kaže o mogućnosti povlačenja u osamu.

Životinje kolju robovi u klaonicama izvan gradova. Mesarski posao, po mišljenju Utopljana, u čovjeku postupno uništava milosrđe, te ga stoga oni izbjegavaju masakre. Prljave i teške poslove rade robovi. Kuhaju žene i to iz svake obitelji na smjenu. Za ručkom muškarci sjede do zida, a žene s unutarnje strane. Ako nekoj ženi iznenada pozli, što se nosećim ženama često događa, ona može bez uznemiravanja ostalih ustati od stola i otići u sobi za dojilje. Dojilje sa svojom djecom borave u posebnoj prostoriji, gdje spavaju i igraju se. Do navršene pete godine djeca žive u tom odjeljku. Ako neka majka umre, druge žene koje imaju mlijeka odmah se odazivaju, jer tako plemenit postupak svakoj donosi opće priznanje.
«Svaki ručak i večera počinju čitanjem nekog moralnog štiva, ali kratkog, da ne bi zamaralo. Poslije toga stariji započinju neki pristojan razgovor, ali ne suviše ozbiljan i bez duha» - kaže More.




...

Glavno pitanje koje pretresaju Utopljani je: u čemu se sastoji ljudska sreća? Oni su pristalice stranke ovozemaljskog uživanja, kaže More. Ipak, sreća nije u svakom uživanju, nego samo u razumnom i časnom. Vrlinom se smatra živjeti prema prirodi, odnosno kako nas je sam Bog stvorio. Razum nas opominje da život provodimo sa što manje trzavica i što više radosti, te da pomažemo bližnjima. Ako drugom čovjeku pomognemo u njegovoj bijedi i nevolji, oslobađamo ga od žalosti, a u njegovo se srce vraća životna radost. Dužnost svakog čovjeka je sebi i drugima pružiti prijatan život ispunjen uživanjima. Čovjek prema sebi mora imati isto toliko samilosti koliko i prema drugima. Životna radost i uživanje je glavna vrlina i cilj svega djelovanja. Pri tom se Utopljanin pazi da pri ostvarivanju svoje koristi drugima ne nanese štetu. Zato čuvaju zakone koji svima omogućuju ravnomjernu uporabu životnih dobara. Tko radi osobnog zadovoljstva razara sreću drugog, postupa nepravedno. Tko radi za svoju korist, ne kršeći zakone Utopije, postupa mudro. Ako pri tom ujedno radi za opću korist, dokazuje čestitost. Odrekne li se čovjek čega u korist drugoga, postupa čovječno i plemenito. Svako primljeno dobročinstvo nadoknađuje se uzvraćenim dobrim djelom, a i sama svijest da si učinio nešto dobro, zatim zahvalnost i blagonaklonost onih koje si zadužio daju ti više duševnog zadovoljstva od onih tjelesnih kojih si se odrekao.

U prirodna zadovoljstva Utopljani ubrajaju sva ona kojima čovjek teži putem pravde, radi kojih ne gube veća zadovoljstva, zatim ona koja ne završavaju stradanjima, te ona koja ne traže samo naša čula, nego i zdrav razum. U lažna uživanja spada navika ljudi da su vredniji ako su bolje obučeni. Takvi visoko uzdižu glavu, kao da se od drugih razlikuju prirodnim odlikama, a ne svojom glupošću. Kakvo istinsko zadovoljstvo možemo naći u tome što nam netko pri susretu skida kapu ili savije koljena? – pita se More:
«Da li će time izliječiti tvoju kostobolju? Ili će ti olakšati glavobolju?»
More opširno govori o obmanama koje caruju u svijetu izvan Utopije: o uživanju u dragom kamenju, u prekomjernom bogatstvu koje njegovi posjednici ne stižu koristi, nego se naslađuju promatrajući ga. Da li je tu na djelu istinsko uživanje, ili lažno zadovoljstvo? Što da kažemo o onima koji zakapaju zlato i zatim se brinu da ga ne izgube? Ako si blago zakopao, već si ga izgubio. U uobražena zadovoljstva Utopljani ubrajaju kocku i lov na divljač i ptice. Često ponavljanje bacanja kocke nužno izaziva zasićenost. Zar čovjeku ne dosadi slušati lavež pasa? Prizor u kojem pas kolje zeca ne izaziva uživanje, nego samilost! U takvim aktivnostima neka istinskog užitka, već ih ljudi prakticiraju iz loše navike.

Kad govori o dostizanju zadovoljstva i sreće Utopljana, More zapravo dokazuje zbog čega se isplati živjeti u Utopiji. Otkriće istine spada u istinsko duševno zadovoljstvo, kao i sjećanje na dobro proživljen život. Ovamo spada i pouzdana nada u buduće blaženstvo. Duševna zadovoljstva rađaju se iz čestitoga rada i svijesti za živimo pošteno. Od tjelesnih zadovoljstava, tu je prije svega uzimanje jela i pića, spolni čin, češanje, te izbacivanje izmeta iz organizma i slušanje glazbe. Tu je zatim osjećaj zdravlja, koji je po mišljenju Utopljana najveći užitak i temelj blaženstva, a medicina je najvažnija znanost. Uživanje u jelu i piću ima smisla samo ako služi zdravlju. Priroda je čovjeku dala ugodne darove u ljepoti, snazi i okretnosti tijela. Zadovoljstva koja dolaze preko očiju, ušiju i nosnica spadaju u prijatne začine života.

Čovjek je jedino biće koje uživa u promatranju oblika i ljepote svijeta. Glupo je i okrutno prema sebi prezirati ljepotu tijela i umanjivati njegovu snagu, njegovu okretnost pretvarati u tromost, iscrpljivati tijelo postom. Zanemarivati tijelo opravdano je jedino u slučaju kad se netko svim srcem posvetio sreći drugih ili općem dobru, te od Boga očekuje nagradu i daleko veća uživanja od onih kojih se odrekao.

More je čvrsto uvjeren da nigdje na svijetu nema značajnijeg naroda ni sretnije države od Utopije. Čini mu se, kaže, da potiču od starih Grka. To se mišljenje slaže s onim raširenim mišljenjem da je nekad postojalo zlatno doba u kojem je sve bilo puno bolje. Utopljani vjeruju da je Bog poput nekog zemaljskog majstora ovaj svijet izložio pogledu čovjeka. Zato ga veseli svaki radoznali i oduševljeni promatrač njegovog djela. Onaj koji tolike divne prizore gleda tupo i ravnodušno ponaša se kao nerazumna životinja.

...

U Moreovom prikazu općenitost caruje nad posebnošću. Individuum se potpuno očituje pred zajednicom. Pred familijom nema tajni. Za uzvrat čovjek postiže sreću i zadovoljstva kakva dolikuju njegovoj vrsti. Iz njegovih gena izbrisana je svaka težnja za pobunom. To je rezultat izvrsnog odgoja kojem su izloženi generacijama. Svećenici se brinu o tome da se dječacima odmalena, dok su im duše još nježne i povodljive, usade zdrave i po održanje njihovog društva korisne misli.

Pogledajmo još nekoliko primjera vladavine općenitog. Ako bi zatekli dvoje ljubavnika u tajnom općenju prije braka, ženidba im se zabranjuje za cio život, a njihovi su roditelji osramoćeni jer ih nisu dobro odgojili. Da bi osigurali bračnu sreći i izbjegli propale brakove, ugledna ozbiljna gospođa i gospodin detaljno pregledaju nage prosca i mladu. Ta ne možemo ženu ocijeniti prema jednom pedlju lica, a ne mogu svi muškarci ženu voljeti zbog moralne ljepote.

Neizlječivim bolesnicima svećenici savjetuju da ubrzaju svoj kraj, jer su teški drugima i samima sebi nesnosni. More zamišlja riječi kojima svećenici hrabre jadnike da se oslobode patnje:
„Odluči se i oslobodi se sam, ili daj odobrenje da te drugi oslobode. Samo će patnje tvoje a ne sreću tvoju prekinuti smrt, i stoga je mudro ako je ubrzaš.“
Oslobođenje ovdje znači stapanje s rodom ili s vrstom. Što bi na ovo rekli današnji borci za slobodu pojedinca i nadu do posljednjeg časa? More kaže da se neki dobrovoljno odriču života gladovanjem ili ih oslobađaju muka u snu, da ne osjete trenutak smrti. Utopljani i najveće zločine kažnjavaju ropstvom, jer državi prijestupnik više koristi svojim radom nego svojom smrću.

U pogledu vojne vještine Utopljani su pristalice koncepcije općenarodne obrane. Svi muškarci i žene uvježbavaju ratne vještine, ali ih koriste samo za obranu.

Počastima i nagradama Utopljani ljude podstiču na velika djela. Slavnim i zaslužnim ljudima dižu spomenike na trgovima. Djela tih velikana trebaju služiti kao podstrek mladima da idu njihovim stopama. Dakle, žrtvovanje za domovinu je najveća vrlina. Nigdje na vidiku nema samozatajnog junaka vjere, koji se negdje na osami Getsemanskog vrta uzdiže iznad općenitosti, izvršavajući Božju volju. More kaže da su odmah prihvatili vjeru u Isusa Krista, čim su im došljaci ispričali o njemu. More kaže da je razlog taj što su čuli da je Krist volio zajednički život, sličan onome koji vlada kod njih. Vjera kod Utopljana ipak ostaje ispod državnog interesa. Nitko ne smije širiti svoju vjeru tako da drugog odvraća od njegove. Zajamčena je sloboda vjeroispovijesti, a prava vjera jednog će dana pobijediti snagom svoje istine.
„Tko pokaže netrpeljivost u vjerskim raspravama, kažnjava se progonstvom ili ropstvom.“
U društvu u kojem je najveća sreća pojedinca stapanje sa zajednicom, očigledno je progonstvo najokrutnija kazna.

Učenje da duša propada zajedno sa tijelom i da svijetom upravlja slučaj, a ne božanska providnost, osnivač Utopije je zabranio. Na taj je način želio sačuvati ljudsko dostojanstvo. Utopljani vjeruju da poslije ovozemaljskoga života postoje muke kao kazne za zla, a uživanje kao nagrada za dobra djela. Čovjeka koji u to ne vjeruju oni izbacuju iz reda građana. Takav čovjek je opasan za njihov poredak, jer osjeća samo strah od zakona, ne i od kazne na drugome svijetu. Ipak, Utopljani razumiju da ima i takvih ljudi, te ih ne proganjaju. Nitko nije isključivi gospodar svojih misli i osjećaja.

More zaključuje da nema većeg bogatstva od radosna i mirna života bez briga, kad čovjek ne mora drhtati za svakidašnji kruh, ne mora patiti da li će njegov sin pasti u siromaštvo, ne muči se mišlju da li će kćeri osigurati miraz. Utopljanin dane provodi slobodno, bez briga o opstanku.


drazen-pavlic @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.