Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - ožujak 2009
nedjelja, ožujak 29, 2009
U Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže da Hegelova filozofija ne poznaje nikakvu opravdanu skrivenost. Sam za sebe pojedinac je skriven. Njegov etički zadatak je da se očituje u općem.

Kod Hegela svatko treba pokazati ono što jest. Svoju unutrašnjost, svoju bit, on mora očitovati u svijetu. U životu nastojimo ostvariti ono što možemo biti. U praktičnom životu na svjetlo dana iznosimo svoje sklonosti i temperament, koristimo svoje talente. Život u zajednici traži od čovjeka da djelomično suzbije osobno i podvrgne se društvenim normama. Pojedinac žrtvuje dio svoje egoistične jedinke da bi u općem našao zaštitu i okvir za razvoj preostalih sposobnosti. Pojedinačno, posebno i opće kreću se u dijalektičkim krugovima kao teza, antiteza i sinteza. Pojedinac se ukida kao pojedinac, po formi, da bi se sadržaj njegove ličnosti u općem uzdigao na viši nivo.To znači da je ono opće (etičko, grupno, društveno, državno) uvijek rezultat posredovanja.

Kierkegaard gradi na drugačijem temelju.Tajnovitost i šutnja čovjeka čine velikim baš zato jer su to određenja nutrine. Ako nesretno zaljubljena djevojka izjavi da će se ubiti, budimo sigurni da to neće učiniti. Tko je doista odlučio, taj neće govoriti. U propovijedi na gori Isus u prilog šutnji kaže: „ Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš.“ Ako pojedinac želi zadržati svoj mir, predat će se šutnji, koja je njegov sporazum s božanskim. Šutnja će ga izbaviti iz teške i neravnopravne borbe s općim, koje po svojoj naravi od pojedinca u krajnjoj liniji traži da sebe prinese kao žrtvu. On dakako može početi govoriti i pomiriti se s javnošću (općim). Druga je mogućnost spas od općeg u religioznom području, u potpunoj predanosti božanskom.

Vjera za Kierkegaarda nije prva neposrednost kao kod Hegela, nego kasnija. Prva neposrednost je ona skrivenost pojedinca, koja je predmet literature. Pojedinac se može zavući u određenja unutrašnjosti: osjećaj, raspoloženje, afiniteti, temperament itd. – i postati pjesnik. Ako bi vjera bila ono neposredno, onda bi ona bila stvar osobnog osjećaja, raspoloženja, afiniteta. Bila bi ona ono što Hegel u svoje vrijeme kritizira kod teologa. Oni su proglasili da je Bog nespoznatljiv, pa im je bilo sasvim udobno o Bogu imati proizvoljne predodžbe i tvrditi da ga mogu dohvatiti osjećajem i raspoloženjem.

Skrivenost u estetici (književnosti) i njezin prijelaz u etiku Kierkegaard pokazuje na primjerima ljubavi mladića i djevojke. Mogla bi im se dogoditi ljubav. Ali pred njima stoje mnoge prepreke u vidu društvenog statusa, volje roditelja, imovinskih razlika itd. Jedno od njih može donijeti odluku da potisne svoje osjećaje i da osobnu sreću žrtvuje za volju obitelji (koja je u ovom slučaju ono opće). Ona će izbjegavati dragoga, čak će mu poslati pismo s tobožnjim priznanjem da ga ne voli. Ostat će skrivena. Ako bi se stvorile nove okolnosti, koje bi omogućile da se ljubav ostvari, mladić i djevojka opet bi mogli slobodno pokazivati svoje osjećaje. Stupanjem u brak zaljubljeni svoju ljubav posreduju u opće. Skrivenost bi tad stupanjem u brak prešla u otkrivenost. Takav se prijelaz događa u većini slučajeva.

U duhu Hegelove filozofije, rekli bismo da je ljubav odnos muškarca i žene. Iz tog odnosa rađaju se djeca. Supružnici tako ozbiljuju svoju svrhu, kao pojedinci utapaju se u rodu i tako potvrđuju svoju ljudsku društvenu bit.

Paradoks vjere počinje u trenutku kad sam Bog od pojedinca traži da ostane skriven. To je nova vrsta skrivenosti, koja se razlikuje od one prve estetičke (literarne). Ona nije ispod nego iznad etičkog područja. Bog se očitovao pojedincu, ali za to javnost ne zna.

Biti pojedinac najteži je zadatak. Lakše je utopiti se u gomili. Koliko samo pate ljudi koji se zbog nekih nedostataka naravi ili fizičkog izgleda od početka ne mogu uklopiti u opće! Biti izvan općeg je korak do ludila ili genijalnosti. Takvi pojedinci očajavaju nad svojim položajem i mogu zamrziti ljude. Tko uslijed svoje nesreće ipak zadrži ljubav u srcu, to je pravi vitez vjere. Doista je teško pronaći dovoljno snage i dovoljno strasti da bi se izvršilo kretanje koje se traži od pojedinca: da se odupre diktatu općeg, odrekne se udobnosti materijalnog i obiteljskog života i kao pojedinac se posveti višim ciljevima. Primjer je samostansko kretanje. Kretanje beskonačnog odreknuća čine i filozofi. Ali to nije krajnji cilj! Pravi je zadatak nakon toga vratiti se u konkretni opstanak. To uzdizanje i povratak Kierkegaard zove kretanje apsurda ili vjera.

Bog stavlja čovjeka na kušnje. Od Abrahama je tražio da žrtvuje svog jedinog sina Izaka, od Josipa je tražio da se pomiri s Marijinom trudnoćom, a od bogatog mladića da ostavi sve bogatstvo i slijedi Isusa. Vjera je taj paradoks u kojem je pojedinačno iznad općeg, unutrašnje iznad izvanjskog. Ali, to je jedna nova unutrašnjost koja nadilazi onu prvu. U njoj se pojedinac s punim povjerenjem, s apsolutnom skromnošću predaje Bogu, kojem je povjerio svoju sudbinu. A Bog će već naći rješenje!

U Hegelovoj filozofiji ono izvanjsko uvijek je iznad unutrašnjeg. Zato, po Kierkegaardovom mišljenju, on nije mogao razumjeti vjeru. Hegel postojanje promatra pod vidom ideje, kaže Kierkegaard. Onda je moguće da se Bog gleda apstraktno, tj. kao nešto nesumjerljivo ljudskog životu. Bog postaje jedna nevidljiva, iščezavajuća točka, nemoćna misao. Njegova je moć samo u etičkome koje ispunjava bivstvovanje. (Etičko vrši pritisak na pojedinca.)

Kierkegaard kaže da je utjeha sukobiti se sa cijelim svijetom. Čovjek koji se na to odluči ipak u aureoli junaka dobiva neku zadovoljštinu. Užasno je, naprotiv, sukobiti se sa samim sobom. Odgovornost usamljenosti pravi je užas. Suze i krici ublažavaju bol, a neizrecivi uzdasi muče. Možemo razumjeti ženu koja nije ispustila ni jednu suzu za umrlim draganom. Htjela ga je što dulje zadržati u srcu i mislima. Jer suze bi isprale njegov lik. Marijin zaručnik našao se pred dilemom. Život posvetiti ideji ili se prepustiti zaključcima strasti? Ovo drugo je daleko prirodnije, jer zaključci strasti su najpouzdaniji i najuvjerljiviji. Ta izviru direktno iz postojanja! Koliko je strasti moralo biti u Josipovoj ljubavi, kad je zadržao ženu unatoč neobjašnjivoj činjenici njene trudnoće. Priča ide dalje u pravcu koji teško da se mogao odigrati u stvarnom životu. Marija i Josip ostali su zajedno do smrti, uzdržavajući se od tjelesne ljubavi. Možda je to bilo primjereno Svetoj obitelji, ali nije prikladno za ljudsku obitelj. Ljubav, kao i sve što je ljudsko, traži strast i to ljubavnu. Ljubav muškarca i žene prirodno završava u krevetu. Možda su stvarni Marija i Josip odlučili prihvatiti poslanje koje im je namijenila crkva i žrtvovati svoju privatnost? Izvršavajući opće postali su naši junaci. Većina od nas ne bi bila sposobna učiniti tako nešto. Bila bi ludost to i tražiti. Poštenije je sebe iskreno procijeniti: za što sam sposoban? Život nije promašen i onda kad smo se strasno posvetili manjim ciljevima, zbog kojih nas idući naraštaji neće spominjati.

Egzistirati kao pojedinac strašnije je od bilo čega. Neka se kloni tog zadatka tko nije za to, poručuje Kierkegaard. Tko nije sposoban za samodisciplinu, treba mu prisila zajednice. U suprotnom, odaje se ispraznim i sebičnim užicima. Onaj koji se odluči kao pojedinac suočiti se s Bogom, preuzima strahovitu odgovornost. On treba govoriti sa strahopoštovanjem prema Velikome.Ta se zadaća ne smije zaobići i prešutjeti zbog straha od štete. U strasti vjere pojedinac može sagorjeti. On može računati samo na sebe, on je u izolaciji i nema manevarskog prostora. Vitez vjere je stalno napet i ne nalazi mira. Njegova napast je da se izbavi od pritiska i pokajnički se vrati općem, da živi sretno u svojoj obitelji, kao dobar građanin.

Hegel nema smisla za ono maleno, kaže Kierkegaard. Njegovi su ciljevi veličanstveni. On želi prikazati tijek, čak i cilj cijele svjetske povijesti! U svom sustavu on je objasnio sve, čak i Boga. Na vrhu je filozof, koji jedini može komunicirati s Apsolutom. Na vrhuncu sustava je jedan razosobljeni duh, koji nema veze s pojedinačnim čovjekom! To su otprilike riječi Gabriela Marcela u knjizi eseja pod naslovom Od neprihvaćanja do zaziva. U uvodu knjizi Marcel kaže:
„Što me dakle približuje nekom biću i što me s njime doista povezuje?..Svijest da je dotični kao i ja prošao kroz ista iskušenja, da je podnio iste nesreće, da je imao djetinjstvo, da je bio ljubljen, da su druga bića nad njim bdjela i u nj polagala nade te da je pozvan da pati, klone i umre. A to zajedništvo povezano je, takoreći, s iskustvom slabosti…Duboko sam uvjeren da je samo tako moguće dati neki sadržaj riječi bratstvo, da je racionalizam sve patvorio uvodeći u ljudske odnose stanovitu apstraktnost koja razosobljuje bića…“ (Marcel, Od neprihvaćanja do zaziva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., str. 13) 

                                                                       ...

Pokušajmo iz dosad rečenoga izvući odgovor na onu početnu rečenicu-pitanje, može li, naime, čovjek premostiti ponor koji ga dijeli s Bogom? Gledajući čovjeka pojedinca u iskušenjima njegove egzistencije, uračunavajući sve strahove, jade i nadanja, sa Kierkegaardovog i Marcelovog stajališta rekli bismo da čovjeku itekako treba Bog Otac. On znade naći riječ utjehe i ohrabrenja. Znade ga obasjati svojom moćnom očinskom blagošću. Bog će se pobrinuti za svoja stvorenja, kao što se pobrinuo za ljiljane u polju i ptice nebeske. Dopustit će čovjeku da se privije uz njegove skute. Sa stanovišta čovjeka, nije riječ o ljubavi spram neke nevidljive točke koja svijetli visoko na nebu. Kao oni koji vole čitav svijet, a njihovi najbliži vape za ljubavi i pažnjom. Kierkegaard navodi slučaj čovjeka koji je umjesto svojih bližnjih ljubio Kafare, narod s juga Afrike. Ne traži se od čovjeka da ljubi privid. Takvom bi Bog, kaže Sören, odgovorio: „Ne tražim ja tvoju ljubav, stoj ti tamo gdje i pripadaš.“

Zbog čega je čovjeku potrebna vjera? Prolazeći kroz život čovjek je najprije pojedinac, a zatim se posreduje u općem. Zadatak je izvršiti čitavo kretanje, a ipak ostati pojedinac! Nakon karijere, valja se vratiti u obitelj i prihvatiti žrtvu Bogu koji je ljubav. Vjera je čovjeku potrebna da se izbavi od varke općeg: služenja zajednici, karijere, osobnih postignuća, slave, ljubavi prema Kafarima… Ako je dužnost ljubiti Boga apsolutna, onda je etičko uniženo na nešto relativno, kaže Kierkegaard.

Ali vjera nije lak zadatak. I ona je svojevrsni egoizam. Vitez vjere postaje se samo kao pojedinac. Isus se okrene i reče mnoštvu: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 26). Te su riječi nedvosmislene i jasne. Ipak, ne mogu svi slijediti tako visoke ciljeve. Zato je Isusov nauk religija samo za odabrane pojedince. To ne znači da ostali ljudi ne mogu dobro proživjeti svoj život, ispunjavajući ga ljubavlju prema sebi, svojim bližnjima i Bogu. Za njih vrijedi Isusova rečenica koja slijedi iza one strašne:
„I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 27).

U Isusovoj ljekarni nema blagih lijekova. Da bismo na rane našeg postojanja stavili tako ljutu travu, korisno je da nas iz temelja uzdrma strah. Strah i drhtanje protrest će tlo pod našim nogama i navesti nas da se preispitamo. Kad prebrodimo kušnje, mi ponovno zadobivamo sebe kao osobu, svoje Ja. Osvjedočili smo se da u dubinama savjesti imamo oslonac, koji je Bog.Vratili smo se k sebi, ovaj puta snažniji, jer smo naoružani vjerom.

                       Petrova zajednica prvih kršćana

Nakon kružnog putovanja putovima Hegelove i Kierkegaardove filozofije iznova se vraćamo Petrovoj zajednici prvih kršćana. Je li pojedincu u njoj bilo moguće da se osami i nađe se sa sobom i svojih strahovima? Ako nije bilo moguće, tada je zajednica bila promašen eksperiment. Kako se potpuna zajednica dobara slagala s ciljem koji je po Kierkegaardu uvjet vjere, naime da se pojedinac treba uzdići iznad općeg? O Petrovoj zajednici prvih kršćana nemamo dovoljno podataka. Zato smo zavirili u Utopiju Thomasa Morea. Ni u njoj nismo pronašli dovoljno prostora za pojedinca. Nove članove zajednici privlači oduševljenje njezinih pristaša. U njihovim grudima se stvarao osjećaj da su posebni, bolji od ostalih ljudi. Iako je Isus svima koji se guraju u prve redove i gorde se svojom izvanrednošću rekao: „Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš.“

Prema Kierkegaardu, pojedinac u vjeri svoj odnos prema općem određuje svojim odnosom prema Apsolutu. U tom odnosu snaga etičkog (zajednice, države) unižena je na nešto relativno. Ono ne smije biti najveća vrijednost zbog koje se gubi glava. U Petrovoj zajednici opće djeluje kao imperativ. Zato jer su narušili načelo zajednice dobara, Ananija i Safira morali su umrijeti poput kakvih veleizdajnika. Kieerkegaard na jednom mjestu kaže da ideja crkve kvalitativno nije različita od ideje države, čim pojedinac u nju može ući običnim posredovanjem. U područje vjere, naprotiv, ulazi se paradoksom, nikako posredovanjem. Za Petrovu prvu crkvu vanjski znak prihvaćanja bila je prodaja imanja i polaganje novca pod noge poglavaru. Istini za volju, crkva i ne traga za pojedincem. Ona hvali dobrog člana.

Premjerimo Petrovu zajednicu Hegelovim metrom. U završnim poglavljima Enciklopedije filozofijskih znanosti u primjedbi uz paragraf 552 on kaže:
„Načela pravne slobode mogu biti samo apstraktna i površna, a iz njih izvedene državne institucije moraju za sebe biti neodržive ako mudrost ovih principa tako slabo poznaje religiju…Valja smatrati samo ludošću novijeg vremena da se bez promjene vjere promijeni neki sistem pokvarene ćudorednosti, njeno državno uređenje i zakonodavstvo, da se napravila revolucija bez reformacije…“ (isto, str. 458-459)

Hegel smatra da pojedinci djeluju u skladu s duhom svoje religije u kojoj leži njihova najunutarnjija savjest. Uzalud smisao i slovo zakonodavstva, ako u srcima građana nema oduševljenja za društveni poredak. Vanjske garancije su truli potpornji u odnosu na savjest. Savjesni ljudi trebaju upravljati rukovodeći se duhom zakona. No, zakoni koje su načinili ljudi razbijaju se o savjest, a njezin duh razlikuje se od duha zakona.

Hegel drži da se bez promjene vjere ne može promijeniti sistem ćudorednosti, državnog uređenja i zakonodavstva. On daje primjer iz njemačke povijesti: ne ide revolucija bez reformacije. Jednako kao Thomasu Moreu i svetom Petru, i Hegelu je na srcu istinska ideja države, odnosno zajednica u kojoj će ljudi slobodno i sretno živjeti. Istinska zajednica je ona u kojoj je prisutna supstancijalna ćudorednost, u kojoj ljudi žive slobodno i dobrovoljno, potvrđujući svoju bit kao pojedinci i kao društvena bića (kako on kaže: „supstancijalna ćudorednost s kojom je identična sloboda samosvijesti koja bitkuje za sebe“). Istinski princip države ne stupa u zbilju sve dotle dok se u svijetu ne pojavi istinska religija i dok ona ne zavlada u državama, kaže Hegel. Znademo da je filozof ozbiljenje tog načela vidio u pojavi kršćansko-germanskog carstva. U uvodu Filozofiji povijesti Hegel kaže:
„Tek su germanske nacije u kršćanstvu došle do svijesti da je čovjek kao čovjek slobodan, da sloboda duha sačinjava njegovu najvlastitiju prirodu. Ta je svijest najprije sinula u religiji, u najunutarnjijoj regiji duha; ali taj princip unijeti i u svjetovno biće, to je bila jedna dalja zadaća, a njeno rješenje i izvođenje zahtjeva težak i dug posao obrazovanja.“ (Hegel, Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966., str. 23-24)

A taj proces je dugotrajni tok koji sačinjava samu povijest. Ne smije se zaboraviti na razlikovanje principa i njegove primjene i zato postoji raskorak između zbilje i onog „treba da“. U primjedbi paragrafa 562 Enciklopedije filozofijskih znanosti on kaže: „Povijest religija poklapa se sa svjetskom poviješću.“ (isto, str. 468)

Hegelovo stajalište poklapa se, dakle, s načelima Petra apostola u dijelu u kojem je religija cement koji veže zajednicu. Lukino izvješće govori da je u mnoštvu koje je prigrlilo vjeru bilo jedno srce i jedna duša. Vjera je okosnica ćudoređa zajednice prvih kršćana. Religiozna duhovnost je garant čvrstoće njegove države. Isto tako za Hegela uređenje države i zakonodavstvo temelje se na ćudorednosti koja proizlazi iz istine religije. Petrova zajednica je teokracija, ukoliko se svjetovni i duhovni poglavar našao u jednoj osobi. Hegel i Petar se razlikuju po tome što Petar ukida privatno vlasništvo i dosljedno provodi zajednicu dobara (kao i Thomas More). To je posve u skladu s Isusovim naukom, da čovjek ne može služiti dva gospodara Boga i bogatstvo, da se ne treba tjeskobno brinuti što će jesti i odjenuti, da valja ostaviti sve i podijeliti siromasima (netko je primijetio da siromasi poklon trebaju proslijediti dalje, ako se i u njihovim dušama želi sačuvati izvorno načelo). Ipak, Isus nije došao da izgradi Kraljevstvo zemaljsko. Da jest, odazvao bi se pozivu Židova i prihvatio bi ulogu Mesije, koji će narod povesti protiv zavojevača. Glavari svećenički ne bi ga osudili i smakli.

drazen-pavlic @ 11:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 28, 2009
Vrijeme je da se nešto više kaže o ponoru koji stoji između Boga i čovjeka. Hegel kaže da um prožima svijet. (Filozofija povijesti) Tu misao filozofija donosi sa sobom i ona je pretpostavka za promatranje zbivanja svjetske povijesti. Da bi izbjegli detaljna razjašnjenja, između izraza Um i Bog možemo staviti znak jednakosti. Tu jednakost pri tome treba shvatiti hipotetički, jer kad bi um u punom smislu riječi vladao svijetom, tad bi sve bilo dovršeno i idealno. Smisao tog stava znači naprosto da um mora imati snage da se ozbilji. Takvu mogućnost (i zbilju) sugerira sam Hegel u Uvodu Filozofiji povijesti. On kaže da je još Anaksagora iznašao da nus (um) vlada svijetom. Kao primjer može poslužiti vječiti zakon gibanja sunčevog sustava. Centripetalna sila koja planete drži na okupu oko tijela najveće mase je um sustava. Fantastična ideja za ono vrijeme, zbog čega je Aristotel rekao da se Anaksagora pojavio kao trijezan među pijanima. No, grčki mudrac je svoj princip shvatio suviše apstraktno. Hegel kaže da je još Sokrat našao da je nedostatak Anaksagorinog promišljanja u tome što iznađeno načelo nije primijenio na konkretnu prirodu. On nije shvatio da je priroda razvijanje onog načela. (Kao što je po Hegelu priroda razvijanje određenja koja su prethodno razvijena u Nauci logike – vidi njegovu Enciklopediju filozofijskih znanosti.) Najtočnije ćemo Hegelovu misao pogoditi ako kažemo da duh sebe određuje kroz pojavljivanja u prirodi i državi, umjetnosti, religiji i filozofiji – regiji objektivnog duha. U svom putovanju kroz prirodu i duševno carstvo duh razgovara sam sa sobom.On posjeduje vlastitu energiju pomoću koje se kreće kroz sustav. To je podrhtavanje duha iz samoga sebe. Zato je nakon logike, gdje su već izvedene sve moguće odredbe, daljnje kretanje uopće moguće. Logičke kategorije naprosto traže svoj sadržaj. Uostalom, logika je samo logika (dijalektika) same stvari. Ona nije izvanjska i nametnuta prirodi i duhovnom carstvu.

U početku bijaše Logos ili Riječ. Filozofija dokazuje da je Ideja ono istinito, vječno, apsolutno moćno, te je istina svakog opstanka. Sam Duh ili Ideja je supstancija za sebe, što znači da je on u sebi samome i kod sebe samoga. Svjestan je sebe, što znači da nije zavisan ni od čega što nije on sam. Pošto se Bog kao pojam pojavljuje tek u trećem odjeljku filozofije duha, svsrstan pod B) Objavljena religija, moglo bi se zaključiti da je Ideja entitet koji se po rangu u sustavu nalazi iznad Boga. Duh kao bezoblična supstancija je Apsolut, onaj koji pokreće cijeli razvoj i krajnja je svrha ili cilj svega gibanja. Završni paragraf trećeg odjeljka apsolutnog duha C) Filozofija glasi: „Treći je zaključak ideja filozofije koja um koji sebe zna, ono apsolutno-opće čini svojom sredinom, koja se razdvaja u duh i prirodu…“ Na kraju kretanja ideja će spoznati prirodu i duh kao svoje manifestacije. („Ono logičko postaje prirodom, a priroda duhom.“) To gibanje od logike preko prirode do duha je djelatnost spoznavanja „da vječna ideja koja po sebi i za sebe bitkuje, vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.“ (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 577) Tek je na ovoj točki ukinuta svaka drugačije-bit u znanju. To je pojam koji za sadržaj ima samoga sebe i poima sebe. (Filozofijska propedeutika, & 561)

Hegelov pravi Bog nije osobni Bog objavljenih religija, nego vječito kretanje znanja ili mišljenja, koje se uvijek iznova aktivira. (Tu se nipošto ne radi o starogrčkom nepokretnom pokretaču. Kod Hegela je pokretljivost sve.) Sebi u prilog on na kraju Enciklopedije navodi Aristotelove riječi da je djelatnost misli život. Ako je pri tom predmet mišljenja misao (kad misao misli samu sebe), riječ je o najodličnijem i vječnom životu. „Mi pak kažemo da je bog vječni i najbolji život. Tako bogu pripada život i stalna i vječna opstojnost. Jer to je bog.“ (Aristotel, Metafizika XII, 7).

Um kao zakonitost povijesnog zbivanja i Bog objavljene religije samo su načini samoočitovanja Apsoluta. Oni su njegova određenja. Svaka objava je osjetilna danost i odmah predstavlja drugobitak. Isus je osoba, koja govori, osjeća, obraća se ljudima. Povijest Božjeg sina zbiva se na razini osjetilnog iskustva. Prepoznali smo dva boga u Hegelovoj filozofiji: onog objavljenih religija i Apsolut (apsolutni duh) kao rezultat cikličkog kretanja znanosti. U cjelini sustava možda se nazire treći Hegelov bog. U totalitetu Apsolutnog duha i njegovih odredbi (očitovanja) tek progovara cjelina, koja je (vječita) istina, dakle Bog. On je duh, nevidljiva energija koja pokreće, unosi nemir, gradi i razgrađuje. To je Heraklitova rijeka i vatra (sve teče, sve se preinačuje). Od ove misli trag nas vodi do parmenidovske predstave etera: eterička vatra sa sobom samim identičnog plamena kao ono djelatno, oživljujuće. To je bivanje kao proces, koje je napon između dva suprotna pola, bitka i ništa.

U prirodi i svjetskoj povijesti Duh prikazuje momente od kojih se sastoji u cijelosti. (U primjedbi uz paragraf 562 Enciklopedije Hegel kaže da filozofija religije ima da spozna logičku nužnost u toku određenja bića koje će sebe spoznati kao apsolutno.) Duh se naprosto mora očitovati u svijetu. Hegel kaže da se Ideja tako pokazuje u svoj časti i krasoti. (Tako on razvija glasoviti stav svoje Znanosti logike, naime, da se bit mora pojaviti u svijetu.)

Dakle, Apsolut je entitet koji sasvim slobodno određuje samog sebe. Čovjek ga spoznaje mišljenjem. Prema vanjskom svijetu i svemu što je izvan njega čovjek se odnosi na različite načine: neposredno osjećajem, zorom, stvaranjem slika, predodžbom, fantazijom, zatim razumnim rezoniranjem, refleksijom i napokon umskim mišljenjem. Kad je u pitanju Bog kao ono drugo čovjeka, možemo mu pristupiti vjerom ili spoznajom. Za Hegela, jedini primjereni način je da Bogu priđe umom. On navodi riječi evanđelista Ivana: „Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju“ (Iv 4, 24). Zatim izvodi zaključak da u pojmu istinske religije bitno leži da je objavljena od Boga (Enciklopedija filozofijskih znanosti, & 564). Ako je Bog objavio religiju, tada se On htio razotkriti čovjeku i dužnost je svakog kršćanina da ga spozna.Vjeru, naprotiv, Hegel ostavlja na stupnju predodžbe i osjećaja srca. Jednostavnoj predodžbi vjere nedostaju znanstveni dokazi. Ona se bazira na povjerenju u to da Providnost vlada svijetom. Pobožne duše u pojedinim događajima raspoznaju Božji plan. Kad nekome u neprilici neočekivano dođe pomoć, on shvaća da je to Božja volja.

Ako se osvrnemo na problem iz uvodne rečenice, uviđamo da Hegel širokim i sigurnim mostom premošćuje onaj ponor između Boga i čovjeka. Bog je taj koji prelazi preko mosta i omogućuje smrtniku da ga spozna. Sam za sebe, prije svog pokazivanja čovjeku, On ostaje apstraktan i prazan Apsolut: nije se očitovao u svoja određenja i tako sebe doveo do pojma. Božansko biće se očituje isprva za duh koji osjeća i predočuje, zatim za mišljenje. Krajnja svrha svijeta je dokazati i posvijestiti djelatnost Duha (Boga) u svijetu, kako na tlu prirode tako i na tlu duhovnog. Ni jedna suprotnost u Hegelovoj filozofiji nema čvrstu supstancijalnost. Svaka treba biti posredovana.

Neki teolozi u Hegelovo vrijeme pokušavali su dokazati da je Bog nespoznatljiv (pod utjecajem Kanta?). Prema njihovom shvaćanju, Bog pred našim očima ostaje skriven. Pokušati Ga spoznati bila bi po njihovom mišljenju preuzetnost. Polazeći od svog apstraktnog razmišljanja, oni Boga shvaćaju kao moć koja u svijetu djeluje poput Nemeze (grčke boginje osvete), kad ljude treba kazniti zbog njihovih grijeha. Zato se filozofija morala zauzeti za religiozni sadržaj i obraniti ga od silnih nerazumijevanja teologa.Time što se Božansko biće stavlja s onu stranu naše spoznaje, kaže Hegel, postiže se udobnost da čovjek može uživati u vlastitim proizvoljnim predodžbama.

U duhu takve teologije rekli bismo da svatko može stvoriti svoju sliku Boga i shvatiti Ga sasvim originalno. U tom odnosu Bog je moja predodžba, koju stvaram za svoju upotrebu, skrivena od drugih ljudi, nešto intimno. Ako razmišljamo dosljedno, nisam ja više stvor, već On postaje moje stvorenje (bogohulnost teologije!). Koliki ljudi u Boga stavljaju svoja svakodnevna očekivanja! Ako ih ne posluša, spremni su ga se odreći.

I čovjek u svom konačnom opstanku, bez uvida u Božansko biće, ostaje apstraktan, zarobljen u proturječjima ovoga svijeta i slijep za sintezu. Tek u povezanosti s Bogom, spoznajući svoju božansku bit, pojedini čovjek postaje concretum. (Hegel bi rekao da se time čovjek i Bog smještaju u totalitet. Kroz čovjeka Bog promatra samoga sebe.) U postavci nespoznatljivosti Boga leži i slijedeća posljedica: ako pojedinac o Bogu ima predodžbu po sebi bitkujuće istine (koja se ne objavljuje u svijetu i ne očituje svoje momente), on nužno i samoga sebe određuje kao ono ništavno i zlo (predano grijehu iz kojega se ne može izvući). Hegel nasuprot tome opisuje gibanje u kojem se konačna svijest otuđuje od svoje neposredne prirodne određenosti i vlastite volje, te sebe spoznaje kao sjedinjenu s Vječnim Bićem. (Enciklopedija filozofijskih znanosti,, & 570).

Stajalište mistične teologije za Hegela je samovoljno i isprazno, tašto i subjektivno, jer čovjeka oslobađa od toga da svojoj spoznaji dade neki odnos prema istini. Hegel ponavlja da se prema Svetome pismu Bog očitovao pred čovjekom i omogućio mu da spozna što On jest. Jasno je da Bog hoće djecu čiji je duh siromašan u pogledu sebe, ali bogat spoznajom o njemu, kaže filozof. Bog je, dakle, samosvjesni duh koji sebe zna i ujedno je istina.

Hegel se ovdje razračunava s Kantovom pozicijom o nespoznatljivosti Boga (stvari o sebi). Za Kanta religija je regulativ praktičnog djelovanja. (I sam Hegel u finalu Enciklopedije državnu religiju vidi kao ćudoredno vezivo države! Ali državna religija nije isto što i samosvijest.)

Ipak, u katoličkoj religiji po Hegelovim riječima Bog je shvaćen pomalo ukočeno. Hegel navodi primjere: katolik Boga obožava u hostiji, koja je po sebi osjetilna stvar. Sam način moljenja i pomicanja usana, pobožnost usmjerena čudotvornim slikama i kostima svetaca, očekivanje čudesa, molitve za zagovor kod Boga Oca, egzistencija duhovnog staleža čije znanje Božanske istine potvrđuje izvanjska sila, sve su to neslobodni, neduhovni i praznovjerni odnosi. Rečeno Hegelovom terminologijom, time duh ostaje vezan na bitak-izvan-sebe i njegov je pojam promašen i preokrenut. Kad se subjekt odriče direktnog upravljanja Bogu, imamo razvoj neslobode duha u religioznome.

                                                                    …

Kod Hegela religija ostaje na razini predodžbe, a Bogu se pristupa mišljenjem. S takvim položajem Boga, kojemu se prilazi jedino i samo mislima, ne slaže se Sören Kierkegaard. (Mnogo kasnije Gabriel Marcel je istaknuo zaslugu Karla Jaspersa, Martina Heideggera i Sörena Kierkegaarda u dokučivanju da se egzistencija, a pogotovo transcendencija može spoznati i naslutiti samo s one strane apstraktnoga mišljenja, koje polazi od općih značajki objektivnoga svijeta. Podvucimo još: također i s onu stranu racionalističkog mišljenja.). U Dnevniku zavodnika Kierkegaard pita: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“ Odgovor glasi: vjera je aktivnost najžešće strasti. Hegel u okvirima svog sustava nije mogao drugačije razmišljati o vjeri. Jer, ako je Um (=Bog) bit i zakonitost po kojem se razvija svjetska povijest, ta bit (supstancija) mora se zahvaćati mišljenjem.

Kierkegaard ustaje protiv ideje napretka. U odnosu vjere nijedan naraštaj nije ispred drugoga. Tu se uvijek počinje ispočetka. A zadatak svakom naraštaju i rijetkim pojedincima u njemu je: kako se pojedinac može uzdići iznad općeg i kao osoba stupiti u odnos s Apsolutom?

Ipak, na ovoj točki Hegel i Kierkegaard čak se približavaju: čovjek je bitno određen po duhu. Ako sam kod sebe samog, slobodan sam. Hegel kaže da samo duh može razumjeti duh. Duh je unutarnja snaga pojedinca. U nastupnom govoru na Heidelberškom sveučilištu 28. listopada 1816., on najavljuje predavanje iz povijesti filozofije i kaže osobito ovo:
„Velike opasnosti našeg vremena učinile su da sitni interesi običnog svakidašnjeg života dobiju ogromno veliki značaj, da veliki materijalni interesi i borbe oko njih obuzmu sve moći duha i sve njegove snage, pa i sva vanjska sredstva, tako da se smisao za viši unutrašnji život, za čistiju duhovnosti, nije mogao održati u slobodi.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 1)

Pošto su političke borbe utihnule, Hegel se nada da će se nakon države podići i crkva, te će se pored svjetovnog carstva ponovno početi misliti i na Božje carstvo. Iako je filozofija u Njemačkoj spala na niske grane, te su u njoj zavladali šuplji i nadmeni ljudi, on se nada da može pozdraviti zoru jednog ljepšeg doba, u kojem će se duhovi uzdići iznad interesa za svakodnevni život i shvatiti „ono istinito, vječno i božanstveno, na kojima će biti u stanju promatrati i shvatiti ono što je najuzvišenije.“ Obraćanje studentima Hegel zaključuje riječima da je čovjek duhovno biće i da se zato može smatrati dostojnim onoga što je najuzvišenije, a veličina i snaga ljudskog duha je nezamisliva. Pred njegovim duhom razotkrivaju se sve tajne. Bit svemira isprva je skrivena. No, nema u njemu sile kojom bi se mogao oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću spoznaje. Bit svemira mora se pred njim „otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (Hegel, Istorija filozofije 1, isto izdanje, str. 3 )

Ako se mogu odreći materijalnih dobara, nisam zavisan od nečega izvan sebe. Ako se odreknem postupanja prema pravilima zdravog razuma, nastavlja Kierkegaard, činim kretanje beskonačnog odreknuća. Dakle, napuštam zdravorazumski svijet, područje svakodnevice, zadovoljenja potreba i uzdižem se k božanskom. Ali rješenja dvojice filozofa vrlo su oprečna. Veza Bog – čovjek za Hegela je misaoni odnos. Čovjek u potpunosti uspijeva spoznati Boga. Ta Bog mu se objavljuje! On želi da ga čovjek spozna. Kierkagaard, naprotiv, kaže da je kretanje u kojem se čovjek uzdiže iznad svih prijašnjih stadija života i kao osoba stupa u apsolutni odnos s Bogom apsurdno i neshvatljivo i moguće samo za rijetke pojedince. U tom kretanju viteza vjere drži samo neograničeno povjerenje da će Bog već naći neko rješenje. Tako su mislili otac Abraham i Job i njihova im se vjera višestruko isplatila. Abraham je zadržao Izaka i stekao vjeru. Job je izgubio mnogo toga, ali je stekao vlastito Ja.

Uzdići se iznad opstanka, gledati Apsolut, šetati nebom! Zadatak je, međutim, u svakom trenutku znati vratiti se na zemlju. Ali ne kao stranac ili netko tko je dugo izbivao i na tlu posrće, te se tu više ne osjeća kao kod kuće. Prizemljujući se, vitez vjere mora spretno doskočiti.

Samosvijest (čovjek) dolazi do toga da nije zavisan od vanjskih predmeta svijeta, već supstanciju (bit) ima u sebi, u duhu. Čovjek je zavisan samo od Boga, s kojim ga povezuje isti duh. U tome se sastoji njegova sloboda. Jer istina duha je sloboda (Hegel). Ali, po strastima i sa strastima Kierkegaardov čovjek vraća se iz carstva ideja u konkretni opstanak. Dakle, vjera je ipak način života? Prema tome ona bi mogla skrivati recept za sretan život. Možemo li naprosto reći da je vjera stav vjernika? U očima čovjeka preobraženog vjerom sve izgleda drugačije, jednako kao i u očima zaljubljenog. (Kierkegaard, Strah i drhtanje)

(Navodi Hegelove Enciklopedije filozofijskih znanosti preuzeti su iz izdanja Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)
drazen-pavlic @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 27, 2009
Ukoliko je život na zemlji i u vremenu ipak vrijedan pažnje, razmotrit ćemo ideje o Morovoj idealnoj zajednici. On je do najsitnijih detalja osmislio funkcioniranje države bez privatnog vlasništva, čiji smo začetak našli u Djelima apostolskim liječnika Luke. Ovdje i tamo privatno vlasništvo i pretjerana briga za opstanak je uzrok svih zala.

Thomas More rodio se u Londonu godine 1478. Odgojen u kući kardinala Mortona, studirao je na Oxfordu, prevodio s grčkog i latinskog. Prijateljevao je s Erazmom Roterdamskim, koji mu posvećuje svoju čuvenu Pohvalu ludosti, napisanu u Moreovoj kući. 1516. izlazi prvo izdanje njegove Utopije s podnaslovom O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji. Luksuzno izdanje Utopije izašlo u Baselu 1518. s Holbeinovim ilustracijama uredio je sam Erazmo. Ostvario je političku karijeru, doguravši do dužnosti lorda kancelara. Međutim, uskoro je zbog neslaganja s kraljem Henrikom VIII podnio ostavku na tu dužnost. Kralj ga baca u tamnicu. More je pogubljen u Londonu godine 1535. Svoje ideje izložio je kroz priču o tajanstvenom otoku Utopia, koju je navodno čuo iz usta moreplovca Raphaela Hytlodaeus. Utopia se nalazi negdje u novom svijetu. Prezime Hytlodaeus je grčka složenica i znači učeni brbljavac, ili naklapalo koje priča o nepostojećoj zemlji.

Moreova idealna država zauzima cijeli otok, koji po veličini podsjeća na Englesku i poput tadašnje Engleske ima 54 prostrana grada. Običaji i zakoni u svim gradovima su isti. Svaki grad okružuje zemljište koje obrađuju njegovi stanovnici. U poljima su podignute kuće s alatom, u kojima žive građani organizirani u kućnu zadrugu, poput starorimske familie. Zadruga broji četrdeset članova i dva roba. Na čelu su domaćin i domaćica. Trideset zadruga bira filarha, ili poglavara plemena. Svake godine dvadeset članova vraća se u grad, a na njihovo mjesto dolaze novi, koje iskusni članove upućuju u seljačke poslove. Svoje proizvode poljoprivrednici dovoze u gradove. U vrijeme žetve gradski činovnici filarsima šalju pomoć. Ako je dan sunčan, kaže More, pristigla masa žetelaca žito požanje za jedan dan.

Svi gradovi i kuće u njima slični su, a građani ih mijenjaju izvlačenjem kocke svakih deset godina. Tako izbjegavaju vezivanje uz stvari i privatno vlasništvo. Svaka kuća ima vrt u kojoj građani na svoje veliko zadovoljstvo uzgajaju lozu, voće i povrće, cvijeće. Radi postizanja boljih prinosa organizira se takmičenje stambenih kvartova, iako je za građane Utopije sam rad po sebi neobično privlačan. Grupa od trideset obitelji svake godine bira starješinu (sifogranta). Na čelu deset sifogranata stoji tranibor. Svih dvjesto sifogranata biraju između sebe kneza. Moguće je da je inspiraciju za ovakvo uređenje More našao u Tacitovom opisu društva starih Germana. Kneževska vlast traje doživotno, dok se svi ostali funkcionari biraju na godinu dana. Ustav Utopije strogo pazi da se neki činovnik ne osili. Tranibori svaka tri dana s vladarom raspravljaju o državnim poslovima i neposredno rješavaju privatne nesporazume, iako se ovi javljaju vrlo rijetko. O svakoj se odluci mora raspravljati barem tri dana, da bi se izbjeglo donošenje brzopletih odluka. Svako raspravljanje državnih poslova izvan senata i skupština kažnjava se smrću. Ovo su unijeli u ustav, da se vladar ne bi sporazumio s traniborima i narodu nametnuo tiraniju. Svako važno pitanje prije rasprave u skupštini sifogranti iznose u svojim obiteljima. Neka pitanja stavljaju se pred sve stanovnike otoka.

Zemljoradnjom se bave svi. Kao u vrijeme kineske kulturne revolucije mnogo kasnije, nitko nije oslobođen od rada. Fizički rad jača tijelo i duh. Svatko izučava i po jedan zanat. Djeca uglavnom biraju zanat kojim su se bavili njihovi roditelji, jer takvom izboru prirodno naginje većina ljudi. Svaka obitelj sama za sebe izrađuje odjeću, koja je ista na cijelom otoku. Sifogranti paze da nitko ne sjedi besposlen i da se ljudi pretjerano ne zamaraju, kao stoka što tegli od ranog jutra do mrkle noći. Radi se šest sati i to tri prije ručka, a tri nakon dvosatnog popodnevnog odmora. Nakon večere jedan sat provode u zabavi, slušajući glazbu ili naprosto razgovarajući između sebe. Kocka i slične štetne igre nisu im poznate. Poslije idu na spavanje, koje traje osam sati. Slobodno vrijeme posvećuju knjizi. Nije dozvoljeno ljenčariti. Ujutro pohađaju javna predavanja, na kojima su obavezno prisutni samo oni koji su određeni za znanost.
«Pa ipak, ogromno mnoštvo ljudi svih zanimanja, kako muškaraca tako i žena, odlazi na razna predavanja, svaki prema svome interesu» - kaže More.

Ne razumijem zašto se ponekad ne bi smjelo misliti ni o čemu, ne raditi ništa? I tko će to kontrolirati? Ili je More prije Orwella već predvidio Velikoga Brata koji ukida i najmanju privatnost svojih podanika.

Šestodnevni radni dan dovoljan je da se zadovolje sve životne potrebe, čak da se proizvedu viškovi. More izvodi kritiku feudalnog društva svog vremena. Veliki dio stanovništva drugih naroda život provodi ne radeći, kaže More. Žene čine polovicu stanovništva. Pribrojimo zatim dokone svećenice i kaluđere, bogataše, zemljoposjednike, plemiće, vlastelu, njihovu poslugu, vjetrogonje i prosjake. Formula Utopljana je jasna, a broj radnih sati se rapidno povećava. U društvu u kojem je novac mjera svega upražnjavaju se i mnogi nekorisni i suvišni zanati, koji služe jedino raskoši i sladostrašću. Kad bi se zaposlili svi koji dangube i vrijeme provode u neradu i dosadi, trošeći ono što su proizveli drugi, kad bi se svi oni uključili u neki zajednički koristan posao, onda bi svaki pojedinac trebao raditi manje.

Utopljani poznaju i zadovoljstva, ali samo prava i prirodna. Poslije večere slušaju glazbu, posipaju mirišljiva ulja i pale mirisne štapiće:
«Ništa se ne štedi za udobnost članova. Za ovu vrstu uživanja oni pokazuju više sklonosti i smatraju da nijedno zadovoljstvo bez loših posljedica nije zabranjeno».

Rada je oslobođeno svega pet stotina Utopljana. Među njima je dvjesto sifogranata, koji ipak rade dobrovoljno, da bi primjerom dali podstreka drugima. Znanstvenici su trajno oslobođeni radne obveze. No, ako neki od njih iznevjeri očekivanja, vraća se u svoju radnu brigadu. Često se događa da fizički radnik prijeđe u znanstvenike, ako je korisno upotrijebio slobodno vrijeme i učio. Sasvim moderno, More je predvidio vertikalnu pokretljivost između staleža.

Utopljani su obučeni u priprosta radna kožna odijela, koja im traju sedam godina. Kad izlaze, prebacuju ogrtač, koji je iste boje na cijelom otoku. Nose i bijele lanene tkanine, a na finoću tkanja ne obraćaju pozornost. Svak' se zadovoljava jednim odijelom za slobodno vrijeme koje mu traje dvije godine. Narod ponekad masovno izlazi na popravke cesta. More je, dakle, preteča politike javnih radova.

U Utopiji vlada blagostanje. Ustav građanima jamči slobodno vrijeme za obrazovanje i duhovnu izgradnju. Baš u tome se po mišljenju Utopljana sastoji životna sreća.

Gradovi se sastoje od četiri rajona, a svaki rajon ima trg koji služi za robnu razmjenu. Svaka obitelj u skladišta donosi svoje proizvode, koje skladištari raspoređuju prema vrsti. Domaćin pojedine obitelji dobiva sve što je članovima potrebno i uzima bez plaćanja. Sljedovanja ovise o broju članova.
«A zašto bi i odbili da mu nešto dadu, kad ima svega u izobilju i kad ne postoji strah da će netko nešto tražiti iako mu nije potrebno?» - pita se More. Tako je more iznašao način da ukine novac.

Pohlepu i gramzivost stvara strah od oskudice, misli More. I još bolesna sklonost za veličinom. Čovjek se ponosi, ako druge nadvisi suvišnim bogatstvom.
«U društvenom uređenju Utopije nema mjesta ovom ljudskom poroku» - objašnjava More.
U svakoj očici ovog tkanja vidi se koliko se praktičar i filozof More trudi uskladiti izgradnju duše i najbolje države. U njegovom vremenu još je uvijek bio velik Platonov utjecaj. Tu ni jedan čavao ne strši iz sivila zajednice. Nigdje se ne osjeća bogatstvo individualnosti. Na znak trube svi članove sifograntije, kao vojnici odlaze u dom na zajednički ručak i večeru. Ručak u vlastitom domu nije zabranjen, ali to ipak nitko ne čini, jer se svako izdvajanje smatra nečasnim. Bila bi ludost gubiti vrijeme oko pripremanja hrane, kad se u obližnjem domu nudi obilan i ukusan obrok. More ističe racionalni razlog, koji se pretvorio u moralni zakon. Svako izdvajanje smatra se nečasnim. Nije zabranjeno kuhati doma. Ako bi to netko činio, ne bi ga ubili. On bi sam shvatio da je ludost gubiti vrijeme na kuhanje, a također bi propustio moralnu poduku i druženje. Ne govori se o mogućnosti povlačenja u osamu. To vjerojatno nije zabranjeno, ali se smatralo nečasnim. Tako je buržoaski individualizam ocrnjen prije socijalizma, čak i prije svog nastanka.

Životinje kolju robovi u klaonicama izvan gradova. Mesarski posao, po mišljenju Utopljana, u čovjeku postupno uništava milosrđe, te stoga oni izbjegavaju masakre. Prljave i teške poslove rade robovi. Kuhaju žene i to iz svake obitelji na smjenu. Za ručkom muškarci sjede do zida, a žene s unutarnje strane. Ako nekoj ženi iznenada pozli, što se nosećim ženama često događa, ona može bez uznemiravanja ostalih ustati od stola i otići u sobi za dojilje. Dojilje sa svojom djecom borave u posebnoj prostoriji, gdje spavaju i igraju se. Do navršene pete godine djeca žive u tom odjeljku. Ako neka majka umre, druge žene koje imaju mlijeka odmah se odazivaju, jer tako plemenit postupak svakoj donosi opće priznanje. Tako je izbjegnuta pojava siročadi i budućih kriminalaca.
«Svaki ručak i večera počinju čitanjem nekog moralnog štiva, ali kratkog, da ne bi zamaralo. Poslije toga stariji započinju neki pristojan razgovor, ali ne suviše ozbiljan i bez duha» - kaže More.

...

Glavno pitanje koje pretresaju Utopljani je isto ono koje nas zanima. Ono glasi: u čemu se sastoji ljudska sreća? Oni su pristalice stranke ovozemaljskog uživanja, kaže More. Ipak, sreća nije u svakom uživanju, nego samo u razumnom i časnom. Vrlinom se smatra živjeti prema prirodi, odnosno kako nas je sam Bog stvorio. Razum nas opominje da život provodimo sa što manje trzavica i što više radosti, te da pomažemo bližnjima. Ako drugom čovjeku pomognemo u njegovoj bijedi i nevolji, oslobađamo ga od žalosti, a u njegovo se srce vraća životna radost. Dužnost svakog čovjeka je sebi i drugima pružiti prijatan život ispunjen uživanjima. Čovjek prema sebi mora imati isto toliko samilosti koliko i prema drugima.

Životna radost i uživanje je glavna vrlina i cilj svega djelovanja. Pri tom se Utopljanin pazi da pri ostvarivanju svoje koristi drugima ne nanese štetu. Zato čuvaju zakone koji svima omogućuju ravnomjernu uporabu životnih dobara. Tko radi osobnog zadovoljstva razara sreću drugog, postupa nepravedno. Tko radi za svoju korist, ne kršeći zakone Utopije, postupa mudro. Ako pri tom ujedno radi za opću korist, dokazuje čestitost. Odrekne li se čovjek čega u korist drugoga, postupa čovječno i plemenito. Svako primljeno dobročinstvo nadoknađuje se uzvraćenim dobrim djelom, a i sama svijest da si učinio nešto dobro, zatim zahvalnost i blagonaklonost onih koje si zadužio daju ti više duševnog zadovoljstva od onih tjelesnih kojih si se odrekao.

U prirodna zadovoljstva Utopljani ubrajaju sva ona kojima čovjek teži putem pravde, radi kojih ne gubi veća zadovoljstva, zatim ona koja ne završavaju stradanjima, te ona koja ne traže samo naša čula, nego i zdrav razum. U lažna uživanja spada navika ljudi da su vredniji ako su bolje obučeni. Takvi visoko uzdižu glavu, kao da se od drugih razlikuju prirodnim odlikama, a ne svojom glupošću. Kakvo istinsko zadovoljstvo možemo naći u tome što nam netko pri susretu skida kapu ili savije koljena? – pita se More:
«Da li će time izliječiti tvoju kostobolju? Ili će ti olakšati glavobolju?»

More opširno govori o obmanama koje caruju u svijetu izvan Utopije: o uživanju u dragom kamenju, u prekomjernom bogatstvu koje njegovi posjednici ne stižu koristi, nego se naslađuju promatrajući ga. Da li je tu na djelu istinsko uživanje, ili lažno zadovoljstvo? Što da kažemo o onima koji zakapaju zlato i zatim se brinu da ga ne izgube? Ako si blago zakopao, već si ga izgubio. U uobražena zadovoljstva Utopljani ubrajaju kocku i lov na divljač i ptice. Često ponavljanje bacanja kocke nužno izaziva zasićenost. Zar čovjeku ne dosadi slušati lavež pasa? Prizor u kojem pas kolje zeca ne izaziva uživanje, nego samilost! U takvim aktivnostima neka istinskog užitka, već ih ljudi prakticiraju iz loše navike. Ja bih dodao da prizor razapinjanja na križu, kako je doživio Isus, isto tako ne može izazvati nikakve veličanstvene osjećaje, nego samo užas.

Kad govori o dostizanju zadovoljstva i sreće Utopljana, More zapravo dokazuje zbog čega se isplati živjeti u Utopiji. Otkriće istine spada u istinsko duševno zadovoljstvo, kao i sjećanje na dobro proživljen život. Ovamo spada i pouzdana nada u buduće blaženstvo. Duševna zadovoljstva rađaju se iz čestitoga rada i svijesti za živimo pošteno. Od tjelesnih zadovoljstava, tu je prije svega uzimanje jela i pića, spolni čin, češanje, te izbacivanje izmeta iz organizma i slušanje glazbe. Tu je zatim osjećaj zdravlja, koji je po mišljenju Utopljana najveći užitak i temelj blaženstva, a medicina je najvažnija znanost. Uživanje u jelu i piću ima smisla samo ako služi zdravlju. Priroda je čovjeku dala ugodne darove u ljepoti, snazi i okretnosti tijela. Zadovoljstva koja dolaze preko očiju, ušiju i nosnica spadaju u prijatne začine života.

Čovjek je jedino biće koje uživa u promatranju oblika i ljepote svijeta. Glupo je i okrutno prema sebi prezirati ljepotu tijela i umanjivati njegovu snagu, njegovu okretnost pretvarati u tromost, iscrpljivati tijelo postom. Zanemarivati tijelo opravdano je jedino u slučaju kad se netko svim srcem posvetio sreći drugih ili općem dobru, te od Boga očekuje nagradu i daleko veća uživanja od onih kojih se odrekao.

More je čvrsto uvjeren da nigdje na svijetu nema značajnijeg naroda ni sretnije države od Utopije. Čini mu se, kaže, da potiču od starih Grka. To se mišljenje slaže s onim raširenim mišljenjem da je nekad postojalo zlatno doba u kojem je sve bilo puno bolje.

Utopljani vjeruju da je Bog stvoreni svijet izložio pogledu čovjeka. Zato ga veseli svaki radoznali i oduševljeni promatrač. Bog nalikuje umjetničkom majstoru koji voli da se ljudi dive njegovom djelu. Onaj koji tolike divne prizore gleda tupo i ravnodušno ponaša se kao nerazumna životinja.

...

U Moreovom prikazu općenitost caruje nad posebnošću. Individuum se potpuno očituje pred zajednicom. Pred familijom nema tajni. Za uzvrat čovjek postiže sreću i zadovoljstva kakva dolikuju njegovoj vrsti, a ne pojedincu. Iz njegovih gena izbrisana je svaka težnja za pobunom. To je rezultat izvrsnog odgoja kojem je izložen u dugom nizu generacija. Svećenici se brinu o tome da se dječacima odmalena, dok su im duše još nježne i povodljive, usade zdrave i po održanje njihovog društva korisne misli.

Pogledajmo još nekoliko primjera vladavine općenitog u Morovom djelu. Ako bi zatekli dvoje ljubavnika u tajnom općenju prije braka, ženidba im se zabranjuje za čitav život, a njihovi su roditelji osramoćeni jer ih nisu dobro odgojili. Da bi osigurali bračnu sreću i izbjegli propale brakove, ugledna ozbiljna gospođa i gospodin detaljno pregledaju nagog prosca i mladu. Ta ne možemo ženu ocijeniti prema jednom pedlju lica, a ne mogu svi muškarci ženu voljeti zbog moralne ljepote.

Neizlječivim bolesnicima svećenici savjetuju da ubrzaju svoj kraj, jer su teški drugima i samima sebi nesnosni. More zamišlja riječi kojima svećenici hrabre jadnike da se oslobode patnje:
„Odluči se i oslobodi se sam, ili daj odobrenje da te drugi oslobode. Samo će patnje tvoje a ne sreću tvoju prekinuti smrt, i stoga je mudro ako je ubrzaš.“
Oslobođenje ovdje znači stapanje s rodom ili s vrstom. Što bi na ovo rekli današnji borci za slobodu pojedinca i nadu do posljednjeg časa? More kaže da se neki dobrovoljno odriču života gladovanjem ili ih oslobađaju muka u snu, da ne osjete trenutak smrti.

Utopljani i najveće zločine kažnjavaju ropstvom, jer državi prijestupnik više koristi svojim radom nego svojom smrću.

U pogledu vojne vještine Utopljani su pristalice koncepcije općenarodne obrane. Svi muškarci i žene uvježbavaju ratne vještine, ali ih koriste samo za obranu.

Počastima i nagradama Utopljani ljude podstiču na velika djela. Slavnim i zaslužnim ljudima dižu spomenike na trgovima. Djela tih velikana trebaju služiti kao podstrek mladima da idu njihovim stopama. Dakle, žrtvovanje za domovinu je najveća vrlina. Veliča se tragički junak kao u grčko doba. Nigdje na vidiku nema samozatajnog junaka vjere, koji se negdje na osami Getsemanskog vrta uzdiže iznad općenitosti, izvršavajući Božju volju.

More kaže da su odmah prihvatili vjeru u Isusa Krista, čim su im došljaci ispričali o njemu. Razlog je taj što su čuli da je Krist volio zajednički život, sličan onome koji vlada kod njih. Vjera kod Utopljana ipak ostaje ispod državnog interesa. Nitko ne smije širiti svoju vjeru tako da drugog odvraća od njegove. Zajamčena je sloboda vjeroispovijesti, a prava vjera jednog će dana pobijediti snagom svoje istine.
„Tko pokaže netrpeljivost u vjerskim raspravama, kažnjava se progonstvom ili ropstvom.“

U društvu u kojem je najveća sreća pojedinca stapanje sa zajednicom, očigledno je progonstvo najokrutnija kazna. Zauzimanje za vjerske slobode su očigledno utjecaj politike engleskog kralja prema Vatikanu.

Učenje da duša propada zajedno sa tijelom i da svijetom upravlja slučaj, a ne božanska providnost, osnivač Utopije je zabranio. Na taj je način želio sačuvati ljudsko dostojanstvo. Utopljani vjeruju da poslije ovozemaljskoga života postoje muke kao kazne za zla, a uživanje kao nagrada za dobra djela. Čovjeka koji u to ne vjeruju oni izbacuju iz reda građana. Takav čovjek je opasan za njihov poredak, jer osjeća samo strah od zakona, ne i od kazne na drugome svijetu. Ipak, Utopljani razumiju da ima i takvih ljudi, te ih ne proganjaju. Nitko nije isključivi gospodar svojih misli i osjećaja.

More zaključuje da nema većeg bogatstva od radosna i mirna života bez briga, kad čovjek ne mora drhtati za svakidašnji kruh, ne mora patiti da li će njegov sin pasti u siromaštvo, ne muči se mišlju da li će kćeri osigurati miraz. Utopljanin dane provodi slobodno, bez briga o opstanku.

Očigledno je da se More nadovezuje na jedan od glavnih Isusovih apela: «Ne brinite se tjeskobno…»

(Navodi iz Morove Utopije preuzeti su iz izdanja: Tomas Mor, Utopija o najboljem uređenju države i o novom ostrvu Utopiji, Kultura, Beograd, 1964.)
drazen-pavlic @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Liječnik Luka ovako izvještava o prvobitnoj kršćanskoj zajednici:
„U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.“ (Dj 4, 32-35)

Mnoštvo se preobrazilo u čvrstu zajednicu, koja imaše jedno srce i jednu dušu. Tu je čvrstoću bez sumnje donio Duh sveti, koji se spustio se na narod. Ljudsku zajednicu nikad nije bilo moguće graditi samo uz pomoć zakona i prisile. Uvijek je bilo potrebno povjerenje i dobra volja građana. Ljudi dobrovoljno odbaciše privatno vlasništvo. Ništa ne zvaše svojim. Sa svojinom je nestala zavist, pohlepa, škrtost, lakomost i egoizam. Točno tako im je govorio Isus. Nitko nije oskudijevao, jer svi koji su pristupili u zajednicu donosili su utržak od kuća i zemljišta.

Ništa se ne kaže o tome što su proizvodili. Sasvim je sigurno da je novac koji su dobili od prodaje nekretnina jednom presahnuo. Zemlju su mogli zajednički obrađivati, umjesto da je prodaju. Zar im kuće nisu trebale da u njima žive? Osim ako su živjeli u raju, gdje je uvijek toplo i sve što čovjeku treba obilno se nudi. Šturi opis prve kršćanske komune nedovoljan je da bi se donijela ocjena kako je zajednica funkcionirala i koliko je trajala. Odgovor može biti i taj da se očekivao skori kraj svijeta i vremena i dolazak Kraljevstva nebeskog. Zato nije bilo bitno što će biti sutra na zemlji.

Načelo raspodjele dobara iz prvobitne zajednice kršćana prihvatili su vizionari budućih stoljeća, a među njima i Karl Marx u svom opisu budućeg besklasnog društva. Svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama. Luka dalje kaže:
„A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.“
(Dj 4, 36-37)

Apostoli očigledno bijahu vjerski i svjetovni poglavari. Kao svetinju su čuvali načela zajedništva koja su svim članovima omogućila da prestanu brinuti o egzistenciji i posvete se Bogu i molitvi. Prekršitelji su surovo kažnjavani, jer su unosili sjeme razdora. Ne znamo da li je bilo prisile u pristupanju zajednici.
„Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: 'Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!' Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju.“ (Dj 5, 1-5).

Ananija je zadržao dio utrška. Njegov grijeh je u tome što je pospremio novac i nastavio brinuti o njemu, umjesto da preporodi svoje srce. A ne može se služiti dva gospodara, Boga i bogatstvo. Djela dalje kažu da je nakon tri sata ušla Ananijina žena Safira i doživjela istu sudbinu kao njezin muž. Zbog vezanosti za novac, iskušavanja Duha Svetoga i laži koju je izrekla ona se sruši do Petrovih nogu i izdahnu. Oni isti mladići iznesoše je i pokopaju uz muža.
„I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.“ (Dj 5 11)

Strah je zavladao kao opomena svima kojima bi palo na pamet da razaraju duh zajednice. Ovdje je na djelu moralni zakon. Pojedinac nešto čini ili ne čini zbog straha od kazne. On se utapa u općenitost. Ne egzistira bitno kao pojedinac. On može kao Ananija pokušati nešto zatajiti, ostati (djelomično) skriven, kako bi rekao Kierkegaard. Ali zakon novoosnovane komune glasi: nema ničeg privatnog i skrivenog. Sve je javno, opće i očigledno, stvari i misli. Pokušaj prikrivanja kažnjava se smrću. Nije li Sveti Petar na ovom mjestu prizvao duh okrutnoga Boga Staroga zavjeta, koji je zapravo usmrtio Ananiju i Safiru? Gdje je nestao milosrdni Bog o kakvom je nedavno propovijedao Isus?

Ovdje su sklad u duši i harmonija zajednice jednako važni. Davno prije Petra Platon je svoju idealnu državu gradio po uzoru na ustroj ljudske duše. Ili obratno? Sklad srca Platon je nazivao pravednost. Ljudska duša sastoji se od razuma, srčanosti i požude, a trojaka podjela odgovara ustroju države u tri staleža: filozofa, čuvara i privrednika. Platon kaže:
„Da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, pokušali smo ogledati to prije u nečem većem što ima pravednost. Učinilo nam se da je to veće država. Tako smo je osnovali što smo mogli bolje. Što nam se ondje pokazalo, prenesimo na jednog čovjeka.“ (Država, 434d)

Lukini izvještaji suviše su oskudni, da bismo mogli ocijeniti pravi karakter prvobitne zajednice kršćana. No, postoji u bližoj povijesti nekoliko sličnih pokušaja. Pogledajmo kako je Thomas More zamislio idealnu državu.
drazen-pavlic @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 26, 2009
Rekli smo da je vjera recept za sretan život. Ali što je sreća? To je stanje u kojem vrline dolaze do izražaja. Kad je s Bogom, vjernik zanemaruje sve ostale odnose: obitelj i narod i samoga sebe, a naše Ja prečesto pod utiskom stjecanja dobara. U vjeri se kao pojedinac uzdižem iznad materijalnog i društvenog, ostajem gol golcat, sam sa sobom stupajući u odnos s Apsolutom (Kierkegaard).To je najviši i ujedno najteži zahtjev koji se postavlja pred čovjeka.

Ne treba ići daleko da bismo te zahtjeve objasnili. Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe…“ (Lk 9, 23)
Obilazio je gradove i sela propovijedajući i navješćujući dolazak Kraljevstva Božjeg. Oko njega se skupljao silan svijet. Učenici mu rekoše da majka njegova i braća htjedoše k njemu, ali ne mogaše mu prići od velikog mnoštva naroda. On im odgovori: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.“ (Lk 8, 19).
Na putu u Jeruzalem Isus je mnoštvu koje ga je slijedilo rekao nešto zbunjujuće i šokantno:
„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 25).
Dakle, uistinu vjerovati znači biti spreman ostaviti sve i slijediti Boga. Ne samo ostaviti, nego i žrtvovati sina, ako Bog to zatraži. Kao što je po predaji zatražio od Abrahama.

Odgovora na pitanja kakva smo na početku postavili ima vjerojatno toliko koliko i ljudi na planeti. Fra Girolamo Savonarola (1452-1498) je svoj odgovor na pitanje vjere dao u djelu O jednostavnosti kršćanskog života. Napisao ga je u miru kućnog pritvora, u vrijeme dok mu je papa Borgia zabranio propovijedanje i vršenje svećeničke službe. Na početku je kao nadahnuće naveo izreku svetoga Augustina iz njegovih Ispovijesti. Izreka glasi:
„Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Zatim je zaključio da gledanje Boga prati najveća radost. U promatranju Boga čovjek postiže blaženstvo i pri tom se trudi zanemariti sve ostale brige. Ali, čovjek kao nesavršeno biće ne može u potpunosti spoznati i vidjeti savršenog Boga. Bar ne tijekom smrtnog života. Savonarola otvara mogućnost komunikacije s apsolutnim bićem pozivajući u pomoć Svetoga Pavla. Kako bi moglo izgledati to uzdizanje smrtnika k Bogu Pavle opisuje ovako:
„Konačno, nada se da će zauvijek živjeti s Kristom i uživati onu slavu, 'ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube.'» (1 Kor 2, 9)
Teško je dokučiti što Bog od nas traži, jer ne govorimo njegovim jezikom. Bogu se možemo približiti osjećajem, slutnjom. Firentinac u pomoć doziva ključni stih iz Tužaljki:
„Neka sjedi u samoći i šuti, uzdižući se iznad sebe.“ (Tuž, 3, 28)
Koliki su ljudi osjetili poziv i otišli u pustinju, jer tek u samoći Bog može progovoriti ljudskom srcu. Zato Boga pravi kršćani mogu shvatiti jasnije nego filozofi, kaže Girolamo, jer Boga filozofi pokušavaju objasniti umnim kategorijama koje nisu dostatne.

Ako gleda Boga, duša kršćanina je na pravom putu, jer gledajući Ga, on zaboravlja brige. Savonarola navodi riječi psalmiste:
„Duša se moja nije mogla utješiti: spomenuh se Boga i radost me preplavila.“ (Ps 76, 3-4)
On misli da uz Božju pomoć nije teško postići takav život i ustrajati u njemu. Teškoća počinje na onoj točki na kojoj se ljudi počinju razlikovati od životinja. Jer, mi se ne zadovoljavamo onime što sada posjedujemo. Naše želje protežu se u beskonačnost i uvijek smo zabrinuti za budućnost, kaže Savonarola.

U svakom vremenu smatralo se da je vjera pala na niske grane. Uvijek se od vjernika očekivalo više, a o zlatnom dobu naših očeva, koji su, eto, imali jaku vjeru, govorilo se s nostalgijom. Začudo, ako zavirimo u ta zlatna vremena, vidimo da proroci uvijek vrište o nevjeri svojih suvremenika. Isus je u predvorju Jeruzalemskog hrama isprevrtao bankarske stolove i trgovačke pultove, jer su od doma molitve načinili pećinu razbojničku. Znatno ranije Jahve je uništio grad Sodomu zbog grijeha tamošnjih stanovnika. U svoje vrijeme Savonarola je prozvao svećenstvo, na čelu s rimskim papom, zbog raskoši i odstupanja od načina života koji je zagovarao Isus. On kaže:
„Kako možete podnositi da siromasi, kojih je danas tako mnogo, propadaju u bijedi, u gladi i studeni, kad biste im vi mogli lako priteći u pomoć? Vi imate suvišne kaleže, zlatno liturgijsko ruho i križeve, srebreno posuđe: zašto ih se ne bi rastalilo i dobiveni novac razdijelilo siromasima? Sigurno je da sakramenti ne vole zlato niti ga trebaju. Doista, naši su oci imali drvene kaleže. Ali onda su kaleži bili drveni, a svećenici zlatni; sada, naprotiv, zlatni kaleži imaju drvene svećenike.“ (Savonarola, O jednostavnosti kršćanskog života, Verbum, Split, 2003., str. 119)
Tako je i danas. Govori se da živimo u poganskim vremenima, kad zlo caruje, a to smo zlo mi ljudi svojom nevjerom zaslužili.

Čovjek, dakle, ima neku unutarnju potrebu da komunicira s Bogom. Bog daje smisao onda kad je sve propalo, ulijeva nadu u ljudsko srce, daje mu lijek od kojega se zaboravljaju brige. U sjedinjavanju s Bogom čovjek se oslobađa straha, drhtanja i tjeskobe koje rađa opstanak. No, tek odabrani i naj izvrsniji među nama mogu slijediti visoke norme koje Bog postavlja pred čovjeka. Snažni ljudi vjere te norme ne poštuju zbog nagrade koju očekuju na drugom svijetu, već zbog njih samih. Znaju da će svoj život preobraziti već u zemnom životu. Ostatak puka, koji se ne može uzdignuti tako visoko, prihvaća pravila zbog straha od Božje kazne ili lijepih obećanja o zagrobnom životu.

U propovjedi na gori Isus objašnjava osnove svog nauka. Svako od slušača od toga si uzima ono što može probaviti. Na početku smo vidjeli kako težak zahtjev postavlja vjera. Ali, čovjek se može zadovoljiti i s manje izazova. Ako netko nije sposoban da se vine do viteštva vjere, to ne znači da je njegov život promašen. Ima toliko drugih poslanstava na ovome svijetu, zbog kojih vrijedi živjeti. Isusova nauka je poput ljute trave, koju si bolesnici razblažuju da ih ne ubije. Isus poziva svoje poklonike na put i pri tom im savjetuje:
„Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!“ (Lk 9, 3)
Koliko čovjeku malo treba, samo ako je u svojim željama umjeren pokazuje slučaj kad su apostoli razlomili pet kruhova i nasjekli dvije ribe, nahranivši pet tisuća ljudi. Isus poručuje da ne koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a samoga sebe izgubi. (Lk 9, 23-25) Zato ponavlja i opoominje:
„Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (Lk 10, 4).
Točno onako kao što su Šimun i Andrija ostavili oca i svoje lađe na obalama Genezaretskog jezera i pošli za Isusom. Jer, život čovjekov nije u onom što posjeduje. Tko sebi zgrće blago ne bogati se u Bogu. Tu dolazimo do čuvene uzrečice da nitko ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Dakako da ne možemo sasvim zapustiti praktičan život i prepustiti se meditaciji i molitvi, jer moramo privređivati da bi naša obitelj imala stan i hranu. Zbog neimaštine ljude preplavljuju brige i tjeskoba, kad izgube imetak dižu ruku na sebe. Zato Isus podučava svoje učenike:
„Ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat?..Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni! Zato i vi: ne traćite što ćete jesti k, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!“ (Lk 12, 22-31)
Ne jadikuju naši ljudi samo zbog vlastitog opstanka. Oni tjeskobno brinu o budućnosti svoje djece, pa im grade kuće, ostavljaju ušteđevinu, da bi njihovi sinovi i kćerke mogli bezbrižno živjeti. Podižu raskošne grobnice od najskupljeg kamena za počinak svojeg tijela nakon smrti. Brige i tjeskobe truju dušu. Oni koji imaju veliko bogatstvo brinu o tome kako da ga sačuvaju i uvećaju. Pošto ne mogu služiti dva gospodara, taj ih posao trajno udaljava od Boga. Njihovo blago je tamo gdje im je srce. Zato Isus predlaže:
„Prodajte što god imate i dajte za milostinju.“ (Lk 12, 33)
Sjetimo se s kakvom je tugom Isusa napustio mladić, koji nije mogao sve ostaviti, jer bijaše veoma bogat. A trka za stjecanjem i materijalnim blagom raspaljuje naše želje i strasti. Zbog proždrljivosti, pijanstva i životnih briga ljudska srca otežaju i ne mogu se uzvisiti prema Božjem tronu. (Lk 21, 34)

Divan je Isusov nauk.Vjerujemo da ga je prekrasno bilo slušati. No, tko je bio spreman slijediti ga? Koliko smo puta žalili onog jadnog bogatog mladića što nije kupio ulaznicu za ložu iz koje besmrtnici gledaju životno kazalište? Evo, već smo se uživjeli u Isusove riječi i sebe zamišljamo kako neustrašivo slijedimo Učitelja. Da li smo Ga pogrešno razumjeli? Ta rekli smo da Bogu možemo prići osjećajima, predosjećajima, slutnjama, nadanjima, nikako razumom. Ipak, ako ne smijem misliti o sutrašnjem danu i tjeskobno se brinuti, ne moram razmišljati ni o onostranom životu. Uostalom živim vječno, ako živim sada. Smrt ionako ne pripada životu. S njom se otvara neka nepoznata zemlja, kao vidik koji nikad nismo gledali. „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava“ – rekao je Wittgenstein. (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, str. 185)

Tolstojev junak Ivan Iljič na samrtnoj postelji je doživio trenutak obasjanja. Smrti se boji samo čovjek koji ne živi u sadašnjosti. U svojim posljednjim zemnim trenucima Ivan Iljič je napokon prestao preispitivati svoj raniji život, da li ga je dobro proživio. Prestao je strepiti od toga što ga čeka sutra. Došao je do točke u kojoj je vidio samo svjetlost. I zatim je potražio je svoj raniji strah od smrti, na koji je navikao. Sad ga više nije nalazio:
„Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo“ – kaže Tolstoj. (Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, str. 81)

Za sretan život u sadašnjosti sasvim mi je dovoljna Kristova besjeda na gori. Zašto se pored svega on morao mučiti na križu, da bi otkupio čovječanstvo? Čemu su nam potrebna poglavlja o muci Isusovoj? Savonarola u gore spomenutom djelu kaže da prizor Kristovog žrtvovanja za čovjeka na Golgoti zrači dobrotom. Zaključuje da se u kontemplaciji raspeća nalazi najveća radost. Za mene su u tom prizoru prisutni strah, gnušanje i groza. Taj prizor u meni rađa mučninu, a Isusova žrtva potiče osjećaj krivice, bez kojega bi život bilo kudikamo lakše podnijeti. Možda su slike o muci i uskrsnuću potrebne širokim masama, da bi povjerovale? Uostalom, vjeru ionako mogu slijediti i baštiniti odabrani. Jer, puno je zvanih, a malo odabranih.



U danima nakon što je Isus napustio ovaj svijet apostoli su naviještali Isusov nauk i zdušno radili na preobraćenju Židova kršćanstvu. Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Juda često puta nisu razumjeli svog Učitelja. Čudili su se i uvijek iznova zapitkivali, predlagali mu drugačija, manje opasna rješenja. Ipak, u onim danima koje u Djelima apostolskim na grčkom jeziku opisuje Luka, liječnik iz Antiohije, Petar je šireći vjeru i učvršćujući crkvu ujedno gradio prvu kršćansku zajednicu. Možda je kao toliko puta do sada pomislio da je došlo vrijeme sudnjeg dana i dolaska Kraljevstva Božjega, pa se požurio s prakticiranjem zemnog kraljevstva. Nije li Isus toliko puta ponovio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Nije li njegov cilj bio oplemeniti dušu vjernika, prije nego izgradnja idealne zajednice? Zar je utemeljenje crkve toliko važno, da zbog njega moraju pasti ljudske žrtve? Nije li vjera stvar pojedinca i njegovog odnosa s Apsolutom? Posao oblikovanja crkve sliči državničkom poslu. Zar je Petar, prije svojih rimskim slijednika iz Savonarolinog vremena koji su ogrezli u pretjeranom obilju, pokušao služiti dva gospodara: Boga i politiku? Na ova pitanja pokušat ću odgovoriti u nastavku članka. Nikud se ne žurimo. Ta govorimo o vremenu koje prekriva prašina dva milenija.
drazen-pavlic @ 08:08 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 25, 2009
Vjera je recept za sretan život. Vjerujući otvaramo most kojim Bog dolazi k nama. Time smo premostili ponor koji se otvara između nas i Boga, vremenitosti i vječnosti, imanencije i transcendencije. Bog je prisutan u našem srcu. Bog je ljubav. Kad postignemo da mostom koji smo s ljubavlju sagradili Bog prijeđe na našu stranu, uskrsli smo. Postali smo novi ljudi. Postigli smo da vječnost svijetli u našoj konačnosti. Za takvo postignuće ne treba nam obrazovanje. To je jednostavnost života. Zato je Isus svoj nauk objavio siromašnima duhom. Besjedu na gori započeo je riječima : „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Jer, radi se o jednostavnom življenju u skladu sa pravilima srca.

Bog je poslao Isusa da nam pokaže put, istinu i život. Ali kako? To je pitanje koje svatko od nas mora riješiti sam za sebe. Može li Isusov primjer biti od koristi? Teško. Jer je gotovo nemoguće slijediti viteza vjere. Povrh toga Isus je bio Bog. Pa kako da se ugledam na Boga? Između nas zjapi vječiti rascjep. Možda tek u rijetkim trenucima, kad Bog odluči prijeći preko provalije… To može vitez vjere, koji doista živi svaki trenutak svoga života, a svaki je vječnost za sebe. On kuša milijardu vječnosti od kojih je satkan njegov zemni život. U jednom času se odriče svega, svih razumnih rješenja, užitaka i zadovoljstava, u drugom času Bog mu obilno daje sve što mu treba, hrani ga kao što hrani ptice nebeske i oblači poljske ljiljane. Vitez ne poznaje zabrinutost oko svakodnevnih potreba i tjeskobu oko toga što donosi sutra. Tko to može, taj je vitez vjere.

Ne možete razumjeti što Isus traži od nas? Ni sam ne razumijem mnogo toga, tajnu Svetoga Trojstva, na primjer. Ali to i nije tako važan problem. Budite Bog svojoj supruzi i svojoj djeci! Svećenici kažu da je Bog u našim srcima. Da li smo razumjeli što kažu? Prekida me glas moje žene: „Ti samo pišeš svoje članke. Daj živi s nama! Pokaži djecu matematiku, igraj se s njima.“ Doista, Isusove su riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Zatim je ponovio, da ga bolje razumiju: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“

Ništa ne treba činiti zbog nagrade i kazne. Ljudi vjeruju da će baštiniti život vječni ako sudjeluju u obredima, redovito idu u crkvu, budu dobri kršćani po mjerilima zajednice. Naprotiv, valja činiti dobro radi samog dobra. Naprosto tako. U propovijedi na Genezaretskom jezeru Isus je rekao: „ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje…Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?..Ta iznutra iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ (Evanđelje po Marku, 7, 15-23) Stvar je u tome da čineći dobro naše srce izgrađujemo u dobroti, da ono dobro u njemu iznosimo na vidjelo.

Činimo dobro sada i Bog će biti s nama. Tako nas uči drevni pjesnik: „Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog' mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.“ (Psalam 16) Ovo je dan što ga učini gospodin, kličimo i radujemo se njemu. Svaki dan je dar Gospodnji. Svakom danu nanovo trebamo klicati. I svaki dan je Uskrs.

U trenutku kad milost Božja pada na nas, postajemo novi ljudi. Dobivamo uvjet po kojem svijet vidimo u drugačijem svjetlu. A u novom osvjetljenju sve nam je moguće. U svetim spisima bilo je riječi o ključnim trenucima: u prispodobi o djevicama i svjetiljkama. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima nadahnuto govori:
„A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.“ (1 Sol 5, 1-3) Točno tako. Ali ne radi se o sudnjem danu i jezivim trubljama posljednjeg sudišta. Sudnji dan je svaki dan, jer ne znamo kad ćemo umrijeti. Sjetimo se, kraljevstvo nebesko je među nama ovdje i sada.

Nisu li u krivu oni koji razmišljaju o tome kako ćemo jednog dana uskrsnuti? Sam Isus o onome svijetu gotovo da i ne govori. Razmotrimo jednu ideju o uskrsnuću iz sasvim drugog svijeta. Sljedbenici meksičkog vrača don Juana čitavog života uvježbavaju tehniku napuštanja tijela, da bi onog dana kad im je proći pored orla, zadržali dušu, koja obitava u astralnome tijelu i da bi se uzdigli na nebo. Castaneda je prisustvovao uzdignuću don Juana i njegovih ratnika. Najprije ga je don Juan primorao da uskoči u svoju drugu svijest, koja mu je omogućila da vidi ono što obični ljudi ne mogu vidjeti. O tome je Castaneda izvijestio: „Doživio sam, poput nekog sna, viziju jednog reda ljudi koji su me promatrali. Tek naknadno sam uspio tu viziju racionalizirati kao samo jednu u dugom nizu vizija i halucinacija koje sam imao oko tog skakanja. Bila je to oskudna interpretacija moje desne strane svijesti, prevladana strahotnošću cjelokupnog događaja. Međutim, na lijevoj strani sam shvatio da sam ušao u svoje drugo ja. I taj ulaz nije imao nikakve veze s mojom racionalnošću. Ratnici don Juanova društva su me uhvatili u jednom vječnom trenutku, prije no što su iščezli u potpunom svjetlu, prije no što ih je Orao pustio da prođu. Znao sam da su oni bili u dohvatu Orlovih emanacija, koje su bile izvan mog dosega. Čekali su don Juana i don Genara. Vidio sam kako ih je don Juan poveo. Nakon toga su bili tek crta izuzetnih svjetlosti na nebu. Nešto poput vjetra kao da je grozd tih svjetlosti lelujao i njihao. Moglo se vidjeti jarko svjetlo na onom dijelu reda gdje se nalazio don Juan. Pomislio sam na pernatu zmiju iz toltečke legende. A zatim su svjetla iščezla.“ (Castaneda, Orlov dar, BIGZ, Beograd, 1986., str. 384) Nakon tog iskustva Castaneda nikad više nije susreo don Juana i njegove ratnike. Oni su se, posve u skladu sa svojim učenjem i ezoterijskim vještinama usavršenim u toltečkoj tradiciji, uzdigli na nebo.

Povodom blagdana Velike Gospe kršćani razmatraju temu uznesenja tijela, kakvo je po crkvenoj predaji doživjela Isusova majka nakon uskrsnuća svoga sina. Papa Pio XII se 1. studenoga 1950. oglasio apostolskom konstitucijom u kojoj je proglasio:
„Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.“

Taj misterij u svom je romanu opisao čuveni kolumbijski književnik Marquez:
- „Tek što bijaše počela, Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od jakog bljedila.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je.
- Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmjehnu se sažalno.
- Naprotiv – reče – nikad se nisam osjećala bolje.
Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kada se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.
Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i da je njena obitelj pokušala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte.“
(Marquez, Sto godina samoće, Globus, Zagreb, 1985., str. 206)

Trebamo li u svemu slijediti Isusa? Sjetimo se muke onog mladića koji se nije mogao rastati sa svojim imetkom. Rastati se od imovine bismo još mogli. Ali znamo da je Isus zadao i teže zadaće. Možemo li ostaviti oca, majku, svoju djecu za Boga? Treba li ovo doslovce shvatiti? Nije li Isus govorio u prenesenom značenju? Ta često je govorio u teško shvatljivim prispodobama, pa ga i učeni pismoznanci nisu razumjeli. Objavio se malenima i poniznima, a sakrio od umnih i mudrih, koji u svojoj gordosti misle da im je sve jasno.
drazen-pavlic @ 07:34 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 24, 2009
Filozofsko-teološka studija

ISHODIŠTE
(Uvod)

Problem kojim počinje ova knjiga je uvid da religija u obliku u kakvom se danas u crkvi prakticira nije vjerodostojna, odnosno ne pokreće ljude kako bi se htjelo i očekivalo.

S druge je strane potreba za religijom jača nego ikad. Opsjednuti modernom tehnologijom, navezani na materijalno i izvanjsko, ljudi imaju potrebu za onim „nečim“. Recimo to tako da osjećaju nedostatak duhovnosti. Svatko od nas prije ili kasnije mora se nekako postaviti prema konačnosti svog opstanka. Od tog trenutak spas se traži u transcendenciji. Pitanje je samo kako se transcendencija ili Bog shvaća: da li kao nešto mistično, mutno i daleko, bunar kom se ne vidi dno, ili kao prijatelj, gospodar, roditelj i slično. Drugim riječima, pitanje se oblikuje na ovaj način: možemo li uopće spoznati Boga, ili On ostaje tek moralni regulativ?

Tražeći odgovore ljudi se postavljaju na različite načine: neki se pasiviziraju u odnosu na institucionalnu religiju i izgrađuju svoju osobnu vjeru, drugi napuštaju tradicionalnu crkvu i pristupaju sektama, a treći se gube u rutinama i izvanjskim obredima. Četvrti se prepuštaju struji i životare. To su «godišnjaci», koji u crkvu idu samo za Božić ili Uskrs, radi običaja. Njih crkveni oci optužuju za profanizaciju, potrošačku kulturu i svođenje Božića na bogatu trpezu.

Istraživanje i promišljanje polazi od situacije u kojoj se Isus vjerojatno našao u Getsemanskom vrtu. Za predmet promatranja uvijek se uzima idealni Isus, jer za postupke i govore povijesne osobe proroka iz Nazareta ima tako malo činjenica i vjerodostojnih dokumenata.

Nastojao sam zamisliti stvarni položaj junaka vjere, koji je bio povijesno moguć: jer on može biti nadahnuće i putokaz za nas današnje ljude. Kao što je rekao Kierkegaard, svaki naraštaj iznova i za sebe rješava pitanje vjere. Danski filozof vjeru opisuje kao paradoksalno kretanje svijesti iznad osobnog i društvenog života, u smjeru intimnog odnosa s Apsolutnim. Dodao bih da to pitanje uvijek iznova i za sebe rješava svatko od nas, ako ga postavlja iskreno i iz dubine srca.

Na pitanje tko su «vitezovi vjere», koji su doprli u sferu gdje je moguće suočiti se s vlastitom savješću, iskusiti krhkost i konačnost opstanka, te naslutiti Boga, odgovor glasi: to su mnogi obični ljudi među nama. Ne treba ih tražiti u krugu velikana, već među našim priprostim bakama, ili roditeljima koji su predano i s ljubavlju činili ono što su mislili da moraju i da je potrebno. I zato hvala Bogu što se objavio malenima, a sakrio od umnih.

Iskoristio sam mogućnosti koje pruža kretanje svijesti da prošećem predjelima misli koje su nam ostavili mudri ljudi od postanka svijeta do danas. Misli filozofa prošlosti često su mi bile poticaj za rađanje vlastitih ideja. Spomenici i počasti brzo se pretvaraju u prah, kao što sve unutarsvjetsko tijek vremena uklanja bez traga - kaže Seneka. Ne možemo birati roditelje. No, čitajući djela filozofa, postajemo djeca čija god želimo. Druženje s tim plemenitim dušama je „jedini način da se produlji čovjekov vijek, štoviše, njegov put u besmrtnost…(Filozof) produljuje svoj život povezujući sva vremena u jedno… i svi mu vjekovi stoje na usluzi kao da je sam Bog.“ (Seneka, O kratkoći života)

Na samom početku postavlja se pitanje zbog čega su tvorcima naše religije bile potrebne epizode suđenja, muke, smrti na križu i uskrsnuća? Koja je funkcija tih postaja i koje religiozne potrebe čovjeka one zadovoljavaju? Tvorci kršćanskog kanona su oci drugog i trećeg stoljeća. Oni su se djelomično oslanjali na usmenu predaju i pisana izvješća (evanđelja, poslanice itd.), a ostale temelje vjere, koje vjernici naprosto prihvaćaju jer vjeruju, nadodali su sami, sa željom da služe svrsi kojoj svaka religija inače služi: duhovnoj izgradnji i spasenju čovjeka. Njihova namjera bila je: kroz novu kršćansku religiju stvoriti najbolje sredstvo kojim će čovjek postići taj cilj. U svom traženju su se morali sukobiti s mnogim neistomišljenicima. U toj su borbi stradali mnogi životi i djela koja su za nas danas izgubljena u nepovrat.



Bjelovar, 20. ožujka 2009. godine

drazen-pavlic @ 13:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 23, 2009
Naredna tema ove studije je uskrsnuće, temeljna ideja kršćanske religije.

„I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas!“

Ovo su, prema Evanđelju po Mateju, Isusove riječi u podnožju Maslinske gore, večer prije uhićenja, osude i raspeća na križ. Zašto je taj događaj važan, važniji od prikaza kako je teklo ispitivanje prekidano skandiranjem svjetine, od vrlo figurativnog prikaza nošenja teškoga križa do brda Golgota, svlačenja odjeće, pribijanja na križ, umiranja uz uzdah: „Gotovo je!“? U središtu moje pozornosti nije pitanje da li se sve točno tako dogodilo, čak ni to da li je Isus doista izdahnuo na križu. Nije bitno ni to da li je treći dan uskrsnuo od mrtvih i dušom se preselio k svome Ocu, na mjesto koje je u vječnosti zauzimao i ispraznio samo privremeno, dok mu je trajala misija na zemlji. Scena trostruke molitve u vrtu Getsemani bitna mi je kao ilustracija vjere.

Došao je naj važniji trenutak njegovog zemaljskog života. On zna što se sprema dolje u gradu. Može se skloniti dok se strasti ne smire! Bilo bi sasvim ljudski ukloniti se od opasnosti. Učenici ga nagovaraju da tako postupi. Ali Isus ne bježi. Odlazi na osamu. Izvještaj kaže, toliko koliko se kamenom može dobaciti. Učenici vide njegovu siluetu. Uskoro su pozaspali. Zavladala je potpuna tišina. Isus ostaje sam i razgovara s Bogom. Nije se pomolio pred njima, nije ih zadivio još kojom sjajnom prispodobom. Nije čak brinuo što će sutra biti s apostolima i crkvom koju je utemeljio. Ne spominje obitelj, nikome ništa ne poručuje. U tom času on je pojedinac koji razgovara s Apsolutom. Moli se. Teško mu je. Koleba se. Dvaput se vraća k učenicima. S njega kaplje krvavi znoj. Pao je ničice i moli Boga neka ga čaša gorčine mimoiđe, ako je moguće. Nije bilo moguće. Bog je od njega tražio da se prepusti sudbini. Prepustio se volji Svevišnjega. Zadržao je nadu da Bog uvijek može poslati anđeoske legije po njega, jer Njemu je sve moguće. Isus se pokorio onome za što je vjerovao da je Božja volja, a to je sasvim u skladu sa židovskom religioznom tradicijom.

Rimljani su optužili Isusa da je izazvao političke nemire time što se prozvao židovskim kraljem i osudili ga na smrt razapinjanjem na križ. Nakon izricanja presude Pilat je naredio vojnicima da Isusa okrune trnovom krunom. Krunjenje kralja židovskog uvrijedilo je ponosne Židove, kojima su još jednom iznevjerene nade da je Mesija sišao na zemlju. Zar im Bog nije uvijek slao izbavitelje: u liku Davidovom, Josipovom, Mojsijevom? Ali Pilatov postupak nije se ticao Isusa, iako mu je kruna od trnja sjekla kožu, a vojnici i okupljeni narod ga ismijavali. Natpis na stupu iznad njegove glave „Kralj židovski“ nije ga pogađao, jer on se odrekao slave i priznanja. Prije nekoliko dana na posljednjoj večeri svim apostolima je oprao noge, da im pokaže kako ponizan treba biti vitez vjere.

Tvorcima religije jedan takav grozan prizor muke i raspeća bio je potreban da ljude presječe i baci svjetlo na veličinu pojedinca Isusa, koji je vjerovao da se na njemu ispunjava Božja volja. Tko je od nas u stanju podnijeti takvo što? I kao što uvijek biva, narod koji je svjedočio okrutnim događajima i naraštaji koji su dolazili pokušavahu omalovažiti Isusove razloge. Pričale su se zgode o tome kako je Bog u zadnji čas ipak spasio svoga Sina. Ta ko ne bi učinio sve za spas djeteta? Dakle i Boga smo sveli na nešto sasvim ljudsko? Prema drugima, Isus je preživio raspinjanje i otputovao u Indiju, gdje je nastavio propovijedanje. Jedna priča kaže da se oženio i imao potomstvo.

Sve te priče zamagljuju pogled na Isusa koji je u odsutnom času odlučio da ostane Pojedinac. Veliko P stoji ovdje zbog toga što je u tom času on stupio u odnos s Apsolutom. On je mogao ostati pojedinac zatvoren u sebe, sin drvodjelje Josipa i Marije iz cvjetne Galileje. Mogao se oženiti i imati djecu. Ali je znao da to nije njegova misija. Osjetio je da je predodređen za drugi poziv, da svoj život posveti Bogu.

Ako je riječ o uskrsu koji je prema legendi pokojnik doživio, želim reći da u ovom prikazu nije bitna perspektiva imaginarnog vječnog života. Jer, onaj koji punim plućima živi uvijek u sadašnjem trenutku, taj živi vječno. A Isus je živio u svom ovdje i sada kao pojedinac. Ovdje ne želim reći da je on doživljavao svoja prava kao što bi to bio slučaj s osobom u novom vijeku. Takva su razmišljanja Isusu u Palestini onoga vremena bila potpuno strana. Ono što želim reći je sljedeće: Isusov primjer osvjetljava činjenicu da je vjera iznad privatnih i političkih zadaća, jer kroz vjeru stupamo u odnos s Apsolutnim. No, čemu to? Što čovjeku treba Bog? Vjera pruža odgovor na pitanje o smislu života. Znadem mnoge ljude koji su izjavili da im je lakše živjeti jer vjeruju.

Tolstoj je u svom Evanđelju zapisao da je pravi život van vremena, u sadašnjosti, u ovom trenutku. Analizirajući stihove Očenaša on kaže:
„9. Obmana života je u vremenu. Život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti.“
„10. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti.
Istinski život je život u sadašnjosti.“
„11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenutku…
(Tolstoj, Jevanđelje, Metaphysica, Beograd, 2004., str. 11)


Radi boljeg osvjetljenja našeg problema posegnut ću za primjerima iz Tolstojeve književnosti. Čiča Jeroška u romanu Kozaci govori Olenjinu da crkvenjaci pričaju prazne izmišljotine o drugom svijetu, jer kad otegneš papke, trava će ti na grobu nići i to je sve. Jeroška taj puta nije htio jasno izraziti svoju misao. A mislio je da za čovjeka nije važan onaj svijet, nego život ovdje i sada. U čemu je sreća za čovjeka, to je glavni Tolstojev junak u romanu Olenjin trebao otkriti sam. I otkrio je istinu života jednom prilikom kad se našao sam u lovu, u divljoj kavkaskoj prirodi. Sjeo je na ležaj na kojem je još jučer ležao jelen kojeg je lovio. Gledao je oko sebe. Svuda zelenilo, tragovi životinja. Jasno se vidio i njegov jučerašnji trag. I tada je doživio trenutak prosvjetljenja, koji Tolstoj ovako opisuje:
„Bilo mu je ugodno i svježe, pa ni o čem nije mislio, niti je išta želio. I odjednom ga obuze nepoznato čuvstvo beskonačne sreće, kojoj nije znao povoda, i ljubavi prema svemu, tako da je po staroj navici iz djetinjstva stao da se krsti i da se zahvaljuje nekom nepoznatom. Odjednom mu s nekom osobitom jasnoćom sine misao da eto on – Dimitrije Olenjin, neko posve osebujno biće, leži sada sam, bogzna gdje, na istom mjestu gdje je ležao jelen, stari jelen, prekrasan, koji možda nikada nije vidio čovjeka – i na takvom mjestu, na kome nikad niko od ljudi nije sjedio niti o svemu tome razmišljao…'Oko mene, leteći između lišća koje mi izgleda kao neka ogromna ostrva, nasrću i zuje u zraku komarci: jedan, dva, tri, četiri, sto, hiljadu, milijun komaraca…I svi oni nešto i zbog nečega tu oko mene zuje, i svaki je od njih isto takav Dimitrije Olenjin, različit od ostalih, kao i ja sam.' Učini mu se kao da shvaća šta misle i zuje komarci. 'Ovamo,ovamo, djeco! Ovog možemo jesti' – tako zuje i navaljuju na njega. I njemu bude jasno da on nipošto nije ruski vlastelin, član moskovskog društva, srodnik i prijatelj toga i toga, već je naprosto isto takav komarac, ovakav isti fazan ili jelen kao što su ovi što žive oko njega. 'Da, jednako kao oni, kao čiča Jeroška, tako ću i ja živjeti i umrijeti. Istinu on kaže: preko svega će trava izrasti. Pa što onda, ako izraste trava?! – mislio je dalje: - ipak treba živjeti, treba biti sretan; jer ja samo jedno želim – sreću. Svejedno mi je šta sam; isto takva zvijer kao i svi nad kojima će izrasti trava, i ništa više – ili sam okvir, u koji je stavljen dio jedinoga božanstva, no ipak treba živjeti na najbolji način što se može.' I on se stane sjećati svoga prošloga života, pa se zgadi nad samim sobom. Učini mu se da je puki sebičnjak, iako mu zapravo lično nije ništa trebalo. I neprestano je gledao oko sebe na blistavo zelenilo, na sunce što se spuštalo na jasno nebo, osjećajući trajno jednaku sreću kao i prije.“
(Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, Svjetlost, Sarajevo, str. 192-193) )

Olenjinu se učinilo da je sreća u tome da se živi za druge, da se čine dobra djela, pa je odmah po povratku u selo jednom mladom kozaku poklonio konja. No, odgovor na pitanje smisla života ipak nije bio tako jednostavan. U raspletu romana on se zaljubio u djevojku tog mladog kozaka. Kanio se s njome ženiti. Slučaj je htio da je mladi kozak uskoro poginuo u sukobu s Čečenima, a mlada kozakinja je iste večeri u očaju otjerala Olenjina od sebe, ljuta jer je Bog uzeo njenog Lukašku umjesto Olenjina. Moskovski plemić tražio je premještaj u drugu jedinicu i nastavio potragu za smislom života. Ipak, boravak na Kavkazu pred licem veličanstvene prirode potpuno ga je preobrazio. On je postao novi čovjek. Nakon bijega iz raskalašenog moskovskog života uskrsnuo je ovdje u čitavoj svojoj ljudskosti. Može li to biti odgovor na naslovno pitanje? Odgovora vjerojatno ima isto toliko koliko i ljudskih života. Nakon što nam pod pritiskom teških okolnosti sve lađe potonu, iznenada se može dogoditi novo jutro, nova nada i uskrsnuće. A ima toliko zora koje još nisu zarudjele!

U pripovijetci Smrt Ivana Iljiča Tolstoj opisuje istražnog suca u ruskoj provinciji, koji je čitavoga života jurio karijeru. Jedini cilj bio mu je uspon na društvenoj ljestvici i postizanje željenog statusa. Iznenada je obolio. Bolest se razvijala, a njegov se život primicao kraju. Tijekom tih šest mjeseci on je uporno preispitivao svoj život, ustrajući u ideji da je njegov život vrijedilo živjeti. Baš zato nije mu bilo jasno zašto se sad sve mora prekinuti. Sjeća se Ivan Iljič gimnazijskih dana, kad je starost i smrt bila daleko. Na satovima logike učili silogizam: Gaj je čovjek. Čovjek je smrtan. Dakle, Gaj je smrtan. Pravilo je moglo važiti za Gaja. Ta tko pozna Gaja? Moglo je vrijediti i za čitavo čovječanstvo. Ali nikako za Ivana Iljiča. On će živjeti vječno.

U svojoj potrazi za smislom života Friedrich Nietzsche je objavio spis O istini i laži u izvan moralnom smislu. U njemu je zapisao: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razliveno u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti…No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razabrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha.“ (Nietzsche, O istini i laži u izvan moralnom smislu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7) Siguran sam da je Tolstoj poznavao taj spis, kad je u prije spomenutom romanu opisao prispodobu o Olenjinu i komarcu. U svojoj Ispovijesti priznao je da ga sva znanja koja je imao nisu mogla usrećiti, sve dok nije pronašao vjeru.

Vratimo se Ivanu Iljiču. Život je proživio bez ljubavi. Njegovoj samrtničkoj postelji prišao je sin gimnazijalac. Sjetio se Ivan Iljič svojih gimnazijskih dana i došlo mu je milo. Počeo je žaliti svoju obitelj, koja je mjesecima trpjela zajedno s njim. Prestao je optuživati svoju suprugu i sve oko sebe za svoju gorku sudbinu. Prestao je analizirati svoj život i tražiti smisao u prošlosti. Ugasio je i nadanja koja mu je trebala pružiti budućnost. Prepustio se sadašnjem trenutku. Iscrpljen od muka, Ivan Iljič je u polusvjesnom stanju doživio prosvjetljenje. Činilo mu se da se probija kroz neki tunel, gdje ga je čekao prelazak u vječnost. Tolstoj kaže:
„To je bilo na kraju trećega dana, sat prije njegove smrti. U to isto vrijeme mali gimnazist se tiho-tiho prikrao ocu i prišao njegovoj postelji. Samrtnik je neprestano očajno kričao i lamatao rukama. Njegova ruka pala je na glavu sina. Mali gimnazist ju je uhvatio, pritisnuo na usne i zaplakao. U to isto vrijeme Ivan Iljič se probio kroz jamu, ugledao svjetlo, i njemu se otkrilo da njegov život nije bio ono što je trebalo da bude, ali da se to još može popraviti. On je zapitao sebe: a šta to 'ono', i utihnuo, osluškujući. Tu je osjetio da neko ljubi njegovu ruku. On je otvorio oči i pogledao na sina. Bilo mu ga je žao. Prišla mu je žena…Njemu je postade žao…I najedanput njemu je postalo jasno da ono što ga je mučilo i nije izlazilo iz njega da najedanput sve izlazi s jedne, s dvije strane, s deset strana, sa svih strana…On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakav smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – progovori on glasno. – 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo…'Svršeno je sa smrću' – rekao je sebi – 'Nje više nema.' On je udahnuo u sebe zraka, zastao na polovici daha, opružio se i umro.“ (Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, str. 81)



Rekosmo da odgovora na pitanje o tajni života ima toliko koliko i ljudi. Mladi Ludwig Wittgenstein je u rovovima Prvog svjetskog rata čitao Tolstoja. Bilo je to na Poljskom ratištu, u vrijeme kad je Brusilov počeo svoju ofenzivu protiv Austro-ugarskih trupa. Znao je Wittgenstein da svakog časa može poginuti. Možda je baš pod utjecajem njegovim misli i iskustava u svoje filozofsko djelo zapisao:
„Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.“
„Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185 i 187 )

To je ono što želim reći o problemu uskrsnuća. Pitanje o vječnosti je krivo postavljeno pitanje. Rješenje problema je ukidanje tog nesuvislog pitanja. Rješenje je u sadašnjem trenutku. Prigodom jedne smrti na bdijenju se razvio razgovor na tu temu. Jedan rođak izrekao je ono što se u takvim prilikama obično kaže, naime da je smrt sastavni dio života. Usprotivio sam se takvom mišljenju. Rekao sam da je smrt za umirućeg činjenica potpuno izvan života. Smrću počinje nepoznata zemlja iz koje se nitko nije vratio. Ona nas ne zanima. Valja se usredotočiti na život. Glavna misao je da je vjera ono najviše znanje, koje čovjeku govori kako da živi. Ali većina ljudi ne dopire do toga znanja. Dopiru oni koji su doživjeli uskrsnuće u svom stvarnom i konačnom životu, po kojem su postali novi ljudi.

Metaforu o tisuću uskrsa koji nam se mogu dogoditi u stvarnom životu rekao je u jednoj propovjedi kapelan u mojoj župi. Nije ni slutio koliko je bila poticajna ta misao u napuštanju ideje o uskrsu kao događaju koji će nastupiti tek nakon smrti. Bez obzira na to što se doista dogodilo povijesnom Isusu! Idealni Isus kršćanske vjere dopušta takvo razmišljanje.



drazen-pavlic @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 22, 2009
Krenimo s analizom temeljnih teoloških koncepata. Svako mjesto na turističkoj karti ima svoju legendu. Legenda Veliko-Trojčana, žitelja naselja smještenog na obroncima Bilogore, sasvim je osobita, jedna od najtajnovitijih ikada ispričanih. Ukratko bi se mogla prepričati ovako: U početku bijaše Bog, koji je stvorio prirodu i čovjeka. Bog nije želio voditi život osamljenika. Htio je ostvariti odnos s ljudima. Rodio je sina i poslao ga na zemlju, da preko njega uspostavi odnos s ljudima. Na taj im se način očitovao prvi put nakon prikazivanja Mojsiju u obliku gorućega grma na brdu Sinaj. Kršćanska predaja kaže da je Djevica začela po Duhu Svetom i rodila. Anđeo joj se javio riječima da je dijete njezine utrobe Sin Božji. Na dan njegovog rođenja, slijedeći zvijezdu trojica kraljeva pronađoše jaslice i pokloniše se tek rođenom Bogu. U sudbini malog Božića prepliću se sva vremena. On je bio uz Oca kao druga božanska osoba još prije stvaranja, dok je Bog Otac u svemiru prebirao svoje misli. Sad ga je Otac poslao na zemlju da ljude izmiri s njihovom božanskom prirodom. Međutim, ljudi su teško prihvaćali riječ Božju. U jednom povijesnom trenutku oni utjelovljenog Sina Božjeg pribijaju na križ. Isus umire i vraća se svome Ocu, u nadi da je među ljudima ostavio dovoljno sjemena prave vjere. Njegovom žrtvom čovječanstvo je očišćeno i spremno na novi život.

Kad pitamo da li je ova legenda istinita, mislimo na to da li je povijesno utemeljena. Možemo zanemariti povijesnu izvjesnost i pitanje postaviti drugačije: ima li ona neku dublju, vječnu istinu koja daje smisao ljudskom postojanju?

Trojčani bi iz zahvalnosti za ime svoga mjesta i općine u središtu naselja trebali podići spomenik slavnim utemeljiteljima i pronositeljima legende o Svetom Trojstvu. Tu bi se morale naći barem dvije biste: jedna u čast apostolu Pavlu, druga njemačkom filozofu Hegelu.

Krenimo čitanjem tragova ideje Svetog Trojstva u najstarijim dokumentima. U jednoj kasnijoj redakciji usmenog pra-evanđelja, koja se našla u tekstovima danas poznatim kao Evanđelje po Ivanu i Evanđelje po Mateju, stoji:
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Evanđelje po Ivanu 3, 16)
Isus se na Galilejskog gori ukazao jedanaestorici apostola i poslao ih da širom svijeta naučavaju njegov nauk. Prema Mateju to je učinio riječima:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“ (Evanđelje po Mateju 28, 16-20).

Misteriju Trojstva uvodi apostol Pavle tumačenjem ovih Isusovih riječi. U Drugoj poslanici Korinćanima Pavle pozdravlja nazočne riječima:
„Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“
On sam nije upoznao tjelesnog Isusa. Uskrsli Isus ukazao mu se na putu u Damask kao duh. Tim viđenjem Pavle je stekao toliko potrebnu karizmu (kerigmu), koju će iskoristiti da postane apostol koji može naviještati evanđelje, zapravo svoje tumačenje simbolike Isusovog života. Zato je u Poslanici Rimljanima mogao reći:
„Braćo! Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji.“ (Rimljanima 8, 14)
U jednom ranijem odlomku on kaže da smo kao vjernici u miru s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu:
„Po njemu, u vjeri, imamo pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje…Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rimljanima 5, 1-5)

Hegel kaže da teologija i filozofija imaju isti predmet: to je istraživanje o Bogu, božanskim stvarima i umu, ili istina u najširem smislu riječi. A Bog je istina i samo je On istina. Dok se teologija često puta poziva na pobožnost i subjektivnu vjeru, oslanjajući se na srce i oduševljenje, filozofija svoj predmet razvija u sferi mišljenja. Isti spekulativni okvir teologija pokušava napuniti osjetilnim sadržajem, ne vodeći često puta računa o logici samog predmeta (Boga, prirode, povijesti). Teologija je kompilacija spekulativnog i osjetilnog.

Najvišu istinu filozofija pokušava dohvatiti spekulativnim ljestvama. Spekulativnu crtu Hegel preuzima od grčkih filozofa. Ona se sastoji u sljedećem: u prirodi svakog pojedinog elementa zrcali se nepodijeljena cjelina i prelazak dijelova u cjelinu (kao u jednom kristalu minerala). Upravo je takav jedan prelazak dijelova u cjelinu koncepcija Svetoga Trojstva: Bog se dijeli na tri osobe, a ipak je jedan. Spekulativna filozofija Isusa Krista vidi kao Sina Božjeg, u kome je izvršeno posredovanje čovjeka i Boga te njihovo smještanje u jednu cjelinu kozmosa.

U Hegelovom konceptu ono unutarnje ili misao prije stvaranja svijeta mora se iznijeti na vidjelo. U religijama, filozofijama i djelima umjetnosti izneseno je na svjetlo dana ono najuzvišenije, najdublje i najunutarnjije. Bog se objavljuje jer želi da ga ljudi spoznaju. Misao se razvija do visine duha. Što je prije bilo objavljeno kao misterija (u religiji), sad se objavljuje za samo mišljenje (u filozofiji). Sveto Trojstvo više nije otajstvo, zagonetka jedinstva tri božanske osobe. Otac, Sin i Duh sveti su momenti (odredbe) u razvijanju Apsolutnog duha do pojma, koji je kao cjelina tek vječna istina.

U božićno vrijeme se u našim crkvama pjeva prastari himan, koji istinu trojstvenog Boga prepričava u obliku religiozne predodžbe:
„O Isuse o spase naš, kog prije svake svjetlosti, božanstvom sebi jednakim, nebeski Otac porodi.
O Stvorče svijeta, sjeti se, da rađajuć' se nekada ti naše tijelo obuče u tijelu čiste Djevice.
Sve zvijezde, zemlja, mora sva i svaki stvor ga pozdravlja, u novoj pjesmi kao dan, kad poče novo spasenje.
Sva slava tebi, Isuse, kog rodi Djeva Marija i Ocu s Duhom preblagim u vječne vijeke vjekova.“

Otac i Sin u početku bijahu skupa na nebu i u miru prebirahu svoje misli. Kao što stari himan kaže, bili su jednaki, što znači da su bili jedno. Ono što jest i po čemu sve što jest ima svoj bitak i istinu, ono Jedno, vječno, nepromjenljivo, oduvijek se u filozofiji nazivalo Bogom, koji je jednak sam sebi. „Jer, kad bi ih bilo dva ili više, onda bi se oni uzajamno ograničavali. Ovo Jedan jest jednako samom sebi.“ (Ksenofan) Kad bi bila dva boga, imali bi neki početak i svršetak. Zatim je došlo do dijeljenja i božanski sin obukao je ljudsko tijelo. Sam problem silaska Isusa na zemlju, ili jezikom Hegelova filozofijskog sustava rečeno pada ideje u prirodu, ima svoje korijene u Hegelovim ranim spisima koje znamo kao Jenski spisi. Koristeći te izvore, Manfred Riedel u članku „Tako vatra jest vrijeme“ Hegel, Heraklit i moderna fizika objašnjava pozadinu Hegelovog izvornoga nauka da je priroda a priori jedno s idejom: „U njoj suozdvanjanju…razgovori s Hölderlinom u Frankfurtu o sveživotnosti prirode; zajednica s Schelingom u prodoru k jednoj ne-mehaničkoj filozofiji prirode; studij Keplerove pitagorejske harmonike svijeta kao protupola Newtonovoj mehanici svijeta, interes za ranogrčku predstavu etera te konačno odvažna vizija jedne spekulativne filozofije, koja ono 'najstarije od staroga' Grka, Heraklitov logos, s kršćanskim 'svjedocima riječi o početku' neposredno zajedno misli. Jer to upravo bijaše nakana Hegelova najranijeg nacrta sistema: prikazati 'stvaranje univerzuma kao izgovaranje apsolutne riječi i vraćanje univerzuma u sebe kao opažanje te riječi'“. (Godišnjak za povijest filozofije br. 6, 1988, str. 125-126)

Jezikom suvremene fizike rečeno, u početku bijaše neprotežna materija, bezoblična tvar, pramaglica, eter. Prostor odvajkada bijaše pun energije, koja doživljava stalne pretvorbe (posredovanja) mase u energiju i obratno. Razvoj potencijala koji se krije u svekolikoj materiji ne razlikuje se od potencijala duha. Princip tok vječitog kružnog kretanja, preinačavanja i uobličavanja pra tvari je duh. Taj princip Heraklit zove vatra, a radi se o logici vječitog kružnog kretanja. Heraklitovo načelo: sve teče (panta rei) tako postaje temelj moderne fizike. Vječiti samorazvoj materije i duha je zapravo slika vremenskog tijeka. Samo preinačavanje materije, njezin proces, predstavlja vrijeme koje teče. Nije vrijeme neka pozadina, na kojoj se zbivaju događaji.Vrijeme je sam kružni tok tvari. Prije i poslije tog kretanja je tama nepromjenljive vječnosti. Bitak i Ništa su apstrakcije koje spadaju u metafiziku, ili ono prije fizike (prirode, koja u grčkom smislu riječi znači pojavljivanje sebe-sama-održavajućeg života). Samo zbivanje prirode ili života je bivanje.

U Povijesti filozofije Hegel ističe da je to onaj napredak koji je u odnosu na elejsku školu u metafizici učinio Heraklit: od suprotnosti bitka i ništa u razvoju spekulativne dijalektike otišao je korak dalje, k bivanju kao njihovom jedinstvu. On kaže: „Bitak je Jedno, ono što je prvo; drugo jest bivanje, - do te odredbe napredovao je on.“ (Istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 240-260) Zato se kod Heraklita prvi put može naći filozofska ideja u njenoj spekulativnoj formi. Na tom mjestu Hegel kaže rečenicu od presudne važnosti za tumačenje njegovog sustava: „Tu mi najzad vidimo spas; ne postoji nijedan Heraklitov stav koji ja nisam unio u svoju logiku.“ (Načelo ove filozofije je bit) „i može se naći u početku moje Logike, odmah poslije bitka i ničega.“ ( str. 241, također str. 245) Istu rečenicu navodi Riedel u spomenutom članku, a ona u prijevodu Damira Barbarića glasi: „Ovdje vidimo kopno; nema nijednog stava Heraklitova koji nisam preuzeo u svoju logiku.“ (Godišnjak…, str. 116)

Pored Oca i Sina, treća božanska osoba je Duh, koji je zapravo načelo tog vječitog kruženja, dijeljenja i preinačavanja materije. Radi se o jednoj osobi s više imena: Bog je Duh kao proces vječitog samostvaranja, a Otac kao elejsko Jedno, temelj bitka svih bića. I čovjek je po duhu stvaratelj, jer stvara po uzoru na Boga. Čovjek je Božje dijete (Sin).

Posljedice ovih stavova po teoriju stvaranja su sljedeće. Ideja ne pada u prirodu kao u nešto drugo, različito od sebe same. Priroda jest drugo, ali drugo same ideje kao očitovanja duha. (U prirodi ima uma, jer ju je Bog takvom stvorio.) Priroda i duh su u početku jedno, koje se sada razdvaja. Bog ne stvara svijet ni iz čega. Bitak i ništa poništeni su u bivanju. Prostor je oduvijek pun. Svijet je oduvijek tu. Svijet je rezultat samorazvoja ili kretanja duha u procesu svojeg osvješćivanja.

Posljedica za definiciju čovjeka je sljedeća. Čovjek spoznaje sebe kao taj duh, po kojem jest čovjek, po kojem se razlikuje od životinje, a naliči Bogu. Tu se zbiva preinaka čovjeka i njegove naravi. U vremenu, preinačavajući se, on postaje Božji čovjek.Vrijeme mjerimo kao eru prije i poslije Isusa, vrijeme prije i poslije preobrazbe čovjeka u novog čovjeka. To su rezultati Hegelove filozofije, koji se tiču naše teme.

Samo malobrojni mogu razmišljati na spekulativni način. U Predgovoru trećem izdanju Enciklopedije Hegel se žali zbog lakoumnih odgovaranja na djela o kojima je on mnogo godina razmišljao i koja su napisana sa svom ozbiljnošću predmeta i znanstvenog zahtjeva. I tu citira Cicerona koji kaže: „Filozofija je zadovoljna s malo sudaca i sama hotimice bježi od gomile, njoj samoj mrske i sumnjive…“ (Tusculanae Quaestiones)

Duh trojstva prožima cijelu Hegelovu filozofiju, koja je građena u trijadama. Pozicija, negacija, negacija negacije. Logika, filozofija prirode i konačnoga (objektivnog) duha, filozofija apsolutnoga duha. Bog je u Znanosti logike isprva apstraktan u svojoj općenitosti. Ona donosi Božje misli prije stvaranja, razrađene do najsitnijih detalja. Te su misli nadahnute Heraklitovom filozofijom, koja je sažetak grčkog iskustva svijeta i života i provjerene dostignućima suvremene prirodne znanosti. Hegelova logika nije „pala s neba.“ Ona je proizvod svijeta života. Nakon što je u logici rečeno sve što se moglo reći, da ne bi uvijek iznova prebirao svoje misli i dosađivao se, Bog se dijeli u svoja određenja: prirodu i objektivni duh. Kružno putovanje zatvara se dolaženjem duha k sebi kao Apsolutnom duhu.

Ako se radi o kružnom putovanju, onda ono nema kraja. Kretanje se mora nastaviti, baš poput vječite mijene tvari u svemiru. U konceptu vremena koji rabi Hegel, princip Heraklitove vatre kao „fizikalno vrijeme“ je nedostatan. Manfred Riedel u spomenutom članku kaže: „Vrijeme, tako bi se dalo sažeti Hegelov tok misi, u kojem odzvanja Hölderlinovo promišljanje o bivanju i prolaženju, 'jest čisto preinačavanje, ono jest čisti pojam, ono jednostavno, koje jest harmonično iz apsolutno suprotstavljenoga. Njegova bit je da bude i da ne bude, i više nikakva odredba' “ (Godišnjak…, str. 130) U navodu Riedl prenosi stav iz Povijesti filozofije o Heraklitovoj filozofiji.

Sveto pismo kaže da se kršćanski Bog ljudima očitovao kao Otac, Sin i Duh. U tom prelaženju u svoj drugobitak Bog naglašava svoju ljudsku prirodu, dok čovjek istovremeno prepoznaje svoju božansku prirodu. U tom pomirenju Boga i čovjeka, tek u suzvučju cjeline kao totaliteta progovara Apsolut (hegelovski rečeno: konkretni Bog). To je filozofski način promišljanja o ovom teološkom problemu. Filozofija i teologija na različiti način govore o istom predmetu: o Bogu i istini, a Bog je istina i samo je On istina.

Vratimo se teološkom konceptu Svetoga Trojstva. U Isusovoj retorici izjava da je on Sin Božji značila je da čovjeku valja biti djetetom božanskog duha, vječne istine, načela kretanja svega što jest. Saulu zvanom Pavle u pokušaju stvaranja nove teologije odgovaralo je Isusove riječi protumačiti doslovce, naime kao da je on Sin Božji. Pod utjecajem teološke predodžbe o tri osobe na nebu rodila se pučka predstava o Bogu Ocu s bradom, Isusu kao Bogu koji je sišao na zemlju i Duhom u tijelu bijele golubice.

U teologiji je bilo neophodno potrebno da Isusa raspnu, da bi se opravdala spekulativna ideja, naime povratak druge božanske osobe na nebo. Isus nije smio umrijeti običnom smrću, jer to ne bi bilo zapaženo. Trebao je proći muku i smrt na križu, da bi se stvorila podloga za mit. Spekulativni skelet Svetoga Trojstva teolozi su punili sadržajem po volji.

Protiv plitkih teologija borio se Hegel svojom filozofijom duha. Hegelu je neprobavljiv teološki pristup koji se svodi na čistu apologiju biblijske objave. Svaki pojedinac, poput Pavla, može objaviti da mu se Bog ukazao i da stoluje u njegovom srcu. U svojoj pobožnoj pretenziji ti su suci spremni optužiti svakoga za pomanjkanje vjere. Iako ostaju samo pri izgovaranju imena Kristova i time kod izvanjske vjere, vjere u vremensku, osjetilno nazočnu ličnost Kristovu.

drazen-pavlic @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 21, 2009
Krajem 1847. Sören Kierkegaard je za svega osam sati napisao raspravu pod naslovom Smije li čovjek dati svoju glavu za istinu? Zajedno s raspravom O razlici između genija i apostola objavio ju je pod pseudonimom „književni pokušaj H.H.“ dvije godine kasnije. Tema rasprave je sumnja za koju autor ne zna da li je ikada nekog sumnjalicu uznemiravala, a može se sažeti ovako: shvatljivo je da je Isus iz ljubavi htio žrtvovati svoj život. Ali zašto je on koji voli dopustio da drugi ljudi ponesu krivicu zbog njegove smrti? Problem Isusove smrti i žrtve filozofi ne mogu riješiti, jer njihova rješenja vise u zraku. A problem nije u tome da se nešto treba shvatiti. Naprotiv, tu se radi o vjeri, koja je jedna paradoksalna činjenica. Dogmatičari, istina, polaze od vjere, ali oni mudruju o vječnom značenju ove činjenice. Dok govore o Božjoj pravednosti, o grešnosti ljudske prirode i tajni pomirenja, teolozi su potpuno slijepi za povijesni trenutak kao i za svaki trenutak.

Glavna Kierkegaardova preokupacija je razgraničenje vremenitog i vječnog, zapravo imanentnog i transcendentnog. Dok su ljudi samo ljudi, žive u relativnosti koja je obilježena grijehom. Svijet je zao. Zato je i bilo moguće da se pogubi čovjek koji sasvim sigurno nije bio ničiji neprijatelj i ništa nije tražio za sebe. Možda je baš zbog toga navukao srdžbu ljudi, jer je vodio život kakav svi priželjkuju a nitko nema snage živjeti ga.

Židovi su htjeli da on bude Onaj koji će doći i osloboditi narod od rimskog ropstva i poniženja. Time bi Židovima vratio ponos i čast izabranog naroda. Ali on je na zaprepaštenje svih objavio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. On se predstavljao kao jedna apsolutna istina, koja razara svaku relativnost života. On je htio učiti njih što je vječna istina, dok su oni htjeli iskoristiti ga za svoje ciljeve, da postane njihov kralj i da ga zatim obožavaju. To bi na kraju bilo samoobožavanje ikone koju su sami stvorili. Tu dolazi do sukoba vječne činjenice, naime da je Krist Onaj koji će doći, i povijesnog trenutka koji obilježava samoživost židovskog naroda u očekivanju zemaljskog spasitelja.

Suprotnost transcendentnog i imanentnog ogleda se u naglašavanju Kraljevstva Božjeg kojeg je propovijedao Isus u odnosu na zemaljsko carstvo koje su očekivali Židovi. Između ta dva carstva vlada potpuni rascjep. Njihova suprotnost zjapi. Očajni narod želio je da ih neki junak povede u ustanak protiv Rimljana. A na kraju je Pilat, da se naruga Židovima, na križ dao urezati zajedljiv natpis: „Isus Nazarećanin Kralj Židovski.“

Čovjekov život ima vrijednost tek ako uspostavi neki most prema transcendentnom (vječnom). U drugoj raspravi Kierkegaard objašnjava u čemu je prednost apostola pred genijem. Apostol ima autoritet odozgo i time bezvremensku dimenziju. U imanenciji se krećemo pravolinijski, dok je za pristup transcendenciji potreban jedan skok. Dnevne brige za opstanak čovjeka mogu potpuno zaokupiti, tako da pitanje vječne istine zanemari sve do trenutka smrti. To je naročito lako u današnjem vremenu kad standard modernog potrošačkog društva i tehnološka čuda s lakoćom šire obmanu da je život lak i da ga je moguće podići na viši nivo, te uz pomoć medicine produljiti. Ljudi su spremni zaboraviti činjenicu da su „bolesni na smrt“, da su umirati počeli čim su se rodili. Tu okolnost radije guraju pod tepih.

I Isus je mogao olabaviti svoj nauk, izbjeći sukob i produljiti život barem za dvadeset godina. Da je učinio neke kompromise, možda se svećenički glavari ne bi odlučili da ga žrtvuju za dobrobit naroda? On se odlučio da svoj život zgusne u tri godine javnog djelovanja. Te su godine njegovom životu dale smisao. Nije li život svakog čovjeka takav da jednom mora dozrjeti? Kad čovjek dohvati, postigne ono zbog čega je vrijedilo živjeti? Svi se slažemo da bit čovjekovog života nije u pukom trajanju i duljini, nego u onome biti.

Kako kaže na drugom mjestu, tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo život, nikada neće živjeti (Ponavljanje) Kad sebi osvijestimo činjenicu da smo smrtni, te se iz sasvim izvjesne budućnosti, kojoj ne možemo odrediti njezino „kada“, vratimo u sadašnji trenutak, sve vidimo u drugačijem svjetlu. U tom pogledu je vjernik sličan zaljubljenom čovjeku.

Isus nije mogao popustiti, jer je ovaj svijet zao i grešan i utoliko bezbožan. Zato nema popuštanja kad je u pitanju vječna istina. Zapravo i nema druge istine, do one vječne. Da je Isus popustio, njegovo učenje bi se premetnulo u svjetsko učenje i utoliko u neistinu ili relativnu istinu, istinu samo za neke ljude i u točno određenom trenutku.

U tom užasnom času njegove smrti na križu bilo je ono vječno i božansko prisutno u svijetu. U odnosu na vječnu istinu grešnost ljudskog roda postala je očiglednija i vidljivija. Nedostatnost života samo u vremenitosti pokazala se jasnije. Isus je dakako svakog trenutak mogao spriječiti svoju smrt, ne samo božanskim sredstvima. Da je zazvao nebeskog Oca, ovaj bi mu u pomoć poslao dvanaest legija anđela. Mogao se izvući i sasvim ljudskim sredstvima. Da je u posljednji trenutak, na vrhuncu popularnosti, pristao da se stavi na čelo ugnjetenog naroda, oni bi ga oslobodili. Njegova slobodna odluka da se prepusti sudbini bila je potpuno u suglasnosti s voljom Apsoluta.

Vjera se odnosi istovremeno na božansko i ljudsko, kao što je takav jedan „spoj“ Pomazanik koji se utjelovio: Isus Krist.

U predgovoru ovoj raspravi Kierkegaard od čitatelja traži, preklinje ga, da se prethodno uvježba u odbacivanju jednog uobičajenog načina mišljenja. U protivnom neće razumjeti problem koji se iznosi, jer on za njega neće postojati. On zna da većina ne razumije o čemu je riječ. Ljudi kažu da je nerazumno da se čovjek upusti u borbu sa silama koje ga mogu ubiti. Odmah nakon toga oni se dive davno umrlom vitezu koji je imao tu hrabrost. Primjer tog junaka je poput neke duhovne ikone, ideal visoko u nebu. Tu nedostaje most prema vremenitosti. Ispušta se iz vida jedna sila koja, kako kaže, vječno ubija, a to je odgovornost. Ako smo na području savjesti, što definitivno određuje čovjeka, moramo se znati nositi s krivnjom. Kao što je Isus druge učinio krivima za svoju smrt, da bi potpomogao ostvarenje Božjeg plana pomirenja čovjekove grešne prirode s Bogom.

Ljudi obično misle da treba imati hrabrosti i snage da dopustiš da te ubiju. Ali to je samo prvi dio dijalektike. To je neposredna dijalektika. Ironičar koji vidi ono bitno, vidi dalje i kaže: „…baš me briga što me ubijaju – to se zapravo tiče samo onih koji to čine.“ (isto djelo) To je obrnuta dijalektika. Značajka jakog čovjeka nije samo hrabrost (ili kukavičluk?) u dopuštanju da te ubiju. Ona je prije svega u tome da se u strahu i drhtanju podnese odgovornost za druge.

Rascjep imanentnog i transcendentnog znači da je transcendentno ono koje nosi imanentno. Unutarsvjetovnim stvarima naprosto ne treba pridavati veliku važnost, kakvu im kao ljudi obično pridajemo. Kako to objasniti ljudima koji u vremenima recesije ubijaju sebe i svoje bližnje, jer su izgubili posao ili su im propale dionice i ušteđevina? Teško, jednako kao što Isus bogatom mladiću nije uspio objasniti koji mu uvjet nedostaje za ulazak u Kraljevstvo Božje, naime da mora razdati sav svoj imetak. Isus je to rekao i otišao svojim putem, a mladić je ostao u čudu. Nije mogao podijeliti imovinu, jer je bio vrlo bogat. Toliko je bio navezan na bogatstvo. Oslobodimo se zamki imanentnog svijeta. Naučimo se u svojoj svijesti kretati u transcendentno i naučit ćemo kako zaliječiti sve rane. Postići ćemo stanje duševnog mira (ataraksije). Svijet ćemo shvatiti ironično, na rastojanju.

Isusov nauk je s jedne strane nastavak, bolje rečeno ozbiljenje židovske misli, ali je isto tako pod velikim utjecajem vladajuće stoičke filozofije. Ona je zbir mudrosti staroga svijeta. Jedna izjava glasovitog stoika Epikteta sabire stoičku mudrost i olakšava nam tumačenje Isusovog poziva da na ovom svijetu budemo putnici. Ona glasi: „Nikad ne recite: 'Izgubio sam', već radije, 'Vratio sam.' Je li vaše dijete umrlo? Vratilo se. Je li vam žena umrla? Vratila se. 'Uzeli su mi zemlju', kažete. Dakle, i ona je vraćena. 'Ali, zao je onaj koji ju je uzeo!' reći ćete. Kako to da vas toliko brine način na koji ju je davatelj zatražio natrag? Sve dok daje, brinite se o tome kao o nečemu što nije vaše, kao putnici kojima je stalo do konačišta.“ (11. izreka, u: Seneka i Epiktet, Nova Akropola, 2005., str. 78)



drazen-pavlic @ 21:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Obično se kaže da je Isus u Getsemanskom vrtu pokazao svoju ljudsku narav.Večer prije muke, raspinjanja i smrti na križu osjetio je veliku žalost i tjeskobu. Molio se Bogu da ga mimoiđe čaša gorčine, ako je moguće. Sveto pismo ne navodi kakav je bio odgovor s neba, ali znamo da je uskoro po njega došla svjetina s mačevima i toljagama, odlučna da ga predvede pred svećeničke glavare i žrtvuje za neke nejasne političke ciljeve.

Morao se provesti viši interes, a to je Božji naum spasenja čovječanstva. Prema katekizmu katoličke crkve spasenje je omogućeno baš Isusovom žrtvom, čime je oprao grijehe čovječanstva. U Starom zavjetu je zapisano da će Djevica začeti po Duhu Svetom i roditi Spasitelja, „da spasi narod svoj od grijeha njegovih“. Božji Sin morao je trpjeti na križu za otkupljenje naroda. Njegova molitva u Getsemanskom vrtu u tom smislu je shvaćena kao trenutak slabosti. Isus je u molitvi i obraćanju Bogu dozvao u svijest činjenicu da se privremeno našao u ljudskom tijelu. On je ipak Bog te se ima vratiti k svome Ocu i ponovno se saobraziti sa svojom božanskom naravi.

U vrtu što leži u Cedronskoj dolini, na podnožju Maslinskog brda, te je večeri u svega nekoliko minuta Isus nastupao dvojako: kao čovjek i kao Bog. Teolozi s ovom teškoćom lako izlaze na kraj. Svi vjeroučenici znaju što je otajstvo Svetog Trojstva. Taj se misterij ne da razumjeti. U Trojstvo naprosto treba vjerovati. Narod o tome pjeva:
„Oče naš dobri, u Te vjerujemo, koj' si na nebu kao i na zemlji: jedan u Boštvu, a troj si u Trojstvu, sav na svem svijetu.“

Unatoč ovom sjajnom spekulativnom rješenju ostajemo začuđeni kako je u Isusovoj osobi u tom trenutku u Getsemanskom vrtu bila istovremeno prisutna ljudska i Božja narav. On se boji i drhti jer zna da će rulja svakog časa doći po njega. Koleba se da li da bez pogovora izvrši svoju Božansku ulogu i žrtvuje se, ili da ostane čovjek i izbjegne uhićenje. Tad bi ostao prorok, apostol i vođa svojim učenicima, koji će bez njega bez sumnje ostati obezglavljeni.

Pred njega su mogle doći i druge, sasvim ljudske zadaće: da se u vremenu kad je ponosni židovski narod bio ponižen i potlačen prihvati uloge zemaljskog mesije koju mu je puk namijenio. Zbog silnog utjecaja kojeg je svega u tri godine svog javnog djelovanja stekao, mogao se staviti na čelo naroda, proglasiti se kraljem i Židove povesti na ustanak protiv Rimljana. Da je na to pristao, tada svjetina pred Pilatom ne bi oslobodila Barabu, a njega osudila. Ali on je morao do kraja izdržati bitku za vječnu istinu. Kako reče, njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta.

Da se prihvatio uloge zemaljskoga kralja, pa s vremenom pokušao narod produhoviti i oduševiti za svoje nebesko kraljevstvo, možda ga ne bi ubili. Isus nije ispunio politička očekivanja Židova da bude zemaljski mesija. U kratkom vremenu nabijenom strastima, od razočaranog puka se nije moglo očekivati ništa drugo do osude. Ali ni od Isusa se nije moglo očekivati da se prihvati zemaljske zadaće, jer bi se tada Istina zbog koje je došao na svijet srozala i banalizirala. Nastalo bi veliko klanje i ubijanje, sve u ime vjere, kao mnogo puta u povijesti. U tom bi slučaju, kaže Sören Kierkegaard, došlo do iskrivljenja njegove misije. Isus bi postao idol, takoreći proizvod svoga vremena, kojega je prethodno toliko oduševio za sebe: „Jer vrijeme želi da, obožavajući njega, samo sebe obožava.“ - kaže Kierkegaard u raspravi Smije li čovjek dati svoju glavu za istinu? (u: Dve rasprave, Grafos, Beograd, 1982., str. 38)

Bog naprotiv mora ostati Bog, a čovjek ostaje čovjek. Krist se utjelovio u Isusu baš zato da se ostvari veza vječnosti s vremenitošću. On je posredni član koji je čovjeku nedostajao da prepozna svoju Božju narav.Vječna istina, koju je došao posvjedočiti, nije pronalazak vremena.

Onaj koji zna apsolutnu istinu ne smije popuštati. Zato nije moguće, primjerice, da Isus mrvicu popusti i odobrovolji puk, da ga ne ubiju. On je unaprijed znao da će ga ubiti i da će na narod pasti krivica zbog tog čina. Postavlja se pitanje: nije li onaj koji je Ljubav trebao spriječiti da se to dogodi? Ali narod je toliko zagrezao u grijehu, toliko se odvojio od vjere. Kierkegaard kaže: „Čovječanstvo postaje sve tuplje i tuplje, jer postaje sve trezvenije; ono postaje sve poslovnije, jer postaje sve svjetovnije; Apsolut sve više izlazi iz upotrebe; buđenje će sve više biti potrebno.“ (isto djelo, str. 41) Za buđenje čovječanstva Bog je morao upotrijebiti drastične mjere. Jer, u tom scenariju Bog nije kušao samo svog jedinorođenog Sina, nego i učenike.

Koliko sam puta bezbrižno spavao, dok je moja supruga nunala svoje dojenče. Dijete plače i svaka dva-tri sata želi sisati. Možda ima grčeve u trbuščiću? Možda ga treba premotati? Sutradan je radni dan i moram se naspavati: „Supruga ipak ostaje u krevetu“ - mislim. Križa će joj prepući od napora, dok podiže uplakano dijete. Otišla je u kuhinju po čaj. Ali me opet nađe usnulog. Oči mi se sklapahu, kao Isusovim učenicima u Getsemaniju. A ona reče slikovite riječi: „Zar ne možeš barem jedan sat bdjeti sa mnom?“

Isus je bio Bog i čovjek! U jednom trenutku je podlegao osjećajima, a u drugom se znao uzdići iznad svoje ljudskosti. Možemo li štogod naučiti na njegovom primjeru? Kierkegaard u spomenutoj raspravi ima pred očima sliku Raspetoga, koja ga prati od djetinjstva. Smatrao je da nije dovoljno što je taj prizor motiv za slikarstvo. Tako je malo njih što bi kadri potruditi se da liče na njega. Isus kao čovjek uči nas da je na nama slobodna odluka da prihvatimo izazove vremenitosti i vječnosti. On se dao raspeti i time se predao vječnosti po svojoj slobodnoj odluci. U idealnom Kristu ono vječno i božansko uvijek je prisutno. No, samo ako povijesnu stranu Isusa osvijetlimo sa svim strana dobit ćemo njegovu ljudsku stranu. Možemo reći da su i osjećaju dostojni jednoga Boga! Zato je u posveti svome djelu Ili-ili Kierkegaard stavio Youngov stih iz poeme Noćne misli: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“

Da bismo što jasnije predočili ono što se zbilo, poslušajmo izvještaje pisaca evanđelja o Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu. Predaja kaže da je Matej najprije bio carinik, a onda se pridružio zboru dvanaestorice apostola. Njemu se pripisuje najstarije evanđelje, napisano za obraćene Židove u Palestini. On kaže:
„Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: 'Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.' I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!' I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica!“

U trenucima tjeskobe Isus je želio da njegovi učenici bdiju sa njim. Tuga se u društvu lakše podnosi. Sasvim ljudski rečeno: ako je moj prijatelj tužan, ne mogu se veseliti. Moram bdjeti s njime, tješiti ga i hrabriti. Isus tri puta odlazi na osamu i razgovara sa Svemogućim. Moli da ga mimoiđe muka. Ljudski je nadati se da postoji izlaz. Ali se imala ispuniti volja Očeva! Odluka je donesena još prije početka svijeta. Zapisana je u najstarijim knjigama. Božji Sin morao je umrijeti na križu da bi iskupio grešno čovječanstvo. Drevni himan o tome pjeva: „O Isuse, o Spase naš, kog prije svake svjetlosti božanstvom sebi jednaka, nebeski Otac porodi.“

Teološki koncept žrtve Božjeg Sina za spasenje naroda na temelju ideje apostola Pavla dovršili su crkveni oci u prvim stoljećima rađanja kršćanstva. Moguće je da su tom prilikom redigirali različite izvještaje koje danas čitamo u tzv. sinoptičkim evanđeljima. Neke su zapise o tome, kao Barnabino, proglasili apokrifnima i zabranili.

Apostol Barnaba u svom je evanđelju o uhićenju izvijestio malo drugačije. Navodno je Bog u zadnji čas prije nailaska svjetine i naoružanih stražara uzeo Isusa k sebi na nebo, a Judu predao da se raspne:
„Kad se vojnici sa Judom privukoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuče u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tad Bog vidjevši u opasnosti svoga slugu naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, svojim izaslanicima da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo u društvo anđela koji vječno slave Boga.
Juda hitro uđe u sobu prije svih, odakle je Isus bio uzdignut. A učenici su spavali. Nato je čudesni Bog djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: „Ti gospodaru, si naš gospodar, zar si zaboravio?“ A on, smiješeći se reče: „Pa jeste li ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot!“ I dok je on ovo govorio vojnici uđoše i spustiše svoje ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu.“

Tako je, prema Barnabi, Bog ipak uslišao molitve svojem Sinu, koji se u smrtnom strahu sklonio u kuću. A da se ispuni pismo, Juda je predan vojnicima da se raspne.

Luka je bio liječnik rodom iz Antiohije i pratilac Pavlov na njegovim putovanjima. Ovaj je nežidov treći po redu napisao izvještaj, u kojem kaže da se događaj o kojem razmišljamo zbio na Maslinskoj gori. Kada dođoše onamo, reče Isus učenicima:
“'Molite se da ne padnete u napast!' I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!' A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: 'Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!' Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda.“

U ovom prikazu Isus nevjerojatno pati. Moli se u osami i krvavim se znojim znoji. No, vratio se jak, sokoleći učenike da ne padnu u napast. Trebalo je izdržati javnu porugu, otrpjeti bolove, ispustiti dušu, otići s učiteljem na križ ako zatreba, ostati vjeran unatoč opasnostima. Ili pasti u napast, pokoriti se ljudskim slabostima, posumnjati u rabija! Doista, ako mu je Bog Otac, što ga ne izbavi? Na križu je zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Marko-Ivan, učenik iz Jeruzalema i pomoćnik Pavlov, Barnabin i Petrov zapisao je u Rimu ono što je Petar usmeno naučavao. O događaju te kobne večeri on kaže:
„I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: 'Sjednite ovdje dok se ne pomolim.' I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!' Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga , ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: 'Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!' I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: 'Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!“ Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, a s njime i svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina.“ (Evanđelje po Marku)

I ovdje su Isusa sasvim ljudski spopali užas i tjeskoba. Triput je išao pred Boga, krvavim se znojem znojio, a nakon treće meditacije vratio se odlučan da potpomogne ostvarenje Božjeg nauma. Iza svih njegovih rečenica Marko je stavio uskličnike. Isus od učenika traži da ustanu. Bodri ih da pođu i osvjedoče o tome kako se u ruke Židova predaje Sin Čovječji.

U korizmeno vrijeme u našim se crkvama opijeva žalost Isusove majke: „Stala plačuć' tužna, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut.“ „Puna tuge Majka staše“ – pjeva narod u Dalmaciji: „Koje dušu čemernosti, punu jada i žalosti mač preoštri prostrijeli. Koja sva se rastapaše od žalosti kad gledaše smrtne Sinka bolesti. A tko ne bi proplakao kad bi Majku tu gledao u tolikoj gorkosti.“ Nema veće žalosti za majku od smrti djeteta. „Stala majka pod raspelom, pod raspetim Sinka tijelom zaplakala gorki plač“ – kaže druga pjesma:
„Kanda dušu tugujuću, rascviljenu stradajuću probode joj britki mač. Turobna i ražaljena bješe Majka preblažena, Majka sina jedinog. Kada plačuć' i cvileći vidje dragu krvcu teći pogubu Čeda svog. Tko tu neće proplakati, videć' kako Božja Mati gine s bijede tolike? Tko da s njom se ne ražali gledajuć' je u pečali s muke Sina velike?“

Molitvom u Getsemanskom vrtu Isus je počeo napuštati svoju ljudsku naravi i saobražavati se k božanskom.


drazen-pavlic @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.