Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - ožujak 2010
petak, ožujak 26, 2010

Naslovnica                                              


Knjigu po cijeni od 90 Kn
možete naručiti putem komentara
na ovoj stranici, ili na adresu :
Dražen Pavlić
Julija Tomića 1
43000 Bjelovar



SADRŽAJ


PREDGOVOR.  PAVAO, UZOR ZA SVA VREMENA

UVOD

I DIO – KNJIŽEVNA  (AUTO)BIOGRAFIJA


 Ja, Pavao iz Tarza
                                                                                         

II DIO – POVIJESNI PREGLED
Suđenje apostolu Pavlu                                                                                         
Lukin Pavao                                                                                                         
Objavljena religija                                                                                                  
III DIO – POVIJESNA I TEOLOŠKA POZADINA
ISUSOVOG I PAVLOVOG DJELOVANJA
Nagrada i kazna                                                                                                   
Isus, Sluga patnik                                                                                                 
Isusovo ubojstvo                                                                                                    
IV DIO – IZVORI PAVLOVE TEOLOGIJE                                                  
Krist je bio žena                                                                                                  
Filon, Kabala, gnostici                                                                                          
Apostol Pavao i prorok Izaija                                                                                 
V DIO – UTJECAJI
Ne živite kao ludi, nego kao mudri. Apostol Pavao i Heidegger                              
VI  DIO – ANALIZA TEKSTA
Polemike među učiteljima i prorocima Prvog stoljeća                                             
Nebeski i zemaljski spasitelj                                                                                 
Poslanica Hebrejima. Prikaz Pavlove teologije                                                      
Mistika Pavlovih propovijedi                                                                                
Evanđelje po Tihiku                                                                                             
Poslanica Efežanima                                                                                            
Gnostičko učenje kao jedan od ključeva razumijevanja poslanica                         
Poslanica Kološanima. Uvod. Helenistički utjecaj



Iako je knjiga tek izašla i još nije raspačana i prezentirana (osim putem ovog bloga), već su pristigli neki komentari:

1. Zašto se Pavle titulira apostolom, kad nije među dvanaestoricom?
U kršćanskoj predaji Pavla iz Tarza uobičajeno se naziva apostolom. Apostol je osoba
koja je dobila Božju milost i putem koje se Bog objavljuje ljudima. Danski filozof     
Kierkegaard napisao je članak "O razlici između genija i apostola".
2. Zar nije Isus osnivač kršćanstva?
Točno je da je stav crkve da je Isus osnivač kršćanstva. Koliko možemo nazrijeti    izvorni Isusov nauk ispod tumačenja autora evanđelja, on je kritizirao svoje sunarodnjake
Židove zbog toga što nisu u potpunosti živjeli sa Mojsijevim Zakonom. On nije Zakon otaca došao ukinuti, nego ostvariti. Da se pitalo Petra ili Jakova (brata Gospodinovog) nauk bi ostao u krilu židovstva. Tek je Pavao, kao navjestitelj Puta Spasenja poganim narodima starog sredozemnog svijeta, unio neke novosti. Među najbitnijima, ideju krvne žrtve Božjeg sina za otkup ljudskih grijeha. Pranje krvlju je drevna židovska ideja, jer krv kao i duh simbolizira život. Uostalom, danas je u stručnim krugovima prihvaćeno da bar polovica Pavlovih poslanica nisu njegovo autorsko djelo.
3. Autor donosi stavove koji se razlikuju od stavova katoličke crkve.
To naprosto nije točno. Svugdje u svijetu dozvoljeno je promišljati religijske ideje. Zašto bi Hrvatska u tome bila izuzetak?
drazen-pavlic @ 10:30 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 2, 2010
Uvod. Helenistički utjecaj

Gnostičke i Pavlove ideje imaju zajednički korijen u helenizmu. Ljubav kao središnji pojam Pavlove teologije je savršeno jedinstvo dviju suprotstavljenih polovica. Jer nije nasilna, nego dobrovoljna. Potražimo li korijen takvog shvaćanja, lijep primjer ćemo pronaći u Platonovoj Gozbi. Jedan od sudionika čuvenog simpozija o ljubavi bio je pjesnik Agaton. On razgovara s Fedrom i kaže da su se „oni davni događaji među bogovima što ih pripovijedaju Hesiod i Parmenid dogodili djelovanjem Nužnosti a ne Erosa“, jer ako oni govore istinu, „ne bi se naime događala uzajamna škopljenja, okivanja i mnoga druga nasilja da je u njima bio Eros, nego prijateljstvo i mir kao sada otkako Eros vlada bogovima.“ (Platon, Eros i filia, Demetra, Zagreb, 1996., str. 82.) Vrlina pravednosti koju Eros posjeduje daje mu da ništa ne čini krivo kojem bogu ili čovjeku, niti oni njemu čine što krivo. „Jer ako što trpi, ne trpi to zbog sile – sila se naime ne hvata Erosa, - ta Erosu se uvijek služi drage volje u svemu, a što se radi uz obostrani pristanak…“ (196 b 5) Ljubav ili Eros daju dobrovoljnu svezu, koja je daleko čvršća od prisilne.

Prije Agatona prisutnima na gozbi o ljubavi je govorio dramatičar Aristofan. Njegovo određenje glasi: „Ljubav je dakle naziv za čežnju prema cjelovitosti i stremljenje ka njoj.“
„Razlog je tome taj što je naš prvotni oblik bio takav i što smo bili cjeloviti.“ (Platon, isto, str. 76)

U konspektu knjige, riječ Aristofana o Erosu kao stremljenju k iskonskoj punoći, Dimitrije Savić sažima ovako: Nakon prepirke s Eriksimahom iznosi Aristofan mit o prvobitnim ljudima koji su imali dva vida, ženski i muški i zvali su se androgini. Kaže se da je priču izmislio Aristofan, ali je vjerojatnije da se radi o starogrčkoj legendi. „Pošto su u tom stanju ljudi bili silni snagom i silom, i naumili nasrnuti na bogove, Zeus rasiječe svakoga androgina popola, razbaca polovice po svijetu i prinudi ih da vječno išću jedna drugu radi uspostavljanja njihove pređašnje punoće i moći.“ (isto, str. X) Eros je dakle težnja rasječenih polovica da se vrate u prvobitno jedinstvo. To je moguće ako će ljudi poštovati bogove. U protivnom mogu bogovi ljude rasjeći na još manje dijelove.

Prema Aristofanovom opisu, pored muškog i ženskog postojao je androgin kao treći spol koji je imao osobine ženskog i muškog. Bio je on muškoženski. Vanjština androgina bila je zaobljena, imao je četiri ruke i noge, dva lica na zajedničkoj glavi s četiri uha, dva spolovila. Lica su gledala u suprotnim smjerovima. Muški spol bio je izdanak sunca, ženski zemlje, a androgin je bio potomak mjeseca, koji ima obilježja sunca i zemlje. Sami androgini bili su krugoliki „zbog sličnosti sa svojim roditeljima“, što simbolizira njihovo savršenstvo. „Bili su silni snagom i silom a ćudi preuzetne pa su nasrnuli na bogove.“ (isto, str. 68.)

Poznata je priča iz Ilijade i Odiseje da su sinovi Alojevi Efijalt i Ot htjeli nagomilati planine jednu na drugi, uspeti se na nebo i napasti bogove. To su htjeli i androgini. Zeus je stoga s ostalim bogovima vijećao što da radi, da im umanji snagu. Bi odlučeno da ih rasiječe popola. Tako su androgini postali slabiji, ali bogovima korisniji, jer ih je bilo više. Budući da je izvorni ljudski oblik rasječen popola, svaka polovica čeznula je za svojim polom i nastojala se s njom združiti, „pa su jedna drugu obujmljivale rukama i grlile se težeći da srastu…“ (isto, str. 70)

Zeus tad načini preinaku i premjesti im spolovila sprijeda i omogući rađanje u ženskom posredstvom muškog. Da bi opravdao grčke ljubavne stilove, Aristofan je ovu Zeusovu intervenciju objasnio ovako: „…da pri zagrljaju muškarca i žene rađaju i produžuje se rod a pri zagrljaju dvojice muškaraca da barem dođe do spolnog zadovoljavanja i opuštanja pa da se prihvaćaju poslova i brinu za ostale životne potrebe. Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj drevnog prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načinit jedno i izliječiti ljudsku narav.“ (isto, str. 72)

Vidimo da grčki mit ima puno zajedničkog sa židovskim mitom o stvaranju i ljudima koji su ispočetka bili jedno tijelo (muškožensko) i koji su gradili Babilonsku kulu ne bi li dohvatili Boga. I Bog im pobrka jezike da ih učini slabijim. Također, ponovnim spajanjem onog što je razdvojeno dostiže se prvobitna punina, čime se može „izliječiti ljudska narav“. S tom razlikom što su Pavlovi sljedbenici i gnostički učitelji radi spasenja spajali duše „svetih“ s njihovim nebeskim Ocem. Pošto smo u davnini bili cjeloviti, mogao je Aristofan ljubav odrediti kao čežnju za spajanjem razdvojenog ili stremljenje cjelovitosti. Pavao bi radije govorio o težnji ljudske duše Bogu ili punini. I upravo je zbog grčkog utjecaja odabrao ljubav kao najčvršće i dobrovoljno vezivno tkivo punoće.

Pater Zvonko Šeremet ističe da u čuvenom Hvalospjevu ljubavi Pavao ne koristi riječ eros niti filia, «jer su te riječi u ono vrijeme bile profanoga i vulgarnoga sadržaja, već je za ljubav upotrijebio posebnu grčku riječi agape u značenju nesebičnoga duhovnog sebedarja, te brige i skrbi za drugu osobu, što izražava latinska riječ caritas. Htio je pojasniti razliku između čisto instinktivne erotske ljubavi koja se kupuje, prodaje, obezvređuje i svodi na sebični predmet požude i užitka – erosa shvaćenoga kao osjetna ljubav i požuda – i agape, nesebične i odgovorne ljubavi.» (Prisutnost, HZBS, Zagreb, broj 44, lipanj 2009., str. 8)



Kolose je bio grad u Frigiji, oko 170 kilometara istočno od Efeza, u kojem nije bilo židovske zajednice. Među poganim Kološanima kršćanstvo je proširio Pavlov učenik Epafra. Do Pavla je stigla vijest da Kološane zbunjuje mnoštvo krivih učitelja i pokušaji Židova iz okolnih frigijskih gradova da prošire svoj utjecaj. Oni propovijedahu pretjerano isposništvo, obrezanje, uzdržavanje od nečistih jela, štovanje anđela i strah pred nekim bićima koja lete zrakom i odlučuju o ljudskoj sudbini.Tumači izdanja Šarićevog prijevoda Svetog pisma Novoga zavjeta pored mogućeg Pavlovog autorstva ostavljaju mogućnost da se neki od njegovih učenika poslužio učiteljevim autoritetom da riješi probleme među vjernicima koji su
mogli nastati nakon Pavlove smrti.

Poslanica u odnosu na Poslanicu Efežanima ne donosi novo učenje, već predstavlja varijantu istog nauka. Prvo poglavlje donosi opis Krista. On je slika nevidljivoga Boga. U Kristu je stvoreno sve vidljivo i nevidljivo, „sve postoji po njemu i za njega je stvoreno.“ (Kol 1, 16) Navedimo ovdje kao usporedbu jednu rečenicu iz „krivog“ učenja apostola Tome Blizanca. On u dvanaestoj izreci svog evanđelja kaže:
„Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus im reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“

U oba učenja nalazimo ideju da je Bog svijet stvorio radi Krista. On je Pravednik koji je rođen prije svakoga stvorenja i koji se utjelovio u čovjeka. Pavao kaže da je taj čovjek Isus Nazarećanin, a Toma govori o Jakovu Pravedniku, bratu Isusovom. Prisjetimo se da za gnostike svatko u sebi otkriva Krista, dakle nebo i zemlja stvoreni su za svakog prosvijetljenog. Zato Isus Tomi u trinaestoj izreci kaže: „Nisam ja tvoj učitelj, jer si se ti opio s vrutka koji sam ja otvorio.“

Nastavimo s analizom Poslanice Kološanima. Krist je glava crkve. „Bogu se svidjelo nastaniti u njemu svu puninu i po njemu pomiriti sve sa sobom, izmirivši krvlju njegova križa sva zemaljska i nebeska bića.Vi ste nekoć bili otuđeni, duboko neprijateljski usmjereni, ogrezli u zlim djelima. Sad vas Bog pomiri smrću njegova ljudskog tijela da vas privede k sebi svete…“ (Kol 1, 19-22)

Smrću Kristovog ljudskog tijela odnosno Isusa pripadnici Crkve postaju to ljudsko tijelo, zglobovi i udovi, čija je glava nebeski Krist. U Kristu sva punina prebiva na tjelesni način (Kol 2, 9) Potrebno je da ljudi ostanu čvrsti u vjeri i vjerni evanđelju koje su čuli, kojem je Pavao poslužitelj. Riječ je o Pavlovom evanđelju, koje su Kološani čuli od Epafre, a ne jednom od onih krivih evanđelja koje kruže naokolo (uključujući Tomino).

Slijedi neočekivana i zbunjujuća misao. Pavao kao da kaže da Kristovom poslanju na zemlji nešto nedostaje. Pavao je u okovima i kaže: „Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva.“ (Kol 1, 24) Nakon odlaska Kristovog s ovoga svijeta, Pavao i suradnici grade njegovu Crkvu, koja postaje vidljivo tijelo Nebeske glave Krista.

„Svetima“ Bog htjede objaviti otajstvo koje je bilo sakriveno stoljećima i mnogim pokoljenjima, a to je da je Krist među poganima. Valja svakog čovjeka poučavati u mudrosti da se usavrši u Kristu, da shvati da je sve blago mudrosti i znanja u sjedinjenju ljubavi, kojom se dolazi do punine razumijevanja. Valja držati izvorni nauk, pazeći „da vas tko ne prevari filozofijom i praznom prijevarom po predaji ljudi, po počelima ovoga svijeta.“ (Kol 2, 8) Ne postiže se svetost tjelesnim obrezanjem. Krštenjem su vjerni obrezani nerukotvornim obrezanjem, čime su skinuli tjelesnu put (Adama) i ukopali se u Kristu. Tko umrtvljuje tijelo i oživljuje duh, taj živi. Kao što je učio sam Isus dok je kročio zemljom u Kristovom obličju, ne ulazi grijeh u usta nego iz njih i nije protivno Zakonu u subotu učiniti dobro djelo. „Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote. To je sjena budućih stvari, a zbilja je Krist.“ (Kol 2, 16-17) Zemaljske stvari su samo sjene, dok su nebeske istinski ili zbiljski predmeti, čije su ono sjene (hrvatska riječ „zbilja“ dolazi od staroslavenskog korijena bilj, što znači istina; dakle s-bilj-a znači „po istini“.) Uzalud se tko uzda u tjelesnu pamet, ako se ne drži učenja o Kristu, koji je glava i koji drži sve zglobove ljudske zajednice. Valja dakle umrijeti počelima ovoga svijeta, pa tako i propisima koje nalaže židovski zakon. Važnije je uskrisiti s Kristom, tražeći ono što je gore, dakle vrijednosti nebeskog porijekla. «Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo!» (Kol 3, 5) Izbacujući srdžbu, laž, ljutnju, zloću, uvredu i sramotne riječi iz svojih usta ljudi svlače staroga čovjeka i oblači novoga „koji se obnavlja za spoznaju po slici onoga koji ga je stvorio.“ Nije važno koje smo narodnosti, da li smo robovi ili slobodni. Ovdje se radi o kozmičkoj istini ljudskog bića. Zemaljski razlozi su u tom svjetlu trice i kučine.

U nastavku slijedi još jedan apel za ljubav. „Imajte ljubavi koja je veza savršenstva“ - kaže pisac Poslanice. Imajući u vidu sve ono što je rečeno o savršenoj svezi ljubavi, koja ideja je došla iz grčke tradicije, možemo zaključiti da je Pavlova teologije spoj židovske tradicije i grčke mudrosti. Što ne čudi, obzirom na gradove u kojima je Pavao djelovao. Prema Bultmannovom viđenju Isusa, Nazarećanin je bio tipični židovski rabi ili učitelj, kojemu je bila strana helenistička kultura. Kod njega se nije moglo raditi o nekom bogatstvu čovjekove nutrine, po kojoj bi on bio srodan s Bogom. Čovjek za Isusa nikad Boga nije dostojan. Njegova jedina dužnost je bezuvjetno pokoravanje Božjoj volji. Isusu je stran moderni humanizam i individualizam. Po Bultmannu, u Kraljevstvo nebesko ulazi židovski narod a ne pojedinac. Ukoliko u sinoptičkim evanđeljima možemo raspoznati osnove izvornog Isusovog učenja, koje je bitno utemeljeno na židovskoj tradiciji i učenosti, jasno je da je uvođenjem natruha helenizma Pavao taj nauk suštinski prepravio za svoje potrebe.

drazen-pavlic @ 07:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 1, 2010
GNOSTIČKO UČENJE KAO JEDAN OD KLJUČEVA
RAZUMIJEVANJA POSLANICA

Sada ću ukratko prikazati učenje Šimuna Maga, Isusovog suvremenika. Koristit ću se gore spomenutim tekstom Marka Tokića. Kršćani su gnostičke učitelje doživljavali kao neprijatelje, o čemu svjedoče odlomci Djela apostolskih u kojima Petar drži lekciju Šimunu. Ipak, neprijateljstvo prema «krivim učiteljima» nije spriječilo prožimanje ideja.

Osim Djela apostolskih, o Šimunu kao povijesnoj osobi svjedoči Irenej u Adversus Haereses. Šimun se predstavljao kao Prvi Bog. On je na osobit način prepričao legendu o stvaranju svijeta. Došao je u Samariju potražiti svoju prvu misao, koja se utjelovila u ženu po imenu Helena. Kad ju je pronašao, zajedno su putovali, da bi stanovnici Samarije mogli vidjeti palo božanstvo koje se reinkarniralo u Heleni. Helena ili prva misao je Majka svega. Izašla je iz božanskog uma. Prije zemaljskog trajanja, ona je u vječnosti rodila anđele koji su stvorili materijalni svijet (zemlju i nebo). Nakon toga anđeli su iz ljubomore zarobili svoju majku Helenu, jer je bila uzvišenija od njih. «Tako je od tada ona zarobljena u materijalnom svijetu u kojem je osuđena na reinkarnacije iz jednog ženskog tijela u drugo, te trpi razna mučenja, silovanja, prostituiranja.» (Tokić, isto, str. 727) Um (Nous) je emanirao u tijelo Šimuna Maga i pojavio se na zemlji s ciljem da nađe Helenu i «uzdigne ju na njezino inteligibilno mjesto, da prekine njezine patnje i ponovno uspostavi narušenu pravednost.» U pozadini ove priče je gnostički uvid o spasenju. Gornja muška sila (um) mora uzdići Helenu (svoju prvu misao) na njezino iskonsko mjesto. Time se ponovno uspostavlja savršenstvo ili punina (grčki, pleroma). (Već u imenu Majke svega prisutan je grčki utjecaj.)

Gnosticima i pavlovcima zajednički je stav da je ovaj svijet zao. Čovjek treba umrtviti svoje zemaljske udove i pripremiti se za život duše na nebu, u Kristu. Zeus u stoičkoj filozofiji i Jahve u gnozi su muški bogovi, ili inteligencije koje upravljaju cjelokupnom prirodom (kozmosom). U tom svijetu nema istinske mudrosti, već vlada ljudska mudrost. Tome je tako jer je tu vrhovni zemaljski vladar Jaldabaot. Pošto je prenaglašena muška polovina cjeline, narušeno je savršenstvo punine.

Jaldabaot zbog svoje oholosti ne želi prihvatiti da postoje viša bića od njega, kao što je njegova majka Sofija ili prvotna misao Očeva. Sofija ili Barbelo je više biće, ženski princip plerome (inteligibilnog svijeta eona). Ona je vrhovno antikozmičko načelo i androgino jedno (ili djevičanski muška). Ona je «žensko» (Sofija, Barbelo) u muškom. Sjedinjenjem muškog i ženskog postigla bi se punina ili savršenstvo. Tokić uspoređuje vjerovanja pećinskih ljudi koji su pećine oslikavali parovima muškim i ženskih simbola. U nekim pećinama pronađeni su samo muški simboli, jer je čitava šupljina špilje doživljena kao ženski znak. Ili su muški znaci prikazani na kamenoj izbočini koja se može shvatiti kao ženski znak.

Očeva misao, koju gnostici i setijanci vide kao Barbelo, emanira u svijet nedostataka (kosmos) i u čovjeku budi dušu (pneuma). Pneuma ono što povezuje čovjeka i Boga. Nailaskom Barbelo (prvobitne misli Oca) gnostik dolazi do mističkog znanja. On spoznaje samoga sebe, odnosno spoznaje svoje porijeklo iz Boga Oca. (Zar u onom začudno četrtkom retku pisac Efežanima ne kaže: «U njemu nas je izabrao prije postanka svijeta…u njemu nas je unaprijed odredio za svoje sinovstvo»?)

Barbelo se u vidljivom svijetu pojavljuje kao pneuma. Sakrivena je kao dio pleromatskog u svakom čovjeku. (vidi Tokić, isto, str. 722). To je iskra svjetla koju nalazimo u čovjeku. Pneuma znači i vreli dah. Gnostici su svoj mit obogaćivali starozavjetnim motivima. Tako je Jahve prvog čovjeka na zemlji načinio iz zemlje i upuhnuo mu svoj dah, koji je dio Barbelo ili Sofije.

Setijanski mit o stvaranju svijeta predstavlja varijantu gnostičke legende. On polazi od neshvatljivog i neizrecivog Oca, koji je kao duh počelo svega. Srednjeplatoničari Oca dovode u vezu s Platonovm idejom Dobra i s Parmenidovim Jednim. Proizvod mišljenja Oca je Barbelo. Barbelo je njegova misao, ili njegov ženski aspekt (Majka). Zato je Otac punina ili savršenstvo. Barbelo je slika Oca. Otac emanira još četiri eona, koji zajedno s Barbelo čine petorku ili dekadu (sjetimo se pitagorejaca i njihove magije brojeva: 1 + 2 + 3 + 4 = 10). Jedna od očevih hipostaza je Sin (autogenes) ili svjetlosna iskra. Iz njega emaniraju nova četiri eona: Um (Nous), Volja (Thelema), Riječ (Logos), Istina (Aletheia). Zatim nastaju četiri svjetla: Harmozel, Orijel, Davejtaj i Elelet. U posljednjem svjetlu stanuje Sofija. U nastavku mita Sofija ili niži stupanj Majke Barbelo pada u materijalni svijet. Prvi inteligibilan čovjek Set oblači na sebe Krista (logos) i kao Spasitelj silazi na zemlju.

Kad Pavao i njegovi učenici ovaj svijet opisuju kao sjenu savršenstva nevidljivog svijeta, to je sasvim gnostički (ili platonistički) uvid. Tokić u prilog tom tumačenju navodi odlomak iz Evanđelja Istine, pronađenog u pijesku Nag Hammadija. Svi koji se oslanjaju na «realnost» svijeta spavaju ili žive u iluziji. «Jer nisu poznavali Oca, bio je onaj kojega nisu vidjeli. Kako je bilo straha i pomutnje i dijeljenja, bilo je mnogih iluzija na djelu zbog istoga, i bilo je praznih maštarija, kao da su utonuli u san…»

Onaj koji se probudio, postaje istinsko biće ili pneumatik. Pavao bi rekao «sveti». Buđenje gnostici postižu paljenjem božanske iskre u čovjeku ili duše (pneume), čime se ujedno postiže spoznaja samoga sebe. Svatko tko to postiže, postao je drugi čovjek, «uskrsnuo» je. (Ovdje je vidljiva jasna razlika shvaćanja uskrsnuća u odnosu na pavlovce, koji su uskrsnuće shvatili kao legendu iz života Isusovog. Treba razlikovati kozmičko od povijesnog aspekta uskrsnuća.) Spoznajom činjenice da sam pneuma, da sam od duha (a ne od tijela), počinjem živjeti. Usporedi Pavlove riječi: koji žive po tijelu mrtvi su, koji žive po duhu doista žive.

Gnostici su se služili alegorijama, kako bi u Starome zavjetu raspoznali skrivenu Božju misao. Mudrost ili Sofija u rajskom vrtu je simbolizirana preko zmije (Sjetimo se: zmija koja grize svoj rep je krug ili savršenstvo). Tokić navodi aramejski korijen Hawwah koji je ekvivalent riječi Eva. Isti korijen nalazi se u riječima: život, zmija, učitelj. Eva je, dakle, zmija-učiteljica koja daje znanje i život. Oni tumače da je Jahve u Knjizi Postanka prikazan kao neznalica jer protjeruje Evu koja je znanje. Zbog toga su, navodi Tokić, gnostici Jahvu nazivali Samael (slijepi Bog) i Sakle (budala). Jahve kao ženomrzac postao je uzrokom svega zla (Tokić, str. 724) On je simbol zla jer je kao muški princip jednostran. On je stvorio kozmos, ali ne i nevidljivi svijet, koji je djelo Boga Oca. Da je Jahve prepoznao sebe kao dio prijašnjeg androginog bića, stekao bi uvid (gnosis) u svoje porijeklo. Kršćani su prema gnosticima bili u krivu, jer su slavili muškog Boga. Nisu shvatili da je prvi čovjek na zemlji bio žensko-muško (Knjiga Postanka 1, 26-27). U Knjizi Postanka prava istina sakrivena je. Takvo alegorijsko tumačenje starozavjetnih spisa aleksandrijski gnostici razvili su pod utjecajem Filona Aleksandrijskog. On je primjerice smatrao da je Mojsije bio Pitagorin učitelj.

Gnostičko učenje razvijao je svećenik i aleksandrijski filozof Valentin oko 130. godine.
Gnostici su razvili rituale krštenja, sakralnog braka i kontemplacije kao način oblačenja nevidljivog tijela (logosa), čime gnostik postiže savršenstvo. Ako se prisjetimo da je nevidljivo tijelo ili logos na grčkom zapravo Krist (što je pandan aramejskoj riječi Mesija), brzo ćemo uvidjeti sličnost s kršćanskom praksom opisanom u Poslanicama Efežanima i Kološanima. I gnostici su oblačenjem Krista u sebi budili pravog čovjeka. Obogotvorujući se, postali su djeca Božja (usporedi, smisao «sinovstva»). Baš kao i prvi kršćani, zar ne?

Gnostici su se voljeli izražavati alegorijski. Odvojenost muškog od ženskog elementa tumačili su kao izvor zla. »Da se žena nije odvojila od muškarca, ne bi ona umrla s muškarcem. Njegovo odvajanje postalo je podrijetlom smrti. Zbog toga je Krist došao, da ispravi razdijeljenost koja je od početka i da nanovo ujedini dvoje, i da bi dao život onima koji su umrli zbog razdjeljivanja i ujedini ih.» (apokrifno Evanđelje po Filipu, u: Tokić, isto, str. 730)

Pavlovci bi to rekli drugačije. Krist je došao da ujedini čovjeka s Bogom. Preporođeni čovjek vraća se svome Ocu. Pavao je na svojim misijskim putovanjima ujedinjavao udove vidljive crkve, Židove i pogane. Zato Poslanica Efežanima kaže: «Doista, on (Krist-op.) je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.» (Ef 2, 14-18) Tumači se zadovoljavaju ukazivanjem da «dvoje» označava pogane i Židove. Ali čitav način razmišljanja kretao se u spajanu onog što je prije bilo razdvojeno. Dijelovi su bili u neprijateljstvu, a Krist je donio mir tako što ih je vratio u njihovo iskonsko jedinstvo. Teološki prikaz ovdje je gnostičkog porijekla: uvijek imamo spajanje razdvojenog.



Tako smo stekli brzopotezni uvid u »kriva učenja», koja često spominju kršćanski navjestitelji. Ona nam, međutim, mogu pomoći u razumijevanju kršćanskih poslanica. Pisac Poslanice Efežanima moli se da Bog putem Duha Svetoga prosvijetli ljudska srca, da bi ga mogli spoznati. Sve je Bog podložio pod Kristove noge, «njega dade za glavu nad svom Crkvom, koja je njegovo tijelo, punina onoga koji sve ispunjava u svemu.» (Ef 1, 22-23) Krist se utjelovio u Isusu Nazarećaninu i zatim je uskrsnuo, tj. vratio se Bogu Ocu. Tako je i čovjeku pokazao put. Krist je glava, a vjernici koji čine crkvu su tijelo. Time su postali jedno s Bogom, «punina onoga koji sve ispunjava u svemu».
drazen-pavlic @ 16:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.