Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - ožujak 2011
četvrtak, ožujak 3, 2011
  

Nakon mnogo godina, tog sam se jutra iznenada našao na glavnom gradskom trgu. Prošao sam od tramvajske stanice do zgrade Varteksa u potrazi za sakoom. Za dva sata počinje važan sastanak na kojem moram lijepo izgledati. Negdašnja prodavaonica odijela pretvorena je u boutique jeansa koji se otvara tek u devet sati. Bilo je jedva osam i magla se još nije razišla. Grad se tek budio. Iz prolaza prema Dolcu čuo sam zvuk harmonike. To je već godinama kultno mjesto na kojem svira poznati ulični harmonikaš Laci. Zar je moguće da on još uvijek svira ovdje? Ma ne, pomislio sam. On je prije nekoliko godina bio na Euroviziji i vjerojatno mu više nije sila da svira za besporeznu gotovinu ovog hladnog negostoljubivog kasno-jesenskog jutra. Prišao sam bliže i vidio da je to ipak on. Lice mu je bilo gotovo bijelo. Gledao je ravno pred sebe, kroz prolaznike, dok su mu vješti prsti lako klizili po ispucalim tipkama njegova instrumenta. Bez obzira je li svirao stari njemački šlager, starogradsku melodiju ili neku romansu, ispod Lacijevih prstiju uvijek je prštao jazz. Bogati akordi u kojima je neprestano bilo zaposleno svih pet njegovih prstiju, prelijevali su se jedan u drugi, dok je bas u lijevoj ruci podrhtavao u željenom ritmu. Kolike je duše, utonule u  tmurne misli, Laci razveselio proteklih godina. Ipak, on je danas bio tužan, a melodije koje je svirao zvučale su usporeno, polagano i svečano poput nekog duha; izvijajući se iz mijeha - kao da im je ovo zadnja prilika da se pokažu. Umjesto kristalnih zrnaca sreće i zezancije na koje nas je Laci naučio, njegova je harmonika danas plakala. Ubacio sam novčić u njegov šešir i korak usmjerio prema dobroj staroj Nami koja je radila već od osam.  

Iskusna prodavačica pronašla je sako s produženim rukavom, kao da je za mene sašiven. Savjetovala mi je i da kupim dvije kineske pamučne košulje koje dobro idu s uzorkom kaputa. Tko je rekao da odijelo ne čini čovjeka, grdno se prevario. Baš suprotno, dobro odjeveni prodavači osiguranja, financijskih usluga, luksuznih predmeta i magle imaju uspjeha jer njihova odijela i kravate kod kupaca stvaraju dojam povjerenja. I Laci je prije nekoliko godina na Eurosongu u skupom odijelu izgledao sasvim drugačije nego ovdje, na ulici. Napustio sam Trg s mislima prikovanima za nailazeću konferenciju. Tog  mi je dana u više navrata pred očima osvanulo bijelo Lacijevo lice koje je izgledalo bezlično - poput maske na venecijanskom karnevalu. Čak sam se pitao je li to doista bio on – ili netko tko mu je sličio. I akordi koje je pomalo nevoljko istiskivao iz bijelih dirki stare harmonike marke Melodija nisu nalikovali njemu.  

Za nekoliko dana, na početnoj stranici moga računala, na udarnom mjestu objavljena je vijest da je u  79. godini umro ulični glazbenik Ladislav Demeterffy. Fotografija je prikazivala harmoniku bez svirača, s cilinderom, elegantnim purgerskim štapom i bijelim rukavicama. Od Lacija su se na gradskomu groblju Mirogoju oprostili njegovi prijatelji iz Kraljeva ulice, operna diva Sandra Bagarić te brojni drugi kolege glazbenici i ljubitelji Lacijevih nota. Sjetio sam se blijedog lica Lacijeva koje sam vidio prije nekoliko dana. Kao da je na njega padala svjetlost s drugog svijeta, na koji se Laci spremao prijeći. Pomislio sam na to kakvo me je čudo nakon mnogo godina izbivanja s glavnog gradskog trga tog jutra dovelo do Lacija; da kao slučajni prolaznik prisustvujem oproštaju koji je upriličio sam za sebe.  

Ma ništa nije slučajno. Kupovina odijela bila je samo izgovor Providnosti. Sasvim sam sigurno tog jutra na Trg pozvan s najviše instance, da prisustvujem zadnjem Lacijevu javnom nastupu. Jer kakav bi to posljednji koncert bio - bez publike?

  

 

 

drazen-pavlic @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.