Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Evanđelista Luka ovako izvještava o prvobitnoj kršćanskoj zajednici:
„U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.“ (Dj 4, 32-35)
Mnoštvo se preobrazilo u čvrstu zajednicu, koja imaše jedno srce i jednu dušu. Duh sveti spustio se na narod i ljudi odbaciše privatno vlasništvo. Ništa ne zvaše svojim. Sa svojinom je nestala zavist, pohlepa, škrtost, lakomost i egoizam. Točno tako im govoraše Isus. Shvatiše da nitko ne oskudijeva, jer svi koji su pristupali u zajednicu, donosili su utržak od kuća i zemljišta.

Ništa se ne kaže o tome što su proizvodili. Sasvim je sigurno da je novac koji su dobili od prodaje nekretnina jednom presahnuo. Zemlju su mogli zajednički obrađivati, umjesto da je prodaju. Zar im kuće nisu trebale da u njima žive? Osim ako su živjeli u raju, gdje je uvijek toplo i sve što čovjeku treba obilno se nudi. Načelo raspodjele dobara u prvobitnoj zajednici kršćana prihvatio je Karl Marx u svom opisujući budućeg besklasnog društva. Svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama. Luka dalje kaže:
„A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.“
(Dj 4, 36-37)
Apostoli očigledno bijahu vjerski i svjetovni poglavari. Kao svetinju su čuvali načela zajedništva koja su svim članovima omogućila da prestanu brinuti o egzistenciji i posvete se Bogu i molitvi. Prekršitelji su surovo kažnjavani, jer su unosili sjeme razdora. Ne znamo ni to je li bilo prisile u pristupanju zajednci.
„Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: 'Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i dvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!' Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju.“ (Dj 5, 1-5).
Ananija je zadržao dio utrška. Njegov grijeh je u tome što je pospremio novac o čijoj sigurnosti je brinuo, umjesto da preporodi svoje srce. A ne može se služiti dva gospodara, Boga i bogatstvo. Djela dalje kažu da je nakon tri sata ušla Ananijina žena Safira i doživjela istu sudbinu kao njezin muž. Zbog vezanosti za novac, iskušavanja Duha Svetoga i laži koju je izrekla ona se sruši do Petrovih nogu i izdahnu. Oni isti mladići iznesoše je i pokopaju uz muža.
„I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.“ (Dj 5 11)
Strah zavlada kao opomena svima kojima bi palo na pamet da razaraju duh zajednice. Ovdje je na djelu moralni zakon. Pojedinac nešto čini ili ne čini zbog straha od kazne, dakle ne zbog stvari same. S druge strane, on se utapa u općenitost. Ne egzistira bitno kao pojedinac. On može kao Ananija pokušati nešto zatajiti, ostati (djelomično) skriven, kako bi rekao Kierkegaard. Ali zakon novoosnovane komune glasi: nema ničeg privatnog i skrivenog. Sve je javno, opće i očigledno, stvari i misli. Pokušaj prikrivanja kažnjava se smrću. Nije li Sveti Petar na ovom mjestu prizvao duh okrutnoga Boga Staroga zavjeta, koji je usmrtio Ananiju i Safiru? Gdje je nestao milosrdni Bog o kakvom je netom propovijedao Isus?

Ovdje su sklad u duši i harmonija zajednice jednako važni. Davno prije Petra Platon je svoju idealnu državu gradio po uzoru na ustroj ljudske duše. Ili obratno? Sklad srca nazivao je on pravednost. Ljudska duša sastoji se od razuma, srčanosti i požude, a trojaka podjela odgovara ustroju države u tri staleža: filozofa, čuvara i privrednika. Platon kaže:
„Da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, pokušali smo ogledati to prije u nečem većem što ima pravednost. Učinilo nam se da je to veće država. Tako smo je osnovali što smo mogli bolje. Što nam se ondje pokazalo, prenesimo na jednog čovjeka.“ (Država, 434d)

Izvještaji evanđelista Luke suviše su oskudni, da bismo mogli ocijeniti pravi karakter prvobitne zajednice kršćana. No, postoji u bližoj povijesti nekoliko sličnih pokušaja. Pogledajmo kako su Thomas More, Tomaso Campanella i Frances Bacon zamislili idealne države.

(Nastavlja se)



drazen-pavlic @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 30, 2008
Rekli smo da je vjera recept za sretan život. Ali što je sreća? To je stanje u kojem vrline dolaze do izražaja. Kad je s Bogom, vjernik zanemaruje sve ostale odnose: samog sebe, obitelj i narod. U vjeri on je kao pojedinac iznad općeg, jer stupa u apsolutni odnos s Apsolutom. To je najviši i ujedno najteži zahtjev koji se postavlja pred čovjeka.

Ne treba ići daleko da bismo te zahtjeve objasnili. Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe…“ (Lk 9, 23)
Obilazio je gradove i sela propovijedajući i navješćujući dolazak kraljevstva Božjeg. Oko njega se skupljao silan svijet. Učenici mu rekoše da majka njegova i braća htjedoše k njemu, ali ne mogaše mu prići od velikog mnoštva naroda. On im odgovori: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.“ (Lk 8, 19).
Na putu u Jeruzalem Isus je mnoštvu koje ga je slijedilo rekao nešto zbunjujuće i šokantno:
„Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 25).
Dakle, uistinu vjerovati znači biti spreman ostaviti sve i slijediti Boga. Ne samo ostaviti, nego i žrtvovati sina, ako Bog to zatraži. Kao što je po predaji zatražio od Abrahama.

Odgovora na pitanja kakva smo na početku postavili ima vjerojatno toliko koliko i ljudi na planeti. Fra Girolamo Savonarola (1452-1498) je svoj odgovor na pitanje vjere dao u djelu O jednostavnosti kršćanskog života. Napisao ga je u miru kućnog pritvora, u vrijeme dok mu je papa Borgia zabranio propovijedanje i vršenje svećeničke službe. Na početku je naveo izreku svetoga Augustina iz njegovih Ispovijesti. Izreka glasi:
„Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“
Zatim je zaključio da gledanje Boga prati najveća radost. U promatranju Boga čovjek postiže blaženstvo i pri tom se trudi zanemariti sve ostale brige. Ali, čovjek kao nesavršeno biće ne može u potpunosti spoznati i vidjeti savršenog Boga. Bar ne tijekom smrtnog života. Savonarola otvara mogućnost komunikacije s apsolutnim bićem pozivajući u pomoć Svetoga Pavla:
„Konačno, nada se da će zauvijek živjeti s Kristom i uživati onu slavu, 'ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube.'(1 Kor 2, 9)“
Teško je dokučiti što Bog od nas traži, jer ne govorimo njegovim jezikom. Bogu se možemo približiti osjećajem, slutnjom. Firentinac navodi ključni stih iz Tužaljki:
„Neka sjedi u samoći i šuti, uzdižući se iznad sebe.“ (Tuž, 3, 28)
Koliki su ljudi osjetili poziv i otišli u pustinju, jer u samoći Bog može progovoriti ljudskom srcu. Zato Boga pravi kršćani mogu shvatiti jasnije nego filozofi, kaže Girolamo, jer Ga ovi pokušavaju objasniti umnim kategorijama koje nisu dostatne.

Ako gleda Boga, duša kršćanina je na pravom putu, jer gledajući Ga, on zaboravlja brige. Zato Savonarola navodi riječi psalmiste:
„Duša se moja nije mogla utješiti: spomenuh se Boga i radost me preplavila.“ (Ps 76, 3-4)
On misli da uz Božju pomoć nije teško postići takav život i ustrajati u njemu. Teškoća počinje na onoj točki od koje se ljudi počinju razlikovati od životinja. Jer, mi se ne zadovoljavamo onime što sada posjedujemo. Naše želje protežu se u beskonačnost i uvijek smo zabrinuti za budućnost, kaže Savonarola.

U svakom vremenu smatralo se da je vjera pala na niske grane. Uvijek se od vjernika očekivalo više, a o zlatnom dobu naših očeva, koji su, eto, imali jaku vjeru, govorilo se s nostalgijom. Začudo, ako zavirimo u ta zlatna vremena, vidimo da proroci uvijek vrište o nevjeri svojih suvremenika. Isus je u predvorju Jeruzalemskog hrama isprevrtao bankarske stolove i trgovačke pultove, jer su od doma molitve načinili pećinu razbojničku. Znatno ranije Jahve je uništio grad Sodomu zbog grijeha tamošnjih stanovnika. Savonarola je prozvao svećenstvo, na čelu s rimskim papom, zbog raskoši i odstupanja od načina života koji je zagovarao Isus. On kaže:
„Kako možete podnositi da siromasi, kojih je danas tako mnogo, propadaju u bijedi, u gladi i studeni, kad biste im vi mogli lako priteći u pomoć? Vi imate suvišne kaleže, zlatno liturgijsko ruho i križeve, srebreno posuđe: zašto ih se ne bi rastalilo i dobiveni novac razdijelilo siromasima? Sigurno je da sakramenti ne vole zlato niti ga trebaju. Doista, naši su oci imali drvene kaleže. Ali onda su kaleži bili drveni, a svećenici zlatni; sada, naprotiv, zlatni kaleži imaju drvene svećenike.“
Tako je i danas. Govori se da živimo u poganskim vremenima, kad zlo caruje, a to smo zlo mi ljudi svojom nevjerom zaslužili.

Čovjek, dakle, ima neku unutarnju potrebu da komunicira s Bogom. Bog daje smisao onda kad je sve propalo, ulijeva nadu u ljudsko srce, daje mu lijek od kojega se zaboravljaju brige. U sjedinjavanju s Bogom čovjek se oslobađa straha, drhtanja i tjeskobe koje stvara opstanak. No, tek odabrani i naj izvrsniji među nama mogu slijediti visoke norme koje Bog postavlja pred čovjeka. Snažni ljudi vjere te norme ne poštuju zbog nagrade koju očekuju na drugom svijetu, već zbog njih samih. Znaju da će svoj život preobraziti već u zemnom životu. Ostatak puka, koji se ne može uzdignuti tako visoko, prihvaća pravila zbog straha od Božje kazne ili lijepih obećanja o zagrobnom životu.

U propovjedi na gori Isus objašnjava osnove svog nauka. Svako od slušača od toga si uzima ono što može probaviti. Na početku smo vidjeli kako težak zahtjev predstavlja vjera. Ali, čovjek se može zadovoljiti i s manje izazova. Ako netko nije sposoban da se vine do viteštva vjere, to ne znači da je njegov život promašen. Ima toliko drugih poslanstava na ovome svijetu, zbog kojih vrijedi živjeti. Isusova nauka je poput ljute trave, koju si bolesnici razblažuju da ih ne ubije. Isus poziva svoje poklonike na put i pri tom im savjetuje:
„Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!“ (Lk 9, 3)
Koliko čovjeku malo treba, samo ako je u svojim željama umjeren pokazuje slučaj kad su apostoli razlomili pet kruhova i nasjekli dvije ribe, nahranivši pet tisuća ljudi. Isus poručuje da ne koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a samoga sebe izgubi. (Lk 9, 23-25) Zato ponavlja:
„Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (Lk 10, 4).
Točno onako kao što su Šimun i Andrija ostavili oca i svoje lađe na obalama Genezaretskog jezera i pošli za Isusom. Jer, život čovjekov nije u onom što posjeduje. Tko sebi zgrće blago ne bogati se u Bogu. Tu dolazimo do čuvene uzrečice da nitko ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Dakako da ne možemo sasvim zapustiti praktičan život i prepustiti se meditaciji i molitvi, jer moramo privređivati da bi naša obitelj imala stan i hranu. Zbog neimaštine ljude preplavljuju brige i tjeskoba. Zato Isus podučava svoje učenike:
„Ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat?..Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni! Zato i vi: ne traćite što ćete jesti k, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!“ (Lk 12, 22-31)
Ne jadikuju naši ljudi samo zbog vlastitog opstanka. Oni tjeskobno brinu o budućnosti svoje djece, pa im grade kuće, ostavljaju ušteđevinu, da bi njihovi sinovi i kćerke mogli bezbrižno živjeti. Podižu raskošne grobnice od najskupljeg kamena za počinak svojeg tijela nakon smrti. Brige i tjeskobe truju dušu. Oni koji imaju veliko bogatstvo brinu o tome kako da ga sačuvaju i uvećaju. Pošto ne mogu služiti dva gospodara, taj ih posao trajno udaljava od Boga. Njihovo blago je tamo gdje im je srce. Zato Isus predlaže:
„Prodajte što god imate i dajte za milostinju.“ (Lk 12, 33)
Sjetimo se s kakvom je tugom Isusa napustio mladić, koji nije mogao sve ostaviti, jer bijaše veoma bogat. A trka za stjecanjem i materijalnim blagom raspaljuje naše želje i strasti. Zbog proždrljivosti, pijanstva i životnih briga ljudska srca otežaju i ne mogu se uzvisiti prema Božjem tronu. (Lk 21, 34)

Divan je Isusov nauk.Vjerujemo da ga je prekrasno bilo slušati. No, tko je bio spreman slijediti ga? Koliko smo puta žalili onog jadnog bogatog mladića što nije kupio ulaznicu za ložu iz koje besmrtnici gledaju životno kazalište? Evo, već smo se uživjeli u Isusove riječi i sebe zamišljamo kako neustrašivo slijedimo Učitelja. Da li smo Ga pogrešno razumjeli? Ta rekli smo da Bogu možemo prići osjećajima, predosjećajima, slutnjama, nadanjima, nikako razumom. Ipak, ako ne smijem misliti o sutrašnjem danu i tjeskobno se brinuti, ne moram razmišljati ni o onostranom životu. Uostalom živim vječno, ako živim sada. Smrt ionako ne pripada životu. S njom se otvara neka nepoznata zemlja, kao vidik koji nikad nismo gledali. „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava“ – rekao je Wittgenstein.
Tolstojev junak Ivan Iljič na samrtnoj postelji je doživio trenutak obasjanja. Smrti se boji samo čovjek koji ne živi u sadašnjosti. U svojim posljednjim zemnim trenucima Ivan Iljič je napokon prestao preispitivati svoj raniji život, da li ga je dobro proživio. Prestao je strepiti od toga što ga čeka sutra. Došao je do točke u kojoj je vidio samo svjetlost. I zatim je potražio je svoj raniji strah od smrti, na koji je navikao, ali ga nije nalazio.
„Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo“ – kaže Tolstoj.

Za sretan život u sadašnjosti sasvim mi je dovoljna Kristova besjeda na gori. Zašto se pored svega on morao mučiti na križu, da bi otkupio čovječanstvo? Čemu su nam potrebna poglavlja o muci Isusovoj? Savonarola u gore spomenutom djelu kaže da prizor Kristovog žrtvovanja za čovjeka na Golgoti zrači dobrotom. Zaključuje da se u kontemplaciji raspeća nalazi najveća radost. Za mene su u tom prizoru prisutni strah, gnušanje i grozota. Taj prizor u meni rađa mučninu, a Isusova žrtva potiče osjećaj krivice, bez kojega bi život bilo lakše podnijeti. Možda su slike o muci i uskrsnuću potrebne širokim masama, da bi povjerovale. Uostalom, vjeru ionako mogu slijediti i baštiniti odabrani. Jer, puno je zvanih, a malo odabranih.



U danima nakon što je Isus napustio ovaj svijet apostoli su naviještali Isusov nauk i zdušno radili na preobraćenju Židova kršćanstvu. Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Juda često puta nisu razumjeli svog Učitelja. Čudili su se i uvijek iznova zapitkivali, predlagali mu drugačija, manje opasna rješenja. Ipak, u onim danima koje u Djelima apostolskim na grčkom jeziku opisuje Luka, liječnik iz Antiohije, Petar je šireći vjeru i učvršćujući crkvu ujedno gradio prvu kršćansku zajednicu. Možda je kao toliko puta do sada pomislio da je došlo vrijeme sudnjeg dana i dolaska Kraljevstva Božjega, pa se požurio s prakticiranjem zemnog kraljevstva. Nije li Isus toliko puta ponovio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Nije li njegov cilj bio oplemeniti dušu vjernika, prije nego izgradnja idealne zajednice? Zar je utemeljenje crkve toliko važno, da zbog njega moraju pasti ljudske žrtve? Nije li vjera stvar pojedinca i njegovog odnosa s Apsolutom? Posao oblikovanja crkve sliči državničkom poslu. Zar je Petar, prije svojih rimskim sljednika ogrezlih u pretjeranom obilju, pokušao služiti dva gospodara: Boga i politiku? Na ova pitanja pokušat ću odgovoriti u nastavku članka. Nikud se ne žurimo. Ta govorimo o vremenu koje prekriva prašina dva milenija.

(Nastavlja se)



drazen-pavlic @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 24, 2008
Vjera je recept za sretan život. Vjerujući otvaramo most po kojem Bog dolazi k nama. Bog je prisutan u našem srcu. Bog je ljubav. Kad postignemo da po mostu koji smo od ljubavi sagradili Bog prijeđe na našu stranu, uskrsli smo. Postali smo novi ljudi. Za takvo postignuće ne treba nam obrazovanje. To je jednostavnost života. Zato je Isus svoj nauk objavio siromašnima duhom. Besjedu na gori započeo je riječima : „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Jer, radi se o jednostavnom življenju u skladu sa pravilima srca.

Bog je poslao Isusa da nam pokaže put, istinu i život. Ali kako? To je pitanje koje svak' od nas mora riješiti sam za sebe. Može li Isusov primjer biti od koristi? Teško. Jer je gotovo nemoguće slijediti viteza vjere. Povrh toga Isus je bio Bog. Pa kako da se ugledam na Boga? Između nas zjapi vječiti rascjep. Možda tek u rijetkim trenucima, kad Bog odluči prijeći preko provalije… To može vitez vjere, koji doista živi svaki trenutak svoga života, a svaki je vječnost za sebe. On kuša milijardu vječnosti od kojih je satkan njegov zemni život. U jednom času se odriče svega, svih razumnih rješenja, užitaka i zadovoljstava, u drugom času Bog mu obilno daje sve što mu treba, hrani ih kao ptice nebeske, oblači kao poljske ljiljane. Vitez ne pozna zabrinutost oko svakodnevnih potreba i tjeskobu oko toga što donosi sutra. Tko to može, taj je vitez vjere.

Ne možete razumjeti što Isus traži od nas? Ništa zato. Ni sam ne razumijem mnogo toga, misterij Svetoga Trojstva, primjerice. To nije važno. Budite Bog svojoj ženi i djeci! Svećenici kažu da je Bog u našim srcima. Da li smo razumjeli što kažu? Prekida me glas moje žene: „Ti samo pišeš svoje članke. Daj živi s nama. Pokaži djecu matematiku, igraj se s njima.“ Doista, Isusove su riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Zatim je ponovio, da ga bolje razumiju: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“

Ništa ne treba činiti zbog nagrade i kazne. Ljudi vjeruju da će baštiniti život vječni ako sudjeluju u obredima, redovito idu u crkvu, budu dobro kršćani. Naprotiv, valja činiti dobro radi dobra, naprosto tako. Jer, „ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje…Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?..Ta iznutra iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ (iz propovjedi na Genezaretskom jezeru) Stvar je u tome da čineći dobro naše srce izgrađujemo u dobroti. Ono dobro u njemu iznosimo na vidjelo.

Činimo dobro sada i Bog će biti s nama. Tako nas uči drevni pjevač psalma: „Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog' mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva..Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.“ (Psalam 16) Ovo je dan što ga učini gospodin, kličimo i radujemo se njemu. Svaki dan je dar Gospodnji. Svakom danu nanovo trebamo klicati. I svaki dan je Uskrs.

U jednom trenutku, kad milost Božja pada na nas, postajemo novi ljudi. Dobivamo uvjet, da svijet vidimo u drugačijem svjetlu. A u novom osvjetljenju sve nam je moguće. O ključnim trenucima u svetim spisima bilo je riječi, recimo u prispodobi o djevicama i svjetiljkama. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima nadahnuto govori:
„A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.“ Točno tako. Ali ne radi se o sudnjem danu i jezivim trubljama posljednjeg sudišta. Sudnji dan je svaki dan, jer ne znamo kad ćemo umrijeti. Sjetimo se, kraljevstvo nebesko je među nama.

Nisu li u krivu oni koji razmišljaju o tome kako ćemo jednog dana uskrsnuti? Sam Isus o onome svijetu gotovo da i ne govori. Sljedbenici meksičkog vrača don Juana vježbaju se u napuštanju tijela, da bi onog dana kad im je proći pored orla, zadržali dušu, koja obitava u astralnome tijelu i uzdigli se na nebo. Castaneda je prisustvovao uzdignuću don Juana i njegovih ratnika. Najprije ga je don Juan primorao da uskoči u svoju drugu svijest, koja mu je omogućila da vidi ono što obični ljudi ne mogu vidjeti. O tome je Castaneda izvijestio: „Doživio sam, poput nekog sna, viziju jednog reda ljudi koji su me promatrali. Tek naknadno sam uspiio tu viziju racionalizirati kao samo jednu u dugom nizu vizija i halucinacija koje sam imao oko tog skakanja. Bila je to oskudna interpretacija moje desne strane svijesti, prevladana strahotnošću cjelokupnog događaja. Međutim, na lijevoj strani sam shvatio da sam ušao u svoje drugo ja. I taj ulaz nije imao nikakve veze s mojom racionalnošću. Ratnici don Juanova društva su me uhvatili u jednom vječnom trenutku, prije no što su iščezli u potpunom svjetlu, prije no što ih je Orao pustio da prođu. Znao sam da su oni bili u dohvatu Orlovih emanacija, koje su bile izvan mog dosega. Čekali su don Juana i don Genara. Vidio sam kako ih je don Juan poveo. Nakon toga su bili tek crta izuzetnih svjetlosti na nebu. Nešto poput vjetra kao da je grozd tih svjetlosti lelujao i njihao. Moglo se vidjeti jarko svjetlo na onom dijelu reda gdje se nalazio don Juan. Pomislio sam na pernatu zmiju iz toltečke legende. A zatim su svjetla iščezla.“ Nakon tog iskustva Castaneda nikad više nije susreo don Juana i njegove ratnike. Oni su se, posve u skladu sa svojim učenjem i ezoterijskim vještinama usavršenim u toltečkoj tradiciji uzdigli na nebo.

Povodom blagdana Velike Gospe kršćani razmatraju temu uznesenja tijela, kakvo je po crkvenom predanju doživjela Djevica Marija nakon Isusovog uskrsnuća. Papa Pio XII 1. studenoga 1950. oglasio se apostolskom konstitucijom u kojoj je proglasio:
„Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.“
Taj misteriju u svom romanu je opisao Marquez:
- „Tek što bijaše počela, Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od jakog bljedila.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je.
- Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmjehnu se sažalno.
- Naprotiv – reče – nikad se nisam osjećala bolje.
Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kada se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.
Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i da je njena obitelj pokušala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte.“

Trebamo li u svemu slijediti Isusa? Sjetimo se muke onog mladića koji se nije mogao rastati sa svojim imetkom i slijediti Ga. To bismo još mogli. Ali, znamo da je Isus zadao i teže zadaće. Možemo li ostaviti oca, majku, svoju djecu za Boga? Treba li ovo doslovce shvatiti? Nije li Isus govorio u prenesenom značenju? Ta često je govorio u teško shvatljivim prispodobama, pa i učeni pismoznanci nisu ga razumjeli. Govorio je malenima, poniznima, a sakrio od umnih i mudrih, koji u svojoj gordosti misle da im je sve jasno.


drazen-pavlic @ 12:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 23, 2008
„I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas!“

Ovo su, prema Evanđelju po Mateju, Isusove riječi u podnožju Maslinske gore, večer prije uhićenja, osude i razapinjanja na križ. Zašto je taj događaj važan, važniji od prikaza kako je teklo ispitivanje prekidano skandiranjem svjetine, od vrlo figurativnog prikaza nošenja teškoga križa do brda Golgota, svlačenja odjeće, pribijanja na križ, umiranja uz uzdah: „Gotovo je!“? U središtu moje pozornosti nije pitanje da li se sve točno tako dogodilo, čak ni to da li je Isus doista izdahnuo na križu. Nije bitno ni to da li je treći dan uskrsnuo iz mrtvih i dušom se preselio k svome Ocu, na svoje mjesto koje je od vječnosti zauzimao i ispraznio samo privremeno, dok mu je trajala misija na zemlji. Meni je scena trostruke molitve u vrtu Getsemani bitna kao ilustracija vjere.

Došao je naj bitniji trenutak njegovog zemaljskog života. On zna što se sprema dolje u gradu. Može se skloniti nekamo dok se strasti ne smire. To bi bilo sasvim ljudski, ukloniti se od opasnosti. Ta učenici ga nagovaraju da tako postupi. Ali Isus ne bježi. Odvaja se od ostalih i odlazi na osamu, izvještaj kaže toliko koliko se kamenom može dobaciti. Učenici vide njegovu siluetu. Uskoro su pozaspali. Zavladala je potpuna tišina. Isus ostaje sam i razgovara s Bogom. Nije se pomolio u društvu, nije ih zadivio još kojom sjajnom prispodobom. Nije se brinuo što će sutra biti s apostolima i crkvom koju je utemeljio. Ne spominje obitelj, ništa im ne poručuje. U tom času on je pojedinac koji razgovara s Apsolutom. Moli se. Teško mu je. Koleba se. Dvaput se vraća k učenicima. S njega na zemlju teče krvavi znoj. Pao je ničice i moli Boga neka ga čaša gorčine mimoiđe, ako je moguće. Nije bilo moguće. Bog je od njega tražio da se prepusti događajima. Prepustio se volji Svevišnjega. Vjerovao je da On zna što čini. Zadržao je nadu da Bog uvijek može poslati anđeoske legije po njega, jer Njemu je sve moguće.

Na suđenju Isusa optuživahu da se nazivao kraljem židovskim. Nakon izricanja presude Pilat je naredio vojnicima da Isusa okrune trnovom krunom. Krunjenje kralja židovskog moglo je uvrijediti ponosne Židove, kojima su još jednom iznevjerene nade da je stigao Mesija. Zar im Bog nije uvijek slao izbavitelje u liku Davidovom, Josipovom, Mojsijevom? Ali Pilatov postupak nije se ticao Isusa, iako mu je kruna od trnja sjekla kožu, a vojnici i okupljeni narod ga ismijavali. Natpis na stupu iznad njegove glave „Kralj židovski“ nije ga pogađao, jer on se odrekao javnog djelovanja, slave i priznanja. Prije nekoliko dana na posljednjoj večeri svim apostolima je oprao noge, da im pokaže kako ponizan treba biti vitez vjere.

Jedan takav grozan prizor bio je potreban da ljude presječe i baci svjetlo na veličinu Pojedinca Isusa, koji je vjerovao da se na njemu ispunjava Božja volja. Tko može učiniti takvo što? Ja ne mogu. I kao što uvijek biva, narod koji je svjedočio tim okrutnim događajima, a zatim naraštaji koji su dolazili pokušavahu omalovažiti Isusove razloge. Pričale su se razne inačice o tome kako je Bog u zadnji čas ipak spasio svoga Sina. Ta ko ne bi učinio sve za spas djeteta? Dakle i Boga smo sveli na nešto sasvim ljudsko? Prema drugima, Isus je preživio razapinjanje i otputovao u Indiju gdje je nastavio propovijedanje. Jedan trač kaže da se oženio i imao potomstvo. Sve te priče zaboravljaju Isusa koji je odlučio da u odsutnom času ostane Pojedinac. Veliko P stoji radi toga što je u tom času on u odnosu s Apsolutom. On je mogao ostati pojedinac zatvoren u sebe, sin drvodjelje Josipa i Marije iz cvjetne Galileje. Mogao se oženiti i imati djecu. Ali je znao da to nije njegova misija. Osjetio je da je predodređen za drugi poziv i svoj život posvetio Bogu.

Nije bitna perspektiva vječnog života. Jer, onaj koji punim plućima živi uvijek u sadašnjem trenutku, taj živi vječno. Ono što želim ovdje reći je slijedeće: vjera je iznad osobnih i političkih zadaća, jer kroz vjeru stupamo u odnos s Apsolutnim. No, čemu to? Što čovjeku treba Bog? Vjera pruža odgovor za pitanje o smislu života. Znadem mnoge ljude koji su izjavili da im je lakše živjeti jer vjeruju.

Tolstoj je u svom Evanđelju zapisao da je pravi život van vremena, u sadašnjosti, u ovom trenutku. On kaže:
„Obmana života je u vremenu. Život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti. Istinski život je život u sadašnjosti.“

Čiča Jeroška u romanu Kozaci govori Olenjinu da crkvenjaci pričaju prazne izmišljotine o drugom svijetu, jer kad otegneš papke, trava će ti na grobu nići i to je sve. Jeroška taj puta nije htio jasno izraziti svoju misao. A mislio je da za čovjeka nije važan onaj svijet, nego život ovdje i sada. U čemu je sreća za čovjeka, to je trebao otkriti Olenjin, glavni Tolstojev junak u romanu. Olenjin je otkrio istinu života jednom prilikom kad se našao sam u lovu, u divljoj kavkaskoj prirodi. Sjeo je na ležaj na kojem je još jučer ležao jelen kojeg je lovio. Gledao je oko sebe. Svuda zelenilo, tragovi životinja. Jasno se vidio i njegov jučerašnji trag. I tada je doživio trenutak prosvjetljenja, koji Tolstoj ovako opisuje:
„Bilo mu je ugodno i svježe, pa ni o čem nije mislio, niti je išta želio. I odjednom ga obuze nepoznato čuvstvo beskonačne sreće, kojoj nije znao povoda, i ljubavi prema svemu, tako da je po staroj navici iz djetinjstva stao da se krsti i da se zahvaljuje nekom nepoznatom. Odjednom mu s nekom osobitom jasnoćom sine misao da eto on – Dimitrije Olenjin, neko posve osebujno biće, leži sada sam, bogzna gdje, na istom mjestu gdje je ležao jelen, stari jelen, prekrasan, koji možda nikada nije vidio čovjeka – i na takvom mjestu, na kome nikad niko od ljudi nije sjedio niti o svemu tome razmišljao…'Oko mene, leteći između lišća koje mi izgleda kao neka ogromna ostrva, nasrću i zuje u zraku komarci: jedan, dva, tri, četiri, sto, hiljadu, milijun komaraca…I svi oni nešto i zbog nečega tu oko mene zuje, i svaki je od njih isto takav Dimitrije Olenjin, različit od ostalih, kao i ja sam.' Učini mu se kao da shvaća šta misle i zuje komarci. 'Ovamo,ovamo, djeco! Ovog možemo jesti' – tako zuje i navaljuju na njega. I njemu bude jasno da on nipošto nije ruski vlastelin, član moskovskog društva, srodnik i prijatelj toga i toga, već je naprosto isto takav komarac, ovakav isti fazan ili jelen kao što su ovi što žive oko njega. 'Da, jednako kao oni, kao čiča Jeroška, tako ću i ja živjeti i umrijeti. Istinu on kaže: preko svega će trava izrasti. Pa što onda, ako izraste trava?! – mislio je dalje: - ipak treba živjeti, treba biti sretan; jer ja samo jedno želim – sreću. Svejedno mi je šta sam; isto takva zvijer kao i svi nad kojima će izrasti trava, i ništa više – ili sam okvir, u koji je stavljen dio jedinoga božanstva, no ipak treba živjeti na najbolji način što se može.' I on se stane sjećati svoga prošloga života, pa se zgadi nad samim sobom. Učini mu se da je puki sebičnjak, iako mu zapravo lično nije ništa trebalo. I neprestano je gledao oko sebe na blistavo zelenilo, na sunce što se spuštalo na jasno nebo, osjećajući trajno jednaku sreći kao i prije.“

Olenjinu se učinilo da je sreća u tome da se živi za druge, da se čine dobra djela, pa je odmah po povratku u selo jednom mladom kozaku poklonio konja. No, odgovor na pitanje smisla života ipak nije bio tako jednostavan. U raspletu romana on se zaljubio u djevojku tog mladog kozaka i htio se s njome oženiti. Slučaj je htio da je mladi kozak uskoro poginuo u sukobu s Čečenima, a mlada kozakinja je iste večeri u očaju otjerala Olenjina od sebe, ljuta jer je Bog uzeo njenog Lukašku umjesto Olenjina. Moskovski plemić tražio je premještaj u drugu jedinicu i nastavio potragu za smislom života. Ipak, boravak na Kavkazu pred licem veličanstvene prirode potpuno ga je preobrazio. On je bio postao čovjek. Nakon bijega iz raskalašenog moskovskog života uskrsnuo je ovdje u čitavoj svojoj ljudskosti. Može li to biti odgovor na naslovno pitanje? Odgovora vjerojatno ima isto toliko koliko i ljudskih života.

U pripovijetci Smrt Ivana Iljiča Tolstoj opisuje istražnog suca u ruskoj provinciji, koji je čitavoga života jurio karijeru. Jedini cilj bio mu je uspon na društvenoj ljestvici i dobivanje željenog statusa. Iznenada je obolio. U toku šest mjeseci bolest se razvijala, a njegov se život primicao kraju. On je uporno preispitivao svoj život, ustrajući u ideji da je njegov život vrijedio živjeti. Baš zato nije mu bilo jasno zašto se sad njegov život mora prekinuti. Sjeća se Ivan Iljič gimnazijskih dana, kad je starost i smrt bila daleko. Na satovima logike učili silogizam: Gaj je čovjek. Čovjek je smrtan. Dakle, Gaj je smrtan. Pravilo je moglo važiti za Gaja. Ta tko pozna Gaja? Moglo je vrijediti i za čitavo čovječanstvo. Ali nikako za Ivana Iljiča. On će živjeti vječno.

Otud Tolstoju u prije spomenutom romanu prispodoba o čovjeku i komarcu. Začudo, istu misao je u jednom spisu zapisao Nietzsche. Siguran sam da je Tolstoj poznavao taj spis. U svojoj potrazi za smislom života Nietzsche je objavio spis O istini i laži u izvan moralnom smislu. U njemu je zapisao: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razlivena u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti…No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razabrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha.“

Vratimo se Ivanu Iljiču. Život je proživio bez ljubavi. Njegovoj samrtničkoj postelji prišao je sin gimnazijalac. Sjetio se Ivan Iljič svojih gimnazijskih dana i došlo mu milo. Počeo je žaliti svoju obitelj, koja je mjesecima trpjela zajedno s njim. Prestao je optuživati svoju suprugu i sve oko sebe za svoju gorku sudbinu. Prestao je analizirati svoj život i tražiti smisao u prošlosti. Ugasio je i nadanja koja mu je trebala pružiti budućnost. Prepustio se sadašnjem trenutku. Iscrpljen od muka, Ivan Iljiču polusvjesnom stanju doživio prosvjetljenje. Činilo mu se da se probija kroz neki tunel, gdje ga je očigledno čekao prelazak u vječnost. Tolstoj kaže:
„To je bilo na kraju trećega dana, sat prije njegove smrti. U to isto vrijeme mali gimnazist se tiho-tiho prikrao ocu i prišao njegovoj postelji. Samrtnik je neprestano očajno kričao i lamatao rukama. Njegova ruka pala je na glavu sina. Mali gimnazist ju je uhvatio, pritisnuo na usne i zaplakao. U to isto vrijeme Ivan Iljič se probio kroz jamu, ugledao svjetlo, i njemu se otkrilo da njegov život nije bio ono što je trebalo da bude, ali da se to još može popraviti. On je zapitao sebe: a šta to 'ono', i utihnuo, osluškujući. Tu je osjetio da neko ljubi njegovu ruku. On je otvorio oči i pogledao na sina. Bilo mu ga je žao. Prišla mu je žena…Njemu je postade žao…I najedanput njemu je postalo jasno da ono što ga je mučilo i nije izlazilo iz njega da najedanput sve izlazi s jedne, s dvije strane, s deset strana, sa svih strana…On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakav smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – progovori on glasno. – 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo…'Svršeno je sa smrću' – rekao je sebi – 'Nje više nema.' On je udahnuo u sebe zraka, zastao na polovici daha, opružio se i umro.“

Rekosmo da odgovora na pitanje o tajni života ima toliko koliko i života. Mladi Ludwig Wittgenstein je u rovovima Prvoga svjetskog rata čitao Tolstoja. Možda je baš pod utjecajem njegovim misli i iskustava u svoje filozofsko djelo zapisao:
„Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično..Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dirnuti.“

To je ono što želim reći. Pitanje o vječnosti je krivo postavljeno pitanje. Rješenje problema je u ukidanju nesuvislog pitanja. Rješenje je u sadašnjem trenutku. Poslije jedne smrti u mojoj obitelji razvio se razgovor na tu temu. Jedan rođak izrekao je ono što se u takvim prilikama obično kaže, naime da je smrt sastavni dio života. Usprotivio sam se takvom mišljenju. Rekao sam da nije. Smrću počinje nepoznata zemlja iz koje se nitko nije vratio. Moja glavna misao je da je vjera ono najviše znanje, koje čovjeku govori kako da živi. Samo, većina ljudi ne dopire do tog znanja. Dopiru oni koji su doživjeli uskrsnuće u svom stvarnom i konačnom životu, po kojem su postali novi ljudi.
drazen-pavlic @ 20:37 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 22, 2008

Kaže se da je Isus u Getsemanskom vrtu pokazao svoju ljudsku narav. Večer prije početka muke, razapinjanja i smrti na križu osjećao je veliku žalost i tjeskobu. Molio se Bogu Ocu da ga mimoiđe čaša gorčine, ako je ikako moguće. Sveto pismo ne navodi kakav je bio odgovor s neba, ali znamo da je uskoro po njega došla silna svjetina s mačevima i toljagama i s Judom na čelu, odlučna da ga kao hulitelja Boga predvede pred svećeničke glavare.

Morao se provesti viši interes, a to je bio Božji naum spasenja čovječanstva. Ta u Starom zavjetu bješe zapisano da će Djevica začeti po Duhu Svetom i roditi Spasitelja, „da spasi narod svoj od grijeha njegovih“. Božji Sin morao je trpjeti na križu za otkupljenje naroda. Njegova molitva u Getsemanskom vrtu shvaćena je kao trenutak slabosti. Isus je u molitvi i izravnom razgovoru s Bogom Ocem dozvao u svijest činjenicu da se tek privremeno našao u ljudskom tijelu. On je ipak Bog te se u duhu ima vratiti k svome Ocu i ponovno se saobraziti sa svojom božanskom naravi.

U vrtu što leži u Cedronskoj dolini, na podnožju Maslinskog brda, u svega nekoliko minuta Isus je nastupao kao čovjek i kao Bog. Teolozi s ovom teškoćom lako izlaze na kraj. Ta svi vjeroučenici znaju što je otajstvo Svetog Trojstva. Kažu da se misterij ne da razumjeti. U Trojstvo naprosto treba vjerovati. Narod o tome pjeva:
„Oče naš dobri, u Te vjerujemo, koj' si na nebu kao i na zemlji: jedan u Boštvu, a troj si u Trojstvu, sav na svem svijetu.“

Unatoč ovom sjajnom rješenju ostaje činjenica da je u osobi Isusovoj u tom trenutku u Getsemanskom vrtu istovremeno prisutna ljudska i božja narav. On se boji i drhti jer zna da svjetina svakog čas može doći po njega. Koleba se da li da bez pogovora izvrši svoju Božansku ulogu, ili da ostane čovjek, prorok, apostol, vođa svojim učenicima, koji će bez njega nema sumnje ostati obezglavljeni.

Pred njega su mogle doći i druge sasvim ljudske zadaće, da se u vremenu kad je ponosni židovski narod bio ponižen i potlačen prihvati one uloge zemaljskog mesije koju mu je puk namijenio. Zbog silnog utjecaja kojeg je u tri godine svog javnog djelovanja stekao, mogao se staviti na čelo naroda, proglasiti se kraljem i Židove povesti na ustanak protiv Rimljana. Da je na to pristao, tada svjetina na Pilatov upit ne bi oslobodila Barabu, a njega osudila. Ali On je morao do kraja izdržati bitku za Istinu, jer Njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta. Da se prihvatio uloge zemaljskoga kralja, pa s vremenom pokušao narod produhoviti i oduševiti za svoje nebesko kraljevstvo, možda ga ne bi ubili. Isus nije ispunio politička očekivanja Židova da bude zemaljski mesija. U kratkom vremenu nabijenom strastima od razočaranog puka i nije se moglo očekivati ništa drugo do osude. Ali ni od Isusa se nije moglo očekivati da se prihvati zemaljske zadaće, jer bi se tada Istina zbog koje je došao na svijet srozala i banalizirala. Nastalo bi veliko klanje i ubijanje, sve u ime vjere, kao mnogo puta u povijesti. U tom bi slučaju, kaže Soren Kierkegaard, došlo do iskrivljenja njegov misije. Isus bi postao idol, takoreći proizvod svoga vremena, kojega je prethodno toliko oduševio za sebe: „Jer vrijeme želi da, obožavajući njega, samo sebe obožava.“ - kaže Kierkegaard. Bog naprotiv mora ostati Bog, a čovjek ostaje čovjek. Vječna istina, koju je On došao posvjedočiti nije pronalazak vremena. Onaj koji zna apsolutnu istinu, ne smije ni malo popuštati. Zato nije moguće, primjerice, da Isus mrvicu popusti i odobrovolji puk, pa da ga ne ubiju. On je unaprijed znao da će ga ubiti i da će na njih pasti krivica zbog tog čina. Postavlja se pitanje: nije li onaj koji je Ljubav trebao spriječiti da se to dogodi? Ali narod je toliko zagrezao u grijehu, toliko se odvojio od vjere. Kierkegaard kaže: „Čovječanstvo postaje sve tuplje i tuplje, jer postaje sve trezvenije; ono postaje sve poslovnije, jer postaje sve svjetovnije; apsolut sve više izlazi iz upotrebe; buđenje će sve više biti potrebno.“ Dakle, za buđenje čovječanstva Bog je morao upotrijebiti drastične mjere. Jer, u tom scenariju Bog nije kušao samo svog jedinorođenog Sina, nego i učenike.

Koliko sam puta bezbrižno spavao, dok je moja supruga nunala svoje dojenče. Dijete plače i hoće sisati svaka dva-tri sata. Možda ima grčeve u trbuščiću, možda ga treba premotati? No, sutradan je radni dan i moram se naspavati. „Supruga ipak ostaje u krevetu“ - mislim. Voljela bi majka da i ja makar malo sudjelujem. Ta križa će joj prepući od napora dok podiže uplakano dijete. Bilo bi joj lakše da ju bar malo zamijenim i utješim. Otišla je u kuhinju po čaj. Ali me opet nađe usnulog. Oči mi se sklapahu. A ona reče: „Zar ne možeš bar jedan sat bdjeti sa mnom?“

Dakle, Isus je bio Bog i čovjek! U jednom trenutku je podlegao osjećajima, a u drugom se znao uzdići iznad svoje ljudskosti. Ili možemo reći da su i osjećaju dostojni jednoga Boga! Točno je pitanje postavio Kierkegaard: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“ Da bismo što jasnije predočili ono što se zbilo, poslušajmo izvještaje o Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu. Evanđelista Matej najprije je bio carinik, a onda se pridružio zboru dvanaestorice apostola. Prvi je napisao svoje evanđelje za obraćene Židove u Palestini. On kaže:
„Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: 'Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.' I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!' I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica!“

Isusa je obuzela tjeskoba. U tim trenucima želio je da njegovi učenici bdiju sa njim. U društvu se tuga lakše podnosi. Sasvim ljudski rečeno, ako je prijatelj tužan, ne mogu se veseliti ili bezbrižno spavati. Moram bdjeti s njim, tješiti ga i hrabriti. Isus tri puta odlazi na osamu i razgovara sa svemogućim Bogom. Moli ga da ga mimoiđe muka. Ljudski je nadati se da postoji izlaz. Ali se imala ispuniti volja Očeva! Odluka je donesena još prije početka svijeta i zapisana u najstarijim knjigama. Božji Sin morao je umrijeti na križu da bi iskupio grešno čovječanstvo. Drevni himan o tome pjeva: „O Isuse, o Spase naš, kog prije svake svjetlosti božanstvom sebi jednaka, nebeski Otac porodi.“

Apostol Barnaba u svom je evanđelju o ovome izvijestio malo drugačije. Navodno je Bog u zadnji čas prije nailaska svjetine i naoružanih stražara uzeo Isusa k sebi na nebo, a Judu predao da se raspne:
„Kad se vojnici sa Judom privukoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuče u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tad Bog vidjevši u opasnosti svoga slugu naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, svojim izaslanicima da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo u društvo anđela koji vječno slave Boga.
Juda hitro uđe u sobu prije svih, odakle je Isus bio uzdignut. A učenici su spavali. Nato je čudesni Bog djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: „Ti gospodaru, si naš gospodar, zar si zaboravio?“ A on, smiješeći se reče: „Pa jeste i ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot!“ I dok je on ovo govorio vojnici uđoše i spustiše svoje ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu.“

Tako je, prema Barnabi, Bog ipak uslišao molitve svojem Sinu, koji se u smrtnom strahu sklonio u kuću. A da se ispuni pismo, Judu predao vojnicima da se raspne.

Luka je bi liječnik nežidov, rodom iz Antiohije, pratilac Pavlov na njegovim putovanjima. Treći je po redu napisao izvještaj, u kojem kaže da se događaj o kojem ovdje razmišljamo zbio na Maslinskoj gori. Kada dođoše onamo, reče Isus učenicima:
“'Molite se da ne padnete u napast!' I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!' A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: 'Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!' Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda.“

U ovom prikazu Isus nevjerojatno pati. Moli se u osami i krvavim se znojim znoji. Vratio se jak, sokoleći učenike da ne padnu u napast. Ta trebalo je izdržati javnu porugu, otrpjeti bolove, ispustiti dušu, otići s učiteljem na križ ako zatreba, ostati vjeran unatoč opasnostima. Ili pasti u napast, pokoriti se ljudskim slabostima, posumnjati u rabija. Doista, ako mu je Bog Otac, što ga ne izbavi? Ta i na križu je zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Marko-Ivan, učenik iz Jeruzalema i pomoćnik Pavlov, Barnabin i Petrov zapisao je u Rimu ono što je Petar usmeno naučavao. O događaju te kobne večeri on kaže:
„I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: 'Sjednite ovdje dok se ne pomolim.' I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!' Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga , ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: 'Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!' I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: 'Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!“ Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, a s njime i svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina.“

I ovdje su Isusa sasvim ljudski spopali užas i tjeskoba. Triput je išao pred Boga, krvavim se znojem znojio, a nakon treće meditacije vratio se odlučan da potpomogne ostvarenje Božjeg nauma. Iza svih njegovih rečenica Marko je stavio uskličnike. Isus od učenika traži da ustanu. Bodri ih da pođu i osvjedoče se o tome kako se u ruke Židova predaje Sin Čovječji.

Narod je svjestan muke Kristove, ali i patnji njegove majke. U korizmeno vrijeme u našim se crkvama pjeva o žalosti Majke Božje: „Stala plačuć' tužna, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut.“

„Puna tuge Majka staše“ – pjeva narod u Dalmaciji: „Koje dušu čemernosti, punu jada i žalosti mač preoštri prostrijeli. Koja sva se rastapaše od žalosti kad gledaše Smrtne Sinka bolesti. A tko ne bi proplakao kad bi Majku tu gledao u tolikoj gorkosti.“
Nema veće žalosti za majku od smrti djeteta. „Stala majka pod raspelom, pod raspetim Sinka tijelom zaplakala gorki plač“ – kaže druga pjesma:
„Kanda dušu tugujuću, rascviljenu stradajuću probode joj britki mač. Turobna i ražaljena bješe Majka preblažena, Majka sina jedinog. Kada plačuć' i cvileći vidje dragu krvcu teći pogubu Čeda svog. Tko tu neće proplakati, videć' kako Božja Mati gine s bijede tolike? Tko da s njom se ne ražali gledajuć' je u pečali s muke Sina velike?“

Jasno je da je Isus imao ljudsku narav. Molitvom u Getsemanskom vrtu počeo je pripravu za napuštanje ljudske naravi i saobraženje k božanskom.


drazen-pavlic @ 18:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.