Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - prosinac 2008
ponedjeljak, prosinac 29, 2008
Mi danas Adama i Evu doživljavamo kao tjelesne ljude. Gnostici su likove Knjige Postanka tumačili alegorijski. Aleksandrijski filozofi I i II stoljeća Adama i Evu vidjeli su kao prve nebeske ljude, koje je Bog stvorio iz svoje glave. Eva je Sofija, učiteljica, zmija. Za gnostike značajna je simbolika. Zmija koja grize svoj rep je simbol kruga, odnosno savršenstva. Zbog Sofijine greške dogodio se pad u tjelesnost. Sofija (Eva) rodila je misao bez sudjelovanja muškog i zato je ovaj svijet ispao nesavršen. No, on je ipak morao biti stvoren, jer su nesavršenost, manjkavost morali biti uklonjeni s neba.

Ako posegnemo u židovsku mudrosnu literaturu, pronaći ćemo lik Adama Kadmona, simboličkog netjelesnog prvog čovjeka. Adam je prvo biće koje izlazi iz beskonačne Božje glave. Baš poput božice Atene, koja je izašla iz Zeusove glave. Plutarh je kazao da je svekoliko nebo napravljeno u obličju makro-anthroposa, kolosalnog ljudskog bića, koje je model ljudskog svijeta. Sunce je srce tog bića, a mjesec je smješten između srca i glave. Taj anthropos je prvo stvorenje znanja i savršenog uma i prve svjetlosti neba. Ovoj slici odgovaraju Božje riječi iz Knjige Postanka: „ Hajde da napravimo čovjeka na svoju sliku i priliku.“ Kasnije u Kabali lik Adama Kadmona postaje ono što povezuje Boga, čovjeka i svijet.

Gnoza svjedoči o ljudskoj ambiciji da se putem znanja dospije u Božju blizinu, gdje će Božja rosa lakše pasti na naša leđa. Ta ambicija otvara pitanje odnosa filozofije i teologije. U uvodu svojih predavanja iz Povijesti filozofije, koja je prvi puta držao godine 1816. studentima sveučilišta u Heidelbergu, Hegel objašnjava prirodu duha čiju spoznaju nudi (njegova) filozofija. Izvođenje ide ovako. Duh je nešto aktivno, pokretljivo, nešto što žudi za obrazovanjem. Utoliko je duh subjekt kretanja spoznaje. Predmet filozofije nije nešto zemaljsko, svjetovno, već ono što je beskonačno. To beskonačno je ono apsolutno. Ne radi se o slučajnim mnijenjima, nego mislima o Bogu, prirodi i duhu. Filozofija, dakle, spoznaje ono što je nepromjenljivo, vječno. Njena svrha je istina. Subjektivni duh spoznaje, dok je objektivni duh onaj koji se spoznaje. Subjektivni duh je duh koji radi, objektivni je sama ta djelatnost (spoznavanja). Djelatni, subjektivni duh spoznaje božanski duh i utoliko je sam božanski. U filozofiji misao sama postaje predmet mišljenja. Duh se odnosi sam prema sebi. U tome je njegova apsolutna svrha, jer božanski duh živi u svojoj općenitosti. Ovu spoznaju nazivali su vjerom. No, ne radi se o povijesnoj vjeri već o iskonskoj vjeri. (Hegel za sebe kaže da je luteranac. U skladu sa svojom vjerom on zna da je Bog duh, koji po sebi obitava u svakom čovjeku. Čovjek tu mogućnost da bude duhovno biće mora u sebi razviti spoznajom. Svi su ljudi umna bića. Neki ostaju kao djeca, umna bića samo u mogućnosti (dinamei; potentia). Radi se o tome da se ta mogućnost prevede u egzistenciju (energeia; actualitas). Ovo jedinstvo objektivnog i subjektivnog duha nije Spinozina supstancija, već znajuća supstancija u samosvijesti, koja se obeskonačuje i odnosi prema općenitosti, kaže Hegel. Za njega je brbljanje o nemoći uma da spozna Boga jedno površno razmišljanje. (Rečenica usmjerena protiv Kanta i teologa).

Jedina svrha religije je spoznaja Boga. Religioznost je svjedočanstvo duha o sadržaju religije. Nije bitan vanjski odnos, to da je Isus Krist jednom živio i hodao zemljom. Krist nam je rekao da će biti s nama do svršetka svijeta, samo ako se dvoje sastanu u njegovo ime. Nije bitna njegova osjetilna izvjesnost. Uz pomoć božanskog duha on će ljude svih vremena i naraštaja voditi k istini. Bitan je unutarnji odnos, ono što je u samosvijesti. Samosvijesti prethodi predanost Bogu, obnašanje kulta, pričešćivanje, pouzdanje u nešto što je objavljeno i kao takvo dano izvana. Nakon ovih oblika počinje prava svijest.

Čovjek dolazi do spoznaje da je duh njegova bit. To je upaljivi materijal, koji može biti upaljen od strane opće biti svemira. (Hegel kaže da su narodi u religijama izrazili kako su zamišljali bit svijeta, supstanciju prirode i duha, te čovjekovog odnosa prema njima. Predmet narodne svijesti tu je bila apsolutna bit. Ona je najprije za njih bila nešto drugo. Bila im je bliža ili dalja, strašna ili prijateljska, ovisno o teologiji koja je vladala.) U molitvi i obnašanju kulta čovjek ukida tu suprotnost u odnosu na božansko. On postaje svjestan svog jedinstva s Bogom, ali na razini osjećaja i pouzdanja u njegovu milost, naime da će ga najmoćnije biće sačuvati pred svim nevoljama. Kad čovjek postane svjestan da posjeduje djelić božanskog duha, spoznaja Boga postaje moguća. U molitvi čovjek tone u apsolutno biće, gubi svoju subjektivnost. On vidi pojedine momente božanstva, ali oni su za njega nerješive misterije. To da je Bog u isto vrijeme jedna i tri osobe, svakodnevni razum doživljava kao proturječnost i neshvatljivost. Naprotiv, spekulativni um filozofa dokučuje izmirenje tih suprotnosti. U njivom odnosu on vidi njihovo idealno jedinstvo.

Prva neposrednost odgovara osjećaju. Suprotnost odgovara razumu, a jedinstvo suprotnosti zahvaća jedino um. Toj tročlanoj strukturi kretanja odgovaraju vjera, teologija i konačno filozofija, koja je umska spoznaja. Kako odrediti umsku ili spekulativnu spoznaju, u odnosu na razumsku? Hegel studentima objašnjava: „Materija je na primjer složena, ili prostor je kontinuiran i neprekidan; osim toga, mi isto tako možemo pretpostaviti točke u prostoru. Materija je povezana, ona se može također razbiti, i na taj način se može stalno dijeliti u beskonačnost; tada se kaže da se materija sastoji iz atoma, punktualiteta, dakle da nije kontinuirana. Tako se u jednome imaju obje odredbe: kontinuitet i punktualitet. Obje njih razum shvaća kao odredbe koje se uzajamno isključuju: 'Ili jematerija apsolutno kontinuirana ili punktuelna', u stvari pak ona ima obje te odredbe.“ (isto, str. 29) Hegel dalje kaže da za čovjeka kažemo da je slobodan. Drugo određenje, koje razum postavlja je nužnost. Razum sad vidi proturječnost iz koje ne može van: ako je čovjekov duh slobodan, tada nije podložan nužnosti; ako je njegovo htijenje determinirano nužnošću, nije slobodno. Jedno isključuje drugo. Ali istina i duh su konkretni. Odredbe duha su sloboda i nužnost. Viša spoznaja (umska, spekulativna) uviđa da je duh u svojoj nužnosti slobodan i da samo u njoj nalazi svoju slobodu. U ovom primjeru teže je uspostaviti jedinstvo.

Baš zbog te prisutnosti duha u čovjeku i postoji osjećaj, naslućivanje Boga. Tek je židovskom narodu svjetski duh dao najvišu svijest, kako bi iz njega ponikao novi duh, koji se opredmetio u kršćanstvu. (isto, str. 2) Pošto je bit duh, koji je život a ne neka apstrakcija, Isus je Židovima mogao reći da njihov Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih. Inače je ovo mjesto doživjelo različita tumačenja, kao da je Isus time htio nagovijestiti uskrsnuće. Radi se samo o spoznaji da je čovjekova bit duh i da po njemu ima život. I Isus Tome Blizanca u prvoj izreci kaže: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti.“ Ne radi se o nekoj misteriji, o pronalasku eliksira mladosti. Radi se o spoznaji da je čovjek od duha i po duhu. U drugoj izreci nalaže se čovjeku da neumorno traži, dok ne nađe, jer: „Kad nađe, zapanjit će se; zapanjen, zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ (Evanđelje po Tomi)

Filozofiji je stalo do predanosti Bogu, do supstancijalnog sadržaja, do duha. Do toga je stalo i religiji. Ali filozofija taj odnos hoće proizvesti, staviti ga pred svijest u formi mišljenja. U spomenutom pristupnom govoru za svoja predavanja Hegel pred mlado slušateljstvo baca slijedeću misao: „Bit svemira, koja je najprije skrivena i zatvorena nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom; ona se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (isto, str. 3) Osim što je odgovorio Kantu da nespoznatljiva stvar po sebi ne postoji, ovim riječima studentima je ulio veličanstvenu vjeru u vrijednost duševnosti i unutrašnjeg života, koja je beskonačno vrednija od interesa svakidašnjeg života.

U religiji duh se najprije pokazuje kao nešto vanjsko. Religijsku istinu objavljuje neki prorok. Čovjek skrušeno prihvaća tu istinu. Štoviše, smatra da ljudski um nije u stanju doći do pune istine. Religijske istine naprosto postoje. Ne zna se odakle su došle. To je pozitivna religija. U njenim okvirima istinu objavljuje božji poslanik. Hegel i gnostici smatraju da je moguće doći do punine (pleroma). Hegelovo rješenje je spoznaja. Nema takve duboke istine, koja se ne bi mogla izložiti na jasan način. Hegel kaže da ljudi misle da je duboko nešto što je skriveno. No, nije duboka misao kojoj se, kao nekom bunaru, ne vidi dno. Moguće je, međutim, da se iza te dubine ne nalazi ništa, nikakva misao. Gnostici rješenja vide bilo u kontemplaciji, u ritualima sakralnog braka ili također u spoznaji. U božjoj knjizi pokušavaju odgonetnuti skriveni smisao.

Pozitivna religija, koja prihvaća da je istina dana izvana, još je na nivou proroka. Istinska religija počinje sa shvaćanjem da je Isus Krist ujedno Sin Božji, da spada u samu prirodu Boga. Kad bi Krist bio samo prorok, učitelj, povijesna ličnost, ako on ne bi bio Božji Sin i kao takav bio dio život konkretnog Boga (Svetog Trojstva), tada bi se izgubio opći božanski sadržaj i pouka o prirodi samog Boga.

Religija je usmjerena na srce i dušu. Zato povijesni Isus Nazarećanin svoje evanđelje propovijeda siromašnima i govori u prispodobama. (Uopće je problem izlaganje prilagoditi raznorodnom slušateljstvu.) Ovdje se beskonačna misao obznanjuje u posudi srca, predstave i konačnog razuma. No, odnosi apsolutnoga su po svojoj naravi spekulativni. Rekli smo da spekulativni um izmiruje naizgled nepomirljive suprotnosti. Apsolut ne dohvaća svijest koja opaža i razmišlja o tim opažajima pomoći konačnih odnosa. Zato ona u pokušajima da ipak nekako izrazi apsolutno često poseže za brojevima i simbolima.

Govorimo o odnosu teologije i filozofije kako ga je Hegel izložio u predavanjima iz Povijesti filozofije. U prvom redu imali smo osjećaj, molitvu, predanost, zatim ono „mislimo na Boga“, utapamo se u apsolutnome. U trećem redu dolazi svijest. Boga se najprije izražava u umjetnosti i religiji. Čovjek posjeduje neki osjećaj da je u njemu božanski duh. On ga predočava u obliku umjetničkih djela i u religioznim ritualima. Na četvrtom mjestu imamo znanje o apsolutnome. Tu se javlja filozofija. Istina se ne može spoznati gledanjem i opažanjem, kaže Hegel. Potrebno je naporno mišljenje. (isto, str. 20)

Hegel kaže da su ljudi u stanju diviti se Božjoj mudrosti u prirodi, a istovremeno odriču da bi u ljudskom duhu i njegovim djelima bilo Božjeg duha. Kaže se: „To nije Božji duh, nego djelo čovječje.“ Dakako da u ljudskim proizvodima duha može biti više ili manje. Ali ga uvijek ima.

Filozofija, dakle, zamišlja ono što religija predstavlja u fantaziji, upotrebom osjetilnog materijala. Religija ne izlazi iz vjere u Krista koji se povijesno pojavio. Religija je za sve, filozofija za odabrane.

Hegel kaže: „Da je Bog rodio svoga Sina, jedan odnos, uzet iz život prirode, - mi se u filozofiji nećemo izraziti tako.“ (isto, str. 66-67) U filozofiji se radi o odnosu prvobitne općenitosti, dalekog bitka iz kojeg su izašla sva bića, prema svojoj prvoj odredbi ili onom drugom – to je pojava Božjeg Sina u ljudskom svijetu. Slijedi objašnjenje: „Ali misao o takvom odnosu, njegova supstancijalnost ipak se zato u filozofiji priznaje“. U filozofiji dolazimo do konkretnog pojma: općenitost, odredba, jedinstvo općenitosti i odredbe ili konkretnost. Njemu u teologiji odgovara konkretan Bog (podijeljenost Božje osobe na Oca, Sina i Duha). „Konkretno je ono prvo opće koje je određeno, dakle koje u sebi sadrži svoje drugo“. (istok, str. 67). Filozofija je neprijatelj apstraktnoga. Konkretna filozofska ideja je jedinstvo različitih odredbi (određenja). Duh (život Boga) je „udvostručavanje, otuđivanje, ali da bi mogao naći sama sebe, da bi mogao doći k samom sebi. Samo je to sloboda; slobodno je ono što ne stoji u vezi s nečim drugim, što nije od njega zavisno.“ (isto, str. 27) Početak je kao i u grčkoj filozofiji Jedno, koje je u neposrednom jedinstvu sa samim sobom (ono neodređeno). Ono se zatim suočava s onim drugim. Spoznaje njegovu bit. Pošto se radi o njegovoj djelatnosti, ono jedno (ovdje: Duh), to drugo je njegovo drugo, njegovo određenje. Ono se zatim vraća u jedinstvo, koje je sad konkretno, u sebi određeno. To znači stav da stupiti u postojanje (egzistenciju) znači promijeniti se i pri tom ipak ostati jedno isto. Bog je morao poduzeti to kretanje. Ono što je samo po sebi (dar, moć, bitak po sebi, potentia) mora se opredmetiti za čovjeka. Božji sin pojavljuje se u stvarnosti, za čovjeka. On pomaže čovjeku da shvati Boga. Čovjek ima um samo po prirodi, kao klicu. Ima ga svako dijete. Radi se o tome da on tu svoju mogućnost razvije. U svome Sinu Bog postaje samostalno biće u stvarnosti (actus).

Hegel studentima daje lijep primjer klice i ploda. Sve je već sadržano u klici. Dakako umotano i idealno, još ne razvijeno. Predodređena svrha klice je plod. Plod je opet proizvođenje klice ili vraćanje u prvobitno stanje. „Klica hoće proizvesti samu sebe, vratiti se samoj sebi. Ono što je u njoj izlaže se, i potom se vraća u ono jedinstvo od kojeg je pošlo.“ (isto, str. 26)

Protiv ovog Hegelovog stava pobunio se Kierkegaard. Vjera je ovdje unižena na stupanj predstave i osjetilnosti. Za njega je vjera bila mnogo više. Ona je kretanje svijesti u kojem pojedinac nadilazi etički stadij i stupa u odnos s Apsolutom. Radi se o apsurdnom kretanju svijesti koje mogu izvesti samo rijetki ljudi. Ne može se i ne treba sve razumjeti. Pred nekim izazovima čovjek ostaje sićušan. Što vječni zakoni svemira znaju o patetičnom razmišljanju jednog mrava? Što bi ih se mogli ticati ljudski pojmovčići smišljeni u nekoliko sekundi povijesti prirode? (Nietzsche) Čovjek nije samo umsko biće. On nije filozof koji u svom kabinetu piše pametne knjige. U čovjeku u svakom trenutku kuca živo srce, djeluju strasti. Kierkegaard pita: „Zar su strasti bezbožne?“

Hegel kaže da se Bog objavljuje baš zato što želi da ga čovjek spozna. Ali što to čovjek uistinu spoznaje? To da je Bog u srcu (duhu) svakog od nas? Spekulacijom čovjek rastvara i najveće tajne. Sve postaje dokučivo. U današnje doba znanost i tehnika rastvaraju najdublje tajne. Čovjek prodire u dubine svemira. Prvi Amerikanac na Mjesecu izjavio je da je bio gore a Boga nije vidio. Hegel stav izveden dokraja govori nam da tajni nema. U apsolutnom znanju čovjek obuhvaća sve činjenice prirode i duha.

No, što ako je čovjekovoj psihi ipak potreban misterij, tajnovitost? Što ako svekolika spoznaja u našem stoljeću nije uvećala ljudsku sreću? Na toj točki stoji Kantov duh koji ukazuje na nemoć ljudskog uma da shvati stvar o sebi. Budi se i Kierkegaardova avet koja nam govori da postoji jedno područje apsurda, izvan domašaja ljudskog uma. To je područje vjere. Kako da se s Bogom susrećemo u svakodnevnom životu? On kaže da vitez vjere nije filozof kojem je sve jasno. Postoje zadaci pred kojima je čovjek nemoćan. Naša egzistencija puna je takvih situacija. Ponekad nam jednostavno treba oslonac na nešto, pouzdanje. Toltečki vrač don Juan ukazao je na opasnost koja vreba na ljude koji misle da im je sve jasno. Kad čovjek jednom pobijedi strah, kaže don Juan, slobodan je dokle god živi jer je stekao jasnoću i bistrinu duha. Ta sposobnost, međutim, istovremeno osljepljuje. Čovjek je kadar pomisliti da može sve. (Da je Bog?) Samouvjerenost i taština daju mu moć. Taman kad se prepusti uživanju u njoj, stiže ga starost, posljednji i najteži čovjekov neprijatelj. Tko nije stekao vjeru i pouzdanje u apsolutno sad postaje slabi starac i lak plijen orla, koji će u trenutku kad prođe pored njega iskljucati njegovu dušu (Učenje don Juana).
drazen-pavlic @ 12:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 28, 2008
S Pitagorinom filozofijom pojavljuje se dvojstvo svijeta: svijet se cijepa na privid s jedne strane i supstanciju ili pravi bitak s druge. Broj je nešto neosjetilno. Nadalje, on sa sobom donosi određenja: razliku i suprotnosti. Platon je komentirao da je broj nešto što se nalazi između osjetilnoga i ideja. On je beskonačan i nepromjenljiv, ali sadrži mnoštvo, te zbog toga brojevi mogu biti među sobom slični i jednaki. Dok je ideja (rod) svaka za sebe samo jedna (prema Aristotelu, Metafizika). Jedan rani biograf navodi da pitagorejci nisu bili u stanju jasno izraziti apsolutni bitak pomoću misli. Slučajno su naišli na brojeve, to jest na ono matematičko: „jer se na taj način odredbe lako mogu označiti“, primjerice jedinstvo, jednakost, nejednakost, dvojstvo. (vidi: neopitagorejac Moderatus iz 1. stoljeća) Ipak, brojevi su nepodesni kao zamjena za pojmove. Brojčani niz je izvanjski i ravnodušni tok. U njemu nema odnosa. Broj je određen, ali bez suprotnosti. Hegel kaže: „Naprotiv, u misli, u pojmu, tu je jedinstvo, idealitet razlika, - negacija samostalnoga tu je glavna odredba. Naprotiv u trojci, na primjer, uvijek su tri pojedinosti, od kojih je svaka samostalna.“ (Povijest filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 175)

Aristotel je objasnio kako su pitagorejci došli na tu misao da brojeve učine prabitkom i apsolutnim pojmom: „Oni su naime vjerovali da u brojevima vide mnogo više sličnosti s onim što jest i što se događa nego u vatri, vodi i zemlji; jer pravda je izvjesna osobina brojeva…to su smatrali brojeve za elemente svega, a cijelo nebo za neku harmoniju i broj.“ (Metafizika)

Pitagora je pronašao prva određenja: jedinstvo, mnoštvo, suprotnost itd. Prvi i najjednostavniji pojam je jedinstvo. Ne aritmetičko 1, ono je isključujuće, negativno, nego jedinstvo kao opća bit. Oni kažu da je svako biće jedno i bića jesu na osnovi učestvovanja u jednome. Jedno je posljednja bit jednog bića. Po svemu drugome biće nije po sebi, nego u odnosu s drugim. Jedno je apstraktno. Bića su u zbilji znatno određenija. Apstraktno jedan i konkretan bitak bića su u odnosu podražavanja (mimesis). Istu poteškoću Platon je riješio ovako: ideja je rod, a nasuprot nje stoji ono što je konkretno. Konkretno učestvuje na ideji. Riječ učešće Platon je ubacio umjesto pitagorejskog podražavanje. Aristotel tvrdi da ni jedan izraz nije podesan. Bolja riječ bila bi odnos. Lako je dati ime, treba međutim poimati.

Jedinstvo je identitet, općenitost. Nakon nje dolazi suprotnost ili dvojstvo. Hegel kaže da je Pitagora prvi učinio svjesnim ove odredbe, koje u filozofiji važe i danas. Jedinstvo i dvojstvo još nisu brojevi 1 i 2. Jedan je princip, a broj je mnoštvo. Dakle, jedan nije broj, jer nije mnoštvo. Elementi broja su parno i neparno. Jedan, međutim, je parno i neparno. Ako ga dodamo parnome nastaje neparno, dodamo li ga neparnome nastaje parno. Dakle, prije svega imamo stavove da je jedan još neodređeno jedinstvo ili monas, a dvojstvo je isto tako neodređeno dias. Postoji samo jedna Dias. Učešćem u njoj postaju svi prebrojivi brojevi. Sextus Empiricus to izlaže ovako: „Postoje prema tome dva principa stvari“ bogovi: „prva monada učešćem u kojoj svi brojevi – monade jesu monade; isto tako neodređena Dias, čijim učešćem sva određena dvojstva jesu dvojstva.“ (Adv. Math X) Dvojstvo je moment biti i prema tome je ono opće. Jedinstvo je ono što je jednako sa samim sobom, dvojstvo je ono što je nejednako. Jedinstvo i dvojstvo su bitni momenti pojma. Učešćem u Dias sve se određuje i ograničava. Dakle, dvojstvo je ono što je određeno, ograničeno, mnogo. Platon je obrnuo taj odnos. On je beskonačno, neodređeno učinio dvojstvom (materija), a jedno je nous, subjekt, ono što određuje (forma).

Hegel kaže da shvaćanje suprotnosti kao bitnog momenta apsolutnoga potiče od pitagorejaca. Aristotel kaže da je pitagorejac Alkmeon postavio tablicu kategorija. Sva bića mogu se svesti na njih:
1. Granica i beskonačno
2. Neparno i parno
3. Jedinstvo i mnoštvo
4. Desno i lijevo
5. Muško i žensko
6. Ono što miruje i što se kreće
7. Pravi i krivo
8. Svjetlost i mrak
9. Dobro i zlo
10. Kvadrat i paralelogram

Pitagorejci su sakupili opća misaona određenja koja su domislili dotadašnji grčki mudraci, ali po Hegelovom mišljenju nisu otišli dalje u izgrađivanju ideje spekulativne filozofije, odnosno određenja suprotnosti.

Sextus dalje razvija pitagorejska određenja. Imamo tri načina promatranja stvari ili osnovnih određenja:
1. obzirom na razliku
2. obzirom na suprotnost,
3. obzirom na odnos.

Ad 1. To su različiti subjekti: konj, biljka, zemlja…Svaki se odnosi na sebe. Izdvaja se, ne zamišlja se u odnosu prema drugome. To je određenje identiteta, samostalnosti.
Ad 2. Dobro i zlo, pravedno i nepravedno, mirovanje i kretanje. Jedno je apsolutno suprotno drugome.
Ad 3. Predmet je samostalan i u isto vrijeme određen odnosom prema drugome. Desno-lijevo, gore-dolje. Jedno se shvaća samo na temelju drugog.
Razlika određenja suprotnosti i odnosa: u suprotnosti postajanje jednoga je propadanje drugoga: kad nastane mirovanje, kretanje je prekinuto. Što je zdravo nije bolesno. Ono dvoje u odnosu oboje postaju i prestaju istovremeno: lijevo i desno.
Nadalje, ono što je u suprotnosti nema sredine: život i smrt. Ono što je u odnosu ima sredinu: veliko-jednako-malo.
Ovo su opće logičke odredbe, koje i danas jednako važe. One su momenti svega što jest.

Iznad svakog od spomenutih osnovnih određenja imamo rod kao ono što je prvo, prije vrste. a) Ako se ukine rod i vrsta se ukida. Naprotiv, ako se ukine vrsta, rod ostaje. Vrsta ovisi o rodu. Rod ne ovisi o vrsti. Sextus kaže: „Pitagorejci su postavili jedan (to en) kao najviši rod“(transcendens), kao ono što je najopćenitije, ili kao bit, „onoga što se promatra kao nešto što postoji po sebi i za sebe“. To su pojmovi preinačeni u brojeve.
b) Zdravlje je nešto jednako, bolest je nešto nejednako. Zdravlje je jednako samom sebi, a bolest se povećava i smanjuje. Radi se o kvalitativnoj razlici.
c) Imamo suvišak i nedostatak, više i manje ili kvantitativnu razliku.
Rodu pod a) odgovara subjekt (ad1.); kvalitativnim razlikama pod b) odgovara suprotnost (ad 2.) ; kvantitavinim razlikama pod c) odgovara odnos (ad 3.)
Ova tri roda, ono za sebe, ono što je u suprotnosti i što je u odnosu sad se svode pod još općenitije (jednostavnije) odredbe, ili više rodove.
Jednakost se svodi na odredbu jedinstva.
Nejednakost se sastoji u višku i nedostatku. Oba određenja padaju u Dias, one su neodređena suprotnost, suprotnost uopće (Sextus). Ona je ne-stavljena suprotnost, jednostavno određenje mnoštva.

Tako su Pitagorejci pronašli opće oblike stvari: prvo jedinstvo i neodređeno dvojstvo. Tek iz njih proizlaze broj jedan i broj dva. Od prve Monas potiče jedan, a od Monas i neodređene Dias dva. „Jer dva puta jedan je dva.“ (Sextus). Monas je djelatni princip (forma), a Dias je pasivna materija. Iz njih osim brojeva nastaje svjetski sustav. Priroda ovih određenja je da prelaze jedna u druga, kreću se. To nije neobično, jer radi se o duhu, čije glavno obilježje je pokretljivost.

Imamo kvalitativnu suprotnost ili monas. Ona je hermafrodit, jer u samoj sebi ima sebi suprotstavljeno dvojstvo, jedinstvo i čisto mnoštvo, koji su kao čista određenja iste (i mnoštvo je jedan, jer je najjednostavnija kategorija, nije neko odijeljeno biće). Nadalje imamo kvantitativnu suprotnost ili ravnodušnost elemenata. I kao treće imamo jedinstvo toga ili subjekt i mnoštvo bića koja postoje samostalno.

Tako se apsolutno jednostavna bit razlaže na jedinstvo i mnoštvo. Jedno ukida drugo i istovremeno u svojoj suprotnosti ima svoju bit. Paralelno postoji diferentna suprotnost u koju spada mnoštvo bića. Apsolutna bit se zatim u Hegelovom shvaćanju vraća u samu sebe. Ona je negativno jedinstvo individualnog subjekta (čovjeka) i onoga što je opće (Boga).

Hegel kaže da su pitagorejci ovdje prikazali čistu spekulativnu ideju apsolutne biti. Istu ideju imamo kod Platona (ideja Dobra). Onaj tko ne poznaju prirodu spekulativnog ne prepoznaje da je u označivanju ovih običnih pojmova izražena apsolutna bit. Određenja: jedno, mnogo, jednako, nejednako, više, manje izgledaju prazno i suhoparno. Ali, u njihovim odnosima obuhvaćena je apsolutna bit i sve bogatstvo i organizacija prirodnog i duhovnog (čovjekovog) svijeta. Netko tko je uronjen u predstavljanje osjetilnog i ne zna se uzdignuti do mišljenja, ne uviđa da je ovdje izražen Bog u spekulativnom smislu, kaže Hegel (isto, str. 185) Svakodnevnim rječnikom izraženo je ono najuzvišenije, najdublje: „Ono što je najbogatije da je izraženo u siromaštvu tih apstraktnosti.“ (isto)



Zbog čega se vrijedi toliko baviti apstraktnim pitagorejskim kategorijama? Učinimo sad kratki osvrt na prve dvije izreke Tominog Isusa: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, taj neće okusiti smrti. Tko traži, neka ne prestane tražiti dok ne nađe. Kada nađe, zapanjit će se; zapanjen , zadivit će se. I tada će vladati nad svime.“ Dakle, radi se o tajni života i smrti? E, onda nas to zanima. U apstraktnim kategorijama prisutan je, dakle, Bog.

U Hegelom sustavu Nauka Logike prethodi Filozofiji prirode i objektivnog duha. U logici (u koju je uključio sve Heraklitove stavove) u apstraktnom obliku misli već su prisutna sva određenja koja važe i za zbilju. U rodu (ideji) kao onom općem svake stvarnosti je upravo to razdvajanje konstrukcija: općenitost proste biti, njezina suprotnost i njezin opstanak. Ideja je bitan, jednostavan pojam stvarnosti. Ne radi se o bijegu od stvarnosti, nego o uzdizanju u misao, izražavanju tog realnog u njegovoj biti.

Poteškoća se sastoji u tome da se shvati gdje se pitagorejski brojevi ili Platonove ideje nalaze. Možda postoje za sebe na nebu? Oni nisu sama bića, jer jedno tijelo ne nalikuje broju ili ideji. To nisu ni praslike koje postoje u božanskom razumu. Oni su podrazumijevali stvarnu supstanciju postojećih bića i stvari. Svaka stvar ima na sebi sva prva određenja: da je jedna, da na sebi ima Monas i Dias i njihovu suprotnost i vezu. Aristotel kaže da pitagorejci ne odvajaju brojeve od bića: „Broj je princip (arhe) i materija (hile) bića, a isto tako on predstavlja i njihove osobine i sile.“ (Metatizika I)

Ove misli kasniji filozofi pretvorili su u religijske predodžbe. Jamblih, Porfirije i Nikomah htjeli su činjenice narodne religije objasniti pomoću tih misaonih određenja. Pod Monas oni su razumjeli: Bog, duh, supstancija, um, kaos (jer je također neodređen), hermafrodit (koji u sebi sadrži oba određenja, parno i neparno). Sjetimo se gnostika. I oni su u Starome zavjetu nastojali dokučiti sakriveni alegorijski smisao, koji je enigmatičar Bog ostavio kao znak pored puta za prosvijećene. Još od Platona prve kategorije objedinjavale su suprotnosti, poglavito: muško i žensko. Bog je androgino jedno (Tokić). Monas je nadalje Tartarus, Jupiter, forma. Dias su nazivali imenima: materija, borba, ono što stvara, Izida.

Dolazimo do važnog broja Trias. U Triasu je Monas došla do zbiljnosti, do savršenstva. Monas se kreće od sebe, preko Dias i nanovo se s tim neodređenim mnoštvom povezuje u jedinstvo, u Trias. To se zatim povezuje sa tri dimenzije tijela u prostoru. Trojstvo određuje svemir i svaku pojedinačnost: „Jer kraj, sredinu i početak ima broj cjeline; a taj broj je Trias.“ (Aristotel) Otuda se ovaj prirodni zakon primjenjuje u bogosluženju, pa se Boga obvezno oslovljava tri puta. „Za dva mi kažemo oba, a ne sva; tek za tri kažemo sva tri. Ono što je određeno brojem tri jest cjelina.“ (Aristotel; ili sve, pan) Nešto je podijeljeno na jedno (apstraktni identitet), drugo samo na dva (suprotnost), cjelina je podijeljena na tri ili potpuno. Trojstvo je savršeno, jer je jednako sa samim sobom. Hegel dodatno objašnjava: „Trojstvo ima početak, sredinu i kraj. Svaka stvar kao početak je nešto jednostavno, kao sredina ona je predrugojačivanje ili raznolikost, a kao kraj ona je vraćanje njene raznolikosti u jedinstvo ili duh.“ (Hegel, isto, str. 188, bilj. 1)

Hegel kaže da sad možemo razumjeti zašto su kršćani u ovom trojstvu tražili i našli svoje trojedinstvo. Ne radi se, dakle, o nekoj tajni, nečem suviše uzvišenom, nečem s onu stranu uma. Naprotiv, u trojedinstvu se nalazi smisao, koji možemo shvatiti umom (spekulacijom). „Bilo bi zlo kada ne bi bilo nikakvog smisla u nečemu što je u toku dva tisućljeća bilo za kršćane najsvetija predodžba.“ (isto, str. 188) Pri tom filozofiju ne zanimaju prirodni odnosi oca i sina. U filozofiji se može govoriti samo o pojmu trojstva. Sjetimo se: filozofija je za odabrane, religija je za sve.

Aristotel pojam trojstva sažima ovako: Svako biće ima bitak (ono jednostavno), razliku i jedinstvo bitka i raznolikosti. Ako bićima oduzmemo trojstvo, unižavamo ga na apstrakciju.

Nakon Trias dolazi Tetras. Ideja Tetras dolazi od četiri strane svijeta, četiri kemijska elementa od kojih se sastoji sva materija. Kao broj, Tetras je savršenstvo Dias. U njoj Dias postiže jednakost sa samom sobom. To je dvojstvo izjednačeno sa sobom, koje za određenje ima samu sebe. Tetras je Dias pomnožena sa samom sobom. Stavljena razlika je nešto dvostruko, dva. Ono treće je jedinstvo Monasa i dviju razlika, dakle četiri. Četiri se nalazi u trojstvu.
Tetras je određenije bila shvaćena kao Tetraktys. To je djelatno četiri (tetara ago). Četiri je kod pitagorejaca postalo najpoznatiji broj. Empedoklo, koji je u početku bio pitagorejac, pjeva: „Ako to činiš, to će te odvesti na stazu božanske vrline; ja se kunem onim koji je našem duhu darovao Tetraktys, koja u sebi ima izvor vječne prirode i njezino korijenje.“

Od četiri pitagorejci prelaze na deset. Kao što je četiri savršeno tri, tako je savršeno četvorstvo, kad se uzmu u obzir svi njegovi momenti, Dekas. Tetraktys se zove ono savršenstvo koje u sebi sadrži prva četiri broja: 1 + 2 + 3 + 4 = 10.“ (Sextus) Tetraktys za pitagorejce ima u sebi izvor vječne prirode. Ona je logos svemira. Proklo navodi: „Božanstveni broj ide naprijed. Dok iz jedne neoskrnavljene svetinje Monas-e dospije do božanstvene Tetras, koja majku svega rađa, koja je sve prihvatila, koja je stara granica svega, neotklonjiva, neumorna; njega zovu sveta Dekas.“

Sextus navodi primjere kako su iz brojeva Pitagorejci gradili organizam svijeta. Točka odgovara jedinici. Ona je nešto nedjeljivo i načelo je linije, kao što jedinica jest princip brojeva. Točka je Monas, a linija Dias. Linija je veza dviju točaka. Ona nema širine. Površina postaje iz trojstva. Čvrsta figura (tijelo) je četvorstvo (tetras). U nju su postavljene tri dimenzije. Tako su Pitagorejci zaključili da se ono materijalno oblikuje polazeći od brojeva. Od brojeva nastaju tijela, voda, zrak, vatra, cijeli svemir, koji je izgrađen prema harmoniji.

Pomoću brojeva Pitagorejci su izgradili nebeska tijela vidljivog svemira. Oni su na silu pod prirodu brojeva podveli sve odnose na nebu. Dekas im je izgledala kao nešto savršeno, pa su tvrdili da ima deset sfera na nebu. Pošto su ih mogli vidjeti samo devet, izmislili su desetu: Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Mliječni put i deseta: protiv-zemlja.

Isto tako postoji deset vrlina.

Hegel zaključuje da je Pitagorejski savez morao propasti, jer u dobro uređenoj državi nije moguć neki izdvojeni savez. Pojedinac se obrazuje u obitelji, a nakon toga u domovini. Na pitanje jednog roditelja, kakav odgoj treba dati svome sinu, Pitagorejac je odgovorio: „Kada bude građanin jedne države kojom se dobro upravlja.“ Hegel se slaže. Treba živjeti u duhu svoga naroda. Tome su podređene sve ostale okolnosti. Čovjek se u svom obrazovanju podređuje državi, jer je ona najviša sila koje se čovjek ne može osloboditi sve i da hoće. On uvijek nesvjesno stoji pod tim općenitim. Smisao ovih određenja jasan je u suvremenom stavu: „Vi koji se ne bavite politikom, znajte da se politika bavi vama.“


Pristup ovog prikaza je pokazati dubinu misli Pitagore i Pitagorejaca. Članak hoće napustiti enciklopedijski pristup u kojem se kao u nekom izlogu prikazuju osnovne teme i sadržaji. Tu nedostaje razumijevanje ideja. Kad smo govorili o gnosticima, vidjeli smo koliki je utjecaj bio srednje i kasnoplatonizma te neopitagorejaca. Vidi se također da se u starim spisima grčkih filozofa krije osnova na kojoj je gradio i jedan Hegel. Osnovne logičke odredbe o jednom, dvojstvu, mnoštvu počinju s Pitagorom. Zatim, po vlastitom priznanju u svoju Logiku Hegel je ugradio sve Heraklitove stavove. Kad studentima govori o kontinuiranosti i punktualnosti materije, kretanja itd. Hegel se nastavlja na Zenonovu dijalektiku. Ništa bez starih mudraca!

drazen-pavlic @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 0
Pitagora se rodio oko 582. godine na otoku Samosu, u blizini Male Azije. Kao Pitagorini učitelji spominju se kozmograf Ferekid s otoka Sira i filozofi Tales i Anaksimandar. U dobi od 18 ili 20 godina možda je posjetio Talesa u Miletu. Tales je tada bio star čovjek i vjerojatno nije znatno dopunio Pitagorina znanja. Navodno mu je preporučio da otputuje u Egipat da usavrši matematiku i astronomiju. Vjerojatno su neke Anaksimandrove ideje iz područja geometrije i kozmologije utjecaje na Pitagorina gledišta.

Pitagora je otputovao u Egipat oko 535., nakon što ga je vladar Samosa Polikrat preporučio Egipćanima. Spominje se da je oko 535. u hramu u Diopolisu bio je iniciran u svećenika. Smatra se da ga je boravak u Egiptu mnogostruko inspirirao: tajnovitost egipatskih svećenika, vegetarijanstvo, odbijanje svećenika da jedu grah, odbijanje da nose odjeću načinjenu od životinjske kože, težnja za moralnom čistoćom. Neki kažu da Pitagorino načelo: „Suzdržite se od graha“ zapravo znači: „Zaobilazite politiku“. Jer, u južnoj Italiji njegovog vremena crni i bijeli grah koristili su za glasovanje. Porfirije navodi da je Pitagora od Egipćana naučio geometriju, ukoliko je nije naučio već od Talesa i Anaksimandra.

Prilikom perzijskog osvajanja Egipta godine 525. bio je odveden u Babilon kao ratni zarobljenik. Tamo je došao u dodir s magima. Jamblih (Iamblichus) piše da su ga magi uputili u svoje tajne rituale i mistično štovanje Boga. Kod njih je također usavršio matematička i glazbena znanja.

Godine 522. Polikrat je ubijen, a perzijski kralj Cambyses je poginuo u nesreći. To su mogli biti razlozi da je godine 520. Pitagora napustio Babilon i vratio se na Samos. Porfirijev izvještaj je u suprotnosti s Diogenom Laerćaninom, koji kaže da je Polikrat u vrijeme Pitagorinog povratka još uvijek bio na vlasti na Samosu. Pitagora je otputovao na Kretu s namjerom da prouči tamošnje zakone. Po povratku je osnovao svoju školu pod nazivom Polukrug. U trećem stoljeću poslije Krista Jamblih je pisao da je Pitagora većinu vremena na Samosu provodio u pećini izvan grada, gdje je poduzimao istraživanja o primjeni matematike.

Godine 518. Pitagora je napustio Samos da bi otputovao u Južnu Italiju. Po nekim izvještajima u Krotonu je osnovao svoju sljedbu znatno ranije. Družba je imala uži krug članova koji su se nazivali mathematikoi. Mathematikoi su živjeli u zajednici. Slijedili su stroga pravila, ništa nisu posjedovali i bili su vegetarijanci. Podučavao ih je sam Pitagora. Osnove učenja bile su: stvarnost je po svojoj prirodi matematička, filozofija može poslužiti za duhovno očišćenje, duša se može sjediniti s božanskim, određeni simboli imaju mistično značenje.

Pitagora je u svoje društvo primao i žene. Neke od njih kasnije su postale poznate filozofkinje. Vanjski članovi reda zvali su se akuzmatičari. Živjeli su u vlastitim kućama, nisu morali biti vegetarijanci i nije im bilo zabranjeno privatno vlasništvo. U prostorije društva dolazili su danju. Zbog tajnovitosti i duha zajedništva danas je teško razlučiti Pitagorine stavove od učenja njegovih učenika.

Kao što je pisao Aristotel, Pitagorejci su vjerovali da je u biti svega broj. Sve se može iskazati brojčano, cijeli svemir je skala i broj. Pitagora je svirao liru i koristio glazbu kao sredstvo liječenja bolesnika. Uočio je da žice koje vibriraju proizvode harmonične tonove kad su koeficijenti duljina žica cijeli brojevi.

Pitagorejci su smatrali da svaki broj ima svoju osobnost, da je muškog ili ženskog roda, da je lijep ili ružan. Broj deset smatrali su savršenim, zapravo simbolom sveobuhvatne harmonije, jer u sebi sadrži zbroj brojeva 1 + 2 + 3 + 4. Pitagora je danas najpoznatiji po poučku o pravokutnom trokutu: zbir kvadrata nad stranama koje se spajaju pod pravim kutom jednak je kvadratu nad trećom stranicom, hipotenuzom. No, tu pravilnost poznavali su već Babilonci 1000 godina prije njega. On je vjerojatno bio prvi koji ga je matematički dokazao. Priča se da je nakon tog otkrića od sreće dao ispeći vola. Vjerojatno je bio prvi koji je pretpostavio da je zemlja loptasta. Njegovi razlozi nisu bili i nisu mogli biti znanstveni. Pretpostavka je počivala na estetičkim kriterijima. Lopta je savršeno tijelo, koje nema kraja ni početka. Ta je predodžba o lopti nešto kasnije pripadnike Elejske filozofske škole inspirirala na zaključak da je Bog sfernog (okruglog) oblika.

Uopće velik je napredak bio u apstraktnom razmišljanju. Doprijeti od stava - dva broda i 2 broda jesu četiri broda - do stava: 2 + 2 = 4, značilo je revoluciju u razmišljanju.

Godine 513. Pitagora je otputovao na Delos da bi njegovao svog starog učitelja Ferekidesa koji je bio na umoru. Godine 508. njegovo društvo napao je plemić Cylon iz Krotona. Pitagora je pobjegao u Metapontium. Neki kažu da je tamo i umro oko godine 496. Cylon je pobio skoro sve Pitagorine učenike. Neki kažu da se društvo kasnije politiziralo, te se podijelilo u brojne frakcije. Škola je nestala oko 460. godine prije Krista.

Pitagora i pitagorejci su nam važni zbog razumijevanja simbolike brojeva, koja je u Starom svijetu bilo vrlo raširena. Gnostici poput Marcusa njihove su filozofske i prirododznanstvene pokušaje odveli u pravcu magije, praznovjerja i vračanja. Poput mnogih drugih filozofa i učitelja okupio je učenike i osnovao školu. Učenici su ga vjerno slijedili. U svoju sljedbe primao je žene. Učenici ništa nisu posjedovali. Bitne obavijesti za razvoj svog učenja dobio je u Egiptu i Perziji. Navedene okolnosti podsjećaju na Isusa iz Nazareta. I on je, bježeći pred kraljem Herodom, stigao u Egipat. Neki kažu da je Isus neko vrijeme boravio u Indiji. U svakom slučaju bio je obrazovani učitelj, rabbi. Okupljao je učenike koji se u svojoj predanosti i posvećenosti nisu razlikovali od Pitagorinih mathematikoi. Isus je, kao i Pitagora, smatrao da život posvećen izučavanju mudrosti vodi do spasenja i očišćenja duše od strasti, da se Bogovima ne trebaju prinositi krvne žrtve itd.


drazen-pavlic @ 12:26 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 27, 2008
Svaka enciklopedija i pregled povijesti filozofije sadrže članak o Pitagori. Ti su prilozi uglavnom šablonizirani. Neki autori preuzimaju dijelove prikaza svojih kolega bez provjere autentičnosti. Navodi se njegovo porijeklo, putovanja, matematička otkrića, zasluge u filozofiji i glazbi, njegove izreke i podaci o Pitagorejskom savezu koji je on osnovao u grčkim kolonijama na jugu Apeninskog poluotoka. Njegov život i smrt u starim zapisima ispričani su u obliku legende.

U svojoj Povijesti filozofije Hegel kaže da takve priloge možemo zahvaliti načinu predočivanja koji je bio uobičajen u prvim stoljećima naše ere. Na sličan način ispripovijedani su nam život i smrt Isusa Krista. To što se Pitagoru prikazuje kao čudaka i prijatelja viših bića objašnjava se činjenicom da je bio genije. Svojim učenicima propisao je način života osobit po asketizmu, zajednici dobara i posvećenosti izučavanju znanosti. Plitki komentatori to povezuju s Pitagorinim boravkom u Egiptu kod tamošnjih svećenika. Tu je važna jedino zemlja porijekla njegovih misli. Uopće se ne govori o nekom dubljem porivu osnivanja takvog saveza, koji se mogao sastojati u tome da se iz zajednice odstrani sve što učenicima smeta u postizanju duhovne izvrsnosti. Kad pročitamo Isusovu riječ svojim učenicima: „Ne brinite se tjeskobno što ćete obući, jesti i piti…“, imamo isti problem. Ne treba se zaplitati u zdravo-razumske posljedice jednog takvog asketizma, nego valja razviti misao koja je prisutna u toj rečenici. Ona ne sadrži uputu da uopće ne treba raditi, odnosno da se ne treba pobrinuti za hranu, piće, stan i odijelo. Ako stav Isusa Nazarećanina stavimo u odnos sa zbiljom, dolazimo do uvida da u svakodnevnom životu ljudima pristižu dobra čak i kad ih nisu zaslužili. Narodna poslovica: „Nema kruha bez motike“ u životu uglavnom ne važi. Kruh jedu i oni koji uopće ne rade. Prisjetimo se Kierkegaardovih izvoda o tome da, naprotiv, u svijetu duha doista važi pravilo: „Tko ne radi, taj se kruha ne najede“. U svijetu duha sve se mora zaslužiti. Tko želi izvršiti kretanja svijesti počevši od pojedinca, do člana zajednice i dalje do viteza vjere, taj se mora itekako truditi. Čak i u tom slučaju kretanje do vjere i odnosa s Bogom možda mu ne uspije.

Komentatori svetog pisma, filolozi i teolozi pokušavaju odgonetnuti koje riječi bi mogle biti izjave povijesnog Isusa, a što su nadodali kasniji pisci. Ukazuju na porijeklo nekih prispodobi iz židovske mudrosne književnosti, idu čak do perzijskih i indijskih mudraca. (Bultmann: Isus) Rijetko se tko trudi da razvije početnu misao i provjeri koji su bili zadnji razlozi kad je ona izgovorena, te što ona govori čovjeku današnjice. Današnji čovjek je u višestruko zavisnom položaju. Sredstva za održanje njegove obitelji ovise o mjesečnoj plaći. Plaća ovisi o volji poslodavca i njegovom gospodarskom položaju. Gospodar tog gospodara opet je situacija na tržištu, na kojem se neki subjekti održavaju dok drugi nestaju. U slučaju propasti poduzeća posloprimci ostaju bez posla, a njihove obitelji bez osjećaja sigurnosti. Ako se to pojedincu dogodi u zrelijoj dobi, teško će se maknuti s ulice, ili s biroa - kako se danas kaže za nezaposlene. Pojedinac nema drugih sredstava osim plaće. Ona stiže mjesečno, zajedno s ratama kredita za stan ili auto, računima za režije i troškovima kartičnih kuća. Kao dvije paralelne linije. Međutim, kad plaća prestane stizati, računi će i dalje puniti poštanski sandučić. Čovjek je kotačić u ogromnom stroju. Ako neki kotačić bude zdrobljen, brzo će doći tehničari i zamijeniti ga. Jer stroj mora ići dalje. Brod ne stoji zbog jednog putnika.

I sad stiže davna Isusova preporuka da ne treba tjeskobno brinuti što ćemo jesti, piti i odjenuti! Neki će reći da se pobrinuti treba, ali ne tjeskobno. Briga i tjeskobna briga vjerojatno zarađuju jednako. Dakle, ne brinimo se tjeskobno. Poruka bi mogla biti da ne treba padati u depresiju i živjeti u grču. Nekako će već biti. Kierkegaard opisuje situaciju velikih ljudi prošlosti, poput oca vjere Abrahama. Poruka glasi: „Pouzdajmo se u Boga. On traži žrtvu. Ja ne znam zašto, ali valjda on zna. Ako postoji situacija, mora postojati rješenje. Bog će već naći neko rješenje“.

Ne znamo kako je izgledala Isusova škola. Djela apostolska izvještavaju nas o zajednici prvih kršćana, koju je prema Luki vodio Petar Šimun. Zajednica je jednako kao Pitagorin savez bila zajednica bez privatnog vlasništva. Koji su u nju ulazili, morali su sve rasprodati. Bračni par Ananija i Safira prodali su dio imanja, a dio su sakrili. Duh sveti je kroz Petra providio što su učinili. Zbog svog (ne)djela na mjestu su pali mrtvi. Mladići su ih iznijeli napolje i pokopali. Zaista surova priča. Petrova riječ Safiri ostala je iza te priče kao izreka: „Noge onih koji će te iznijeti već su na pragu.“ Izreka se odnosi na iznenadni nailazak sudbonosnog trenutka. Također i na činjenicu da je svaka sila za vremena. Možda su apostoli zajednicu prvih kršćana osnovali po uzoru na Isusovu sljedbu? Taj događaj, ako se uistinu dogodio, Luki liječniku poslužio je kao dokaz velike moći Svetoga Duha. Djela apostolska teolozi zovu Evanđeljem Svetoga Duha. Priča se da je Šimun Mag dolazio Petru i apostolima želeći otkupiti dar Svetoga Duha, kako bi ga primijenio u svojem djelovanju po Samariji.

Cijela stvar također liči na egalitarizam i elitizam gnostika, oko kojih su se skupljali svi koji su htjeli čuti Riječ. Neosporno je da Pitagoru uspoređuju s Isusom. Hegel u Povijesti filozofije govori kako su Pitagorini biografi na njega nagomilali mnoga čudesa: „Oni su se, kako izgleda, trudili da ga suprotstave Kristu, kao poslije toga Apolonijusa od Tijane. Čuda koja oni pričaju o njemu dijelom su slična onima iz Novoga zavjeta i, kako izgleda, odnose se na njih kao neka ispravka…On se pojavljuje u Italiji odmah s jednim čudom…Kada se iskrcao na kopno kod Krotona na tarentinskom morskom zaljevu, on je na putu za grad naišao na ribare koji nisu bili ništa ulovili. On ih poziva da ponovno izvuku svoju mrežu i predskazuje im koliki će broj riba u njoj biti…“ (Hegel, Povijest filozofije, str. 166-167.) Kad se predskazanje obistinilo, Pitagora je tražio da ribari bace svu ribu u more, jer pitagorejci nisu jeli ribu. Možemo se složiti s Hegelom da je priča zaista glupa. Biografi navode da je Pitagora ostavo jak dojam u cijelom kraju, tako da su gradovi ostavljali pokvarene i raskalašene običaje, a tirani dobrovoljno napuštali vlast, ili su ih građani prognali.

Netko tko je imao takvu moć i činio čuda, morao je biti u vezi s bogovima. Zato o Pitagori pričaju da je bio neobično lijep čovjek, štoviše da je izgledao veličanstveno. Fizičkim izgledom i pojavom odmah je osvajao i kod nazočnih budio veliko poštovanje. Zbog svega toga djelovao je tajanstveno. Kao da je imao karizmu. Poput Isusa, kad je na Genezaretskom jezeru sreo ribare. Pričaju da je Pitagora nosio bijelo laneno odijelo. Bio je rječit i posjedovao je velika znanja. Držao se dostojanstveno i pristojno.



Pitagoru valja izučiti zbog velikog utjecaja koji je izvršio. Platon i platonisti, zatim gnostici puno mu duguju. On je vjerovao u simboličku snagu brojeva. Hegel to uzima za slabost njegove filozofije. Jer broj ipak nije pojam, zbog čega ne može sažeti svu dubinu mišljenja. Magiji brojeva ljudi su podložni dan danas. Spomenimo petak trinaesti, đavolje tri šestice, zatim sretan broj u koji neki ljudi vjeruju, sretne kombinacije brojeva na lotu, brojeve na registarskoj tablici…

Savez koji je izgradio nalikuje redovničkom ustroju novoga doba. Kandidati su pristupali ispitu u pogledu obrazovanja i poslušnosti. Savez je prikupljao obavijesti o njihovom ponašanju, sklonostima i poslovima (Iamblichus). Jadni Ananija i Safira. Oni su stradali zbog neposlušnosti u odnosu na načela Petrove zajednice. U Pitagorinom udruženju sve je bilo propisano: način odijevanja, ishrana, zanimanja, red spavanja i ustajanja, raspored zanimanja tijekom dana. Bavili su se glazbom, učili su odlomke iz Homera i Hesioda, vježbali su gimnastiku, rvanje, trčanje, bacanje. Zajedno su uzimali obroke. Med i kruh bili su im glavna hrana, a voda piće. Mnogo se polagalo na udubljivanje u sebe i vršenje kulta u hramovima.
Opis podsjeća na organizaciju u Morusovoj Utopiji.

Članovi uže jezgre bili su posvećeni u najveće istine znanosti i zvali su se ezoteričari (Porphyrius). Djelovali su i politički. Pitagorejci su bili na čelu nekih grčkih gradova još u Platonovo doba (filozofi-vladari?). Egzoteričari su morali proći pet godina iskušenja, baš kao današnji kandidati za redovnike. Imovina, koju su predavali kod ulaska u red, dobivala se nazad prilikom istupanja. Kroz vrijeme učenja gojenac se obvezao na šutnju (Iamblichus). Tales i Anaksimandar svoje su ideje govorili samo prijateljima. Pitagora je prvi bio grčki narodni učitelj. Pitagora nije samo poučavao, već je izgrađivao i moral svojih učenika. U Savezu je vladao red, jer je slušatelja bilo mnogo.

Platon je pitagorejsko učenje unio u svoju filozofiju. Njezina moć svakako se očituje u sposobnosti za daljnje usavršavanje. Najpoznatiji sljedbenici bili su Alkmenon i Filolaus. S pitagorejcima grčka filozofija napušta određenje prvog načela kao nečeg materijalnog. Apsolutno se sada shvaća u misaonom određenju. Ono prvo je nešto neodređeno (apeiron). Zatim je valjalo postaviti određenja. To je prema Hegelu zasluga pitagorejske filozofije.

Aristotel u Metafizici donosi osnovni pitagorejski stav: „Broj je bit svih stvari. Organizacija univerzuma uopće predstavlja u svojim određenjima jedan skladni sustav brojeva i njihovih odnosa.“ Zaista je bilo hrabro da se odbaci sve osjetilno i da se tvrdi da je bit misaona, nešto toliko različito od osjetilnoga. Za Talesa voda je bila temelj svega (hipokaimenon). Aristotel govori kako je Tales došao na misao o vodi: „Možda je Talesa navelo na te misli to što je vidio da je svaka hrana vlažna i da iz toga postaje sama toplina, i da živa bića žive zahvaljujući toj vlažnosti. Ono pak iz čega nešto postaje jest princip svega. Iz tog razloga on je došao na te misli, a također i zbog toga što je svako sjeme po svojoj prirodi vlažno, a voda je princip onoga što je vlažno.“ (Metafizika I) S Pitagorom imamo uspon misli od neposrednosti k pojmu. Misao se oslobodila vezanosti za prirodno. Zato kažemo da je s Pitagorom započela filozofija.

drazen-pavlic @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008
U mislima o moralnim predrasudama Nietzsche prvi put dolazi do volje za moć kao načela održanja svakog života.

On kaže da je kršćanstvo obezvrijedilo um i filozofiju i uzdiglo osjećaje: ljubav prema Bogu, strah pred Bogom, vjerovanje u Boga i slijepo nadanje u Boga. U aforizmu 35: Osjećaji i njihovo porijeklo od sudova tvrdi da osjećaji nisu ono prvo, iskonsko. Iza njih čuče sudovi i vrijednosne procjene naših baka i djedova. «Uzdati se u svoje osjećaje – to znači pokoravati se svojem djedu i baki i njihovom pradjedu i prabaki više nego bogovima koji su u nama: našem razumu i iskustvu.» (Osvit, Rad, Beograd, 1982., str. 25)

Bogovi u nama su naši nagoni, razum, osjećaji, koji teže k potvrđivanju svoje moći, svjesnom ili nesvjesnom svladavanju bližnjeg, kojem nastoje utisnuti svoj pečat. Ravnati se prema običajima, koji su nastali iz prakse i životnog iskustva naših predaka, znači živjeti tuđe živote. Daleko je teže i izazovnije živjeti kao slobodouman pojedinac. To je moguće, ukoliko se izdrži pritisak društva i njegovog glavnog policajca, morala.

Sljedeći važan aforizam je Novi temeljni osjećaj: naša konačna prolaznost(49). Otkako je Darwin oblikovao teoriju evolucije, na ishodištu čovjeka kao vrste stoji majmun. Tim otkrićem je teza o čovjekovom božanskom porijeklu pretrpjela težak udarac. Zatim se pokušalo ići u suprotnom pravcu: ljudski rod kroči prema sjajnoj budućnosti koja će napokon dokazati njegovu srodnost s Bogom. «Ah, i to je uzalud! Na kraju tog puta stoji posmrtna urna posljednjeg čovjeka i grobara.» (str. 27)

Nietzsche udara po vjerovanju da civilizacija napreduje prema sve višem poretku. (Društvu blagostanja - komunizmu, ili kraljevstvu Božjem? Kako god bilo, ispunjenju nekog cilja koji se sve vrijeme skrivao u njoj.) On kaže da će ljudski rod na kraju možda stajati niže nego na početku. «Za njega ima isto toliko malo izgleda da prijeđe u viši poredak, koliko i za mrava i uholažu da se na kraju svog 'ovozemaljskog života' uspnu do srodnosti s Bogom i do vječnosti.» Vječita drama postojanja počela je i završit će na zemlji. Ostavimo nebo bogovima i njihovim nadljudskim mjerilima. To će načelo biti jasnije formulirano dvije godine kasnije u Tako je govorio Zaratustra. Smisao čovjekove borbe je da pronađe snage u sebi i od sebe načini natčovjeka, a vrsta čovjek će izumrijeti kao tolike do sada. Aforizam 49. zapravo tematizira odnos vremenitosti i vječnosti. Stalni razvoj oblika nam na očigledan način govori da će sve što je nastalo jednom propasti. Ovdje nam se otkriva utjecaj Heraklitove filozofije. Uvođenje povijesnog razvoja rastvara sve stalno i vječno te pobjedu (istinu) priznaje onom konačnom. Tko to ne uviđa, priželjkuje sljepoću i «vječnu pjesmu nad valovima u kojima se udavio razum.» (89: Sumnja kao grijeh)

To je osobito tema aforizma Povijesno pobijanje kao konačno(95). Pokazivanjem kako je nastalo neko vjerovanje otkriva se njegov prolazni i konačni karakter. Samim time protudokaz da Bog ne postoji postaje suvišan. Možda je jednom postojao?

Dolazimo do jednog od ključnih aforizama. U Težnja za priznanjem (113) Nietzsche još jednom izvodi potrebu ljudske volje za omoćenjem i potvrđivanjem. Ovim aforizmima on priprema svoje glavno djelo.Ujedno razara kršćanski moral, koji je tema ove knjige. Iz iskustva vlastitog života poznajemo brojne prizore želje za isticanjem i priznanjem. Jedna moderna motivacijska teorija kaže da normalan čovjek ima potrebu za pohvalom i priznanjem šest puta dnevno. Ako dobije manje, on je nesretan i obeshrabren. Evo nekoliko komentara iz svakidašnjeg života:
«Kako se taj mladić voli isticati. Istina, ima raskošne talente, ali…to je upravo neukusno.»
«Ta on je hvalisavac.»
«Hoću joj gledati u lice kad prima dar. Zanimljiv mi je njezin izraz ćuđenja. Takvi me prizori zabavljaju.»

Nietzsche započinje tvrdnjom da težnja za priznanjem ima u vidu bližnjega i hoće znati kako se on osjeća. Radi se o nagonu, koji se kao takav mora zadovoljiti. U njegovo zadovoljenje uključen je drugi čovjek. Mi smo pritom sve prije nego bezazleni, samilosni i dobri. Kad učinimo nešto čime smo svog bližnjeg impresionirali, želimo opažati na koji način on trpi zbog nas. Možda nas uzbuđuje probuđena zavist na njegovom licu? Zanimljivo je odgonetati kako on gubi moć na sobom i popušta pred snagom našeg pogleda ili stiska ruke. Onaj koji teži za priznanjem najviše uživa ako je «sebe utisnuo u tuđu dušu… i njome zavladao prema svojoj volji. Težnja za priznanjem je težnja za prevladavanjem bližnjega. » (str. 37)

To se nadvladavanje i nadjačavanje, pobjeda nad bližnjim, može odigrati posredno - u osjećaju ili snovima. Jednako je učinkovito za rađanje zadovoljstva zbog pobjede nad bližnjim. Nietzsche u povijesti kulture raspoznaje dugi niz stupnjeva potajno priželjkivanog prevladavanja. Na početku ljestvice je barbar, a na kraju asket, mučenik, svetac. Barbar je uživao u okrutnosti i mučenju neprijatelja. Asketa uživa u samomučenju, jer time okolini pokazuje svoju moralnu vrlinu. To je vrlina koju vladajući moral naređuje svima. Ali nisu svi dovoljno snažni u suzbijanju nagona. Nietzsche razmatra šest načina kontrole nagona i njihove žestine. Možemo izbjegavati priliku za njegovo zadovoljenje, čime ga slabimo i umrtvljujemo. Možemo si nametnuti pravilan red zadovoljavanja, čime ćemo si osigurati periode u kojima nam on ne smeta. Tad ćemo možda imati snage preći na prvi način. Možemo se prepustiti divljem zadovoljenju nagona, kako bismo nakon toga osjetili gađenje i napokon dobili moć nad njim. To će nam sigurno uspjeti ako u razuzdanom zadovoljenju ne izgubimo život. Možemo primijeniti intelektualnu varku, da sa zadovoljavanjem povežemo neku mučnu misao. Nakon vježbanja sama pomisao na zadovoljenje nagona postat će nam mrska. Tako se kršćanin navikava da prilikom spolnog užitka misli na prisustvo đavola. Peti je način da sve svoje misli i fizičku snagu usmjerimo napornom radu. Isto tako možemo se baciti na zadovoljenje nekog drugog nagona. Time ga pretvaramo u rasipnika moći s kojom bi inače raspolagao onaj nagon koji ne želimo zadovoljiti. To je prefinjeno umijeće s kojim mali broj ljudi raspolaže. Šesti način je način askete. On »izgladnjuje svoju čulnost i pri tom, naravno, svoju snagu i ne rijetko svoj razum mori glađu i upropašćuje.» (Aforizam 109: Samosvladavanje i obuzdavanje i njihov krajnji motiv) Šesti način je način općeg slabljenja i iscrpljivanja. Naš je razum slijepo oruđe nagona. Kad se u razumu pojavi volja za suzbijanjem siline nekog pojedinačnog nagona, čini on to samo u interesu i na korist nekog drugog nagona. «Neka je to nagon za mirom, ili strah od sramota i ostalih zlih posljedica, ili ljubav…» (str. 35) Dakle, nagon uvijek pobjeđuje.

Mučenik neizrecivo uživa u prizoru mučenja i u zadivljenim pogledima iz okoline. To mu daje neiskazivu moć. «Trijumf askete nad samim sobom, njegovo introspektivno oko koje čovjeka vidi rascijepljenog na mučenika i gledatelja i ubuduće samo proviruje u vanjski svije» (str. 37), ne bi li ugledalo zadivljene poglede bližnjega. To divljenje daje mu drvo za vlastitu lomaču mučeništva. Taj posljednji oblik, tragedija nagona za priznanjem u kojoj sudjeluje samo jedna osoba, koja sebe samu pretvara u svoj ugljen, predstavlja krajnju točku kulturnog razvoja. Iza nje krije se novi početak (nova zora), kojoj pripada natčovjek.

U tananim mijenama takvih unutrašnjih doživljaja današnji su ljudi pravi početnici. «Prije četiri tisuće godina više se znalo o tim besramnim prečišćavanjima samouživanja.»

U davno doba neki indijski sanjar možda je «stvaranje svijeta zamišljao kao asketski postupak koji Bog primjenjuje na sebi. Možda je Bog htio sebe okovati u pokretnu prirodu kao u kakvu spravu za mučenje, da bi pri tom svoje blaženstvo i moć osjećao dvostruko.» (str. 38) Nietzsche nagon za priznanjem pripisuje samom Bogu, da bi bacio novo svjetlo na legendu o stvaranju svijeta. Nije dovoljno što je Bog u šest dana stvorio zemlju, nebo i napunio ih bićima. Njegovo zadovoljstvo zbog dobro učinjenog posla nije ga u potpunosti ispunjavalo. Nedostajalo mu je likovanje zbog svoje izvrsnosti. Uvijek mora postojati mučenik i gledatelj. Bog je sve ono što grešni čovjek nije. On je čovjekov uzor. Bog ljubi čovjeka. Kako je sam od sebe stvorio svijet i u njemu ljude koji pate, čini se da je htio sam sebe tiranizirati. Ta on žrtvuje svog sina jedinorođenca za spas čovjeka. Bog pati zbog prizora mučenja, stenjanja i uzdizanja svog stvora. On uzima na sebe teški križ i uspinje se na Golgotu. Svjestan je suza koje narod za njim lije. To mu daje neku novu snagu da izdrži mučeništvo.

«Nije sasvim nemoguće da su i duše Pavla, Dantea, Calvina i njima sličnih jednom prodrle u jezive tajne slasti moći.» (str. 38) Veličanstvena je pobjeda koju asketa odnosi nad svojim bližnjim: trpljenjem, okretanjem drugog obraza, moralnom snagom koja na kraju razoružava…

Nietzsche slobodoumnog istraživača moralnih dubina poziva da još jednom protrči krugom koji je započeo s barabarom, a završio s asketom. Na tom kružnom putovanju moći će pronaći osnovno raspoloženje askete: nagon za priznanjem. Povrh svega, naći će samilosnog Boga. «Drugim riječima, drugima se nanosi bol da bi se time bol nanosio sebi, da bi se opet kroz to nad samim sobom i svojom supatnjom likovalo i pirovalo u krajnjoj moći!» Želja za vlašću može dovesti do prave duševne raskalašenosti, zaključuje Nietzsche ovaj aforizam.

Dodajmo ovom osjećaju samilosti aforizam 224: 'Uzvišenost' zbog nesreće bližnjega. «On je doživio nesreću i sad dolaze 'supatnici' i islikavaju mu njegovu nesreću; najzad, zadovoljni i uzneseni – oni odlaze; oni su se u nesretnikovom užasu naslađivali kao u vlastitom i sebi su priredili lijepo popodne.» To su trenuci iskazivanja sućuti na pogrebima i kirbajima, kad posjetitelji napeto gledaju lica ožalošćenih, ne bi li opazili znakove slabosti i sloma. To su 'dirljivi' trenuci u kojima se ožalošćeni u supatnici osjećaju uzvišeno.

Čovjek je nagonsko biće. Između svih nagona, nagon za samoodržanjem je najjači. On čovjeka tjera za stalnim potvrđivanjem, koji je kasnije Nietzsche formulirao kao volja za moć. To je osnovna značajka svakog oblika života. U Zaratustri… on će reći: «Gdje sam god našao život, našao sam i volju za moć.» Nagoni i unutrašnji procesi ljudske osobe su brojni. Mi imamo riječi samo za njihove krajnje stupnjeve. «Gnjev, mržnja, ljubav, supatnja, želja, spoznaja, radost, bol – to su sve imena za krajnja stanja; blaži, umjereniji i čak jednako lelujavi, niži stupnjevi nam izmiču, a ipak oni tkaju predivo našeg karaktera i sudbine.» (115: Takozvano 'Ja') Ta krajnja stanja kidaju predivo i ostaju nam samo ti nasilnički izuzeci, a ona fina tkanja brišemo iz svijesti i ne želimo ih vidjeti. Tad sami sebe povratno oblikujemo prema tim krajnjim stanjima, za koja jedino imamo riječi i misli. Tako dolazi do toga da se pogrešno shvaćamo. «Donosimo zaključak iz građe u kojoj izuzeci pretežu pravila…No naše mišljenje o nama…radi ubuduće na našem karakteru i sudbini.»

Istu je misao o tom osiromašenju našeg duševnog svijeta uslijed dugotrajne primjene krajnjih stanja Nietzsche jasnije izrekao u jednom kasnijem aforizmu: mi imamo samo one misli za koje su nam na raspolaganju riječi u našem vokabularu.


drazen-pavlic @ 11:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.