Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - veljača 2010
srijeda, veljača 24, 2010
Hrvatsko biblijsko društvo izdalo je 2006. godine Sveto pismo Novoga zavjeta u prijevodu Ivana Šarića. Biblijsku reviziju izvršio je Mato Zovkić, a teološku redakturu Zvonimir Kurečić. Svaka od 27 kanonskih knjiga koja je sakupljena u Novome zavjetu za ovo je izdanje opremljena kratkim uvodom. Ivan «Evanđelista» Šarić u uvodu navodi dosad poznate činjenice i pretpostavke u svezi njihovog autorstva, vremena i mjesta nastanka. Za neke činjenice su poznati povijesni dokaz, a drugima vjerodostojnost daje višestruko spominjanje u najstarijoj kršćanskoj predaji. Što se više puta ponovi, postaje istina.

Tako za Poslanicu Efežanima uvodničar kaže: «Ova poslanica sadrži i 42 grčke riječi kojih nema drugdje u Pavlovim poslanicama. Upada u oči tematska i rječnička sličnost s Poslanicom Kološanima, zatim njezin svečani stil, duge rečenice, te nauk o kozmičkom Kristu i općoj Crkvi kao tijelu Kristovu u povijesnom svijetu. To je ponukalo brojne novije stručnjake da ovu poslanicu pripišu nekom Pavlovu učeniku koji ju je napisao nakon Apostolove smrti.» (Sveto Pismo Novoga zavjeta, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2006., str. 191) Priređivači ostavljaju mogućnost da je Pavao dao nalog tajniku da svojim riječima iznese nauk. Dakle, bibličari su prije donošenja zaključaka o autorstvu pojedinih poslanica temeljito istraživali jezik, stil i sadržaj spisa.

Nitko ne zna «objektivnu» istinu, osim ako se ne pojave novi arheološki nalazi ili na svjetlo dana izađu stari dokumenti, zabačeni u knjižnici kakvog samostana ili u nekoj pećini ili pustinjskom pijesku. U međuvremenu nam na raspolaganju ostaje metoda analize sadržaja.

Nakon uvodnog pozdrava, pisac zaziva milost i mir za «svete» u Efezu od «našega Boga Oca i Gospodina Isusa Krista.» U četvrtom retku već nailazimo na začudnu rečenicu. Nakon što se izražava uvjerenje da su «sveti» blagoslovljeni svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu, dalje u tekstu stoji:

«U njemu (Kristu-op.) nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim.» (Ef 1, 4)

«Svetima» se nazivaju pripadnici kršćanske crkve, koji su prošli obred krštenja. Ali ne krštenja vodom po Ivanu Krstitelju, nego krštenja Duhom Svetim. Što znači da nas je Bog odabrao prije postanka svijeta?

Marko Tokić u članku O Ženskom elementu u gnostičkim učenjima kaže: «Svaki je gnostik jednom, mislili su oni, egzistirao na primordijalno androgin način, sve dok jednom ono primordijalno žensko nije palo i bilo oskvrnuto – potrebno je sada spasenje; potrebno je da gornja muška sila uzdigne nju nazad na njezino prvotno mjesto kako bi se ponovno uspostavilo ono iskonsko savršenstvo.» (Filozofska istraživanja 98, sv. 3, str. 727)

Uzmimo za sada samo prvi dio rečenice, bez pobližeg objašnjenja što znači egzistirati na «androgin način»: svaki «sveti» bio je nekad po duhu stanovnik «neba». Navod iz gnostičkog učenja pojašnjava četvrti redak Poslanice: prije svakog vremena, dok je još vladalo savršenstvo u gornjem nevidljivom svijetu, Bog je stvorio «svete kršćane», kao članke i udove nevidljivog tijela Kristovog. Nakon stvaranja i materijalizacije ti su udovi postali vidljivi. Oni čine Kristovu crkvu na zemlji. Dakle, nije Bog Otac u vječnosti stvorio samo Krista. Izabrao je i «nas…prije postanka svijeta», odnosno stvorio je «kršćane», jer oni svi zajedno čine Kristovo tijelo.

Izabrao je Gospod Bog «svete» prije postanka svijeta, «da budu neokaljani pred njim». Znači li to da se u «svetost» ili zajedništvo s Kristom «vratiti» mogu samo oni koje je Bog na početku vremena «obilježio» svojim blagoslovom? Da, jer Bog je odabrane unaprijed odredio «za svoje sinovstvo, po slobodnoj odluci svoje volje» (Ef 1, 5). Dar Božji po milosti doista imaju samo odabrani. Ostali se neće spasiti, jer su previše «okaljani» ili navezani na svjetovne potrebe i nemaju sposobnost duhovnog uzdizanja i pročišćenja. Čuvši evanđelje i povjerovavši u njega, «sveti» su »opečaćeni» Svetim Duhom.

U nastavku čitamo osnovnu misao Pavlove teologije, po kojoj Bog vjernicima svojom slobodnom voljom oprašta grijehe i udjeljuje otkupljenje putem Kristove krvne žrtve na križu.
Ritual krvne žrtve dolazi iz dubine židovske tradicije. Jer krv je život, ili u krvi je život. Zato je Jahve Židovima u Levitskom zakoniku zabranio da blaguju krv. (Zato u novoustanovljenom otajstvu kršćani blaguju Kristovu krv, po kojom simbolički stječu život vječni.)

Vrijeme za žrtvu i otkup «svetih» iz materijalnog svijeta i njihov povratak u tijelo nebeskog Krista nastupilo je baš sada. Nastupila je «punina vremena», kad Bog po svojoj slobodnoj volji odlučuje «da sve sjedini u Kristu kao glavi što je na nebesima i na zemlji.» (Ef 1, 10) Podsjetio bih ovdje na koncept kozmičkog Krista ili macroanthroposa, koji je došao iz grčke kulture (Plutarh). Materijalni svijet je samo odraz ili slika nevidljivog svijeta. Tako je Kristova crkva na zemlji samo odraz nebeskog Krista i nebeske Crkve. Odavde nismo daleko do Platonovog mišljenja, po kojem u nevidljivim idejama stoluju biti svake stvari i svakog bića na zemlji.

Sokratovski rečeno, u procesu stjecanja znanja duša svetih sjeća se svoje ideje rodilje, koja bitkuje visoko na nebu, u nevidljivom dijelu svemira. Ipak, kako pokazuje Kierkegaard, kršćanska istina donosi jednu bitnu novost, koja čini razliku u odnosu na ovu platonističku mudrost da je sve znanje sjećanje na carstvo ideja. Čovjek nikada ne bi svojim snagama mogao spoznati svoje nebesko porijeklo, da mu Bog ne pruži taj uvjet, da se «prisjeti». Uvjet je Kierkegaardov termin za milost Božju. (usporedi: Kierkegaard, Filozofsko trunje)

Misao o ponovnom sjedinjenju onoga što je nekad bilo jedno, bilo da je riječ o «muškom» i «ženskom» elementu, u svakom slučaju pojedinih dijelova u cjelinu, izvorno je gnostička misao, koja opet svoje porijeklo vuče iz grčke mudrosti. Dijelovi za sebe su nesavršeni. Radi se o tome da se spoje sa svojim parom i tako se vrate u puninu, savršenstvo, ili gnostičkim rječnikom rečeno u «androgino jedno». Spasenje je spajanje razdvojenog, koje se vraća nazad u prvobitno Jedno. Tim je (gnostičkim) načinom razmišljanja prožet čitav tekst ove Poslanice.

Osobitost gnostičkog uvida sastoji se baš u isprepletenosti religijskog i filozofijskog. Takvom načinu tumačenja doprinos je dao osobito židovski filozof Filon Aleksandrijski, koji je bio Isusov suvremenik. Na mnogim mjestima uočava se usporednost s grčkom mitologijom i filozofijom. Tako je Barbelo (majka svega) proizašla iz glave Boga Oca, jednako kao Atena iz Zeusove glave.
drazen-pavlic @ 18:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 22, 2010
Bitna razlika kršćanskog i gnostičkog učenja je u odgovoru na pitanje: Tko postiže spasenje? Gnostici su vjerovali da je Bog njihove duše odabrao prije postanka svijeta da budu sveti i neokaljani pred njime. Odabranost je u suglasju s židovskim konceptom o odabranom narodu. U skladu s alegorijskim viđenjem Pisma, odabrani narod su gnostici, a ne etnički Židovi. Pavlovi sljedbenici pak naučavaju da svi mogu dostići neki „položaj“ u bratstvu. „U svakomu je od nas dana milost po mjeri, kako ju je Krist darovao.“ (Ef 4, 7) Uvjet je da svuku staroga čovjeka, koji se ogleda u navezanosti na zemaljske vrijednosti, i da obuku novoga čovjeka. To će postići duhovnim sredstvima: „S obzirom na prijašnji način života, odložite staroga čovjeka koji se raspada u varljivim požudama i obnovite se duhom svojega uma. Obucite novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu…“ (Ef 4, 22-24) To duhovno bogatstvo koji ih čini odabranima darovao je Krist, udijelivši „svetima“ Božju milost. On je sišao u „donje dijelove zemlje“ (gornji su dijelovi vidljivi svemir: mjesec i zvijezde), „porazdijelio darove ljudima“ i ponovno uziđe „nad sva nebesa da ispuni sve“. Jedne je predodredio za apostole, druge za proroke, treće za evanđeliste, četvrte za pastire i učitelje, „da se sveti usavrše za djelo služenja, na izgradnji Kristova tijela“, odnosno crkve. (Ef 4, 7-12) Cilj je za svakoga brata isti: postizanje jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega čime će narasti do savršena čovjeka i dospjeti do „uzrasta Kristove punine.“ Postat ćemo članci tijela, čija glava je Krist, a od te glave je „tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom vezom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu“. (Ef 4, 16) „Sveti“ su savršeni, a ostali su kao mala djeca koje ljulja i zanosi svaki vjetar krivih nauka i ljudskih ćudi. Potrebno je samo prihvatiti učenje, suspregnuti svoju ljudsku volju i dopustiti da se Božja milost Kristovim posredovanjem prospe po našim plećima. Jer čovjek je spašen po milosti vjere, koja nije „od vas, nego je dar Božji“ (Ef 2, 8) Kad bi to bilo moguće po ljudskim djelima, tad bi se svaki hvalio, oholio i zauzimao prva mjesta na sastancima. Dakle, spašeni smo po milosti vjere, ali naša volja može sve upropastiti. Zato volju valja suspregnuti i slušati samo Božju volju. Osnovna razlika u odnosu prema gnosticima je u načinu uzdizanja k Bogu: kršćansko spasenje ovisi u potpunosti o Božjoj volji, a ne o gnostičkim ritualima oblačenja Krista.

Neka za tu svrhu radije „nikakva pogrdna riječ ne izlazi iz vaših usta“, nastavlja Pavao, jer dobra riječ „pospješuje milost onima koji slušaju.“ Koji su opečaćeni za Dan otkupljenja, odnosno kršteni po Isusu Kristu Duhom svetim, ni u kojem slučaju ne smiju dozvoliti da iznova padnu pod utjecaj krivih učenja, jer će jako „ožalostiti Duha Svetoga Božjega“. Iz Pisma se mogu preuzeti preporuke dobrog i zdravog zajedničkog življenja, u kojem nema mjesta gorčini, gnjevu, ljutini, vici, vrijeđanju i pakosti. Cijeni se milosrđe i praštanje. „Svetima“ ne pristoji bludnost, nečistoća, lakomost, besramnost, lud govor, dvolične šale. Braći dolikuje zahvaljivanje. (Ef 5, 3-4)

Sve u svemu pisac preporučuje: „Gledajte dakle pomno kako živite: ne kao ludi nego kao mudri. Dobro iskoristite vrijeme, jer su dani zli.“ (Ef 5, 15-16)

Po Duhu Svetom braća se udaljuju od zemaljskog čovjeka i učvršćuju za nutarnjeg čovjeka. Svlače „Adama“ po kojem su nasljedovali tjelesnost, grijeh i požudu i navlače „Krista“ koji im je darovao duh. Koji su dobili dar duha mogu razumjeti „koja je širina i dužina, i visina i dubina“ bića Boga (Ef 3, 16-18) Koji se vežu za razum ovoga svijeta, uključujući filozofe, su „ludi“, a koji se vežu za vjeru, srce i ljubav su „mudri“. Zato je glavni zadatak: „spoznati Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju, da budete ispunjeni svom Božjom puninom“ (Ef 3, 19) Svaka vrsta služenja je temeljna značajka čovjekovog života. Kao što se „sveti“ prije svega mora pokoravati Bogu, pisac naučava sveopće pokoravanje: „Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu! Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu.“ (Ef 5, 21-22) Muževima se preporuča da ljube svoje žene kao svoje tijelo, odnosno „tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi.“ Pisac ne zaboravlja naglasiti mjesto iz Knjige Postanka koje govori da će muškarac ostaviti svoga oca i majku i prionut će uz svoju ženu da budu jedno tijelo (brak je muško-žensko ili „androgino jedno“). Djeci valja slušate roditelje, kao što je rečeno u Pismu: „Poštuj svog oca i majku“. Očevi ne smiju ogorčavati svoju djecu, nego ih odgajati.

„Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare sa strahom i drhtanjem, u iskrenosti svojega srca, kao Krista. Ne služite prividno, kao da ugađate ljudima, nego kao Kristove sluge, čineći Božju volju od srca! Dragovoljno služite kao Gospodinu, a ne kao ljudima…“ (Ef 6, 5-7) To čovjekovo pokoravanje ima temelj u bezuvjetnoj poslušnosti Božjoj volji. Onako kao što se otac Abraham pokoravao, nadajući se u dubini srca da će Bog već nekako riješiti problem. Dakle, sve što radimo, sve uloge koje su nam dodijeljene na zemlji, trebamo raditi sa svim srcem. Ne tako da ljudi vide da izvršavamo, nego da Bog vidi. Jer on može prozreti naše srce. A tako ćemo činiti samo ako priznajemo zakon ljubavi kao vrhovni zakon. Jer ljubav je dobrovoljno vezivanje i pokoravanje.

Strah i drhtanje je naslov temeljnog djela Sörena Kierkegaarda, filozofa XIX stoljeća. Njegovo nadahnuće je strah, drhtanje i iskrenost srca onih koji bespogovorno i do kraja vrše Božju volju i svoje poslanje na zemlji. Znao je Kierkegaard i ponavljao s Pavlom da nisu svi predodređeni da budu vitezovi vjere (apostoli, proroci). Ali svatko tko s ljubavlju vrši svoju ulogu oca, supruga, učitelja, radnika nije promašio život i može se nazvati Božjim djetetom.

Tko navuče ova pravila života imat će „Božju vojnu opremu“ uz pomoć koje će se lako oduprijeti zlu. Tko na opisani način „svoje bokove opasuje istinom“ (kao što psalmista kaže za uzornu ženu, naime da snagom opasuje svoja bedra), taj uzima „štit vjere kojim ćete moći gasiti sve ognjene strijele đavla“. Stavit će na glavu „kacigu spasenja“ i u ruku uzeti „mač Duha koji je Božja riječ“.

U zaključnom pozdravu Pavao se spominje kao poslanik evanđelja u okovima, iz čega tumači zaključuju da je poslanicu mogao napisati u zatvoru. Javlja Efežanima da će ljubljeni brat Tihik donijeti Poslanicu i vijesti o tome kako žive Pavao i učenici. Možda je Tihik putem napisao svoju blagovijest?
drazen-pavlic @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 17, 2010
Interpretacija teksta Poljska staza

Književna zajednica Novog Sada 1984. godine objavila je prijevod kratkog Heideggerovog djela Poljska staza (Der Feldweg). Heidegger opisuje poljsku stazu koju poznaje iz doba djetinjstva. Na rubu šume staza se pozdravlja s visokim hrastom pod kojim je grubo istesana klupa. „Na njoj kadikad počivaše poneki spis velikog mislioca koji mlado i nevješto biće pokušavaše da rastumači. Kad bi se nagomilale zagonetke i nije se nazirao nikakav izlaz, tada bi u pomoć pritjecala poljska staza.“ (Heidegger, Poljska staza, Književna zajednica Novog Sada, 1984.) Kad su se misli mladog studenta uslijed nailaska teškoća zbrkale, on bi ustao i prošetao svojom stazom. I tad bi se misao vratila u jasnu putanju. Poljska je staza bliska koraku mislioca i težaka.

Odmor ispod krošnje drevnoga hrasta odvodi čovjeka putem sjećanja na davne igre. Sjeti se Heidegger zvuka sjekire koja je dopirala iz obližnje šume i padanja debla kroz prasak granja: „I uputio bi se odmah otac kroz gustiš i preko osunčanih proplanaka po onaj hvat drveta namijenjen njegovoj radionici.“ (isto, str. 2.) U njoj je otac kratio slobodne sate, kad se odmarao od službe u gradskom zvoniku. Satovi i zvona ukazivahu na prolaznost vremena.

Pao je stoljetni hrast. Od njegove kore dječaci su rezali lađe koje su puštali po bari. Sanjali su putovanja svijetom iz kojih su se u mislima lako vraćali. Neizreciva majčina briga bdjela je nad svim živima.

U čitanju proze Martina Heideggera pokazuje nam se srodnost s misaonim poticajima Ludwiga Wittgensteina. Opis majčine brige, odmora ispod krošnje staroga hrasta u čijoj krošnji šumori vjetar, mističnog sjećanja na djetinjstvo… sve nas to vodi Wittgensteinu i njegovom iskustvu mističnog i neizrecivog.

Wilhelm Baum u knjizi Ludwig Wittgenstein između mistike i logike istražuje porijeklo Wittgensteinovih misli o mističnom. On opisuje kako je Engelmann svom prijatelju poslao baladu Ludwiga Uhlanda, koja donosi priču nekog grofa. Grof je iz križarskog rata donio grančicu bijelog trna i posadio ju kod kuće. Kad je iz grančice izraslo drvo a grof ostario, odmarao se ispod krošnje: „Šumor grana i nakon toliko godina podsjećao ga je na mladost i na palestinsku pustolovinu.“ (W. Baum, Wittgenstein između mistike i logike, Naklada Lara, 2006., str. 48-49.) Wittgenstein je hvalio veličanstvenu Uhlandovu pjesmu. Prijatelju je odgovorio riječima da čovjeka ništa ne košta ako se potrudi izreći neizrecivo. Zaključio je da je neizgovorljivo obuhvaćeno u izgovorljivom. To će postati misao vodilja njegovog Tractatusa, u kojem je pomoću neizrecivog (etičkog) omeđio ono što se može reći jasno, a to su sudovi logike, matematike i prirodne znanosti. Mistična ili neizreciva regija uključuje religioznost. «O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.» (Tractatus…, stav 7). Heidegger bi mogao nadovezati da poezija jezikom aluzija može ukazati na neizrecivo. Posljednji stav Tractatusa nije razrađen na podstavove. Taj posao Wittgenstein je ostavio nama.

Vratimo se Heideggerovoj Poljskoj stazi. Dječje igre putovanja nisu znale za lutanja, u kojima se ne stiže ni do jedne obale nego se besciljno i bezuspješno luta. Tvrdoća i miris hrastova drveta govore o sporosti i postojanosti kojom drvo raste. Samo se u takvom rastu rađa ono što traje i donosi plod: „…rast znači rastvaranje pred nebeskim širinama, a istovremeno pružanje korijena u tami zemlje.“ (isto, str. 2) Hrast pored poljske staze učio je mladića da čovjek mora istovremeno ispuniti dva uvjeta: „da je spreman na poziv najvišeg neba, a istovremeno skriven u zaklonu bremenite zemlje.“ (str. 3.)

Ipak, porijeklo mističnog ugođaja u Heideggerovom djelu nije istog porijekla kao što je Wittgensteinovo iskustvo. Poznato je, naime, filozofovo oduševljenje Hölderlinovom poezijom (pored poezije Georga Trakla i Stefana Georgea). U Poljskoj stazi vidljiv je njegov veliki utjecaj. Pozovimo se na Hölderlina radi objašnjenja gornjeg retka u Heideggerovom tekstu. Riječ je o dva uvjeta koja čovjek u životu mora ispuniti. U pjesmi Bozi su jednom išli… pjesnik kaže: «Jer one što smrtnim tek su zaokupljeni prima zemlja, ali bliže svjetlu putuju, k eteru gore, oni, usrdnoj ljubavi vjerni i božanskom duhu…» Filozof imenuje bitak, a pjesnik sveto – kaže Heidegger na drugom mjestu. Iz sljedećih navoda vidi se usporednost filozofske i pjesničke misli i govora. Čovjekov duh teži uvis, ali ga tjelesnost i ljubav vuku nadolje, k zemlji (Hölderlin, Tok života). Čovjek je ipak predodređen za život na zemlji. On je odviše krhka posuda da bi sadržavao Boga. Samo povremeno čovjek podnosi božansku punoću (Kruh i vino). Čovjekova duša osjeća Božju prisutnost, ali često ne dopire do neba nego pada u bezdan. Oko uzdizanja čovjek se mora potruditi sam. Jer «ne mogu nebesnici sve» (Mnemozina). Istina, bitak se objavljuje u čovjeku. Ali čovjek ipak stoji na granici Ništavila (bezdana) i često se ne spašava. Pored svega, čitav ugođaj priče o poljskoj stazi nadahnut je Hölderlinovom poezijom. Da bi prepoznali sličnosti, poslušajmo početak Hölderlinove pjesme Kruh i vino:

Naokolo počiva grad; utihnjuje osvijetljena ulica,
A zubljama zakićene uz štropot udaljavaju se kočije,
Siti dnevnih radosti, na počinak ljudi odlaze,
A umna glava zadovoljno važe dobit i gubitak
U svome domu; prazan od grožđa i cvijeća
I od djela ruku, miruje posleni trg.
Al iz dalekih vrtova zvuk stiže zaigranih struna:
Možda zaljubljen netko il osamljen tamo svira
Spominjuć se dalekih prijatelja i doba mladosti; a česme,
Nepresušive i svježe, na mirisnoj romore lijehi.
Mirno se po sunoćalom uzduhu zvonjava razliježe,
A noćobdija imajuć sate na umu izvikuje brojke.

Heideggerova misao o čovjeku u procjepu nebeskih širina i zemaljskog korijenja vodi nas ujedno Kierkegaardu. Vitez vjere, o kojem u Strahu i drhtanju govori danski filozof, ostavlja sve zemaljsko i prepušta se volji Božjoj (poput ribara na Genezaretskom jezeru kad su sreli Isusa). Nakon što je odbacio sve racionalno i materijalno, on se međutim uvijek vraća na čvrsto tlo. Filozofovim riječima, vitez vjere stalno vrši kretanje beskonačnosti i zatim opet dobiva konačnost. Kierkegaard kaže da većina ljudi živi izgubljena u ovozemaljskim tugama i radostima. Oni čvrsto sjede na svojim stolicama u plesnoj dvorani, ali ne plešu. Ne vrše nikakvo kretanje u svojoj svijesti. Vitezovi beskonačnosti, naprotiv, teže visinama. „Oni vrše kretanje prema gore i opet padaju; ipak, to kretanje prema gore nije nikakva lakomislena zabava…Ali svaki put kad padnu, oni ne mogu odmah zauzeti pravi položaj; jedan trenutak teturaju i ovo teturanje dokazuje da su oni ipak stranci u svijetu.“ (Kierkegaard, Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000., str. 52-53.) Vitezovi beskonačnosti su filozofi i redovnici. Dovoljno ih je vidjeti kad se prizemljuju, da ih prepoznamo. Naprotiv, vitez vjere zna iz visina doskočiti u život i odmah čvrsto zakoračati – i samo je to pravo čudo.“ (isto, str. 53.) Misao o strancima u svijetu nadahnula je Camusovo djelo.

Misao o idealnom povezivanju poziva neba i ukorijenjenosti u zemlji Heidegger izražava pomoću aluzije hrasta. Hrast rastvara grane pred bezgraničnom nebeskom širinom, a istovremeno korijenje pruža u tamnu zemlju. Čovjek treba biti kao hrast. Čovjekov korijen je njegov zavičaj. Staza prolazi pored hrasta i «prikuplja sve što oko nje bivstvuje, a svemu što joj prilazi daruje svoj bitak.» (isto, str. 3.) Poruke poljske staze razumije samo netko tko je tu rođen. On znade slušati uzlet ševe u ljetno jutro, mirise koje iz majčinog sela donosi istočni vjetar, kloparanje žetvenih kola…

Oko staze Heidegger nalazi ono jednostavno, koje čuva zagonetku trajnog i velikog. Ono je plod dugotrajnog rasta. Ono jednostavno svoj blagoslov prikriva neupadljivošću vječno istoga, kaže nam filozof. Kroz neizrecivost govora poljske staze bog postaje bog. Što znači spomen boga pisanog malim slovom? Zar je Heidegger bio vjernik? Jednostavno i začudno (mistično) nadomješta vjeru u osobnog Boga, koji je u novome vijeku iščeznuo sa svog trona (Nietzsche). Ali je čovjeku ostao religiozni osjećaj, ono nešto što ga ukorjenjuje, što nosi opstanak. To nije nešto što čovjeka nadmašuje. Jer Bog, svijet i čovjekov duh u jednom su sklopu. Čovjek mora biti u skladu s ovim jednostavnim govorom poljske staze (str. 4)

Mistiku sjećanja, koje budi staza i šumor istočnjaka u krošnji hrasta, znade slušati netko tko se tu rodio. Čovjeku je potreban zavičaj. U razgovor s novinarom Der Spiegela vođenim 1966. godine Heidegger je rekao da se čovjek današnjice razkorijenio. Posvuda se izvode atomski pokusi koji uništavaju zavičaje. Čovjek je poletio u svemir. Zamislimo grozu astronauta koji je prohodao površinom mjeseca! On je izgubio tlo pod nogama, a na mjesečevom nebu vidi Zemlju. Sve je postavljeno naglavačke. Kakav strah mora proizvesti taj prizor! Raskorjenjen i zastrašen čovjek ne zna slušati tišinu.

Ako sām nije usklađen s govorom poljske staze, čovjek ne može zemlju dovesti u red. Uho suvremenog čovjeka čuje još samo buku uređaja. Za tihe i jednostavne riječi ono nema sluha. Buku uređaja rastrojeni čovjek drži za božji glas. On je izgubio orijentaciju i ne zna puta. Onaj tko ne zna puta, nema cilja, prepušta se riječnoj matici i ne dohvaća druge obale. Heidegger kaže: «Rastrojenima jednostavno izgleda monotono. Monotono postaje dosadno. Mrzovoljni stalno vide jedno te isto. Jednostavno bježi pred njima. Njegova mirna snaga presušuje.» (Poljska staza, isto, str. 4.) Malo je preostalo onih koji ono jednostavno uzimaju kao svoje dobro, kaže on. Ali oni će preživjeti. «Njima će blaga snaga poljskog puta podariti moć da nadžive divovsku silu atomske energije koju je čovjek izmozgao i tako postavio okove vlastitom djelovanju» (str. 4.)

Ovo nas mjesto vodi k još jednom filozofskom tekstu. U Ponavljanju govori Kierkegaard o čovjeku koji je u svom životu odabrao jednoličan životni stil, što u njegovom izričaju znači - ponavljanje. On «mirno ide svojim putem, sretan zbog ponavljanja.» Kad ne bi bilo ponavljanja, odnosno ljepote jednostavnosti života, izgubio bi se smisao života. Taj smisao ne dohvaćaju oni koji neprestano trče za novinama. Njihovu dušu prolaznost uvijek iznova razmekšava zadovoljstvima. Čovjek o kojem govori Kierkegaard je on sam. Da bi uhvatio bit pravoga života, Kierkegaard nije svom poslužitelju dozvolio da razmješta namještaj po stanu. Monoton i jednoličan red u domaćinstvu bio mu je potreban jer je u njemu uspavljivao dar zapažanja. Jednoličnost koju je tako postigao ošamutila, ga je više od najduhovitijih zabava. Da je živio u vrijeme procvata rimskih gradova Herkulanuma i Pompeja, gdje je prilikom iskapanja lave sve nađeno na svom mjestu, arheolozi bi sa zaprepaštenjem sreli čovjeka koji odmjerenim koracima šeće po sobi tamo i amo. On je zaboravljen od svijeta i ujedno je zaboravio svijet, kaže Kierkegaard. (usp. Kierkegaard, Ponavljanje, isto, str. 7 i 58-59)

Ovakva se jednoličnost suvremenom čovjeku pokazuje kao dosada. Sjetimo se na ovome mjestu junaka Sartreove Mučnine. On se klati svijetom i ni u čemu ne nalazi smisla. Njegovu ljudskost otuđio je svijet rada. 'Mrzovoljan je i stalno vidi jedno te isto'. 'Sve mu je monotono i dosadno'. Oko sebe vidi samo ništavilo. On ne zna za govor poljske staze koji «jade u povoljnom trenutku toči u krajnju vedrinu.» (Poljska staza, isto, str. 4.) Šetač je, naprotiv, ispunjen doživljajima. Grudi mu se nadimaju oduševljenjem nepoznatog porijekla. To je ono nešto, koje ga uvijek čeka na kraju šetnje njegovom poljskom stazom. O tom nečemu Heidegger kaže samo da je «ono znano.» Tko nije šetao poljskom stazom, ne zna o čemu je riječ. Na toj se stazi susreću razigrana mladost i mudra starost. Staza u tišini odnosi njihov eho. (str. 5) U šetnji stazom Heidegger osluškuje dubinu vremena, koje se pokazuje u bogatstvu svojih slojeva.

Zrakom nad poljskom stazom hrani se mudra vedrina. Njezin lik djeluje sjetno. «Mudra vedrina kapija je vječnoga.» (str. 5.) Iza tih vrata krije se zagonetka života. Čovjek koji se raduje ovom jednostavnom i monotonom doista živi (Kierkegaard). Smisao i čudesnost života izmiče onima koji svoje vrijeme poklanjanju stalnim novinama i trci za događajima. Njih događaj dana kao pljevu otpuhuje pred sobom (Nietzsche). Nekoliko trenutaka prije nego što je preminuo, Wittgenstein je ženi svog liječnika dr. Bevana rekao: «Recite im da sam proživio jedan čudesan život.« Mislim da je htio reći da je život svakog čovjeka jedinstven i čudesan. Sa sobom on kroz vrata vječnosti odnosi neponovljive doživljaje, kakav je recimo doživljaj prvoga snijega. Smisao života nije pravilo, koje važi za veliku grupu ili za sve ljude. Smisao, kao i sam život nešto su mistično i neizrecivo, što svaki pojedinac rješava za sebe. Zato je pitanje o smislu života besmisleno. Život se jednstavno živi. U čuvenom Tractatusu... Wittgenstein kaže: «Nije li to razlog zašto ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života, zašto ovi tada nisu mogli reći u čemu je taj smisao.» (stav 6.521)

Heidegger misli na tragu posljednjeg mislioca metafizike Friedricha Nietzschea. Sjetni lik mudre vedrine koja se hrani zrakom nad poljskom stazom, ili Ujevićeva kristalna kocka vedrine, radost je koja u povoljnom trenutku iznenada nastaje iz jada opstanka. U čemu se sastoji zahtjev za vedrinom? U Nietzscheovom stavu: 'Reći svom životu tisuću puta Da!'. Potvrdni stav je jedini mogući stav, jer ne možemo promijeniti svijet. Jadikovka je besplodna. Čuveno predavanje Što je metafizika? završava Heidegger uputom: „U bitku se svaki udes bića prvobitno već ispunio.“ On navodi Sofoklove stihove:
„Ali odustajte i nikad više od sada
ne podižite tužbalice;
Posvuda, naime, drži pri sebi dogođeno
i pohranjuje jednaodluka o ispunjenju.

Skrbi oko onog što nam je potrebno za život tjeskobna skrb ne dodaje ništa osim povećanje patnje. Budimo zato bezbrižni poput djece. U pjesmi I malo znanja pjeva Hölderlin:

I malo znanja, ali mnogo radosti
Dato je smrtnicima,
Zašto, sunce lijepo, nisi mi dosta
U svibanjskom danu…?
O da je meni biti kao što su djeca!
Da mi je, kao slavuj, pjesmu bezbrižnu
O svome milju pjevati!

Heideggerova aluzija na vrata vječnosti vode nas mislima velikog literate među filozofima Nietzschea. On je velika Heideggerova tema. U Dobi slike svijeta on ga naziva posljednjim misliocem metafizike, iz čijeg je djela moguće pojmiti zadaću za suvremeno misaono pitanje. (Heidegger, Doba slike svijeta, Studentski centar, Zagreb, 1969, str. 35) U Trećoj knjizi Zaratustre Nietzsche govori o trenutku (vremenitosti) i vječnosti. Poslušajmo taj odlomak u svoj njegovoj književnoj ljepoti:

«Gledaj, rekoh dalje, ovaj trenutak! Od ovih vrata koja se zovu 'Trenutak' vodi duga vječna cesta unazad: iza nas leži vječnost. Nije li moralo već jednom pretrčati ovu cestu uopće sve što može trčati? Nije li se uopće sve što se može zbiti već jednom moralo zbiti, svršiti, prijeći?.. I nisu li već u tolikoj mjeri čvrsto sve stvari međusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlači sve stvari što dolaze?.. I ovaj spori pauk, što gmiže za mjesečine, i sama ta mjesečina, i ti i ja na vratima, šapućući međusobno, o vječnim stvarima šapućući – nismo li mi svi već jednom morali biti? – i nećemo li se ponovo vraćati i trčati onom dugom cestom napolje, ispred nas, ovom dugom strašnom cestom – ne moramo li se mi vječno vraćati?»

Kakvu veličanstvenu sliku Nietzsche stavlja pred nas! Od našeg sadašnjeg trenutka duga vječna cesta vodi unaprijed i unazad. Sve što jest već se jednom zbilo. Sve su stvari čvrsto povezane kao nekim konopom. Ovaj 'Trenutak' povlači za sobom sve stvari što dolaze. Ako se stalno ponavlja isto, tada je to stoga što su svi trenuci ili vremenske točke u bitnome isti. Novosti nema! Usporedbom razlike uopće se uočava tijek vremena. Ako pak nema različitih točaka, nema usporedljivosti i prema tome nema vremena. Ljudskoj kratkovidnosti uronjenoj u sadašnjost možemo zahvaliti na pojmu vremenitosti. Zbog uronjenosti u zbivanje vremena, temeljni uvid da se ne događa ništa bitno novo se ne dohvaća. Ako se uvijek iznova vraća isto, imamo monotoniju. Događanja u vremenu su se umrtvila, pa se čini kao da vrijeme stoji. Traje beskonačna sadašnjost. To ponavljanje uvijek istog je pojam vječnosti koji Nietzsche ovdje rabi. To je ujedno bitak Nietzscheovog filozofskog sustava. Uvidu da je sve što jest već jednom bilo, zbilo se, protrčalo uzlaznom i silaznom cestom, odgovara Heideggerova zaključna rečenica iz spomenutog predavanja: „U bitku se svaki udes bića prvobitno već ispunio.“

Vratimo se Poljskoj stazi. Nakon vijuganja poljima i šumarcima, staza se vraća u gradić. Zvona na crkvenom tornju lijeno odzvanjaju u noć. Konopci staroga zvona toliko su puta izbrazdali dječje dlanove. Zvona su utihnula. Sad je tišina još dublja. «Dopire sve do onih koji su u dva svjetska rata prijevremeno žrtvovani. Jednostavno je postalo još jednostavnije. Vječno isti začuđuje i razrješava. Riječi staze sada su sasvim jasne. Govori li to duša? Govori li svijet? Govori li bog?» (Poljska staza, str. 6.)

Mnoge zagonetke mislilac stavlja pred nas. Tko je vječno isti? Bog? Svijet ili duh? Sve govori o utapanju u isto, kazuje mislilac riječi koje nude razrješenje zagonetnog kraja spisa. Čovjek se treba utopiti u svoj bitak. Govor čovjekove duše mora biti isti kao govor svijeta i boga. Ne sličan, poput nekog pridjeva, nego isti. Čovjekova je zadaća da razlaže bitak. On može biti sretan tek ako živi u skladu sa svojom biti. Bitak ili ono što naprosto jest, prisutno je u onom jednostavnom. Povezujemo ono što se ponavlja u svim vremenima (ono jest) i ostajemo ukorijenjeni u svom zavičaju.

Priču o jednostavnosti života, kakvu nam priča Heidegger, može ispričati svatko od nas kad se oslobodi buke svakidašnjeg života. Ispričat ću djelić povijesti svoje obitelji. Sjedim na drvenoj klupi pored šljunčane staze gradskog parka. Tri zvona crkve Svete Terezije Avilske u Bjelovaru u sumrak dana zvone pozdravljenje. Tonovi f, as i c slijevaju su se u muklo suzvučje f-mola, dodajući nešto mom melankoličnom raspoloženju. Daleke godine 1935. isto sazvučje slušao je moj otac, kad je s vrata crkve pratio veličanstveni trenutak za svakog radoznalog dječaka: izlazak vojničke regimente iz žute vojarne i postrojavanje pokraj paviljona. To je isto zvono koje zvoni i danas te utoliko dopire ono do naših mrtvih. Danas u društvu svoje djece prolazim nedjeljom kroz isti park kojim je prolazio moj otac. Zaustavljamo se ispred paviljona i slušamo gradski orkestar na promenadi. Jednog dana ja ću umrijeti, a moja će djeca u društvu svoje djece prolaziti parkom na putu za svetu misu. Zvuk zvona koja su slušali njihov djed i otac opominjat će ih da pripadaju istoj stazi. I vječno će se vraćati isto. Djeca će otpremati svoje roditelje i dočekivati vlastitu djecu, koju je Bog preko njih poslao na svijet.

Svježi zrak ispod razgranate krošnje kestena razbistrio je moje misli. Razabirem rečenicu da od sadašnjeg trenutka vodi duga vječna cesta unaprejed i unazad. S hrapave klupe podigoh spis koji prije nisam razumio.

Shvatih da postoji bog religije i metafizike. U Hegelovom sustavu iznad Boga objavljene religije stoji, bolje rečeno, kreće se Apsolutni Duh. Kad je Nietzsche u petoj knjizi Radosne znanosti godine 1886. rekao glasovitu rečenicu:»Bog je mrtav»! – mislio je na kršćanskog Boga i vjeru koja je postala nevjerodostojna. Nije to nešto što je on htio, nego hladna konstatacija o usponu evropskog nihilizma. Unatoč vjeri u kršćanskog Boga, ljudi su sve teže pronalazili smisao u svijetu. Ali Nietzsche nije ukinuo metafizičkog Boga. Pravi Bog Nietzscheovog sustava je sklop vječnog vraćanja istog. (W. Schultz) Vječno vraćanje istog je Nietzscheov metafizički temelj ili bitak svega što jest.

Čudo života Wittgensteinu, Heideggeru, Kierkegaardu i Nietzscheu je ono mistično i neizrecivo. Smisao života krije se negdje između redaka jezika koji rabimo, a sačinjen je od logičkih i gramatičkih tvorbi. Nije važan odgovor, već pitanje. Čovjek se ima postaviti u svjetlo svog bitka i tako se izbaviti od iluzija modernog života.. To je odricanje koje ne oduzima i ne osiromašuje. «Ono daruje neiscrpnu snagu jednostavnog.» (str. 6) To nije utapanje pojedinačnog u rodu, ili podvrgavanje pojedinca strogom moralu. Strpimo se, načulimo uši za bezvučne glasove i poslušajmo tihi hod vremena. Ako se držimo poljske staze, nekud ćemo stići. «Riječi nas pripremaju za daleko prispjeće.» (str. 6)

Mislilac kazuje bitak, pjesnik imenuje sveto, kaže Heidegger godine 1943. u Pogovoru svom predavanju Što je metafizika? Pjesnik i mislioc blizu stanuju na najudaljenijim bregovima. Zajednički pripremaju riječi koje nam objašnjavaju bitak.


drazen-pavlic @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ukupno 14 poslanica koje je u kanonu Novog zavjeta svrstano ispod Pavlovog imena. No, istraživanja jezika, stila i sadržaja poslanica pokazala su da sasvim sigurno sve nisu Pavlove. U ono doba Pavao je poslanice diktirao učenicima ili prepisivačima, a na kraju je običavao vlastoručno napisati pozdrav ili potpis, da bi pismo dobilo na vjerodostojnosti. Ovo stoga što su zajednicama pristizale i neke poslanice s krivotvorenim potpisima, koje je tobože napisao Pavao.

Istraživanja ranih crkvenih izvora daju sljedeći redoslijed nastanka Poslanica.
Poslanicu Rimljanima napisao je Pavao u Korintu u proljeće godine 58.
Prvu poslanicu Korinćanima napisao je Pavao u Efezu 56. ili početkom 57. godine, a Drugu također 57. godine u Makedoniji. U međuvremenu je možda napisao još jednu poslanicu Korinćanima, ali je ona izgubljena. (U drugoj poslanici on spominje prvo pismo, poslano prije pisma koje nam je poznato kao Prva poslanica Korinćanima. Tu prethodnu izgubljenu poslanicu istraživači izvora zovu Poslanica suza: «Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama.» 2 Kor 2, 4. Usporedi također: Jeruzalemska biblija, isto, str. 1594)
Poslanicu Galaćanima poslao je iz Efeza 54. godine.
Za Poslanicu Efežanima nemoguće je odrediti godinu nastanka, a Pavlovo autorstvo je sasvim upitno.
Smatra se da je Poslanicu Filipljanima Pavao napisao između 54. i 57. godine, dok je bio u zatvoru u Efezu. U Djelima apostolskim liječnik Luka i Pavlov pratilac tamnovanje u Efezu nije spomenuo.
Poslanica Kološanima mogla je nastati 63. za vrijeme tamnovanja u Rimu. No, kako je Pavlovo autorstvo pod znakom pitanja, ona je mogla nastati i znatno kasnije.
Prva poslanica Solunjanima napisana je oko 51. u Korintu.
Stil i sadržaj Druge poslanice Solunjanima ukazuje na to da je njezin autor neki Pavlov učenik, dakle napisana je iza 67. godine, koja se po kršćanskoj predaji uzima kao godina Pavlove smrti.
Prva poslanica Timoteju sigurno nije Pavlova. Napisao ju je neki od Pavlovih učenika, između 80. i 90. godine. Ista je situacija s Drugom Timoteju.
Poslanica Titu vjerojatno je nastala između 80. i 90.godine, dakle dvadesetak godina nakon Pavlove smrti.
Poslanicu Filemonu napisao je Pavao osobno iz rimskog zatvora 63. godine.
Poslanicu Hebrejima napisao je vjerojatno Pavlov suradnik i aleksandrijski obraćenik Apolon između 65. i 80. godine. Otuda njezina posebnost i filozofska potkovanost.

Navedene činjenice same po sebi pokazuju da se četrnaest Poslanica «apostola Pavla» ne može smatrati jedinstvenim teološkim djelom. Navođenje citata čas iz jedne, a zatim iz druge Poslanice u suvremenim propovijedima koje se čitaju u našim crkvama pogrešno je, jer se jedan pored drugog kao pretpostavke željenih zaključaka navode često proturječni stavovi.

No, u svakom slučaju, u nauku Pavla iz Tarza, bilo da ga iščitavamo iz njegovih originala ili iz radova njegovih učenika, naglasak je na unutarnjem duhovnom stavu prema vjeri. Čak kad se preporučuje obdržavanje židovskog Zakona (Starog zavjeta), jer omogućuje ćudoredni opstanak zajednice, naglašava se da se radi o izvanjskoj religioznosti. Nije najvažnije pridržavanje rituala, pranja, čišćenja, prinošenje žrtvi, molitva na javnom mjestu, jer se radi o stvarima koje su od ovoga svijeta. Važna je istinska dubina vjere, postajanje nebeskim bićem, ili oblačenje Krista. Kroz poslanice se provlači glavna fraza da je važnije duhovno od fizičkog obrezanja. «Obrezanje je obrezanje srca, duhom, a ne slovom.» (Rim 2, 29) I još: «A sad se oslobodismo Zakona koji nas je držao, da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.» (Rim, 7, 6)

Zbog naglašavanja dubine vjere u odnosu na izvanjske rituale, Pavlove poslanice ponekad nazivaju mističnima. Na njegove misli nastavili su srednjovjekovni mistici i reformatori, naglašavajući važnost molitve i meditacije u odnosu na obrede: krštenje, pričešćivanje i sl. Za njih je bilo važno prisustvovanje sastancima na kojima su čitali odlomke Svetog pisma i slušali objašnjenja svojih učitelja, te ponirali u Božju poruku koja je u prisutna u Riječi.

Neki, kao Paracelzus, nisu sasvim obesnažili rituale, na primjer pričest. On je postavio sveobuhvatan koncept pročišćavanja materije, koja se od vremena pada i stvaranja svijeta postupno pretvara u plemenitu kovinu, odnosno u zlato. Cijela Paracelzusova misao prožeta je alkemijom. Materija ima sposobnost da se uslijed djelovanja nevidljive Božje sile pretvara iz jednog elementa u drugi. Krajnji stupanj razvoja je pretvorba svekolike materije u zlato, a idući korak je potpuni nestanak materije, koja prelazi u oblik duha. Paracelzus nije poznavao građu elemenata: molekule, atome, elektrone, neutrone i protone. On nije mogao znati da zbog dodavanja ili oduzimanja određenih količina atoma ili molekula nastaju novi spojevi, koji dobivaju sasvim nova svojstva. To je dokazala tek moderna kemija. Paracelzus je sve objasnio po uzoru na mističnu pretvorbu, po kojoj u euharistiji iz kruha i vina nastaje Kristovo tijelo i krv.

Na misli njemačkih mistika nastavio je Hegel, koji se smatrao luteranom. Bog je za njega duh, a čovjek je po duhu božanski stvor. Ni za njega istinska religioznost nije u vršenju izvanjskih obreda.

U nastavku ću obraditi Poslanicu Efežanima i Poslanicu Kološanima, koju su po svom smislu izrazito gnostičke propovijedi s kraja I stoljeća.



22.1.2009 10:27:59 | yonadab
Poštovani! Morao sam ovim putem intervenirati zbog niza netočnih podataka koje ste iznijeli u svom tekstu.U svom ću blogu dati isrpne podatke, naročito o tome jesu li Pavlove poslanice(pisma) doista njegove ili nisu. Naravno slažem se da su pojedinci s kojima je Pavao surađivao doista doslovno pisali poslanice poput sekretara a onda ih je on potpisao kao svoje. No, vrijeme pisanja je nesumnjivo originalno njegovo. Ovdje govorimo o kanonu koje je uvršteno u Grčki dio Biblije (Novi zavjet, a ne o falsifikatima koji su bili još za života ap. Pavla i sam je na njih ukazivao. Biti će mi drago ako pročitate moj blog o toj temi i date konstruktivno mišljenje na temelju argumenata. Zahvalan sam na pažnji! yonadab!



drazen-pavlic @ 07:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 14, 2010
PRIKAZ PAVLOVE TEOLOGIJE

Predodžba Nebeskoj Spasitelja zajednička je svim židovskim sljedbama. Oni se razlikuju po pitanju utjelovljenja ili silaska Mesije na zemlju. Neki smatraju da Spasitelj ostaje duhovno biće, drugi da još nije nastupio završetak vremena kad On ima doći među ljude. Pavlova sljedba smatrala je da Mesija već sišao i utjelovio se u liku Isusa Nazarećanina, ali to pripadnici ostalih sljedbi ne vide.

Razlike u gledanjima pavlovaca u odnosu na ortodoksne Židove pismoznance najbolje se pokazuju u Pavlovoj poslanici Hebrejima. Jeruzalemska biblija navodi godinu 67. kao vrijeme nastanka teksta. Ako ju je napisao sam Pavao, bilo je to u Rimu neposredno prije njegove pretpostavljene smrti. Ako su je pisali Pavlovi učenici, moguća je neka kasnija godina. Tumači su takav zaključak donijeli neizravno, iz konteksta posljednja tri odlomka. U njima se govori o nebeskoj domovini i novom Savezu, te o nebeskom Jeruzalemu, kao da jeruzalemskog hrama na zemlji više nema. Možda se zato spominje Abrahamova vjera i njegovo iščekivanje grada na tvrdu temelju kojemu je arhitekt i graditelj Bog. Sudeći po odličnom stilu grčkog jezika moguće je da je poslanicu napisao aleksandrijski obraćenik Apolon.

Original nije nosio naslov „Hebrejima“. Prepisivači su adresate nadodali u 2. stoljeću, pošto se u tekstu spominju detalji iz židovskog bogoslužja i starozavjetnih spisa kao poznati židovskom slušateljstvu. I Josip Flavije pisao je 90-tih godina o hramu kao da on još postoji. Možemo odrediti da je poslanica Hebrejima nastala između 65. i 80. godine. Samog Pavla spominje rimski biskup Klement 95. godine i gnostik Marcion u drugoj polovici drugog stoljeća.

U literaturi se navodi zbrka u glagolskim vremenima, za koju su odgovorni prepisivači. Hrvatski prijevod poznate Pavlove rečenice koristi sadašnje vrijeme: „Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju od nebom, a ja mu, Pavao postadoh poslužiteljem.“ U engleskom prijevodu koristi se prošlo vrijeme: „…which you have heard and which was reached to every creature which is under heaven.“ Grčki izvornik upotrebljava aorist. Jedan tumač zaključuje da Pavao spominje neko staro gnostičko evanđelje koje se od ranije uobičajeno propovijedalo: „…nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijedalo svakom stvorenju pod nebom.“ Misli se na stari židovski spis o Anđeoskom Pomazaniku. Taj tumač misli da prevoditelji koji ubacuju sadašnje vrijeme žele stvoriti dojam da se radi o sasvim novom Isusovom evanđelju. Navedene rasprave svjedoče o velikim razlikama u mišljenjima koje su vladale u ono vrijeme, jednako kao i danas.

Poslanicu Hebrejima treba proučavati kao jednu zasebnu teologiju. Skup propovijedi ili poslanica koje su radi zvučnosti njegovog imena pripisane apostolu Pavlu, nije djelo bez unutarnjih proturječja. Jednako kao ni skup tzv. katoličkih poslanica i spisi Novog i Starog zavjeta.

Prije analize teksta valja točno odrediti pojmove:
Isus je povijesna osoba, sin Josipa i Marije iz Nazareta.
Krist (grčki) je Pomazanik, Mesija (aramejski), Spasitelj i na koncu Sin Božji. Pisac poslanice ponekad kaže Krist i pri tom misli na osobu Isusa Nazarećanina, a ponekad misli na nebeskog Krista. Krist nije Isusovo prezime.
Nebo je inteligibilna nevidljiva sfera iz koje dolazi bit svih stvari, nešto kao Platonovo carstvo ideja. Kao takva ono je predmet vjere. Tu dolazi do zbrke pojmova, jer se nebo u grčkoj filozofiji smatra dijelom vidljivog svemira podijeljenog u sfere ili eone.
Vječni život ili život po duši, nakon smrti tijela. Vječnost je razdoblje prije i poslije vremena.
Vremenitost je vrijeme nakon pada, odnosno stvaranja svijeta, do posljednjeg suda.

Sve propovijedi tog doba očekivale su skori kraj vremena. Smatralo se da su Rimljani utjelovljenje zla na svijetu i da Bog neće još dugo čekati da im presudi i još jednom iz sužanjstva oslobodi svoj narod. Baš kao što je nekoć razdijelio Crveno more, spasio Židove i podavio Egipćane. Pisac govori da je Bog, koji je nekada starim očevima govorio preko proroka, sad „u ove posljednje dane“ progovorio po Sinu. Sina (Krista) Bog postavi baštinikom svemu, „po njemu stvori i svijet. On je odsjaj njegove slave i odraz njegova bića.“ (Heb 1, 2-3)

To je osnovna filozofska pretpostavka razmatranja. Po modelu Nebeskog Krista (svijeta ideja?) stvoren je svijet, sva bića u njemu i čovjek. Svijet je odraz ili odsjaj nevidljivog Krista. Iako je nevidljiv, on sve nosi „riječju svoje sile“. Riječ Gospodnja je nevidljiva sila koja je stvorila svijet, pustila da vrijeme teče i koja će baš kao u Noino vrijeme jednom uništiti vidljivi svijet. U budućnosti, nakon posljednjeg suda i propasti materijalnog svemira, na životu će ostati samo duše vjernih.

Krist je rođen prije svih vjekova. Po Pavlu, on bijaše stvoren u vječnosti, a nakon uskrsnuća ili povratka na „nebo“ opet je zauzeo svoje mjesto s desna Bogu Ocu. Baš kao u staroj hrvatskoj pjesmi: „O Isuse, o spase naš, kog prije sviju vjekova, božanstvom sebi jednakim nebeski Otac porodi.“ Pavlova originalnost je u tome što je rekao da je Isus baš taj Sin Božji koji je rođen prije sviju vjekova, sišao na zemlju putem Duha Svetoga, začet i rođen od Marije Djevice, „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca Svetoga…“ (Apostolsko vjerovanje) Taj temelj vjere sadržan je u apostolskom vjerovanju koje polazi od odnosa ljudske i božanske strane Kristove naravi, a moli se u katoličkim crkvama. Otuda se ova dva imena Isus i Krist u kršćanskoj teologiji koriste zajedno kao njegovo „ime i prezime“.

Carigradsko-Nicejsko Vjerovanje, uobličeno i propisano od Crkve u četvrtom stoljeću, istu doktrinu opisuje malo drugačije: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja
neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Boga, svjetlo od svjetla, pravog Boga od pravog Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovo kraljevstvu neće biti kraja…“

U prvom odlomku naglašava se veličina Svemogućeg. On je „u početku“ stvorio zemlju i nebesa ili vidljivi svemir. Oni će proći kao što odjeća stari, kao što se iznošena haljina i kabanica presavije i baci, a Bog će ostati. Sve stvari ovoga svijeta se mijenjaju, a Bog ostaje onaj isti. Njegovim godinama nema kraja.

Cilj čovjeka je da se suobliči s Bogom kao vječnom vrijednošću. Kako će inače izbjeći pravednu kaznu na kraju vremena, ako zanemari trud oko spasenja i „promaši cilj“, pita se pisac na početku drugog poglavlja? Put spasenja započeo je Isusovim propovijedanjem, „a oni koji su čuli, utvrdili su ga za nas. Bog ga je zasvjedočio znacima i čudesima…“ (Heb 2, 3-4)

Bog, po kojemu je sve i zbog kojega je sve, budući svijet nije podložio anđelima, nego svome Sinu Isusu Kristu. Za tu činjenicu zasada nema dokaza u vidljivom svijetu, pa u nju treba naprosto vjerovati. Ona će biti jasna svima u budućem vremenu koje dolazi, točnije, u nastupajućoj vječnosti. „Ali sad još ne vidimo da mu je sve podloženo.“ Ne vidimo da je On temelj svijeta, po kojem nam valja živjeti ako težimo spasu duše.

Iako Božji Sin, Isus je čovjeku brat, jer su po duhu od istoga. Veže ih ljudska narav Isusova. „Uistinu, i onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju – svi su od jednoga. Zato se ne stidi zvati ih braćom.“ (2, 11)

No, kako da nejaki čovjek pobijedi svoje slaboće, svoju tjelesnost, kušnje i požudu i saobrazi se sa svojim božanskim duhom? To je težak zadatak. Najveći strah koji čovjeka prožima je strah od smrti. Zato je Krist uzeo ljudsko obličje, da umre na križu i da smrću pobijedi đavla, koji ima vlast nad smrću. „Tako izbavi one koji su cijeloga života bili u ropstvu zbog straha od smrti.“ (2, 15) Pošto su braća, čovjek se nada da će i on uskrsnuti, kao Krist. Upravo nada u uskrsnuće čovjeka u sadašnjem životu oslobađa straha i tjeskobe, koji mu stoje na putu do savršenstva.

Svi okupljeni u Pavlovoj sljedbi „zajedničari su nebeskog poziva“, putem spasenja koje je omogućio Isus prvosvećenik. On je veći od Mojsija. Mojsije je bio prorok, a Isus je Sin.

U nastavku pisac navodi odlomak iz Psalma 95: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda, kao za pobune u dan kušnje u pustinji.“ Spomen je to na zgodu opisanu u Knjizi Izlaska. Nakon što su umakli od egipatske vojske, Židovi su se našli pustinji Sinaj. Stade ih moriti žeđ. Ljudi su se uplašili da ih je Jahve ostavio na cjedilu. Vikali su: „Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?“ (Izl 17, 1-7) Tako su se Židovi prepirali i iskušavali Jahvu i njegovo milosrđe. Dakako da ih je on i taj puta spasio. Naredio je Mojsiju da štapom udari po kamenu iz kojeg je potekla voda. To su mjesto zbog ovih događaja prozvali Masa i Meriba, što na hebrejskom znači Kušnja i Prigovaranje.

Bog je šest dana stvarao svijet, a sedmi je odredio za svoj počinak. Mogao je tako odlučiti, jer je za šest dana dovršio posao. Pravi smisao Božjeg Počinka je u budućem vremenu, tj. u spasenju. Oni čije srce luta i koji ne prepoznaju Božjih putova, nikada neće ući u Počinak. To se događa ljudima zla i nevjerna srca. Zato sljedbenici trebaju jedan drugoga poticati na usavršavanje u Božjem duhu, „dok još traje ovo 'danas', kako ne bi otvrdnuo tko od vas, zaveden grijehom.“ (3, 13) Zajedničari Kristovi moraju početno pouzdanje zadržati do kraja. Trebaju imati na umu kako su otvrdnula srca njihovih otaca u pustinji Sinaj, iako im je Bog toliko puta pokazao svoju slavu. Zato sad Bog mora sklopiti Novi Savez sa svojim narodom, jer su stari Savez pogazili svojom nevjerom. (Stari i Novi zavjet) Dakle, još stoji „obećanje o ulasku u njegov Počinak“, odnosno u sjedinjenje s Bogom po Duhu Svetomu. Jao onima koji zakasne.

Suvremenom naraštaju Bog je navijestio radosnu vijest, jednako kao očevima. Njima Riječ nije pomogla, „jer oni koji čuše ne združiše se s vjerom.“ Dakle, u vjeri je spas, oni koji vjeruju u riječi koje je govorio Isus, a prenijeli su ih apostoli koji su ih čuli „i utvrdili za nas“, ući će u Počinak. Zato jer pređašnji naraštaji zbog svoje nevjere nisu ušli u Počinak, iako su čuli Riječ Božju, sad je Bog putem psalma najavio novi Počinak: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda.“ Ne bi Bog kroz psalme govorio o drugom danu, da je Jošua u davna vremena narod uveo u Počinak. Zato jer nisu ušli, ostavljen je subotnji počinak Božjemu narodu. „Jer tko je ušao u njegov Počinak, on počiva od svojih djela, kao i Bog od svojih.“ (4, 10) A tko nije, ne može se sakriti pred Bogom, „jer je sve golo i otkriveno očima onoga kojemu trebamo položiti račun.“ (4, 13)

Stari židovski nauk o Mesiji, kao Spasitelju koji se nije utjelovio i ostaje na nebu, valja ostaviti. Novi nauk je znak zrelosti 'svete braće', koji su spoznali Put Gospodnji. „Zato, ostavimo početni nauk o Kristu, i rastimo u zrelosti.“ (6, 1) Valja se ugledati na Isusov primjer, koji je postigao savršenstvo, tj. nakon iskustva tjelesnog života, vratio se Bogu Ocu na nebo. On se saobrazio k božanskom, što je cilj svakog 'svetog brata'. Važno je ne podleći kušnjama napuštanja nauka, jer „one koji su jednom prosvijetljeni i okusili nebeski dar, primivši Duha Svetoga, te okusili dobro Božju riječ i silu budućega svijeta pa su ipak otpali, doista nije moguće opet obnoviti na obraćenje…“ (6, 4-6) Bez pomoći starješina, bez propovijedi i objašnjenja ljudi ne mogu zadržati smjer na putu spasenja. Valja pokazati revnost u slijeđenju primjera „onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja.“ Bog će nagraditi trud, također jer su s ljubavlju posluživali 'svete', tj. svoje učitelje.

Prema predaji Židovi svećenstvo baštine po Levijevom rodoslovlju. Pošto Isus porijeklo vuče od Davida, valjalo je objasniti da je Isusovo svećenstvo druge vrste. „On nije postao po zakonu tjelesne odredbe, nego po sili vječnoga života.“ (7, 16)Tako je Isus postao jamac boljega saveza od starog Zakona. Veliki svećenici umiru, a Krist može vječno kod Oca zagovarati smrtnike. „Doista, bio nam je potreban takav veliki svećenik: svet, nevin, neokaljan, odvojen od grješnika i uzvišeniji od nebesa.“ (7, 26)

Veliki svećenik u židovskom bogoslužju svakodnevno prinosi darove i Žrtve Bogu u prednjem šatoru ili prednjem dijelu hrama. U njemu su izloženi svijećnjak, stol i kruhovi. Iza zavjese, u drugom dijelu šatora, u koji je Veliki svećenik sa strahopoštovanjem ulazio samo jednom u godini, bio je nekad izložen kovčeg saveza s pločama zapovijedi, zlatna posuda s manom i Aronov štap koji je bio procvao. Iza zavjese nalazi se Svetinja nad svetinjama.

U Zakonu su sadržane brojne tjelesne zapovijedi o jelima i pićima i o različitim pranjima koja služe svrsi „do vremena popravljanja“. A Krist je veliki svećenik budućih dobara. Pravovjerni Židovi „služe prilici i sjeni nebeskih stvari“ (8, 5). Mojsije je šator načinio po uzoru na sliku koju je vidio na gori Sinaj. Sad je Bog svome Sinu Isusu Kristu dao uzvišeniju službu od one negdašnje Mojsijeve. Po Isusu ljudi trebaju baštiniti život vječni. Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne bitni lik stvari. Bitni lik stvari je onaj nevidljivi pralik iz kojeg je kao neki odraz nastalo sve vidljivo. Duša treba biti usidrena u budućem vremenu, što znači u nadi da ćemo se uzdići do biti stvari ili do božanskog duha. Ta nas nada uvodi na najsvetije mjesto, „iza zavjese“. Isusov šator nije napravljen rukom, nije od ovoga svijeta.

Prema Zakonu sve se čisti krvlju. Bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ta odredba počiva na starom Levitskom zakoniku: „Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život. Zato sam kazao Izraelcima: neka nitko od vas ne jede krvi.“ (Lev 17, 11) Tako se čiste slike nebeskih stvari, tj. stvari vidljivog svijeta. „Potrebno je da se same nebeske stvari čiste žrtvama boljim od ovih.“ (9, 23) Jer Krist je uzašao na samo nebo da nas zastupa pred Bogom. On nije ušao u šator načinjen ljudskom rukom. On nema potrebe poput velikog svećenika mnogo puta ulaziti u šator i pronositi žrtve. Pojavio se jednom „na svršetku vjekova“ i svojom žrtvom je razorio moć grijeha.
Svi su učitelji i proroci smatrali da je kucnuo čas, odnosno da je povijest pri samom kraju. Tijelo će propasti i čovjek će duhom ući u novu neslućenu dimenziju vječnog postojanja. Čovjek se vraća u nebesku domovinu iz koje je jednoć izašao. On će se nastaniti u nebeskom Jeruzalemu, u društvu tisuća anđela, crkvi prvorođenaca, pored Boga i Isusa koji je čovjekov posrednik kod Boga. Krist je „usavršio zauvijek one koji bivaju posvećeni“ (10, 14) Usavršio ih je znanjem i krštenjem po Duhu Svetomu. Sad mogu istini pristupati srcem punim vjere, čiste savjesti i opranog tijela. Sad mogu po uzoru na njega paziti jednina druge i na svojim sastancima poticati brata na ljubav i dobra djela: „…bodrimo jedni druge tim više što vidite da se približava Dan.“ (10, 25) Pružajmo utočište sužnjima. Tá i sami smo sužnji u fizičkom tijelu. (13, 3) Pisac preporučuje zajednici da poštuje ženidbu i čistoću bračne postelje, jer će bludnicima i preljubnicima Bog suditi. Ljubav prema srebru odvodi u pohlepu. „Budite zadovoljni onim što imate.“ (13, 5) Tko se uzda u Boga, nitko mu ništa ne može. Koliki prosvijetljeni su na mukama uzviknuli: možete mi uzeti tijelo, ali duh ne. Pisac preporučuje vjernicima da se čuvaju tuđih nauka, koji zavode. Koji služe šatoru, ne smiju jesti sa žrtvenika s kojeg blaguju kršćani. Bog mira usavršit će zajedničare u svakom dobru.

Stvorenom svijetu svojstvena je nepostojanost (12, 27). Posljednjeg dana Bog će protresti zemlju i nebo i ostat će samo ono što je postojano. Bog je oganj koji spaljuje ono nestalno. A stalan je Isus Krist, koji je isti jučer i danas i uvijeke. (13, 8)
drazen-pavlic @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 2, 2010
Nazareni, na čelu s Jakovom, „bratom“ Isusovim, nastaviše graditi na Starom zavjetu, kako bismo mi danas rekli, ili na Pismu (Zakonu) po ondašnjem nazivlju. Oni su razrađivali legendu o nebeskom Spasitelju, prisutnu u prastarim židovskim vjerovanjima. To je koncept koji je Plutarh na grčkom jeziku uobličio u sljedećoj priči: nebo je sagrađeno u obličju macro anthroposa. To kolosalno biće sa Suncem umjesto srca je prvi Adam. Po njegovom modelu napravljen je prvi zemljani čovjek. On je stvorenje znanja, savršenog uma i prve svjetlosti proizašle iz Božje glave. Na njega je mislio Bog kad je rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…“ (Post 1, 26) Kabala je nastavila tu tradiciju, opisujući Adama Kadmona kao simbol prvobitnog čovjeka.

Ako je Mesija nebeski pojam, u koga se to i zašto Bog utjelovio? Jakov bi kao Isusov rođak zasigurno znao da je on taj koji se utjelovio i kasnije uskrsnuo. Nazarenska sljedba Jakova Pravednog biva od židovskih pismoznanaca prezrena i izbačena iz sinagoge tek oko 90. godine n. e. Epifanije spominje molitvu koju su za tu zgodu židovski svećenici uveli: „Tri puta na dan govoraše: 'Neka Bog prokune Nazarene.'“ Sinoptička evanđelja bilježe navodnu zabrinutost svećenika Velikog vijeća da se ne proširi vjerovanje o Isusovom uskrsnuću. Zato se onih dana glavari sabraše na vijećanje i odlučiše podmititi rimske stražare: „Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.'..Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.“ (Mt 28, 12-15)

Po smislu njegove propovijedi jasno je da je Jakov slijedio isti onaj nauk koji je slijedio Isus. On se u bitnome sastoji u projašnjavanju i primjeni slova Zakona. Prema Novom zavjetu Isus je rekao: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 5, 17-19)
A Jakov: „Ako zaista vršite kraljevski zakon po Pismu: 'Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe', dobro činite!,,Jer tko god drži cijeli Zakon, a pogriješi u jednom, kriv je za sve. Onaj koji je rekao: 'Ne čini preljub“, rekao je također : 'Ne ubijaj.' Ako dakle ne učiniš preljub, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona.“ (Jak 2, 8-11)

Zakon je kasnije slobodnije tumačio Pavao, kad je pogane oslobodio strogih propisa iz davne prošlosti židovskog naroda i svijetu predstavio univerzalnu religiju o žrtvi i otkupljenju Sina Božjega za grijehe svijeta. Sin Božji postoji oduvijek, ili prije stvaranja svijeta, kao nebeski Spasitelj, a sada je pala odluka da se utjelovi u tijelu Isusa iz Nazareta. Pavao je nebeskog i zemaljskog Spasitelja spojio u jednu osobu. Ta se religija pokazala sposobnom ujediniti sve narode rimskog carstva. Isus i Jakov, naprotiv obraćaju se samo Židovima.

Tko je Isus Tominog evanđelja, kad učenike upućuje na Jakova? „Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus im reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“ Jakov je u dvanaestoj izreci nazvan Pravednikom „za kojega su stvoreni nebo i zemlja“. Izraz Pravednik označava temelj svijeta, a riječi da su za njega „stvoreni nebo i zemlja“ je aluzija na Nou („Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio.“ Post 6, 9; „A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite ju sebi.“ Post 9, 7)

Svijet predstavlja vidljivi svemir i sastoji se od neba i zemlje. Ako je Jakov temelj tog svijeta, ostaje li Isus ili Jošua zamišljeni nebeski Spasitelj, kralj nadosjetilnog svijeta?

Osim Isusa i drugi proroci kandidiraju da budu utjelovljenje Riječi. Osim Jakova pravednika, to može biti i Pavao. Književna vrsta tog doba imala je osobitost da je osoba-navjestitelj imala osobine božanstva. Kroz proroka govori Duh Sveti. Po Luki, Pavlov život nalikuje Isusovom. On propovijeda, liječi, proklinje, biva uhićen od Židova, suđen… Dogodilo mu se sve što i Isusu, zbog čega su njemu povjerovali da je Sin Božji. Jakov je također uhićen. Kamenovan je godine 62. , po naređenju Velikog svećenika Anana.

Što su propovijedali povijesne osobe koje znamo pod imenima Isus, Jakov i Pavao? Možda neko staro evanđelje koje se već ranije propovijedalo? To je moglo biti židovsko evanđelje o Anđelu Spasitelju, koji je uskrsnuo treći dan u nadzemaljskim sferama. Isusova evanđelja napisana su kasnije, a ono koje je on sam živom riječju naviještao moglo je biti gnostičko.

Isusov suvremenik i gnostički učitelj Šimun Mag, koji je djelovao po Samariji, ljudima se predstavljao kao Prvi Bog koji je došao spasiti Helenu, svoju prvu misao. Šimun je prstom upirao u Helenu i govorio da je ona pala božanska misao. Pritom su je stanovnici Samarije mogli vidjeli i dodirnuti. I Šimun je, dakle, po vlastitom priznanju utjelovljeni Bog. Djela apostolska spominju ga u nekoliko redaka: „A bio je neki čovjek, po imenu Šimun, koji je prije čarao u gradu i zavodio samarijski narod govoreći da je on nešto veliko. Svi, veliki i mali, pristajali su uz njega i govorili: 'Ovoje velika Božja sila.' A pristajali su uz njega jer ih je dugo zaluđivao svojim čarolijama. Ali kad je Filip navješćivao radosnu vijest o Božjemu kraljevstvu i o imenu Isusa Krista, prihvaćahu krštenje muškarci i žene. I Šimun povjerova i primi krštenje. Priključi se Filipu, i divio se je vrlo gledajući znake i velika čudesa što su se događala.“ (Dj 8, 9-13) Djela izvješćuju da se Šimun uvjerio u moć Duha Svetoga, te htjede od Petra otkupiti njegove darove.
drazen-pavlic @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 1, 2010
Neki pretpostavljaju da je Jakov bio starješina sljedbe Nazarena ili Ebionita ili Puta Braće Gospodinove. Židovska tradicija poznaje vjerovanje u nebeskog Krista, a osobitost kršćanske sljedbe bila je u tome što je propovijedala da se on napokon utjelovio u osobi Josipovog sina Isusa iz Nazareta. Braćom su se nazivali sljedbenici Puta Braće Gospodinove. Tko je potiskivao svoju tjelesnu dimenziju a uzdizao duhovnu, približio se Kristu Gospodinu koji prebiva na nebesima. Izrazom Nazarenos (ili Nazoraios) nazivali su se izvorni sljedbenici. 

Moguće je da se zajednica koja je potekla od dvanaestorice apostola podijelila na dvije ili više frakcija. Pretpostavimo da se jeruzalemska (nazarenska) okupila oko Jakova, dok su Židovi i nežidovi iz dijaspore, koje je obilazio Pavao, dobili ime Christianos (Kršćani). To bi moglo objasniti zašto je uloga Jakova u crkvenoj tradiciji, koja je prihvatila Pavlovu i Petrovu teologiju, potisnuta u treći plan. Dvanaesta izreka evanđelja apostola Tome zvanog Blizanac kao da svjedoči o tom sukobu, kada kaže: „Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus im reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“

Ime Jakova Pravednog u svim verzijama vezuje se upravo uz osobu prvog jeruzalemskog biskupa prve crkve, kojeg je u odsutnosti rimskog namjesnika Veliki svećenik Anan dao kamenovati. Možda je on je bio prvi vođa, a ne Petar kao što sugeriraju Djela apostolska i crkvena predaja? Prema tome, sinoptička evanđelja koja sadrže navodne Isusove izjave da je Petar stijena na kojoj će izrasti njegova crkva, mogli su redigirati kasniji pobjednici u crkvenom sporu.

Isus je vjerojatno predviđao da će nakon njegovog odlaska nastati borba za prevlast u sljedbi, jer je to ljudski. Zato je upozoravao da će onaj koji se uzvisuje biti zadnji. Gnostičko apokrifno Evanđelje po Mariji svjedoči i o borbi drugih takmaca za prevlast. Petar u razgovoru s kolegama prosvjeduje što je Isus očigledno više naklonjen Mariji Magdaleni nego ostalima: „Zar ćemo se i mi tome prikloniti i poslušati ju? Je li moguće da je On bio njoj naklonjeniji nego nama? Tad Marija zaplače i kaže Petru, 'Moj brate Petre, što ti misliš? Misliš li da sam sve to u svojem srcu izmislila ili da lažem o Spasitelju?' Levi se obrati Petru, govoreći: 'Petre uvijek si bio nagle naravi. Sada uviđam da se prema ženama odnosiš kao prema neprijateljima. Ali ako ju je Spasitelj učinio dostojnom, tko si onda ti da ju odbacuješ?' Istina je, Spasitelj ju poznaje vrlo dobro. To je i razlog zbog kojeg je nju volio više nego nas. Radije budimo posramljeni i obucimo savršenog čovjeka kao što nam je zapovjedio, i propovijedajmo evanđelje, ne izmišljajući druga pravila ni druge zakone povrh onoga što nam je Spasitelj rekao.'“

Odlomak svjedoči o mnogim rivalstvima između pojedinih osoba i škola. U Pavlovim, Petrovim i Ivanovim poslanicama ti su drugi nazvani krivim učiteljima i lažnim prorocima koje šalje sam Antikrist.

Oko 57. godine Pavao u Korintu piše poslanicu Galaćanima. Zalažući se za svoje tumačenje Isusovog poslanstva, kao onog koji je sebe žrtvovao za grijehe čovječanstva, on optužuje neistomišljenike jer hoće izvrnuti Isusov nauk: „Čudim se, da se tako brzo odvraćate od onoga koji vas pozva Kristovom milošću, na drugo evanđelje; a drugoga ipak nema; samo što su neki koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti Kristovo evanđelje. Ali ako vam i mi ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet.“ (Gal 1, 6-8)

Nakon toga Pavao se vraća u Jeruzalem, gdje je sam pretrpio mnoge optužbe. Godine 58. on je iz Filipa morem doputovao u Cezareju. Iste godine Jakov je došao na čelo jeruzalemske zajednice, a rimski namjesnik Feliks na Maslinskoj gori raspršio je družbu nekog egipatskog proroka. Na Pedesetnicu Židovi u jeruzalemskom Hramu hvataju Pavla. Ananija i Veliko vijeće osuđuju ga zbog hereze, jer je naviještao evanđelje po kojem je Isus Nazarećanin Mesija. Isto je Vijeće prije četvrt vijeka osudilo i predalo Nazarećanina Rimljanima, nakon čega ga je Poncije Pilat razapeo. Pavlov učenik Luka u Djelima apostolskim o tome izvješćuje ovako: „Sutradan otputovasmo i stigosmo u Cezareju. Uđosmo u kuću Filipa evanđelista, jednog od sedmorice, i ostadosmo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale.“

Ne bez razloga, pisac naglašava da su Filipove kćeri s proročkim darom djevice. Kao djevice one su čiste od požude i kao takve sposobne prihvatiti duh. Hebrejska riječ ruah (duh) je imenica ženskog roda. Žene su po tadašnjim shvaćanjima zbog toga bile pogodniji mediji za primanje darova Duha Svetoga.

Pavao i njegovi učenici ostali su u Filipovoj kući nekoliko dana. U međuvremenu ih je posjetio Agab, prorok iz Judeje. On uze Pavlov pojas, s njime sveže sebi noge i ruke i reče:
„'Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi i Jeruzalemu i predati u ruke pogana.'“ Kad su to čuli, svi stadoše nagovarati Pavla da ne otputuje u Jeruzalem. Ali se Pavao sjetio viđenja u kojem mu je Krist nagovijestio da će biti njegov sužanj. Ipak otputova.

Braća radosno primiše Pavla i učenike: „Sutradan ode Pavao zajedno s nama k Jakovu. Nađoše se ondje i sve starješine. Pošto ih pozdravi, stade im potanko izlagati što učini Bog među poganima po njegovoj službi.“ Starješine ga pozorno saslušaše. Zatim iznesu što se u Jeruzalemu među Židovima priča protiv Pavla: „A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija, učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima.“ Oprez starješina okupljenih oko Jakova ukazuje na to da su oni propovijedali drugačije, bojeći se da ne naljute Židove i Veliko vijeće.

Poznato je da je Jakov u svemu priznavao Pismo i tradiciju. On je tumačio suštinu Pisma, zadržavajući pri tom izvanjske običaje kao što je obrezanje. Želeći zadržati mir među Židovima, braća zatražiše od Pavla da s četvoricom koji su se zavjetovali sutradan ode u Hram. Tako će narod vidjeti da glasine nisu istine, te da je Pavao „na pravom putu“, jer opslužuje Zakon.

Dok je Pavao bio odsutan, Jakov i starješine donijeli su dekret koji se tiče pogana koji povjerovaše u Mesiju. Jakov je tijekom vijećanja objasnio pridošlima što su u njemu propisali: da se (pogani) klone „mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenoga i bludništva.“ Komentator Jeruzalemske biblije navodi tzv. „zapadni“ tekst ovog mjesta: „Glede pogana koji su prigrlili vjeru, oni (tj. judeokršćani) ti nemaju što reći, jer smo odlučili i napisali im (tj. etnokršćanima), da ne moraju ništa drugo obdržavati osim da se čuvaju…“ – nastavak bi trebao biti: „…mesa žrtvovana idolima, krvi itd.“

Lukin tekst opisuje obred čišćenja Pavla i one četvorice vjernika, nakon kojeg mora proći sedam dana da bi se objavilo posvećenje. Nakon toga trebali su prinijeti prinos. „Kad se upravo navršavalo tih sedam dana, neki ga Židovi iz Azije opaze u Hramu, uzbune sav narod pa podignu na nj ruke vičući: 'Izraelci, u pomoć! Evo čovjeka koji sve posvuda poučava protiv naroda, Zakona i ovoga mjesta pa je još i Grke uveo u Hram i oskvrnuo ovo mjesto.'“
(Gornji navodi iz Djela apostolskih nalaze se u dvadeset i prvom poglavlju od osmog do dvadeset i osmog retka. Vidi: Dj 21, 8-28)

Tako je i Pavao, poput Isusa, iskusio optužbu da je lažni prorok. U ovom tekstu spomenuli smo nekoliko proroka, kojih je bilo mnogo u tadašnjoj Palestini: osim Pavla, tu je Agab, Filipove četiri kćerke i onaj Egipćanin uhićen na Maslinskoj gori. Tom broju možemo dodati gnostičkog učitelja Šimuna Maga, koji je došao iz Samarije u Jeruzalem i od Petra htio otkupiti dar Duha Svetoga (Djela apostolska,, 8, 9-13). O djelovanju Šimuna Maga izvješćuje Irenej u Adversus Haereses. Sveti Klement iz Aleksandrije (oko 150-215 n.e.) govori o tome da su apostoli između sebe izabrali Jakova. A Epifanije Jakova opisuje kao prvoga kojemu je Gospod povjerio svoj tron na zemlji. Gnostik Marcion u 2. stoljeću izvješćuje o Jakovljevom suprotstavljanju Pavlovoj herezi. U razdoblju od rimskog zauzeća Jeruzalema i paleža Hrama, dakle od 70. do 134. godine, kad Julije Sever ponovno zauzima Jeruzalem, uništeni su mnogi povijesni dokazi. Rimljani na ruševinama židovskog Jeruzalema grade hramove Afroditi, Jupitra, Junone i Minerve. To je razdoblje ostalo u magli. Antiohijski biskup Ignacije oko 110. piše u prilog Pavlovog kršćanstva.

Među Židovima sljedbenicima Jakova i dalje se cijenilo obdržavanje Zakona, dok su kršćani nežidovi poštivali Petra i Pavla. Ostaje dojam da su Jakovljeva i Pavlova teologija bile u nepomirljivom sukobu.

drazen-pavlic @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.