Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - veljača 2013
ponedjeljak, veljača 25, 2013
Navodno je sveti Toma savjetovao sve one koji nemaju vremena. Rekao im je neka zamisle da žive posljednji sat u životu. Tad će shvatiti koliko su nevažne razne sitnice kojima su načičkali svoj život i koje gutaju njihovo vrijeme. Zaista, naša je stvarnost ispunjena mnoštvom zanimljivosti. Želimo ih iskusiti, poigrati se, zadovoljiti naše prohtjeve... Kierkegaard je uočio da moderni čovjek nalikuje dječaku koji se upinje na prste i proviruje kroz prozor, ne bi li jasnije vidio svjetske zanimljivosti.

Čekaj malo, pa sveti Toma je živio u XVII stoljeću, Kierkegaard u XIX...  Kako, zar već i oni nisu imali vremena? Jasno nam je da čovjek današnjice oskudijeva u vremenu, pa se čak snabdio satom  - koji precizno mjeri male djeliće vremena što su mu na raspolaganju. Moderan čovjek ne može uteći toj neimaštini vremena – jer mu je boravak na određenim mjestima u određeno vrijeme točno normiran. On mora poštivati radno vrijeme i prisiljen je upadati u prometnu gužvu. Svoje vozilo ne može ostaviti bilo gdje, već na predviđenim mjestima i to mu se naplaćuje – s obzirom na duljinu (?), količinu vremena provedenom na njemu. Ali što je arhaičnog čovjeka sprečavalo da uživa u vremenskom obilju?  Švedska fizičarka napisala je knjižicu o vremenu. Pokušala je organizirati svoje vrijeme, čak je predvidjela vrijeme za razmišljanje. Ali se nije mogla oduprijeti  nailasku nenajavljenih posjetitelja. Tá kako će im portir reći da ih fizičarka ne može primiti, iako je prisutna – jer koristi svoje vrijeme za razmišljanje?

Čini se da smo svi u zamci, frustrirani odsustvom vremena - pa čak i prostora. Jedva se probijamo kroz krcate prometnice, bezuspješno tražimo parking ili mjesto na plaži... Ipak, među nama žive ljudi koji vremena imaju na pretek. Dapače, za njih se i ne zna, tako da se Mašina njima i ne bavi. Neki među njima čak nemaju ni osobnu kartu, nemaju evidentiranih prihoda, ne plaćaju poreze... Kako je to moguće? To su sigurno Romi, reći ćete – samim time to su neke iznimke, etnički strogo određene. Jest, to su Romi. Oni su možda u neimaštini materijalnih dobara i obilju vremena sretniji od nas – prilagođenih ljudi?!

No, imamo sve više mladih ljudi bijele boje kože, koji su tu među nama, a imaju vremena. To su  prije svega naša djeca. Oni pohađaju škole, izlaze, pa ipak imaju vremena za stalnu prisutnost na društvenim mrežama – kako bi se reklo, skoro su uvijek on line. Nađu oni vremena i za TV programe, putem Max TV-a snimaju sve što ih zanima - a igra u vrijeme kad nisu kod kuće – i onda željene emisije redom troše u takozvano slobodno vrijeme.  Kako je to moguće? Tako što su sami sebi dali vrijeme potrebno za to. Oni su djeca, pa mi – njihovi roditelji – rado radimo za njih. Mi smo u gužvi, nemam vremena ni novca (jer vrijeme jest novac), nemamo više ni živaca, često puta nemamo sami sebe...  Naša djeca to zapravo i ne shvaćaju, jer se samo po sebi razumije da mi uvijek imamo novca (=vremena) - za njih.  Mi smo dobrovoljni robovi tih malih bića koje volimo. Dobrovoljno se žrtvujemo za njih. Ta nas bića ponekad promatraju svojim radoznalim očima i misle: „Nikad neću biti kao moji roditelji. Oni su robovi. Kome se još svaki dan ustaje rano, radi odlaska na posao? Doista, bolje je raditi dva-tri dana tjedno - honorarno.“ Sredstva za život već će se naći, ili od roditelja – koji ne mogu mirno gledati da djeca gladuju i zebu – ili od socijalne službe.

Ovdje dolazi do izražaja Isusov poučak, da se Bog, naime, uvijek pobrine za svoj stvorove. Poslovica: „Tko ne radi kruha se ne najede“ – uglavnomo nije točna. Radna većina je humana i neće dozvoliti da neradnici skapaju. Otvaramo javne kuhinje, dajemo pomoći, javno pokazujemo svoju ljudskost i solidarnost...

drazen-pavlic @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.