Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - prosinac 2011
petak, prosinac 23, 2011
Dana 2. prosinca godine 2011., pred punom dvoranom bjelovarskog veleučilišta vodeći hrvatski teolog Tonči Matulić održao je predavanje o kršćanskom shvaćanju seksualnosti. Puna dvorana pozorno je slušala što će katolički svećenik i teolog reći o seksu(alnosti)?! 

Predavač je počeo tvrdnjom da kultura današnjice čovjeka vidi u ležećem položaju. Tijelo je od stana duha svedeno na izvor požude. Zato našu kulturu treba preobraziti. Pred kršćane se stavlja zadaća da vrijednosti evanđelja unesu u suvremenu kulturu. Modernom čovjeku valja ustati iz tog ležećeg položaja jer u njemu robuje požudi i strastima. Uspravljeni čovjek -kršćanin je vertikala između zemlje i neba. Kad bi mu to uspjelo, uzdigao bi se iz onog životinjskog u njemu i saobrazio božanskom. Matulić je naveo riječi Blaisea Pascala, koji govori o čovjeku raspetom između životinjskog i božanskog u sebi.  

Matulić izvodi dvojnu etimologiju grčke riječi za ljudsko tijelo (soma) i zaključuje da kršćanski pisci uopće ne govore o tome da je tijelo po sebi izvor grijeha. Čovjek griješi tek kad tijelo svede samo na požudu.  

Svoje moderno kršćansko gledanje, koje je za potrebe teme preobrazio u skladu s očekivanjima kulture modernog čovjeka, Matulić je pokušao utemeljiti u prvim recima Knjige Postanka. Ima li većeg autoriteta od Boga samoga, koji u dvadeset i sedmom retku o čovjeku kaže:

"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih."  

Matulić izvodi zaključak da je Bog stvorio čovjeka, koji je jedinstveno biće tek u paru, kao muško i žensko. Prema tome, tek u paru čovjek razvija svoju punu ljudsku (ili božansku?) bit. Bog je čovjeku dao tijelo da ga upotrebljava i seksualni nagon da ga zadovoljava. Živeći u bračnoj čistoći, muškarac i žena kršćani žive seksualnost koja se ne svodi samo na zadovoljavanje nagona.  

Pitanja koja su došla iz publike bila su „prizemna“ i provokativna, te su pokazala da prisutan uzorak kršćanskog puka nije razumio poantu našeg istaknutog teologa o duhovnosti i ijživotu u paru. Pitano je: smije li muškarcu dosaditi jedna te ista žena, zatim kako mlade odvratiti od predbračnih iskustava itd.  

Jedan mladi svećenik postavio je sljedeće pitanje: "Ako je Bog čovjeka stvorio da živi u paru, nisu li crkveni oci pogriješili kad su prije puno vijekova svećenike obvezali na celibat?" Matulić na ovo nije imao odgovor. Predložio je mladom svećeniku i svom bivšem studentu da o tome rasprave u jednom užem krugu. 

Mišljenja o kvaliteti i dosezima predavanja bila su podijeljena. Dio publike bio je oduševljen zgodnim misaonim premetaljkama i igrama riječi profesora moralne teologije i bioetike sa zagrebačkog Teološkog fakulteta. Čuo sam neke da o Matuliću govore kao o vrhuncu... Jedna djevojka u moj blizini sasvim ga je drugačije doživjela. Pod dojmom pitanja mladoga svećenika, zaključila je da je predavač ostao bez pravog argumenta. Njegove pokušaje odgovora shvatila je kao pokušaj bacanja prašine u oči. Osjećala je da je ostala bez pravog i konkretnog odgovora: kako kršćanka može zdravo živjeti svoju seksualnost? 

Razgovarao sam s onim mladim svećenikom i rekao mu da je pitanje trebao oblikovati drugačije - u smislu: nije li ponuđeno tumačenje prvih redaka Knjige Postanka pre odvažno - samo da bi se utemeljila teza o kršćanskom shvaćanju seksualnosti, koje će biti dovoljno popularno za potrebe suvremenog čovjeka? Činilo mi se da nije trebao dirnuti u ispravnost crkvenog propisa o celibatu, jer je to za sada u crkvi tabu tema. Ali se smjelo dovesti u pitanje predavačevu tezu! Mladi svećenik je rekao da ipak nije dobio odgovor na svoje pitanje. I bio je u pravu. ... 

Je li moguće da teolog te večeri nije bio u pravu? Postoji li nešto kao teološka spekulacija ili se radi o strogoj znanosti? Još je Hegel rekao da teologija i filozofija razmatraju isto, naime apsolutnu istinu. Samo što se filozofija izražava u apstraktnom riječniku logike, dok teologija istovrsnu misao zaogrće u priče i legende, u kojima je misao razvodnjena osjetilnim (povijesnim) materijalom. Tako će teologija reći da je Bog s neba poslao svoga Sina da se utjelovi u krilu žene. Nakon iskustva zemaljskog života, utjelovljeni Bog - Krist osvješćuje svoju misiju: podnošenje muke i smrt na križu. Finale njegovov poslanstva povratak je na nebo, k Ocu. 

Filozofija (Hegelova) će reći da se ono Jedno (bitak) očituje u drugome (svijetu) - da bi zatim to drugo prepoznalo kao sama sebe i vratilo ga u sebe  kao konkretno i jasno jedinstvo  - što je definicija samosvijesti (čovjeka), ali i punine (cjeline) ili istine po sebi i za sebe. Da bi što točnije izrazio svoju misao, Hegel je iskovao nove riječi i sagradio svoju spekulativnu logiku. 

Bez obzira na svoje specifičnosti, teologija je ipak znanstvena disciplina - te prema tome mora pridržavati znanstvenih postupaka i kriterija. Ona ima neko predmetno okružje (predmet izučavanja) i metodu koja mu odgovara. Teologija je najsličnija filozofiji po tome što istražuje Apsolutnu Istinu (Boga). Međutim, sliči i povijesti: jer se teolog mora držati izvora (teologiji su na pomoć druge discipline: biblika, historiografija...). Ona tumači stare tekstove –  smisao Riječi u duhu vremena u kojem je izrečena. Božja se riječ u ono iskonsko vrijeme zaogrnula u hebrejski, aramejski i grčki jezik. A danas nam govori u stotinama jezika. Ta nam činjenica ipak ne daje za pravo da Božju Riječ tumačimo kako nam drago. Hegel negoduje zbog proizvoljnih tumačenja u koja se teologija njegovog vremena upušta. Ne daje joj za pravo tek stoljetni autoritet tumača svetoga pisma. 

Ove jesenske večeri teolog Tonći Matulić spomenuo je antropologiju Svetoga Pavla - u prilog svojoj tezi o čovjeku kao biću koje živi u paru -  i u namjeri da pokaže širinu poimanja škakljive teme predavanja. U tu je svrhu naveo jedno mjesto iz Poslanice Galaćanima. Kod kuće sam provjerio sva relevantna mjesta iz navedene poslanice i doživio razočarenje. Matulićeva teza tu ne nalazi nikakve potvrde. 

Poslanica Galaćanima 

Matulić je svoju glavnu tezu -  o tome da je Božja namjera s čovjekom bila da stvori biće koje živi u paru, te prema tome svoju bit potvrđuje tek kao muško i žensko - potkrijepio citatom iz svetoga Pavla. 

Može li neki takav naziv poput antropologije Svetoga Pavla izdržati kritiku izvora? Teolozi, naime, znaju da je tek polovica od četrnaest „pavlovih“ poslanica uistinu njegova. Ostale su potpisali njegovi tajnici, učenici ili navjestitelji kojima je za svoju riječ trebao neki viši autoritet. Kako se onda može govoriti o nekoj više-manje sistematiziranoj disciplini, kao što bi trebala biti Pavlova antropologija?

 ... 

Ukupno 14 poslanica je u kanonu Novog zavjeta svrstano ispod Pavlovog imena. No, istraživanja jezika, stila i sadržaja poslanica pokazala su da sasvim sigurno sve nisu Pavlove. Pavao je poslanice diktirao učenicima ili prepisivačima, a na kraju je običavao vlastoručno napisati pozdrav ili potpis, da bi pismo dobilo na vjerodostojnosti. Pristizale su, naime, neke poslanice s krivotvorenim potpisima, koje je tobože napisao Pavao. 

Istraživanja ranih crkvenih izvora daju sljedeći redoslijed nastanka Poslanica:

Poslanicu Rimljanima napisao je Pavao u Korintu u proljeće godine 58.

Prvu poslanicu Korinćanima napisao je Pavao u Efezu 56. ili početkom 57. godine, a Drugu također 57. godine u Makedoniji.

Poslanicu Galaćanima poslao je iz Efeza 54. godine.

Za Poslanicu Efežanima nemoguće je odrediti godinu nastanka, a Pavlovo autorstvo je sasvim upitno.

Smatra se da je Poslanicu Filipljanima Pavao napisao između 54. i 57. godine, dok je bio u zatvoru u Efezu. U Djelima apostolskim liječnik Luka i Pavlov pratilac tamnovanje u Efezu nije spomenuo.

Poslanica Kološanima mogla je nastati 63. za vrijeme tamnovanja u Rimu. No, kako je Pavlovo autorstvo pod znakom pitanja, ona je mogla nastati i znatno kasnije.

Prva poslanica Solunjanima napisana je oko 51. u Korintu.

Stil i sadržaj Druge poslanice Solunjanima ukazuje na to da je njezin autor neki Pavlov učenik, dakle napisana je iza 67. godine, koja se po kršćanskoj predaji uzima kao godina Pavlove smrti.

Prva poslanica Timoteju sigurno nije Pavlova. Napisao ju je neki od Pavlovih učenika, između 80. i 90. godine. Ista je situacija s Drugom Timoteju.

Poslanica Titu vjerojatno je nastala između 80. i 90.godine, dakle dvadesetak godina nakon Pavlove smrti.

Poslanicu Filemonu napisao je Pavao osobno iz rimskog zatvora 63. godine.

Poslanicu Hebrejima napisao je vjerojatno Pavlov suradnik i aleksandrijski obraćenik Apolon između 65. i 80. godine. Otuda njezina posebnost i filozofska potkovanost. 

Navedene činjenice same po sebi pokazuju da se četrnaest poslanica «apostola Pavla» ne može smatrati jedinstvenim teološkim djelom. Navođenje citata čas iz jedne, a zatim iz druge Poslanice u suvremenim propovijedima pogrešno je - jer se jedan pored drugog, kao pretpostavke željenih zaključaka, navode često proturječni stavovi.  

No, u svakom slučaju, u nauku Pavla iz Tarza, bilo da ga iščitavamo iz njegovih originala ili iz radova učenika, naglasak je na unutarnjem duhovnom preobraženju čovjeka - koje se zbiva u vjeri. Vjera nas čuva od ponovnog zapadanja u grijeh. Ona nam je na pomoć u našoj slabosti. Čak i onda kad se preporučuje obdržavanje židovskog Zakona (Starog zavjeta), jer omogućuje ćudoredni opstanak zajednice, Pavao naglašava da se radi o izvanjskoj religioznosti. Nije najvažnije pridržavanje rituala, pranja, čišćenja, prinošenje žrtvi, molitva na javnom mjestu - jer se radi o stvarima koje su od ovoga svijeta. Važna je istinska dubina vjere, postajanje nebeskim bićem, ili oblačenje Krista. U pogledu važnosti pridržavanja židovskih pravila za kršćane Židove Pavao kaže: «Obrezanje je obrezanje srca, duhom, a ne slovom.» (Rim 2, 29) I još: «A sad se oslobodismo Zakona koji nas je držao, da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.» (Rim, 7, 6)  

... 

Zadržimo se ovom prilikom samo na navodnom Pavlovom poimanju biti čovjeka kao bića koje živi u paru. Jedino mjesto koje dolazi u obzir jest: „Nema više: muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28). Pavao govori o tome da sva razlikovanja svojstvena zemaljskom životu nestaju kad se zaogrnemo Kristom: nacionalnost, spol, društaveni status. Prethodni redak kazuje točno ovako: „Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“  

Mogli bismo s Hegelom reći da se smrću (tijela) vraćamo svom počelu, onom Jednom (Bogu). Duševno na kraju ostvaruje prednost pred tjelesnim. Ovdje je bitno to da Pavao u navedenim recima izričito ne govori o odnosu muškarca i žene, niti mu je taj odnos ovdje važan.  Prema tome se ovaj dokaz Matulićeve teze o Pavlovom poimanju seksualnosti, koji bi bio na tragu starozavjetne Riječi o Božjem stvaranju muškog i ženskog kao jedinstvenog bića čovjeka, pokazuje istrgnut izvan konteksta. Kontekt Pavlove gore izrečene misli u Poslanici Galaćanima bio je da sva razlikovanja ovoga svijeta prestaju u onostranosti, kad ćemo postojati jedino kao duše. Nije bila riječ niti namjera govoriti o odnosu odnosu muškog i ženskog, dok još žive u vremenitosti i tvore ljudsku bit. 

Ipak, Poslanica Galaćanima puno nam govori o Pavlovom shvaćanju odnosa duševnog i tjelesnog, prema tome  i o seksualnosti – što je bila tema predavanja.

 Najvažniji je naglasak Matulićev na odbacivanju shvaćanja tijela samo kao izvora požude. On ističe da je tijelo više od izvora požude. Na koji način Pavao u Poslanici Galaćanima, koja je prema mišljenju većine teologa izvorno Pavlova, progovara o odnosu odnosa duha i tijela? 

Činom krštenja zaodjenuli smo Krista, što znači da smo odbacili sve sporedno – zemaljsko i materijalno. Nakon toga čovjek nije više onaj prijašnji. „Živim, a li ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega...“ (Gal 2, 20) Čovjek se ponovo rađa, tako što se Krist oblikuje u njemu. (Gal 4, 19) On postaje novi, bolji čovjek, jer prednost daje duhovnome u sebi. 

Trenutačno, na ovom svijetu, živimo u tijelu, ali smisao je u  budućem prelasku u čistu duhovnost. No, dok, živimo u tijelu, u  molitvi i meditaciji uvježbavamo to saobraženje k božanskom. Vraćamo se svojoj duševnoj biti, to nam je sigurna budućnost – ako ustrajemo u vjeri. 

Pavao se ljuti što su Galaćani nakon njegove misije, tijekom koje ih je preobratio na kršćanstvo, primili neko drugo „prevratničko“ evanđelje. On proklinje te krive učitelje koji zbunjuju Galaćane. Njegovi su protivnici i židovski rabini koji Galaćanima propovijedaju Mojsijev Zakon. Smisao Kristovog evanđelja, kako ga Pavao vidi, upravo je u odbacivanju sveg tjelesnog, odvajanju od majčine utrobe, odbacivanju sveg obiteljskog, nacionalnog itd. -  što je čovjeka do tada sputovalo - i navješćivanje Istine svim narodima. Pavao spominje trenutak svoga obraćenja, kad se Bogu svidjelo da ga odvoji od majčine utrobe i pozove ga da propovijeda narodima. „Ne posavjetovah se s tijelom i krvlju..“ – kaže on. (Gal 1, 16)  Umjesto da se posvete duševnoj izgradnji i pripremi za uzdizanje k Bogu – Galaćani, kao uostalom svi ljudi, pomno opslužuju dane, mjesece i godine. (Gal 4, 10) Predaju se vremenskom i propadljivom, a zanemaruju vječno.  

Dakle, usavršimo se u duševnosti, zaboravimo ono što nas vraća u kaljužu grijeha – a to je ono tjelesno. Tijelo je kušnja, „kad bi bilo moguće, oči biste svoje bili iskopali i dali mi ih“ (Gal 4, 15)  

Pavao se u zanosu borbe protiv židovskih rabina, koji hoće preobratiti Galaćane na židovstvo, trudi obezvrijediti Toru. Sve u Mojsijevom Zakonu je od unutarsvjetskog i tjelesnog – a evanđelje koje on propovijeda je slobodno od toga. Sinajski (Mojsijev) savez rađa nas za ropstvo (tjelesnom), dok nas novi savez (kršćanstvo) rađa po duhu i za slobodu. (Gal 4, 29)

Ropstvo je pridržavanje propisa Mojsijevog zakona, npr. obrezivanje. No, „u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna.“ (Gal 5, 6)  

Evo nas kod ključnih riječi, koje imaju veze s našom temom: valja dati prednost braku kao zajednici ljubavi. Brak nije samo tjelesna veza. Neka sloboda od svjetskih obzira ne bude izlikom tijelu da mu je sve dopušteno, kaže Pavao. „Ljubavlju služite jedni drugima.“ (Gal 5, 13) Smisao Zakona može se svesti samo na jednu zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ Ako po duhu živimo, nećemo ugađati požudi tijela. „Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.“ (Gal 5, 16-17) Duh i tijelo su, dakle, nepomirljivi – kao voda i vatra. „Doista , to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete.“ Važno je da nas Duh vodi, dakle, živeći u tijelu, umtrvljujmo svoje tjelesne udove i prepustimo se duhovnom vodstvu. Pod čijim smo vodstvom, lijepo se vidi po našim djelima. Očita su djela tijela: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenje, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke...“ Koji se prepuštaju takvim djelima, neće baštiniti Kraljevstvo Božje. Plodovi su duha: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ (Gal 5, 19-23) 

Pavao zaključuje: „koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.“ (Gal 5, 24)  Ono životinjsko u čovjeku dolazi od tijela, a ono Božansko od duha. Čovjek je razapet između ta svoja dva pola ili obilježja - kao što je Isus bio raspet.  

Matulić je govorio o tome da se tu ne radi o dualizmu tijela i duha, što je radikalni platonizam. Pavlovi kršćani, prema njemu, trude se – naprotiv -  pomiriti tjelesno i duhovno.  U skladu s time moglo bi se reći da oni to uspjevaju u ljubavi. Ljubav nas veže i spaja, samo ljubav - rekao nam je predavač te večeri. Narodni genij osjetio je duboku biblijsku poruku. Dakle, ljubav je važnija od seksa, valja reći „Ne!“ samo tjelesnom odnosu. Svakom pojedinom čovjeku ostaje da nađe put kako da to provede u svome životu. Čovjek se sam ne može oduprijeti iskušenjima tjelesnog života. Zato je zadaća braće, koji su uspjeli dati prednost duhovnom, da u duhu blagosti ispravljaju one koji griješe i podliježu napasti. Nosimo breme jedni drugima.  

U pogledu braka, Pavao jasno kaže da će se neoženjeni lakše posvetiti duhovnome i tako dostići cilj. Jer se neoženjeni brinu za to kako ugoditi Gospodinu, a oženjeni se  brinu za svjetsko – kako će ugoditi ženi. To ih neminovno dijeli od njihova duha. Valja biti svet tijelom i dušom, a to je djevcima i neudatima lakše (I Kor 7, 34).  Zato Pavao kaže da dobro čini otac koji udaje svoju kćerku, ali bolje čini onaj koji ju ne udaje.  Ako nas je, dakle, Bog zatekao u braku, trudimo se zatomiti tjelesnu našu dimenziju – kao nešto privremeno i nužno zlo. Bolje bi za nas bilo da nas je Bog zatekao kao samce. Ipak, za one slabe Pavao ističe da ženu valja steći s posvećenjem i poštovanjem, a ne sa strašću i požudom. A najbolje bi za muškarca bilo da se ne ženi i da ženu uopće ne dira. Ali ni to nije rješenje jer bi u tom slučaju morao poći k bludnicama (I Kor). „Zbog pogibli od bludnosti neka svaki ima vlastitu ženu i svaka vlastitog muža. Neka muž vrši svoju dužnost prema ženi, a isto tako i žena prema mužu!.. Jedno se drugome nemojte uskraćivati, osim možda po dogovoru, za neko vrijeme, da se posvetite molitvi; zatim se opet sastajte, da vas ne bi Sotona zbog vaše slabosti u izdržljivosti uveo u napast. „ (I Kor 7) Zbog slabosti karaktera ljudima je bolje da žive tjelesno i duhovno sa svojom ženom - iako će ih to odvraćati od duhovnoga. Ali, ne mogu svi biti kao Pavao, jaki  po karakteru. Neoženjenima i udovicama Pavao savjetuje da ostanu kao on – samci. Osim ako se ne mogu uzdržavati. U tom je slučaju bolje da se ožene nego da izgaraju od strasti.  

 „Tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ (Gal 6, 8). Kako da shvatimo Pavlove stavove o duhu i tijelu? Mogu li se duh i tijelo izmiriti, kako nam to Matulić govori? Ozbirom na krajnji čovjekov cilj, prelazak u vječnost, tjelesnome ipak ne treba pridavati važnost. Ono uostalom uvijek vreba da nam zamuti pogled i odvrati nas od duhovnoga.  To su krajnji dosezi Pavlove poruke! Prema tome je itekako dobar crkveni propis, koji svećenike obvezuje na celibat – e da bi se mogli posvetiti Božjim stvarima.  

Opora Pavlova misao prikladna je za fanatike i dosljedne, ne i za veliku većinu modernih slušatelja. Zato se Matulić radije priklanja svojoj blažoj varijanti kršćanstva. Ako hoće preobraziti suvemenu „ležeću kulturu“, evangelizirati suvremenog čovjeka potrošačkog društva, uvesti ga u „vertikalnu kulturu“ u kojem će ljubav biti iznad seksa, a duhovno iznad tjelesnog (božansko iznad životinjskog) – mora on razblažiti Pavlovu misao i upotrijebiti samo navode koji opravdavaju tu zadaću.  

Pravi Pavao, ipak,  smatrao je da od tjelesnog treba bježati kao što je vrag bježao od tamjana - kao od nečeg nepomirljivog. Pavao je priželjkivao smrt, nije se bojao skončanja. Očekivao je sjedinjenje s Bogom i potpuno prepuštanje duhovnom. Ipak, znao je da mora ostati u tijelu - kako bi braći pomogao da prihvate kršćanstvo i usvoje njegovu metodu saobražavanja k božanskom (Fil 1, 23-25).  

Prema tome, glavna teza predavanja - da je Bog čovjeka stvorio da živi u paru - pokazala se neodrživa, u svakom slučaju nespojiva s misli apostola Pavla – s njegovom „antropologijom“, kako je rekao Matulić. Dapače, strogo gledano, Pavla ne zanima nikava atropologija, već samo teologija. Njega zanima ono božansko u čovjeku, jer čovjeku je domovina na nebu. 

...

 Mora se reći da je u kršćanstvu, kako su ga - slijedeći upute apostola Pavla - oblikovali prvi oci crkve, ipak prisutan radikalni platonizam. On se ogleda u nepomirljivoj suprotnosti tijela i duše. Dakle, imamo presudan grčki utjecaj u novozavjetnim tekstovima.  

Tragovi grčke misli vjerojatno nisu postojali kod izvornog Isusa,  kakvog poznajemo možda  jedino u Govoru na gori. Isus je bio Židov i utjecaji drugih kultura na njegovu misao mogući su samo u mjeri u kojoj je židovska misao crpila iz grčke, a ova iz babilonske, perzijske i sl. Teologija s ovim prepoznavanjima utjecaja lako izlazi na kraj, proglašavajući jednostavno da je riječ o Božjoj misli koja se objavljuje narodima. Ipak, nije sasvim jasno u kojim prilikama i tko može jasno čuti Riječ Apsoluta, te kojim je sredstvima zatim prenosi ljudima – logikom, dobrim djelima, srcem, šutnjom...? No, taj problem zaslužuje jedan poseban članak.  

Oci crkve odabrali su spise za koje su smatrali da sadrže Božju Riječ i tako je nastao Novi Zavjet. Ostale spise su zabranili – jer su u njima razabrali glasove krivih učitelja. 

Pogreške u primjeni kršćanskog nauka na suvremenu kulturu nastale su zbog težnje da se spoje tekstovi koji su nespojivi:  Mojsijeva Knjiga Postanka (židovska Biblija) i poslanice apostola Pavla (helenističko štivo). U  težnji da preoblikuje suvremenu kulturu i svidi se slušateljstvu (da bude zanimljiv), teolog je očigledno upao u zamku preoblikovanja – promjene značenja - starih biblijskih spisa. Tko bi danas ozbiljno pihvatio ideju o umrtvljavanju tjelesnih udova? Takvi su govori teologa modernom čovjeku dosadni – a govori istočnjačkih tehnika i raznih alternativnih promicatelja i udruga su zanimljivi (atraktivni!) – kako reče sam Matulić. U želji da svojim slušateljima bude zanimljiv, on je učinio kompromise i tako skrenuo s biblijskog puta. 

Teolog mora promisliti o svojim krajnjim ciljevima: steći veliku popularnost i utjecaj u svijetu ili radije ostati pri Apsolutnoj Istini – ma kako ona oporo zvučila. 

 

 

drazen-pavlic @ 00:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.