Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - veljača 2011
ponedjeljak, veljača 21, 2011
U nedjelju je župnik objavio da će se održati dva predavanja za vjernike naše Biskupije. U ciklusu hagioterapije Lela će govoriti na temu Spoznaj samoga sebe. Potraga za smislom života. A studentski kapelan Teološkog fakulteta u Zagrebu gospodin Stojić mladima će govoriti o duhu i tijelu.

Zapitao sam se: što o odnosu duha i tijela naučava naša kršćanska vjera? Tko bi o tome mogao reći više od oca kršćanstva - apostola Pavla? Kršćansko učenje počiva na prevagi duhovne nad tjelesnom dimenzijom čovjeka, a Pavao ga braći kršćanima zorno tumači na odnosu muškarca i žene i uspostavi Kristove crkve.

U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao braći daje upute o izbjegavanju bludnosti te o tome kako svoju ženu steći s posvećenjem i poštovanjem, a ne sa strašću, odnosno s požudom – poput pogana koji ne poznaju Boga. Pavlovi sljedbenici su u rimskim gradovima širom carstva bili svjedoci raskalašenosti, neumjerenih gozbi i orgija. Stoga je bilo od izuzetne važnosti ukazati na čednost i svetost bračnog odnosa te uopće na odbacivanje zloće, psovke i sramotne riječi.

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao daje odgovore na različita pitanja koja su se ticala tamošnjih kršćana, a naročito na pitanje ženidbe. Kaže da bi za muškarca bilo najbolje da se ne ženi i da uopće ne dira ženu, ali to nije rješenje jer bi onda zbog slabosti karaktera morao poći k bludnicama.

„Zbog pogibli od bludnosti neka svaki ima vlastitu ženu i svaka vlastitog muža. Neka muž vrši svoju dužnost prema ženi, a isto tako i žena prema mužu! Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž; isto tako i muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. Jedno se drugome nemojte uskraćivati, osim možda po dogovoru, za neko vrijeme, da se posvetite molitvi; zatim se opet sastajte, da vas ne bi sotona zbog vaše slabosti u izdržljivosti uveo u napast. Ovo velim kao dopuštenje, a ne kao zapovijed. Ja bih htio da svi budu kao i ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav. Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja. Ali ako se ne mogu uzdržati, neka se žene i udaju, jer je bolje ženiti se nego izgarati od strasti." (I Kor 7, 1-9)

Prepričao sam jutros, nakon svete mise, ove misli našem kapelanu ove misli i obećao da ću mu poslati oznake poslanice i redaka u kojima se nalazi. Vidio sam, naime, da me s čuđenjem promatra. Vjerojatno je pomislio: kako bi jedan svetac davao direktne upute koje se tiču čovjekove putenosti i još da se spominje neko izgaranje od strasti!? Složili smo se naravno da izraze iz svetih spisa treba shvaćati u duhu vremena u kojem su upotrebljavani, znači bez suvremenih prizvuka. Smatrao sam da su dobar primjer riječi koje i danas razumijemo kad se govori o tjelesnosti muškarca i žene. Znamo, naime, što znači imati vlastitu ženu, ispunjavati dužnost prema mužu, davati se ili uskraćivati, sastajati se...

Pavao se, kao čovjek velike duševne snage, mogao suzdržati od odnosa sa ženama. Danas katolička crkva na istu kušnju stavlja svećenike i od njih traži da žive u celibatu. Pavao je, međutim, znao da se to ne može tražiti od većine druge braće kršćana. Mnogi su pozvani da žive u obiteljima i plode se te odgajaju djecu. "Neka svatko živi onako kako mu je Gospodin dodijelio." (I Kor 7, 17) Nisu svi pozvani da budu proroci i svećenici. Ako se oženimo, činimo to zbog nekih zemaljskih pobuda koje uključuju našu tjelesnost. Bilo bi bolje da smo od toga slobodni, ako imamo snage. "Ako se oženiš, ne griješiš, ali ne griješi ni djevica ako se uda. Ali će takvi imati zemaljsku patnju, a ja bih vas htio od nje sačuvati." (I Kor 7, 28). Ipak je, sudeći po zadnjem navodu, udaja i ženidba nepoželjna s ozbirom na neminovne muke koje ćemo uslijed ljubavnih jada iskusiti, a to će nam odvratiti od predanosti krajnjem cilju. Ipak, tome su cilju dorasli tek malobrojni među nama.

Kako je vrijeme koje je preostalo do sudnjeg dana kratko, bilo bi bolje i onima koji imaju žene da žive kao da ih nemaju – kaže dalje apostol. Osnovna je zadaća kršćana, naime, da umru tijelu, zanemare sve zemaljsko i tjelesno i posvete se duhovnom. Neoženjeni se brinu za to kako će ugoditi Gospodinu, a oženjeni se brinu za svjetsko - kako će ugoditi ženi. To ih neminovno dijeli od njihova duha. Valja biti svet tijelom i dušom, a to je djevcima i neudatima lakše. (I Kor 7, 34) Bilo bi najkorisnije za svakoga da se ne veže za ono što ga udaljava od Gospodina. Stoga dobro čini otac koji udaje svoju djevicu (kćerku), ali bolje čini onaj koji ju ne udaje.

Pavao, prema tome, s jedne strane daje upute muževima i ženama kako da žive svoju spolnost – već prema tome u kakvom stanju ih zatekne Gospod. S druge strane, naglašava da će se do spasenja po duhu ipak primaći daleko teže od onih koji su se uzdržali.

Tome je tako jer po tijelu naginjemo grijehu, baš kao što nas kamen vuče na dno rijeke. Zato valja obući Krista, što je u slikovitom govoru prvih kršćana oznaka za davanje prednosti duhovnoj dimenziji. Pavao preporučuje da se odloži tijelo koje služi grijehu – ne doslovce, naravno, kao što preporuka o odsijecanju udova koji nas sablažnjuju ne znači da bismo trebali sakati hodati svijetom;on nas uči da trebamo odvratiti želju od bezuvjetnog zadovoljenja tjelesnih poriva. Zlo se zove strast i požuda. Pred Boga možemo izaći samo neporočni i besprijekorni - sveti.

Pavao poziva na život u vjeri, koja uključuje život muža i žene, očeva i majki s djecom, čitave zajednice u ljubavi i sjedinjene ljubavlju. Valja zahvaljivati Bogu na darovima života i duha, pjevanjem psalma i zajedničkom molitvom. On ne dopušta kuknjavu nad sudbinom i kaže: „Obilujte zahvalnošću!“ (Kološanima 2, 7) U istom pismu poziva on žene Kološana da se pokoravaju svojim muževima, kako dolikuje Gospodinu. Od muževa pak traži da ljube svoje žene i da prema njima ne budu osorni. Kršćani moraju umrtviti organe koji ih vode bludu, nečistoći, požudi, zlim željama, životu u neurednostima, srdžbi, naglosti, zloći, psovci, sramotnim riječima...

Razmatranja o duhu i tijelu Pavao temelji na bitnoj razlici kršćanskog i židovskog obreda. Židovi barem jednom godišnje u hramu prinose žrtvene životinje i baš na taj način dokazuju da se nisu očistili, jer moraju to uvijek činiti iznova (Poslanica Hebrejima). Kršćani teže trajnom oslobođenju od grijeha! Hoće oni savršenstvo koje je moguće ako živimo po duhu – a ne po tijelu.

Čovjek ima nešto zajedničko s Bogom. To je duh! Svi smo po duhu djeca Božja, a oni koji taj dar s radošću prihvaćaju to će i ostati. Čovjek ne može sam od sebe posvijestiti ovaj Božji dar, jer je Bog nesaglediv, dalek i dubok. Stoga je naš nebeski Otac na svijet poslao posrednika - Krista. U njemu je Bog izmirio čovjeka sa sobom. Nebeski Krist, koji oduvijek sjedi Bogu s desna, sad se rodio i umro kao čovjek. Umro je čak smrću kojom su Rimljani kažnjavali otpadnike od zemaljskih zakona, lopove i ubojice. „I vas koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima, sada Bog izmiri u Kristovu smrtnom tijelu, smrću...“ (Kol 1, 21-11) Žrtvovan je Sin Čovječji (kaže prorok Izaija); prolivena je krv utjelovljenog Krista (Pavao); u prolivenoj krvi je istina i život (Stari zavjet) – sve to ne bi li se svaki čovjek – poštenjačina i lopov - očistio od grijeha i svet, besprijekoran i neporočan stupio pred Boga. Krist je raspet na isti način kao lijevi i desni razbojnik na Golgoti. Simboličku poruku Kristove žrtve naglašava Pavao u gornjem retku da bi čovjek, zbog kojega je žrtva podnesena, odbacio svoju opačinu.

Kršćanskoj je braći Pavao svojim primjerom pokazivao kako valja kreposno živjeti, ali bi bez stalnog učvršćivanja u vjeri vrlo lako skrenuli nazad k lošim navikama. Zadaću učvršćivanja braće u vjeri dobila je zemaljska crkva Kristova. Nju čine braća, koji opominju jedan drugoga i daju si među sobom primjer pravednog života. Utemeljenje Kristove crkve Pavao je vidio kao svoju veliku zadaću. Tek s njezinim ostvarenjem dobila je najdublji smisao Kristova žrtva na križu, kaže on. Bez nje bi ispalo da je Krist uzalud umro (Poslanica Galaćanima). Neka od pisama piše Pavao u okovima (Kol 4, 3). Podnosi patnju zbog svoje vjere - ali je ipak radostan jer je utemeljio crkvu. Time je činu Isusove žrtve nadodano nešto što joj je nedostajalo, smisao koji u vrijeme dok je Isus umirao nije još bio vidljiv. (Kol 1, 24) Taj je smisao u činjenici da je čovjek po duhu Božje dijete, te da se u smrti i po krvi Isusa pravednika očistio od grijeha po tijelu, postao svet i dostojan da stane pred Boga. Isusova krv prolivena je za otkupljenje ljudskih grijeha. Tajna je to koja je stoljećima bila skrivenan - da je Krist u liku Isusa iz Nazareta bio među nama. Po starom židovskom zakonu nema oprosta bez prolijevanja krvi. Levitski zakonik kaže: „Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život.„ (Lev 17, 11)

Isus je savršena slika nevidljivog Boga preko kojeg čovjek spoznaje Božji naum. Utjelovljenje Mesije pokazuje da Bog ima velike planove sa svakim čovjekom, jer je zbog čovjeka on poslan na svijet (Kol 1, 15). Svjestan snage koju mu daje Božji duh, čovjek se također osposobljuje za savršenu postojanost i strpljivost (ako je Bog s nama sve nam je lako, izaći ćemo na kraj sa svim teškoćama). Svijest čovjeka da je Božje dijete znači da postaje zreo (Kol 1, 28). Čovjek čini nevjerojatne stvari;one za koje nije znao da je kadar učiniti - jer je Bog preko duha u njemu (Kol 1, 29).

Riječ je o pitanju odnosa istinskog duha i varljivog tijela. U obredu krštenja kršćani se pomazuju Duhom Svetim. Pavao kaže da je to jače od židovskog obreda obrezanja. (Kol 2, 12-14) Uopće se Pavlova rasprava o duhovnosti i tjelesnosti odvija na polju sukoba sa židovstvom. Obrezanje kao uvjet pripadnosti židovskoj sinagogi jedan je propis koji se tiče tijela, dok je ideja o krštenju i Kristovu posredovanju između Boga i čovjeka nešto što se tiče duha (krštenje je pomazanje duhom).

U Poslanici Kološanima govori apostol o prekršaju koji su braća učinila prema Mojsijevu zakonu, zbog čega su ih Židovi otpisali. Sad je nova kršćanska vjera izbrisala tu zadužnicu sa braće, „uklonivši ju na križ“ (Kol 2, 14). No samo je tijelo pribijeno na križ, jer je duh neuništiv i besmrtan. Kao što je Bog Krista Isusa oživio ili uskrsnuo, tako uskrisi i svu braću koju su Židovi odbacili kao otpadnike od Mojsijeva zakona – samo zato jer nisu obrezani. Židovi u iseljeništvu postupno su iz pokoljenja u pokoljenje zanemarivali stroge vjerske propise. Te su odredbe i propisi ostali kao neki dug ili zadužnica koje su Židovi potraživali od braće kršćana. Odgovor braće na ovo odbacivanje bio je odbacivanje vjere svojih otaca, nakon što su židovski svećenici Isusa, koji je bio utjelovljeni Krist, predali Rimljanima. Tako je njihova zadužnica naprosto prikovana za križ i njih se više ne tiče.

Pogrešna židovska vjera nije dovoljna za savršeni život i pripravu dolaska Gospodina. U stihovima Poslanice Kološanima od devetog odlomka na dalje subjekt rečenice je Krist, tako da ovu čudnu riječ - „ukloni (zadužnicu) prikovavši ju na križ“ – treba razumjeti tako da je Krist dobrovoljno samoga sebe dao razapeti, da bi prokazao farizeje i saduceje u njihovoj nevjeri i otpadništvu od Boga. Htjeli su ubiti Mesiju, ali to nije moguće jer Mesija je duhovno biće. Razapeli su tek propadljivo tijelo. Bog je Mesiju (Krista) uskrisio i tako ruglu izložio rimska i židovska poglavarstva i vlasti s njihovim zadužnicama. (Kol 2, 14-15) Pavlova kršćanska crkva klanja se duhu, a ne tijelu.

Pavao se kritički osvrće na Židove, te protivnost duha i tijela koristi da bi dokazao koliko je ništavno obrezanje tijela - kao propis od kojeg Židovi nisu htjeli odustati. Čovjek se ne treba ponositi svojim tijelom, ono je nužno zlo. Zato se Pavao ne obraća sinovima Izraela (Židovima), već Božjem Izraelu (Gal 6, 16) – etnokršćanima ili pripadnicima svih naroda rimskoga svijeta.

U Poslanici Filipljanima nastavlja Pavao opominjati braću zbog raspuštenosti i traži da se slijedi primjer koji je dao osobno ili preko svojih pratitelja. Raspuštenim sugrađanima Bog je njihov trbuh. Žive kao neprijatelji križa Kristova jer misle samo na zemaljske stvari, dok je domovina svakog brata kršćanina na nebesima – on daje prednost duhovnoj dimenziji. (Fil 3, 17 i dalje) Stoga se kršćani koji su se ugledali na Pavla ne trebaju bojati smrti, koja uostalom vreba na svakom koraku. On kaže: "Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak“. (Fil 1, 21) Iako želi odmah umrijeti i sjediniti se s Kristom te tako postići savršenstvo, Pavao ipak zna da još mora ostati u tijelu kako bi pomogao ostaloj braći da se na ovaj način putem prihvaćanja kršćanstva nauče saobražavati s božanskim (Fil 1 23-25).

Traži Pavao od braće da imaju ljubavi, da govore i čine ono što im je u mislima i na srcu, da ništa ne čine iz sebičnosti i taštine, već da budu ponizni i složni. Na taj će način umrtviti zlo koje kao grešna pobuda čuči u tjelesnoj dimenziji čovjeka. U odricanju od sebičnosti Krist Isus nam je učitelj svojim primjerom. Veličina je Božja također u tome što se nije ljubomorno držao jednakosti s Bogom, već je uzeo narav sluge i postao sličan ljudima (Kol 2, 6-8) Zato je Bog uzvisio ime Isusa iz Nazareta i pripojio ga pojmu Krista te je tako uzvisio ime tog čovjeka - sluge Božjega Isusa: "Gospodar je Isus Krist." (Fil 2, 11)

Treba imati pouzdanja u svoje snage i mogućnosti - da se saobrazimo božanskom, da postanemo slični Isusu Kristu u kojem nam je Bog zorno pokazao naš uzor, kakvi trebamo biti. Jer, radi se o snazi duha koja dolazi od Boga: "Bog je naime onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti."

Pavao nastavlja upućivati braću kršćane da trebaju živjeti bez tjeskobe i mrmljanja - čisto, kao neporočna djeca Božja koja žive usred nastranog naraštaja. Među tim pokvarenim stvorenjima pravednici svijetle poput zvijezda u svemiru.

Isus Krist je žrtvovan kako bi čovjek shvatio da je Božje dijete te da se može spasiti. Isto tako, Pavao će biti sretan iako njegova krv bude prolivena, samo ako braća nastave živjeti u skladu s naukom: "Veseo sam i radujem se s vama svima, ako se i krv moja mora kao žrtva liti na žrtveni prinos vaše vjere." (Fil 2, 17) Krist je Pavlov uzor, on se nada da će iskusiti silu njegova uskrsnuća te preuzeti udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti. (Fil 3, 10) I njegova će krv poput Isusove pasti za očišćenje braće kršćana, u smjeri napuštanja tjelesnosti i postajanje nutarnjim (duhovnim) čovjekom.

Pavao daje primjer braći tako što se ne osvrće na iskustva svog tjelesnog života; on naprosto mrzi što je bio ovaj ovdje, čovjek Pavao, koji je činio sve što je činio. On ide naprijed, "ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje." (Fil, 3, 13-14). U nebesko stanje Bog nas je pozvao po Kristu Isusu; kao što je njega uskrsio, tako će svatko od nas u duhu prijeći k Bogu. U tome je vrijednost Isusova uskrsnuća za čovjeka – da mu se pokaže da je njegov duh zapravo duh Božji i da će se k njemu vratiti. Za Krista je bilo sasvim normalno da se nakon boravka u tijelu jednog Božjeg sluge, Isusa iz Nazareta, vratio u ideju (duh) Krista te sjeo s desna Bogu Ocu. Ali trebalo je čovjeku to zorno prikazati – pokazati mu njegov cilj. Ako smo predani tomu cilju, ako nismo obijesni - već živimo u strahu i drhtanju pred Bogom - možemo biti zadovoljni svojom sudbinom (Fil 4, 11).

U Poslanici Efežanima Pavao govori o povezanosti tijela i duha. Živjeti po duhu znači imati vjeru u nutarnjega (duhovnoga) čovjeka. On zaziva Boga da braći dade da ojačaju (Ef 3, 16), tako da budu sposobni naslutiti koja je širina, duljina, visina i dubina u Bogu koji je u biti ljubav. Ta ljubav Božja nadilazi spoznaju. Po uzoru na bezuvjetnu božansku ljubav, Pavao traži od kršćana da strpljivo podnose jedni druge. Oni žive usred raskalašenog naraštaja, a trebaju se pretvoriti u novog čovjeka - navlačeći "tijelo Kristovo". Njihovi su se sugrađani predali raspuštenosti i izgubili svaki ćudoredni osjećaj; njihov se um zamračio. Kršćani trebaju sa sebe skinuti takvog čovjeka - odviknuti se od te navezanosti na tjelesno, jer ispunjena tjelesna želja rađa novu i tako unedogled (kao što uče stoički filozofi). Na nekim mjestima govori se o svlačenju Adamovog i navlačenju Kristovog tijela – što znači upravo umrtvljivanje tjelesnosti u korist duhovnosti.

Oblačenje novog čovjeka znači život po uzoru na pravednika Isusa, Sina Čovječjega. Zato treba govoriti istinu, ne krasti, ne psovati, izbjegavati srdžbu – jer prepuštajući se srdžbi dajemo mjesto đavlu. Kršćani su krštenjem zapečaćeni Duhom Božjim i čekaju dan konačnog otkupljenja kad će se u svojoj duševnoj dimenziji uzdići u Božji nebeski grad. Duh će se Božji žalostiti ako se braća predaju gnjevu, vici, psovci, zloći, a veselit će se ako će raća biti prijazna i puna milosrđa i praštanja. Jer, je Bog ljudima oprostio opačine, poslavši Krista na zemlju da im bude primjer i spasi ih. Krist je samoga sebe u ljudskom obličju predao kao žrtvu i prinos, zbog ljubavi prema čovječanstvu – jer je želio da čovjek shvati svoje božansko porijeklo i poslanje. Zato ga oni ne trebaju žalostiti predajući se bludnosti, opačinama i ostalim tjelesnim navikama. Oblačenje novog čovjeka znači prestanak s dvomislenim šalama, ludorijama, prostaštvom. Početak je to zahvaljivanja, pjevanja psalma i života u duhu, slozi i ljubavi.

Prihvativši vjeru u Isusa Krista, kršćani su prestali biti tama i postali su svjetlo u Gospodinu. Pavao ih poziva da nastave život u svjetlu, a plod su svjetla: dobrota, pravednost, istina. Zato Pavao poziva prve kršćane da žive kao umni, a ne kao ludi, da iskoriste vrijeme za pripravu i punjenje Duhom, jer ne znamo kada će svanuti posljednji dan.

O pokoravanju i dužnostima bračnih parova govori Pavao u završnom odlomku Poslanice Efežanima. Iako je muž glava za ženu, jednako kao što je Krist glava zemaljske crkve, dužnost je muževa da ljube svoje žene kao što je Krist ljubio crkvu – tako što se predao za nju. Muževi su dužni ljubiti žene kao svoja tjelesa. "Tko svoju ženu ljubi, ljubi samoga sebe." (Ef 5, 28) Nitko ne mrzi tijela, već ga hrani i njeguje. U brizi za svoje tijelo trebamo dakako biti čedni, izbjegavajući strast i požudu. (Ovdje Pavao parafrazira starozavjetni savjet da valja ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Ima li čovjeka koji to ne razumije?)

Ništa nam neće biti preteško, ako se naoružamo vjerom - Riječju Božjom ili Duhom koji je od Boga. Živimo li po duhu, nećemo udovoljavati požudi tijela. Tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. To dvoje međusobno se protivi. (Gal 5, 16 i dalje) U borbi Duha i tijela stradava čovjek pa često ne čini što bi po svojoj duševnoj naravi uistinu htio. Za zemnog života valja pronaći sklad ta dva načela, ali krajnji je cilj kršćana oslobađanje od tijela.

U pogledu žena Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima iznosi tadašnja patrijarhalna shvaćanja. On daje upute Korinćanima i kaže da na sastancima (misama) žene trebaju šutjeti; ako ih nešto zanima neka kod kuće muževe pitaju, jer ne dolikuje da žene govore na sastancima. U molitvi žena ne smije biti gologlava već mora nositi veo (I Kor 11, 5) Muškarac ne treba pokrivati glavu, jer je on slika i odsjev Božji, dok je Žena odsjev čovjekov budući da nije čovjek od žene već je žena od čovjeka. Veo je znak podložnosti.

Retke o protivnosti duha i tijela nastavlja Pavao tvrdnjom da čovjek može ipak donijeti odluku i prepustiti se vodstvu Duha. Pavao navodi pogubna djela koja dolaze od potrebe čovjeka da udovoljava tjelesnome: bludnost, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, stančarenja, zavist, pijanke, gozbe. "Oni koji čine takva djela neće baštini kraljevstva Božjega. Naprotiv plod su Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost." (Gal 5, 19-26) Kad su prihvatili vjeru u Isusa Krista, pristali su kršćani da se razapne tijelo koje je izvor opačina (strasti, požude, taštine, slave, zavisti, izazivanja jedan drugoga). Kršćani, kao i drugi, griješe. Dužnost je ostale braće, koja vide da brat griješi, da ga blago ukore; dakako, ne grubo jer bi to samo izazvalo srditi odgovor i udaljilo brata od Duha. Bolje nam je da sami pazimo na svoja (ne)djela, jer nas tijelo iskušava. Valja pomoći bratu nositi njegovo breme kao što je Krist Isus ponio naše breme.

"Tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. (Gal 6, 8) Neka nam stoga ne dojadi činiti dobro u svakoj povoljnoj prilici, iako možda na ovome svijetu ne dobivamo zadovoljštvinu. U svoje ćemo vrijeme žeti. Ovo je osnovna poruka naše kršćanske vjere.

Za kršćane je, dakle, smisao života jasan. On je prisutan u umrtvljavanju tjelesnih potreba i uzdizanju duhovnosti. Tjelesnost je uteg koji nas vuče dolje, prema grijehu i udaljava nas od spasenja. Mladi moraju iskušati sve mogućnosti svoga bića ne bi li na kraju došli do ovog drevnog kršćanskog cilja.

drazen-pavlic @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.