Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - prosinac 2010
srijeda, prosinac 22, 2010
Antonija danas slavi rođendan. Prije osamnaest godina sve se odigralo ovako:

Odbrojavali smo posljednje dane mjeseca prosinca godine 1992. Hrvatska je krvarila na crtama razdvajanja od Slavonije do Dubrovačkog primorja. S malih ekrana u naše sobe sukljale su dramatične vijesti o zarobljavanju gardista i pokolju stanovništva hrvatskih krajina. Napredovanje srpske vojske zaustavljeno je u  predgrađima Osijeka, Zadra i Dubrovnika. Stanovnici Karlovca, Siska i drugih naselja na bojišnicama danonoćno su slušali paljbu topova, a naši nisu imali streljiva da uzvrate. Jadranska magistrala bila je presječena kod Maslenice. U Dalmaciju smo putovali trajektom preko otoka Paga. Samo čudo, nespremnost srpske vojske i težak rad diplomacije sačuvali su nas od potpune okupacije.

Dok su naši gardisti drhtali od hladnoće, mi smo u toplim domovima očekivali Božić i drhtali od straha. Naša prva kćerka Ana je umjesto dječjih pjesmica pjevala ratne hitove: „Ide galda H'vatska, slca su nam junacka.“ Njezina mlađa sestra Josipa je sa svojih godinu i pol tek začuđeno promatrala oko sebe. Svakodnevica je bila ispunjena bježanjem u skloništa i oplakivanjem mrtvih. Nismo znali kako da se radujemo nadolazećem blagdanu, jer su se tjeskoba i nevjerica uvukli u naša srca.

U rano jutro 22. prosinca Vera je osjetila trudove. Čekali smo već treću bebu i točno smo znali kakav će biti razvoj događaja. Žurno oblačenje bilo je, ipak, znak da nas je hvatala panika. Potvrdila se Riječ da će trudovi doći iznenada, noću, kao tat i neće biti uzmaka. Krenuli smo prema rodilištu. Svakih pet minuta morao sam zaustaviati automobil, jer je Vera mislila da se porađa.

Čim smo stigli, dežurna babica je trudnicu smjestila u rađaonu. Kroz zatvorena vrata čuo sam užurbane korake i odlučne komande. Odjednom se iza mene pojavio Domagoj. Prihvatio sam njegovu ruku i rekao: „Čini mi se da je moja supruga već rodila!“ Prijatelj iz djetinjstva odmah je namjestio ozbiljan izraz lica dežurnog ginekologa i žurno ušao u rađaonu. Uskoro se na vratima pojavila babica. Iz zavežljaja je virila malena glavica tek rođenog dojenčeta. Moja kćerka gledala je bistrim pogledom, kao da doista vidi oca a ne tek sjenu nepoznatog lika u hodniku ispred rađaone.

Bilo je jasno da će supruga Božić provesti u bolnici. Na Badnjak smo radili skraćeno, a predvečer smo otišli djedu i baki na selo. Tek kad se spustilo badnje veče, dopustili smo da nas obuzme prazničko raspoloženje. Htjeli smo biti makar nakratko sretni, kao djevojčica sa žigicama iz Andersenove bajke. Na stolu pogača i zdjela s isklijalom pšenicom. Josipa i ja smo ukućanima ispričali Crvenkapicu. Započinjao sam rečenice, a malena je glasno dodavala završnu riječ: «A onda je vuk obukao bakinu……… PIDŽAMU.» «Lovac je izvadio nož i vuku rasporio…TRBUH.» Svi su se od srca smijali. Posjedali smo po slami oko jelke. Plamen u peći veselo je pucketao. Zatim je djed u kuću donio Božić. Preko leđa je bacao zrnca pšenice i govorio: «Na tom mladom ljetu, svega obilja. Neka bude pačića, pilića, prasića, telića…» Sjeli smo za stol. Baka je iznijela hladetinu, pečenu puru, kolače.

U to vrijeme, daleko od blagdanske cike i vike, moja žena je ležala u bolničkom krevetu i u tišini prebirala misli. Uznemirile su je vijesti koje je primila. Uzela je olovku i papir i napisala pismo: «Dražene. Čula sam da u čast bebinog i mog dolaska organiziraš proslavu. Zar ti ne znaš u kakvom sam ja stanju? Ne mogu zamisliti da se vratim u kuću punu ljudi. Želim samo mir i tišinu. Osim toga znaš da nemamo novca. Molim te da prekineš pripreme!.. Naša beba je prekrasna. Tamne je puti. Od prvog časa sisa kao luda. Sasvim je drugačija od Josipe. Kad ju gledam i ljubim, rane me manje bole. Voli te Vera.»

Matičarki sam rekao da će se djevojčica zvati Antonija. Bilo je krajnje vrijeme da se ovjekovječi ime mog oca, jer je rođenje našeg sina bilo sve neizvjesnije. Od mnoštva informacija koje su me tih dana salijetale nisam čuo vlastite misli. Sve se promijenilo u jednom jedinom trenutku, kad je Vera položila jastuk s bebom na krevet i razmotala pelene. Iz živog klupka podigle su se dvije nejake nožice. Prizor nemoćnog djeteta, koje se pospano proteže, ispunio mi je dušu. Istina života bezglasno se probila na površinu jednog do tada običnog dana. Sumnje i strah u času su nestali iz naših srca. Antonija je bila čudo Božića koje je osvanulo u našoj kući. Satima smo promatrali bebu i slušali kako diše. Josipa nije mogla izgovoriti slovo «e». Dolazila je do kolijevke, pokazivala nam prostom i govorila: «Mala baba!»

S TV ekrana su kao i prije dolazile samo ozbiljne vijesti. No mi se više nismo obazirali na mrka lica reportera. Događaj dana za nas je bio novi život, koji je rođen da nadomjesti vedrinu koju smo u ratnom vihoru izgubili. Iz dnevne sobe je dopirala božićna pjesma: «Djetešce nam se rodilo.»

drazen-pavlic @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.