Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - prosinac 2009
utorak, prosinac 29, 2009
I DIO KNJIŽEVNA (AUTO)BIOGRAFIJA)


JA, PAVAO IZ TARZA

Šesta je ura i sunce zalazi za brdašce iznad Artemidinog hrama. To je normalno za proljetni mjesec kakav je Nisan. Rano jutros Straton, sin Lisijin, od mojih je domaćina Akvile i Priscile naručio šator. Poslije doručka sam počeo krojiti kože. Izuzev stanke za ručak, glavu nisam digao od posla sve do sada. Brat Akvila odgegao se do bunara po vedro vode. Odložio sam iglu i smotao kože i platno. Ovdje u Efezu nikome od braće nisam na teret. Strogo se držim pravila koje sam si zadao, da sam privređujem za svoj život.

Protegnuo sam umorna leđa, koja su se zgrčila od cjelodnevnog čučanja. Pogled mi se zaustavio na crvenilu neba. Počeo je Šabat. Ustao sam i raširio ruke za molitvu. Uskoro će Pasha. Trebat će obaviti obrede čišćenja, a u ovdašnjoj sinagogi nisam poželjan. Bilo bi lijepo sad biti s braćom u Jeruzalemu. Ali Bog mi je ovdje dao mnoge poslove.

Pogledao sam prema bunaru, otkuda se dizala silna graja. Akvilu su zadirkivali neki dječaci, tvrdeći da je oslabio i da više ne može kamenom prebaciti staju. Utonuo sam u misli. Godina je 3817. otkako je Svemogući stvorio svijet i prvog čovjeka. Ime mu je dao Adam, jer je bio slika i prilika kozmičkog čovjeka kojemu je srce Sunce. Efežani računaju da je 809. godina od osnutka Rima, a rođendan cara Augusta uzimaju za početak nove ere. Pih! Kakve važnosti ima godina podizanja grada i rođendan jednog čovjeka u poredbi sa stvaranjem svijeta po Bogu koji bijaše, jest i biće zauvijek? Meni i braći suđeno je da postavimo ugaoni kamen koji označava kraj vremena i povratak u vječnost. Znam da je nastupio kraj našeg vremena, jer je Mesija sišao na zemlju. Pokazao se u Palestini, u liku Isusa Nazarećanina. Bože, prošlo je više od dvadeset godina otkako je smaknut tesarov sin! Nakon toga je Krist uskrsnuo na nebo!

Jutros su iz Korinta doplovili Tihik i Timotej. Uznemiriše me lošim vijestima od braće iz tamošnje crkve. Prošlo je pet godina kako sam napustio Korint. Sad braću razdiru svađe. Jedan govori da je Pavlov, drugi kaže: „Ja sam Apolonov.“ Treći se uzda u Kefu, četvrti kaže da je Kristov. Šta im je? Zar je Krist razdijeljen? Ta nisu za njih raspeti Pavao i Apolon! Jadni Krisp i Gaj. Oni lako padaju pod utjecaj slatkorječivih vođa. (1 Kor 1, 12-15)

Cijeli dan iščekujem sumrak. Braći u Korintu ću napisati pismo. Moja zadnja propovijed netragom je nestala ispod valova Egejskoga mora. Ostao mi je još jedan svitak papirusa i malo čađave tinte. Moje riječi pretvorene u nestalno crnilo je pola onoga što bih braći rado rekao licem u lice. Znam da ću uskoro morati preko, u Ahaju. Ali ću najprije Timoteja poslati nazad s poslanicom, da ju pročita pred braćom.

Ja nisam tu da krstim i rješavam razmirice. Pozvan sam da propovijedam dolazak Kraljevstva nebeskog. Kako da braći u Korintu objasnim da pripadaju izabranom narodu? Židovima je to jasno samo po sebi. Njima je teško protumačiti nešto sasvim drugo, naime da se neće spasiti samo zato jer su Židovi. Zato Židovi u Korintu i Efezu mahom nisu pristali uz nas. Zašto bi od gotovog spasenja pristali na veresiju, da se izrazim njihovim trgovačkim jezikom?

Nije mi jasno kako to da se takav govornik kao Apolon ne može nametnuti za vođu i suzbiti zadjevice. Kad sam bio u Korintu, čuo sam da iz Efeza dolazi đak čuvene Filonove škole. Nije mi bilo svejedno što mudrac iz Aleksandrije dolazi da od Pavla, sluge Božjeg, čuje riječ o našem Putu. Kako to da učeni Apolonije uz pomoć Filonove mudrosti nije uspio riješiti vječna pitanja koja su ga mučila? Gdje su mudraci i književnici? Bog je svjetovnu mudrost pretvorio u ludost! Jasno je da se filozofijom ne može spoznati Božja veličina. Za to je potrebna vjera.

Valja nam gledati da ne živimo kao ludi, nego kao umni. (Ef 5, 15) Židovi uvijek traže znakove o Mesiji koji ima doći. I nikad ih ne nalaze. Grci se opet trude spoznati savršeni ustroj neba i zemlje u kojima caruje božanski um. Jedni i drugi umiru nedoučeni. Ono što je njima hula i ludost, nama kršćanima je spas: propovijed o Mesiji koji je raspet na zemlji i potom se vratio svom nebeskom Ocu. Krist je došao i navijestio pomirenje čovjeka i Boga, neba i zemlje. Po njemu jedni i drugi, Židovi i pogani imaju pristup k Ocu. Po njemu smo sugrađani svetih i Božji ukućani. (Ef 2, 17-19)

Prije nego je čitao moju propovijed namijenjenu crkvi u Laodiceji, Apolon je poznavao samo Krstiteljevu propovijed. Moj je papirus kasnije išao od grada do grada po čitavoj Maloj Aziji, gdje god ima kršćana koji se sjećaju što smo Josip zvani Barnaba i ja govorili kad smo prvi puta bili kod njih. Čujem da su pola nauka zaboravili i izmiješali ga sa svojim starim vjerovanjima. U toj sam propovijedi po prvi put upotrijebio sliku da svaki član bratstva ima svog dvojnika na nebu. Nije samo Isus nastao od nebeskog Krista. Svi koji pripadamo njegovoj crkvi izabrani smo prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred Bogom. (Ef 1, 4-5) Unaprijed smo određeni da budemo sinovi našeg nebeskog Oca, a na nama je da slobodnom voljom prihvatimo njegovo očinstvo. Tko se pokoleba u vjeri koju je jednom stekao, nečisti duh se vraća u njegovu kuću i dovodi još sedam drugih duhova gorih od njega. Takvu čovjeku postane gore nego prije. (Lk 11, 24-26)

Znadem da bi Apolon svojim govorničkim umijećem mogao pomoći u širenju nauka. Mogao bi ga čak usavršiti. Moje su sile ograničene. Ja ne mogu svuda stići. Unatoč tome, trudio sam se oko svih. Židovima sam bio kao Židov, da pridobijem Židove. Onima koji su bez Zakona prikazivao sam se kao da sam bez židovskog Zakona, samo da i njih pridobijem. Slabima sam bio slab, da slabe pridobijem. Svima sam bio sve, da neke spasim. (1 Kor 9, 19-22)

Uzimao sam mnoga lica, da bi obraćeni Grci na meni vidjeli sebe. Baš kao što je Krist uzeo lik Isusa Nazarećanina da bi ljudima postalo jasno da su svi Božja stvorenja. Svima sam rado bio sluga, da ih potpunije pridobijem. Moje se učenje slaže s onim koje je Apolon slušao u Filonovoj školi, naime da je donji svijet samo odraz gornjega. Ako je pažljivo čitao tumačenje Psalma, mogao se uvjeriti da je moje shvaćanje Pisma pravilno:
„Božja su kola bezbrojna, tisuću tisuća:
Jahve sa Sinaja u Svetište dolazi!
Na visinu uzađe vodeći sužnje,
na dar si ljude primio,
pa i one što ne žele prebivati kod Boga.“
(Ps 68, 19)

Pa što drugo znači „uziđe“, nego da najprije i siđe u donje dijelove zemlje? Onaj koji siđe ujedno je onaj koji uziđe nad sva nebesa da ispuni sve. (Ef 4, 9-10) Ja, Pavao, unaprijedio sam to učenje. Nije sām Jahve sišao! Morao je sići u ljudskom obličju, da ga razumijemo. Zato je dao da se nebeski Krist utjelovi u tesarovom sinu. Ljudima nije dano da spoznaju širinu, dužinu, visinu i dubinu Boga. Njegova veličina nadilazi rasuđivanje. (Ef 3, 18) I još nešto. Mesija je sišao samo jednom, na kraju vremena. Ne silazi on svaki čas i ne premeće se iz tijela u tijelo, kako su krivo naučavali neki po Samariji.

U sretnom času, koji se ukazuje jednom u životu, čovjek može ugledati svoje nebesko lice. U jednom hipu postajmo ono što jesmo, za što smo predodređeni i što je o nama zapisano od početka vremena.Tad prestajemo igrati uloge za koje smo mislili da moramo igrati, jer su tako govorili naši očevi, djedovi i šukun-djedovi. Kad čovjek shvati da je tek odraz svog pravog nebeskog lika, on smogne snage i kida lance koji ga vežu za zemlju. Sjedinjuje se sa svojom boljom polovicom. Na kraju puta čovjeku je ipak moguće uhvatiti svoju sjenku.

Novi čovjek postaje svatko kome uspije obuzdati gorčinu, gnjev, ljutnju, viku i vrijeđanje. (Ef 4, 31) Jer nas pogubna riječ koja izlazi iz naših usta vraća našem zemaljskom tijelu, u kojem odmah počinjemo smišljati pakosti, osvetu i zadovoljstvo požude. To tumačim braći gdje god mi se ukaže prilika. Svetost života u zajedništvo čini nas podobnim za Krista. Život po Zakonu je preduvjet za pravo spasenje.

Trenutak istine vreba svakog od nas u nekom zabačenom grmu gdje ga najmanje očekujemo. Držimo da ćemo ga naći po vlastitoj volji. No, on se pokazuje iznenada. Dolazi noću, kao tat. Ne možemo mu pobjeći, kao što trudnica koju su uhvatili trudovi ne može izbjeći porod. (1 Sol 5, 1-3)

Tako sam i ja, koji sam danas Pavao, sluga Kristov, shvatio da je sve što sam činio od svoga rođenja u očevoj kući u Tarzu, dok sam još bio njegov isprošeni sin Savao, zatim školovanja kod visoko poštovanog Gamaliela u Jeruzalemu i putovanja po Aziji i Ahaji, da su to putokazi na putu do novog čovjeka u kojeg ću se jednom obući. Sjećam se procesija poklonika Izidinog kulta u rodnom Tarzu. Prolazili su obalom Kidnosa obučeni u riblje odijelo. Mislili su da su na taj način sjedinjeni sa svojom boginjom, koju su zamišljali u obliku ribe. Sasvim nešto drugo činimo mi kršćani kad oblačimo Krista. Odričemo se navezanosti na tijelo i put i postajemo duh. Mi smo udovi jednog tijela, a Krist je naša nebeska glava. Mi u svemu rastemo u onome koji je glava. Od njega je čitavo tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom veznom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu. (Ef 4, 15-16)

Krivo govore da ja propovijedam svoje učenje. Ja sam samo oruđe Duha, koji govori kroz mene. Meni je dano samo to da braći, koja imaju uši da čuju, objasnim učenje o silasku, patnji, smrti i uzdignuću božanskog Krista. Povjereno mi je da im usadim spoznaju da su i oni tim putom došli na zemlju i da će se, kad se ispuni vrijeme, po tome tragu vratiti k Ocu.



Znam da Filon i ja vjerujemo u istoga Boga. Ali vidimo različite putove kako da dospijemo u Kraljevstvo Božje. Kako da Grci u Korintu povjeruju da su samo odraz svojeg nebeskog tijela, ako im ja, Pavao, to zorno ne prikažem? Zato sam im danima objašnjavao da je Spasitelj sišao s nebesa i uzeo lik tesarovog sina, proživio svoj zemaljski život i vratio se tamo kamo pripada. Uzdigao se baš zato što je jednom sišao! Kad kucne čas, tim putom krenut ću i ja i svaki od braće koji vjeruje. Baš kao što se Krist uzdigao, jašući na oblaku i ogrnut Suncem.
Kad je čuo naš izvještaj o Isusu Kristu, Apolon je pomislio da može spojiti naš i aleksandrijski nauk. Mogu razumjeti njegovo oduševljenje za naš Put. Jer da je ostao vjeran Filonovoj školi, bio bi osuđen na vječnu maglu u kojoj se vrijeme nikad ne dovršava. Bog bi mu ostao nedokučiva tišina i dubina, a Spasitelj bi ostao samo Riječ preko koje čovjek ponešto spoznaje o Bogu.

Za mene je naprotiv Kraljevstvo nebesko već sada među nama. Preko Krista i njegovog križa mi smo postali jedno tijelo, naš idejni lik i naše smrtno tijelo spojeni su u jedno. Krist je oboje sastavio u jedno i razvalio razdvojni zid svojim tijelom. On je pomirio čovjeka s Bogom u jednom tijelu Krista. (Ef 2, 14-16)

Prije dolaska u Korint Apolon nije vidio znake vremena. Mi znamo da je kucnuo čas slave Božje i slave njegovog Sina. Očevici Isusovih propovijedi od prvih dana pričaju da je govorio: «Kad vidite oblak gdje se diže na zapadu, odmah kažete: Bit će kiše, i tako bude. Opazite li da puše jug, kažete: Bit će vrućine, i bude.“ (Lk 12, 54-56) Rabbi se čudio kako to da ljudi znaju protumačiti znake na nebu i zemlji, a ne razumiju da je stiglo Kraljevstvo nebesko? Govorio je da će se pojaviti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Uzvitlat će se vjetrovi i mora, a među ljudima zavladat će očajanje i strah.

Vrijeme se ispunjava jednako tako kao što voćka zri. Jasno je da je sam Krist kroz Isusova usta narodu tumačio Božje čudo postanka: „Promatrajte smokvu i sva druga stabla! Kad vidite da već pupaju, znate da je blizu ljeto.Tako i vi, kad vidite da se ovo zbiva, znajte da je blizu Božje Kraljevstvo!“ (Lk 21, 29-31)

Pa zar smo onda tako glupi da ne vidimo da je došlo vrijeme da Bog popravi sve ono što je zloduh u čovjeku pokvario? Nemojmo se zavaravati. Opet će doći propast kao u Noino i Lotovo doba, da se svijet očisti od ljudi u kojih je volja zla. Spasit će se pravednici koji nose Božji pečat. Onima koji su nestrpljivi uvijek sam govorio da propast neće doći prije nego li se dogodi sve što se mora dogoditi i dok se napuni lađa s pravednicima od početka svijeta do danas. Ovaj naraštaj neće proći dok se sve ne dogodi i vrijeme se ne ispuni. (Lk 21, 32)



Sunce je već davno zašlo za Artemidin hram. Priscila je zvala na večeru. Ostao sam na klupi još neko vrijeme i razmišljao o zgodama o kojima mi je pričao Barnaba, očevidac od početka. Kajfini svećenici predali su Isusa Pilatu u petak 14. Nisana, prije dvadeset i tri godine. Bilo je to uoči Pashe godine 783. po rimskom kalendaru. Mislili su da odlučuju o žrtvovanju jednog proroka radi dobrobiti naroda. Nisu bili svjesni da se time ispunilo Pismo, koje kazuje da je tako određeno prije svih vjekova. Čovjek je sluga Božji i čini samo ono što mu je dosuđeno.

Dok mu još nije sinuo trenutak u kojem je shvatio da je Krist, i sam Isus se kolebao. Odjednom je shvatio da se mora vratiti na svoje mjesto, Gospodinu zdesna. Ali jenajprije glavu okrenuo od čaše žući! Kad je sve već bilo svršeno, razumio je da će se tim više uzvisiti što je na zemlji teže patio.

Svjedoci raspinjanja čuli su krik s Golgote: „Oče, zašto si me ostavio?“. Rimljani nisu mogli razumjeti što znači taj uzvik.Vojnici u podnožju križa rutinski su obavljali svoj posao, razdirali njegove haljine, zabili koplje u njegovo bedro, da ga dokrajče. Pravili su šegu i njegovim ustima pronosili spužvu namočenu u ocat. Isusov pogled mogla su razumjeti samo braća kojoj je Put bio namijenjen. Kad mu je pred očima bljesnuo razlog zbog kojega je živio, za Isusa je sasvim sigurno nastupio trenutak neopisive sreće. Spojio se s nebeskim Kristom.


Ušao sam u blagovaonicu. Akvila je razlomio kruh i izrekao molitvu zahvalnicu. Njegov pogled sijao je od zadovoljstva proživljenog dana.
drazen-pavlic @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 28, 2009
Liječnik Luka ovako izvještava o prvobitnoj kršćanskoj zajednici: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.“ (Dj 4, 32-35)

Mnoštvo se preobrazilo u čvrstu zajednicu, koja imaše jedno srce i jednu dušu. Tu je čvrstoću prema izvještaju donio Duh sveti, koji se spustio se na narod. Ljudsku zajednicu nikad nije bilo moguće graditi samo uz pomoć zakona i prisile. Uvijek je bilo potrebno povjerenje i dobra volja građana. Prvi kršćani dobrovoljno odbaciše privatno vlasništvo. Ništa ne zvaše svojim. Sa svojinom je nestala zavist, pohlepa, škrtost, lakomost i egoizam. Točno tako im je govorio Isus. Nitko nije oskudijevao, jer svi koji su pristupili u zajednicu donosili su utržak od kuća i zemljišta.

Ništa se ne kaže o tome što su proizvodili. Sasvim je sigurno da je novac koji su dobili od prodaje nekretnina jednom presahnuo. Zemlju su mogli zajednički obrađivati, umjesto da je prodaju. Zar im kuće nisu trebale da u njima žive? Osim ako su živjeli u raju, gdje je uvijek toplo i sve što čovjeku treba priroda nudi u izobilju. Šturi opis prve kršćanske komune nedovoljan je da bi se donijela ocjena kako je zajednica funkcionirala i koliko je trajala. Odgovor može biti i taj da se očekivao skori kraj svijeta i vremena i dolazak Kraljevstva nebeskog. Zato nije bilo bitno što će biti sutra.

Načelo raspodjele dobara iz prvobitne zajednice kršćana prihvatili su vizionari budućih stoljeća u svom opisima budućeg besklasnog društva. Prihvaćeno je načelo: svatko doprinosi prema mogućnostima, svakome se daje prema potrebama. Luka dalje kaže: „A Josip, od apostola prozvan Barnaba, što znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu; proda je pa donese novac i postavi pred noge apostolima.“ (Dj 4, 36-37)

Apostoli u toj zajednici očigledno bijahu vjerski i svjetovni poglavari. Kao svetinju su čuvali načela zajedništva koja su svim članovima omogućila da prestanu brinuti o egzistenciji i posvete se Bogu i molitvi. Prekršitelji su surovo kažnjavani, jer su unosili sjeme razdora. Ne znamo da li je bilo prisile u pristupanju zajednici. „Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. Petar mu reče: 'Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!' Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju.“ (Dj 5, 1-5).

Ananija je zadržao dio utrška. Njegov grijeh je u tome što je pospremio novac i nastavio brinuti o njemu, umjesto da preporodi svoje srce. A ne može se služiti dva gospodara, Boga i bogatstvo. Djela dalje kažu da je nakon tri sata ušla Ananijina žena Safira i doživjela istu sudbinu kao njezin muž. Zbog vezanosti za novac, iskušavanja Duha Svetoga i laži koju je izrekla ona se sruši do Petrovih nogu i izdahnu. Oni isti mladići iznesoše je i pokopaju uz muža. „I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.“ (Dj 5 11)

Strah je zavladao kao opomena svima kojima bi palo na pamet da razaraju duh zajednice. Ovdje je na djelu moralni zakon. Pojedinac nešto čini ili ne čini zbog straha od kazne. On se utapa u općenitost. Ne egzistira bitno kao pojedinac. On može kao Ananija pokušati nešto zatajiti, ostati (djelomično) skriven, kako bi rekao Kierkegaard. Ali zakon novoosnovane komune glasi: nema ničeg privatnog i skrivenog. Sve je javno, opće i očigledno, stvari i misli. Pokušaj prikrivanja kažnjava se smrću. Nije li Sveti Petar na ovom mjestu prizvao duh okrutnoga Boga Staroga zavjeta, koji je usmrtio Ananiju i Safiru? Gdje je nestao milosrdni Bog o kakvom je nedavno propovijedao Isus?

Ovdje su sklad u duši i harmonija zajednice jednako važni. Davno prije Petra Platon je svoju idealnu državu gradio po uzoru na ustroj ljudske duše. Ili obratno? Sklad srca Platon je nazivao pravednost. Ljudska duša sastoji se od razuma, srčanosti i požude, a trojaka podjela odgovara ustroju države u tri staleža: filozofa, čuvara i privrednika. Platon kaže: „Da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, pokušali smo ogledati to prije u nečem većem što ima pravednost. Učinilo nam se da je to veće država. Tako smo je osnovali što smo mogli bolje. Što nam se ondje pokazalo, prenesimo na jednog čovjeka.“ (Država, 434d)

Možda je čitava priča alegorija? U pomoć bismo mogli dozvati Isusove riječi da ne može biti njegov učenik nitko tko se ne odrekne svega što posjeduje. (Luka 14, 33) Trgovac je tragao za najljepšim biserom. Kad ga je našao, rasproda sve što je imao i kupi dragocjeni biser. Taj dragocjeni biser je kraljevstvo nebesko. „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“ (Matej 13, 44-45)

Lukini izvještaji suviše su oskudni, no postoji u bližoj povijesti nekoliko sličnih pokušaja. Jedan od najpoznatijih je djelo Thomasa Morea Utopija. Godine 1516. izlazi prvo izdanje njegove Utopije s podnaslovom O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji. More je do najsitnijih detalja osmislio funkcioniranje države bez privatnog vlasništva, čiji smo začetak našli u Djelima apostolskim liječnika Luke. Ovdje i tamo privatno vlasništvo i pretjerana briga za opstanak uzroci su svih zala. Svoje ideje izložio je kroz priču o tajanstvenom otoku Utopia, koju je navodno čuo iz usta moreplovca Raphaela Hytlodaeusa. Utopia se nalazi negdje u novom svijetu. Prezime Hytlodaeus je grčka složenica i znači učeni brbljavac, ili naklapalo koje priča o nepostojećoj zemlji. More zaključuje da nema većeg bogatstva od radosna i mirna života bez briga, kad čovjek ne mora drhtati za svakidašnji kruh, ne mora se mučiti mislima da li će njegov sin pasti u siromaštvo, ne pribojava se da li će kćeri osigurati dostojan miraz. Utopljanin dane provodi slobodno, bez briga o opstanku. More se očigledno nadovezuje na jedan od glavnih Isusovih apela: «Ne brinite se tjeskobno…»


Ljudi idealno mjesto života uvijek bili skloni tražitiili izvan vremena i prostora, što je i značenje grčke složenice u-topos („nema joj mjesta“). Naš zadatak je da živimo smisleni život već ovdje i sada. Pronađimo točku preokreta, iskoristimo trenutak!
drazen-pavlic @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 26, 2009
Rekosmo da je vjera dobar recept za postizanje sreće. Imamo li, međutim, jasnu predodžbu o tome što je sreća, kad za njom toliko žudimo? Pokušajmo s odgovorom da je sreća stanje u kojem vrline dolaze do izražaja. Ali, koje vrline? Da li smo ih u stanju nabrojiti? Danas su u modi uspješnice koje govore o tome kako postići uspjeh. One koriste jezik ekonomije. „Najvažnije ulaganje u životu je ulaganje u sebe“ – kaže jedna od njih. „A mi smo jedini instrument koji nam je na raspoalganju da izađemo na kraj sa životom i da dajemo doprinos.“ (Stephen Covey, Osma navika ili od učinkovitosti do izvrsnosti) Knjiga preporuča da odvojimo vrijeme i da idemo korak dalje. Da redovito brusimo alat, tj. da radimo na sebi.

Pokušajmo ipak s vjerom. Ona leži s onu stranu privređivanja i trke za uspjehom. Daje nam duhovnu dimenziju, ono nešto Više. Kad je s Bogom, vjernik treba zanemariti sve ostale odnose: obitelj, narod i samoga sebe kao egoističnu jedinku. U vjeri se kao pojedinac uzdižem iznad materijalnog i društvenog, ostajem gol golcat, sam sa sobom stupajući u odnos s Apsolutom (Kierkegaard). To je najviši i ujedno najteži zahtjev koji je pred živog čovjeka moguće postaviti.

Zahtjev leži još u davnom Isusovom nauku. Isus jednako kao i Sokrat nije napisao ni retka. Njegovi sljedbenici su zapisali da je rekao: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe…“ (Lk 9, 23) Obilazio je gradove i sela propovijedajući i navješćujući dolazak Kraljevstva Božjeg. Oko njega se skupljao silan svijet. Učenici mu rekoše da majka njegova i braća htjedoše k njemu, ali ne mogaše mu prići od velikog mnoštva naroda. On im odgovori: „Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše.“ (Lk 8, 19). Na putu u Jeruzalem Isus je mnoštvu koje ga je slijedilo rekao nešto zbunjujuće i šokantno: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14, 25). Dakle, uistinu vjerovati znači biti spreman ostaviti sve i slijediti Boga. Ne samo ostaviti, nego i žrtvovati sina, ako Bog to zatraži. Kao što je po predaji zatražio od Abrahama.

Mogući odgovori na postavljena pitanja brojni su. Fra Girolamo Savonarola (1452-1498) je svoj odgovor na pitanje vjere dao u djelu O jednostavnosti kršćanskog života. Napisao ga je u miru kućnog pritvora, u vrijeme dok mu je papa Borgia zabranio propovijedanje i vršenje svećeničke službe. Na početku je kao nadahnuće naveo izreku svetoga Augustina iz njegovih Ispovijesti. Izreka glasi: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ Zatim je zaključio da gledanje Boga prati najveća radost. U promatranju Boga čovjek postiže blaženstvo i pri tom se trudi zanemariti sve ostale brige. Ali, čovjek kao nesavršeno biće ne može u potpunosti spoznati i vidjeti savršenog Boga. Bar ne tijekom smrtnog života. Savonarola otvara mogućnost komunikacije s apsolutnim bićem i pritom poziva u pomoć Svetoga Pavla. Kako bi moglo izgledati to uzdizanje smrtnika k Bogu, Pavle opisuje: „Konačno, nada se da će zauvijek živjeti s Kristom i uživati onu slavu, 'ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube.'» (1 Kor 2, 9)

Teško je dokučiti što Bog od nas traži, jer ne govorimo njegovim jezikom. Bogu se možemo približiti osjećajem, slutnjom. Firentinac u pomoć doziva ključni stih iz Tužaljki: „Neka sjedi u samoći i šuti, uzdižući se iznad sebe.“ (Tuž, 3, 28) Koliki su ljudi osjetili poziv i otišli u pustinju, jer tek u samoći Bog može progovoriti ljudskom srcu. Zato Boga pravi kršćani mogu shvatiti jasnije nego filozofi, kaže fra Girolamo, jer Boga filozofi pokušavaju objasniti umnim kategorijama koje nisu dostatne.

Ako gleda Boga, duša kršćanina je na pravom putu, jer gledajući Ga, on zaboravlja brige. Savonarola navodi riječi psalmiste: „Duša se moja nije mogla utješiti: spomenuh se Boga i radost me preplavila.“ (Ps 76, 3-4) On misli da uz Božju pomoć nije teško postići takav život i ustrajati u njemu. Teškoća počinje na onoj točki na kojoj se ljudi počinju razlikovati od životinja. Jer, mi se ne zadovoljavamo onime što sada posjedujemo. Naše želje protežu se u beskonačnost i uvijek smo zabrinuti za budućnost, kaže Savonarola.

U svakom vremenu smatralo se da je vjera pala na niske grane. Uvijek se od vjernika očekivalo više, a o zlatnom dobu naših očeva, koji su, eto, imali jaku vjeru, govorilo se s nostalgijom. Začudo, ako zavirimo u ta zlatna vremena, vidimo da proroci uvijek vrište o nevjeri svojih suvremenika. Isus je u predvorju Jeruzalemskog hrama isprevrtao bankarske stolove i trgovačke pultove, jer su od doma molitve načinili pećinu razbojničku. Znatno ranije Jahve je uništio grad Sodomu zbog grijeha tamošnjih stanovnika. U svoje vrijeme Savonarola je prozvao svećenstvo, na čelu s rimskim papom, zbog raskoši i odstupanja od načina života koji je zagovarao Isus. On kaže: „Kako možete podnositi da siromasi, kojih je danas tako mnogo, propadaju u bijedi, u gladi i studeni, kad biste im vi mogli lako priteći u pomoć? Vi imate suvišne kaleže, zlatno liturgijsko ruho i križeve, srebreno posuđe: zašto ih se ne bi rastalilo i dobiveni novac razdijelilo siromasima? Sigurno je da sakramenti ne vole zlato niti ga trebaju. Doista, naši su oci imali drvene kaleže. Ali onda su kaleži bili drveni, a svećenici zlatni; sada, naprotiv, zlatni kaleži imaju drvene svećenike.“ (Savonarola, O jednostavnosti kršćanskog života, Verbum, Split, 2003., str. 119) Tako je i danas. Govori se da živimo u poganskim vremenima, kad zlo caruje i da smo ga mi ljudi svojom nevjerom zaslužili.

Čovjek, dakle, ima neku unutarnju potrebu da komunicira s Bogom. Bog daje smisao onda kad je sve propalo, nadu ulijeva u ljudsko srce, daje mu lijek od kojega se zaboravljaju brige. U sjedinjavanju s Bogom čovjek se oslobađa straha, drhtanja i tjeskobe koje rađa opstanak. No, tek odabrani i naj izvrsniji među nama mogu slijediti visoke norme koje Bog postavlja pred čovjeka. Traži se vrlina. Snažni ljudi žive po vrlinama, ne tražeći nagrade za to. Svoj život preobražavaju već ovdje, na zemlji. Ostatak puka, prihvaća moral zbog straha od Božje kazne ili lijepih obećanja o zagrobnom životu. Na tu je kartu zaigrao Pavao kad je pred Velikim vijećem izjavio da mu sude saduceji zato jer je farizej, a oni se nadaju u uskrsnuće mrtvih. (Djela 23, 6-8) Kad su ga predali rimskom namjesniku Feliksu, ponovio je svoju obranu u odnosu na saducaeje: „Ja imam nadu u Boga, koju i oni sami očekuju, da će biti uskrsnuće praveddnih i nepravednih.“ (Djela 24, 15) Tá tko bi mogao biti protiv takve nade? Rekosmo već da smo čuli govoriti: „Besmisleno bi bilo da našom smrću padamo u ništavilo.“

U propovjedi na gori Isus objašnjava osnove svog nauka. Svako od slušača od toga si uzima ono što može probaviti. Vidjeli smo kako težak zahtjev postavlja pred svoje učenike. Ali, čovjek se može zadovoljiti i s manje izazova. Ako netko nije sposoban da se vine do viteštva vjere, to ne znači da je njegov život promašen. Ima toliko drugih zadataka na ovome svijetu, zbog kojih vrijedi živjeti. Isusova nauka je poput ljute trave, koju si bolesnici razblažuju da ih ne ubije. Isus poziva svoje poklonike na put i pri tom im savjetuje: „Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine!“ (Lk 9, 3) Koliko čovjeku malo treba, samo ako je u svojim željama umjeren, pokazuje slučaj kad su apostoli razlomili pet kruhova i nasjekli dvije ribe, nahranivši pet tisuća ljudi. Isus poručuje da ne koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a samoga sebe izgubi. (Lk 9, 23-25) On ponavlja i opoominje: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (Lk 10, 4). Točno onako kao što su Šimun i Andrija ostavili oca i svoje lađe na obalama Genezaretskog jezera i pošli za Isusom. Jer, život čovjekov nije u onom što posjeduje. Tko sebi zgrće blago ne bogati se u Bogu.

Tu dolazimo do čuvene uzrečice da nitko ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. Dakako da ne možemo sasvim zapustiti praktičan život i prepustiti se meditaciji i molitvi, jer moramo privređivati da bi naša obitelj imala stan i hranu. Zbog neimaštine ljude preplavljuju brige i tjeskoba, kad izgube imetak dižu ruku na sebe. Zato Isus podučava svoje učenike: „Ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat?..Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra u peć baca, Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni! Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!“ (Lk 12, 22-31)

Ne jadikuju naši ljudi samo zbog vlastitog opstanka. Oni tjeskobno brinu o budućnosti svoje djece, pa im grade kuće, ostavljaju ušteđevinu, da bi njihovi sinovi i kćerke mogli bezbrižno živjeti. Podižu raskošne grobnice od najskupljeg kamena za počinak svojeg tijela nakon smrti. Oni koji imaju veliko bogatstvo brinu o tome kako da ga sačuvaju i uvećaju. Pošto ne mogu služiti dva gospodara, taj ih posao trajno udaljava od Boga. Njihovo blago je tamo gdje im je srce. Zato Isus predlaže: „Prodajte što god imate i dajte za milostinju.“ (Lk 12, 33) Sjetimo se s kakvom je tugom Isusa napustio mladić, koji nije mogao sve ostaviti jer bijaše veoma bogat. A trka za stjecanjem i materijalnim blagom raspaljuje naše želje i strasti. Zbog proždrljivosti, pijanstva i životnih briga ljudska srca otežaju i ne mogu se uzvisiti prema Božjem tronu. (Lk 21, 34)

Divan je Isusov nauk.Vjerujemo da ga je prekrasno bilo slušati. No, tko je bio spreman slijediti ga? Koliko smo puta žalili bogatog mladića, jer je propustio kartu za kazalište iz kojeg bi s mirnoćom Boga mogao gledati životno kazalište? Uživimo se u Isusove riječi i prestanimo tjeskobono brinuti o tome što će donijeti sutrašnji dan.

Tolstojev junak Ivan Iljič tek je na samrtnoj postelji je doživio trenutak obasjanja. Shvatio je da se smrti boji samo čovjek koji ne živi u sadašnjosti. U svojim posljednjim zemnim trenucima Ivan Iljič je napokon prestao preispitivati svoj raniji život, da li ga je dobro proživio. Prestao je strepiti od toga što ga čeka. Došao je do točke u kojoj je vidio samo svjetlost. I zatim je potražio je svoj raniji strah od smrti, na koji je navikao. Sad ga više nije nalazio: „Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo“ – kaže Tolstoj. (Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, isto, str. 81)

Za sretan život u sadašnjosti sasvim mi je dovoljna Kristova besjeda na gori. Zašto se nakon izlaganja svog nauka Isus morao mučiti na križu? Zašto je krvnom žrtvom trebalo otkupiti grijehe čovječanstva? Zar nismo mogli naprosto slijediti nauk izrečen na gori? Čemu su nam potrebna poglavlja o suđenju i muci Isusovoj? Savonarola u gore spomenutom djelu kaže da prizor na Golgoti zrači dobrotom. Zaključuje da se u kontemplaciji raspeća nalazi najveća radost. Za mene su u tom prizoru prisutni strah, gnušanje i groza. Taj prizor u meni rađa mučninu, a Isusova žrtva potiče osjećaj krivice. Vjernici rado kažu: „Svi smo mi naših grijesima raspeli Isusa.“ Možda su slike o muci i uskrsnuću potrebne puku da bi povjerovao? Uostalom, vjeru ionako mogu slijediti i baštiniti odabrani. Puno je zvanih, a malo odabranih!

Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Juda, Josip često puta nisu razumjeli svog Učitelja. Čudili su se i uvijek iznova zapitkivali, predlagali mu drugačija, manje opasna rješenja. Nakon što je Isus napustio ovaj svijet, u danima koje u Djelima apostolskim na grčkom jeziku opisuje Luka, liječnik iz Antiohije, Petar je pokušao utemeljiti kršćansku zajednicu. Možda je kao toliko puta do sada pomislio da je došlo vrijeme sudnjeg dana i dolaska Kraljevstva Božjega, pa se požurio s prakticiranjem zemnog kraljevstva. Nije li Isus toliko puta ponovio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, te da je Kraljevstvo Božje u nama? Nije li njegov cilj bio oplemenjivanje vjerničke duše, prije nego izgradnja idealne zajednice? Zar je utemeljenje svjetovne institucije crkve bilo toliko važno, da zbog su zbog tog cilja morale pasti ljudske žrtve? Nije li vjera stvar pojedinca i njegovog odnosa s Apsolutom? Posao oblikovanja crkve sliči državničkom poslu. Zar je Petar, prije svojih rimskim slijednika iz Savonarolinog vremena, koji su ogrezli u pretjeranom obilju, pokušao služiti dva gospodara: Boga i politiku? Na ova pitanja pokušat ću odgovoriti u nastavku. Nikud se ne žurimo. Ta govorimo o spisima koje prekriva prašina dva milenija.

drazen-pavlic @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 23, 2009
I SVAKI DAN JE USKRS

Donoseći odluku o tome da li je Bog spoznatljiv ili ne, mi se određujemo kao racionalisti ili mistici. Zato što je naglasio čovjekovu sićušnost u odnosu na sposobnost sagledavanja vječne istine, Kierkegaarda su proglasili mistikom. Tako bar kaže današnja teologija. Vjerujući, otvaramo put kojim Bog uopće može doći k nama. Time smo postavili provizorni viseći most preko ponora koji nas dijeli od Boga. Most se teško ukazuje, jer niije lako povezati vremenitost i vječnost.Što je Bog? Kršćanska istina glasi da je Bog ljubav. To znači da je On prisutan u našem srcu. Kad preko mosta sagrađenom od ljubavi i brižnosti Bog prijeđe na našu stranu, uskrsli smo. To u ovom slučaju znači da smo postali novi ljudi. Postigli smo da vječnost svijetli u našoj konačnosti, povezali smo vremenitost i vječnost. Drugi način i ne postoji osim da Bog siđe k nama. Jer mi ne možemo napustiti vrijeme.

Za postajanje novim čovjekom ne treba nam visoko obrazovanje i stručnost. Isus je svoj nauk objavio siromašnima duhom. Besjedu na gori započeo je riječima: „Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ Jer, radi se o jednostavnom življenju u skladu sa pravilima srca.

Sveto pismo kaže da je Bog poslao Isusa da nam pokaže put, istinu i život. Može li nam Isusov način života biti od koristi? Primjer koji nam pokazuju velikani skloni smo proglasiti nemogućom misijom. Znademo da je gotovo nemoguće slijediti viteza vjere. Povrh toga, Isus je bio Bog. Pa kako da se ugledam na Boga, kad između nas zjapi vječiti rascjep?

Možda tek u rijetkim trenucima…kad Bog odluči prijeći preko provalije… Taj prelazak zaslužuje vitez vjere. On doista živi svaki trenutak svoga života, a svaki je vječnost za sebe. On zdušno prihvaća sve trenutke od kojih je satkan njegov zemni život. U jednom času se odriče svih razumnih rješenja, užitaka i zadovoljstava. U drugom času Bog mu obilno daje sve što mu treba, hrani ga kao što hrani ptice nebeske i oblači poljske ljiljane. Vitez ne poznaje zabrinutost oko svakodnevnih potreba i tjeskobu oko toga što donosi sutra. U njegovim trenucima sjaji vječnost. On nije ogorčen ni zbog jednog od njih. Tko to može, taj je vitez vjere. Vjera je recept za sretan život.

I dalje ne razumijemo što Isus traži od nas? Budimo Bog supruzi i djeci! U pisanju me prekida ženin glas: „Ti samo pišeš svoje članke. Daj živi s nama! Pokaži djeci matematiku, igraj se s njima.“ Prisjetimo se Isusovih riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Ili: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ Ne moramo spašavati čitav svijet. Dovoljno je da brinemo o najbližima.

Ništa ne treba činiti zbog nagrade i kazne. Ljudi vjeruju da će baštiniti život vječni, ako sudjeluju u obredima, redovito idu u crkvu i po mjerilima sredine važe kao dobri kršćani. Valja, naprotiv, činiti dobro radi samoga dobra, ne očekujući plaću ni nagradu u obliku vječnog života.

Čineći tako, dobrotu u našem srcu iznosimo na vidjelo i izgrađujemo se. U propovijedi na Genezaretskom jezeru Isus je rekao: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje…Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?..Ta iznutra iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ (Evanđelje po Marku, 7, 15-23) Izađimo, dakle, s našom dobrotom vani iz sebe. Valja u svakomu čovjeku vidjeti ono dobro, a zanemariti zloću.

Ne bojmo se ničega, jer kad činimo dobro Bog je s nama. Drevni pjesnik nas poučava: „Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti. Stog' mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno.“ (Psalam 16) Ovo je dan što ga učini gospodin, pjeva psalmista. Njegov stih u crkvi se čita na blagdan Uskrsa: „Kličimo i radujmo se njemu!“ Svaki novi dan je dar Gospodnji. I svaki dan je prilika za naš uskrs.

U posebnom trenutku, kad milost Božja pada na naša pleća, postajemo novi ljudi. Dobivamo uvjet po kojem svijet vidimo u drugačijem svjetlu, kako bi se Kierkgaard izrazio. A u novom osvjetljenju sve nam je moguće.

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima nadahnuto govori o vremenu: „A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.“ (1 Sol 5, 1-3) Točno tako. Ali ne radi se o sudnjem danu i jezivim trubljama posljednjeg sudišta, koje će zatrubiti u nejasnoj budućnosti, što se uvijek pomiče u neko sutra. Sudnji dan je svaki dan, jer ne znamo kad ćemo umrijeti. Sjetimo se Isusovih riječi: kraljevstvo nebesko je među nama, ovdje i sada. Nisu li u krivu oni koji temeljnu istinu vjere vide u nadi uskrsnuća nakon smrti? Sam Isus o onome svijetu gotovo da i ne govori.

Razmotrimo ideju o uskrsnuću iz sasvim druge kulture. Sljedbenici meksičkog vrača don Juana čitavog života uvježbavaju tehniku napuštanja tijela, da bi onoga dana kad moraju proći pored orla koji hoće iskljucati njihovu dušu, sačuvali dušu i usvojim astralnim tijelima se uzdigli u nebo. Zagonetni pisac knjiga o meksičkim vračima Carlos Castaneda prisustvovao je uzdignuću don Juana i njegovih ratnika. Najprije ga je don Juan primorao da uskoči u svoju drugu svijest, koja mu je omogućila da vidi ono što obični ljudi ne mogu vidjeti. O tome je Castaneda izvijestio: „Doživio sam, poput nekog sna, viziju jednog reda ljudi koji su me promatrali. Tek naknadno sam uspio tu viziju racionalizirati kao samo jednu u dugom nizu vizija i halucinacija koje sam imao oko tog skakanja. Bila je to oskudna interpretacija moje desne strane svijesti, prevladana strahotnošću cjelokupnog događaja. Međutim, na lijevoj strani sam shvatio da sam ušao u svoje drugo Ja. I taj ulaz nije imao nikakve veze s mojom racionalnošću. Ratnici don Juanova društva su me uhvatili u jednom vječnom trenutku, prije no što su iščezli u potpunom svjetlu, prije no što ih je Orao pustio da prođu. Znao sam da su oni bili u dohvatu Orlovih emanacija, koje su bile izvan mog dosega. Čekali su don Juana i don Genara. Vidio sam kako ih je don Juan poveo. Nakon toga su bili tek crta izuzetnih svjetlosti na nebu. Nešto poput vjetra kao da je grozd tih svjetlosti lelujao i njihao. Moglo se vidjeti jarko svjetlo na onom dijelu reda gdje se nalazio don Juan. Pomislio sam na pernatu zmiju iz toltečke legende. A zatim su svjetla iščezla.“ (Castaneda, Orlov dar, BIGZ, Beograd, 1986., str. 384) Nakon tog iskustva Castaneda nikad više nije susreo don Juana i njegove ratnike. Oni su se, posve u skladu sa svojim učenjem i ezoterijskim vještinama usavršenim u toltečkoj tradiciji, uzdigli na nebo.

Povodom blagdana Velike Gospe kršćani razmatraju temu uznesenja tijela, kakvo je po crkvenoj predaji doživjela Isusova majka u godinama nakon uskrsnuća svoga sina. Papa Pio XII se 1. studenoga 1950. oglasio apostolskom konstitucijom u kojoj je proglasio: „Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.“

Misteriju uzdignuća je u svom romanu opisao čuveni kolumbijski književnik Gabriel García Márquez:
- Tek što bijaše počela, Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od jakog bljedila.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je.
- Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmjehnu se sažalno.
- Naprotiv – reče – nikad se nisam osjećala bolje.

Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kada se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.

Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i da je njena obitelj pokušala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte.“
(Marquez, Sto godina samoće, Globus, Zagreb, 1985., str. 206)

Trebamo li baš u svemu slijediti Isusa? Sjetimo se muke onog mladića koji se nije mogao rastati sa svojim imetkom! Rastati se od imovine još bismo mogli. Ali znamo da je Isus zadao i teže zadaće. Možemo li ostaviti oca, majku, svoju djecu – i slijediti Boga? Treba li ovo doslovce shvatiti? Nije li Isus govorio u prenesenom značenju? Voltaire ga je razumio simbolički: „Ima li na svijetu ikoga toliko izopačenog da zaključi da treba mrziti svoju majku i svog oca? I nije li lako shvatiti da ove riječi znače: 'Ne kolebajte se između mene i svojih najdražih sklonosti?'“ (Voltaire, Rasprava o toleranciji, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997., str. 79) Dijalektiku Isusovog poziva učenicima da ostave sve, čak oca i majku i slijede ga, žele li dospjeti u Kraljevstvo nebesko, shvatio sam tek kad sam na vratima ispovjedaonice u Mariji Bistrici pročitao stih dvadeset i sedmog psalma: „Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.“ Sinulo mi je rješenje onog preteškog Isusovog zadatka: što ako čovjeka ostave vlastiti roditelji i on postane siroče? Ni tada neće ostati sam, jer će ga Bog uvijek rado primiti.

Isus je često govorio u teško shvatljivim prispodobama. Učeni pismoznanci nisu ga razumjeli. Slijedili su ga maleni i ponizini koji vole, nadaju se, u život unose strasti. Sakrio se od umnih i mudrih, koji u svojoj gordosti misle da im je sve jasno.

drazen-pavlic @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 15, 2009
Nada u uskrsnuće je temelj kršćanske vjere. «Kakvog smisla uopće ima ljudski život, ako na kraju mora propasti, ako završava smrću i ništavilom?» - čuo sam govoriti. Prema Evanđelju po Mateju, večer prije uhićenja, osude i raspeća, Isus je u podnožju Maslinske gore rekao:

„I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas!“

Zašto je molitva na Maslilnskoj gori važna, važnija čak od prikaza kako je teklo saslušanje pred velikim svećenikom Kajfom i Pilatovo ispitivanje prekidano skandiranjem svjetine? Zašto je tiha molitva u skrovitosti Getsemanskog vrta značajnija od mučnog prikaza nošenja teškoga križa do brda Golgota, svlačenja odjeće, pribijanja na križ, umiranja uz uzdah: „Gotovo je!“? U središtu moje pozornosti nije pitanje da li se sve točno tako dogodilo, čak ni to da li je Isus doista izdahnuo na križu. Nije bitno ni to da li je treći dan uskrsnuo od mrtvih i dušom se preselio k svome Ocu (prema legendi je Isus uskrsnuo i dušom i tijelom, jer je tijelo prema legendi nestalo iz grobišta). Uskrsnuo je i vratio se na mjesto koje je u vječnosti zauzimao i ispraznio samo «privremeno», dok mu je trajala misija na zemlji.

U kakvom su odnosu vrijeme i vječnost u ovom konceptu «silaska» Boga na zemlju, odnosno napuštanja vječnosti i «kasnijeg» povratka u nju? Da li se radi o prekidu vječnog trajanja? Može li vječnost uopće trajati ili je neko trajanje svojstveno samo vremenu? Koji je koncept vječnosti ovdje prisutan, ako u toj religioznoj predodžbi uopće ima nekog reda i smisla? Logički shvaćeni, ti bi pojmovi trebali biti apsolutno suprotstavljeni, dakle, vječnost bi trebala biti sve što vrijeme nije: mirovanje ili naprosto nevremenovanje. Wittgenstein i pripadnici Bečkog kruga s pravom su sve metafizičke pojmove htjeli odbaciti kao besmislice, jer se ne mogu reći jasno. Wittgenstein je rekao: «Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.» (stav 6.4311 Tractatusa logico-philosopicusa) Logički je slijedio zaključak da se Bog ne objavljuje u svijetu, jer je onom Višem potpuno svejedno kako je svijet (stav 6.432). Pitanje o vremenu ozbiljno je postavio tek Heidegger, pa ga i ja ostavljam za kasnije odlomke.

Ali metafizička pitanja nisu važnija od malih ljudskih pitanja. Scena trostruke molitve u vrtu Getsemani bitna je kao ilustracija snage vjere. Ona daje duhovnu dimenziju koja čini čovjeka svakog vremena, a njezin se neodstatak osjeća osobito u današnje vrijeme. Zato Kierkegaard upozorava da čovječanstvo postaje sve tuplje, trezvenije, poslovnije, svjetovnije. Ono duhovno izlazi iz upotrebe jer nije moderno. Možemo li očekivati buđenje europskog čovjeka?

Nastavak Matejevog evanđelja donosi opis najvažnijeg trenutka Isusovog zemaljskog života. On zna što se sprema dolje u gradu. Može se skloniti, dok se strasti ne smire! Bilo bi sasvim ljudski ukloniti se od opasnosti. Učenici ga nagovaraju da tako postupi. Ali Isus ne bježi. Odlazi na osamu. Izvještaj kaže, toliko koliko se kamenom može dobaciti. Učenici vide njegovu siluetu. Uskoro su pozaspali. Zavladala je potpuna tišina. Isus ostaje sam i razgovara s Bogom. Nije se pomolio pred njima, nije ih zadivio još kojom sjajnom prispodobom. Nije čak brinuo što će sutra biti s apostolima i crkvom koju je utemeljio. Ne spominje obitelj, nikome ništa ne poručuje. U tom času on je pojedinac koji razgovara s Apsolutom. Moli se. Teško mu je. Koleba se. Dvaput se vraća k učenicima. S njega kaplje krvavi znoj. Pao je ničice i moli Boga neka ga čaša gorčine mimoiđe, ako je moguće. Nije bilo moguće. Kao Abraham stoljećima prije njega, Isus je iskusio tvrdoću Božjeg zahtjeva. Prepustio se volji Svevišnjega, iako je zadržao nadu da On uvijek može poslati anđeoske legije po njega. Jer Njemu je sve moguće. Isus se pokorio onome za što je vjerovao da je Božja volja, a to je sasvim u skladu sa židovskom religioznom tradicijom.

Rimljani su optužili Isusa da je izazvao političke nemir, time što se prozvao židovskim kraljem. Osudili su ga na smrt razapinjanjem. Nakon izricanja presude, Pilat je naredio vojnicima da Isusa okrune trnovom krunom. Krunjenje kralja židovskog uvrijedilo je ponosne Židove. Ali Pilatov postupak nije se ticao Isusa, iako mu je kruna od trnja sjekla kožu, a vojnici i okupljeni narod ga ismijavali. Natpis na stupu iznad njegove glave „Kralj židovski“ nije ga pogađao, jer on se odrekao slave i priznanja. Prije nekoliko dana na posljednjoj večeri svim apostolima je oprao noge, da im pokaže kako ponizan treba biti vitez vjere.

Jedan takav grozan prizor muke i raspeća «iz kamenog doba» tvorcima religije bio je potreban da ljude presječe i baci svjetlo na veličinu pojedinca Isusa, koji je vjerovao da se na njemu ispunjava Božja volja. Tko je od nas u stanju podnijeti takvo što? I kao što uvijek biva, narod koji je svjedočio okrutnim događajima kao i naraštaji koji su dolazili, pokušavahu omalovažiti Isusove razloge. Pričale su se zgode o tome kako je Bog u zadnji čas ipak spasio svoga Sina. Tá tko ne bi učinio sve za spas djeteta? Dakle i Boga smo sveli na nešto sasvim ljudsko? Prema drugima, Isus je preživio raspinjanje i otputovao u Indiju, gdje je nastavio propovijedanje. Jedna priča kaže da se oženio i imao potomstvo.

Priče zamagljuju pogled na Isusa koji je u odsutnom času odlučio da ostane Pojedinac. Veliko „P“ stoji stoga što je u tom času on stupio u odnos s Apsolutom. On je mogao ostati pojedinac zatvoren u sebe, sin drvodjelje Josipa i Marije iz cvjetne Galileje. Mogao se oženiti i imati djecu. Mogao je postati vođa i time dio mase. Ali je znao da to nije njegova misija. Osjetio je da je predodređen za drugi poziv, da svoj život posveti Bogu.

U ovom prikazu temeljne kršćanske nade nije bitna perspektiva imaginarnog vječnog života. Valja razmisliti, ne živi li vječno čovjek koji punim plućima živi uvijek u sadašnjem trenutku? Inzistiranje na Isusovom osobnom odnosu s Bogom nema nikakve veze s pozivanjem na prava i vrijednost osobe, koja bi bila svojstvena novom vijeku od deklaracije o pravima čovjeka . Takva «moderna» razmišljanja Isusu u Palestini onoga vremena bila su potpuno strana. Primjer molitve u Getsmenaskom vrtu osvjetljava činjenicu da je vjera iznad privatnih i političkih zadaća, jer kroz vjeru stupamo u odnos s Apsolutnim. No, čemu to? Što čovjeku treba Bog? Jer vjera pruža odgovor na pitanje o smislu života. Mnogi ljudi izjavljuju da im je lakše živjeti jer vjeruju.

Pitanje o smislu ili o pravom životu ima odgovora koliko i ljudi. Tolstoj je u svom Evanđelju zapisao da je pravi život van vremena, u sadašnjosti, u ovom trenutku. Analizirajući stihove Očenaša on kaže:
„9. Obmana života je u vremenu. Život prošlosti i budućnosti zaklanja i skriva od ljudi pravi život sadašnjosti.“
„10. I stoga čovjek treba težiti da razruši vremensku obmanu prošlosti i budućnosti.
Istinski život je život u sadašnjosti.“
„11. Istinski život je život u sadašnjosti, u ovom trenutku…»
(Tolstoj, Jevanđelje, Metaphysica, Beograd, 2004., str. 11)

Posegnimo za primjerima iz Tolstojeve književnosti. Čiča Jeroška u romanu Kozaci govori Olenjinu da crkvenjaci pričaju prazne izmišljotine o drugom svijetu, jer kad otegneš papke, trava će ti na grobu nići i to je sve. Jeroška taj puta nije jasno izrazio svoju misao. Vjerojatno je kanio reći da za čovjeka nije važan onaj svijet, nego život ovdje i sada. U čemu je sreća za čovjeka, to je glavni Tolstojev junak u romanu Olenjin trebao otkriti sam. I otkrio je istinu života, jednom prilikom kad se našao sam u divljoj kavkaskoj prirodi. Sjeo je na ležaj na kojem je još jučer ležao jelen kojeg je lovio. Gledao je oko sebe. Svuda zelenilo, tragovi životinja. Jasno se vidio i njegov jučerašnji trag. I tada je doživio trenutak prosvjetljenja, koji Tolstoj ovako opisuje:
„Bilo mu je ugodno i svježe, pa ni o čem nije mislio, niti je išta želio. I odjednom ga obuze nepoznato čuvstvo beskonačne sreće, kojoj nije znao povoda, i ljubavi prema svemu, tako da je po staroj navici iz djetinjstva stao da se krsti i da se zahvaljuje nekom nepoznatom. Odjednom mu s nekom osobitom jasnoćom sine misao da eto on – Dimitrije Olenjin, neko posve osebujno biće, leži sada sam, bogzna gdje, na istom mjestu gdje je ležao jelen, stari jelen, prekrasan, koji možda nikada nije vidio čovjeka – i na takvom mjestu, na kome nikad niko od ljudi nije sjedio niti o svemu tome razmišljao…'Oko mene, leteći između lišća koje mi izgleda kao neka ogromna ostrva, nasrću i zuje u zraku komarci: jedan, dva, tri, četiri, sto, hiljadu, milijun komaraca…I svi oni nešto i zbog nečega tu oko mene zuje, i svaki je od njih isto takav Dimitrije Olenjin, različit od ostalih, kao i ja sam.' Učini mu se kao da shvaća šta misle i zuje komarci. 'Ovamo,ovamo, djeco! Ovog možemo jesti' – tako zuje i navaljuju na njega. I njemu bude jasno da on nipošto nije ruski vlastelin, član moskovskog društva, srodnik i prijatelj toga i toga, već je naprosto isto takav komarac, ovakav isti fazan ili jelen kao što su ovi što žive oko njega. 'Da, jednako kao oni, kao čiča Jeroška, tako ću i ja živjeti i umrijeti. Istinu on kaže: preko svega će trava izrasti. Pa što onda, ako izraste trava?! – mislio je dalje: - ipak treba živjeti, treba biti sretan; jer ja samo jedno želim – sreću. Svejedno mi je šta sam; isto takva zvijer kao i svi nad kojima će izrasti trava, i ništa više – ili sam okvir, u koji je stavljen dio jedinoga božanstva, no ipak treba živjeti na najbolji način što se može.' I on se stane sjećati svoga prošloga života, pa se zgadi nad samim sobom. Učini mu se da je puki sebičnjak, iako mu zapravo lično nije ništa trebalo. I neprestano je gledao oko sebe na blistavo zelenilo, na sunce što se spuštalo na jasno nebo, osjećajući trajno jednaku sreću kao i prije.“
(Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, Svjetlost, Sarajevo, str. 192-193) )

Olenjinu se učinilo da je sreća u tome da se živi za druge, da se čine dobra djela, pa je odmah po povratku u selo mladom kozaku poklonio konja. No, odgovor na pitanje smisla života ipak nije bio tako jednostavan. U raspletu romana on se zaljubio u djevojku tog istog mladog kozaka i odlučio se s njom oženiti. Slučaj je htio da je kozak uskoro poginuo u sukobu s Čečenima, a mladenka je iste večeri u očaju otjerala Olenjina od sebe. Bila je ljuta jer je Bog uzeo njenog Lukašku umjesto Olenjina. Moskovski plemić tražio je premještaj u drugu jedinicu i nastavio potragu za smislom života. Ipak, boravak na Kavkazu, pred licem veličanstvene prirode, potpuno ga je preobrazio. On je postao novi čovjek. Nakon bijega iz raskalašenog moskovskog života uskrsnuo je ovdje u čitavoj svojoj ljudskosti. Može li to biti odgovor na naslovno pitanje o smislu uskrsnuća? Odgovora vjerojatno ima isto toliko koliko i ljudskih života. Nakon što nam pod pritiskom teških okolnosti sve lađe potonu, iznenada se može dogoditi novo jutro, nova nada i uskrsnuće. A ima toliko zora koje još nisu zarudjele!

U pripovijetci Smrt Ivana Iljiča Tolstoj opisuje istražnog suca u ruskoj provinciji, koji je čitavoga života jurio karijeru. Jedini cilj bio mu je uspon na društvenoj ljestvici i postizanje željenog statusa. Iznenada je obolio. Bolest se razvijala neminovnošću protiv koje bolesnik i liječnici nisu mogli poduzeti ništa. Činovnikov život bližio se kraju. Tijekom šest mjeseci bolovanja on je uporno preispitivao svoj život, ustrajući u ideji da je vrijedilo živjeti. Baš zato nije mu bilo jasno zašto se sad sve mora prekinuti. Sjećao se Ivan Iljič gimnazijskih dana, kad je starost i smrt bila daleko. Na satovima logike učili su silogizam: 'Gaj je čovjek. Čovjek je smrtan. Dakle, Gaj je smrtan.' Pravilo je moglo važiti za Gaja. Moglo je vrijediti i za čitavo čovječanstvo. Ali nikako za Ivana Iljiča. On će živjeti zauvijek, odnosno uvijek u nekome sada.

U svojoj potrazi za smislom života, Friedrich Nietzsche je objavio spis O istini i laži u izvan moralnom smislu. U njemu je zapisao: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razliveno u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti…No kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem razabrali bismo da i on plovi zrakom s takvim patosom te u sebi osjeća leteće središte ovoga svijeta. Ništa nije u prirodi tako neznatno i ništavno da se ne bi malim daškom one snage spoznavanja smjesta nadulo poput kakva mijeha.“ (Nietzsche, O istini i laži u izvan moralnom smislu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7) Nietzscheovi razlozi su duboki i smjeraju destrukciji metafizičkog Ja, koje u svojoj prepotenciji sve oko sebe vidi samo kao objekt. Vjerujem da je Tolstoj poznavao taj spis, kad je u roman Kozaci umetnuo prispodobu o Olenjinu i komarcu! U svojoj Ispovijesti priznao je da ga sva znanja koja je imao nisu mogla usrećiti, sve dok nije pronašao vjeru.

Vratimo se Ivanu Iljiču. U trci za svakodnevnim poslovima, život je proživio bez ljubavi. Njegovoj samrtničkoj postelji prišao je sin gimnazijalac. Sjetio se Ivan Iljič svojih gimnazijskih dana i došlo mu je milo. Počeo je žaliti svoju obitelj, koja je mjesecima trpjela zajedno s njim. Prestao je optuživati svoju suprugu i sve oko sebe za svoju gorku sudbinu. Nije više analizirao svoj život. Prestao je tražiti smisao u proživljenom životu. Ugasio je i nadanja koja mu je trebala pružiti budućnost. U potpunosti se prepustio sadašnjem trenutku. Iscrpljen od muka, Ivan Iljič je u polusvjesnom stanju zadnjim ostacima svijesti doživio prosvjetljenje. Činilo mu se da se probija kroz neki tunel, gdje ga je čekao prelazak u vječnost. Tolstoj kaže:
„To je bilo na kraju trećega dana, sat prije njegove smrti. U to isto vrijeme mali gimnazist se tiho-tiho prikrao ocu i prišao njegovoj postelji. Samrtnik je neprestano očajno kričao i lamatao rukama. Njegova ruka pala je na glavu sina. Mali gimnazist ju je uhvatio, pritisnuo na usne i zaplakao. U to isto vrijeme Ivan Iljič se probio kroz jamu, ugledao svjetlo, i njemu se otkrilo da njegov život nije bio ono što je trebalo da bude, ali da se to još može popraviti. On je zapitao sebe: a šta to 'ono', i utihnuo, osluškujući. Tu je osjetio da neko ljubi njegovu ruku. On je otvorio oči i pogledao na sina. Bilo mu ga je žao. Prišla mu je žena…Njemu je postade žao…I najedanput njemu je postalo jasno da ono što ga je mučilo i nije izlazilo iz njega da najedanput sve izlazi s jedne, s dvije strane, s deset strana, sa svih strana…On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – progovori on glasno. – 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo…'Svršeno je sa smrću' – rekao je sebi – 'Nje više nema.' On je udahnuo u sebe zraka, zastao na polovici daha, opružio se i umro.“ (Tolstoj, Smrt Ivana Iljiča i Kozaci, str. 81)

Rekosmo da odgovora na pitanje o tajni života ima koliko i ljudi. Mladi Ludwig Wittgenstein je u rovovima Prvog svjetskog rata čitao Tolstoja. Bilo je to na Poljskom ratištu, u vrijeme kad je Brusilov započeo ofenzivu protiv Austro-ugarskih trupa. Znao je Wittgenstein da svakog časa može poginuti. Možda je baš pod utjecajem Tolstojevih misli i iskustava u svoje filozofsko djelo zapisao gore navedni stav o vječnosti kao beskonačnom trajanju?
„Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.“ Ostavimo metafizička pitanja o vječnosti i posvetimo se našem životu.
„Osjećamo da, čak ako je dat odgovor na sva moguća naučna pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dodirnuti.“ (Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185 i 187 )

Pitanje vječnosti je pogrešno postavljeno pitanje. Rješenje problema je ukidanje tog nesuvislog pitanja. Rješenje je u sadašnjem trenutku, u konačnosti. Prigodom jedne smrti, na bdijenju se razvio razgovor. Jedan rođak rekao je ono što se u takvim prilikama obično kaže, naime da je smrt sastavni dio života. Usprotivio sam se takvom mišljenju. Rekao sam da je smrt za umirućeg činjenica potpuno izvan života. Smrću počinje nepoznata zemlja iz koje se nitko nije vratio. Zato nas ona i ne zanima. Valja se usredotočiti na život. A za život je potrebno neko umijeće i snaga.Vjera je ono najviše znanje, koje čovjeku govori kako da živi. Ali većina ljudi ne dopire do toga znanja. Dopiru oni koji su doživjeli uskrsnuće u svom stvarnom i konačnom životu, po kojem su postali novi ljudi. Metaforu o tisuću uskrsa, koji nam se mogu dogoditi u stvarnom životu, rekao je u jednoj propovjedi kapelan u mojoj župi. Mladi svećenik je iskoračio iz zadane teološke sheme i nije ni slutio koliko je poticajna ta misao u napuštanju ideje o uskrsu kao događaju koji će nastupiti tek nakon smrti. Bez obzira na to što se doista dogodilo povijesnom Isusu! Idealni Isus kršćanske vjere dopušta takvo razmišljanje.

drazen-pavlic @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 13, 2009
Razmislimo o tome, što za naš život znači jedan temeljni teološki koncept kao što je misterij Svetoga Trojstva. Riješava li on nešto u našem životu? Ne! I upravo stoga više uspjeha kod europskog čovjeka imaju yoga i istočnjačke mudrosti od naše vlastite duhovne tradicije. To je problem kojim se bavi knjiga Tončija Matulića, Metamorfoze kulture. Teološki koncepti su odviše okoštali i još su k tome izrečeni arhaičnim jezikom, koji je čovjeku današnjice teško razumljiv. Matulić vidi teškoću u tome da tzv. običnom čitatelju predoči životnost Isusove poruke. Ali još veću prepreku osjeća u otporu tradicionalne crkve.

Misterij Svetoga Trojstva po svemu sudeći utemeljio je apostol Pavao. Drugu poslanicu Korinćanima Pavao završava pozdravom: „Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ Trojakost Božje osobe pokušao je filozofskim pojmom smišljenim za tu priliku obuhvatiti Hegel.

Hegel kaže da teologija i filozofija imaju isti predmet: istraživanje o Bogu, božanskim stvarima i umu. Obje discipline razmatraju istinu u najširem smislu riječi. A Bog je Istina i samo je On Istina, kako kaže evanđelje. Dok se teologija često puta poziva na pobožnost i subjektivnu vjeru, oslanjajući se na srce i oduševljenje, filozofija svoj predmet razvija u sferi mišljenja, kaže Hegel. Isti spekulativni okvir koji filozofija gradi u mislima, teologija pokušava napuniti osjetilnim sadržajem. Pri tom ona često puta ne vodi računa o logici samog predmeta (prirode, povijesti). Teologija je kompilacija spekulativnog i osjetilnog.

Najvišu istinu filozofija, naprotiv, pokušava dohvatiti spekulativnim ljestvama. Spekulativnu crtu Hegel preuzima od grčkih filozofa. Ona se sastoji u sljedećem: u prirodi svakog pojedinog elementa zrcali se nepodijeljena cjelina i prelazak dijelova u cjelinu (kao u jednom kristalu minerala). Upravo je takav jedan prelazak dijelova u cjelinu koncepcija Svetoga Trojstva: Bog se dijeli na tri osobe, a ipak je jedan. Spekulativna filozofija lik Isusa Krista ili Isusa Nazarećanina, sina Josipovog i Marijinog koji je postao Mesija,vidi kao Sina Božjeg. U njemu je izvršeno posredovanje čovjeka i Boga, te njihovo smještanje u jednu cjelinu kozmosa.

U Hegelovom konceptu ono unutarnje, ili misao koja je domišljena još prije stvaranja svijeta, mora se iznijeti na vidjelo. Bog se objavljuje, jer želi da ga ljudi spoznaju. U religijama, filozofijama i djelima umjetnosti izneseno je na svjetlo dana ono najuzvišenije, najdublje i najunutarnjije. Misao se razvija do visine duha. Što je prije bilo objavljeno kao misterija (u religiji), sad se objavljuje za samo mišljenje (u filozofiji). Sveto Trojstvo više nije otajstvo, zagonetno jedinstvo tri božanske osobe. Otac, Sin i Duh sveti su momenti (odredbe) u razvoju Apsolutnog duha do pojma, koji je vječna istina tek kao konkretna cjelina svojih momenata.

Poslušajmo kako prastari božićni himan u obliku religiozne predodžbe prepričava istinu trojstvenog Boga:
„O Isuse o spase naš, kog' prije svake svjetlosti, božanstvom sebi jednakim, nebeski Otac porodi.
O Stvorče svijeta, sjeti se, da rađajuć' se nekada ti naše tijelo obuče, u tijelu čiste Djevice.
Sve zvijezde, zemlja, mora sva i svaki stvor ga pozdravlja, u novoj pjesmi kao dan, kad poče novo spasenje.
Sva slava tebi, Isuse, kog rodi Djeva Marija i Ocu s Duhom preblagim u vječne vijeke vjekova.“

Narodni pjesnik zamišlja kako su Otac i Sin u početku bili skupa na nebu. U miru su prebirali svoje misli. Bili su jednaki, što znači da su bili jedno. Ono što istinski jest i po čemu sve što jest ima svoj bitak, ono Jedno, vječno, nepromjenljivo, oduvijek se u filozofiji nazivalo Bogom, koji je jednak sam sebi. „Jer, kad bi ih bilo dva ili više, onda bi se oni uzajamno ograničavali. Ovo Jedan jest jednako samom sebi.“ (Ksenofan) Kad bi bila dva boga, imali bi neki početak i svršetak, jer bi jedan drugoga ograničavali.

Zatim je došlo do dijeljenja i božanski sin obukao je ljudsko tijelo. Sam problem silaska Isusa na zemlju, ili jezikom Hegelova filozofijskog sustava rečeno, pada ideje u prirodu i u ljudski duh, ima svoje korijene u Hegelovim ranim spisima. Te spise poznajemo kao Jenske spise. Koristeći upravo njih, Manfred Riedel u članku „Tako vatra jest vrijeme“ Hegel, Heraklit i moderna fizika objašnjava pozadinu Hegelovog izvornoga nauka da je priroda a priori jedno s idejom, da vuče porijeklo od čiste ideje: „U njoj suozdvanjanju…razgovori s Hölderlinom u Frankfurtu o sveživotnosti prirode; zajednica s Schelingom u prodoru k jednoj ne-mehaničkoj filozofiji prirode; studij Keplerove pitagorejske harmonike svijeta kao protupola Newtonovoj mehanici svijeta, interes za ranogrčku predstavu etera te konačno odvažna vizija jedne spekulativne filozofije, koja ono 'najstarije od staroga' Grka, Heraklitov logos, s kršćanskim 'svjedocima riječi o početku' neposredno zajedno misli. Jer to upravo bijaše nakana Hegelovog najranijeg nacrta sistema: prikazati 'stvaranje univerzuma kao izgovaranje apsolutne riječi i vraćanje univerzuma u sebe kao opažanje te riječi'“. (Godišnjak za povijest filozofije br. 6, 1988, str. 125-126)

Jezikom suvremene fizike rečeno, u početku bijaše neprotežna materija, bezoblična tvar, pramaglica, eter. Prostor odvajkada bijaše pun energije, koja doživljava stalne pretvorbe (posredovanja) mase u energiju i obratno. Razvoj potencijala koji se krije u svekolikoj materiji ne razlikuje se od potencijala duha. Princip tog vječitogkretanja, preinačavanja i uobličavanja pra tvari je duh. Taj princip Heraklit zove vatra, a radi se o logici vječitog kruženja. Heraklitovsko načelo panta rei (sve teče) tako postaje temelj moderne fizike. Vječiti samorazvoj materije i duha je zapravo slika vremenskog tijeka. Sāmo preinačavanje materije, njezin proces, predstavlja vrijeme koje teče. Nije vrijeme neka pozadina, na kojoj se zbivaju događaji.Vrijeme je sam kružni tok tvari. Prije i poslije tog kretanja jest tama nepromjenljive vječnosti. Bitak i Ništa su apstrakcije koje spadaju u metafiziku, ili ono prije fizike (prirode, koja u grčkom smislu riječi znači pojavljivanje sebe-sama-održavajućeg života). Samo zbivanje prirode ili života je bivanje.

U Povijesti filozofije Hegel ističe da je to onaj napredak koji je u odnosu na elejsku školu u filozofiji učinio Heraklit: od suprotnosti bitka i ništa, u razvoju spekulativne dijalektike otišlo se korak dalje - k bivanju kao njihovom jedinstvu. Hegel o Heraklitu kaže: „Bitak je Jedno, ono što je prvo; drugo jest bivanje, - do te odredbe napredovao je on.“ (Istorija filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 240-260) Zato kod Heraklita Hegel prvi put može naći filozofsku ideju u njezinoj spekulativnoj formi. Na tom mjestu Hegel kaže rečenicu od presudne važnosti za tumačenje njegovog sustava: „Tu mi najzad vidimo spas; ne postoji nijedan Heraklitov stav koji ja nisam unio u svoju logiku.“ (Načelo ove filozofije je bit) „i može se naći u početku moje Logike, odmah poslije bitka i ničega.“ (str. 241, također str. 245) Istu rečenicu navodi Riedel u spomenutom članku, a ona u prijevodu Damira Barbarića glasi: „Ovdje vidimo kopno; nema nijednog stava Heraklitova koji nisam preuzeo u svoju logiku.“ (Godišnjak…, str. 116)

Pored Oca i Sina, treća božanska osoba je Duh, koji je zapravo načelo tog vječitog kruženja, dijeljenja i preinačavanja materije. Radi se o jednoj osobi s više imena: Bog je Duh kao proces vječitog samostvaranja, a Otac kao elejsko Jedno, temelj bitka svih bića. I čovjek je po duhu stvaratelj, jer stvara po uzoru na Boga. Čovjek je Božje dijete (Sin).

Posljedice ovih stavova po teoriju stvaranja su sljedeće. U prirodi a priori ili po sebi ima uma, jer ju je Bog takvom stvorio. Priroda i duh su u početku jedno, koje se sada razdvaja na vlastite momente. Bog ne stvara svijet ni iz čega. Bitak i ništa poništeni su u bivanju. Prostor je oduvijek pun. Svijet je oduvijek tu. Svijet je rezultat samorazvoja ili kretanja duha u procesu svojeg osvješćivanja.

Samo malobrojni mogu razmišljati na spekulativni način. U Predgovoru trećem izdanju Enciklopedije Hegel se žali zbog lakoumnih odgovaranja na djela o kojima je on mnogo godina razmišljao i koja su napisana sa svom ozbiljnošću predmeta i znanstvenog zahtjeva. I tu citira Cicerona koji kaže: „Filozofija je zadovoljna s malo sudaca i sama hotimice bježi od gomile, njoj samoj mrske i sumnjive…“ (Tusculanae Quaestiones)

Duh trojstva prožima cijelu Hegelovu filozofiju, koja je građena u trijadama. Pozicija, negacija, negacija negacije. Logika, filozofija prirode i konačnoga (objektivnog) duha, filozofija apsolutnoga duha. Bog je u Znanosti logike isprva apstraktan u svojoj općenitosti. Logika donosi Božje misli prije stvaranja, razrađene do najsitnijih detalja. Te su misli nadahnute Heraklitovom filozofijom, koja je sažetak grčkog iskustva svijeta i života. Manfred Riedl u navedenom članku pokazuje da ta iskustva u provjeri uz pomoć dostignuća suvremene prirodne znanosti zadržavaju svoju aktualnost. Hegelova logika nije „pala s neba.“ Ona je proizvod svijeta života. Sutlić objašnjava da je ona onto-teo-kozmo-logija. Nakon što je u logici rečeno sve što se moglo reći, da ne bi uvijek iznova prebirao svoje misli i dosađivao se, Bog se dijeli u svoja određenja: prirodu i objektivni duh. Kružno putovanje zatvara se dolaženjem duha nazad k sebi, ali sad preobraženom u Apsolutni duh.

Ako se radi o kružnom putovanju, onda ono nema kraja. To je jedno beskonačno spiralno kretanje. Kretanje se mora nastaviti, baš poput vječite mijene tvari u svemiru. U konceptu vremena koji rabi Hegel, princip Heraklitove vatre kao „fizikalnog vremena“ je nedostatan. Manfred Riedel u spomenutom članku kaže: „Vrijeme, tako bi se dalo sažeti Hegelov tok misi, u kojem odzvanja Hölderlinovo promišljanje o bivanju i prolaženju, 'jest čisto preinačavanje, ono jest čisti pojam, ono jednostavno, koje jest harmonično iz apsolutno suprotstavljenoga. Njegova bit je da bude i da ne bude, i više nikakva odredba' “ (Godišnjak…, str. 130) U navodu Riedl prenosi stav iz Povijesti filozofije o Heraklitovoj filozofiji.

Sveto pismo kaže da se kršćanski Bog ljudima očitovao kao Otac, Sin i Duh. Isus se na Galilejskog gori ukazao jedanaestorici apostola i poslao ih da širom svijeta naučavaju njegov nauk. Prema Mateju to je učinio riječima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.“ (Evanđelje po Mateju 28, 16-20). U tom prelaženju u svoj drugobitak Bog naglašava svoju ljudsku prirodu, dok čovjek istovremeno prepoznaje svoju božansku prirodu. U pomirenju Boga i čovjeka, u tom sazvučju cjeline progovara Apsolut (hegelovski rečeno: konkretni Bog). To je filozofski način promišljanja teološkog koncepta Svetoga Trojstva.

Ponovimo rečenicu s početka. Filozofija i teologija na različiti način govore o istom predmetu: o Bogu i istini, a Bog je istina i samo je On istina. Teologiji je bilo potrebno da Isusa raspnu, da bi se opravdala spekulativna ideja, naime povratak druge božanske osobe na nebo. Isus nije smio umrijeti običnom smrću, jer to ne bi bilo zapaženo. Trebao je proći muku i smrt na križu, da bi se stvorila podloga za mit. Spekulativni skelet Svetoga Trojstva teolozi su punili iskustvenim sadržajem.

Protiv plitkih teologija borio se Hegel svojom filozofijom duha. Hegelu je neprobavljiv dogmatski pristup koji se svodi na čistu apologiju biblijske objave. Svaki pojedinac može, poput Pavla, objaviti da mu se Bog ukazao i da stoluje u njegovom srcu. U svojoj pobožnoj pretenziji ti su suci spremni optužiti svakoga za pomanjkanje vjere. Iako ostaju samo pri izgovaranju imena Kristova i time kod izvanjske vjere, vjere u vremensku, osjetilno nazočnu ličnost Kristovu. A duha, kojeg bi svojim životom svakodnevno potvrđivali, nemaju. Samo onaj tko ima duhovnu dimenziju može doista pobijediti ispraznost i naći sreću.

drazen-pavlic @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 12, 2009
IMANENTNO I TRANSCENDENTNO

Kierkegaardova je zasluga što je nasuprot veličanstvenim filozofskim sustavima naglasio tihu stranu ljudske egzistencije. Krajem godine 1847. on je za svega osam sati napisao raspravu Smije li čovjek dati svoju glavu za istinu? Zajedno s člankom O razlici između genija i apostola on je dvije dvije godine kasnije raspravu objavio pod pseudonimom „književni pokušaj H.H.“. Tema rasprave je sumnja za koju autor ne zna da li je ikada nekog sumnjalicu uznemiravala, a može se sažeti ovako: shvatljivo je da je Isus iz ljubavi htio žrtvovati svoj život. Ali zašto je On koji voli dopustio da drugi ljudi ponesu krivicu zbog Isusovse smrti? Problem Isusove smrti i žrtve filozofi ne mogu riješiti. Njihova rješenja vise u zraku, kaže Kierkegaard. A problem nije u tome da nešto treba shvatiti. Naprotiv, tu se radi o vjeri, koja je jedna paradoksalna činjenica. S druge strane, dogmatičari, istina, polaze od vjere, ali oni mudruju o vječnom značenju ove činjenice. Dok govore o Božjoj pravednosti, o grešnosti ljudske prirode i tajni pomirenja, teolozi su potpuno slijepi za povijesni trenutak kao i za svaki Trenutak. Kierkegaard nije zadovoljan ni s filozofskim ni s teološkim rješenjem. Filozofi i duhovnici znaju se, istina je, odreći svega što im je do tada činilo život. Ali se nakon toga neznaju vratiti u praktični život. Kierkegaard hoće takve pristalice, koji nakon beskonačnog odreknuća od racionalnih rješenja i realnog života znaju meko doskočiti natrag na tlo. Recimo drugim rječima: vječnost se pokazuje samo u vremenu, beskonačno u konačnom.

Svoju glavnu preokupaciju razgraničenja vremenitog i vječnog Kierkegaard znao oblikovati i kao razliku imanentnog i transcendentnog. Ljudski život obilježen je grijehom. Svijet je zao. Zato je i bilo moguće da se pogubi čovjeka koji sasvim sigurno nije bio ničiji neprijatelj i ništa nije tražio za sebe – razmišlja Kierkegaard. Možda je baš zbog toga navukao srdžbu okoline, jer je vodio život kakav svi priželjkuju a nitko ga nema snage živjeti?

Židovi su htjeli da on bude Onaj koji će doći i osloboditi narod od rimskog ropstva i poniženja. Time bi Židovima vratio ponos i čast izabranog naroda. Ali on je na zaprepaštenje svih objavio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Predstavljao se kao apsolutna istina koja razara svaku relativnost života. Htio ih je učiti što je vječna istina, dok su oni htjeli iskoristiti ga za svoje ciljeve, da postane njihov kralj i da ga zatim obožavaju. To bi na kraju bilo samoobožavanje ikone koju su sami stvorili. Tu dolazi do sukoba vječne činjenice, naime da je Krist Onaj koji će doći, i povijesnog trenutka koji obilježava samoživost židovskog naroda u očekivanju zemaljskog spasitelja. Jedna sfera dolazi izvana i ulazi u naše živote. To je transcendens ili Bog. Kad bismo prihvatili obožavanje ikone koju smo sami stvorili, ostali bismo sasvim u imamenciji.

Suprotnost transcendentnog i imanentnog ogleda se u naglašavanju Kraljevstva Božjeg kojeg je propovijedao Isus, u odnosu na zemaljsko carstvo koje su očekivali Židovi. Između dva carstva vlada potpuni rascjep. Njihova suprotnost zjapi. Očajni narod želio je da ih neki junak povede u ustanak protiv Rimljana. Na kraju je Pilat, da se naruga Židovima, na križ dao urezati zajedljiv natpis: „Isus Nazarećanin Kralj Židovski.“

Kierkegaard zaključuje da čovjekov život ima vrijednost tek ako uspostavi neki most prema transcendentnom (vječnom). U drugoj raspravi Kierkegaard objašnjava u čemu je prednost apostola pred genijem. Apostol ima autoritet odozgo i time bezvremensku dimenziju. U imanenciji se krećemo pravolinijski, dok je za pristup transcendenciji potreban jedan skok. Dnevne brige oko opstanka mogu čovjeka potpuno zaokupiti, tako da pitanje vječne istine on zanemari sve do trenutka smrti. To je naročito lako u današnjem vremenu, kad standard modernog potrošačkog društva i tehnološka čuda s lakoćom šire obmanu da je život lak i da ga je moguće podići na viši nivo, te uz pomoć medicine produljiti. Ljudi su spremni zaboraviti činjenicu da su „bolesni na smrt“, da su umirati počeli čim su se rodili. Tu okolnost radije guraju pod tepih i tako zastiru svoju bit.

Isus je mogao omekšati svoj nauk. Tako bi izbjegao sukob i produljio život barem za dvadeset godina. Da je učinio neke kompromise, svećenički glavari možda ne bi odlučili da ga žrtvuju za dobrobit naroda. Ipak je on bio znameniti prorok ponikao iz njihovog naroda, kojem su se potajno divili. Isus je ipak odlučio da svoj život zgusne u tri godine javnog djelovanja. Te su godine njegovom životu dale smisao. Nije li život svakog čovjeka takav da jednom mora dozrijeti? Dozrijevanje je trenutak kad čovjek postigne ono zbog čega je vrijedilo živjeti. Bit čovjekovog života nije u pukom trajanju i duljini, nego u onome biti.

Kako Kierkegaard kaže na drugom mjestu, tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo život, nikada neće živjeti (Ponavljanje) Kad sebi osvijestimo činjenicu da smo smrtni, te se iz sasvim izvjesne budućnosti, kojoj ne možemo odrediti njezino „kada“, vratimo u sadašnji trenutak, sve vidimo u drugačijem svjetlu. U tom pogledu je vjernik sličan zaljubljenom čovjeku, koji također sve vidi u drugačijem svjetlu.

Isus nije mogao popustiti, jer je ovaj svijet zao i grešan i utoliko bezbožan. Nema popuštanja kad je u pitanju vječna istina. Zapravo i nema druge istine, do one vječne. Svijet imamencije i mnoštva je neistina. On je bez soli koju mu daje transcendencija bljutav. Da je Isus popustio, njegovo učenje bi se premetnulo u svjetsko učenje i utoliko u neistinu ili relativnu istinu, istinu samo za neke ljude i u točno određenom trenutku.

U tom užasnom času njegove smrti na križu bilo je ono vječno i božansko prisutno u svijetu, misli Kierkegaard. U odnosu na vječnu istinu, grešnost ljudskog roda postala je očiglednija i vidljivija. Nedostatnost života koji traje samo u vremenitosti pokazala se jasnije. Isus je dakako svakog trenutak mogao spriječiti svoju smrt, ne samo božanskim sredstvima. Da je zazvao nebeskog Oca, ovaj bi mu u pomoć poslao dvanaest legija anđela. Mogao se izvući i sasvim ljudskim sredstvima. Da je u posljednji trenutak, na vrhuncu popularnosti, pristao da se stavi na čelo ugnjetenog naroda, oni bi ga oslobodili. Njegova slobodna odluka da se prepusti sudbini bila je potpuno u suglasnosti s voljom Apsoluta. Božji sin morao se vratiti svomo ishodištu, kako bi i ljudima pokazao smjer. A to je potraga za smislom i istinom života.

Vjera se istovremeno odnosi na božansko i ljudsko, kao što je takav jedan „spoj“ Pomazanik koji se utjelovio. Taj spoj čovjeka i Boga izražen je vezom dvije riječi: Isus (Nazarećanin) i Krist (Pomazanik).

U predgovoru raspravi Kierkegaard od čitatelja traži, preklinje ga, da se prethodno uvježba u odbacivanju jednog uobičajenog načina mišljenja. U protivnom neće razumjeti problem koji se iznosi, jer on za njega neće postojati. Autor zna da većina ne razumije o čemu je riječ. Ljudi kažu da je nerazumno da se čovjek upusti u borbu sa silama koje ga mogu ubiti. Odmah nakon toga oni se dive davno umrlom vitezu koji je imao tu hrabrost. Primjer tog junaka je poput neke duhovne ikone, ideal visoko u nebu. Tu nedostaje most prema vremenitosti. Ispušta se iz vida jedna sila koja, kako kaže, vječno ubija, a to je odgovornost. Ako smo na području savjesti, što definitivno određuje čovjeka, moramo se znati nositi s krivnjom. Kao što je Isus druge učinio krivima za svoju smrt, da bi potpomogao ostvarenje Božjeg plana: pomirenja čovjekove grešne prirode s Bogom. Krije li se tu odgovor na početno pitanje: kako je On koji ljubi mogao druge učiniti krivim za smrt jednog pravednika? Da u čovjeku probudi savjest, ono njegovo Ja s velikim početnim slovom, koje zadobiva nakon svih kušnji, iako je mnogo toga u realnom životu izgubio.

Ljudi obično misle da treba imati hrabrosti i snage da dopustiš da te ubiju. Ali to je samo prvi dio dijalektike. To je neposredna dijalektika. Ironičar koji vidi ono bitno, vidi dalje i kaže: „…baš me briga što me ubijaju – to se zapravo tiče samo onih koji to čine.“ (Kierkegaard, isto djelo) To je obrnuta dijalektika. Značajka jakog čovjeka nije samo hrabrost (ili kukavičluk?) koji se ogleda u dopuštanju da te ubiju. Ona je prije svega u tome da se u strahu i drhtanju podnese odgovornost za druge. Treba, prema tome, hrabrosti baš za to da se drugima ne dopusti da griješe spram tebe.

U tom rascjepu transcendentno je ono koje nosi imanentno. Unutarsvjetovnim stvarima naprosto ne treba pridavati važnost, kakvu im kao ljudi obično pridajemo. Kako to objasniti ljudima koji u vremenima recesije ubijaju sebe i svoje bližnje, jer su izgubili posao ili su im propale dionice i ušteđevina? Teško, jednako kao što Isus bogatom mladiću nije uspio objasniti koji mu uvjet nedostaje za ulazak u Kraljevstvo Božje, naime da mora razdati sav svoj imetak. Isus je to rekao i otišao svojim putem, a mladić je ostao u čudu. Mladić nije mogao podijeliti imovinu, jer je bio vrlo bogat: tolika je bila njegova navezanost na bogatstvo. Ako su on i njegov otac svoj imetak prikupljali čitavog života, možemo ga razumjeti, mada ne i opravdati. Isus nam poručuje da se oslobodimo zamki imanentnog svijeta! Naučimo se, dakle, u svojoj svijesti kretati iz imamentnog u transcendentno, iz vremenitog u vječno i natrag i naučit ćemo kako zaliječiti sve rane. Postići ćemo stanje duševnog mira (ataraksije, grč.). Svijet ćemo shvatiti ironično, na sigurnom odstojanju.

Isusov je nauk s jedne strane nastavak, bolje rečeno ozbiljenje židovske misli, ali je isto tako pod velikim utjecajem vladajuće stoičke filozofije. To je zbirka mudrosti staroga svijeta. Jedna izjava glasovitog Epikteta sabire stoičku mudrost i olakšava nam tumačenje Isusovog poziva da na ovom svijetu budemo putnici. Ona glasi: „Nikad ne recite: 'Izgubio sam', već radije, 'Vratio sam.' Je li vaše dijete umrlo? Vratilo se. Je li vam žena umrla? Vratila se. 'Uzeli su mi zemlju', kažete. Dakle, i ona je vraćena. 'Ali, zao je onaj koji ju je uzeo!' reći ćete. Kako to da vas toliko brine način na koji ju je davatelj zatražio natrag? Sve dok daje, brinite se o tome kao o nečemu što nije vaše, kao putnici kojima je stalo do konačišta.“ (11. izreka, u: Seneka i Epiktet, Nova Akropola, 2005., str. 78) Sve što imamo u imanenciji kad-tad vraća se u transcendenciju. I sam Isus svoj je život dobrovoljno vratio Bogu, kad je ovaj to od njega zatražio.

drazen-pavlic @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 10, 2009
Propovjednici vole kazati da je Isus u Getsemanskom vrtu pokazao svoju ljudsku narav. Bila je to večer prije uhićenja. Isusa je najednom preplavila velika žalost i tjeskoba. Proročanski predviđajući što će se zbiti, sasvim je ljudski Boga molio da ga mimoiđe čaša gorčine ako je moguće. Sam od sebe ustuknuti nije mogao. Uzmak bi značio da je svom dotadašnjem javnom djelovanju rekao: Ne! Sveto pismo ne navodi kakav je bio odgovor s neba, ali znamo da su uskoro po njega došli stražari s mačevima, okruženi svjetinom. Židovi su bili odlučni da ga predvedu pred svećeničke glavare i žrtvuju za svoje dnevno-političke ciljeve. Te su borbe Židovima bile neobično važne. Oni su Isusa vidjeli kao još jednog u nizu lažnih proroka i ništa više. Kasnija tradicija u smrti proroka našla je uzvišenu poruku. Priča o tragediji tog čovjeka mogla je uzburkati osjećaje okupljenih. Ali tek kad se shvati kao žrtva koju Bog podnosi za narod ili kao ideja da je kralj služio u redovima poput običnog vojnika, ona po Chestertonu postaje genijalna. Ta je slika stvorila kršćanstvo ili vjeru koja traje već dva tisućljeća. Nikakve patnje ljudskih sinova ni slugu Božjih «ne udaraju u istu notu kao ideja da gospodar podnosi patnju umjesto svojih slugu.» Isus je viteški Kapetan «koji svojih pet rana nosi na prvoj borbenoj crti.» (G. K. Chesterton, Vječni čovjek, Verbum, Split, 2005., str. 268)

Prema katekizmu katoličke crkve, Isusovom smrću u djelo je proveden viši interes. To je Božji naum spasenja čovječanstva. Spasenje je omogućeno baš žrtvom Božjeg Sina, čime su isprani grijesi čovječanstva. Apostol Pavao je u žrtvi Božjeg sina vidio poveznicu židovskog obreda čišćenja i žrtvovanja obrednih životinja. U Starom zavjetu je zapisano da će Djevica začeti po Duhu Svetom i roditi Spasitelja, „da spasi narod svoj od grijeha njegovih“. Priča ispričana u Novome zavjetu povezuje ovaj stari zapis sa vremenom u kojem žive apostoli i govori u prilog ispunjenju Božjeg nauma. Božji Sin morao je trpjeti na križu i biti prinesen kao krvna žrtva za otkupljenje naroda. Njegova molitva da ga mimoiđe čaša gorčine, ako je moguće, može biti shvaćena kao trenutak slabosti čovjeka Isusa. Isus je u toj duševnoj borbi na kraju morao shvatiti da se privremeno našao u ljudskom tijelu. On se kao Bog ipak ima vratiti k svome Ocu. Time Bogu vraća svoj život, koji mu je On sam dao. U osnovi ove ideje može se prepoznati stoičko uvjerenje da smo na svijet došli goli i bez i čega, te gubitak imovine i smrt moramo shvatiti samo kao vraćanje Gospodaru onoga što nam je on dragovoljno dao. Druga je mogućnost da se smrt i uskrsnuće grčko-filozofski shvate kao saobraženje s božanskom naravi.

U vrtu što leži u Cedronskoj dolini na podnožju Maslinskog brda, te je večeri u svega nekoliko minuta Isus nastupao kao čovjek i kao Bog. Teolozi s ovom teškoćom lako izlaze na kraj, uvodeći ideju Svetoga Trojstva. No, unatoč tome ostajemo začuđeni kako je u Isusovoj osobi u tom trenutku u Getsemanskom vrtu bila istovremeno prisutna ljudska i Božja narav? On se boji i drhti, jer zna da će rulja svakog časa doći po njega. Možda je rekao rečenicu kao toliki hrabri ljudi nakon njega: ne bojim se smrti, nego boli koju ću osjetiti? Već su mu ranije znali dojaviti da se sprema njegovo uhićenje, na što je on napuštao opasna mjesta. Sad se koleba: da li da bez pogovora izvrši svoju Božansku ulogu i žrtvuje se, ili da ostane čovjek i izbjegne uhićenje? Tad bi ostao prorok, apostol i vođa svojim učenicima, koji će nakon njegove smrti bez sumnje ostati obezglavljeni.

Mogle su mu biti postavljene i druge, sasvim ljudske zadaće: da prihvati uloge zemaljskog mesije koju mu je puk namijenio. Zbog silnog utjecaja kojeg je svega u tri godine svog javnog djelovanja stekao, mogao se staviti na čelo naroda, proglasiti se kraljem i Židove povesti na ustanak protiv Rimljana. Da je pristao, tada svjetina pred Pilatom ne bi oslobodila Barabu, a njega osudila. Ali on je morao do kraja izdržati bitku za vječnu istinu. Kako reče, njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta.

Da se prihvatio uloge zemaljskoga kralja, pa s vremenom pokušao produhoviti sljedbenike i oduševiti narod za svoje nebesko kraljevstvo, možda ga ne bi ubili. Isus nije ispunio politička očekivanja Židova da bude zemaljski mesija. U kratkom vremenu nabijenom strastima, od razočaranog puka se nije moglo očekivati ništa drugo do osude, kaže Kierkegaard. Ali ni od Isusa se nije moglo očekivati da se prihvati zemaljske zadaće, jer bi se tada Istina zbog koje je došao na svijet srozala i banalizirala. Nastalo bi veliko klanje i ubijanje, sve u ime vjere, kao mnogo puta u povijesti. U tom bi slučaju došlo do iskrivljenja njegove misije. Isus bi postao idol, takoreći proizvod svoga vremena, kojega je prethodno toliko oduševio za sebe: „Jer vrijeme želi da, obožavajući njega, samo sebe obožava.“ - kaže Kierkegaard u raspravi Smije li čovjek dati svoju glavu za istinu? (u: Dve rasprave, Grafos, Beograd, 1982., str. 38)

Zar ne bi Bog trebao ostati Bog, a čovjek čovjek? Krist se utjelovio u Isusu baš zato da se ostvari veza vječnosti s vremenitošću. On je posredni član koji je čovjeku nedostajao da prepozna svoju božansku narav. Vječna istina, koju je došao posvjedočiti, nije pronalazak vremena.

Onaj koji zna apsolutnu istinu ne smije popuštati. Zato nije moguće, primjerice, da Isus mrvicu popusti i odobrovolji puk, da ga ne ubiju. On je unaprijed znao da će ga ubiti i da će na narod pasti krivica zbog tog čina. Kierkegaard postavlja pitanje: nije li onaj koji je Ljubav trebao spriječiti da se to dogodi? Ali narod je toliko zagrezao u grijehu, toliko se odvojio od vjere. Danski filozof odgovara: „Čovječanstvo postaje sve tuplje i tuplje, jer postaje sve trezvenije; ono postaje sve poslovnije, jer postaje sve svjetovnije; Apsolut sve više izlazi iz upotrebe; buđenje će sve više biti potrebno.“ (isto djelo, str. 41) Za buđenje čovječanstva Bog je morao upotrijebiti drastične mjere. Jer, u tom scenariju Bog nije kušao samo svog jedinorođenog Sina, nego i njegove učenike. Životu je trebalo nanovo dati neki viši smisao.

Koliko sam puta bezbrižno spavao, dok je moja supruga nunala svoje dojenče? Dijete plače i svaka dva-tri sata želi sisati. Možda ima grčeve u trbuščiću? Možda ga treba premotati? A ja pomišlljam da je sutradan radni dan za koji se moram odmoriti. Supruga ipak ostaje u krevetu! Križa će joj prepući od napora, dok podiže uplakano dijete. Otišla je u kuhinju po čaj. Po povratku me nađe usnulog. Oči mi se sklapahu, kao Isusovim učenicima u Getsemanu. Opominju me znakovite riječi: „Zar ne možeš barem jedan sat bdjeti sa mnom?“

Isus je bio Bog i čovjek! U jednom trenutku je podlegao osjećajima, a u drugom se znao uzdići iznad svoje ljudskosti. Možemo li štogod naučiti od njega? Kierkegaard u spomenutoj raspravi ima pred očima sliku Raspetoga, koja ga prati od djetinjstva. Smatrao je da nije dovoljno što je taj prizor motiv za slikarstvo. Mnogi ga slikaju, a malo njih je kadro potruditi se da liče na njega. Isus kao čovjek u Getsemanskom vrtu uči nas da je na nama slobodna odluka da prihvatimo izazove vremenitosti i vječnosti. On se dao raspeti i time se po slobodnoj odluci predao vječnosti. Ako gledamo idealnog Krista, u njemu ćemo vidjeti samo ono vječno i božansko. No, samo ako se zagledamo u povijesnog Isusa iz Nazareta i sagledamo političku, teološku i filozofsku stranu trenutka u kojem se javio, ugledat ćemo njegovu ljudsku stranu. Iz te strane trebamo se uspeti k božanskom. Možemo reći da su i osjećaju dostojni jednoga Boga! Zato je u posveti svome djelu Ili-ili Kierkegaard stavio Youngov stih iz poeme Noćne misli: „Zar je jedino um kršten? Zar su strasti bezbožne?“

Poslušajmo izvještaje pisaca evanđelja. Predaja kaže da je Matej najprije bio carinik, a onda se pridružio zboru dvanaestorice apostola. Njemu se pripisuje najstarije evanđelje, napisano za obraćene Židove u Palestini. On kaže:
„Tada dođe Isus s njima u predio zvan Getsemani i kaže učenicima: 'Sjednite ovdje dok ja odem onamo pomoliti se.' I povede sa sobom Petra i oba sina Zebedejeva. Spopade ga žalost i tjeskoba. Tada im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!' I ode malo dalje, pade ničice moleći: 'Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.' I dođe učenicima i nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet, po drugi put, ode pomoli se: 'Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!' I ponovno dođe i nađe ih pozaspale, oči im se sklapale. Opet ih ostavi, pođe i pomoli se po treći put ponavljajući iste riječi. Tada dođe učenicima i reče im: 'Samo spavajte i počivajte. Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica!“

U trenucima tjeskobe Isus je želio da njegovi učenici bdiju sa njim. Tuga se u društvu lakše podnosi. Sasvim ljudski rečeno: ako je moj prijatelj tužan, ne mogu se veseliti. Moram bdjeti s njime, tješiti ga i hrabriti. Isus tri puta odlazi na osamu i razgovara sa Svemogućim. Moli da ga mimoiđe muka. Ljudski je nadati se da postoji izlaz. Ali se imala ispuniti volja Očeva! Odluka je donesena još prije početka svijeta. Zapisana je u najstarijim knjigama. Božji Sin morao je umrijeti na križu da bi iskupio grešno čovječanstvo. Stvar je morala biti postavljena tako da je on jedan od nas. Samo tako ideja kršćanske religije mogla je biti bezrezervno prihvaćena.

Teološki koncept žrtve Božjeg Sina za spasenje naroda dao je apostol Pavao, a dovršili su ga crkveni oci u prvim stoljećima rađanja kršćanstva. Moguće je da su tom prilikom redigirali različite izvještaje koje danas čitamo u tzv. sinoptičkim evanđeljima. Znamo da su neke zapise zabranili.

Apostol Barnaba u svom je «apokrifnom» evanđelju o uhićenju izvijestio drugačije: Bog je u zadnji čas prije nailaska svjetine i naoružanih stražara uzeo Isusa k sebi na nebo, a Judu predao da se raspne:
„Kad se vojnici sa Judom privukoše blizu mjesta gdje je bio Isus, Isus začu približavanje mnoštva naroda, zato se on sa strahom povuče u kuću. A jedanaestorica su spavali. Tad Bog vidjevši u opasnosti svoga slugu naredi Gabrielu, Mihaelu, Rafaelu i Urielu, svojim izaslanicima da uzmu Isusa sa svijeta. Sveti anđeli dođoše i izvukoše Isusa kroz prozor koji gleda na Jug. Oni ga otkriše i smjestiše u treće nebo u društvo anđela koji vječno slave Boga.
Juda hitro uđe u sobu prije svih, odakle je Isus bio uzdignut. A učenici su spavali. Nato je čudesni Bog djelovao tako da je Juda bio tako izmijenjen u govoru i licu nalik Isusu da smo
mi vjerovali da je on Isus. A on je, probudivši nas tražio gdje je gospodar. Mi smo se tome čudili i odgovarali: „Ti gospodaru, si naš gospodar, zar si zaboravio?“ A on, smiješeći se reče: „Pa jeste li ludi pa ne znate da sam ja Juda Iskariot!“ I dok je on ovo govorio vojnici uđoše i spustiše svoje ruke na Judu, jer je on po svemu bio sličan Isusu.“

Tako je, prema Barnabi, Bog ipak uslišao molitve svojem Sinu, koji se u smrtnom strahu sklonio u kuću. Juda je predan vojnicima da se raspne, da se ispuni Pismo.

Luka je bio liječnik rodom iz Antiohije i pratilac Pavlov na njegovim putovanjima. Izvještaj ovog nežidova je evanđelje treće po redu nastanka, a u njemu se kaže da se događaj o kojem razmišljamo zbio na Maslinskoj gori. Kada dođoše onamo, reče Isus učenicima:
“'Molite se da ne padnete u napast!' I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!' A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: 'Što spavate? Ustanite! Molite da ne padnete u napast!' Dok je on još govorio, eto svjetine, a pred njom jedan od dvanaestorice, zvani Juda.“

U ovom prikazu Isus nevjerojatno pati. Moli se u osami i krvavim se znojim znoji. No, vratio se jak, sokoleći učenike da ne padnu u napast. Trebalo je izdržati javnu porugu, otrpjeti bolove, otići s učiteljem na križ ako zatreba, ostati vjeran unatoč opasnostima. Ili pasti u napast, pokoriti se ljudskim slabostima, posumnjati u rabija?! Doista, ako mu je Bog Otac, što ga ne izbavi? Isus je na križu zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Marko-Ivan, učenik iz Jeruzalema i pomoćnik Pavlov, Barnabin i Petrov zapisao je u Rimu ono što je Petar usmeno naučavao. O događaju te kobne večeri on kaže:
„I dođu u predio imenom Getsemani. I kaže Isus svojim učenicima: 'Sjednite ovdje dok se ne pomolim.' I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: 'Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!' Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je da ga , ako je moguće, mimoiđe ovaj čas. Govoraše: 'Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!' I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: 'Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.' Opet ode i pomoli se istim riječima. Ponovno dođe i nađe ih pozaspale. Oči im se sklapale i nisu znali što da mu odgovore. Dođe i treći put i reče im: 'Samo spavajte i počivajte! Gotovo je! Dođe čas! Evo, predaje se Sin Čovječji u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, izdajica se moj približio!“ Uto, dok je on još govorio, stiže Juda, jedan od dvanaestorice, a s njime i svjetina s mačevima i toljagama, poslana od glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina.“ (Evanđelje po Marku)

I ovdje su Isusa sasvim ljudski spopali užas i tjeskoba. Triput je išao pred Boga, krvavim se znojem znojio, a nakon treće meditacije vratio se odlučan da potpomogne ostvarenje Božjeg nauma. Iza svih njegovih rečenica Marko je stavio uskličnike. Isus od učenika traži da ustanu. Bodri ih da pođu i posvjedoče kako se u ruke Židova predaje Sin Čovječji.

U korizmeno vrijeme u našim se crkvama opijeva žalost Isusove majke: „Stala plačuć' tužna Mati, gledala je kako pati Sin joj na križ uzdignut.“ „Puna tuge Majka staše…“ – pjeva narod u Dalmaciji: „…koje dušu čemernosti, punu jada i žalosti mač preoštri prostrijeli. Koja sva se rastapaše od žalosti kad gledaše smrtne Sinka bolesti. A tko ne bi proplakao kad bi Majku tu gledao u tolikoj gorkosti.“ Nema za majku veće žalosti od smrti djeteta. Znade to pjesnik iz naroda, kad žalost Majke Božje opisuje sasvim ljudski. „Stala majka pod raspelom, pod raspetim Sinka tijelom zaplakala gorki plač“ – kaže druga pjesma:
„Kanda dušu tugujuću, rascviljenu stradajuću probode joj britki mač. Turobna i ražaljena bješe Majka preblažena, Majka sina jedinog. Kada plačuć' i cvileći vidje dragu krvcu teći pogubu Čeda svog. Tko tu neće proplakati, videć' kako Božja Mati gine s bijede tolike? Tko da s njom se ne ražali gledajuć' je u pečali s muke Sina velike?“

Molitva u Getsemanskom vrtu svjedoči o borbama i sumnjama koje su napale Isusa. On je počeo napuštati svoju ljudsku naravi i saobražavati se s božanskim. No, bez obzira da li prihvaćamo teološki koncept o nekom višem smislu Isusove smrti, ili ga gledamo sasvim i odviše ljudski, poslušajmo što nama današnjim ljudima on još uvijek može reći.



drazen-pavlic @ 10:44 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 9, 2009
Na putu izvrsnosti

Počnimo s oblikovanjem početnog pitanja. Kako postići sreću? Mogli bismo pitati i ovako: Kako živjeti ovdje i sada? Pitanje može uzeti oblik zapovijedi: Pronađi sreću i ispunjenje već danas! Ili: Imaš li vremena za svoje snove ili samo juriš za poslovima? Možda bi se ovaj rad mogao nasloviti: Graditeljima vlastite sreće? Tko bi se mogao protiviti da se pokuša s odgovorom na pitanje o sreći? Možemo li, međutim, napredovati dalje od postavljanja pitanja? O sreći se, zapravo, ne pita. Ona se živi. Poslušamo li što su o tome rekli drugi ljudi, čut ćemo i to da je život sam po sebi dovoljno zagonetan. Zato čovjeku ne treba još i zagonetka drugog života poslije života, kao neka nova obveza o kojoj treba voditi računa. Započnimo živjeti ovdje i sada, korak po korak. Posvetimo pažnju trenutku! Kažimo poznatu pouku, da male stvari dovode do krupnih promjena u gledištu. Mogu li nas do točke preokreta dovesti sitne promjene u navikama i postupcima?

Kako ipak stoji sa srećom? Možda treba naprosto treba reći da za sreću ne postoji recept? Svatko sam za sebe mora dati odgovor. Nisu li za nas, ipak, poučni pokušaji mislećih ljudi zadnja dva tisućljeća? Kako? Zar čovjek modernog tehničkog vremena može išta naučiti od perzijskih mudraca, egipatskih svećenika, antičkih filozofa i židovskih proroka? Ipak, saslušat ćemo ljude iz davnina, da vidimo što nam mogu reći. Možemo ih ostaviti na miru ili uzeti ozbiljno, kako nam drago. Mudraci prošlosti žive u našem sjećanju i ne mogu nas prisliti na bilo što.

Kierkegaard je smatrao da pred svakim naraštajem u povijesti stoji isti zadatak. To je izgradnja vjere, proces koji se odvija u čovjekovoj svijesti. U vjeri u kršćanskog Boga Danac je tražio ispunjenje biti čovjeka i samim tim ostvarenje sreće. Suprotstavljajući se Hegelovoj ideji o neprekidnom napredovanju svijesti, on je rekao da je to kao kad bi zaljubljenom rekli da od svoje ljubavi mora poći dalje. Zaljubljeni čovjek mogao bi odgovoriti da on nema kuda dalje, jer mu je u ljubavi koju je postigao sav život.

Iako je za Kierkegaarda valjan svaki život proživljen iskreno i sa srcem, ipak je najvrijedniji ljudski vijek posvećen onom najvišem. Za najviše ciljeve sposobni su, ipak, samo malobrojni vitezovi vjere. Dugo mi je pred očima lebdio mogući naslov ove rasprave: Religija za odabrane! Moja žena se pobunila: «Što nije u redu s vjerom i svjedočenjem života običnih ljudi, kao što je moja baka?» Istomišljenika za naslov knjige sam našao u Hegelu. On je govorio da filozofija i teologija traže jednu te istu vječnu istinu, samo što se religija služi prispodobama iz osjetilnog svijeta, dok filozofija traga u elementu čiste misli. Religija istinu o životu daje svima, dok su za mišljenje i filozofiju sposobni tek odabrani.

Počnimo razmišljanjem o poruci Isusa iz Nazareta. Njegovo je učenje nastalo iz ukupne mudrosti staroga svijeta. Pokušat ćemo razabrati njegovo izvorno učenje, ispod naslaga crkvenih istina koje su ga u nastupajućim stoljećima gotovo prekrile. Da li su poruke izvornog evanđelja čarobne čarobne riječi koje otvaraju knjigu života?


drazen-pavlic @ 07:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.