Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - prosinac 2007
petak, prosinac 28, 2007

LET ZA DUBROVNIK
 
Veliki avion Croatia Airlinesa poletio je nešto iza pola deset. U Zagrebu je temperatura bila tri stupnja ispod ništice. Gospodin Ivo je tražio da mu donesu Večernji, Jutarnji i Slobodnu. Ja sam iz torbe izvadio Kierkegaardov Dnevnik zavodnika, ali tokom cijelog putovanja nisam pročitao ni retka. Mnoštvo događaja narednih deset sati potpuno će zaokupiti moju pažnju. Odmah nakon polijetanja hostese su nas ponudile vodom i doručkom. Servirale su hladnu salatu, toplo pecivo i kolač. Kad smo ispijali kavu preko zvučnika se oglasio kapetan zrakoplova. Objasnio nam je rutu leta. Letjeli smo preko Bosne, ravno prema Pelješcu. Gospodin Ivo i ja zabavljali smo se prepoznavanjem reljefa. Najprije sam ja prepoznao dolinu rijeke Cetine i jezero Peruča. Na obzoru smo ugledali šibenski zaljev i otok Zlarin. Uskoro je gospodin Ivo prepoznao dalmatinske otoke: Šoltu, Brač, Hvar, Vis, Korčulu. Naše Lastovo vidjeli smo kao na dlanu. Letjeli smo iznad Dalmatinske Zagore. Ispod nas je mali grad smješten u zaleđu masiva Biokova. Pored njega okomite jame, okruglog oboda. To su čuvena jezera pored Imotskog.
 Dubrovnik iz zraka
Prije deset godina ljetovali smo u Stobreču. Odvojili smo dan za posjetu Verinoj sestrični Ljerki, koja se udala u Imotski. Cesta je vodila iznad Makarske u srce Biokova, zatim kroz Cista Provo ravno u Imotski. Na ulazu u grad zaustavili smo jednog prolaznika i upitali za Ljerkinu ulicu. Bio je to jedan od najpozatijih Imoćana, glavom i bradom Miomir Žužul. U to vrijeme on je bio veleposlanik Hrvatske pri Ujedinjenim Narodima. Tog je ljeta u Hrvatsku doveo tri čuvena tenora Pavarottija, Carrerasa i Dominga. Žužul nam je prijazno pokazao put prema hotelu i dalje, do Ljerkine kuće. U očekivanju ručka Ljerkin muž Darko odveo nas je do jezera. Stigli smo do ograde iz koje se moglo vidjeti duboko dolje do površine vode Modrog i Crvenog jezera. O nastanku Crvenog jezera legenda kaže da je Bog ispod dvora oholog Gavana i njegove obitelji probušio zemlju. Dvori su se sunovratili u dubinu i sad navodno leže na dnu, u «Kazanu», 300 metara ispod površine vode. Darko nam je pričao da su litice iznad tih jezera zadnji komadić tla koji su dotakle noge imotskih samoubojica. Da li ih je začarala pjesma vila i vukodlaka, ili ih je naprosto prošla jeza od pogleda s litice na tamnomodru vodu, kako pjeva narodni pjevač?
-          …tu u gluhoj, tamnoj noći, ako srca imaš proći, uz vilinsku čut ćeš ciku, vukodlaka strašnu riku. Kosa ti se od stra ježi, bjež' čovječe, od tle, bjež.
 
Neusporedivo blaže obale Modrog jezera od pamtivjeka privlače imotske kupače i skakače. Zatim nas je odveo u grad, do spomenika Tinu Ujeviću. Ručak kod Bekavaca je bio pravi događaj. Ljerkina i naša djeca, Darkov brat sa svojom obitelji, sve u svemu 15 ljudi. Dok smo se sladili raviolima, koje je ispekla Ljerkina svekrva, radili smo plan za shopping u Hercegovini. Na izlazu iz grada, uz samu granicu, s hercegovačke strane, nalazi se mjesto Sovići, u kojem je tih godina cvala trgovina. U Bosni i Hercegovini 1997. još uvijek nije bilo carine, točnije iznosila je 1 %. Ta je okolnost omogućila podizanje raskošnih robnih kuća u mramoru na tri etaže. Tu su dolazili ljudi iz Splita, Makarske i drugih dalmatinskih mjesta po hranu, odjeću, obuću, piratske nosače zvuka, slatkiše…Sve je bilo jeftinije i preko 30%.
 
Vratio sam se u sadašnjost, jer je krajolik brzo tekao ispod nas. Na obali sam prepoznao Drvenik. To je mjesto gdje se rep otoka Hvara najviše približava kopnu. Prije mnogo godina ljetovali smo u tamošnjem hotelu Quercus. Jednog smo dana trajektom otišli na izlet u Sućuraj. Doživjeli smo Hvar kakvog dotad nismo poznavali. Umjesto turističke gužve Starigrada, Jelse i Hvara, koji se nalaze na glavi otoka kojih 80 kilometara sjeveroistočno, kraj otoka je pust.
 
Vrijeme je bilo vedro i bez oblačka. Na našem desnom boku promicali su luka Ploče sa svojim dokovima, Pelješac i Korčula. U daljini još nas uvijek prati Lastovo. Lijepo se vide Donji Škoji. Malo fali da ugledamo terasu hotela Solitudo, personal gospodina Ive i da pogledamo u njihove piate, da vidimo što jedu. Došla mi je misao o tome kako zaista imamo jednu od najrazvedenijih obala na svijetu. Hrvatska je mala zemlja, koju uzduž možete preletjeti za 50 minuta. 
 
Zrakoplov sad leti iznad obalne crte. Prolazimo Mljet. Gospodin Ivo prepoznaje uvalu gdje je sidrio svoju jahtu. Kažem da su to Polače, jedino mjesto na Mljetu gdje postoji vez.
 
Jednom sam posjetio Mljet. Trajekt koji dolazi iz Dubrovnika pristaje u Sobri. Mjesto, kao i Polače gleda prema obali. Dočekala me moja davna srednjoškolska prijateljica, koja živi u Polačama. Ona je direktor komunalnog poduzeća, a suprug Jakov je ravnatelj Nacionalnog parka. Autom od Sobre do Polača ima pola sata. Divio sam se mljetskim plodnim poljima i pogledu na otvoreno more, koji je pucao kad bi cesta prešla na južnu stranu. Marija se sad preziva Nodilo. Rodila je dvije kćerke i sina. Sinak je najmlađi i živi s roditeljima. Kćerke su na školovanju u Zagrebu. Dodijelili su mi sobu jedne od njih. Ujutro sam prošetao mjestom. Korijen njegovoga naziva su «palače». U rimsko doba plemstvo je ovdje sagradilo palače za odmor. O tome ovdje postoje brojni dokazi, čak jedan rimski slavoluk. Vidio sam ostatke starokršćanske crkve bez krova, s ostacima kamenog oltara. Prošetao sam do upravne zgrade nacionalnog parka. Osnovan je 1960. na površini od 31 četvornog kilometra. Nacionalni park je spas za ovaj siromašni otok, jer su u Ustanovi posla našli mnogi mještani. Posredstvom parka provedena je i sustavna protupožarna zaštita, čišćenje širokih prosjeka, koje sprečavaju širenje požara i omogućuju pristup gasiteljima.
 
Vrijeme je bilo prekrasno. Pluća sam punio mirisima borovine i uživao u pogledu na proplanke krcate poljskim cvijećem. Jakov kaže da na Mljet treba doći u proljeće ili jesen, nikako ljeti, kad je ovdje prevruće. Autom smo obišli park, okolo naokolo mljetskih jezera. Prešli smo preko mostića koji spaja Veliko i Malo jezero. Ispod mosta voda teče brzo, iz jednog u drugo jezerce. Istu prirodnu pojavu vidio sam ispod mosta na lastovskom Pasaduru, koji Lastovo spaja s otočićem Prežbom. Tamo također uslijed prelijevanja mora iz Velog u Malo Lago i nazad nastaju brze struje. Prošli smo kraj otočića Svete Marije. Na njemu je benediktinski samostan iz XII stoljeća. Nakon propasti Dubrovačke Republike 1808. samostan je proživljavao teške godine. Od 1963. pa do pred rat 1991. samostanska zgrada je bila preuređena u hotel, nadaleko poznatu "Melitu". Hotel je zatovren, a zgrada opustošena. danas u njemu radi restoran, u manjem dijelu samostana, obnovljenom 1994. Stigli smo na južnu obalu Mljeta. Stijene su izbrazdane naletima velikih valova s otvorenog mora, koje podiže jak južni vjetar. Vratili smo se do upravne zgrade i uspeli se na najviše brdo Veliki Sladin Gradac. Na sjeverozapadu, u srcu nacionalnog parka je selo Goveđari. Malo dalje vidi se Pomena. U tom mjestu nalazi se Odisej, jedini hotel na Mljetu. Pogled puca prema Pelješcu. Iz luke Prapratno nedaleko Stona na otok se može stići trajektom.
 
Jakov znade mnoštvo priča i legendi o Mljetu. Zaista voli svoj otok. Zato se nakon studija šumarstva vratio doma. Iako na poslu trpi razne intrige, česte smjene i ponovna imenovanja, on i ne pomišlja da napusti otok. Ispričao mi je da su u dubokoj povijesti na Mljetu ljudi živjeli u sedam brdskih sela: Vrhmljeće, Korita, Maraovići, prožura, Babino Polje, Ropa, Blato, Goveđari. Mještani su od drveta i kamena sagradili stražice, iz kojih su osmatrali pučinu, ne bi li vidjeli nailazak gusara. danas na otoku 7 vrhova nosi ime Straža ili Stražica. Iz ilirskih vremena Mljećanima su ostali graci, kamene građevine zidane tehnikom suhozida. Iliri nisu poznavali vapno, ni koje drugo vezivo. Gradili su ih na vrh brda. Danas na Mljetu znamo za ostatke desetak gradaca.
 
Poslije podne otputovali smo u selo Saplunara, na krajnjoj jugoistočnoj točki otoka koja je slabo naseljena. U tom predjelu je gusta šuma i pješčana plaža. U ovo doba godine ima dosta vlage i nije pretoplo. U pijesku se korijene puzavci i povijuše. Oni će se ljeti posušiti, da bi ujesen iznova zazelenjeli.
 
Na Mljetu sam proveo dvije noći i jedan cijeli dan. Idućeg jutra Marija je također morala u Dubrovnik, pa smo u cik zore njenim autom krenuli zajedno do Sobre. Trajekt do Dubrovnika vozi više od dva sata. Pristali smo na Šipanu. U Dubrovnik smo stigli oko sedam ujutro. Popili smo kavu i razišli se po svojim poslovima.
 
Mariju sam sreo nedavno na proslavi trideset godina mature. Napustila je posao u Komunalnom, jer nije mogla izaći na kraj s intrigama mještana. Sad vodi kućni obrt suvenira i piše članke o vegetaciji Mljeta. Ni suprug nije više ravnatelj parka, nego stručni suradnik u njemu.
 
Trenuci prolaze i gospodin Ivo i ja već letimo iznad Elafita. Pilot je započeo spuštanje prema zračnoj luci u Ćilipima. Sletjeli smo bez problema. Temperatura u Dubrovniku bila je petnaest stupnjeva. Ljudi su ulicama šetali raskopčanih sakoa. Naš domaćin iz prve dubrovačke prodavaonice tepiha Top tapit čekao nas je na parkiralištu u svom sivom Berlingu.
 
Razgledali smo dućan i zaključili da prostor traži temeljitu adaptaciju. Gospodin Ivo je vlasnicima rekao:
-          Licht leucht Leute! Svijetlo dovodi ljude! Zidove trebate obojiti u bijelo, staviti novi strop i dovesti dovoljno svjetla. Ulaz nije toliko bitan, ali unutra mora blještati od svjetla, da se Dubrovnikom priča o ljepoti prostora i izloženih tepiha.
 
Teško da će oni to postići. Da putovanje u Dubrovnik ne bi potpuno propalo, otišli smo na ručak u konobu Belvedere (naglasak na drugom slogu). Pogled iz konobe je zaista lijep. S tog dijela Lapada vidi se cijeli Gruž. U luci je privezan jedrenjak. To je kopija stare dubrovačke karake. Ljeti prevozi turiste na Mljet, Šipan, Koločep, Lokrum, zimi služi kao restoran.
 
Što naručiti? Nedoumicu je prekinula pojava vlasnika konobe.
-          Uzmite repove grdobine, to vam je najbolje!
-          Je li na žaru? Sa blitvom?
 
U mislima ribu već prelijevamo uljem i mljackamo. Za predjelo su donijeli carpaccio i riblju juhu. Grdobina je zaista bila ukusna. Pio se Postup Donja Banda iz pelješkog vinogorja, najbolje dalmatinsko vino.
 
Pozdravili smo se s našim domaćinima. Kod zgrade suda već nas je čekao gospar Niko. On je na godišnjem odmoru. Došao je po nas iz Župe Dubrovačke. Do leta ima više od tri sata. Kuda ćemo? Gospar Niko predlaže:
-          Ako niste bili na Srđu, to vam je užitak.
 Na Srđu
Proveo nas je pokrajnjim uličicama, zatim preko magistrale, uz strmo brdo. Prošli smo kroz selo Bosanka koje je u ratu potpuno spaljeno. Pričao je da je u prosincu 1991. tu bila crta bojišnice. Blagdan Svetog Nikola, 6. prosinca, proglašen je Danom dubrovačkih branitelja. Za Dubrovnik je to bio dan «D». Granate ispaljene iz topova crnogorskih rezervista i jedinica JNA padale su po starom gradu. S položaja bivše JNA ispaljeno je više od dvije tisuće granata. Na Stradunu je toga dana poginuo mladi fotograf Pavo Urban. Izgorjeli su drveni krovovi mnogih kuća. Kameni zidovi ostali su stršiti u nebo. Nakon dvanaestosatnog bombardiranja bilanca je bila: osam izgorjelih palača u povijesnoj jezgri i k tome još četristo kuća. Do temelja je izgorio hotel Imperijal. Na njegovom mjestu danas je sagrađen velebni Hilton. Tog dana poginulo je ukupno 19 ljudi, a još 60 je ranjeno. Još ranije je spaljen jedan od najstarijih botaničkih vrtova u Europi, arboretum Trsteno. Vrtom je u XVI stoljeću šetao njegov vlasnik Nikola Gučetić, u društvu svoje žene Mare i najljepše Dubrovčanke Cvijete Zuzorić.
Kako su Srbi i Crnogorci Dubrovnik opkolili i prepriječili sve kopnene prilaze, pomoć je braniteljima stigla morem. Hrvatska pojačanja ipak su se iskrcala u Cavtatu, a general Bobetko je nakon osvajanja Trebinja nadirao iz hercegovačkog zaleđa.
 
U tvrđavi na Srđu ukopalo se 40 branitelja i uporno branilo položaje. Kad su mnogostruko jači napadači krenuli na juriš, uspinjući se zidinama tvrđave kao u doba srednjovjekovnih kaštela, branitelji su se povukli u podrume. Sad je hrvatsko topništvo iz starog grada gađalo zidine, a Crnogorci su padali kao mravi. Nakon tog događaja, krenuli su hrvatski protivjuriši. Na vijesti o razaranjima grada pod zaštitom UNESCO-a svjetskim diplomatima je prekipjelo. Crnogorci su prešli crtu pristojnosti. Najprije Vatikan, zatim, Njemačka, Italija, Austrija redom su priznali hrvatsku neovisnost. Taj čin potvrdila je generalna skupština Ujedinjenih naroda u siječnju iduće godine primanjem Hrvatske u punopravno članstvo svjetske organizacije.
 
Gospar Niko raspričao se o povijesti Dubrovnika. S brda Srđ stare zidine imali smo kao na dlanu, baš poput Svetog Vlaha na onim maketama u dubrovačkim suvenirnicama. Šteta što ne radi žičara. U ratu je uništena i do danas nije obnovljena. Kao i mnogi dubrovački hoteli i srpske vikendice, čiji vlasnici nemaju obraza vratiti se na rivijeru. Niko pokazuje kako je u najstarija vremena more prodiralo između dubrovačkog poluotoka i kopna, po prilici crtom današnjeg Straduna. Stari Dubrovčani nasipali su teren, tako da su dobili prostora za gradnju svoje glavne ulice.
 
Krenuli smo put zračne luke. Iza četiri sata oprostili smo se s gosparom Nikom i krenuli na check-in. Ali hrvatska zračna kompanija nije nas tek tako puštala iz Dubrovnika. Zrakoplov se pokvario i ostao u Zagrebu, pa će putnici koji su htjeli odletjeti u pet pričekati let u šest i četvrt. Paprenu cijenu business klase donekle je ublažila hladna salata i čaša bijelog vina. Na Dubrovnik se spustio mrak, a mi smo poletjeli put Zagreba i ne znajući što krije tama duboko ispod nas.
 
Dražen Pavlić, o Božiću 2007.
drazen-pavlic @ 08:39 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007
NAŠA VJERA

Sveti Augustin je na Bijelu Nedjelju negdje oko godine 410, dok je bio biskup u Hiponu, rimskom gradu na afričkoj sredozemnoj obali, držao propovijed. Zagrebački filolog Neven Jovanović oko godine 2006. u hrvatskoj metropoli na obali Save čita tu propovijed. On je fasciniran Augustinovom uskrsnom porukom. Biskup opisuje značenje pojave uskrslog Isusa među apostolima, koji su se u strahu od Židova zaključali u jednu kuću. Jovanović navodi ključnu rečenicu:
- Jer kroz zatvorena vrata ušao je, živući, on – koji, rađajući se, nije narušio netaknutost svoje majke.

Nije li začudno da Augustin u propovjedi na Bijelu nedjelju govori o misteriju Isusovog rođenja, pita se Jovanović i nastavlja:
- Vrata dvorane Posljednje večere nisu prva zatvorena vrata kroz koja je Isus prošao. Isto je učinio kad se rodio kao čovjek; zahvaljujući tome, Marija je i nakon poroda ostala virgo intacta.

Jedno je čudo znak drugoga. Čudo rođenja alegorijski upućuje na čudo Isusovog uskrsnuća, kao što događaj iz Starog zavjeta upućuje na događaj iz Novog Zavjeta, a tekst Biblije na stvarnost doba nakon Biblije. Nije to nikakvo čudo, jer je Augustinov ranokršćanski svijet, jednako kao svijet antike u kojem je ponikao, svijet alegorije u kojem svaka stvar ukazuje na neku drugu stvar:
- Isusov zemaljski život sam je sebi alegorija. Alegorija na kvadrat.

Župnik Josip u svojoj bjelonedjeljnoj propovjedi u Bjelovaru, hrvatskom gradu na obroncima Bilogore, 14. travnja 2007. također je komentirao čudo Isusovog uskrsnuća. Kaže on da žene po povratku s hodočašća dolaze k njemu i govore da su vidjele «nešto». Vjeruju da im se ukazala Gospa. Za župnika su takve priče znak slabosti u vjeri. Kao što je Toma bio slabe vjere kad nije povjerovao u uskrsnuće sve dok prst nije stavio u Isusove rane, kao što je narod povjerovao u Isusovo poslanje tek kad je vidio čuda ozdravljenja, tako i te žene imaju slabu vjeru, jer su im stalno potrebna čuda da bi vjerovale. Onih dana Židovi su bili spremni povjerovati da je Isus Božji Sin koji smije praštati grijehe, ali se u strahu pred starješinama nisu usudili takovu vjeru iskazati javno. Karizma, ili duhovna moć Isusova preko Duha Svetog pala je na apostole i oni su mogli činiti čuda poput svog Učitelja. Zato su se Židovi naguravali pored puta gdje je trebao proći Petar i apostoli ne bi li samo njihova sjena prešla preko njih.

Čini se kao da župnik sam ne vjeruje u čuda! Ili tek želi reći da njemu čuda nisu potrebna da bi vjerovao u Isusa? Možda je on u odabranom krugu kojem je Duh Sveti htio jasno objaviti otajstvo, a ostali moraju slijepo vjerovati?

Ovdje se radi o odviše izravnom prelasku iz situacije antičkog svijeta u naše vrijeme. Ljudi antike, kojima je materinji jezik bio hebrejski, aramejski, grči i latinski, na osobit način, sasvim drugačiji od nas ljudi XXI stoljeća, shvaćali su činjenice o kojima izvještavaju evanđelja. Za njih su opisani događaji bili na neki način sasvim obični. Studenti Nevena Jovanovića na seminaru su analizirali odlomak iz Evanđelja po Marku i to baš šesnaesto poglavlje, u kojem se govori o tome kao su žene pronašle odvaljen grob i na putu susrele uskrslog Krista. Trebalo je riješiti problem što je predložak bio isuviše poznat. Studenti su se silno trudili da dobiju odmak od teksta i korektno ga s latinskog prevedu na hrvatski. Začudila ih je običnost događaja o kojem odlomak izvještava.

Žene su se iznenadile i prestrašile, ali to nije bio nikakav izuzetni događaj. Ako se tekst čita napamet, saznaje se da su žene susrele anđela. Nakon pomnog filološkog pregleda teksta, ustanovili su da se u tekstu spominje samo mladić (u grčkom izvorniku i u latinskom prijevodu):
- On je, istina odjeven u svečanu bijelu odjeću, i nalazi se na neočekivanom mjestu, u neočekivanim okolnostima – ali o njemu se ipak kaže samo mladić. (Svako od evanđelja ovdje ima vlastitu varijaciju. Kod Mateja, onaj koga žene susreću izrijekom je anđeo Gospodnji. Kod Luke, žene susreću dva čovjeka. Kod Ivana su dva anđela.)

No, pravo filološko otkriće filologe je dočekalo tumačenje mladićevih riječi o Isusu:
- Ne kaže «uskrsnuo je», kao što dosljedno donose hrvatske Biblije. Na grčkom mladić kaže «probudio se»; na latinskom kaže «ustao je».

Neven je svjestan da ga zbog ovih stilskih vježbi teolozi i bibličari mogu kritizirati, jer jasno je da riječi egerthenai i surgere u kršćanskoj novozavjetnoj upotrebi imaju posebno značenje. Zato se on unaprijed brani:
- Ali ne možemo mimoići činjenicu da su oni za koje su grčki i latinski Novi zavjet bili na materinjim jezicima – oni za koje su grčki i latinski bili živi i svakodnevni kao za nas hrvatski i engleski – da su ti ljudi, bili kršćani ili ne, to egerthenai i surgere koristili svaki dan, u krajnje banalnim, običnim, neuzvišenim rečenicama i kontekstima: «Jesi ustao? Probudi se, vrijeme je! Daj ustani!» S uskrsnuti to nije slučaj.

Slijedilo je novo otkriće. Mladić u spomenutom tekstu «sjedi zdesna». Uz pomoć grčkog rječnika, seminaristi su došli do toga da «desni» znači «sretan» i «povoljan». Sve u svemu, žene su susrele natprirodno biće, koje je bilo dobronamjerno, jer je sjedilo s desna. Zato nije bilo razloga za strah. Kao što u prije spomenutoj propovjedi kaže sveti Augustin, ne radi se o sablasti, nego o Bogu koji ima nadnaravnu moć da prođe kroz zatvorena vrata.

U Antici su ljudi živjeli zajedno s natprirodnim bićima. Ljudi i bogovi živjeli su na neki način zajedno. Neven citira Petera Browna, znanstvenika s Princetona i njegovo djelo Postanak kasne antike: «Moramo itekako napregnuti maštu da bismo dosegli taj svijet u kojem se religija neupitno podrazumijeva, gdje je vjerovanje u natprirodno izazivalo daleko manje uzbuđenje nego što bismo na prvi pogled pretpostavili. Ljudi Mediterana dijelili su svijet s nevidljivim bićima, pretežno moćnijima od ljudi samih; s tim su bićima morali uspostaviti određeni odnos, i to su činili uz istu onu svijest o neizbježivoj obvezi kakva je obilježavala široki dijapazon njihovih odnosa s vidljivim susjedima.» Filolog navodi slučaj Egipćanke iz šestog stoljeća naše ere, koja u oporuci svoju imovinu ostavlja vidljivim i nevidljivim nasljednicima. Ona to, kaže se dalje, ne čini zbog praznovjerja, nego zato što mora tako činiti. U antici odstojanje između Boga i čovjeka nije bilo tako veliko kao u naše doba. Nisu ljudi Antike izlazili na ulice da bi sudjelovali u festivalima zbog svoje poganosti:
- Ti ljudi, naprosto, uživaju u najboljoj strani svoje ljudskosti: izlaze bogovima u susret.
Pozdraviti boga jednako je jednostavno, podjednako normalno – i podjednako obavezno! –kao pozdraviti susjeda. Tu nema razloga za neki izniman strah, tjeskobu, praznovjerice.

Susret s natprirodnim bićem koje je dobronamjerno ne razlikuje se bitno od susreta s dobronamjernim susjedom.U svijetu antike religija je bila način kako su ljudi prihvaćali zbilju oko sebe. Mi ljudi današnjice pod utjecajem znanosti i tehnike zaokupljeni smo sasvim drugačijim problemima. Teško shvaćamo davni svijet u kojem je nastala naša religija. Zbog toga se moderni vjernik mora potruditi da na sasvim osobit način protumači svoj odnos s Bogom. Bog nije negdje vani, na nebu. On je u našem srcu. Svatko tko to želi može ga smjestiti u svoju nutrinu. Tada će naši postupci biti prožeti ljubavlju za bližnje.

Dijalog župnika sa svojim vjernicima odvija se u situaciji kad su mnogi udaljeni od Boga, a neki ga čak ne vide na horizontu. Novovjekovni ljudi osjećaju se kao subjekti. Sve polazi od njih. Oni misle da upravljaju svojom sudbinom. Nekima Bog ne treba! No, jednog dana će shvatiti da ništa ne ovisi o njihovoj volji. Samljeveni nemilosrdnim mlinom svijeta, razočarani i jadni potražit će utočište u obitelji, ljubavi bračnog druga, vjeri.

Vjera u uskrsnuće je krunski dokaz postojanja Boga. Župnik Josip razdvaja one kojima je po milosti Duha Svetog objavljeno i zato znaju, od onih koji tu sposobnost i naprosto moraju vjerovati. Rekosmo da je susret s natprirodnim za ljude antike bio normalan. Ima li nešto normalnije i ljudskije od očekivanja ljudi koji redovito idu u crkvu, naime da im se Isus ili Gospa očituju u svakodnevnom životu? Ta, zaslužili su zbog svoje marljivosti i redovitih odlazaka na misu. Ljudi vole donositi vijesti o senzacijama. Kakvu važnost pridajemo onima koji prvi izvješćuju o prometnoj nesreći, nečijoj smrti ili paležu kuće! A tek susret treće vrste s nadnaravnim bićima?! Bake svoje iskustvo povjeravaju susjedama i prijateljicama. One vijest šire dalje, govoreći bez prestanka:
- Je, je, vidjela je. Meni je prvoj ispričala o tome.

Žene se odvažuju i o tome izvješćuju svog župnika:
- Velečasni, bila sam na operaciji. Odjednom, pod narkozom, ugledah Isusa. Prikazao mi se iznad pasa. Pitao me imam li kakvu želju. Imam, rekoh. Da zajedno izmolimo Očenaš.
- Bako - nato će župnik - Pa mogli ste zaželjeti da Vas odmah uzme k sebi u raj. Kakva bi to sreća bila! Ili, da ozdravite što prije i vratite se djeci i unucima.

Nije to bio Isus. Baka je pod anestezijom vjerojatno vidjela doktora. Nema razloga da danas Boga tražimo u nadnaravnim instalacijama. Čuda nisu zabranjena, ali ne dokazuju ništa. Svatko od nas ima priliku postati svet u svom svakodnevnom životu, ljubeći svoje bližnje i čineći dobro. Naučimo nešto od ljudi Antike. Boga treba doživljavati i susretati kao svog susjeda. Jer u susjedovom je srcu također On. Možda gajoš nismo sreli, ali nikad nije kasno.

O Uskrsu 2007., Dražen Pavlić, Bjelovar
drazen-pavlic @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 20, 2007

V
Moj otac Antun Pavlić nije se stigao oženiti prije rata. Naši ljudi kažu da je šteta kada mlad čovjek pogine, a nije probao ženu. Otac se iz njemačkog zarobljeništva vratio kao dvadesetogodišnjak. Nakon oporavka kod kuće, u kolovozu se javio vlastima. Rasporedili su ga u industrijsku miliciju drvnoga kombinata Novoselec. Zadatak industrijske milicije bio je osiguranje šumske željeznice, koju su nekoć izgradili radi izvlačenja drveta iz Garjevice za potrebe «Našičke d.d.». Ondje je Tone glumio u igrokazu, jer je natucao njemački jezik. Odjeven u odoru njemačkog oficira, tako je tečno dreknuo neku zapovjed, da je u gledalištu nastao pravi žamor. Gledatelji su pomislili da Gestapovca glumi zarobljeni Nijemac. Začuli su se povici:
- Ubi đubre!
- Ako te ja dohvatim! - redale su se psovke iz publike.
Nakon što je prošao od nemila do nedraga, naužio se straha, gladi i hladnoće, te je večeri umalo nastradao zbog umjetnosti.
Novopečena zemlja radnika i seljaka slala ga je na kursove, jer je za nju bio kadar. Tako je dobio službu. U izjavi o godinama provedenim u radnom i službeničkom odnosu, datiranoj s prvim ožujkom 1953. iznad pozdrava «Smrt fašizmu - Sloboda narodu!» stoji: četiri godine i osam mjeseci radnog staža, kao pripadnik Druge moslavačke brigade, manipulant u Državnim nabavkama, administrator u Mjesnom narodnom odboru Miklouš Donji, naplatni službenik u Dragancu Gornjem. Partizanska država uskoro se birokratizirala. Partija je uvela državni socijalizam, po uzoru na sovjetski model. Administracija u Beogradu planirala je što će se i koliko proizvoditi u svakom pogonu širom zemlje. Centralna planska komisija određivala je gdje će se izgraditi tvornica, gdje cesta, koliko će stajati kruh, mlijeko, lokomotiva ili metar ogrjevnog drva. U glavnom gradu unaprijed su znali koliku plaću zaslužuje radnik u poljoprivrednom ili metalurškom kombinatu. Početkom 1954. Tone je premješten u Upravu prihoda Narodnog odbora kotara Čazma, za pisara XVIII. platnog razreda. Zbog promjene struke vratili su ga u početni platni razred, iako je zbog godina provedenih u administrativnoj struci već trebao napredovati u razred niže. Pisao je molbu personalnoj komisiji. Tako je započeo praksu pisanja žalbi i predstavki, što je za sebe ili svoje znance radio čitav život. Zbog njegova blagog osmijeha i dobre volje da svakomu pomogne napisati molbu vlastima, ljudi su ga voljeli. Ukućani bi ga satima čekali kod kuće, a on je širio ruke i objašnjavao:
- Ljudi su me zadržali.
Nije tu bilo pomoći. Ljudi su se ispriječili na cesti, pozvali ga na piće da obrazlože kakav ih problem muči i Tone nije mogao odbiti. U svojoj tridesetoj godini bio je poželjan ženik. Imao je službu i sigurne prihode, a kao muzikant i lijep muškarac bio je neodoljivo privlačan djevojkama u cijelom kraju. Obilazile su oko njegovih sestara moleći ih da mu kažu koju lijepu riječ o njima. Neke su prijetile da će se objesiti ako ih ne uzme. Kao najstariji sin u oca Mihovila, bio je obiteljski projekt za preživljavanje. U općoj gladi i neimaštini nakon rata ukućani na kućnom broj dvanaest u Milaševcu živjeli su neko vrijeme od njegove plaće. Nikomu nije bilo u interesu da se oženi, jer bi to značilo gubitak prihoda. Godine poraća prolazile su, a Tone nije imao jasan životni plan. Radio je mnoge stvari, a nije znao zašto. Nitko mu nije objasnio kako treba pravilno živjeti. Išao je kroz život i borio se za sebe i svoje najbliže. Jednog dana odlučio se oženiti. Za oko mu je zapela kći bivšeg poslodavca Filipa Horvatića. Jedra seoska ljepotica Ružica također nije znala što bi učinila sa sobom. Bilo joj je jasno tek da bi valjalo napustiti roditeljsku kuću. Nakon što su mu uzeli poljsku ciglanu, sa svom zalihom cigle i rekli da je sada poslovođa, Filip je zašutio. Pustio je da stvari teku same od sebe. Živci su mu često popuštali i tada bi tukao ženu. Dragica je živu glavu spašavala bijegom iz kuće. Pješačila bi u Ivanić Grad, do obitelji gdje je nekad služila, dalje vlakom kćeri Kati u Sisak. Za dva-tri dana, kada više nije mogao podnijeti praznu kuću i plač gladne djece, Filip je poljskim puteljcima išao po nju. Molio je Dragicu za oprost i zaklinjao se da ju voli. Taj se ciklus nakon nekog vremena ponavljao, sve dok Filip nakon nekoliko godina nije umro od tuberkuloze. Nekako u isto vrijeme, za blage moslavačke jeseni, najjači čovjek u kraju, Ličanin Šime, također se odlučio oženiti. Kako bi zadivio lijepu Dragicu, pokraj kuće Mihovila Pavlića prošao je s banderom na ramenu. To je bilo dovoljno. Ni Isus nije na Golgotu mogao ponijeti više od jedne klade svojega križa. Svadba je održana u veljači. Tone je na svoj način pleo mrežu oko svoje mladenke. Služio se lukavstvima kojima ga je život naučio. Tako je jednog dana u Filipovu kuću došao s gitarom. Filip je izvukao bisernicu, pa su njih dvojica svirali narodne pjesme. Na odlasku je pitao bi li gitaru ostavio kod njih. Htio je stvoriti razlog za novi posjet. Ružica je iz prikrajka promatrala kako Tone premješta krupne prste po vratu gitare i hvata akorde. Malo-pomalo naučila je jednostavne hvatove. Uskoro je svirala s Filipom. Jednom je Tone iznenada banuo na vrata dok su ona i otac zajedno muzicirali. Ružica je od srama pobjegla u sobu i glavu zagnjurila u jastuk. Tako je i zaspala. Kada bi se uhvatio mrak, dolazio je pod njezin prozor u snuboke9. Pitao ju je da li ga voli. Ona je iskreno odgovarala:
- Tak'. Svaki dan sve više.
Ajoooj! Tone je htio da ona za njim poludi. I to odmah! Jednako kao što je sam već bio lud za njom. Nije mu bilo drago da je ona tek «malo» zaljubljena.
Razni savjetnici davali su joj svoje preporuke:
- Nemoj poći za Ličana! Njegova su kola bez podnice. Izrešetat će te i ostaviti - govorili su Dragančani.
- Premlada je za tebe - savjetovale su Tonine sestre.
Tone je u maniri iskusnog općinskog pisara ipak od Ružice dobio napismeno da ga voli. Bila je maloljetna i valjalo je pisati molbu matičnom uredu za sklapanje građanskog braka. Na kraju zamolnice stajao je razlog za žurno vjenčanje: «Volimo se». Jesen je godine 1954. Svaki dan Tone se pješice vraćao s posla puteljkom pokraj Filipove kuće. Jednom je sreo Dragicu i rekao joj da bi se Ružica i on uzeli.
- Ali ona se ne može udati! Nema namještaj i posteljinu za tal10 - - odgovori mu ona. Tone je odmahnuo glavom i rekao da će on nabaviti namještaj. Namjesto spavaće sobe, Filip je dao dva jutra najbolje zemlje. Vjenčanje je održano posljednjeg dana ožujka 1955. Kada su pokušali prodati tal, naišli su na neočekivanu zapreku. Zemlju su morali ponuditi seoskoj poljoprivrednoj zadruzi jer je Partija provodila agrarnu reformu. Cilj je bio da svi seljaci dobrovoljno uđu u zadrugu i zajednički obrađuju zemlju. Partijski službenik Grčić rekao je Toni:
- Ti znaš da je u toku koljektivizacija. Partija nadgleda kak' mi na terenu provodimo poljitiku. Država te šalje na kursove da bi mogao biti kadar i izgrađivati ovu zemlju. Znaš valjda gdje radiš! Trebaš biti primjer ostalima. Odrekni se zemlje u korist zadruge!
Tone je bio u nezgodnoj situaciji. Isplanirali su da će od dobivenoga novca kupiti namještaj, a predsjednik Narodnog odbora stavlja ga u takvu dilemu. Na svu sreću, zadružni blagajnik Joža Uzorinec bio je dobričina i narodni čovjek. U odsutnosti predsjednika isplatio im je novac. Pa kom' obojci, kom' opanci!
Listopad je 1955. bio vrlo hladan. Dvadeset trećega ujutro Ružica je dobila trudove. Tone je u času bio kod kuma Buvača i konjska zaprega pošla je blatnim milaševačkim putom prema čazmanskom drumu. Valjalo je uhvatiti jedinu autobusnu liniju za Bjelovar. Kako su drveni kotači seoskih kola zapinjali za grubo kamenje nabacano u rupe, dijete je u utrobi svaki čas poskakivalo. Sporo su se primicali kapelici na početku milaševačkog puta, kada su ugledali autobus kako odmiče put Bjelovara. I što sad? Okrenuli su konje prema Čazmi. Primalja Dragica stanovala je dvije kuće niže od Ružičine seke Kate. Rodilju su smjestili u sobu do ceste. Tone je doveo primalju i nastavio nervozno šetati po kuhinji. Djed Mikac sukao je duge sijede brke i šalio se:
- Ružice, Ružice, boli, ha? Trebala si misliti kad ti je bilo lijepo!
Nosio je vodu iz bunara za dječju kupku, a Kata Žužić grijala ju je na peći i govorila glasno i bez prestanka, samo da savlada strah:
- Ružice, dobro da si došla k meni. U ovoj se kući još nitko nije rodio.
Iako su se rode svakog proljeća vraćale u gnijezdo na kućnom dimnjaku. Ružica je stenjala i plakala, tješeći seku Katu:
- Joj, Seko, nemoj nikad rodit. Jer budeš umrla.
Negdje oko deset sati mala Mirjana u dva je skoka iskočila iz majčine utrobe. Odmah je zaplakala i počela sisati. Tek rođenim malenim ustima snažno je vukla bradavice, zbog čega ju je stric Pero prozvao Vučica.
Mlada je majka nakon poroda bila slaba. No brzo je ustala i primila se kućnih i okokućnih poslova. Liječnik joj je savjetovao da opet zatrudni jer će joj «blaženo» stanje vratiti snagu. Nepune tri godine poslije, u rodilištu Zajčeve bolnice u Zagrebu, u strogo sterilnim uvjetima, rodio se mališan. Bilo je to jedne lijene srpanjske nedjelje oko osam sati navečer. Malenog su morali ćušnuti da zaplače.
Trebalo je izabrati neko zgodno ime. Zagrebački Dinamo je 1958. unatoč volji Centralne planske komisije u Beogradu osvojio državno prvenstvo, a Dražan Jerković bio je vodeći strijelac. Tone je pogrešno čuo ime nogometne zvijezde i svojem sinu dao ime Dražen.
Na požutjeloj fotografiji spremljenoj u ladici ispod psihe11 u spavaćoj sobi vidi se kako je Tone toga dana podigao čašu da nazdravi rođenju sina. U Gornjem Dragancu održavala se proslava Marinja12i bio je kram13. Tone je s prijateljima slavio rođenje djeteta. Već je trinaest godina vladao mir. Činilo se da će trajati vječno. Ratne strahote gotovo su zaboravljene. Rodila su se djeca koja su nadomjestila mrtve. Valjalo je upamtiti pouku..
...
Tone je sa službenih putovanja uvijek donosio hranu. Primio bi za kvaku te dugo i čvrsto brisao noge o otirač, a mi djeca trčali bismo u hodnik i iz crne aktovke vadili šunku, prezbušt14, finu salamu. Tone se sjećao svoje gladi. Želio je nahraniti djecu. I sebe.
Obožavao je izlete i proslave. Proslave su također voljele njega, jer je bio veseljak, uvijek rado viđen u društvu. Njegov lik bio je nezaobilazan čak i na počasnim stražama, uz lijes kojega važnog pokojnika. Koliko god bio nezaobilazan inventar javnog života Čazme, obitelj je osjećao kao svoju okosnicu. Važno je da su Ružica i djeca dobro. Ako i jest često odlazio «na teren», s onim suhim objašnjenjem:
- Odo' ja...
...isto se tako vraćao. Svojoj Ružici priuštio je sve što je mogao od službeničke plaće. Moderni kaput od tvida, lijepi pepit kostim, elegantne cipele. Prema njihovoj nepisanoj pogodbi, ona je za uzvrat pazila da se djeci štogod ne dogodi.
VI
Godina je 1993. Tone je obolio. Strah od rata, zarobljavanja i logora, potisnut pod koru godina što su se nataložile na uspomene, danas se poput vulkana probio na površinu. Sad se mora suočiti s unutarnjim neprijateljem, koji je htio ništa manje nego njegov život.
Snijeg je zapao kao nikad. Opet je došla takozvana zapadna zima. Nanosi su mjestimično bili visoki dva metra. Navrh ulice, kraj Vatrogasnog doma, otac se okliznuo. Zaboljelo ga u preponama. Mislio je, istegnut mišić. Ali bol nije jenjavao danima. Jednoga zimskog poslijepodneva krenuli smo po nalaz biopsije limfnih čvorova u bolnicu Sveti Duh. Sjedio sam u tmurnoj čekaonici i čekao da završi pregled. Začuh žamor koji je dolazio iz ambulante. Liječnik je glasno govorio: «Je li tko s vama? Sin? Sestro pozovite ga unutra!» Sestra je odlučno otvorila vrata i ja sam iz mračnog hodnika ušao u svijetlu ordinaciju. Mladi liječnik u zelenoj odori, očito pripadnik mlade garde koji pacijentima govore «istinu», smirivao je mog oca. Čim me ugledao, tata se pribrao. Nije htio da vidim njegov strah. Nadobudni liječnik uputio me da se s brda Sveti Duh odmah spustimo u Institut za rak u ulici Baruna Filipovića, jer liječenje mora početi odmah. U Institutu su nas, dakako, poslali po uputnicu. Ništa u hrvatskom zdravstvu nije toliko hitno da se ne bi moglo rješavati sutra. Pokušali smo osigurati humano liječenje preko doktora Krušića, rodom iz našega kraja. On nas otprati s konstatacijom da su na njegovu odjelu samo žene, a one bi se ljutile kada bi primili Antuna. Tek mjesec dana poslije, nakon mnogih stresova, doktor Grgić učinio je dodatna ispitivanja i objavio da se ne radi o limfomu. Tatine limfne čvorove zahvatio je, naime, Hodgkin. To je nešto lakši oblik tumora, zbog kojeg se ne umire odmah, ali bolesniku su godine svakako izbrojane. Nakon serije kemoterapija i mučnina, ocu je bilo bolje. Svi smo se ustrčali oko njega: djeca, sestre, nećakinje. Bio je naš pater familias. Nismo mogli zamisliti stvarnost bez njega.
Pronašli smo nadri liječnika koji liječi alojom. Martin je jednom mjesečno dolazio autobusom iz Zagreba u naš čazmanski dom i donosio novu staklenku soka aloje. Otac je gutao sve što smo mu servirali. No nije mogao prežaliti što ne može popiti i pojesti kao prije. Odmah nakon jela sve bi povratio. Ispočetka je svaka tri mjeseca išao na preglede doktoru Grgiću u zagrebačku bolnicu Rebro. Kontrole su, zatim, zaredale svakih šest mjeseci, dok mu nije bilo sasvim bolje, gotovo kao i prije. Opet je mogao pojesti omiljenu hranu i popiti cjepku15 kod prijatelja Štefa u Gornjem Mikloušu.
Prošle su četiri godine i bolest se potajno vratila. Tone se počeo gubiti u ulicama koje je dobro poznavao. Ostavljao je otključana vrata ureda Crvenoga križa, u kojem je bio predsjednik volonter. Ušao bi u naš stan s jednom papučom na nozi.
VII
Bilo je to u travnju 1998. godine. Jednog dana mama mi je tiho povjerila:
- Dražene, tati nije dobro.
Tone je i dalje odlazio na svoj volonterski posao u Crveni križ. Čak je putovao na sjednice u zagrebačku upravu. Mama kaže da joj se jednom požalio:
- Našao sam se u Ulici Anke Butorac, koju dobro poznajem. Sve je izgledalo zakrivljeno. Držao sam se rukom za zid da ne udarim glavom. Nisam znao kamo da krenem.
Zaredale su mučnine. Otac je šutio. Nije nas želio opterećivati svojim stanjem. Čitao je omiljenu špijunsku publicistiku i pisao svoj životopis, neku vrstu životne inventure. Na dvanaestoj stranici pronašao sam opis zarobljavanja u Oborovu:
- To je za slobodnog čovjeka strašno ponižavajuće. Čovjek postaje sužanj. U rano jutro 29. ožujka 1944. iz kuće obitelji Pajser izašao sam na posljednje vojno izviđanje. Dan ranije oprao sam košulju, pa sam se sad smrzavao samo pod kaputom. Prethodna patrola javila je da smo blokirani s južne strane sela. Puščani meci već su padali na prve kuće. Događaji su se razvijali munjevito. Kad smo se vratili u selo, nije više bilo nikoga. Svi su se sjurili u livade, nadajući se da će se probiti prema šumi Žutici. Rasplamsala se borba. Točnije rečeno, nastao je pravi krkljanac. Bili smo ukliješteni između Save i potoka Črneca. Dopuzao sam do Črneca. Na žalost, plivati nisam znao. Sa mnom je u društvu bio Vilko Bedeković iz Dubrave. Kod samog potoka teško je ranjen. Nije živ zarobljen. Ostao je među mrtvima na oborovskim livadama.
Doktor Maričić smatrao je da je otac preživio samo lakši moždani udar. Jedno poslijepodne snaha Vera dohvatila je s police Liječnika u kući. Stalne glavobolje, mučnine, povraćanje. Po opisu simptoma shvatila je da tata vjerojatno ima tumor na mozgu. Ne osjeća jednu stranu tijela, zanosi se u stranu... Liječnik je sljedećeg jutra napisao uputnicu za CT. U bjelovarskoj Općoj bolnici oca je pregledao poznati neurolog. Nije potvrdio dijagnozu moždanog udara. Doktor Šarko samo je škrto procijedio:
- To mi je sumnjivo.
Pred nama su bili prvosvibanjski praznici. Za pregled je bilo mnogo pacijenata, a tata je blagdane želio provesti u krugu obitelji.
U svakom trenutku svojega života osjećao se kao dio nerazlučive cjeline naše obitelji. Već od rodne Rakovice visoko je cijenio krvno srodstvo. Uvijek je u svojem stanu ugošćavao rođake i prijatelje. Mama je pripremala birana jela: lovački paprikaš, puricu s mlincima, šarana u pećnici, slanu gibanicu. Nekoliko sati njezine muke uz štednjak nestalo bi za četvrt sata ispod obijesnih vilica i noževa. Uvijek je govorila da ne voli kuhati. Radije bi satima sjedila uz ručni rad. Stolnjaci s navezenim cvjetićima, heklane16 zavjese, tabletići, gobelini17 imali su trajno svjedočiti o njoj.
Uslijedile su hitne konzultacije ukućana i već u ponedjeljak opet smo bili na Rebru. Prezaposleni liječnik hitne pomoći rekao nam je da se za CT naručuje. Dobronamjerno nam je savjetovao da se s brda Rebro spustimo nekoliko ulica niže i smjesta obavimo pregled u privatnoj ambulanti.
- Žao mi je - rekao je nijemo se ispričavajući u ime glomazne mašinerije državnog zdravstva, koje zbog siromaštva i birokratiziranosti teškom bolesniku ne može biti na usluzi.
Nakon pola sata privatni dijagnostičari su me pozvali unutra. Susretljivi liječnik toploga glasa pitao me za koga je pretraga. Rutinski je provjeravao jesam li ja žrtva.
- Za mog oca - rekoh.
- Pronađen je tumor na mozgu veličine kokošjeg jajeta. Iz ovih stopa se vratite na Rebro, jer liječenje mora početi odmah!
Sad se sve razjasnilo. Potisnut kostima lubanje, bujajući tumor pritiskao je vitalne centre lijeve polutke mozga. Pritisak je uzrokovalo bol, postupnu oduzetost desne strane i mučnine. Zato je tata gubio desnu papuču i prosipao jelo pokraj tanjura! A mama se ljutila, misleći da ju Tone namjerno živcira! Nekoliko sam noći prespavao na madracu pokraj njegova kreveta, jer je mama govorila da njoj Tone namjerno ne da spavati. Nitko od nas nije računao sa zlokobnom bolesti. A otac je uporno šutio. Čak se i doktoru Maričiću u nelagodi oteo uzdah:
- Tumor na mozgu? Pa otkud mu to, pobogu?
Tih dana svi smo trčali za svojim poslovima. Godinu prije započeo sam gradnju kuće. Domagoj reče da je to posao što ga svaki čovjek treba učiniti jednom u životu: sagraditi nastambu za sebe, ženu i djecu. Više se nismo mogli kretati po malenom stanu od četrdeset i šest kvadrata. Bokovi su nam bili crni od sudaranja s namještajem i kvakama sobnih vrata. Zadužili smo se, montažnu i vrtnu kuću dali smo u oglas, kupili kuću u Bjelovaru i krenuli u adaptaciju. Svatko je novom gruntu želio dati svoj pečat. Vera je organizirala rušenje starih stabala šljiva i jabuka, jer su bacala sjenu na vrt. Radi hladovine poštedjela je samo divovsku lijesku. Tone je jedne subote došao s ujakom Franjom prekopati vrt. Već je pronašao i davnog znanca, koji će mu dovesti prikolicu stajskoga gnoja. Još početkom travnja, u godini svoje smrti, stajao je na skeli i promatrao radnike kako žbukaju kuću. Za to vrijeme mama je čuvala djecu. Mirjana i Joža dolazili su vikendom iz Zagreba na radne akcije. Naš je životni projekt iz mjeseca u mjesec poprimao realne obrise. Stotinu i osamdeset kvadrata stambenog prostora na dva kata! U prizemlju smo namjestili stan za roditelje. Otac je kod stolara u Grabovnici već ugovarao izradu hrastova stola za dnevni boravak, oko kojega će okupljati djecu, rođake i prijatelje. Planirajući feštu povodom preseljenja, govorio je:
- Ne možemo tek tako otići iz Čazme!
Čazmu je osjećao kao veliku proširenu obitelj. Sastavio je pjesmu koju će djeca recitirati gostima na domjenku u našem vrtu. Dok je pisao, ruka mu je drhtala zbog teške bolesti:
Putovanje sretne obitelji:
Jednog majskog dana pošli smo na putovanje,
u susret bijelom gradu Bjelovaru,
da potražimo naše bijele dane!
Sretne li obitelji: Ana, Josipa, Antonija, na kraju i Klara,
t a k o s r e t n i h roditelja,
koji nas povedoše u bijele dane,
da zajedno nastavimo sretni život
pun rada i veselja.
No sudbina je htjela drugačije. Sunčana je nedjelja, 16. svibnja 1998. U dvorištu je parkiran kamion. Joža i susjed Mato pomagali su tovariti namještaj. U predahu sam okrenuo broj telefonske govornice u hodniku Odjela za rak. Slušalicu je dignuo mladić sa susjednog kreveta i rekao da tate više nema u sobi. Noćas je umro.
Riječi su to koje ne govore ništa u pogledu točnog trenutka kada je opaki tumor ugušio posljednju iskru vitalnosti njegova mozga i kada je duša napustila njegovo tijelo. Drugi bolesnici vjerojatno su kroz lagani san, puni strepnje za vlastiti ishod, nakon nekog vremena shvatili da se s njegova kreveta više ne čuje onaj teški jednolični hropac. Možda je prošlo nekoliko sati dok su primijetili zlokobnu tišinu. Teški hropac bio je jedini znak borbe koju je Tone vodio sa zloćudnim Glioblastomom.
Iz bolnice su nas službeno nazvali tek dva sata poslije. Zaustavili smo selidbu. Vera je rekla da je otac ipak odlučio ostati u Čazmi.
Kako tako brzo? Pa, doktor Grgić dodijelio mu je bolnički krevet na Onkologiji tek prije osam dana. Rekao mi je da će konačno početi terapija, ali on neće biti od pomoći. Sutradan putuje u Sjedinjene Države.
U glavi sam vrtio film njegovih posljednjih dana. Trećeg dana na klinici Rebro ljubičastom bojom nacrtali su mu na lubanji polja za zračenje. Nakon povratka sa snimanja ocu se naglo pogoršalo. Rekao je mami da me pozove, jer su mu očito dolje na Roentgenu nešto napravili. Bio sam na nekom seminaru u jednom zagrebačkom hotelu. Kada sam se tog poslijepodneva popeo na brdo Rebro, tata je bio u komi. Mama je pričala kako je prije gubitka svijesti pokušao ustati. No izgubio je ravnotežu i udario glavom o radijator. Previli su mu glavu, stavili pelenu i rekli nam da šanse za oporavak nema. Stanje mu se naglo pogoršalo, tako da liječenje nije ni započelo. Mlada liječnica izvijestila me o mišljenju liječničkoga konzilija:
- Vaš otac ima brzorastući tumor na mozgu, takozvani Glioblastom. Pipci su ušli duboko u mozak. Zračenje bi bilo beskorisno, a operacija je nemoguća. Morali bismo odstraniti pola mozga. Žao mi je, ali vašem ocu ostalo je malo vremena.
Dok sam se pribirao od šoka, doktorica je govorila da joj je žao i zamolila me da pričekam na hodniku. Nemoćno smo gledali kako otac pati. Sutradan sam pokucao s molbom da mu dadu jaču dozu Baralgina. Teško je disao, refleksno premještajući desnu ruku s prepona na čelo. Satima, bez prestanka. Kao kazaljka zidnog sata. Majka mu je vlažila usta. Tada bi hropac na par sekundi prestajao. Doveli smo svećenika. Časna se pomolila nad njim. Dočekivali smo tete. Svi su bili šokirani zbog munjevitog razvoja događaja. Još prije nekoliko dana nazivao je svoje sestre i molio da ga prebace kući. Htio je još jedan vikend provesti u krugu obitelji. Možda je mislio da umirući zaslužuje još posljednju uslugu u životu.
Pogrebnik je očevo tijelo dovezao u čazmansku mrtvačnicu oko jedanaest sati. Pogreb je bio zakazan za tri poslije podne. Majka i ja ušli smo u malu, mračnu prostoriju niskog svoda. Uslužni čovjek otvorio je lijes i, u maniri spretnog trgovca koji želi pokazati izloženu robu, ispružio ruku prema pokojniku. Majka je položila ruku na očeva prsa, a ja sam mu zavezao jednu od mojih crnih kravata, kao da je on u žalosti. Osjetio sam hladnoću beživotnog tijela, koje je cijeli dan bilo u hladnjači. Klimnuo sam i pogledom potražio vozača:
- Da, to je on.
Na ispraćaju je bilo gotovo cijelo mjesto. Skučeni prostor u niši s lijesom i vijencima te redovi ljudi koji su stajali nasuprot mrtvačnice u naše su duše unijeli neku tjeskobu i strah. I mi smo bili dio ceremonije. Hoćemo li dobro odigrati svoje uloge? Kako ne bismo podlegli emocijama, mama i ja smo bez prekida molili Očenaš. Rođaci i prijatelji prilazili su odru i rukovali se s nama. Nakon svake sućuti meni je pri srcu bilo lakše. Kao da je svatko od njih tim jednostavnim dodirom na sebe preuzeo komadić moje tuge.
VIII
Iza oca je ostala praznina. Svi smo osjećali njegovu pažnju i ljubav, kada je satima s unučicama šetao ulicom ili se prepirao sa snahom oko rasporeda gredica na vrtu i razmaka između biljčica. Nadmudrivali su se, čija je tradicija povrtlarstva jača i pokušavali jedan drugomu nametnuti svoju volju. Taman kad je Vera mislila da su posvađani, pozvao bi ju u podrum na čašu vina. Bog Bakhus uvijek je bio tu, spreman pomiriti ljude sa sobom i međusobno.
Sad smo osjećali strahoviti nedostatak. Kao da je netko otkinuo dio našeg tijela. Ljudi s iskustvom gubitka roditelja govorili su da ćemo oca isplakati tek niz godina kasnije. Tada ćemo doista shvatiti da nije na terenu ili sindikalnom izletu, da smo ga izgubili zauvijek.
U svojim posljednjim trenucima otac mi je rekao:
- Dražene, dalje ćeš morati sam. Neću ti više moći pomoći.
I na samrtnoj postelji osjećao je svetu povezanost s nama. Kada smo se od parkirališta posljednji put penjali prema klinici, prisjetio se kako je isto tako on svojeg teško bolesnog oca davne 1954. vodio u bolnicu i kako je Mihovilu uskoro bio kraj. Sada se on pokušavao nagoditi sa sudbinom za još malo vremena. Putem do bolnice pričao je što će sve izraditi za novi stan u Bjelovaru.
Pod svaku cijenu htio je kući na vikend, ali ga mi nismo puštali. Teškom mukom dobili smo krevet na prepunom Odjelu za rak. Naš je liječnik otputovao u Ameriku. Tko će nam u ponedjeljak dati krevet, ako dovezu nove bolesnike? Na kraju je odustao:
- Dobro Dražene. Kako ti kažeš - rekao je pomirljivo.
Sljedeće godine na svijet je došla Katarina. Brojno stanje obitelji opet se popunilo. Mala Kata bila je najljepša utjeha koju je život tih godina donio. O «Dodi» Toni, kako smo ga zvali, slušala je lijepe priče. Pokazivali smo joj fotografije. Već joj se činilo da ga poznaje. Nije znala da ga je upravo ona nadomjestila. Da! Nezaustavljiva snaga života, što buja i uvijek nanovo cvate, dala nam je Katarinu namjesto našeg «Dode». Ako postoji reinkarnacija duše, onda je naša Kata došla na svijet kao novi Tone.
Bitne situacije u velikoj perspektivi ljudskih života stalno se ponavljaju. Tetak Stipe volio je prepričavati priču o sinu koji je jednoga dana svojeg staroga oca uprtio u koš na leđima i odnio u planinu. Jer, došlo je njegovo vrijeme da umre. Putem se ispričavao starini, pozivajući se na snagu običaja. Stari će na to:
- Šuti i nosi. Ja sam svog i dalje nosio.
Usplahirena obitelj, razapeta između šoka zbog prijetećeg gubitka najmilijeg i svojih dnevnih obaveza, glumata amo tamo, u agoniji ne primajući se pošteno ni jednog posla.
IX
Godina je 1990. Propali su pregovori republičkih vodstva o konfederaciji. Srbi ne žele prihvatiti život u samostalnoj Hrvatskoj, koja ne bi imala državne veze s Beogradom. Njihovi akademici već su napisali Memorandum, a državni geopolitičari Šešelj i Drašković zacrtali granice SAO Krajine. Granice su slijedile nekadašnje vojne granice Austro-Ugarske sa Turskom. Sjedište srpske paradržave bilo je u Kninu. Pobunjeni Srbi na ceste su postavili barikade. Zubar Babić i policajac Martić sve su institucije povezali izravno s Beogradom. Kada bi bojna kola MUP-a krenula iz Zagreba da uguše pobunu u Benkovcu ili Glini, presreli bi ih tenkovi JNA, s izgovorom da samo žele spriječiti krvoproliće. I pobunjeni Srbi pod zaštitom garnizona mirno su nastavili zauzimati hrvatske policijske postaje. Armija je formalno branila Jugoslaviju, a u zbilji stvarala Veliku Srbiju.
Šibenskog psihijatra Jovana Raškovića pitali su kako su to Srbi u Hrvatskoj ugroženi? Bradati manipulator srpstva u najgledanijoj kontakt emisiji na prvom programu HTV-a odgovorio je:
- Kad vam netko ubije mačku, zatim psa...znate da ste vi na redu.
Nekoliko tjedana prije početka balvan-revolucije, u ličkom selu Srbu, gdje se za komunističke Jugoslavije slavio ustanak naroda Hrvatske protiv njemačkog i talijanskog okupatora, Rašković je pred masom naroda održao huškački govor:
- Nećemo čekati da nas Hrvati kolju kao 1941. Ovaj puta smo naoružani i spremni.
Srpski ideolozi smišljeno su htjeli plasirati tezu da su svi Hrvati ustaše, kao što su bili 1941. Ta oni su im ubili kralja! Jer antifašističkom pokretu su prišli Srbi, nakon ustanka u selu Srb.
...
Naša mala obitelj bila je na ljetovanju na otoku Ugljanu. Ana je nešto loše pojela i povraćala cijeli dan. Bilo nam je dosta mora i vrućine. Uspavani od vrelog ljeta i gotovo zaboravljeni od aktualnih zbivanja, odlučismo krenuti kući dan ranije. U petak ujutro 17. kolovoza 1990., dan prije isteka uplaćenog paket-aranžmana, napustili smo Kukljicu. Mostom smo prešli na otok Pašman i ukrcali se na trajekt za Biograd. Naš crveni Yugo Junior jedva je svladavao uspon preko Velebita. Već oko podne klizili smo Ličkom magistralom. Kraj Gračaca susrećemo bojna kola zagrebačke registracije, obojena u plave boje MUP-a. Nije nam bilo jasno zašto su uz cestu parkirani kamioni puni šute i balvana. Nismo o tome razbijali glavu, jer naš cilj bila su Plitvička jezera.
Nakon cjelodnevne šetnje stazama i mostićima oko predivnih slapova, predvečer smo ležerno ušli u trgovinu suvenira. Radio je javljao dramatične vijesti. Slično kao u radio drami kojom je Orson Welles šokirao Ameriku. Shvatili smo da se zbiva nešto ozbiljno. Dok smo mi putovali s Jadrana, iza nas su padali mostovi. Spiker je govorio o opkoljavanju policijske postaje u Benkovcu i Obrovcu i pretučenoj ekipa HTV-a u Gospiću. Zatim su kamioni parkirani uz cestu istovarili svoj teret na Ličku magistralu. Hrvatska je začas bila ispresijecana balvanima. Novinar Mladen Kušec pretučen je u Korenici, a oprema Radio Zagreba ukradena je. Heni Erceg jedva je izvukla živu glavu iz Knina. Policajac Mile Martić unosio joj se u lice i mahao šakama oko njezine glave.
Žurno smo sjeli u naš yugo i sigurnim cestama nastavili put kući. U sumrak smo se uvezli u dvorište. Roditelji su dežurali na kućnim vratima. Bili su u velikoj brizi, jer nitko nije znao što se točno događa. Ljudi su pohrlili s plaža na Jadransku magistralu, u paničnoj želji da se što prije vrate kućama. Mnogi znanci putovali su u nepreglednim kolonama preko Karlobaga i Gornjeg Jelenja i po dva dana, zaobilazeći područje koje su srpski geopolitičari označili kao Zapadnu Srbiju. Počelo je nešto čega su se građani ove zemlje pribojavali već dulje vrijeme.
Kod kuće me čekao poziv na sastanak općinskoga kriznog štaba. Čazma je bila u potpunom zamračenju. Jedva sam raspoznavao ulicu. Ušao sam u zgradu općine. Ondje su već bili članovi Izvršnog vijeća. Vinko i Dubravko dočekali su nas u vojničkim odorama. Stari općinski parket škripao je pod njihovim vojničkim čizmama. Bio sam zabrinut i uplašen, a Vinko se bezbrižno smijao:
- Kucnuo je čas! Hrvati će se morati oružjem izboriti za svoju državu. Mi smo generacija kojoj je pripalo da to izvojšti.
Za Uskrs 1991. pobunjeni Srbi na Plitvicama izrešetali su autobus s hrvatskim policajcima. Poginuo je prvi branitelj Josip Jović. Diljem zemlje zaredali su sukobi. Prvoga svibnja, u žitnom polju kraj Borova Sela četnici su kao zečeve pobili dvanaestoricu hrvatskih policajaca, a dvadeset i dvojicu ranili. Nakon kratkotrajnog sukoba sa slovenskom teritorijalnom obranom, JNA se povukla iz Slovenije. Tenkove i topove dopremljene iz dežele razmjestila je po Hrvatskoj. U Bjelovaru je bilo sjedište topničke divizije, a zapovjednik vojarne bio je čovjek odan komandi u Beogradu. Vijesti su javljale o stalnim pregovorima predstavnika Jugoslavenske armije i hrvatske vlasti, zatim opet o novim sukobima. Bilo je jasno da je to dio taktike i da od prekida neprijateljstava neće biti ništa. General Rašeta je nakon svakog sastanka s našim pregovaračem u kameru HTV-a cijedio cinične izjave:
- Tačno je da smo presreli vozila MUP-a Hrvatske. Ali to je bilo radi njihove bezbednosti. Stanovništvo na području kamo su krenuli ne bi ih prijateljski dočekalo. Vojska je samo sprečila krvoproliće.
Hrvatska je bila bez oružja. Komande teritorijalne obrane predale su oružje najbližim vojnim garnizonima godinu prije izbijanja sukoba. Hrvatski teritorijalci nisu bili osviješteni poput Slovenaca. Zemlju je sad valjalo braniti lovačkim puškama.
Vrhovništvo nije uspijevalo nabaviti oružje. Europa je strogo provodila embargo, kako ne bi potpomogla građanski rat. Kontraobavještajna služba JNA na mađarskoj je granici zaplijenila Čazmatransov šleper pun oružja. Zatim je emitirala film s namještenim izjavama hrvatskoga ministra obrana Martina Špegelja, u kojem on priprema ubojstva Srba. U zagrebačkoj zračnoj luci uhićen je kanadski Hrvat Kikaš s tovarom oružja u unajmljenom zrakoplovu. Sve je to trebalo svijetu pokazati da Hrvati uz pomoć iz inozemstva pokušavaju razbiti Jugoslaviju, kao međunarodno priznatu zemlju. To je Armiji i Predsjedništvu trebalo poslužiti kao izgovor za uvođenje izvanrednog stanja i uhićivanje disidenata. Nedostajao je samo pristanak kolektivnog predsjedništva Jugoslavije.
U toj je situaciji hrvatsko vodstvo prešlo u iduću fazu otpora. Započela je blokada vojarni JNA, iz kojih se pucalo po gradovima. U rujnu je predsjednik Tuđman naredio mobilizaciju. Opet su se naši seljaci pobunili protiv odlaska na Baniju i u Slavoniju. Oni su kao i njihovi očevi 1943. i 1944. htjeli braniti samo svoje selo. Neki su pobjegli u inozemstvo.
Unatoč teškoćama, Hrvatska vojska stala je na granice teritorija koje Srbi još nisu osvojili. Bile su to po prilici granice negdašnje vojne krajine.
Hrvatski su specijalci 29. rujna 1991. na juriš zauzeli bjelovarsku vojarnu. Tog jutra Čazmanci su čuli jaku eksploziju. Na horizontu se iz smjera Bjelovara u nebo dizao golem stup crnog dima. Zaluđeni zastavnik Jugovojske dignuo je u zrak jedno od najvećih skladišta streljiva, takozvanu Barutanu, a s njim sebe, svoje vojnike i još sedmoricu hrvatskih branitelja. Snajperisti koje su vrbovale jugoslavenske tajne službe s krovova zgrada gađali su slučajne prolaznike, nastojeći posijati paniku. U napadu je poginuo zapovjednik kasarne pukovnik Rajko Kovačević. On nije slijedio primjer svojeg prethodnika majora Topalovića, koji je u travnju 1941. predao vojarnu pobunjenim Hrvatima iz 108. puka. Nije slijedio ni primjer svojeg pretpostavljenog u Varaždinskoj vojnoj oblasti, koji se nakon pregovora s gradskim vlastima mirno povukao iz Varaždina.
Nakon višemjesečnog straha od zalutalih metaka i granata, grad je odahnuo.
U zemlji je nastao kaos. Hrvatski gardisti na juriš su zauzimali vojarne i naoružavali se. Ljudi su pratili dramatične vijesti, bojeći se za sudbine rođaka koji su živjeli u kriznim područjima. Ljudi su ginuli kao snoplje, od Banije, Like i Korduna do Pakraca, Osijeka, Vukovara i Dubrovačkog primorja. Vijesti su donosile stravične izvještaje sa snimkama masakriranih staraca. Poginuli su ratni snimatelji Žarko Kaić, Gordan Lederer i mnogi drugi. Hrvatska je u nedostatku oružja protiv moćne Jugoslavenske armije vodila bitku promidžbenim sredstvima. Snimke četničkih pokolja slala je u svijet.
Televizija Beograd utuvila je Srbima u glavu da su Hrvati genocidan narod i da su svi do jednog odgovorni za stradanja u logoru Jasenovac, tijekom Drugog svjetskog rata. Koliki ljudi po hrvatskim krajinama su ubijeni uz bijesne uzvike: «To vam je za Jasenovac!» Europa je reagirala sporo, Amerika se držala po strani.
Moj je otac preko Službe traženja Crvenoga križa uspio poslati pismo sestri Mari u Sarajevo. Bosna je godine 1991. još uvijek živjela u prividnom miru. Muslimani i Hrvati u Bosni vjerovali su u moć bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda. Nisu mogli zamisliti da bi ih napala vlastita vojska, u kojoj su služili njihovi sinovi. Ipak, ono što je u Hrvatskoj po beogradskom scenariju već započelo, u Bosni se tek spremalo. Tetkin odgovor, datiran posljednjeg dana kolovoza 1991., poslan s njezine adrese u Ulici bratstva i jedinstva broj 33, stigao je u ured čazmanskog Crvenoga križa tek posljednjeg dana mjeseca studenoga 1992.:
Tone!
Dobila sam pismo. Hvala, ali ste me predugo držali u neizvjesnosti. Od straha sam skrenula s pameti. Nisam tražila da mi pišete litanije, već samo da znam da ste svi živi i zdravi.
Ni meni nije lako ovdje. Osim Jutela nemamo pravih vijesti. Strah me i gledati sve to skupa. Ne znam hoću li ovo moći preživjeti, jer mi je zdravlje narušeno.
Pišeš da Dražen ne bi trebao ići na teren. Bori se kako znaš i možeš da ne ide nikuda iz Čazme, to jedino muško dijete, koje nosi naše prezime. Ne puštaj ga ni koraka od sebe. Ti imaš na to pravo! Jer što će nam cijeli svijet, ako ne bude naše djece!
Da sam ja imala ovu pamet kad je Murlin onog kobnog jutra 1943. došao i opkolio našu kuću u vinogradu, te silom izvukao Dragana i Peru. Sakrila bi ih i ne bi se to dogodilo. Ali, tad sam i sama bila dijete i nisam znala razmišljati, a mama i tata ostali su zbunjeni. Banditi su ih odveli bez dozvole, kao i tebe.
Čujem da od prekida vatre nema ništa, jer plaćenici i odmetnici silom hoće Hrvatsku.
Čuvaj se! Čuvaj djecu. Čuvajte se svi!
Mara Pavlić
Nisam završio na bojišnici. Bio sam član kriznog stožera, zadužen za sanitet, informiranje i propagandu. Tetka Mare poginula je u Sarajevu. Pogodio ju je šrapnel granate, ispaljene s brda kraj Sarajeva, dok je izašla iz skloništa da uzme nešto važno iz stana.
Nadam se će moje kćeri živjeti u ujedinjenoj Europi, kad će na Starom kontinentu vladati vječni mir, onako kako ga je zamišljao Immanuel Kant.
Početkom ratne 1991., tijekom cijelog toga kaosa, u našoj se kući rodila Josipa. Potkraj iduće godine Antonija. Kućom je odzvanjao Anin glas, dok je umjesto dječjih pjesmica pjevala: «Ide garda Hrvatska...» Rađali su se novi ljudi. Život je spontano štitio sam sebe.
X
Jedne noći u rujnu 1991. na naša je vrata pokucao Krešo. Tijekom noći probudili su ga kuriri i obavijestili gdje je zborno mjesto njegove jedinice. Krešo se pojavio s maskirnom uniformom bivše vojske Istočne Njemačke. Ugrabio je par minuta da se oprosti sa sestrom. Vera me plačući molila da iskoristim ovlasti i izvidim kamo idu, te koliko je ondje opasno. Popeo sam se na kat zgrade stožera teritorijalne obrane. Na hodniku sam sreo Stanka. Školski kolega, zapovjednik našega bataljuna, na moja zbunjena pitanja odgovorio je kao da rješava neki tehnički problem:
- Srbi su stigli na 10 km od Garešnice. Idemo to zaustav't.
Sljedeće noći naši su dečki napali Bujavicu, oslobodili selo i zarobili nekoliko srpskih rezervista. Mi smo kao moralna potpora, sa suhim uniformama i kapama, stigli idućeg dana. Stajao sam u dvorištu kuće u kojoj je bila komanda i promatrao kolonu umornih boraca. Pristizali su u selo Antunovac i polako se raspoređivali po okolnim dvorištima i štagljima. Odjednom smo čuli zvuk aviona. To su Srbi s aerodroma u Bihaću digli dva MIG-a, kao odmazdu za izgubljeno selo. Jedan naš borac zapucao je iz puškomitraljeza. Komandir je povikao:
- Ne pucaj, budalo! Lezi u grabu! Privući ćeš njihovu pažnju!
Utrčao sam u kuću. Krv mi se sledila u žilama od buke brišućeg leta letjelice brže od zvuka. Zatim je mojim prestrašenim umom bljesnula panična misao:
- Što ako Srbi znaju u kojoj je kući zapovjedništvo?
Uletio sam u tijesni toalet, nadajući se da će me zidovi zaštiti ako avionske bombe pogode kuću. Nalet zrakoplova srećom je prošao bez napada. Bio je to izviđački let. Prvi vojni uspjeh naši su momci postigli predvođeni borcima Tomislava Merčepa. Idućeg dana krenuli su dalje u brda, prema strateški nevažnom selu Lovska. Ovaj puta u akciju su išli sami, želeći se dokazati. Naišli su na jaku minobacačku vatru. Uslijedilo je povlačenje, zapravo bježanje cestom tri kilometra. Borci bez tjelesne spreme odbacivali su opremu i oružje kako bi lakše trčali. Zarobljeno je nekoliko boraca, a jedan je momak poginuo.
Sljedećih dana uspostavili smo radiovezu sa srpskim snagama i saznali da su četvorica naših momaka u zloglasnom logoru Manjača. Mi, na žalost, nismo imali zarobljenika za razmjenu. Ponudili su nam jednu ženu, koju smo u Čazmi upoznali dok je bila tajnica Srednjoškolskog centra. Zdenkin muž, Srbin po nacionalnosti, bio je osamdesetih godina policijski inspektor u Čazmi. Kratko vrijeme prije izbijanja rata, Boško i Zdenka preselili su u Pakrac. Sad je Boško poželio Hrvatima vratiti suprugu, jer mu je kvarila etničku sliku.
XI
Tom epizodom konačno je prekinut ratni put obitelji Pavlić. Države i vladari igrali su s nama svoju igru velike politike. A mi smo samo htjeli ostati živi.
Djed Mihovil kao austrijski vojnik zaglavio je 1916. na Karpatima. Vojska carske Rusije je u protunapadu protiv Centralnih sila ljeti 1916. zauzela Bukovinu, dio Galicije, izbila na Karpate i zarobila više od 400000 austrougarskih vojnika. Među njima i Mihovila. Rusi su ga deportirali u Odesu, a zatim u Sibir. Prerušen u ruskog seljaka, nekako je uspio pobjeći u metežu nastalom nakon izbijanja Oktobarske revolucije. Kako Mile nije bilo još od godine 1914., kod kuće ga više i nisu očekivali. Ta, u rovovskim bitkama Prvoga svjetskog rata poginuli su milijuni ljudi. Njegovi su roditelji Janju vratili natrag u roditeljsku kuću. Mihovil i Janja još nisu imali djece. Stari su mislili, neka sirota ponovno potraži svoju sreću. Ali Janja se nije vratila kući. Znala je da više ne pripada roditeljima. Otišla je u «Šlavoniju», kako je rekla, za težaka na nekoj pustari.
Kada se 1918. djed vratio kući i čuo što se dogodilo, dao se na novo putovanje. Nakon godinu dana pronašao je svoju Janju i doveo ju kući u Rakovicu.
...
Danas ja sa svojom djecom nedjeljom prolazim kroz park što ga je u središte geometrijski pravilnog centra grada postavila bečka carica Marija Terezija. Često se zaustavimo ispred paviljona i slušamo orkestar limene glazbe, baš kao Tone davne 1935., kada ga je njegova dobročiniteljica, pravoslavka Ana Margetić, nedjeljom lijepo uredila i poslala u njegovu katoličku crkvu. Zatim prelazimo preko korza i ulazimo na glavna vrata crkve svete Terezije Avilske, koja je zaštitnica bečke carice i naše župe. Tu je i mali Tone nakon koncerta vojne glazbe kraj zdenca preskakao preko konjske balege na bijeloj makadamskoj cesti što dijeli park od crkve. Žurio se da ne zakasni na Poldanicu. Možda se koji put zagledao u vojničku regimentu, koja je upravo izlazila iz žute vojarne na drugoj strani trga, što su ga Velikosrbi pokušali prekrstiti u trg Kralja Petra. Možda je preskočio misu i odmah otišao na sladoled, ako mu je udovica Margetićka dala koji dinar.
Jednog dana ja ću umrijeti, a moja će djeca možda prolaziti parkom na Svetu misu, pokraj paviljona sagrađenog od kamenih blokova za Drugog svjetskog rata. U svibnju će zastati da se dive lejama tulipana i slušaju veliki orkestar kako svira Radetzcky marš ili Annen polku18. U orkestru će naša kćerka Josipa svirati klarinet. Zvuk zvona, koja su slušao djed Tone i otac Dražen i koja više nikad nitko neće skinuti s tornja i pretopiti u oružje, opominjat će ih da pripadaju jedni drugima.
I vječno će se vraćati isto. Djeca će otpremati svoje roditelje i dočekivati vlastitu djecu, koju je Bog preko njih poslao na ovaj svijet. Istina, roditelji će sa sobom u nepovrat odnijeti najintimnija osobna životna iskustva. Doživljaj prvog snijega, koji je zapao preko prozora malene drvene kućice u Rakovici, ljepotu šibe koju je nožićem ogulio otac na odlasku u pečalbu, strah od vuka u srcu djeteta koje je samo napasalo konja na proplanku. Tek će komadić neke dobrote i blagosti ostati usađen u gene i prenositi se s koljena na koljeno, da bi se obiteljski kotač mogao vrtjeti do beskraja. XII Petak je, 20. travnja 2007. Sunčano poslije podne. Kolona vozila sporo gmiže Slavonskom avenijom prema istočnom izlazu iz Zagreba. Skrenuo sam u naselje Resnik da izbjegnem gužvu. Nastavio sam kroz Rugvicu. Cesta vijuga ravnicom, gdje-gdje sasvim blizu Save. Blizina rijeke prepoznaje se po nasipima i vrbicima. 
Nakon pola sata vožnje, Oborovo. Raspitujem se za muzej ili spomen-sobu o bitki iz Drugog svjetskog rata. Mlađi ljudi ništa ne znaju o tome. Tek, čovjek koji upravlja skelom sjeća se da je spomen-knjiga s fotografijama i imenima svih sudionika bitke bila izložena u zgradi osnovne škole. Sad su ondje prostorije nogometnoga kluba. Trebalo bi pitati veterane rata u Dugom Selu kamo je knjiga prenesena.  
Koga još zanima davna bitka i zaboravljena imena poginulih i zarobljenih? Spomenik žrtvama prikazuje goloruke muškarce i žene smrknutih lica u vihoru ratne oluje. Ispred kiparske instalacije, plitki betonirani bazen. Umjesto vode, kaljuža za kupanje seoskim guskama i patkama. 
Oko središnjeg trga raspoređeni su glavni sadržaji života posavskog sela: pošta, gostionica, vatrogasni dom, škola, crkva, župni dvor. Crkva je otvorena. Ulazi se kroz zvonik. Namještaj je barokni. Na koru orgulje, ali je kraj oltara postavljen japanski sintisajzer. Jedan mladić uvježbava svadbeni marš. Sjeo sam na klupu. Prekinuo je svirku, pogledao me i upitao jesam li jedan od svatova. 
- Ne, nisam - rekoh. 
- Sasvim slučajno prolazim ovuda. Prije mnogo godina u Oborovu je boravio moj otac... 
- Sasvim slučajno - nastavih - i ja sam župni orguljaš, u Bjelovaru. 
- Stvarno? Ostajete li na vjenčanju? - upita mladić. 
- Ne - odgovorih. 
U mladićevim očima vidjelo se olakšanje. Nije lako svirati kad te sluša kolega. Ponudi mi da odsviram nešto. Požalili smo se jedan drugom što velike orgulje nisu u upotrebi. U taj čas u crkvu uđe župnik: 
 - Bravo, bravo! A sada da čujem Ave Mariju! 
Mladić lijepim baritonom odmjereno i svečano započe slavni Schubertov napjev prepjevan na hrvatski jezik. Pohvalismo interpretaciju. Vani ispred crkve već se okupiše svatovi. 
Automobilom iz Oborova do Ivanić Grada, preko Dubrovčaka Lijevog i Posavskih Brega trebate dvadesetak minuta. Krajičkom oka vidio sam kako svadbena povorka zastaje. Stao je i mladenac, kako bi u uski tamni prolaz crkvenog tornja propustio mladenku u širokoj bijeloj vjenčanici. Svečani tonovi Wagnerova marša blagoslovit će njezin brak. U novoj će se obitelji uskoro naroditi djeca. I život će ići dalje.

 
drazen-pavlic @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

ŽENSKA POSLA

Večer je. Dan je bio ispunjen telefonskim razgovorima do vrha. Umoran i ozračen do daske zaronio sam u udoban naslonjač i čekao kćerku. Ušla je u moj biro glasno komentirajući da u gradu definitivno živi previše ljudi. Gradski bus bio je pun kao šipak. Iako su putnici visjeli na vratima i bilo je jasno da mjesta nema, ljudi su na svakoj stanici ulazili i ulazili. Putnu torbu držala je u rukama, a zubima se uhvatila za zrak.
- Misliš da bi trebali zaratiti, pa da se pučanstvo malo prorijedi? – našalio sam se.
- Definitivno! Makar mene eliminirali. Samo neka se smanji gužva!

Na povratku kući svratili smo do obitelji Bagat. Bagati su sakupili odjeću za naše klince Marija je ostala u autu. Listala je udžbenik kaznenog prava, a ja sam se popeo na šesti kat novogradnje u zagrebačkom naselju Sloboština. Kristina je ispred mene stavila rostfrei podmetač i kristalnu čašu, a Milan mi je natočio mošta. Poveo se razgovor o mnogočlanim obiteljima. Naš bivši župnik Franjo ima šesnaestoro braće. Kristinina majka rodila je desetero. Sa zida je skinula uokvirenu fotografiju i članak iz Večernjaka koji govori o njezinoj obitelji. Milan je priznao da je meni sad teško podići mojih pet cura, ali jednoga ću dana početi ubirati plodove, jer djeca su veselje roditeljima kad ostare. Bagati često otputuju njegovim roditeljima u Pleternicu. Lijepo je vidjeti kuću ispred koje je parkiran automobil. Okućnica je pokošena, a kuća uređena i održavana jer djeca redovito dolaze iz grada. Ispred nekih kuća nikad nije zaustavljeno vozilo. Zapuštene su, a dvorišta su zarasla u drač. Njihovi vlasnici nemaju djece.

Obitelji s mnogo (?) članova susreću se s teškoćama i nerazumijevanjem. Njih prijatelji nerado zovu na ručak. Pamtim jednu smiješnu situaciju. Na obiteljski skup pozvani smo samo moja najstarija kćerka i ja. Za suprugu i ostale kćerke nije bio dovoljno stolica.



Razgovor u kući Milana i Kristine Bagat nastavljen je podsjećanjem na polemiku s nedavnog zasjedanja Sabora. HDZ je predložio zakon o povećanju naknada rodiljama. Zastupnica iz vladajućih redova podržala je prijedlog i zaključila:
- Žena vrijedi onoliko koliko je djece rodila!

Nakon ove izjave u sabornici je nastalo veliko komešanje. Za govornicu je istupila zastupnica iz redova SDP-a i parirala, vidno potresena onim što je čula:
- Mislila sam da je ovakve riječi na ovome mjestu bilo moguće čuti prije desetak godina, u vrijeme nacionalističke euforije, ali ne i danas. Ostajem bez teksta!

Sad se za repliku javila autorica one dosjetke, naime, da žena vrijedi onoliko koliko je djece donijela na svijet. Ne znam u kojem tonu je rasprava nastavljena i da li je ikada završila. Reagirala je i udruga «Ženska mreža Hrvatske» sa svojim priopćenjem:
- Svođenje žene isključivo na ulogu majke je diskriminativno i omalovažavajuće. Žene imaju pravo slobodno odlučivati koliko će i hoće li imati djecu, što im je zajamčeno međunarodnim dokumentima za zaštitu ljudskih prava.


Glasnogovornica udruge je objasnila da je izjava zastupnice HDZ-a u nesuglasju s dokumentom koji se zove Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova.

Tim promicateljicama moglo bi se odgovoriti da se ovdje ne radi o sakaćenju i svođenju žena na jednu dimenziju, jer uloga majke uključuje cijelu osobu. Istina, ona na neko vrijeme mora zapostaviti karijeru. Kad je Milena rodila našu treću kćerkicu, njezin šef mi je rekao:
- Modernog muškarca ugrožava moderna žena. I ona ima struku, zaposlena je…Konkurira mu! Gdje je sad njegova prednost? A ti si pametan. Po treći puta si Milenu spremio na porodiljski, pa neka si misli.

Kad bi dijete noću zaplakalo, naša diplomirana supruga i majka Milena je ustajala i nunala ga, iako joj se vraški spavalo:
- Ššš, šššš…Nuna-nina.

Zatim bi mu pružila sisu. Dijete bi se zagrijalo, napunilo želudac i prestalo plakati. Djecu treba dojiti. Svi znamo koliko je majčino mlijeko zdravo. Nekad su dame to prepuštale dojiljama. Danas je naređeno da žene nakon poroda što prije moraju biti schlang. Ako žena doji, mora jesti i ne može misliti na liniju. No, znanost se potrudila za razmažene i iznašla razne bejbimikse.
- Bradavice su mi uvučene, pa dijete nema za što uhvatiti? - objašnjavala nam je prijateljica, koja je svog sina prestala dojiti trećeg dana.

Poslovna partnerica rekla je neki dan da mojoj ženi treba skinuti kapu:
- Roditi petero djece znači oduzeti neizmjerno puno od vlastitog egoizma!

Zasigurno je to točno. Prisustvovao sam porodu naše četvrtke kćerkice. Milena je Ivanu doista rodila u znoju lica svoga.

Kad djeca odrastu, a mi ostarimo, pred našom kućom vikendom će se zaustavljati barem jedan auto. Doći će kćerka iz grada, a dočekat će ju pokošeno dvorište. Iako taj scenarij nije sasvim izvjestan.

Kao što rekosmo, uloga majke nipošto nije svođenje žene na jednu ulogu. Ona traži njenu kompletnu ljudskost, oslobođenu sebičnosti. Potrebno joj je, dakako, sudjelovanje muža i djece. Koliko puta mi je supruga navečer znala reći:
- Ah, to si ti. Konačno mogu razgovarati s nekim sebi ravnim!

Prije bi se moglo reći da onaj manifest «Ženske mreže» žene svodi na apstraktni zajednički nazivnik ljudskih prava. Ravnopravnost spolova! Prava! A gdje su naše obveze?

Ljudi vole iznositi mišljenja i pri tom očekuju da se drugi slože s njima. Filozof Kierkegaard ovako je započeo svoj slavni spis:
- Ovdje ponuđeni odlomak samo je djelce napisano «na vlastitu ruku, u vlastito ime, na vlastiti trošak»…Uz pitanje o tome imam li ja svoje mišljenje: ništa ne može drugome biti nevažnije od toga što ja mislim.

Nemojmo, dakle, druge opterećivati svojim mišljenjem. Svatko misli one misli koje želi. Jednako tako svi ubiremo zaslužene plodove svojeg djelovanja. Majkama koje su rodile jato djece treba bez sumnje skinuti kapu. One rade neprocjenjivu uslugu sebi, svojim obiteljima i narodu. To od njih ište veliku žrtvu. Možda su one svojim životima mogle dati drugačiji smjer? Možda su sposobne i za drugačije izazove? Ali, dogodilo se da su odabrale put višestrukog majčinstva. U sretnom braku moguće je objediniti poslovnu karijeru sa majčinskom brigom.



Djeca su veliko veselje. Njihovi naivni komentari često nas tjeraju na smijeh, koji u trenu razgoni crne misli i razvedrava nas. Kad sam večeras ušao u kuću, zatekao sam Vesninu prijateljicu iz razreda. Pitao sam je kako se zove:
- Larisa – reče.
- Tko ti je dao tako lijepo ime? – upitah.
- Mama me htjela nazvati Lara – odgovori djevojčica nakon kraćeg razmišljanja.
- A tata je onda rekao: «Neka bude Larisa, da ne bude sve po tvom.» - nastavila je djevojčica detaljno objašnjavati.
- Aha. A imaš li još braće?
- Da. Brata i sestru.
- Jesi li ti srednja?

U taj čas pred mene istupi njena sestrica i reče:
- Ja sam srednja! A brat je najmlađi. On se zove Tomislav.
- Tako znači. A ti sigurno ideš u vrtić.
- Još ne idem. Onaj gospodin treba doći potpisati ugovor za kuću, a nikako da dođe. Čim se potpiše ugovor, mama će me upisati u vrtić.

Divnog li razgovora. Djeca su ozbiljno popričala s Vesninim ocem. Dvije prekrasne plavokose djevojčice dobile su priliku da se predstave. Važno je kako se dijete zove i tko mu je nadjenuo ime! Kad su mlade dame krenule kući, pokušao sam podići onu manju. Kao fol sam se začudio koliko je teška. To je još malo podiglo njezino samopouzdanje:
- Ni mama me ne može dignuti. Samo tata može.
- Naš tata trči kros, pa nas obje lako može podići – nadoda Larisa.



Ne znamo što ljudi vrte u svojim glavama. Jesmo li sigurni da znademo što su one dvije zastupnice mislile, kad su odlučile javno iznijeti svoja stajališta? Možda prva žena doista misli doslovce ono što je rekla, iako to ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Čak i ne znamo koliko je djece ona rodila. Pretpostavimo da je njeno mišljenje u skladu s programom stranke. HDZ sebe doživljava kao kršćansko-demokratsku partiju, za koju je obitelj stup društva. Pripadnost svom narodu vrednuje visoko, a narod je jači kad je brojniji. Utoliko je vrednija majka koja više doprinosi tom cilju.
- Pogledajmo Albance – kaže Milan Bagat.
- Kod njih je desetero djece oduvijek moralna obveza. Danas ih na Kosovu ima dva milijuna. Normalno je da su istisnuli Srbe.

Zastupnica je možda rođena u obitelji u kojem se cijenilo materinstvo. Zastupa ono što je naučila od oca i majke. Zanemarimo različite političke koncepte! Kamo sreće da njen prijedlog urodi dobrom za mnogočlane hrvatske obitelji! Novac će dobro doći ženama koje se pate da prehrane i odgoje svoju djecu. To će biti korisnije utrošen novac od financiranja predizbornih kampanja narcisoidnih političara, koji pošto-poto svoj lik žele vidjeti na jumbo plakatima.

Milan se s gospođom zastupnicom potpuno slaže, jer primjerice više cijenimo stablo jabuke koje bolje rodi.
- I kravu koja daje više telića – rekoh bez nakane da iznosim svoje definitivno mišljenje.

Htio sam baš poput grčkih dijalektičara ukrstiti naše tvrdnje, pa neka zaiskri istina. No, mogu li se u ovakvim raspravama početna polazišta imalo približiti? Teško. I ne moraju! Neka svatko ostane na svojem. Kao što reče Kierkegaard, što je drugog briga što ja o nekom problemu mislim. Neka obje zastupnice slobodno zadrže svoje mišljenje. U žaru prepirke one ne trebaju ići ad hominem. Neka živi HDZ i SDP! Zbog demokracije nam trebaju obje opcije.

Ima žena koje ne mogu roditi. Znači li to da su one manje vrijedne? Što je s časnim sestrama, koje su se zavjetovale da će živjeti u celibatu, zapravo u braku sa Bogom? Sasvim sigurno i one imaju misiju na svijetu. Netko od tih samaca čini neprocjenjive usluge svojem narodu i čovječanstvu.

Neki ljudi posvetili su svoj život businessu, nauci, politici. To je njihov izbor. Naporno rade od jutra do noći, svetkom i petkom, nedjeljom, čak i na blagdane. Što koga briga? Ako imaju uspjeha i tome se vesele, neka rade. Žrtvuju se i znoje za svoje ciljeve, od čega imaju koristi zaposleni, njihove obitelji i državni fiskus. Oni su osnovali poduzeća o kojima brinu kao o svojoj djeci. Njihova nerođena djeca neće naslijediti ta poduzeća, koja zapošljavaju toliko i toliko ljudi i osiguravaju egzistenciju čitavim obiteljima. Tvrtka od dvadeset zaposlenih zbrinjava barem šezdeset osoba! Ti će neimari od svojih uprava tražiti da u slučaju njihove bolesti ili smrti nastave normalno poslovati, jer su svjesni da će ih, baš poput djece, njihova poduzeća nadživjeti.

Zastupnica HDZ-a nije uputila prigovor nikome osobno. Ali zastupnica SDP-a shvatila je njenu izjavu kao napad na sebe i na integritet žene kao osobe. Žestina njene reakcije podsjeća na čovjeka koji je vidio prolaznika kako pljuje na asfalt. Ovom očevicu toliko se smučilo da je od gađenja povratio na pločnik.

Možda ona druga žena nema djece ili suosjeća s nekom ženom koja ne može roditi, pa se stoga osjećala toliko pogođenom onim mišljenjem. Ili je samo iznosila stav svoje stranke, koja zastupa socijalno-demokratsku opciju. Kao što se HDZ klanja naciji, SDP obožava državu. HDZ-ov lider svoj govor započinje s «Hrvatice i Hrvati…», SDP-ovac svečano uzvikuje «Građani i građanke Republike Hrvatske». Po mišljenju SDP-ove zastupnice svaka žena ima pravo na vlastiti izbor – roditi, ne roditi, čak i pobaciti. Ona smatra da su to ljudska prava, tekovine moderne Evrope, nastale kao posljedica Francuske Revolucije.

Ponovimo još jednom stav «Ženske mreže»: neprihvatljivo je da se žena svodi na ulogu majke. Pozovimo ovdje u pomoć filozofa.

- Tko misli apstraktno? - pita se Ernst Bloch u jednom spisu i odgovara: Neobrazovan čovjek, a ne obrazovan.
On navodi jedan mogući razgovor:
- «Stara, vaša su jaja pokvarena!» - kaže mušterija piljarici.
- «Što, odvrati ova, moja su jaja pokvarena? Nisu li vašeg oca grizle uši po drumovima, nije li vaša mati pobjegla s Francuzima, a vaša baka umrla u bolnici, nabavi sebi umjesto svog iskićenog šala čitavu košulju: dobro se znade odakle ona ima taj šal i svoje šešire, da nije bilo oficira, poneke ne bi sad bile tako nakićene, krpi sebi rupe u čarapama.» - Ukratko, ona na njoj ne ostavlja ništa dobro, ona misli apstraktno i nju podvrgava šalu, šeširu, košulji…također ocu i cijeloj rodbini, sve samo zbog zločina, što je jaja smatrala pokvarenima. Ona sve na njoj promatra kroz ta pokvarena jaja, dok bi, naprotiv, oni oficiri, o kojima je ta piljarica govorila, ako je nešto istina u tome, što je vrlo sumnjivo, mogli na njoj vidjeti sasvim drugačije stvari.

Tko apstraktno razmišlja? Misli se: ova žena ima četvero djece, dakle, sigurno je Hercegovka.
- Ne! Čak ni muž mi nije Hercegovac – odgovorila je supruga znatiželjnoj mladoj majci u čekaonici ginekologa.
- Da. Imam djecu i to svu s jednom ženom – rekoh jednom prijatelju koji je iz broja moje djece zaključio da živim u drugom braku.



Mladim ženama otvaraju se različite mogućnosti. Neke od njih se ostvaruju, mnoge ne. Život iz dana u dan donosi neizvjesnost. Prilike, odgoj, Božja milost u danom času uvjetuju njihove odluke. Tko zna što bi se dogodilo da ponovno žive svoje živote? Ono što se dogodilo nije nužno, jer ostvarila se samo jedna od životnih mogućnosti. Iako se čini da je prošlost potpuno izvjesna! Jednako je tako s budućnošću. Prema tome, ne trebamo se tolikom tvrdoćom obrušavati na mišljenja drugih ljudi, a sve zbog slučajnih i trenutačnih stavova koje ćemo tijekom života toliko puta promijeniti ili barem ublažiti. Čovjek snuje, a Bog odlučuje. Neka one dvije žene slobodno zadrže svoja (?) mišljenja i žive vlastiti život. Svaka će žeti oni što je posijala.

Dražen i Vera Pavlić
drazen-pavlic @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Tema dana su ovisnosti. Narkomani, alkoholičari, radoholičari. Najnovija vijest su klinci ovisni o internetu. O.K. Ovisnost je bolest društva, koja pogađa njegove članove. Vlasti se protiv nje bore tako što hvataju dilere.
Nekoć su Amerikanci bezuspješno uveli prohibiciju. Što smo mi činili protiv poroka širenja alkoholizma? Vlada je uvela 0 promila, ali se nije riješila zla koje je naciljala. Tek, stvorila je nove neprijatelje. Istovremeno je pivo proglašeno prehrambenim artiklom. Pivovarama je dozvoljeno da se reklamiraju. A pivari su izumili pakovanje od dvije litre, za samo Kn 12,50. Trgovci su izmislili otvorenost non-stop, da budu pri ruci omladini kad ova izlazi. Seoski dućani imaju klupice pored ulaza. Na špagi visi otvarač, a prodavači uvijek raspolažu stanovitim količinama rashlađenih boca napitka od hmelja. Jer pivo ne valja mlako. U najnovijoj promidžbenoj poruci Ožujskog kaže se da to pivo stvara prijatelje od tisuću osamsto i neke. Putem medija je naređeno: cool je stajati ispred diskača s orošenom bocom u ruci. Zašto se onda čudimo alkoholizmu, kad je lokanje «in»?
Slavna rečenica pita zašto ljudi piju:
- Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću?
O tome govori šala o Zagorcu koji bi volio biti žirafa, samo da mu gemišt dugo klizi niz grlo. Piće je fino, a ljudi se vole predavati užicima. Zato što smanjuje radnu sposobnost stanovništva, uživanje u alkoholu je stigmatizirano kao porok.
U narednom spotu trojica mladića se s bocama piva u rukama njišu u ritmu glazbe, a popularni Toni s pozornice poručuje:
- Opusti se i uživaj!

Zašto je posebno alkohol istaknut kao grijeh? U Sodomi i Gomori bili su poznati i drugi slatki grijesi. Primjerice bludničenje. Danas je prostitucija legalna djelatnost naših sugrađanki i sugrađana.
Kocka je također porok. Casina i kladionice su osnovani u skladu sa zakonom, jer potreba za igrom i zaradom je legitimna. Stvarnost je u svjetlu klađenja dovedena do apsurda. Nogometaši se klade protiv vlastite momčadi!
Što je s uživanjem u jelu i pilu? Boca arhivskog francuskog vina na luksuznom američkom cruiseru stoji preko 20.000 dolara, večera u dalmatinskoj konobi minimalno tisuću, a oko nas gladi koliko hoćeš. Ipak, agencije javljaju da pretilih u svijetu ima više od gladnih. Sodoma i Gomora!

Vratimo se ovisnosti o internetu. Mnogi službenici pate od reumatskih bolova u kičmi ili od sindroma karpalnog kanala nastalog višesatnim držanjem miša u šaci. Gube vid zbog stalnog zurenja u ekran. Zašto to radimo kad nam šteti? Radi užitaka koje pruža. Kad odradimo posao, tad s guštom prošvrljamo po internetu, pogledamo mail ili odigramo omiljenu igricu.

Ja sam ovisnik o šahu na internetu. U nedjelju popodne, dok su sekunde u mojoj brzopoteznoj partiji s jednim Argentincem Juanom strelovito tekle, stolu priđe moj prvačić Katarina. Nakon tjedna štrajka njezinih učitelja, kad više nije znala što bi od dosade, zatražila je moju pomoć u rješavanju jednog problema. Ja se otresoh:
- Pusti me sad, vidiš da igram!
Starija kćerka će na to:
- Ha-ha-ha. Dijete nešto pita tatu, a on odgovara neka mu ne smeta dok se on igra.

Dileri igrica, računala na 124 rate i skoro potpuno besplatnog pristupa internetu, provideri mobitela koji spaja ljude…svi nas oni pozivaju da ostvarimo snove.
Tko je te snove usadio u nas?
Kakva je kultura onih koji primaju promidžbene poruke? Jesu li sposobni oduprijeti se? Dok razmišljam o tome, s radija trešti Borisov pjesmuljak o životnim vrijednostima:

Uzmi sve, uzmi sad
Nemoj ništa žaliti.
Uzmi sve, uzmi sad
Ne daj se prevariti.
Život je pas
I projurit će za čas.

Te sam večeri pričekao Katarinu ispred male škole. Ponudih da odemo do grada i posjetimo neke trgovine, da možda odemo do paviljona. Znate li što mi je rekla?
- Tata, odvezi me doma i idi sam. Dobro znaš da mi sad počinje serija!
- Zašto ti je serija toliko važna? Znaš li ti uopće o čemu se tu radi?
- Znam. Igor i Antun su išli u vinariju napravit kvar. Antun je saznao da ga Ana vara s Bornom. On je tu noć zavirio u vinariju, a oni su se tamo znaš šta. I on ih je vidio. Kad je Ana išla doma, vidjela ih je kako stoje pred autom.

Jedna reklama našla se na udaru cenzure jer je ismijavala vlasnike zastarjelih kompjutera.
S druge strane, najsiromašniji i čak nezaposleni Hrvat ima jedan ili dva mobitela. Očito, radi prioriteta koje si postavlja.
Sad se govori o tome da djeca odmah nakon buđenja uključuju računalo. Mališani se povlače u sebe, ne kreću se, skloni su debljanju, iskrivljuju kičmu. Naravno! Propuštaju toliko radosnih aktivnosti, koje smo mi stariji u našem djetinjstvu znali raditi. Igrali smo se graničara ili rata, gradili kolibe, verali se na crkveni toranj, kupali se na sprudovima naše rijeke, maštali o gradnji splavi.

Želimo li doista osloboditi se ovisnosti o internetu, pohvatajmo dilere. Neka policija napravi raciju i pohapsi direktore HG spota, HT-a, ISKON-a, VE-MIL-a i ostalih. Lišimo slobode direktore marketinga HRT-a, NOVE i RTL-a, jer omogućuju širenje ovisnosti od koje pate djeca, cvijet našeg društva.

Ovisni smo. Dakle, nismo svoji. Ovisimo o nečemu izvan nas. Naša volja nije naša. Predmet koji volimo nameće nam svoju volju i bit. Filozofi bi rekli da smo otuđeni. Inženjeri su izumili play station i DVD playere, pisci su izmislili Harry Pottera i Frodu Baginsa, likove bez ikakve veze s realnošću. Era virtualnih ekrana rodila je virtualne junake. Više nam nisu interesantne narodne bajke. To su previše obične priče. Želimo uzbuđenja u skladu s tehnologijom vremena u kojem živimo. Filozofi bi rekli da smo se raskorijenili. Zaboravili smo svoj zavičaj i funkcioniramo kao dio stroja modernog doba. Naša djeca žive u sasvim novom zavičaju koje je za njih tehnološko doba proizvelo.

(Fokus, prosinac 2006.)

Dražen Pavlić
drazen-pavlic @ 15:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Gledaj, rekoh dalje, ovaj trenutak! Od ovih vrata koja se zovu 'Trenutak' vodi duga vječna cesta unazad: iza nas leži vječnost.

Nije li moralo već jednom pretrčati ovu cestu uopće sve što može trčati? Nije li se uopće sve što se može zbiti već jednom moralo zbiti, svršiti, prijeći?...  

I nisu li već u tolikoj mjeri čvrsto sve stvari međusobno povezane, da ovaj trenutak za sobom povlači sve stvari što dolaze?...

I ovaj spori pauk, što gmiže za mjesečine, i sama ta mjesečina, i ti i ja na vratima, šapućući međusobno, o vječnim stvarima šapućući - nismo li mi svi već jednom morali biti? - i nećemo li se ponovo vraćati i trčati onom dugom cestom napolje, ispred nas, ovom dugom strašnom cestom - ne moramo li se mi vječno vraćati?

(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra -Treća knjiga)

TONE

Danas je 29. ožujka, godina 2007. Otac je na današnji dan odlazio u Oborovo, na proslavu čuvene bitke iz Drugoga svjetskog rata. Nije to po njegovim riječima bila velika bitka, nego krkljanac. Točno prije 63 godine u Oborovu, selu na lijevoj obali Save, Druga moslavačka brigada i Posavski partizanski odred našli su se u okruženju mnogo jačih snaga Nijemaca, ustaša i Čerkeza. Izvještaj Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske iz tih dana kaže:

- Brigada je u Oborovu boravila svega 4 dana. Nešto kasnije, oko 9 sati, bilo je jasno da je cijeli teren opkoljen. Kada smo se prebacili preko Črneca, za kratko vrijeme bili smo posve opkoljeni sa sve četiri strane. Vidjelo se da nema drugog izlaza osim juriša. Jurišalo se četiri puta, ali svakog puta drugovi su padali kao snoplje.

U studenome 1943. u bosanskom gradu Jajcu partizani su utemeljili svoju državu. Izabrali su predstavnike u parlament i donijeli zakone. Po selima kojima su prolazile, partizanske su jedinice pod prijetnjom oružja provodile naredbu o mobilizaciji. Kako bi izbjegli odlazak na ratovanje u Bosnu, naši su se momci potkraj 1943. i 1944. odazivali pozivima u domobrane. Domobrani su bili regularna vojska Nezavisne Države Hrvatske. Kao pripadnici domobranske vojske, narodnih i seljačkih zaštita uglavnom su ostajali u blizini svojih domova. Bio je to za seoske momke spas od ratnih strahota.

Nakon što su 29. studenoga 1943. partizani zauzeli Čazmu, u njoj je stolovao štab Desetoga korpusa NOVJ1. U Čazmi je tih dana kao član štaba boravio Franjo Tuđman, predsjednik neovisne Hrvatske proglašene 1990. Ondje se i oženio. Partizanska vlast tada je svoje redove popunjavala uglednim ljudima, koji nisu bili kompromitirani suradnjom s ustašama i Nijemcima. Mjesto za nagovor tih ljudi bilo je u selu Samarici, u srcu Moslavine. Oni koji nisu pristali uz vojsku države rođene u Jajcu, nikada se nisu vratili iz Moslavačke gore. Ondje je nestao Gibanjek, ugledni zastupnik Hrvatske seljačke stranke iz sela Dereza. Mlinara Ivana Kapelca iz Prnjarovca spasio je suseljanin Panian, inače simpatizer partizanskog pokreta, koji je otišao u Samaricu i zauzeo se za njega. Znalo se da je Ivan cijelo vrijeme rata brašnom samljevenim u mlinu hranio partizane. Kroz selo su prolazile vojske i uzimale što im je trebalo. Kada je Ivan Kapelac gradio mlin i pilanu, kod njega su našli posla stolari, tesari i zidari iz cijeloga kraja. Jedan od njih bio je Panian, koji je sad Ivanu iskazao zahvalnost.

Glavnina partizanskih snaga i Vrhovni štab boravili su na oslobođenom teritoriju u Bosni. Ondje je vladala glad, a u dijelu države pod okupacijom bilo je žita. Na područjima gdje su imali kontrolu, partizani su plijenili žito i pripremali transport preko Save. Tih su dana borci Druge moslavačke imali zadatak osigurati skelu kraj Oborova.

Dvadeset devetoga ožujka 1944. već od ranoga jutra, oko šest ili pola sedam, zrakoplovi su počeli mitraljirati područje lijeve obale Save. Desnu obalu već su zaposjeli Nijemci i Ustaše. Komanda i Okružni komitet Komunističke partije su odmah nakon prvih rafala krenuli su prema livadama, kako bi se preko potoka Črneca probili prema selu Zelina. Borba je otpočela na otvorenom prostoru. Na prijelazu preko potoka mnogo je boraca palo, a neki su bili teško ranjeni. Sukob je trajao do dva sata poslije podne. Svi su juriši odbijani. Partizana je svaki put bilo sve manje. Teško ranjeni borci ubijali su se sami.

U Oborovu se toga kritičnog dana našao i devetnaestogodišnji mladić Antun Pavlić. S izlaskom sunca krenuo je u izviđanje. Meci su uskoro već padali po selu. Obruč se stezao, a rafali strojnica bivali su sve glasniji. Ante je dopuzao do jednoga kanala i pravio se mrtav. Pušku je potopio u vodu i čekao. Reći će da je slučajno prolazio posavskom ravnicom. Strah mu je dopirao do koštane srži. Iskonski smrtni strah, koji osjeća mlado biće kada ga vojnici naoružani do zuba naguravaju cijevima zapetog oružja.

Toga su dana u Posavini od ukupno 420 pripadnika Druge moslavačke brigade poginula 152 borca. Partizanski pisac Ivan Brajdić ovako pripovijeda o tim događajima:

- Zamuckuje Miško Kušec...puže i puže natraške...zagnjurio lice u dlanove, sav se trese, jeca, želi samo jedno: da se zabije u kakvu rupu i tu ostane sakriven, dok sav taj užas oko njega ne protutnji nekamo daleko. Poginuli su Franjo Solar, Tomica (c)trukelj, Željko Jurjević, a sada i Ivo Ljubić. Pola desetine! I on će, dakle, poginuti! O majčice mila! Tako mlad, a već mora mrijeti!

Vojnici su češljali teren metar po metar, okretali svako tijelo da se uvjere je li mrtvo. Teže ranjene su ubijali, lakše ranjene odvodili u sabirni logor u Dugom Selu. Jedan ranjeni borac potrčao je uz nasip povikavši:

- Gdje ste drugovi? Gdje su naši?

Njegovi povici privukli su pozornost skupine čerkeskih konjanika. Nije se obazirao na njihove uzvike. Zapucali su i on je pao. Tone se onako izmučen i blatnjav pritajio u kanalu i čekao. Jedan Kozak mongolskih očiju gurnuo ga je nogom i pitao je li ranjen. Tone nije razumio ruski. Kozak ga povuče za kaput i on ustade. Kozak ga udari i upita je li komesar.

- Gdje ti je mitraljez? - drekne na nj.

Tone je šutio, a ovaj repetira karabin. Tone je zatvorio oči i odrvenio. U tom času pred očima mu proleti cijeli život. Sjeti se kako je u Rakovici kao dječak pomagao ocu u kirijašenju. Otac bi otišao u šumu izraditi drva za ogrjev, a malenog je dječaka ostavio na proplanku da napasa konja vranca. Drva su poslije odvozili opančarima i mijenjali za opanke. Udarci sjekire već se odavno nisu čuli. Hvatala se noć. Iz šumarka su dolazili svakakvi šumovi. (c)to ako se otac ne vrati po njega? Znao bi Ante kući i sam, ali bojao se susreta s vukom.

Kada je opet otvorio oči, vidio je da im je prišao jedan Kozak, mlad poput njega:

- Pusti ga! Kakav komesar! Vidiš kako je mlad! - reče.

Mongol otrči za idućom žrtvom, a Antu postrojiše u kolonu, koja se kroz posavska sela sporo kretala prema Dugom Selu. Gledao je kako Čerkezi kupe svoje poginule i stavljaju ih na kola, koja su već natrpali uginulim svinjama iz seoskih dvorišta. Prošla je četa Čerkeza na biciklima. Svakom od njih za pojasom je visjela jedna ili više kokoši iz posavskih sela. Od straha i umora Tone je zaboravio na glad.

Moslavačkim krajem širila se vijest o velikom porazu Druge moslavačke. Ljudi su danima obilazili moslavačke šume i sela tražeći svoje sinove i očeve. Majka Janja i otac Mihovil bili su među njima. Nailazeći na ostatke razbijene brigade po zaseocima oko Čazme, pitali su za Tonu. Nitko nije znao gdje je. Nakon nekoliko tjedana pojavio se (c)imun iz Grabovnice. Zarobljen je zajedno s Tonom u Oborovu i zatvoren pokraj zagrebačkog autobusnog kolodvora. Spretni (c)imun uspio je nekako razoružati stražara i pobjeći. Ispričao je da je Tone živ, te da je deportiran u Njemačku. Kada je to čula majka Janja, odmah je krenula potražiti (c)imuna. Ovaj se držao rezervirano. Hladno je potvrdio da je sve to istina. Nagovarao ga je da bježe zajedno, ali se Tone nije usudio. To se službeno smatralo kukavičlukom, gotovo izdajom. Da je pobjegao, mogao bi se opet priključiti jedinici i nastaviti borbu. Kada je mnogo godina poslije Tone trebao dobiti dobro mjesto u državnoj službi, isticali su taj slučaj protiv njega. Bježati iz logora? (c)to da su ga uhvatili? Ubili bi ga na mjestu. On je samo htio ostati živ!

II

Događaji su ga nosili kao riječna matica koru drveta. Prebacili su ga u Jankomir, poslije u zatvor u podrumu gimnazije u Križanićevoj ulici, sve do deportacije u logor negdje u zapadnoj Češkoj, u mjesto Grattau bei Cittau.

Tako je Ante po drugi put u životu putovao za Njemačku. Četiri godine prije, još kao petnaestogodišnjeg dječaka, otac ga je poslao u službu stricu Juri u Alipašin Most kraj Sarajeva. Doma nije bilo dovoljno mlijeka i palente za prehranu mnogobrojnih gladnih usta. Tone i Mare kao najstariji morali su poći u službu. Majka mu je spremila zavežljaj. Otac ga pješice otprati iz Milaševca na željezničku postaju u Novoselec. Posjedne ga u vlak i u ruke mu tutne propusnu kartu. Sutradan je Tone stigao u Alipašin Most i odmah se kod slučajnih prolaznika stao raspitivati za kuću -ure Pavlića. Stričeva kuća bila je u Boljak Potoku.

Dok je bio u Sarajevu, stara se Jugoslavija pod naletom njemačke i talijanske vojske raspala. U gradskim trgovinama ponestalo je hrane i potrepština jer je njemačka vojska sve izuzimala i spremila u svoja skladišta. Stanovništvo je gladovalo.

Stric je iskorištavao nedorasla mladića kao običnog slugu. Ante je zimi spavao u staji kod krava, a ljeti u sjeniku. Ustajao je prije zore i kidao2 staju. Kada se razdanilo, raznosio je mlijeko kontama3, sve do Novog Sarajeva.

Kada je porastao, konjskom je zapregom vozio ugljen u Sarajevo. Nakon povratka iz Sarajeva išao je s kravama na pašu. Radio je na polju, a stric ga je poučavao mužnji krava. Od toga posla noćima su ga boljele ruke. Strina mu je davala porciju hrane kao i stricu. Nije vodila računa o tome da je Tone mlad i da bi mogao pojesti pečenog vola. Katkad su stric i strina išli poslom u Sarajevo. Tone bi uzeo brašna i jaja, smutio sve u tavi, najeo se i oprao posude. (c)krti gospodari nisu smjeli ništa opaziti.

...

Europa je poražena u Blietzkriegu za samo nekoliko mjeseci. Početkom 1942. njemačke divizije zaustavljene su pred Moskvom, a Engleska je jedva odolijevala neprestanim zračnim napadima i pomorskoj blokadi. Rat je bio daleko od Njemačke. Mladići su bili na frontama, od sjeverne Afrike do Pireneja, od Balkana do ruske ravnice. U Njemačkoj je nedostajalo radne snage.

...

 (c)estoga travnja 1941. Njemačka je bez najave rata napala Jugoslaviju. Vrhovna komanda Jugoslavenske vojske očekivala je napad, i to baš iz smjera sjeverne granice. Mađarska je bila saveznica Trećeg Reicha. Željela je anektirati plodna područja na desnoj obali Drave, gdje je bilo dosta stanovništva koje je govorilo mađarskim jezikom. Kraj Koprivnice i Virovitice granica s Mađarskom spuštala se najjužnije. Od Botova do Bjelovara nema više od četrdeset kilometara. Zato je u Bjelovaru bilo sjedište divizije s četiri puka. Nakon vijesti o prelasku Nijemaca preko Drave, jedinice su se iz Bjelovara povukle prema Papuku i Bilogori, gdje su kanile pružiti pravi otpor njemačkim snagama.

Ali vojnici nisu htjeli braniti Jugoslaviju. Oni su priželjkivali njezin pad i uspostavu neovisne države Hrvata. Vijesti o bombardiranju Beograda, brzo napredovanje Nijemaca, pad Koprivnice, Virovitice i ostalih gradova i područja na sjeverozapadu dodatno su demoralizirale jugoslavenske pukove. Za nekoliko dana četvrta se armija potpuno raspala. Vojnici su se predavali, ili su odlagali oružje i pješice se vraćali kućama. Oni iz istočnih krajeva odlazili su prema rijeci Savi kako bi se prebacili u Bosnu i tamo nastavili ratovanje. Hrvatska seljačka stranka i Seljačka zaštita osnovale su mirotvorni komitet koji je počeo provoditi svoj plan otkazivanja poslušnosti starješinama, koji su bili uglavnom Srbi. Pobunjeni hrvatski vojnici 7. travnja razoružali su srpske oficire i kamionima se iz Velikoga Grđevca vratili u Bjelovar. Glavnina se zaustavila u Novoseljanima, na brdu prije Bjelovara. U gradu je bilo nekoliko stotina vojnika i jaka žandarmerijska posada. Osmoga travnja rano ujutro nekoliko vojnika pobunjene 108. pukovnije u teretnom samovozu ušlo je u Bjelovar. U Rusanovoj ulici žandari su dvojicu ubili, a trojicu teško ranili.

Vojnici iz Novoseljana šalju zaobilaznim putom svojeg predstavnika gradonačelniku Juliju Makancu, koji zajedno s narodnim zastupnikom Hegedušom krene u armijski štab na pregovore. Major Topalović prijeti do zuba naoružanim srpskim Vrbaskim pukom, koji je navodno u blizini Bjelovara. Potpukovnik -urić u međuvremenu je pobjegao iz grada. Hrvati srpskoj vojsci upućuju posljednji poziv na predaju. Major Topalović tražio je jamstva da im se prilikom povlačenja neće ništa dogoditi te da im neće biti povrijeđena oficirska čast. Pripadnici 108. puka razoružali su žandarmeriju, prištapske dijelove Četvrte armije i Komandu grada. Na objema stranama palo je nekoliko žrtava.

Gradonačelnik Bjelovara doktor Makanec 8. travnja 1941. govorom s balkona gradskog poglavarstva negdje oko šest popodne proglasio je hrvatsku neovisnost. Bjelovarčani ukrasiše kuće hrvatskim trobojnicama. Vijesti o tome brzo su se širile i u grad su se stale slijevati kolone bjegunaca iz raznih pukovnija. Ustanicima su u Bjelovar počele dolaziti prijetnje iz Zagreba i okolnih srpskih uporišta i najave odmazde zbog izdaje. Četnici iz Narte zaprijetili su da će poklati sve živo u Bjelovaru, a general Nedeljković pozvao je grad na predaju, jer će ga u protivnom jugoslavenski bombarderi sravniti sa zemljom.

Čak je i doktor Maček telegrafski pozvao kolovođe prevrata u Bjelovaru da predaju grad:

- Uviek ste me do sada slušali pa me poslušajte i ovaj put. Ako me ne poslušate, bit će grad Bjelovar bombardiran i sravnjen sa zemljom, a ja dižem ruke od vas i neka vam bude kako vam Bog dade.

On je nakon državnog puča 27. ožujka 1941. od generala Simovića dobio jamstva da će Hrvatima ostati Banovina, koju je s određenim federativnim ovlastima smatrao svojom političkom tekovinom i nije ju htio prokockati. Bjelovarčani nisu poslušali dr. Mačeka. Već 10. travnja rano prije podne dočekali su njemačku tenkovsku kolonu koja je došla iz smjera Virovitice. Glavnina njemačkih snaga nastavila je put Zagreba, a jedna tenkovska četa ostala je u Bjelovaru radi organizacije okupacijske uprave.

Drugi konjički puk ÇCar Dušan Silniß ostao je vjeran Vrhovnoj komandi Jugoslavenske vojske. Ujutro 10. travnja, na Veliki četvrtak, nakon izvlačenja s područja Podravine, zastao je u selu Donji Mosti u blizini Kapele. Mosti su na padinama Bilogore, samo dvadesetak kilometara od Bjelovara. Većina konjanika, aktivnih oficira i podoficira, bila je iz istočnih i južnih krajeva zemlje. Oni su planirali proboj u Posavinu i odatle u Bosnu. Konjanici rezervisti iz okolnih krajeva namjeravali su se razići po svojim selima. Pročetnički oficiri nisu vojnicima dopuštali da odlože oružje i odu kućama. Vijesti o primicanju njemačkih jedinica i proglašenju Nezavisne Države Hrvatske te kontroli Bjelovara od strane hrvatskih dezertera već su oko deset ujutro izazvale nervozu i bijes pročetnički orijentiranih srpskih oficira. Oni su naredili uhićenja i izvođenje pred vojni sud svih vojnih obveznika koji se nisu odazivali na pozive o općoj mobilizaciji. Kada su izviđači javili da su njemački tenkovi već u Bjelovaru, jedan je komandant naredio da se nad jedanaest uhićenih seljaka i vojnih bjegunaca odmah izvrši smrtna kazna.

Očevici pričaju da su mještani razgovarali s vojnicima i oficirima te ih uvjeravali da je rat završen i da im je nabolje otići svojim kućama. Međutim, radikalni su se oficiri razbjesnili i počeli ubijati uhićene. Marta Sarić svog je supruga sakrila u podrumu ispod repe i krumpira. Trojicu bjegunaca ugurala je pod svinjac i zatrpala kukuruzinjem. Vojnici su odbjegle seljake pronalazili po tragovima u snijegu, kojeg je toga Velikog četvrtka bilo desetak centimetara. Neke su pronašli sakrivene na tavanima i u štali pod jaslama.

Puk je zatim nastavio kretanje prema Gudovcu i Plavnicama s namjerom da napadne Nijemce. Gusta baražna vatra iz tenkovskih strojnica oko četrnaest sati prisilila ih je na predaju. Nijemci su zarobljenike predali civilnim vlastima u Bjelovaru. Začelje kolone uspjelo je pobjeći. Pokušali su obići neprijatelja i nastaviti povlačenje u Posavinu. Nijemci su ih zaustavili u Rovišću, razoružali i odveli u zarobljeništvo.

Konjički major Nikola Hrgović, sin gostioničara s Vojnovića, po narodnosti Srbin, izveden je pred sud. Međutim, nitko od seljaka iz Donjih Mosti, pozvanih da svjedoče o pokolju, nije ga teretio kao naredbodavca smaknuća. Tako je Hrgović pušten, a u srpnju je iseljen u Srbiju. Umro je u Beogradu nakon rata.

Možda su Nijemci baš zbog pomoći Hrvata u razbijanju jugovojske za dvanaestodnevnog aprilskog rata odlučili priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku?!

Gradsko redarstvo 30. travnja 1941. šalje u Zagreb izvješće s imenima 28 Hrvata poginulih tijekom raspada Jugoslavenske vojske u travanjskom ratu.

...

Na nagovor bratića Jure, Ante se zimi 1942. dobrovoljno prijavio na rad u Njemačku. Mislio je da mu ne može biti gore od robije kod strica u Sarajevu. Kada su Mihovil i Janja dobili pismo u kojem ih sin obavještava da je krenuo za Njemačku, požurili su na zagrebački Glavni kolodvor da ga pošto-poto skinu s vlaka. Dvadeset i dva kilometra od Čazme do Ivanića prtili su snijeg preko koljena. Mile je išao naprijed, a žena mu Janja za njim. U Ivaniću su se ukrcali na vlak za Zagreb. Međutim, među silnim transportima, koji su sa zagrebačkoga Glavnoga kolodvora kretali prema Njemačkoj, nisu uspjeli pronaći najstarijeg sina.

...

Nakon nekoliko dana transport je konačno stigao u sjevernu Njemačku. Općinsko mjesto Demin in Pomern bilo je okovano snijegom. Tonu su rasporedili na farmu bogatog seljaka Roberta Pitschmanna u selu Eugenienberg. Opet je noćio na sijenu u štaglju. Noću se zavlačio pod kravu i gnječio vime, sve dok mu svježe mlijeko ne bi počelo štrcati u širom otvorena usta.

Odmah se pročulo da je došao neki Hrvat. Posjetili su ga Poljaci koji su također radili na farmi, među njima Zygmund Wodecki i lijepa Halina. Već drugi dan nakon dolaska u Eugenienberg, Halina ga je pod okriljem noći odvela u staju. Sramežljivu mladiću bilo je vrlo neugodno. Nakon nekog vremena ona ga stade nagovarati da pobjegnu u Poljsku. Granica je bila blizu. Pridružit će se pokretu otpora. Tone taj prijedlog nije ozbiljno shvatio. Jedne noći Halina je nestala. Prije toga naučila ga je pjesmicu:

Warszawa i Krakow stolica Polakow,

A Niemcy w Berlinie zamkmeci jak swinie.4

Robert Pitschmann morao je sve prinose predati u državni magazin. Raž, pivski ječam, meso, mlijeko, jaja. Svinju je smio zaklati samo uz odobrenje vlasti. Unatoč tome živjelo se dobro. Pekar je svakog jutra po selu razvozio kruh, a nedjeljom i kolače.

U Deminu je Antun zarađivao škrtu plaćicu. Ondje je prvi put u životu bio u kinu, što je za nj bio veliki doživljaj. Kao Hrvat slobodno se kretao svuda gdje je htio. Nezavisna Država Hrvatska bila je saveznik u ratu. Poljaci su smatrani politički opasnima, pa su se smjeli kretati samo s povezom na rukavu na kojem je bilo otisnuto veliko P. Gazda Pitschmann znao bi reći:

- Pole ist nicht gut.5

Robert Pitschmann nije znao što se u Poljskoj zapravo zbiva. Znao je da je u Varšavi izbila pobuna i da su poginuli neki njemački vojnici. U to doba Hitlerova je administracija i propaganda na krilima vojnih pobjeda počela graditi novi poredak. Povlaštena germanska rasa Slavenima je namijenila ulogu radnika.

Nakon devet mjeseci, negdje u kasnu jesen, Antun je dobio dozvolu da se vrati kući. Gazda Pitschmann bio je dobar čovjek. Savjetovao mu je da rekne kako mora na regrutaciju. Inače ga ne bi pustili. Kući je Tone putovao tri dana i tri noći. Putnički vlakovi uglavnom su stajali na sporednim tračnicama, jer su propuštane vojne kompozicije. On nije znao da su kroz sablasne noći neke druge kompozicije odvozile ljude na mjesta bez povratka. U svibnju 1945. saveznički vojnici ušli su u stravične logore opasane bodljikavom žicom s natpisima na ulazu: ÇArbeit macht frei!ß6 Dočekali su ih polumrtvi logoraši, teški u prosjeku trideset kilograma.

Nakon dolaska na zagrebački Glavni kolodvor sreo je seljane iz Rakovice. Ispričali su mu o ratnim stradanjima stanovništva koje je ostalo na Kordunu. Četnici i partizani zalijetali su se po selima, pljačkali i ubijali. Njegov tetak Tomo Ostrun poginuo je na kućnom pragu od četničke ruke. Pričalo se o opakom partizanskom komandantu Petru Zinaiću, koji je tijekom godine 1941. u okolici Slunja i Plaškoga pobio mnogo nedužnih ljudi. Ljudi su se sa ženama i djecom sklanjali u okolne šume, kako bi izbjegli mobilizaciju u vojsku NDH. ÇPepekovciß su saznali da su se neki seljaci sakrili u špilji. Zapališe vatru ispred ulaza, s namjerom da Çustašeß namame van i pobiju ih. Nesretni ljudi ugušiše se od dima.

...

Početkom 1943. Tone se zaposlio u ciglani Filipa Horvatića u Dragancu Gornjem. Rat se rasplamsavao, a on je u osamnaestoj. Taman za vojsku. Nije znao što činiti, kuda krenuti. Momci iz sela bili su u partizanima ili u domobranima. Znalo se dogoditi da su tri brata bila u trima različitim vojskama. Dilemu su razriješili sami događaji. Dvadeset osmog studenoga rasplamsala se bitka za Čazmu. Nakon teške borbe, sutradan je Druga moslavačka brigada zauzela kotarsko sjedište. U dvorište Pavlićevih ujahao je rođak Ivan Cindrić, rodom iz Rakovice. Bio je komandir jedne čete. Obećao je ocu Mihovilu da će Tonu smjestiti u svoju jedinicu. Te je večeri Cindrić odveo Tonu u kuću Luke Mrkonje, gdje je bio štab bataljuna. Ondje su mu dali pušku manilerku, fišeklije7 i petnaest naboja.

Iste večeri u Milaševcu je održan miting. Govornici su pozivali mladiće iz sela da se pridruže partizanskom pokretu. Sutradan se brigada postrojila u dvorištu Miška Fortune. U obližnjoj šumi Bukovini održano je nekoliko sati vojničke obuke. I odmah, odlazak na zadatak. Kraj sela Vagovina, prvi strah. Nailaze na Njemačku patrolu. Iduće noći novo okupljanje. Pokret po moslavačkim selima. U širokom luku obilaze jaka neprijateljska uporišta Novoselec, Križ, Ludinu, Popovaču.

Tone je sve radio kao u snu, ne znajući pravo zašto. Prije nekoliko godina spremili su ga za Sarajevo. Bio je u Njemačkoj. Sad je već u partizanima.

Na Badnjak je brigada zaposjela položaje na liniji Čazma - Dapci - (c)umečani. Tone je bio na zadatku kao veza kod željezničara koji je čuvao prugu. Borci su znali da je pričljiv i otvoren. On će lako zabaviti željezničara. Te noći brigada je napala kompoziciju vlaka Kutina - Zagreb. Borba se rasplamsala. Njemački vojnici poskakali su iz vagona i pobjegli u mrak prema posavskim ravnicama. Tone je u jednom prevrnutom vagonu pronašao njemački ranac (telećak) i zimsku šubaru. Onda je shvatio da je izgubio vezu s jedinicom. Slučajno ga je pronašao komandant bataljuna Ivan Kosak i vratio ga u četu. Zbog ratnog plijena, mladić je bio u središtu pozornosti starijih boraca.

Nakon napada brigada se iz opreza povukla u okolicu Gradeca, kraj Vrbovca. Nakon uspješne partizanske akcije neprijatelj je uvijek pokušavao uzvratiti protuudarom. Tada je Tone umalo stradao. Stajao je na mostu preko rijeke Glogovnice, u društvu komandanta i pomoćnika komesara. Upravo se danilo. Partizani su čekali da se četa vrati sa zadatka. Tone iz svojeg telećaka izvadi kruha i sira. Ponudi i komandante. Tek što je prvi zalogaj prinio ustima, iza leđa je zapucalo. U čudu i šoku stade spremati sir. Kao kroz san, vidi da komesar i komandant pucaju iz svojih pušaka s ruba šume i povlače se. On nagnu za njima. Taj puta pobjegoše iz obruča.

U bazu, koja je bila u selu Farkaševac, stigao je mokar od glave do pete. Presvukao se i legao. Na oči mu se odmah nadvio tvrdi san. Rano izjutra već su krenuli prema selu Fuka. Ondje ih iznenade zrakoplovi. Toga dana u Dubravi je od avionske bombe poginula cijela obitelj Stipani.

Tone nije bio spretan čovjek. Djelovao je usporeno. Kako li je uspio preživjeti rat i logor? U rijetkim prilikama ispričao bi neke od ratnih doživljaja. Vidjeli smo ga kako se slučajno saginje upravo u trenutku dok metak prolazi iznad njegove glave.

Ugodno se iznenadio kada ga je posjetio brat Dragan. Majka je nekako doznala da je Tonina jedinica u blizini. Poslala mu je sira i tople ličke čarape. To je bilo nešto što je svaki borac želio dobiti. Draganu je bilo tek petnaest godina. Braća nisu ni slutila da se toga dana u Bolču vide posljednji put.

Brigada se prvih dana proljeća 1944. premjestila iz okolice Čazme i Dubrave te krenula prema posavskim selima na svoj kobni zadatak. U naprtnjačama su moslavački partizani nosili sjeme za sjetvu u popaljenim banijskim i kordunskim selima. Rance su skelom trebali prebaciti preko Save i od tamošnjih partizana preuzeti streljivo i oružje zarobljeno u Bosni.

...

Prisjećao se Tone tih događaja dok je drugi put u dvije godine putovao u Njemačku, taj puta kao zatvorenik.

Iz logora je uspio poslati pismo. Javio je majci da je jako gladan. Zahvaljujući dobroti njemačkih vojnika, po preporuci lijepe Nevenke, koja je njihovu dobrotu svojim čarima obilno zaslužila, majka Janja poslala je paket.

III

Antun se rodio u veljači 1925. godine u općini Rakovica, Turkalj Selo, kao drugo dijete Mihovila i Janje Pavlić. U 16. stoljeću iz Turske Hrvatske u okolici Bihaća izbjegle su mnoge hrvatske rodovske zajednice. Prvobitno su naselile ogulinski kraj, a u 18. stoljeću, nakon oslobađanja Hrvatske od Turaka, sele se na Kordun. Tako su kraj Rakovice nastali zaseoci Turkalj Selo, Pavlići, Ostruni, Kokoti, Grdići.

Zemlja na Kordunu bila je škrta. Živjelo se teško. Kada su mu bile četiri godine, otac je otišao u Francusku, na pečalbu. Kao i mnogi muškarci iz krškoga kraja, u Klancu je ostavio ženu i četvero djece. Tone se sjeća kako ga je otac ponio na rukama do šljivika. Morao je odrezati jednu šibu i opucati ju, što je značilo fino ju očistiti nožem. Jedva su se sporazumjeli oko toga.

U Marseillesu se Mihovil zaposlio u cementari. Sitni bijeli prah nataložio se u njegovim plućima. Dvadeset godina poslije Tone je oca odveo u bjelovarsku bolnicu da iskašlje ostatke pluća. Mihovil je umro 1954.

Godina 1929. bila je poznata po jakoj zimi s visokim snijegom, kakvu su stari ljudi zvali zapadna zima. Jednoga dana majka je kroz prozor dozvala dva mladića da joj za plaću pomognu pripraviti drva. Drva su dovlačili kroz prozor, položivši prethodno daske na visoki snijeg, koji je bio napadao preko prozora. Inače bi drva propala u duboke nanose.

Iduće godine otac se vratio kući i od ušteđevine kupio konja i kola. Počeo je graditi drvenu kuću. Sjećao se Tone da je toga dana majka imala težake na njivi Rastić. Bilo je doba žetve. Otac je donio poklone. Dječja radost bila je neopisiva.

U prvi razred krenuo je u pučkoj školi u Rakovici. Jednoga dana učitelj je ušao u razred vrlo zabrinut. Objavio je da se nastava neće održati jer je ubijen kralj. Djeca su veselo otrčala kućama.

Godine 1934. nastupila je velika suša u cijeloj zemlji. U Lici i Kordunu vladala je glad. Ipak, u Panonskoj nizini posljedice nisu bile tako teške. Zima je bila oštra i pozeblo je mnogo loze. (c)to je ostalo, stradalo je od tuče, koja je udarila u svibnju, a zatim u lipnju još jača. Velečasni Milan Horvat, župnik u župi svete Terezije Avilske u Bjelovaru, zapisao je te godine u spomenicu da su Çtrešnje i kajsije gnjilile na stabluß. U travnju nije pala ni jedna kap kiše. Zato je bilo malo otave i sijena, pšenica je slabo rodila. No kukuruz je darovao obilje ploda.

Znalo se da u južnoj Hrvatskoj narod gladuje. Prvaci Seljačke stranke organizirali su dolazak djece na prehranu u Slavoniju, po kućama ondašnjih seljana. Bjelovarski odvjetnik i zastupnik HSS-a doktor Ivša Lebović o svojem je trošku držao pučku kuhinju. Bio je to čovjek s osobitim osjećajem za patnje običnih ljudi. Pričalo se da političke optuženike protiv države brani besplatno.

...

Na područje sela Bjelovara, koje je dobilo ime po bijelome mulju u rječici Bjelovackoj, carica Marija Terezija sredinom XVIII. stoljeća preselila je iz Varaždina sjedište vojnih oblasti. Učinila je to na prijedlog generala baruna Filipa Becka. Zbog pobune krajišnika u Severinu dvor je htio da krajiške vlasti budu bliže narodu. Carica je željela da se novoosnovani grad nazove Novi Varaždin, ali je narod ostao kod staroga imena Bjelovar. Vojni grad bio je mamac za mnoštvo trgovaca i zanatlija, pa broj stanovnika postupno raste. Vojne vlasti uskoro osnivaju i gradsku općinu ili Militaerkomunitaet.

Kada su grkokatolici sredinom XVII. stoljeća napustili posjede u Marči kraj Kloštar-Ivanića, na njihovo su se mjesto doselili redovnici pijaristi (ordo piarum scholarum) iz Ugarske. Carica ih je pozvala da se nastane u Bjelovaru. Istodobno su braća Hubert i Ignacije Diviš, Česi po narodnosti, utemeljili školu. Prve godine imali su samo šest đaka, djecu krajiških oficira. Uz katoličku crkvu, carica je na suprotnom kraju šetališta podignula i pravoslavnu crkvu Svete Trojice, za potrebe krajiških Srba. Na gradskom su trgu idućih godina, prema običajima koji su vladali u srednjoeuropskim gradovima, postavljena četiri kipa: Svete Terezije, Svetog Ivana Nepomuka, Svetog Jurja i Svete Jelene.

Nakon što su Turci potisnuti preko Save i Une u Bosnu, Habsburgovci su u Bjelovaru još dugo držali vojnu posadu. Moslavina, Bilogora i Podravina služile su kao rezervat za regrutaciju vojnika, koji su trebali voditi ratove duž nepreglednih granica Austro-Ugarske Monarhije.

Hrvati i Srbi, koje su na ta područja naselili Austrijanci radi obrane od Turaka, živjeli su u miru, poštujući vjeru i dostojanstvo svojih susjeda.

Tridesetih godina XX. stoljeća Bjelovar je imao oko dvanaest tisuća stanovnika, pretežno katolika, ali i pravoslavaca i židova.

...

Tone je kao jedanaestogodišnjak, godine 1935. dospio Çna prehranuß u selo Gornje Plavnice pokraj Bjelovara. Ondje je krenuo u četvrti razred pučke škole. Iako je majka svojim momčićima prije polaska dala upute da se ne razdvajaju, mlađeg brata Petra aktivisti HSS-a rasporedili su u selo Sasovac. Tonu su smjestili u kuću žene kojoj je nedavno umro muž. Ana Margetić bila je pravoslavne vjere, ali dobra srca i pažljiva prema dječaku. Osjetio je on da je gospođa Ana ponosna što u kući opet ima mušku glavu, pa je njezinu dobrotu koristio. Gospođa Ana šutke bi udovoljavala svakoj njegovoj želji.

Zvona župne crkve čula su se sve do Gornjoplavničkih vinograda, pozivajući kršćansku dušu da se skruši i pomoli Bogu. Zvono Svete Terezije, teško gotovo tonu, javljalo se muklim glasom Çfß. Srednje zvono Svete Marije odzvanjalo je glasom Çasß, dok je najmanje zvono zvonko zvonilo ton Çcß. Tugaljivo suzvučje f-mol akorda budilo je u Toninom srcu nostalgiju zbog sjećanja na rodnu Rakovicu. Iako mu je bilo dobro kao nikad, nestrpljivo je iščekivao ferije i povratak kući.

Svake je nedjelje gospođa Ana slala Antu u crkvu. On bi se nakon mise obično malo zadržao u parku ispred crkve Svete Terezije Avilske. Slušao je pleh-glazbu koja je nastupala pokraj velikog zdenca u središtu parka, što je služio kao vojno vježbalište. Bilo je to zlatno doba djetinjstva, kada nije znao za glad koja ga je tako uporno pratila u dječaštvu i mladosti.

U nedjelju poslije podne gospođa Ana bi Tonu slala svojoj sestri u Prokljuvane, pokraj Velikoga Trojstva. Ona nije imala djece. Sjedio bi pokraj gazde, na kolima koja su vukli dobro uhranjeni konji, (c)argo i Rubis. Sjećali su ga na njegova konja vranca, što je ostao u Klancu i ocu pomagao kirijašiti8 drva.

...

Velečasni Horvat zapisao je u župnu spomenicu da je orkansko nevrijeme uoči Velike Gospe 1935. čupalo drveće s korijenjem i bacalo crijep s krovova. Nakon svega pala je jaka tuča. Dan prije prirodne katastrofe nastala je velika strka na bjelovarskim ulicama. Netko je razglasio da je skupina mladića pjevala provokativnu pjesmicu:

Ak' je ubit Stjepan Radić,

Ubit je i kralj.

Ako bude Vlatko Maček,

Bit će i kralj Petar.

Informacija je došla do sreskog načelnika Franje Gregureka, domaćeg sina. Igrom pokvarenog telefona načelniku je javljeno da su viđeni komunisti kako izvikuju: ÇDolje kralj!ß. Ovaj je odmah angažirao pukovnika Brkića, koji posla četu soldata da isukanim bajunetama rastjeruju mirne prolaznike. Koga su zatekli na ulici, izbatinali su ga bez milosti.

Teror i bahatost žandari su pokazivali na svakom koraku. U to doba bila je redovita pojava da žandari na izlazu iz seoskog doma nakon sastanka Hrvatske seljačke stranke prebiju sve nazočne. Zbog razvijene hrvatske trobojnice ili pjevanja rodoljubnih pjesama. Ili bi iz čiste obijesti čovjeku posjekli voćnjak.

Jednom su noću na prvi svibnja seoski mladići u Prnjarovcu kraj Dubrave pokraj kapelice spleli sjenicu od šiblja i grabova granja. Ukrasili su ju hrvatskim trobojnicama. Ujutro su u selu već bili žandari. Ulazili su u kuće i pregledavali šivaće strojeve ne bi li prepoznali Çštepß. Kada ništa nisu pronašli, odvedoše sedamnaestogodišnjeg Ivana iz kuće Kovačićevih, otprije poznatoj po potpori Radićevoj i Mačekovoj politici. Njihov stariji sin, student arhitekture, često je iz Zagreba donosio brošure i letke Hrvatske seljačke stranke. Ivan Kovačić dobio je od čazmanskih žandara dobre batine, ali nije odao koji su momci uresili sjenicu.

Petnaestoga rujna 1935. dvojica mladića, Antun Kovačević i Vinko Antolić, bili su na odsustvu. Slavio se blagdan Gospe Žalosne u selu Kokincu pokraj Bjelovara. Veselo društvo sjedilo je na klupama za daščanim stolom. Pridružiše se dvojica pravoslavaca, za koje se znalo da su pripadnici četničkog pokreta. Jedan od njih reče da mu je netko ukrao pištolj. Antun dobaci:

- Ma daj, tko bi ukrao pištolj!?

Nastade prepirka i komešanje. Na to jedan od prisutnih žandara podigne pušku, nacilja i ubije Antuna. Prijatelj Vinko poskoči sa stolice. Žandar ubije i njega. Pričalo se da su ožalošćeni roditelji morali podmiriti račun za metke koje su žandari ispucali.

Nakon završetka školske godine ljeta 1936. Tone i Petar vratili su se u roditeljski dom. Majka je slušala kako dječaci pričaju o plodnosti kraja koji ih je prehranio. Rodila se ideja o preseljenju obitelji Mihovila Pavlića iz plitvičkoga kamenjara na plodni sjever. No Tone je ubrzo, po nagovoru neke kume, otišao stricu Tomi u Dugo Selo izučiti zanat. Dok je bio kod strica, otac Mile kupio je zemlju u Milaševačkim vinogradima pokraj Čazme, podigao brvnaru, opleo ju ljeskovim prućem i ožbukao blatom. Tako su djedova kola s kravljom vučom 1937. godine prošla Savskom cestom, Ilicom, Jelačić placem. Kroz Dugo Selo stigli su u Čazmu. Ondje su Pavlići nekoliko godina živjeli pod istim krovom s kravicom majkom, koja ih je prehranila.

Trebalo je nahraniti mnogobrojna gladna usta: dva mlađa brata Petra i Dragutina te dvije male sestrice Dragicu i Jelenu. Godine 1938. Tone se zajedno sa starijom sestrom Marom zaposlio u tvornici opeke i crijepa ÇHagljan i Jurinacß u Čazmi. Prvu plaću dao je za prehranu mnogobrojne obitelji, od druge je kupio odijelo, hlače i šešir s fazanovim perom. Iduće godine kao četrnaestogodišnjak već radi na poljskoj ciglani ÇMažićß u Suhaji kao piculin ili raznosač cigle.

IV
U proljeće 1945. Treća armija NOVJ, pod zapovjedništvom Koste Nađa, nakon proboja Sremskog fronta dolinom Drave probijala se prema Zagrebu. Kraj Virovitice se rasplamsala prava bitka, jer su Nijemci čvrsto držali položaje. Nakon početnih uspjeha podravskih partizana, Nijemci i Čerkezi ponovno su zauzeli Viroviticu. Strateška važnost Virovitice bila je u zaštiti koridora za povlačenje njemačkih jedinica iz Grčke i s Balkana. Crta bojišta iz dana u dan pomicala se naprijed i nazad. Tri divizije Jugoslavenske armije napadale su 23. travnja 1945. protivničku obranu od Pčelića do Golog Brda. Oslobodile su naselja na sjeveroistočnim obroncima Bilogore. Kraj Pčelića je smrtnu ranu dobio komandant 32. divizije JA potpukovnik Petar Biškup Veno iz Podgoraca kraj Bjelovara. Dragan Pavlić bio je pomoćnik mitraljesca u njegovoj jedinici. Ranjen u nogu, ostao je ležati u rovu iz kojeg su se njegovi suborci povukli. Pronađoše ga neprijateljski vojnici. Vidjeli su da je Dragan dijete i htjedoše mu pomoći. No on je odbio poći s njima. Rekao im je da je brat Pero tu u blizini i svaki čas treba doći po njega. Međutim, Petrova jedinica u to je vrijeme, u sastavu partizanske brigade «Stjepan Radić», napadala položaje dviju satnija ustaško-domobranske divizije u Malom Grđevcu i za nekoliko sati protjerala ih u Gornju Kovačicu. U borbi je Petar ranjen u nogu, te je prebačen u bolnicu. Dragana su njemački vojnici smjestili u jednu kuću, gdje su mu previli ranu. U nehigijenskim uvjetima na rani se razbuktala sepsa. Nogu je valjalo što prije odrezati. Kako u blizini nije bilo liječnika, Dragan je sutradan umro. U šesnaestoj godini života. Cijeli događaj ispričao je Stjepan Smuđ nakon povratka s ratišta u rodnu kuću pokraj mlina u Gornjem Dragancu. Čim je to čula, Janja Pavlić istog je časa krenula u Viroviticu da pronađe sinov grob. Na groblju u selu Pčelić otkopali su raku, a mater je rukama razgrtala zemlju s tijela, pokopanog na brzinu i bez lijesa. Prepoznavši lanenu košulju koju je satkala vlastitim rukama gorko je zaplakala, jer je shvatila da je sahranila najmlađeg sina. Njegovo ime danas stoji uklesano na spomen-ploči čazmanske kosturnice, na što sam kao dječak bio ponosan. Imao sam strica heroja.
...
Nakon dolaska transporta u Treći Reich zimi 1944. Tonu su smjestili u tvornicu streljiva u Sudetskoj oblasti. Srećom za njega, odredište nije bio neki zloglasni logor gdje su ubijali ljude. On i nije znao da konclogori postoje. Zapovjednici su iskoristili njegove osnove njemačkog jezika i zadužili ga da zarobljenicima tumači radne zadaće. U svibnju 1945. logor su oslobodile jedinice Crvene armije. Ante se željezničkim transportom zaputio u domovinu. Ljeti 1945. iza ruskih linija stigao je do Subotice. Kada se Tone posljednjeg dana lipnja 1945. pojavio na putnim vratima s dva kovčega u rukama (treći je ostavio na čuvanje u jednoj kući u Čazmi, jer ga pješice nije mogao donijeti), majka se skamenila, a sestre mu se u silnoj radosti povješaše oko vrata. U prtljazi svi ukućani nađoše ponešto za sebe. Bilo je tu košulja, haljina, kaputa i svakojakih krpica, zbog kojih su Pavlićeve cure bile najgizdavije u selu.

drazen-pavlic @ 14:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare




Dražen Pavlić
TONE
HRVATSKI KRIŽARI

pripovijetke
Izdavač: Dunja d.o.o. Bjelovar
Urednik: Edo Šivak
Lektura: Branka Makovec
Naklada: 300 primjeraka
Zagreb, 2007.

Recenzija - Marijan Majstorović
Tone I. dio
Tone II. dio
Hrvatski križari I. dio
Hrvatski križari II. dio
Hrvatski križari III. dio


drazen-pavlic @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 0

O KNJIZI D. PAVLIĆA

 

Sizifovsko traganje za smislom politike

 

Knjiga Dražena Pavlića nije uobičajena nakupina objavljenih, pa potom u “kutiju slova” skupljenih novinskih tekstova. U inflaciji takvih ukoričenih novinskih zbirki njegova knjiga ne djeluje kao puki zbir. Jer za razliku od puno razuđenih knjiga-zbirki u kojima se  često, zbog autorske preuzetnosti želi pokazati što autori misle o svemu, Pavlićeva je knjiga “cementirana” promišljanjem - što je politika i njezin smisao. Kroz sve tekstove – objavljene od lokalnog Novog Bjelovarca, do Glasa Koncila – Pavlić promišlja našu političku zbilju, lučeći njezinu manifestnu pojavnost od njezine često skrivene biti. U tome sagledavanju Pavlić se pokazuje puno pažljivijim, upućenijim i zrelijim motriteljem od mnoštva javno razvikanih “političkih analitičara”, koji gotovo svakodnevno pune tzv. velike novine svojim raznoraznim analizama i sintezama. Utoliko su mnogi tekstovi Dražena Pavlića mogli biti objavljeni i u drugim novinama, a ne uglavnom u lokalnom Novom Bjelovarcu.

 Teme s kojima se Pavlić bavi jesu bjelovarske. Ali one su to samo naoko i formalno. Bjelovar i njegovo područje tu su samo mikrokozmos Hrvatske i njezine političke, kulturne, povijesne, duhovne i mentalne zbilje. Baveći se lokalnim “studijama slučaja” Pavlić zapravo te naoko sitne krhotine bjelovarske stvarnosti ugrađuje u hrvatski makrokozmos, pokazujući da je hrvatski zoopolis zapravo univerzalan, da je politika zapravo ista i u Bjelovaru i u Zagrebu. Ponajprije, da je u njoj posvuda nazočan rascjep između onoga što ona o sebi govori i utvara da jest, i onoga kakvom se doista pokazuje; između teorije i stvarnosti, između proklamiranog i stvarnog. Pavlić sizifovski traga za takvim iščašenjima politike, ne zato da bi u tome zlurado uživao, nego da upozori na anomalije našeg političkog univerzuma. Pogotovo na najzornije i najustrajnije očitovanje politike: na njezino pojavljivanje kao razdora i prijepora; na mentalni redukcionizam koji je prati, te na njezinu provincijalnu isključivost. Knjigom svojih tekstova Dražen Pavlić pokazuje da se zbog takve “proizvodnje politike” čak i esencijalna nacionalna pitanja – od stvaranja Hrvatske do odnosa prema Haaškom sudu – često pojavljuju kao iščašenje i kao teško shvatljivi apsurd.

 Pavlić ne dijeli uvelike prisutno manihejstvo o Hrvatskoj i njezinoj politici, pa ni ono da je vrijeme Franje Tuđmana i vlasti HDZ-a bilo “10 izgubljenih godina”, a  da je 3.siječnja 2000. počelo “vrijeme demokracije”. A kako je dio tekstova objavio i u “Glasu Koncila”, “Fokusu” i u “Hrvatskom slovu” dogodilo mu se da od nekih čitatelja-pratitelja bude “pročitan” , da ustvrde kako taj “odabir novina” očito govori o Pavlićevoj “desnoj orijentaciji”! No iole pomniji čitatelj za takvu zamjedbu, a zapravo za političku diskvalifikaciju, u Pavlićevim tekstovima ne može naći uporište. Dapače, ne samo da se on poziva na mišljenja istaknutih domaćih i stranih intelektualaca ljevičara (od Maxa Stirnera, preko Ernesta Hemingwaya, Milana Kundere, Johna Lennona, preko Slobodana Inića i Žarka Puhovskog, do Borisa Budena), nego ih kao otvoreni intelektualac i uvažava. Utoliko i pokušaji da se Pavlića prikaže kao nekog “desničara”, više svjedoče o nazočnosti jednog klišejiziranog tipa svijesti u hrvatskom društvu, u njegovoj kulturi i politici, nego što pogađaju realnost. Dražen Pavlić je samo (hrvatski) intelektualac zaokupljen politikom – ali zaokupljen traženjem njezina (hrvatskog) smisla.

 

                                                                          Milan Jajčinović

 

 

U dugom dijelu knjige čitamo feljtone na razne aktualne teme iz područja kulture, ekonomije, religije itd.

drazen-pavlic @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 0
VII 

Prošle su tri godine od TV emisije o groblju mačaka. Marici Kovačić osamdeset je godina. U dnevnik je upisala: 
- Još sam živa. Dok sam bila mlada, svaki čas sam očekivala kraj. Govorili su onda da nema Boga. Ali kako bih ja slaba žena mogla sve to preživjeli, bez Božje pomoći i zagovora Majke Nebeske? Osjećam se beskorisna i na teret mojoj djeci i unučadi. Hvala Bogu i Majci Božjoj za sve darove. Neka budu i dalje na pomoć meni i mojoj djeci, unučadi i praunučadi. 
... 
Prošlo je još sedam godina. Marica je razmišljala o idili davnih sretnih dana u roditeljskoj kući. Danas joj je osamdeset i osmi rođendan. U dnevnik upisuje: 
- Još sam tu. Nisam kod zdravlja i djeci sam na teret. Uvijek sam se starala za njih, a sad sam ja njima na brigu. 
- Nekad, u roditeljskoj kući, brinula sam o mlađoj braći, pomagala majci kuhati za brojnu čeljad, radnike u mlinu, težake. Nikad nisam bila sama. U mom domu bilo je puno glazbe. Kad su tatini pajdaši pomrli, mi djeca smo svirali s njim. Pjesma nam je bila odmor nakon napornog rada na polju ili u staji. Nikad nismo ljenčarili. Ako smo pjevali, bilo je to uz kućni posao ili ručni rad. To su bili najsretniji trenuci. Stariji brat Milan uzeo bi harmoniku, tata bisernicu ili brač, a ja kao najstarija predvodila sam pjesmu. U krugu velike obitelji osjećala sam se dobro. 
- S osamnaest godina sam se udala. Muž je živio sam s roditeljima. Činilo mi se kao da sam otišla u tuđinu. 
- Sad sam sama kao prst. Kćerka i unuk dođu nakratko. Donesu jelo i ostave me u mojoj samoći. 
Razmišljala je o ljudima koji su prošli kroz njezin život i njezino selo. Zaključila je da ima više vrsta ljudi. Što su neki ljudi u stanju činiti! Pitala se: nije li rat za njih samo dobar izgovor, stanje u kojem mogu naći razlog i opravdanje da zlu u sebi daju oduška? Zatim se molila Majci Božjoj: 
- Evo nas Majko pred Tvojim nogama, da ti pokažemo svoju ljubav. Ti Majko milosrđa, svih žalosnih, bolesnih, bijednih i nevoljnih! Utjeho i pomoć naša! Moli za nas svoga Sina i Oca Svevišnjega, da nam bude milostiv. Mi nismo vrijedni da te za bilo kakvu milost molimo. Ali ti si Majka milosrđa. Smiluj nam se. Molim te za sve žalosne i bolesne, za rodbinu, prijatelje, pa i za neprijatelje. Za dobročinitelje, za branitelje, za našu djecu i unučad i praunučad, za sve koji trebaju Tvoju pomoć. Za duše preminulih roditelja, braće i rođaka, djece i svih koji počivaju na našem groblju. Za sve iz našeg sela i naše fare koji su nestali u prošlom ratu. Amen! Aleluja! 
U proljeće 1945. general Rafael Boban boravio je u Bjelovaru. Organizirao je obranu pred očekivanim nastupanjem Treće i Četvrte partizanske armije. Raspored snaga bio je slijedeći: Nijemci i Kozaci držali su sjeverni dio fronta od Drave do obronaka Bilogore. Bobanove ustaške jedinice bile su u sredini, dok su se domobrani rasporedili na južnom dijelu fronta, od Papuka do Save. Bjelovarski đaci i studenti kopali su rovove na padinama Bilogore. 
Nešto prije Uskrsa 1945. Milan Kapelac bio je na dužnosti u taboru Čazma. Na povratku iz Bjelovara, gdje se sastao s generalom Bobanom, u selu Draganec Gornji pukla mu je guma. Zaustavio je džip i pokušao ju zamijeniti, kad primijeti sumnjivo micanje i gibanje partizana okolnim terenom. On uskoči u džip i na praznoj gumi odjuri u Čazmu. Zahvaljujući njegovoj dojavi, domobrani i ustaše bili su spremni za predstojeći napad partizana i potukli ih do nogu. Prvi bataljun iz sastava Druge moslavačke brigade u napad je krenuo uz zvuke limene glazbe. U sastavu čazmanske posade bio je i neki Bađura iz Prnjarovca, čovjek ogromne tjelesne snage. On se prišuljao glazbenicima i podavio ih golim rukama. Tako su partizani u tom napadu ostali bez moralne podrške. 
U borbenim operacijama, koje su uslijedile na padinama Bilogore, partizanski generali elitnim hrvatskim jedinicama u početku su suprotstavili golobrade mladiće, unovačene nakon proboja Sremskog fronta i poslane u borbu bez vojničke obuke. U Bilogori ih je travnja i svibnja 1945. izginulo na stotine. Nakon završetka rata seljaci iz Vojvodine u velikom su broju dolazili u Slavoniju, otkapali na brzinu zatrpane leševe svojih sinova, trpali ih u limene lijesove i odvozili kućama. Fronta je pomaknuta na sjeverozapad tek nakon povlačenja Nijemaca s virovitičkog mostobrana i dolaska pojačanja u vidu krajiških i crnogorskih partizanskih jedinica. General Boban morao se povući, da izbjegne opkoljavanje. Tih je dana u Bjelovaru, na temelju dojave snaga sigurnosti, uhapšeno tridesetak simpatizera komunističke partije, koji su u očekivanju nailaska partizana trebali odigrati ulogu pete kolone. Priča se da ih je drugi ili treći dan general Boban izveo na dvorište vojarne Vojnović, gdje su bili zatvoreni i dreknuo na njih: “Marš kućama! Nećemo ubijati Hrvate!” 
Hrvatsko vodstvo svibnja 1945. odlučilo je napustiti Zagreb, iako ga je vojska još dugo mogla braniti. Bili su svjesni da bi obrana izazvala velika razaranja prijestolnice. Nakon propasti pregovora sa Saveznicima, jedna od mogućih strategija bio je prelazak na gerilsko ratovanje. Umjesto da izda takvo naređenje, vodstvo je jednostavno otišlo prema Austriji i nižim časnicima prepustilo odluku. Gerilski nastavak ratovanja dugoročno vjerojatno ne bi dao rezultata, jer su Titovi partizani mogli računati na jedinice Crvene Armije i podršku savezničkog zrakoplovstva. Osim toga, ljudima je bilo dosta rata. 
Milan Kapelac je na Bleiburškom polju viđen u sastavu delegacije koja je išla na pregovore s Englezima. Nakon što su shvatili da ih Englezi neće prihvatiti, pripadnici Crne legije generala Rafaela Bobana, zaobišla je engleske linije, produžila u sjevernu Austriju i Njemačku i predala se Amerikancima. Nikad nismo saznali da li je Milan uspio otići s njima i kasnije se prebaciti u Argentinu. Smijemo se nadati da je. 
Godine 1947. njegov otac Ivan Kapelac bio je u kaznionici Lepoglava i čuo da mu je zet Ivan Kovačić ubijen. Rekli su mu to suseljani, koji su iz Okružnog zatvora u Bjelovaru prebačeni u Lepoglavu. Na zidu ćelije, u kojoj su bili zatočeni neki momci iz Čazme, među njima Slavko Gibanjek iz sela Dereza, stražari su pronašli riječi urezane u zid: “Iz ove ćelije ide se u smrt!” Nakon otvaranja arhiva jugoslavenskih tajnih službi, njegov sin Ivan Kapelac mlađi našao je potvrdu tog podatka. Ivan Kovačić, njegov svak i muž njegove sestre Marice, uhvaćen je u udbinoj akciji hvatanja posljednjih hrvatskih križara. 
Zdravko Ivković pred kraj rata polazio je više razrede gimnazije u Bjelovaru. U proljeće 1945. sa svojim kolegama je kopao rovove na bilogorskim brdima. Puno godina kasnije proučavao je sudbinu poslijeratnih žrtava komunističkih tajnih službi. Shvatio je da su mnogi zarobljenici, koji su pohvatani 1946. i 1947., ubijeni u Okružnom zatvoru i pod okriljem noći pokopani vjerojatno na močvarnom terenu u dnu Starog groblja u Bjelovaru. Grobna mjesta nisu obilježena. Prekapanje terena moglo bi potvrditi tu pretpostavku. Tu su možda zemni ostaci Ivana Kovačića.
drazen-pavlic @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
...
Kazimir Kovačić od godine 1944. bio je zapovjednik XX. ophodne sati Doknadnog oklopnog zapovjedništva u Markuševcu. Svibnja mjeseca 1963. u uredu svojeg poduzeća u Buenos Airesu u Argentini prisjećao se događaja iz svibnja 1945.:
- Zapovijed za povlačenje naša jedinica nije nikada dobila. Satnik Subotić pošao je u Zagreb u nedjelju da izvidi situaciji, jer nismo imali vijesti od Ministarstva Oružanih Snaga. Kada se je navečer vratio, održali smo časničko vijećanje o tome što nam je činiti. Odlučili smo da na svaki način napustimo Markuševac, da raspustimo novake, koji su bili uglavnom iz okolice Zagreba, i da uništimo suvišno oružje. Došavši na Černomerec, održali smo drugo vijećanje oko 7 sati navečer. Na tom savjetovanju nisu sudjelovali satnici Orešković i Marinović jer su već bili nestali iz jedinice. Na ovome vijećanju ponovno je Subotić zahtijevao da u vrijeme bezvlađa jedinica vrši stražarsku funkciju na području Zagreba, a kada se na to nije pristalo, da barem ostane na području Hrvatske i sačeka razvoj događaja. Ja, nadporučnik Dimša Orešković, Ivica Schmidt i Hrastić zahtijevali smo da jedinica krene iz zemlje. Zaključili smo pitati vojnike, da li su za povlačenje iz zemlje. U to vrijeme je jedinica brojila između 120 i 140 vojnika, koji su se jednodušno izjasnili za napuštanje zemlje, jer je opće mišljenje bilo, da ćemo se u najkraće vrijeme vratiti i boriti protiv jugoslavenskih komunista. Na to je satnik Subotić predao meni zapovjedništvo jedinice, koja je krenula, dok su drugi časnici, koji nisu bili za pokret, ostali.
- 6. svibnja u noći krenula je jedinica pod mojim zapovjedništvom pravcem Podsused, Zaprešić, Krapina. Jedinica je bila potpuno motorizirana. Municije i hrane bilo je u dovoljnoj količini, a disciplina i borbeni moral bili su izvrsni. Izlaz iz grada su otežavale kolone civilnog pučanstva i dijelovi njemačke vojske. U Krapinu smo stigli oko 7 sati ujutro 7. svibnja, gdje se je momčad odmorila i uredila svu opremu i vozila. U Krapini sam našao jednu njemačku jedinicu, koja je čuvala skladišta hrane, iz kojega sam opskrbio svoju jedinicu i žandarmerijskog generala Nikolića, koji mi je rekao da se Rusi nalaze u Mariji Bistrici i da se kreću u pravcu Rogaške Slatine, te da bi mogli prekinuti cestu tokom noći, što, dakako, nije odgovaralo istini. Pod noć krenuli smo iz Krapine u pravcu Rogaške Slatine. U Krapinu je stigao još prije moga odlaska general Rafo Boban, s kojim sam razgovarao i koji je rekao da bi se vratio u Zagreb da spriječi ulaz partizana u Zagreb. Oko pola noći stigli smo u Rogašku Slatinu, gdje smo sreli jedan odjel vojnika ustaškog pukovnika Oreškovića, koji su nas uputili u pravcu Maribora, jer je istim pravcem krenula hrvatska vlada i dijelovi hrvatske vojske. Bez zadržavanja krenuli smo prema Mariboru, no već kilometar ili dva od Rogaške Slatine došla su u susret dva kamiona njemačkih vojnika i u paničnom strahu izvijestili, da se Rusi nalaze u Mariboru i da se više ne može proći, te da su sve trupe, koje su išle u tome pravcu, pale Rusima u ruke. Nato sam se odlučio krenuti prema Celju preko Potplata, gdje smo prenoćili. Premda sam već u Potplatu saznao da je Njemačka kapitulirala i da je i Celje u partizanskim rukama, odlučio sam nastaviti istim putem.
- Pred Celje sam stigao oko 11 sati prije podne. Nešto prije naišao sam na jedan napušteni njemački opskrbni vlak, koji su seljaci pljačkali. Rastjeravši seljake, ponovno sam opskrbio svoju jedinicu svim potrebnim namirnicama. Celje je bilo u partizanskim rukama i partizani nisu dozvoljavali prolaz, jer da su već i Nijemci kapitulirali i razoružani u Celju. Servatzi je bio za pregovaranje s partizanima, da nas na mirni način puste preći. Pouzdavajući se u naoružanje i borbeni duh moje jedinice, smatrao sam pregovaranje nepotrebnim i budući da sam bio na čelu te kolone, krenuo sam naprijed. U Celju sam našao sljedeću situaciju: grad iskićen cvijećem i slavolucima, sve stanovništvo na ulicama, pretežno ženski svijet, no bez neprijateljskog raspoloženja prema nama. Prometom su upravljali partizanski milicioneri. Jedan od tih prometnika našao se je uz moja kola. Kada sam ga upitao kakva je situacija u gradu, odgovorio mi je da se ne trebam bojati partizana, jer su slabi a da bi nas napali. U to vrijeme ulazili su s raznih strana na glavni trg ustaške jedinice, crnogorski nacionalisti pod vodstvom dra Krivokapića, i četnici, koji su surađivali s hrvatskim vojnim snagama, mislim pod vodstvom Koste Pečanca.
- Predvečer oslovio je skupljenu vojsku na trgu prof. Danijel Crljen, naredivši joj da krene prema granici, što je dobro djelovalo na prisutne jedinice, koje su se na to stale kretati prema izlazu iz grada. Kolona je bila duga otprilike 2 kilometra, a mogla je brojiti oko 15.000 ljudi. Nakon našega pokreta, u Celju je ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana. Nakon 6 km kolona je stala i tu prenoćila po naređenju generala Herenčića, koji je, zaključujem, preuzeo zapovjedništvo. Vratio sam se u Celje s 2 vojnika, da potražim jednog zrakoplovnog podpukovnika. Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba; na njihov upit tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika, koji bi poginuo za vrijeme povlačenja kroz Sloveniju. Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici. Noć od 9. na 10. svibnja proveli smo na cesti pred Windischgraetzom, na kojoj se je odvijala panična trka motoriziranih jedinica, da se dočepaju austrijske granice, jer su, navodno imali 48 sati od kapitulacije rok da prijeđu u Austriju.
- Jedanestog svibnja ujutro stižemo pred Dravograd kao prva jedinica. Pristupamo organiziranju civilnih grupa i jedinica koje dolaze za nama, zauzimamo položaje, određujemo mjesto štabu, organizira se bolničko odjeljenje, što rade uglavnom studentice, a to sve smatrajući da se nalazimo u završnoj fazi povlačenja. U mjestu X. pred Dravogradom formiralo se zajedničko vojno zapovjedništvo i područje podijelilo vojnički za eventualnu obranu. Na 100 do 200 metara nalazila se šuma, u koju su zalazile partizanske obhodnje iz Dravograda. Sukoba nije bilo prvi dan i moglo se čak ići u Dravograd i vratiti se natrag. U štabu koji se organizirao nalazili su se generali Herenčić, Metikoš, Servatzi, Boban i Peričić, koji, kada je došao sa svojim Gorskim sdrugom iz Kutine, izjavio je da se smatra prevarenim, jer nije imao naloga za povlačenje. Dvanaestoga ujutro došao je u štab bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera i da bi nešto htio učiniti za djecu i žene. Tim povodom govorio je s njime prof. Crljen, koji mu je razložio da se hrvatska vojska ne želi boriti protiv Bugara, ali bezuvjetno želi predati se savezničkim vojskama, a ne partizanima. Crljen je zamolio nešto kruha i mlijeka za djecu, što je ovaj obećao, ali od kruha i mlijeka nije bilo nikada ništa.
- Trinaestog je došao iz Dravograda jedan partizanski kapetan u pratnji vojnika na motoru i zatražio da ga se predvede u štab da izruči poruku 51. divizije Treće armije. Tražila se bezuvjetna kapitulacija. Odgovor je bio negativan, tj. da o kapitulaciji nema govora, nego se traži slobodan prolaz u Austriju, gdje se namjeravamo predati savezničkim vojskama. S naše strane je bio garantirano da ne ćemo izazivati nikakvih sukoba, nego da samo tražimo nesmetani prolaz, a u slučaju da bi nas se pokušalo spriječiti, da imamo dosta snaga da to provedemo silom. Raspored za eventualnu obranu ili pokret bio je slijedeći: na srednjem odsjeku bila je moja jedinica. Desno od mene bio je Gorski sdrug generala Peričića, a lijevo postrojbe Crne legije pod zapovjedništvom generala Bobana. Moral je bio na svim područjima izvanredan, kao i vjera u uspješan ishod povlačenja. Točno u 14 sati otvorile su vatru bacačima partizanske jedinice i to na položajima koji su bili utvrđeni na uzvisinama ispred Dravograda. Pogoci su prouzrokovali prilične gubitke, prvenstveno u stožeru i okolini. Nastupili smo protuakcijom pokrenuvši snage u pravcu Dravograda s namjerom da pređemo most i najkraćim putem dospijemo u Austriju. Međutim nenadano smo dobili nalog da skrenemo lijevo u pravcu Bleiburga, jer se ustanovilo da su mostovi minirani. Nakon što su partizani otvorili vatru bacačima, naredio sam pokret oklopnih vozila u pravcu šume, iz koje smo dobili dosta jaku vatru iz strojopušaka. Sam prepad uspio je uz gubitak jednih malih oklopnih kola Fiat, u kojima je poginuo vozač i bio teško ranjen nadporučnik Ivica Schmidt. Prodrijevši u spomenutu šumu naišao sam na napuštene telećake i oružje, koje su partizani u bijegu ostavili. Kretanje kolone odvijalo se nesmetano cestom tokom čitave noći prema mjesto ispred Bleiburga. U 7 sati ujutro 14. svibnja čuo sam pucnjavu s čela kolone, a neposredno nakon toga stigao je kurir generala Herenčića sa zapovijedi da se moja oklopljena jedinica prebaci na čelo kolone u cilju suzbijanja napada, koji je dolazio s dva dobro utvrđena položaja i koji je potpuno zatvarao prolaz iz mjesta Y prema Bleiburgu. Na tom su mjestu partizani uništili jednu njemačku motoriziranu kolonu, koja je još gorjela kada smo stigli. Moja je jedinica zauzela položaje na brdu sučelice partizanskim položajima i počela ih tući od 8 sati ujutro. Druge jedinice su u isto vrijeme pročišćavale partizanski položaj na spomenutim kotama. Ta operacija završila je uspješno po prilici oko 17 sati. Gubitaka je bilo od prilike oko stotinjak, što mrtvih, što ranjenih. Odmah nakon te situacije formirala se jedna mala kolona, koja je pratila Servatzija, Crljena i Herenčića do vojne karaule na granici, sa svrhom da se sa savezničkim snagama uspostavi kontakt i povede pregovore o predaji. Nakon jednog i pol sata delegacija se vratila i pročula se vijest da će nas Englezi i Amerikanci primiti u zarobljeništvo. To je izazvalo povoljno raspoloženje sakupljenog svijeta na Bleiburškom polju, kojeg je moglo biti, po mojem računu, oko 80 000 do 100 000 tisuća. Osjećaj nesigurnosti i sumnje pretvorio se u otvoren očaj kada su se slijedeći dan oko podne pojavili Spitfirei koji su nadlijetali polje u razantnom niskom letu, a američki Sherman tankovi zatvorili prilaz Bleiburgu. Kratko nakon toga pojavila se vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji u roku od jednog sata; u protivnom slučaju bit ćemo napadnuti iz zraka i sa zemlje, bez obzira na civilno pučanstvo. Osim toga su se već i partizani približavali i pojavljivali na samom polju. Istovremeno s tim glasinama došao je i nalog sa strane saveznika da izvjesimo bijele zastave.
- U roku od jednoga sata nastala je opća konsternacija. Jedan dio organiziranih vojnika pod zapovjedništvom svojih časnika uništavao je oružje i vozila da ne bi došli u ruke partizanima. Drugi su se organizirali u manje skupine, naoružavali lakim oružjem s namjerom da se prebace preko Karavanka u Austriju, izbjegavši na taj način zarobljavanje. Vidio sam generala Bobana sa skupinom vojnika krenuti prema šumi u cilju pokretanja jedne gerilske akcije. Bilo ih je također koji su pristupili likvidaciji svojih jedinica, preporučivši ljudstvu da se vrati svojim kućama.
- Kao taktički zapovjednik iznijet ću svoje poglede i utiske na uzroke Bleiburške tragedije:
a) plan za organizaciju gerile, koji je bio prije povlačenja u toku i koji sam ja u svojoj jedinici djelomično proveo, posve je poništen nalogom za povlačenje u Austriju.
b) Neutemeljeno propagiranje ideje da će nas savezničko zapovjedništvo prihvatiti, reorganizirati i upotrijebiti za borbu protiv komunizma rezultiralo je jednodušnom izlasku vojske iz domovine.
c) Neobavještenost vojničkoga vodstva o moralnom raspoloženju i materijalnom stanju borbenih jedinica i nepostojanje veze i suradnje između operativnog stožera i taktičkog zapovjedništva.
d) Napuštanje vojske od njezinog vrhovnog zapovjedništva, bez i jedne konkretne zapovijedi za vrijeme čitavog povlačenja.
e) Izazivanje nepotrebnog optimizma u času kada je trebalo najozbiljnije računati s dvije mogućnosti, tj. primanje od strane Saveznika ili izručenje partizanima. U takovom slučaju bi se ljudi na vrijeme pripravili na obje mogućnosti. Posljedica uzimanja u obzir samo jedne i to pozitivne mogućnosti dovela je do potpune duševne i stvarne nepripravnosti ljudstva da se suprotstavi negativnom ishodu pregovora.
- Postupak partizana pred Englezima bio je korektan. No, što smo se više udaljavali od Engleza i noć bivala tamnija, počeli su se primjećivati surovi ispadi. Čuli su se hici, povici, udarci i nastala je generalna pljačka imovine. Prije svanuća 16. svibnja krenuli smo iz Bleiburga preko Drave u Ruden. Izlazeći iz Bleiburga još noću prolazili smo kroz špalir partizana, koji su nas sistematski opljačkali. Putem smo nailazili na partizane i partizanke koji su nas vrijeđali i pri tome pojedince napadali. Imao sam utisak da se radilo o organiziranom zastrašivanju kako bi u Dravograd unišli kao kukavna i zastrašena rulja! Nije se pokazao niti jedan slučaj kukavičluka već, naprotiv, držanje je bilo muževno i prkosno. To je obilježje koje se manifestiralo za vrijeme cijelog povlačenja od Dravograda do Kovina, uz nebrojene slučajeve požrtvovnosti i herojstva.
(Nakon što je prošao križni put preko Lupoglava, Čazme i Bjelovara, Osijeka sve do Pančeva i Zemuna, Kazimir Kovačić upućen je da se vrati u svoju općinu i javi nadležnim vlastima. Naravno da to nije učinio, nego je nakon kraćeg sakrivanja uspio prijeći u Italiju. U svojim sjećanjima napominje da je partizanska formulacija “zarobljenik” potpuno kriva, iz razloga što je većina hrvatske vojske u borbama s partizanima izašla nepobijeđena. Nakon prelaska austrijske granice savezničke snage predale su je u ruke partizanima. Zato se on nikada nije smatrao zarobljenikom).
IV
Pred Njemačke i Hrvatske divizije, koje su se u travnju i svibnju 1945. povlačile prema Austriji, Tito je rasporedio petnaest divizija i jednu konjičku brigadu. Na čelu Treće armije bio je general lajtnant Kosta Nađ, uvjereni komunist iz Španjolskoga građanskog rata. Njegova armija kretala se prema sjeveru, između Drave i Save. Jedan bugarski puk nastupao je južnom obalom Drave na desnom krilu armijskog rasporeda. Tito i Georgi Dimitrov dogovorili su vojnu suradnju kako bi se zbližili Bugari i Jugoslavenski narodi. U planu Kominterne već 1920-tih godina bilo je stvaranje Balkanske federacije od Alpa do Crnog mora. Balkanska federacija trebala je biti preteča Europske i Svjetske federacije proleterskih zemalja. Među partizanima se mogla čuti pjesma: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!”
Jedna od posljednjih kolona povlačila se iz Zagreba preko Celja za Dravograd. Cijelim putem vodile su se borbe. Sa svake strane kolone bile su odstupnice. Partizani nisu mogli prići. Domobrani su se povlačili po vojnim pravilima. S njima su bile i obitelji, vojna kuhinja, zalihe hrane, kompletan povoz. Među njima je bio i mladi trgovac iz Bjelovara Antun Rezneki. Na izlazu iz Dravograda domobrani su prošli kroz šumu. Zaustavili su se kako bi se priključili zadnji redovi. Međutim, dobili su topovsku vatru na mostu. Nadomak cilju, gdje će se predati savezničkim snagama, ljude je uhvatila panika. Razbježali su se kuda koji. Antun je s prijateljem Andrijom krenuo uzvodno. Nakon jednoga kilometra procijenili su da mogu pregaziti Dravu - voda im je bila do koljena. Poslije podne su izbili na prijevoj iznad Bleiburškog polja. Stigli su među posljednjima. Bilo je to, koliko se Antun sjeća, oko 12. svibnja. Ugledali su mravinjak ljudi. S jedne strane visoka planina, pred njima blagi uspon, a na vrhu uspona engleski tenkovi. Oko njih se motaju posade. Dalje se nije moglo. Momci iz Bjelovara smjestili su se u blizini šatora generalštaba. Tri dana džip je s uzdignutom bijelom zastavom odlazio i dolazio. Vodili su se pregovori. Crna legija na čelu s Bobanom nije čekala kraj pregovora. Znali su da za njih neće biti milosti. Bobanovci su se preko strmog brda i kroz partizanske linije probili u unutrašnjost Austrije. Preko Salzburga su se izvukli u Bavarsku, te iz američke zone dalje u emigraciju.
Istodobno s trajanjem pregovora vodile su se borbe. Stalno je odjekivala pucnjava. Ustaše su uhvatile jednog partizana. Dok su ga tukli, prišao im časnik:
- Maknite se! Nemojte ga tući! - reče, potegne pištolj i ubije ga.
Eskadrila spitfirea kružila je iznad doline. Sutradan predvečer nebo iznad Bleiburškog polja odjednom su zaparale rakete i rafali strojnica... Pucalo se iz svih oružja. Netko je objavio da je Tito ubijen u jednoj kinodvorani u Zagrebu. Ljudi su se radovali. Znači li to pad komunizma i skori povratak kući? Trećeg je dana zapovijeđeno:
- Bacaj oružje! Englezi neće preuzeti naoružanu rulju.
Bacili su oružje u jarke kraj puta. Istoga časa među njima su se stvorili partizani. Formirali su kolonu i krenuli prema mjestu Bleiburg. Nekolicina domobrana unijela je ranjenike u kamione. Antun i Andrija uskočili su u jedan. Nakon nekoliko kilometara transport se zaustavio. Na livadi kraj puta bilo je nekoliko tisuća vojnika i civila. Stražari su sve istjerali van iz vozila,  a kamioni su krenuli dalje. Jedan ne može zapaliti. Stražari vrate domobrane da gurnu. Uto Andrija i Antun uhvate priliku i bjež' preko grabe u živicu.
Ubrzo su naišli na Bugare, koji su ih lijepo prihvatili. Obukli su ih u svoje kabanice i nahranili ih. Na putu prema Mariboru prestizali su čete zarobljenika koje su se vraćale iz Austrije. Neke kolone su išle trčećim korakom. Iza Maribora Bugari su stali. Rekli su im da idu za Graz. Antun i Andrija računali su da je rat gotov. Htjeli su se vratiti kući u Bjelovar. Oprostili su se s bugarskim vojnicima i pješke krenuli prema Ptuju, koji su zaobišli, jer su na ulazu u grad bile straže. Na obali Drave našli su čamac bez vesala, ali su se prutovima uspjeli otisnuti od obale. Ptujski most bio je miniran. Na sredini su pronašli prolaz i do večeri su došli do Varaždina. No i varaždinski je most bio pod vodom. Ruševine su prepriječile prolaz. Izvukli su čamac na obalu, a odjeću spremili pod klupice. Ostali su u gaćama. Kad, na obali zarobljeni domobrani oko bunkera namataju bodljikavu žicu. Uz njih naoružani partizani. Domobrani su im pomogli izvući čamac i odnijeti ga s druge strane mosta. Kraj Ludbrega uhvatila ih je noć. Prespavali su u nekom štaglju. Kad su se ujutro vratili na Dravu, čamca više nije bilo. Nastavili su pješačiti prema Koprivnici. Kretali su se uglavnom poljima, jer su putovima išli Oni. Nakon Koprivnice su planirali domoći se Bilogore i rodnoga Bjelovara. Došavši u neko selo, ušli su u jedno dvorište i sjeli na klupu. Gazdarica donese vode.
 Kad, eto ti dvojice oficira OZN-e! Ruke u vis! Pregledaju ih, ne nađu oružje. Odvedu ih u selo. Zatekli su desetak domobrana koje su partizani već prije pohvatali. Legli su na slamu i spremili se na počinak. U ponoć, stražari dođu po njih i odvedu ih na saslušanje. Prijeđu preko ceste, dođu do neke kuće. Antuna gurnu u podrum, a Andriju zadrže. Nastade duga tišina. U potpunom mraku Antun stade razmišljati. Zna da će uskoro doći po njega. Zaletjet će se među njih, srušiti stražare i pobjeći!
Vrata se napokon otvore i trak slabe svjetlosti obasja lice stražara u trenutku kad je pripaljivao cigaretu. Antun izađe van. Ugleda Andriju zdrava i čitava. Sad njega uguraju u podrum, a Antuna odvedu na saslušanje.
- Ti si bio ustaša! Neke žene tu u selu imaju tvoje slike. Poznaju te.
- Vi dovedite te ženske, pa ćete vidjeti da nikad nisam bio tu. Vidite da sam invalid - odgovori Antun i pokaže ožiljak prostrijelne rane na lijevom laktu.
- Tko te ranio?
- Vi!
- Ja te nisam ranio! - odvrati partizan.
Uslijedilo je dugo saslušanje. Kraj željezne peći sjedio je čovjek u civilu. U jednom trenutku oficiri OZN-e izađu van, a civil zapodjene razgovor s Antunom. Bila je to taktika slamanja zatvorenika. Nakon strogih vojnika, civil će prijateljskim tonom, nudeći cigaretu pokušati izvući korisne informacije.
- Poznaješ li Mađarića iz Bjelovara?
- Kojeg? Učenika ili trgovca?
- Trgovca.
- Da, da. Stanovali su preko puta Matuleka - veselo odgovori Antun.
- Dobro, dobro. Ne boj se ti ništa - reče muškarac, predstavivši se kao predsjednik sela.
Sad je Antunu bilo lakše. Razgovor s njim ulio mu je nadu da ovdje neće zaglaviti. Opet su ga strpali u podrum. Razdanilo se. Izvedoše ih van i odvedoše u sabirni logor ispred ludbreškog dvorca. Ondje je već bilo dvije tisuće domobrana. U logoru su ostali tjedan dana. Prvoga dana prišao mu je partizan i odmjerio ga od glave do pete:
- 'Ćeš da se đoraš? - reče i Antun ostade bez svoje bugarske uniforme.
Tako se našao u dronjcima punim buha. Tko se nije htio mijenjati za odjeću, odmah je bio kraći za glavu. Sedmog dana Antunov prijatelj Toni Bačani radio je popis đaka i studenata. Nisu znali zašto, ali Antun reče Andriji:
- Mi smo sad đaci. Toni, upiši nas.
- Ali...
- Samo ti upiši.
Pet stotina “đaka” izvedoše iz logora. U jednoj tvornici dali su im jesti. Netko je vjerojatno razmišljao o tome da prema đacima i studentima treba postupati blaže. Zemlji u izgradnji trebat će pismenih ljudi. Popodne je kolona krenula prema Koprivnici. U njoj je bilo oko dvadeset tisuća ljudi. Zastali su u Virju, Pitomači, Virovitici. Domobrani su spavali na otvorenome. Noći su bile hladne. Polijegali bi petorica-šestorica i grijali jedan drugoga. Gdje se mogla zapaliti vatrica, zapalili bi. Ako je tko od zarobljenika bio iz sela kroz koje su prolazili, dobili bi hrane. Najviše ih je mučila žeđ. Vode im nisu davali. Pili su iz graba. Stražari su se iživljavali na njima. Uhvatili bi nekog jadnika za šiju i bacili ga na hrpu koja se otimala za kruh. Tko se domogao kruha, potapao bi ga u grabu da se namoči. Tako su gasili žeđ.
Putem su mnogi stradali. Stražari bi nasumce izvukli nekog jadnika i ubili ga k'o psa. Antun se držao gomile. Došli su do Osijeka. U logoru je bila sila ljudi. Nakon tjedan dana izvedoše ih na cestu prema Pleternici. Tukli su ih pratioci, ali i ljudi u selima sa srpskim življem. Natjerali bi ih da prođu kroz uski prolaz između dviju vrsta, a seljaci bi iznemogle domobrane mlatili kolcima. Tukli su ih Srbi, ali i Hrvati. Tko je u ratu pretrpio gubitak, bio je nemilosrdan. Iz Pleternice krenulo se u Požegu. Bila je to strašna postaja! Danak umora i gladi uzimao je žrtve. Križari su dnevno dobivali komadić kruha. Zavladao je tifus. Svaki čas iz mnoštva su iznosili mrtve. Izvodili su i žive, te ih ubijali. Tko nije mogao dalje, stražari bi ga brutalno zatukli kundacima. Sama pomisao na bijeg bila je opasna. Bjegunce su ubijali odmah.
Antun je bio športaš. Prije rata branio je za gradski nogometni klub. Tjelesna sprema i avanturistički duh davali su mu snage da izdrži. Stisnuo je zube i išao dalje. Iz Požege ih je put vodio do Pakraca i Daruvara. Prenoćili su i krenuli dalje. Neki kažu, ide se u Bjelovar. Kolone križara cijelo su ljeto 1945. izvodile besmislene kružne putanje po zemljovidu Hrvatske. Antunov četverored u svibnju je krenuo iz Koprivnice i nakon tri mjeseca, evo ga opet nadomak Bilogore. Misli on:
- Dečki, ja u Bjelovar ne idem! Ako uspijem pobjeći, uspijem. Ako ne, reći ćete mojima gdje da me traže.
Došli su u Ždralove. Do Bjelovara ima samo dva kilometra. Čistina. Stali su. Pratioci su htjeli formirati kolonu, da kao prava vojska uđu u grad i narodu pokažu svoj ratni plijen. U taj čas na začelju nastade gužva. Stražari potrčaše onamo da vide što se događa. Antun uhvati priliku i utrča u neko dvorište, zatim u polje. Baci se potrbuške u travu. Čeka. Otpuza do šume akacije i pronađe izvor. Svuče svoje dronjke, napije se i krene preko brda prema Bjelovaru. Stigne do rječice Bjelovacke. Začas je na kupalištu Mali kut. Bio je vrući kolovoz. Baci se u vodu, kao nekad kada je bio dječak. Okupa se, kad netko poviše njega zazove:
- Dobar dan!
Antun se sledio od straha:
- Dobar dan!
Vidi, čovjek stoji na obali. Misli: ako me hoće ubiti, nećemo tek tako. Morat će ući u vodu. No čovjek nastavi:
- Kako si? Znam da si pobjegao iz kolone. Ja ovdje kosim livadu. Izađi i pojedi nešto.
Neznanac rasprostre težački ručak. Bilo je tu mesa, kruha, kolača. Zapita ga kamo ide. Antun upita ima li žice oko grada? Ima li straža? Nema, samo na glavnim cestama. Oprosti se sa svojim dobročiniteljem i krene preko polja do pruge. Tuli dvanaest sati. Sretne pružne radnike. Među njima ugleda prijatelja.
- Tonček, ti si doš'o?
- Jesam.
Uputi se preko vrtova u kuću svoje šogorice u Male Sredice. Kad ga je supruga Ankica ugledala u sestrinoj kuhinji, umalo je pala u nesvijest. 
Tonček nije izlazio iz kuće deset dana. Kaže mu žena:
- Tonči, trebao bi se prijaviti.
Kako da se prijavim, misli Tonček, kad su svi koji su se javili otišli dalje. Ne ide mu se natrag na križni put. Ipak, jednog dana krenuo je u gradsku upravu.
- Dobar dan!
- Zdravo!
- Doš'o sam se prijavit'.
- A, ti si doš'o! Jesi li bio u OZN-i 2?
- Nisam.
- Idi onda u OZN-u 2.
- Vi mene upišite, pa ću onda ići u OZN-u 2.
Nije otišao u OZN-u 2. Smirio se doma par dana, kad evo ti dječaka iz nogometnoga kluba po njega. Saznali su da je njihov golman kod kuće. Prije rata bio je školska zvijezda. Kad je malo prikupio snage, opet je počeo braniti.
...
Prošlo je pedeset godina. Ankica je umrla. Tonček je udovac. Svakodnevno ide u crkvu i pjeva. Gotovo da više ne razmišlja o križnom putu. Katkad se ipak sjeti pojedinog mjesta i muke. Razmišlja o besmislu te situacije. Rat je bio završio. Oni su se predali. Odbacili su oružje. Zašto su ih njihovi pratioci mučili? Kako čovjek čovjeku može činiti takvo što? Izgleda da u ratu ljudi podivljaju. Naviknu se na ubijanje. U gomili, ljudi drugačije razmišljaju. Spremni su učiniti svašta. Masovna psihoza kažnjavanja ustaša i domobrana dovela je stražare u stanje transa u kojem su s uživanjem tukli i ubijali logoraše. Nije jasno koje je strasti režim htio potaknuti tim mrcvarenjem poražene vojske! Osvetu? Mržnju? Okrutnost? Ravnotežu žrtava? Koliko je Srba stradalo u Jasenovcu, toliko sad valja pobiti Hrvata!
Došla je godina 1990. Komunisti su izgubili na izborima za Hrvatski sabor. Napokon je stvorena neovisna Hrvatska. Hoće li se održati? Jugoslavenska vojska nije htjela napustiti grad. Postojali su planovi uspostave Velike Srbije, s granicama od Virovitice do Karlobaga. Čekalo se da padne Vukovar, pa da jedinice Jugoslavenske armije krenu prema Osijeku i dalje na sjeverozapad. Ljudi su se ljutili zbog toga što je vrhovništvo stalno odlagalo napade na vojarne. Krizni stožer u Bjelovaru vodio je jalove pregovore sa zapovjednikom Kovačevićem. Govorilo se da su u gradu djelovali srpski snajperisti. Navodno su čekali dan “D” da gađaju slučajne prolaznike, ne bi li posijali paniku.
Evo, jedan budalasti susjed dolazi u ured mjesne zajednice i tvrdi da je Toljević snajperist. Čak tvrdi da je pucao na njega.
- Ma ti si lud - Tonček je lovački instruktor i znao je da je to nemoguće.
- Kako može pucat' iz tavana, kad ništa ne vidi? Evo, ja ću proći ulicom pa neka puca. Ako se bilo kad pojavi s puškom na prozoru, gotov je. Skinut ću ga svojim snajperom.
Ljudi su bili ogorčeni na Srbe. Krajiški Srbi palili su hrvatska sela i ubijali nemoćne starce. Eksplicitne prizore iskasapljenih mrtvih tijela svakodnevno smo gledali na malim ekranima. Hrvatski ekstremisti, željni akcije, pozivali su da se ide ubijati Srbe po Bjelovaru. Minirano je nekoliko kuća. Neki su Srbi odselili u Srbiju. Mijenjali su kuće s Hrvatima koji su morali otići iz Vojvodine. Uvijek je bilo glupana koji su, poneseni kolektivnom euforijom, bili spremni napraviti budalaštinu.
- Bilo je to 1942. u Dvoru na Uni. Sjećam se kad je od zalutalog metka poginuo kolega u koloni. I što sad? Trebalo je ući u onu kuću iz koje se pucalo i ubiti neku ženu, koja je vjerojatno nedužna? A bilo je ljudi koji su takve stvari činili - sjeća se Tonček.
Hrvatska je 1941. mobilizirala punoljetne i za vojsku sposobne mladiće. Tonček je bio postavljen u domobransku bojnu. Zatim je stožernik na mapi Hrvatske zabo zastavicu u predjelu Dvora na Uni. Njegova jedinica krenula je iz Bjelovara na izvršenje zadatka, da popuni brojno stanje na tom sektoru i odnese prevagu, iako Tonček i njegovi drugovi nisu znali za taj strateški cilj. Tijekom rata padali su pijuni s obje strane crte, zbog svrha neke više zbilje kojom čovjek kao on nije mogao upravljati.
Njihova smrt u vrijeme rata mogla se opravdati pobjedom u bitki ili uzmicanjem na nove položaje. Ali nakon predaje, figure pokorene vojske i dalje su ginule! Nije više bilo pomicanja bataljuna i vatrenoga kontakta sukobljenih jedinica. Postojala je samo vojska pobjednica, a poraženi su gledali u smjeru svečane lože kako će generalni sekretar položiti palac. Tito je odlučio svojim vojnicima pružiti kruha i igara, da zadovolje strast za ubijanjem, nabijanjem na kolac, mrcvarenjem.
Tonček je preživio zahvaljujući slučaju. U metežu Bleiburga naletio je na Bugare. Kraj Ptuja ga je čekao čamac, kojim je zaobišao masovna stratišta. Tjelesna sprema i snalažljivost spasili su ga od smrti na križnom putu. Jedan detalj u životopisu, to što je bio nogometaš, bio je razlog da ga je OZN-a pustila na miru. Vjerojatno su mislili da uvijek ima vremena da ga uhite. Malo-pomalo zaboravili su na njega.
...
Oni s manje sreće propješačili su cijelu Jugoslaviju, sve do Makedonije. Nova Jugoslavija rođena je na besmislenom zločinu. Priča se da je pjesnik Ujević točno u trenutku kad su partizanske jedinice prolazile Jelačić placem viđen kako rukama mijesi konjsku balegu. Prolaznici su ga upitali:
- Što to radiš, Tine?
On je navodno odgovorio:
- Stara Juga se raspala. Valja umijesiti novu.
U sabirnom logoru na Vojnoviću bilo je sjecište kolona križnog puta. Onamo su pristizale kolone iz različitih smjerova. Komunistički Obersturmfuehreri tu su prorjeđivali četveroredove. Pucnje i jauke trinaestog na četrnaesti lipnja 1945. slušali su cijelu noć stanovnici Trojstvenog Markovca kraj Bjelovara.
Nekoliko bivših partizanskih boraca hrvatske nacionalnosti iz Suhopolja 20. srpnja 1945. pisali su ministru industrije u Beogradu Hrvatu Andriji Hebrangu o masovnim ubojstvima u Virovitičkom kraju:
- Prije mjesec dana u Suhopolje je dotjerano nekoliko stotina zarobljenika, koje su otpremili u obližnju šumu i tamo sve poklali. Iste su najprije isprebijali, pa su onda klali. To su radili drugovi iz 4. bataljuna V. proleterske Crnogorske brigade. Kad su se vraćali u Suhopolje govorili su narodu kako su ih klali. Prije nego što su pošli na klanje zarobljenika, brusili su noževe po kućama i kupili štrikove. Zbog toga je došlo do kritike na sastanku AFŽ-a dana 1. srpnja 1945. Došla je jedna drugarica iz Kotarskog AFŽ-a i kritizirala radi toga što drugarice ne dolaze na sastanke, a predsjednica drugarica Micika Huber odgovorila joj da je narod nezadovoljan zbog masovnog ubijanja oko Suhopolja, jer su viđeni mrtvi kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela, pa su govorili da nije to možda moj brat, sin itd. Pa zašto da onda idemo na sastanke? Kad su prolazili zarobljenici domobrani i ustaše nisu dozvolili da im narod nosi bilo kakvu hranu, već su bili tučeni i tjerani dalje, a kad su naišli četnici dobili su oni jesti, dapače su neki Srbi iz općine išli i ljubili zarobljene četnike. Ustanovljeno je da je između Pitomače i Suhopolja ubijeno 1416 ljudi.
V
Dragutina Marohnića rat je zatekao u rodnom Zlobinu, malenome mjestu pokraj Bakra. Nakon što je Italija okupirala Hrvatsko primorje, Dragutin je kao i mnogi mladi ljudi razmišljao da ode u partizane. Otišli su na Brdo, na sastanak. Ondje su im rekli da idu u partizanski odred Jugoslavije. Dragutin je tada odustao, jer to nije imalo veze s Hrvatskom. Mobilizacijski poziv u domobrane stigao je 1943. Nekoliko se dana kolebao. Morao se odlučiti: partizani, domobrani, ustaše, ili zatvor. Momci iz sela prijavili su se u domobransku vojsku u Karlovcu. Njih dvije tisuće poslano je vlakom u Francusku na obuku.
Događaji od svibnja 1945. zatekli su ga u Zagrebu. Dana 6. svibnja stigla je naredba da se idu predati Englezima i Amerikancima u Sloveniju. Postrojili su se. Časnici su ih otpratili i otišli. Imali su dva konja i kazan1 za kuhanje, jer pred njima je bio dug put. Uz jedinicu je išla nepregledna kolona ljudi. Kad su stigli do Dravograda, put su im presjekli partizani i bugarska vojska. Jedan domobranski general krenuo je prema mostu i rekao bugarskom časniku da se domobrani predaju. Tad je započela pucnjava. U koloni je bilo ustaša, koji se nisu htjeli predati partizanima. U strahu od pucnjave, narod je počeo bježati. Nastalo je potpuno rasulo. S partizanske strane došao je poziv na predaju:
- Domobrani, ustaše, predajte se! Nećemo nikome ništa!
Postrojili su ih u kolone, oduzeli im sve osobne stvari: satove, cigarete, fotoaparate, novčanike, slike. Tad su ih razvrstali po skupinama: časnike, ustaše, domobrane. Drago je imao novu plavu odoru. Jedan ga je partizan svukao i dao mu svoje dronjke pune ušiju. Pratila ih je vojvođanska brigada. Lijepo su postupali s njima. Na slovenskoj granici preuzela ih je krajiška brigada. Tad je počeo pakao. U Svetoj Nedjelji Drago je s prijateljem čekao na red da se napije vode iz bunara:
- Jedan iz kolone pio je vodu kad je na konju dojurio partizan i ubio ga. Zaobišli smo Zagreb i došli do Velike Gorice. Nakon noćenja krenuli smo prema Sisku. Govorilo se da je u našoj koloni oko 12.000 ljudi. Odjednom smo začuli preko razglasa: karlovački, zagrebački, varaždinski i osječki natrag, jer smo bili svrstani po odsjecima. Mi veselo natrag, a oni su počeli pucati. Prikazali su da smo htjeli pobjeći. Dosta je ljudi ondje izginulo. Samo su padali prema nama. Na putu prema Sisku s jedne i druge strane ceste dočekali su nas ljudi s kolcima u rukama. Trebali smo otići u neki park. Naganjali su nas k'o stoku i tukli. I ondje je bilo mrtvih. U tom parku svaki je vojni odsjek dobio jedan kazan i hranu. Kad smo skuhali, naredili su pokret, a hranu nismo ni dotakli. Žedni i gladni nastavili smo put prema Kutini. Na nekoj ravnici prije Kutine čekali su nas ljudi i puno polje hrane. Htjeli su nas nahraniti. Najeo sam se i to me skoro koštalo života. Jedna žena mi je natrpala pune džepove svega. Naši su pratioci vikali: “Drugovi i drugarice, sada će biti sloboda!” A ljudi koji su nas dočekali demonstrativno su vikali: “Što će nam sloboda kad nam sinovu tu ginu!” Narod nam nije dao dalje, pod cijenu svog života.
Ipak, kolona je sutradan krenula iz Kutine prema Daruvaru i Pakracu. Do konačnog odredišta u logor Glatos kraj Požege stiglo je četiri tisuće ljudi, a na put iz Velike Gorice krenulo je dvanaest tisuća. U logoru Glatos bilo je trideset tisuća ljudi. Svakodnevno su bile prozivke. Prozvani se više nisu vraćali. Partizani su ih noću strijeljali po okolnim šumama. Dva mjeseca Drago je živio na jednoj kriški kukuruznoga kruha i par žlica juhe dnevno. Jeli su travu i glodali koru sa stabala ne bi li utažili glad. Povremeno su ih tjerali u srpska sela, gdje su ih tukli, mučili i ubijali. Drago je pao na 39 kilograma.
Jednog dana izabrali su kandidate za Jugoslavensku vojsku. Dragutin Marohnić bio je među njima. Tako je iz požeškog pakla došao u čistilište. Spasilo ga je to što se za rata nije borio na tlu Jugoslavije. Dakle, nije nikoga ubio. Na njemu nije trebalo izvršavati krvnu osvetu.
Dobio je kapu s petokrakom zvijezdom. Drago i jedan Ličanin izrađivali su drva u šumi kraj Lipovljana. Ličanin je bio u snazi, jer nije bio u logoru. Čuvali su ih dvojica partizana. Dobivali su hranu. Dragutina je posjetila majka. Osam je dana pješačila iz Bakra. Putem joj se sva hrana pokvarila. Nakon dva mjeseca premješten je na odsluženje vojnog roka u Podravsku Slatinu. Hlače su mu se potpuno raspale, a druge nije imao. Poslije je premješten u Aranđelovac u Srbiju. Godine 1947. vratio se kući.
Nakon povratka kući nekako se zaposlio kao manevrist na željeznici. Na tom je radnome mjestu ostao do mirovine. Bio je obilježen i za njega nije bilo mogućnosti napretka. Provokacije u svojem malome mjestu doživljavao je stalno. Njegovu su djecu u školi pitali:
- Što vam je tata bandit?
Dragutin Marohnić doživio je 1991. i stvaranje neovisne Hrvatske. Godine 1995. dobio je spomenicu i odlikovanje Republike Hrvatske.
Bilo je to doba velike politike. Obračun s klasnim neprijateljem, čišćenje palube, izvršenje zapovijedi, osveta za ratna stradanja, mržnja prema neprijatelju - velike su riječi kojima su protagonisti pokušavali i još danas pokušavaju opravdati svoje postupke. Surovo olovno vrijeme progovaralo je kroz pojedine ljude, odbacujući ih kad bi izvršili zadaću. Mnogi su izvršitelji zločina nad domobranima mnogo godina poslije počinili samoubojstvo. Neki su se pokajali i olakšali dušu. Ali, ubojstvo jednostavno ostaje ubojstvo. Žrtve su prerasle svoje ubojice. Dragutin Marohnić, Antun Rezneki, Marica Kovačić i mnogi drugi pronašli su svoj smisao: preživjeti u svojem tihom kutku, odgojiti djecu, svidjeti se Bogu. 
VI
  
Oni koji su uspjeli pobjeći iz četveroreda, lunjali su šumama poput zvijeri, da bi se u pogodnom trenutku privukli svom selu i u gluho doba noći pokucali na prozor. Ivan Kovačić bio je među onima koji su uspjeli pobjeći iz kolone. U jednoj hajki partizani su uhvatili Ivana. Nakon hvatanja, natjerali su ga da sam iskopa raku. Bila je velika sparina. Borac koji ga je čuvao otišao je po vodu. Ivan se okrenu prema partizanki: 
- Je l' dost' diboka? 
Dok se naginjala nad jamu, Ivan ju udari vrškom toporice2 u bradu i gurne u jamu. Nakon bijega skrivao se neko vrijeme. Uhvatili su ga 1947., osudili i strijeljali. 
... 
Narodna milicija ni dvije godine nakon rata nije mogla pohvatati neke bjegunce. Tada su na scenu stupile tajne službe. Ubacile su provokatore, koji su razglasili da su se Poglavnikovi ljudi vratili u zemlju radi organizacije ustanka protiv boljševičke vlasti. Na tu su se vijest zalijepili preostali križari i pomolili glavu iz svojih skrovišta. Odjeljenje Zaštite Naroda pohvatalo ih je kao muhe i pobilo sve do jednoga. 
Odani vojnici partije smatrali su da su milosrđe i samilost staromodni kršćanski osjećaji. Zaslijepljeni mržnjom ubijali su snopove nevinih ljudi. Mislili su da je njihov naraštaj konačno pobijedio osjećaje slabića. 
U vrhove komunističke partije ubacili su se Srbi, koji su mrzili sve što je hrvatsko. Ono što su prije činili kroz institucije stare Jugoslavije, sada su provodili ispod maske jugoslavenstva komunističke partije. 
Godine 1948. stigla je rezolucija Informbiroa. Komunisti zemalja Varšavskog ugovora svoje su dojučerašnje jugoslavenske kolege nazvali bandom i revizionistima. Rusi su očekivali da će pravovjerni zbaciti Tita i njegovu vrhušku, te da će Jugoslaviju staviti pod svoju kontrolu. Za novog vođu jugoslavenskih komunista Staljin je priželjkivao Andriju Hebranga, kojeg je to stajalo glave. Na istočnim i sjevernim granicama postavljeni su bodljikava žica i ruski tenkovi. Svi koji nisu shvaćali nove političke odnose snaga i još uvijek su veličali vođu prve zemlje proletera, bili su uhićeni i odvedeni u kaznionicu na Golom otoku. 
Unatoč prekidu diplomatskih odnosa, Titovi su se komunisti svim sredstvima trudili dokazati da su Staljinove optužbe protiv njih lažne, da nisu skrenuli s puta marksizma-lenjinizma, da su bolji komunisti čak od Rusa. Odmah su počeli nasilno provoditi agrarnu reformu. Iduće godine bile su obilježene nasilnom kolektivizacijom sela. Tko se odupirao, došao je na udar vlasti. Čekala se prva prilika da ga se zgrabi i odvede na robiju. Poput mlinara Ivana Kapelca, zbog deset vreća žita koje nije predao poreznim izvršiteljima. 
Zavidni seoski aparatčiki sa zadovoljstvom su razvukli imovinu koju su vrijedne obitelji godinama mukotrpno stvarale. Gologusci, koji nikad ništa nisu imali i nikad se nisu vrući vode napili, olako su prisvajali tuđu muku. 
Hitlerovi su ideolozi Židove definirali kao narod predviđen za istrebljenje. Zatim su dosljedno rješavali “židovsko pitanje”. Sve pripadnike židovske vjere pozatvarali su, deportirali u logore i sustavno ubijali, bez obzira na to bili oni znanstvenici, umjetnici, djeca, starci, žene, radnici ili industrijalci. 
Svi su Židovi i crnci isti. Sve su krave u mraku ideologije iste. Totalitarizam nacizma, fašizma i komunizma koristi isti misaoni proces. Sve pojedinačno totalno je podređeno općem. Osobe i slučajevi utapaju se u nijemoj općenitosti nekog pojma. Pojedinac se mora žrtvovati za državne ciljeve. 
Za komuniste cijeli je narod podijeljen na dvije skupine. Prva su politički istomišljenici ili oni koji su “za nas”. To su radnici, seljaci i poštena inteligencija. Politički neistomišljenici su kulaci, inteligenti, vjernici, obitelji bivših domobrana i ustaša. Čak ako bi se pojavio netko neutralan, bio bi odmah svrstan u neprijatelje. Jer trećeg nema. Tertium non datur. Tko nije s nama, taj je protiv nas. 
Isti su tijek misli koristili Srbi: “Hrvati su razbijači Jugoslavije. Svi su Hrvati ustaše.” To su glavna obilježja rodnog pojma Hrvat. Zato nije bilo milosti za bilo koga tko se našao u zbjegu, pa bio civil, dijete, svećenik ili vojnik.
drazen-pavlic @ 10:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Netko bi mogao pomisliti da nas je na ovome mjestu sakupila tragedija smrti. Ne, ovamo nas je i danas doveo Život i vjera u Život. Danas sam ovdje da s vama proslavim Vazam Gospodnji i molim svjetlo Duha Svetoga u kojemu se kao vjernici pitamo, što nam to Bog govori u iskustvima ratova, progonstava, u žrtvi nevinih ljudi.
(iz homilije kardinala Josipa Bozanića prigodom blagoslova oltara na Bleiburškom polju 13. svibnja 2007.)

HRVATSKI KRIŽARI
I
Čazma. Godina je 1968. Dječaci grade splav, igraju se rata, savijaju kolibe. Bezbrižni su. Vrijeme lijeno gmiže. Potok Žabljak omeđuje mali moslavački gradić s južne strane. Dječaci su istražili bližu okolicu i sad poput velikih pomoraca prelaze potok. Eno ih, već lutaju Udžberovcem. U šumarku nailaze na humak. Rade je najstariji. Predvodi skupinu. Kaže da je to grob. Dječaci osjećaju jezu. Zašto bi čovjeka zakopali u šumarku kraj ceste? Možda je to grob od rata? U ratu ljudi nemaju vremena zakapati mrtve na groblju. Radetov otac rekao je da ovdje nije pokopan partizan, jer bi u tom slučaju mjesto bilo obilježeno. Humak nema križa, ni zvijezde. Dječaci se često igraju u šumi Udžberovac. Jednoga dana primjećuju sasušeni cvjetni vijenac. On se pojavljuje u određeno doba godine. Dvadeset i tri su godine od završetka rata. Nitko ne zna tko u gluho doba noći posjećuje i kiti grob.
...
Ustanak naroda Hrvatske 45 poratnih godina u drugoj Jugoslaviji slavio se 27. srpnja. Toga je dana godine 1941. u ličkom selu Srbu osnovana partizanska jedinica. Bosna i Hercegovina ustala je istog dana, a ustanak naroda Srbije, Crne Gore i Slovenije slavio se prije tog datuma. Na taj su način autori školskog programa plasirali tezu da su Hrvati među posljednjima od jugoslavenskih naroda ustali protiv nacizma. Zapravo Hrvati i nisu ustali. Oni su već od prije bili ustaše i izdajice Jugoslavije. A ustaše su bili suradnici okupatora. Protiv Nijemaca u Hrvatskoj ustali su Srbi iz sela Srba!
...
Na blagdan svete Ane, u subotu 26. srpnja 1941., drvarski župnik Maximilian Nestor bio je sa svojim župljanima na proštenju u selu Kosovo kraj Knina. Kada je došlo vrijeme povratka, pročulo se da je u Bosanskoj krajini počela srpska buna. Kninski su ga fratri stali nagovarati da ne ide. Ali je on ipak krenuo. Srpski pobunjenici presreli su njegov vlak ujutro 27. srpnja 1941., zarobili sve putnike katolike, svezali ih i odveli u mjesto Trubar, te ih zajedno sa župnikom Nestorom pobili u bacili u jamu Golubnjaču. Zbilo se to istoga datuma koji je vjerojatno iz nekih valjanih razloga poslije proglašen Danom ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv njemačkog i talijanskog okupatora.
Nakon što su Talijani okupirali južne hrvatske pokrajine, vođa kninskih četnika pop Momčilo -ujić potpisao je ugovor s njihovim vojnim zapovjedništvom. Talijani su priznali četnicima pravo da osnuju svoje jedinice. Te su jedinice uskoro počele terorizirati i ubijati hrvatske seljake po Kninskoj i Bosanskoj krajini i Lici. Hrvatski diplomati već su sredinom 1941. upozorili talijansko Ministarstvo vanjskih poslova da srpski odmetnici u okolici Knina pred očima talijanskih okupacijskih vlasti organiziraju ustaničku aktivnost. Dapače, pod zaštitom talijanske vojske Srbi čine djela protiv hrvatske države i naroda.
Već nakon 17. travnja 1941. po svim hrvatskim selima i gradovima osvanuli su proglasi, kojima se pod prijetnjom smrću traži pokornost novouspostavljenoj vlasti. Srpsko stanovništvo izvan domašaja ustaške vlasti odbijalo je priznati NDH. Znali su da krše Zakonsku odredbu za obranu naroda i države. Zato su pod zaštitom talijanske vojske počeli organizirati pobunu protiv hrvatske vlasti. Srpski su se ustanici uskoro počeli razdvajati na četnike i partizane. Ustaške vlasti u Zagrebu pozorno su pratile razvoj ustaničkog pokreta, koji je bio prijetnja mladoj hrvatskoj državi.
U selu Gudovcu kraj Bjelovara Seljačka zaštita uhitila je 27. travnja dva pripravnika četničke organizacije. Dok su ih stražari vodili u zatvor, jedan je četnik uspio pobjeći. U pucnjavi je od zalutalog metka u svojem dvorištu ubijen domobran -uro Raptavi. Smrt domobrana ogorčila je mještane. Seljaci su tražili odmazdu za tu smrt, kao i za mnoge druge brutalne postupke srpskih oficira i žandara u doba stare Jugoslavije. Samo dva tjedna prije, kada su njemački tenkovi već ušli u Bjelovar, srpski su oficiri u selu Donji Mosti, iz obijesti, ubili jedanaest seljaka, koji su vojnicima govorili neka idu kućama, jer je rat gotov.
Rudolf Srnak bio je učitelj u selu, poslije tabornik u Gudovcu, zatim stožernik Velike župe Bilogora. Godine 1945. je preko Karlovca i Italije uspio pobjeći iz zemlje. Vratio se sa skupinom ustaša godine 1947. da vodi križarske akcije. Ustaško vodstvo u Argentini i Španjolskoj nasjelo je na lažne vijesti i provokacije Jugoslavenske tajne službe (KOS) da narod spremno čeka njihov povratak. Uhićen je i osuđen na smrt. Na saslušanju 25. rujna 1947. o događajima od 27. travnja 1941. u Gudovcu izjavio je:
- Tvrdilo se da je kod uhićenih prilikom pretresa pronađena vojna sprema, strojnice i puške. Ja nisam vidio nikakve spreme. Tako se govorilo, ali se nije pokazivalo ništa.
Iz Zagreba je 28. travnja 1941. stigao nalog za uhićenje Srba po okolnim selima, zbog neposlušnosti i nepoštivanja Zakonske odredbe za obranu naroda i države. U selima Prgomelj, Veliko Korenovo, Bolč, Tuk, Stare Plavnice, Stanići i drugima uhićeno je dvjesto Srba pripadnika četničke organizacije. Dopremljeni su u Gudovac i zatvoreni u bivši austrougarski zatvor nasuprot škole. Po naredbi zapovjednika redarstva iz Zagreba Dide Kvaternika svi su strijeljani. Preživjelo je petero ljudi, od kojih su dvojica doživjela kraj rata.
...
Zagreb, XVII. gimnazija u Križanićevoj ulici. Godina je 1976. Sat povijesti. Profesorica Stana Bišof maturantima IV. a razreda tumači lekciju o Drugom svjetskom ratu na tlu Jugoslavije. Spominje podatak da su 22. lipnja 1941., na dan napada Njemačke armije na Sovjetski Savez, sisački komunisti osnovali partizanski odred i započeli s prepadima na objekte korisne njemačkomu okupatoru. Komunisti su do tog datuma bili pasivni. Kada su Nijemci dirnuli prvu zemlju socijalizma, Hrvat Vlado Janjić Capo organizirao je prvi gerilski odred. Komunisti, vjerni svojoj Internacionali, odlučili su poduzeti neku solidarnu akciju. Janjićev odred najprije je minirao prugu.
Boris je bio dovoljno drzak i istinoljubiv da razrednicu pita: zašto je 27. srpnja određen za praznovanje Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske, kad ima nekoliko ranijih datuma dostojnih za obilježavanje? Rasprava je otišla u opasne ideološke vode. Profesorica Stana je ljutito odgovorila neka se znatiželjni obrate autorima udžbenika, a nju da puste na miru!
...
Komunisti predvođeni Josipom Brozom već su 1940. godine na zemaljskoj konferenciji u zagrebačkoj Dubravi diskutirali o tome kakav bi stav u ratu trebalo zauzeti. Sporazumom Molotov-Ribbentrop Sovjeti su s Nijemcima postigli dogovor o nenapadanju. Prema tome su i jugoslavenski komunisti taj rat smatrali tuđom brigom i držali se po strani. To je za njih bio sukob engleske, francuske i njemačke buržoazije. U međuvremenu, Tito je ocijenio da bi najsposobniji drugovi trebali prijeći u Srbiju proširiti mrežu ćelija, jer je ondje organizacija najslabija.
Nakon njemačke okupacije, Srbi su od ostataka jugoslavenske vojske formirali četničke jedinice. Draža Mihailović je kao pukovnik jugoslavenske vojske i načelnik štaba Druge jugoslavenske armije odbio priznati okupaciju Jugoslavije. U skladu s novim političkim i vojnim prilikama, svoje jedinice nazvao je Četnički odredi jugoslavenske vojske, želeći zadržati kontinuitet s oružanom silom slomljene države. Četnici se uskoro premještaju iz istočne Bosne u zapadnu Srbiju. Od tada im je štab u Ravnoj Gori. U listopadu 1941. dobivaju potporu izbjegloga kralja Petra i emigrantske vlade u Londonu, koja ih je smatrala jugoslavenskom vojskom u domovini. Kralj unapređuje Dražu u čin generala i imenuje ga ministrom vojske i mornarice, te zamjenikom vrhovnoga komandanta. Četnici su čekali pogodan trenutak za stupanje na scenu. Politički im je cilj bio ponovna uspostava Jugoslavije i povratak kralja u zemlju, nakon svršetka rata. U centralistički uređenoj Jugoslavenskoj monarhiji Srbi bi mogli nastaviti dominaciju i pljačku ostalih južnoslavenskih naroda.
Tito i Mihailović sreli su se u dva navrata tijekom rujna i listopada, pokušavajući dogovoriti suradnju partizana i četnika. U stvarnosti su četnici surađivali s Nijemcima u borbi protiv partizana. Titovi partizani protjerani su iz Srbije nakon propasti Užičke republike ujesen 1941. Ozbiljnijega partizanskog pokreta u Srbiji nije bilo sve do pred kraj rata, kada su četnici masovno brijali brade i prelazili u partizanske redove. No svih 45 godina poraća komunisti u Srbiji 7. srpnja slavili su Dan ustanka naroda Srbije. Kakav se to protunjemački i protučetnički ustanak u četničkoj Srbiji mogao zbiti srpnja 1941? Moj ujak Tomo je za Urlauba govorio da je to neki pijani četnik na svadbi u Beloj Crkvi slučajno opalio u zrak. I proglasiše ustanak.
...
Susjed -uka živio je u kući na kraju naše slijepe ulice. U prolazu je uvijek veselo pozdravljao i šalio se. Njegov otac Ivan Pazdrijan bio je partizanski prvoborac iz 1941. Sjećam ga se po dugim govorima prigodom proslava obljetnica iz NOB-a. Slavilo se na raznim lokalitetima u srcu Moslavine: Andigole, Stara Straža, spomen--kosturnica u Čazmi. Svake godine 22. lipnja Čazmanci su išli na brdo Sveti Vid kraj Grabovnice. Ondje je od moslavačkoga granita sazidan spomenik, na kojem piše da su se na tom mjestu našli komunisti čazmanskoga kraja i odlučili započeti diverzantske akcije protiv Nijemaca. Dok sam bio dječak, otac me poveo na jednu od tih proslava. Na Svetom Vidu, kraj razrušene pravoslavne kapelice, bilo je veselo. Svi su čekali da prođe službeni dio s govorancijom, pa da navale na janjce, koji su već od prijepodne mirisali s obližnjeg ražnja. Ali Ivan Pazdrijan govori već pola sata. Sjećanja naviru. Svake godine Ivan je držao dulji govor. Sve se bolje sjećao kako su on i napredni omladinci 1941. i 1942. izvodili diverzije u okolici Čazme. Ili mu je proradila mašta? Dok se janjetina hladila, moj otac reče:
- Ivan nema ništa napismeno. Ne možemo znati koliko će govoriti.
...
Godina je 1981. Autobusni kolodvor “Čazmatrans”. Čekam autobus. Toplo je poslijepodne. Prilazi -uka i pokazuje čovjeka u uniformi noćnog čuvara:
- Vidiš onog. To ti je Kapelac iz Prnjarovca. Radi kao portir u “Čazmatransu”. Oni u Prnjarovcu su ti svi ustaše.
Poznavao sam Dragu Kapelca. Za seljane je bio čudak, jer je teleskopom promatrao zvjezdano nebo. Kod kuće je imao sve brojeve časopisa “Čovjek i svemir”.
- A kamo ti putuješ? - upita me -uka.
- Idem k curi u Prnjarovac - odgovorih.
- Kojoj? - zainteresirao se -uka.
- Veri. Od Ivana Kapelca.
-uka se sledio od neugode. Kako to da ja zalazim u ustašku kuću? A bio sam partizansko dijete, jedan od njih! Stigao je bus. -uka Pazdrijan sjeo je na prednje sjedište i upustio se u živi razgovor s vozačem.
Dok smo Vera i ja pripremali svadbu, tata je sreo starog prijatelja Rakića. Ovaj ga je upitao:
- Je li moguće da ti se sin ženi iz ustaške kuće?
Moj otac i spomenuti Srbin Rakić odavno su mrtvi. O njihovu razgovoru majka mi je ispričala tek neki dan. Rekla je da nakon toga nisu progovorili ni riječ. Rakići su prestali posjećivati našu kuću.
Hoće li -uka i Drago ikada zaboraviti prošlost i pobijediti mržnju? Što se to toliko važno zbivalo u prošlosti, što 50 godina poslije nosi i zaokuplja ljude?
II
Prnjarovac, 1. listopada 1996. Marica Kovačić danas je napunila 77 godina. Otvara televizor, počinje emisija “Dobro jutro Hrvatska”. Dopisnik iz Rijeke poslao je prilog o groblju mačaka. Kadrovi prikazuju mramorne spomenike i vaze s cvijećem. Kamera zaviruje u dubinu mačjih grobnica. Marica je prirodna i bogobojazna žena. Šokirana je tim primjerom ljudske perverzije. Događaj je potaknuo bolne uspomene. Kolike hrvatske majke, sestre i supruge nikad nisu doznale za grobove svojih muškaraca! Ona se pita: gdje je grob njezina brata, muža, djevera i još dvadesetpetorice suseljana, nestalih nakon Drugog svjetskog rata? Nitko ne zna gdje su i kako pokopani seljaci koji su uvučeni u vrtlog ratnih zbivanja i čija je jedina krivica bila što su Hrvati. Dušom i tijelom rodoljubi, ti su ljudi u sudbonosnim godinama rata gurnuti pred odluku: na koju se stranu opredijeliti?
Za Ivana Kovačića odluka je bila laka. Odmalena odgajan kao Hrvat, roditelji simpatizeri Radićeve stranke, stariji brat -uro sa studija iz Zagreba donosi literaturu, letke i fotografije. Kad je 1918. prema odluci versajske mirovne konferencije Srbija dobila pravo okupirati prečanske krajeve, Ivan je išao u drugi razred pučke škole u Lipovčanima. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Po novom programu umjesto hrvatskih pjesama djeca su u školi pjevala Svetom Savi. Djeca katolika i pravoslavaca zajedno su se vraćala kući. Ivan bi ih zadirkivao pjevajući iskrivljeni tekst:
- Svetog Savu kamenom u glavu!
 Zbog njegovih šala žandari su ga kao mladića svako malo sprovodili u Čazmu. Jednom su u šumi Cerik sreli seljaka pravoslavca iz Lipovčana. On im reče:
- Kamo tjerate tu ništariju. Objesite ga na prvo drvo!
Kad se pridružio ustaškoj miliciji u taboru Ivanić, nije se svetio zbog tih riječi. Srbe koji nisu voljeli hrvatsku državu vlasti su iselile u Srbiju. 
Jednom su Prnjarovčani iz inata na drvo na kraju sela izvjesili hrvatsku zastavu. U selo su odmah došli pravoslavci iz susjednih Lipovčana. Damjanović, Petković i Pavlović bili su članovi četničke organizacije. Momci iz sela na vrijeme su se sklonili. Četnici su se raspitivali tko je to učinio i prijetili, a baba Ježićka udari ih psovati. Ni pet ni šest, oni izmlatiše babu.
Počeo je rat. -uro Kovačić i Milan Kapelac sjedili su za stolom i smrknutih lica razgovarali o politici. Obojica su do posljednjeg trenutka odgađali napuštanje sela i odlazak u rat.
- Milane, ti znaš kao i ja da će komunisti pobijediti! - -uro je znao reći Milanu.
- Ne, ja u partizane ne idem! Odlazak u partizane znači ratovanje u Bosni - odgovorio je Milan.
U prosincu 1943. Milan i Ivan odlaze u Ivanić Grad. Više se nije moglo oklijevati, jer su ljudi počeli dobivati pozive partizanske vlasti iz Čazme da se jave u najbližu jedinicu. Tko se nije odazvao, riskirao je da ga strijeljaju. Selima su operirale partizanske ophodnje sa zadatkom da pohvataju ustaše koji su subotom navečer dolazili svojim kućama na prenoćište. Jedne noći u krevetu su zatekli Milana, ali je Cigan Joka, pamteći njegova dobra djela, rekao drugovima:
- Njega ostavite na miru.
U cijelom kraju znalo se kolike ljude je Milan kao zapovjednik ustaške policije skinuo sa željezničkog transporta za Jasenovac.
...
Za sudbinu neovisne hrvatske države od samog početka bilo je malo izgleda. Srbija i Jugoslavija imale su moćne zaštitnike u Francuskoj i Engleskoj politici. Hrvatska seljačka stranka i Vladko Maček čekali su kraj rata i ponovnu uspostavu Banovine Hrvatske, koju su smatrali najvećim mogućim postignućem. Paveliću nije preostalo drugo nego da paktira s nacistima i talijanskim fašistima. Sva sredstva opravdavala su cilj uspostave neovisne hrvatske države.
Kad je Poglavnik bio primoran Viktora Emanuela III. priznati za hrvatskoga kralja i dopustiti da Talijani okupiraju zemlju sve do Karlovca, hrvatskom čovjeku bilo je jasno da nezavisna država nema šanse za opstanak. Nakon toga Dalmatinci su malo-pomalo otišli u partizane.
Trojica mladića iz Prnjarovca, Milan, Ivan i -uro viđeni su na bleiburškom polju oko 15. svibnja 1945. Dalje im se gubi svaki trag. Za njihove se sudbine i grobove ne zna.
Komunisti su nakon rata potajno strijeljali bivše pripadnike ustaških i domobranskih jedinica. Tisuće anonimnih hrvatskih seljaka nestale su bez traga i glasa. Pokapali su ih pod okriljem noći kao tatovi, prikrivajući tragove svojih zločina! Totalitarni režim razradio je sigurnu metodu. Nepoćudne je izrezivao iz povijesti i smještao u zaborav. Kao da nisu živjeli!
Kakav je to bio pravedni režim koji nije dao dostojno pokopati mrtve? Majke i supruge nisu znale gdje bi se pomolile za duše nestalih muškaraca. Klečeći su gmizale oko svetišta Majke Božje Bistričke, a u srcima im je tinjala nada da su se svibnja 1945. u Donjoj Austriji možda ipak uspjeli probiti između visokih planina i engleskih linija. Možda se kriju u Argentini pod lažnim imenima? Desetljećima iza rata čekale su neki znak. Vjerovale su da se ne javljaju kako ne bi ugrozili živote svojih obitelji.
I sad, nakon pedeset godina, na TV ekranu Marica gleda ekstravagantnu emisiju o groblju mačaka!
- Svi smo mi ljudi. Ali nas ima raznih vrsta. Ne znamo što se u čijoj glavi krije - govorila je.
- Taj čovjek zvao se Joža Deželić. Zvali su ga Joža Drugi. Joža Prvi bio je zloglasni udbaš iz Marče. Joža Deželić, o kojem ti pričam, bio je sin moje tete iz Lipovčana. Uvijek sam ga zvala bratom. Posjećivali smo se, pomagali jedni drugima. Sjećam ga se još dok je išao u Križevce u zanat. Bilo je to prije rata. Put ga je vodio iz Opčevca, mostom u Marčanima, preko Prnjarovca, za Dubravu i Križevce. Išlo se pješice, jer su putovi bili raskvašeni. Staze su vodile preko polja i vinograda. Joža je znao prespavati u našoj kući. Majka je sve putnike namjernike nudila jelom. Mnogi su zanoćili, a neki ostali par mjeseci ili doživotno, kao stric Vid. Kod oca u mlinu i na pilani mogli su naći posla, stan i hranu i preživjeti gladne godine.
- Sjećam se jedne noći - nastavlja Marica - kiša je lijevala kao iz kabla. Netko lupa na naša vrata. Mama otvori, kad ono, Joža. Mokar do kože! Tata ustade i sjede s njim u kuhinju. Donesoh mu suho odijelo i poslužih večeru. Vidim, Joža se trese od malaksalosti i hladnoće. Te noći prespavala sam kod majke, a Joža se uvukao u moju toplu postelju. Do jutra se sasvim oporavio.
Raspričala se Marica o tome kako je nakon rata Joža Deželić radio u državnoj službi. Na povratku iz tečaja osposobljavanja komunističkih kadrova u Bjelovaru znao je navratiti. Ponudili su ga jelom:
- Ovaj puta neću jesti - odgovori Joža osorno.
- Marice, idemo van. Moramo razgovarati. 
Izađoše.
- Gdje ti je muž?
Izašli su pred mlin. Povišenim glasom prijetio je da ju više neće moći štititi. Tražio je da mu otkrije gdje krije Ivana. Tjerao ju je da ide pred njim, jer se nadao da će mu otkriti njegovo skrovište. Pucat će, a Marica će pasti kao slučajna žrtva. Tada to ne bi bilo obično ubojstvo, a Joži bi bilo lakše izvršiti zadatak.
Pritvarali su je, zatim puštali kao mamac. Samo zato su joj poštedjeli život. Ali ništa. Marica nije znala gdje je njezin Ivo.
Onog dana kad je odlučio otići od kuće u tabor Ivanić, Ivan je zamolio tasta da Maricu primi nazad u kuću. Marica i djeca ostali su u roditeljskom domu i nakon svršetka rata. Poput mnogih suseljana Ivan se nije vratio kući. Kao progonjena zvijer lutao je naokolo. Otac nije dopuštao da ju Ivan kriomice posjećuje. Saznalo bi se, a onda bi svi nastradali. Njih trinaestoro.
Kako je samo patila Maričina duša. Na koju stranu da se prikloni? Pobijedio je majčinski instinkt.
Najprije su uhitili svekra i svekrvu. Imovina im je oduzeta, u kuću su se uselili drugi ljudi. Svekar je osuđen i otpremljen u Lepoglavu. Svekrva je robijala u Požegi.
Kod kuće je bilo teško. O politici nikad nisu razgovarali Oduzeli su im mlin i postavili poslovođu. Vlasti su porušile pilanu, jer im je trebala cigla. U selo su dolazili agenti s dresiranim psima. Vjerovali su da temelji zgrade mlina kriju podzemna skloništa. Pokazivali su seljacima što psi mogu nanjušiti, ne bi li bjegunci sami izmiljeli iz tajnih tunela.
Ivan Kapelac mlađi tad je imao deset olovnih godina. Duboko u psihu urezali su mu se prizori pravih hajki na ljude, poput plemićkog lova na lisice. Potraga se nastavila narednih godina. Vojni rok Ivan je služio u Tuzli. Kapetan ga je uzeo za četnog pisara. Bio mu je dostupan telefon, pisaći stroj. Agenti su čekali njegov trenutak slabosti, da posebne za slušalicom i nazove brata Milana.
Strojeve iz pilane i mlina komunisti su demontirali i odvezli u Čazmu i Novoselec, gdje su im trebali za novoosnovane pogone. Sve zbog suradnje s okupatorom! Kakve suradnje? Ljeti, dok su putovi dopuštali kretanje vojne mehanizacije, Nijemci su znali doći u selo. To se tijekom cijelog rata dogodilo dva-tri puta. Sve su ostalo vrijeme u selo navraćali partizani. Spavali su ispod štaglja, kraj stogova sijena, tako da se u slučaju nailaska Nijemaca mogu brzo povući u šumu. Jednom je za boravka partizana selo bombardirano.
Komunisti su znali da su kod mlinara Kapelca uvijek dobili brašna i krumpira. Jedne ratne godine tri su naoružana partizana došla u dvor. Tražili su da im Ivan preda tri debele svinje.
- Ali, ja moram prehraniti gladnu čeljad u kući! Trinaestero!
- Je l' ti to kažeš da ne daš? - reče brkati partizan. Skine pušku s ramena, spusti kundak na tlo i podboči se na cijev.
Nakon rata komunisti su vrebali neku njegovu grešku. Tražili su razloga da ga uhite. Na koncu su ga uhitili pod optužbom da je poreznim izvršiteljima zatajio deset vreća pšenice. Svoju kaznu odrobijao je u Lepoglavi. Osim Marice i njezine djece, u kući su ostali majka, stric Vid i osmero braće. Trebalo je tih godina kod kuće preživjeti. Pometenih tavana, praznih svinjaca, s velikom strepnjom u srcu za svoje najbliže.
Prvi se s robije vratio Maričin otac Ivan Kapelac. Zatim svekrva Kata Kovačićka. Vlasti su dopustile da se vrati u svoju kuću. U njoj je za koju godinu dočekala muža. Jednog dana Matu Kovačića našli su izudarana u polju. Kratko nakon toga od posljedica batinanja je umro.
Naoružani agenti dolazili su po Maricu i odvodili ju u polje. Život joj je visio o koncu. Svi su u kući prolazili kalvariju straha i ucjena. Njezina djeca nisu imala djetinjstvo kao drugi. Kretala su se strogo propisani putanjama: škola, crkva, rad i opet rad. Ali njihov rad nije bio samo njihov. Plodove mukotrpnog truda na polju, vrtu, staji ubirali su i drugi, kako su htjeli.
Djevojčice su postale djevojke, a Bog je htio da se sve umnoži. Ankica i Danica imale su do udaje sve što djevojkama treba. Marica je bila pred ostvarenjem životnog cilja. Uskoro su djevojke osnovale vlastite obitelji. Za to je živjela! Taj ideal držao ju je u životu. Mislila je da će joj sad biti lakše.
- Ali čovjek snuje, a Bog odlučuje. I dalje mi je pri srcu bilo teško. Pitala sam se, kako su se moji roditelji osjećali kad sam se ja udala i napustila kuću?
Život je išao svojim tijekom. Kćeri su rodile djecu. Ankica petero, Danica dvoje. Razmišlja Marica o silnim vozovima pšenice i raži svih tih godina, o tonama krme i pokošenim livadama. Nije joj jasno kako je jedna slaba žena poput nje mogla sve to podnijeti!
Sad sjedi sama u muževoj kući, sjeća se i ponovno proživljava boli koje su joj nanesene. Sjeća se svadbe kod kumova Meštrića, kad je pomagala pripremati za goste. Negdje iza ponoći Joža Deželić ustane od stola i pojavi se na vratima improvizirane kuhinje.
- Marice! - viknu on. Bio je pijan.
Priđe joj i stavi ruku na rame.
- Ti, Marice, nemaš pojma tko sam i kakav posao radim.
Zatim je pedantno naveo imena svih ljudi koje je likvidirao po zadatku Komunističke partije. Detaljno je opisao mjesta gdje su pokopani. Marici se zavrtjelo u glavi. Slušala ga je kao u bunilu. Činilo joj se da sanja.
- Tebe sam tri puta trebao ubiti - nastavi Joža.
Egzekutori su ju nekoliko puta repetiranih strojnica izvodili iz kuće. Jednom je ispred napetih pušaka išla sve do šume, gdje je trebalo biti smaknuće. Ona je mirno išla naprijed, moleći krunicu. Nakon pola sata hoda okrenula se. Taman je zaustila da svojim krvnicima kaže:
- No, što više čekate?
Kad, iza nje nije bilo nikoga. Pustili su ju da živi, da iz dana u dan proživljava bol zbog izgubljenog muža, brata i tolikih drugih dragih ljudi. Zašto nju, slabu ženu, nisu ubili kao tolike druge? Zašto joj je Joža Deželić te večeri na svadbi kod Meštrića ispričao sve te grozne stvari?
Nitko ne može živjeti s takvim teretom na duši. Morao je nekomu reći! On je trebao biti i njezin krvnik. Možda je bio ubojica njezina muža i brata Milana? Seljani su ju znali pitati zašto ga naziva bratom, kad ima pravog brata?
- Znam. Ali i on mi je brat - jednostavno je odgovorila, bez mržnje u duši.
Odgajana u strahu Božjem i stidu ljudskom, nikad nije drsko odgovorila ni na jednu uvredu, ili samo prigovor.
Progonitelji doista nisu u svojem sjećanju mogli pronaći njezin drski odgovor, čak ni mrzovoljni pogled, bilo što zbog čega bi mogli povući okidač. U dubini duše znali su da je nevina.
...
Svibanj je. Godina 1990. U Hrvatskoj su održani demokratski izbori. Komunisti su poraženi. Na vlast je došla Hrvatska demokratska zajednica. Otvoreni su tajni arhivi. Građani su mogli saznati je li ih je pratila tajna služba. Ivan Kapelac mlađi je u bjelovarskom državnom arhivu dobio na uvid dokument o konačnoj sudbini svojega svaka, Maričina supruga. Ivan Kovačić uhvaćen je 1947. godine kraj Velike Pisanice, u vrijeme kad ja Odjeljenje zaštite naroda pohvatalo posljednje hrvatske križare.
III
Potkraj travnja 1945. bilo je jasno da je rat izgubljen i da se njemačke i ustaške postrojbe neće oduprijeti partizanskim snagama. Dvije jugoslavenske armije približavale su se Zagrebu s istoka, dolinama Save i Drave. Donesena je odluka o povlačenju prema Austriji. Propaganda je proširila vijest da će se partizani svetiti za svoje žrtve. Pametno je bilo skloniti se dok ne stignu Englezi.
Znalo se za partizansku okrutnost. U listopadu 1942. partizani su zauzeli Španovicu, selo blizu Pakraca s isključivo hrvatskim stanovništvom. Zapalili su sve kuće, strijeljali četrdeset i jednog muškarca, a ostale protjerali.
U listopadu 1944. partizani su ušli u Dubrovnik. Trideset šest uglednih Dubrovčana - službenika, svećenika, trgovaca i obrtnika - odveli su na otočić Daksu i sve ih pobili. Zločini su se dogodili i nakon zauzimanja Imotskoga, Šibenika, Gospića. Britanski ministar i poslijeratni premijer Anthony Eden 11. svibnja 1945. dobio je od svojeg veleposlanika u Vatikanu pismo u kojem je stajalo:
- Ubrzo nakon okupacije svakoga grada i sela partizani su uveli strašnu diktaturu komunističke partije. Počeli su s likvidacijom svih sumnjivih elemenata, ili onih koji su im se činili dovoljno sumnjivima.
Hrvatska vojska uzmicala je pred daleko jačim partizanskim snagama pojačanim jedinicama Crvene armije, da bi se predala Englezima. U strahu od odmazde bježali su deseci tisuća običnih ljudi.
Slična je sudbina zadesila srpsku vojsku u drugoj godini Prvoga svjetskog rata. Početkom listopada 1915. njemačke, austrougarske i bugarske jedinice napale su Srbiju. Srpska vojska povukla se preko Kosova i Crne Gore u Albaniju, odakle su ju engleski i francuski brodovi prebacili u Sjevernu Afriku i na grčki otok Krf. Početkom iduće godine 130.000 srbijanskih vojnika nakon oporavka je zajedno s francuskim, britanskim i grčkim divizijama raspoređeno na solunsku frontu. Status quo održao se do 1918., kada je slom Centralnih sila na zapadnoj fronti pokrenuo i južnu solunsku. Tako se srpska vojska na krilima savezničke vojne moći nakon 3 godine progonstva 1918. pobjedonosno vratila u domovinu.
Zato što se našla na poraženoj strani, za hrvatsku vojsku 1945. nije bilo milosti. Na Bleiburgu i po slovenskim stratištima uništene su dvije hrvatske armije. Englezi su obične vojnike, zapovjednike, političare i civile sve zajedno predali partizanima kao ratne zločince. Prema priznanju jednog aktera događaja jednostavno su htjeli počistiti palubu. Zar su svi Hrvati koji su se ondje zatekli za Engleze bili zločinci? Srbijanska i jugoslavenska diplomacija sustavno ih je prikazivala kao genocidan narod.
Konačna odluka o povlačenju vojske i naroda iz Hrvatske donesena je 4. svibnja. Prema nekim izvorima, Pavelić je 6. svibnja u Ljubljani dogovorio časnu predaju pred engleskim generalom Alexanderom. Dapače, vjerovalo se da će se domobranske i ustaške jedinice postrojiti, a Poglavnik će u društvu Alexandera ili njegovog izaslanika izvršiti svečanu smotru. Hrvatska će se vojska staviti na raspolaganje Englezima u borbi protiv boljševika.
To su bili razlozi što je golema masa ljudi, dobrim dijelom civili, bez zaliha hrane i odjeće 7. i 8. svibnja iz Zagreba krenula pješice prema Sloveniji. Propaganda je još u Zagrebu pustila priču da će narod u Sloveniji ostati osam dana, te će se nakon susreta s Englezima pobjedonosno vratiti u Hrvatsku.
Glavešine su iskoristile nastali kaos i automobilima napustili Zagreb. Devetoga svibnja, negdje na pola puta između Rogaške Slatine i Celja, kolonom se proširila vijest da će Poglavnik uskoro izvršiti smotru. Naređeno je priključivanje i postrojavanje, jer mimohod samo što nije počeo. Viši činovi probijali su se na čelo. Čekanje je potrajalo nekoliko sati. Dovoljno da ustaški pukovnik Moškov sa suradnicima požuri naprijed prema Dravogradu, bez mase naroda za vratom. Uskoro je ljudima postalo jasno da su ostavljeni na milost i nemilost. Konačno, do polovice svibnja Bleiburško polje napunilo se nepreglednim mnoštvom ljudi. Onamo su pristigle dvije hrvatske armije sa sedamnaest divizija i s više od dvjesto tisuća ljudi. Mogle su se vidjeti hrvatske, njemačke, slovenske, ukrajinske, kozačke, mađarske i tko zna koje sve odore. Petnaestoga svibnja u devet sati hrvatski časnici ponudili su Britancima predaju dviju hrvatskih armija zajedno s civilnim pučanstvom, gotovo petsto tisuća ljudi. Britanci su, međutim, otezali s pregovorima dok ne pristigne glavnina partizanskih snaga. Hrvati nisu ni slutili da su tog dana poslije podne u obližnjem bleiburškom dvorcu Englezi s partizanima već dogovorili predaju zarobljenika Trećoj jugoslavenskoj armiji. Predaja je započela 15. svibnja u šesnaest sati. Britanski brigadir Patrick Scott i Titov pregovarač komesar Milan Basta prijetnjama i prevarama uspjeli su zaplašiti ustaškoga generala Herenčića i prisiliti ga da hrvatska vojska odloži oružje i podigne bijele zastave. Time je izvršena zapovijed feldmaršala Alexandera od 13. svibnja da se “velik broj otpadničkih jugoslavenskih trupa, izuzevši četnike, izruči jugoslavenskim partizanima.” 
U ušima saveznika još su odjekivali uzvici Titovih partizana s talijanske granice: “Trst je naš!”. Sad su imali jugoslavenske partizane u austrijskoj Koruškoj, u kojoj je stanovništvo dijelom bilo slovensko i hrvatsko. Englezi su zaustavili napredovanje Jugoslavenske treće armije. Kako bi se riješili njihove neugodne prisutnosti sa sjeverne strane Alpa, predali su im sve zarobljenike koji su došli iz Jugoslavije.
Feldmaršal Alexander 16. svibnja šalje brzojav Titu, svojem savezniku i Napuljskom pregovaraču iz 1944., i pita ga slaže li se s tim da mu Britanci predaju hrvatske zarobljenike. Sutradan mu Tito odgovara da se sa zahvalnošću slaže s tim prijedlogom.
U šumama oko Bleiburga pucnjava je odjekivala još pet dana nakon predaje glavnine snaga. Kad su Britanci doznali za masovna smaknuća, feldmaršal Alexander je 4. lipnja izdao zapovijed o novoj armijskoj politici glede Jugoslavena, u kojoj naređuje da se ni jedan Jugoslaven ne smije vratiti u Jugoslaviju ili biti izručen jugoslavenskim trupama protiv svoje volje. No do tada su Titovi partizani na Kočevskom Rogu i ostalim stratištima već pobili 190.000 Hrvata. Daljnjih 150.000 stradalo je u kolonama križnog puta širom Jugoslavije. Za grižnju savjesti Britancima je bilo kasno.
...
Kad su polovicom svibnja 1945. na Bleiburškom polju Britanci i partizani vidjeli mnoštvo koje je još uvijek bilo naoružano, prilično su se iznenadili. Ni jedni ni drugi nisu na tom sektoru imali dovoljno snaga da ih stave pod kontrolu. Očevici su o 15. svibnju ispričali:
- Na jugu su britanski tenkovi zadržavali uzbibano mnoštvo, a gore su kružili spitfirei. Netko je vidio kako su britanski tenkovi pregazili nekoliko ustaša. Odjednom su iz šume na brežuljcima zaštektale strojnice. Partizani su pucali u svjetinu, zbijenu tako gusto da većina nije mogla bježati. Klanje je bilo prestrašno da bi ga mogao zamisliti itko tko nije bio ovdje. Muškarci, žene i djeca padali su u snopovima, dok su partizani mitraljeske cijevi uperene u poljanu okretali lijevo-desno. Ubrzo zatim većina je ljudi bila ubijena i partizani su se odvažili sići među preživjele i s očitim ih užitkom tući, udarati i bosti do smrti.
- Dolje je bilo mnoštvo, tako brojno kakvo nikada u životu nisam vidio ni čuo da može biti okupljeno na jednom mjestu. Vidio sam more ustalasanih bijelih zastava koje su se počele dizati uvis. Onda je počela pucnjava iz šuma, odasvud unaokolo. Oko dvjesta metara ispred sebe vidio sam kako kose svjetinu. Tjela su padala jedna preko drugih.
- Sutradan o zalasku sunca začula se pucnjava. To je prouzročilo prizore strašne zbrke. U početku su se ljudi, suviše izolirani da bi se mogli dosjetiti što se zbiva, počeli komešati propitkujući se međusobno što bi sad moglo slijediti. No ubrzo se proširio glas da to partizani, zaklonjeni drvećem, pucaju posred mnoštva. One jedinice hrvatske vojske koje su zadržale oružje pokušale su se probiti i napasti skrivenog neprijatelja, dok su se uspaničeni civili uzaludno pokušavali skloniti od metaka. Odjednom sam shvatila da zurim u čovjeka koji leži na tlu, a crijeva mu vise iz goleme rane koja mu zjapi na trbuhu. Urlao je neka ga netko spasi od te agonije. Trupla su se gomilala svuda uokolo; neki je mladić ležao ničice, a cijeli stražnji dio glave bio mu je raznesen. Mora je svakog trenutka bila sve sablasnija. Goveda su mukala, a konji njištali od straha ili bola, suludo vukući otvorena i natkrivena kola tako da su se prevrtala na tijela poginulih. Metak me pogodio u stopalo. Rana je nasreću bila laka. Majka je vrištala i plakala. Sklonile smo se iza neke kolibe, gdje smo čučale cijelu noć. Sutradan ujutro sunce je obasjalo stravičnu sliku. Cijelo je polje bilo prekriveno tijelima, mnoga su od njih ležala na hrpama, poprskana krvlju, no bilo je tu i živih ljudi koji su ječali i pokušavali se kretati prema udaljenom drveću, koje je skrivalo njihove neprijatelje. A ovi su i dalje pucali, nasumce, po polju mrtvih. Nakon dva dana, kad više nismo mogli trpjeti glad, napustile smo naše skrovište. Uspjele smo se pješice vratiti u Jugoslaviju. Susrele smo neke britanske vojnike koji su glasno jecali i vikali: 'Poubijali su ih...sve su ih poubijali!..Oh, Bože, što smo to učinili?'
Partizani su leševe natrpali u kamione i pobacali ih u slovenske krške jame. Preostale dugačke kolone zarobljenika otpremljene su u Jugoslaviju teretnim vagonima ili pješice tunelom ispod Karavanki. Nakon dolaska u Sloveniju uslijedila su mučenja i pokolji. Preživjeli pričaju:
- Prozvani je morao prijeći iz ograđenog prostora na logorsku cestu, gdje je bio panj i pokraj njega veliki smotak telefonske žice. Dva su partizana na panju sjekli žicu kojom su onda vezali domobrance, po dvojicu s rukama na leđima, a zatim su u žicu zataknuli drveni štapić. Krvnik je okretanjem štapića zatezao žicu oko zglavaka one dvojice tako da im se čelik zasjekao u meso. Kad je kamion bio pun, domobranci su morali kleknuti i pognuti glave. U svaki se kamion popelo po četiri-pet partizana naoružanih automatima. Jedan je držao u rukama batinu debelu pet centimetara i dugu oko dva i pol metra kojom je mlatio domobrance.
- Sunce se spustilo duboko za vrhove smreka i na stražarskim su tornjevima bljesnuli reflektori. Dojurili su kamioni. Žicom svezane domobrance slagali su u kamione kao vreće brašna, a onda ih kroz noć odvezli na pokolj. Kad su nas dovezli u blizinu stratišta, izbacili su nas na zemlju, a kamion se vraćao u logor po novu skupinu. To se ponavljalo sve dok cijela grupa nije bila prevezena.
Mještani iz okolice gubilišta cijele su noći slušali strašne krikove i pucnjavu. O tome idućih pedeset godina nisu smjeli ni razmišljati, kamoli pričati:
- Točno se znalo o velikom pokolju domobranaca u Hrastniku, u noći s 5. na 6. lipnja. Cijelu su ih noć prevozili kamionima, mlatili i polumrtve pobacali u obližnji rudnički rov. Novomobilizirane, koji uopće nisu bili partizani, natjerali su da na trupla nasipaju zemlju. Iz rovova je pobjeglo pet ljudi. Nakon toga se naokolo danima širio takav smrad da ljudi i na udaljenim poljima nisu mogli raditi. Očevidac koji je zatrpavao pobijene tvrdi da je ondje pogubljeno tisuću i po domobranaca.
- Pao sam na gomilu krvavih tijela i onesvijestio se. Probudili su me pucnji i trupla što su padala po meni. Sabrao sam se i shvatio da ležim u lokvi krvi, među mrtvima i ranjenima. Iznad jame zaštektali su automati. Onda sam odjednom osjetio da su mi ruke slobodne. Dok sam padao, prekinula se telefonska žica. Odozgo se čulo urlikanje: 'Svinje bijele, već ćete pokrepati!', a odmah zatim u jamu se spustio rafal iz automata. Mijenjali su se i krvnici. Na komandantovo pitanje: 'Koji će da puca?' neki su partizani čak moljakali: 'Daj meni da pucam!' Tako su nastupila dva nova krvnika, a pošto su odjeknuli posljednji hici, na posljednje umiruće bacili su u jamu još i ručnu bombu. U prvi ruj zore uspio sam se uspentrati uz strmi rub jame i dočepati se slobode.
 U više od pet stotina jama širom Slovenije nakon masovnih ubojstava pobacane su stotine tisuća ljudi. Za pokolje su znali Tito i vrh Komunističke partije. Iz njihovih naredbi tih dana vidi se da im je cilj bio uništenje, a ne zarobljavanje neprijatelja. O tome svjedoči brzojavna zapovijed Josipa Broza od 13. svibnja 1945., dok su se hrvatske jedinice još povlačile prema Austriji:
- Treća armija izvještava da se na prostoru Konjice-Šoštanj prema Dravogradu nalazi grupa ustaša i nešto četnika, ukupno preko 50.000 ljudi. S njima se nalaze Pavelić, Maček, hrvatska vlada i veliki broj zlikovaca. Pokušavaju preko Dravograda predati se Englezima. Jedna Kostina divizija drži prostor Slovenj-Gradec, a druga je kod Šentilja presjekla cestu Velenje - Dravograd. Treba da najhitnije krenete sa vašim snagama iz rajona Celja kako bi koncentrirali napad na uništenje ove grupe. Tito.
Milovan -ilas, jedan od najbližih suradnika vrhovnog partizanskog komandanta Tita, uklonjen je s vlasti 1954. godine. Komunisti su ga pustili da blebeće kako bi prikazali svoje humano lice u odnosu na svoje disidente. Godine 1979. posvjedočio je o događajima:
- Da budem iskren, mi nismo shvaćali zašto Britanci ove ljude vraćaju nama. Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Oni (Englezi) učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali.
... 
drazen-pavlic @ 10:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
HRVATSKI KRIŽARI I TONE, DVIJE PRIPOVJETKE DRAŽENA PAVLIĆA
 
Izdavač: Dunja d.o.o. Bjelovar, 2007.
Naklada: 300 primjeraka
112 stranica, broširano
 
Puno je razloga za i protiv pisanja knjiga. Ludwig Wittgenstein bio je austrijski dobrovoljac u Prvome svjetskom ratu. Pao je u talijansko zarobljeništvo nekoliko dana nakon kapitulacije Austro-Ugarske vojske u listopadu 1918. U rodni Beč vratio se tek za dva mjeseca. Sljedeće četiri godine nastojao je objaviti svoju knjigu, koja je nakon deset godina prešućivanja i nerazumijevanja postala jedno od najvažnijih filozofskih djela XX stoljeća. Godine 1919. u pismo nesuđenom izdavaču on kaže:
-          Knjiga, iako je napisana skroz na skroz pošteno, uvijek je s jedne točke gledišta bezvrijedna: jer zapravo nitko ne bi trebao pisati knjige, budući na ovom svijetu postoje sasvim druge stvari koje treba učiniti, no ako se moja knjiga mjeri apsolutnim mjerilom, Bog zna njezinu vrijednost.
 
Ljudi, čije sudbine su opisane u knjizi Dražena Pavlića, u jeku ratnih zbivanja od 1941-1945. zaista su činili druge stvari. Nisu sjedili doma u toplim sobama i pisali knjige. Vihor događaja vitlao ih je ovim našim prostranstvima, od Korduna i naše pitome Moslavine i Bilogore, do Bleiburga, čak i dalje do Baltičkog primorja i zarobljeničkog logora u Sudetima.
 
Priča o Hrvatskim križarima započinje sjećanjem bake, koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila muža i brata. Osim njih, još dvadesetak njezinih suseljana nije se vratilo s Bleiburškog polja i križnog puta 1945. Iako se za njihove grobove dan danas ne zna, Bog je htio da Marica doživi 88 godina i da se kao živi spomenik sjeća njihovih likova. Danas gleda TV emisiju o groblju mačaka i zgrožena je ljudskom perverzijom. Tolike majke i supruge nisu mogle sahraniti svoje najmilije, jer o njihovim sudbinama i grobištima ne znaju ništa!
 
Ivan se sjeća olovnih godina koje su prijetile uništenjem njegove obitelji. Nakon što se bratu izgubio svaki trag, komunističke vlasti njegovog su oca zatvorile u Lepoglavsku tamnicu. Teretili su ga optužbom da vlastima nije predao10 vreća žita, koje je sačuvao za prehranu svoje obitelji. Već idućeg dana u dvorište su po najvećem blatu i nezapamćenoj kiši došli komunistički gologusci s namjerom da demontiraju postrojenje mlina i pilane. Kad priručnim odvijačima nisu uspjeli odvrnuti teške vijke, jednostavno su prepilili osovine koje su držale teške valjke, te strojeve naprosto odnijeli u Čazmu. Pod teretom zaplijenjene imovine seljačka kola propala su u blato, pa su se «narodni birokrati» poslužili još i željeznom prikolicom sa konfisciranog seljačkog mlinskog pogona.
 
Sad je pitanje kakvog smisla i za koga se ima pisati knjiga o tim davno prošlim zbivanjima? Ne bi li više efekta bilo da se nešto poduzme? Zašto u proteklih 17 godina hrvatske neovisnosti nijedna vlada nije potaknula cjelovita arhivska i arheološka istraživanja partizanskih zločina i masakra, kad u slovenskim kraškim jamama i tenkovskim brazdama leže jasni dokazi? Kome dan danas smeta istina o zločinačkoj savjesti partizana i današnjih antifašista i njihovih saveznika Engleza zbog događaja od svibnja do jeseni 1945? Zbog čega hrvatska vlada nije prihvatila poziv slovenske da se istraže lokacije na kojima su pronađene zemni ostaci hrvatskih vojnika i civila ubijenih 1945? Danas u Hrvatskoj, Srbiji i drugih bivšim jugoslavenskim republikama još uvijek žive ljudi odgovorni za zločine. Haaški sud sudi hrvatskim generalima zbog nepotrebnih civilnih žrtava u domovinskom ratu, a nitko ne želi pravdi privesti ratne zločince iz Drugog svjetskog rata. Zašto?
 
Može li knjiga Dražena Pavlića išta kazati današnjoj omladini, koja o tim događajima jedva da zna nešto iz povijesnih udžbenika? Neki od njih rodili su se nakon 1991. i čak ne znaju tko su bili četnici, partizani, domobrani i ustaše. Neki dan mi je kolegica ispričala nešto zanimljivo. Njena kćerka misli da su četnici nosili zvijezdu na kapi. Ništa neobično, jer dijete je vidjelo dokumentarce o zvjerstvima pobunjenih krajiških Srba potpomognutih vojnicima Jugoslavenske armije u hrvatskim krajevima 1991.
 
Mladež SDP-a u sitne jutarnje sate ispred sjedišta svoje stranke na zagrebačkom Iblerovom trgu ovih dana zapjevala je nekadašnji hit jugoslavenske narodnjačke legende Lepe Brene Od Vardara pa do Triglava.  Zagrebom se nakon više od 17 godina ponovno orilo: «Uvijek si mi draga bila, domovino moja mila, Jugoslavijo, Jugoslavijo!» Je li njih povijest nešto naučila?
 
Dražen Pavlić u svojoj knjizi pita se zbog čega je pobjednička partizanska vojska pobila tolike nevine ljude? Ustaše i domobrani su se predali. Položili su oružje i više se nisu mogli braniti. Čak je i komunistički disident Milovan Đilas priznao:
-          Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Englezi učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali.
 
Zbog čega je trebalo ubijati goloruke ljude koji su se predali. U ratu je druga situacija. Obje sukobljene strane imaju oružje i vrijedi zakon samoodržanja: «Ja tebe ili ti mene.» Ali kad je ostala samo jedna naoružana strana…
 
U zbjegovima prema austrijskog granici tih je dana uz regularnu vojske Nezavisne Države Hrvatske u strahu pred partizanskim terorom bježao i narod. Iz usta antifašista, koji često žele umanjiti partizanske zločine čuje se komentar: «Od čega su bježali ako ništa nisu skrivili?» Čuli su ti ljudi za zvjerstva koje su u hrvatskim mjestima počinili partizani i dojučerašnji četnici, nakon što su na brzinu obrijali brade i preobukli se u partizanske odore. Propaganda je ljude uvjerila da će se uskoro vratiti u domovinu na krilima vojne moći engleskih i američkih saveznika, koji će zaustaviti Titove partizane i Crvenu armiju i spasiti Zapad od komunizma.
 
Knjiga donosi zanimljive fotografije i faksimile dokumenata, koji svjedoče o povijesnim okolnostima u kojima je nastala toliko željena neovisna hrvatska država. Za sveti cilj izlaska iz velikosrpske Kraljevine Jugoslavije Pavelić je bio spreman i s crnim vragom paktirati. Narod kontinentalne Hrvatske s velikim oduševljenjem dočekao je slobodu.
 
Autor nudi nekoliko zanimljivih teza, koje pomažu u rasvjetljavanju povijesnih okolnosti. U svibnju 1945. u Donjoj Austriji Englezi su se suočili s prisutnošću 15 hrvatskih divizija, koje su bile potpuno naoružane i organizirane. Radilo se o mnoštvu od preko 200.000 ljudi. Za njima su već preko Dravograda nailazile jake partizanske jedinice. Istovremeno, s druge strane Julijskih Alpa, iz smjera Trsta čuli su se uzvici partizana: «Trst je naš!» Trebalo se riješiti neugodne prisutnosti tolikih Slavena u Koruškoj, gdje žive Gradišćanski Hrvati i Koruški Slovenci. Partizani su iz petnih žila pjevali: «Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!» Engleski feldmaršal Alexander telegramski je Titu ponudio da mu preda sve zatečene zarobljenike, što je ovaj sa zahvalnošću prihvatio. Kad je u idućih 15 dana Englez doznao da su većinu zarobljenika partizani ubili odmah po prelasku u Sloveniju, proglasio je novu armijsku politiku glede Jugoslavena: predavat će samo one koji se žele vratiti. Većina jadnika taj preokret nije dočekala živa.
 
Komunistički vrh na čelu s Josipom Brozom znao je za masovne pokolje zarobljenika. On ih je i naredio. Sudionici zbivanja danas svjedoče da je sam Tito u društvu Edvarda Kardelja, Mijalka Todorovića i ostalih drugova, obilazio stratišta i tražio da se eliminacija ubrza. Vjerojatno je htio preduhitriti mogući diplomatski pritisak Engleza. Kad se izvršiteljima smučilo od ubijanja, pa su neki čak sišli s pameti, naredio je da se dovede stanovništvo srpskih sela koja su pretrpila gubitke tijekom rata i pomognu u ubijanju hrvatskih zarobljenika. Likvidacijama je Tito smanjio onaj dio biračkog tijela koje će na predstojećim izborima sigurno biti protiv njega. On je, naime, prema sporazumu s Churchillom iz 1944. nakon rata bio dužan provesti izbore. Danas znademo da su izbori bili čista farsa. Ali Tito je gledao i dalje. Pripadnici hrvatskih legija bili su seljaci koje je trebalo iskorijeniti već i zato što se nisu uklapali u izgradnju socijalističke proleterske države. Komuniste je čekao zadatak oduzimanja zemlje i tvornica seljacima i industrijalcima, te stvaranje radničke klase. Taj plan ostvarili su na imanju Ivana Kapelca, odmah drugi dan nakon što su ga otpremili u Lepoglavu.
 
Nije to prvi slučaj u povijesti da je cijela vojska morala napustiti domovinu. Isto se dogodilo srpskoj vojsci 1915., kad se bježeći pred jačim austrijskim i njemačkim jedinicama, preko albanskih brda povukla u Drač i dalje engleskim i francuskim brodovima na Krf i Sjevernu Afriku. Kad je zahvaljujući proboju zapadnog fronta i topovima Sila Antante popustio i južni Solunski front, Srbi su na krilima francusko-engleske vojne moći trijumfalno oslobodile otadžbinu. Hrvatska vojska 1945. nije imala sreće. Našla se na strani gubitnika.
 
Čemu pisati ovakvo djelo, kad će ono samo raspiriti strasti onih koji se slažu i ne slažu s iznesenim mišljenjem? Kritičarima treba odmah sada odgovoriti riječima danskog filozofa Kierkegaareda:
-          Ovdje ponuđeni odlomak samo je djelce napisano «na vlastitu ruku, u vlastito ime, na vlastiti trošak»…Uz pitanje o tome imam li ja svoje mišljenje: ništa ne može drugome biti nevažnije od toga što ja mislim.
 
Iako autor na kraju navodi korištene povijesne i publicističke radove, ova knjiga nije povijesno djelo. Ona tek daje povijesni okvir u koji pisac smješta priču o životima običnih ljudi, koji su se zatekli na vjetrometini povijesnih zbivanja i naprosto pokušavali preživjeti. Po našem mišljenju, on je u svojoj nakani potpuno uspio.
 
Pripovijetka Tone je romansirana biografija autorovog oca, koji može biti simbol oca mnogih od nas. Pred našim očima teče njegov život, od siromaštva u rodnoj Rakovici, nadničenja kod seoskog gazde u Sarajevu, odlaska na rad u Treći Reich, povratka kući, odlaska u partizane, zarobljavanja u bici kod Oborova, ponovnog odlaska u Njemačku, ovaj put kao zarobljenika, života u koncentracijskom logoru u Sudetskoj oblasti, sve dok logor nisu oslobodile jedinice Crvene Armije na svom putu prema Berlinu. Iz tog središta priča se grana u dva smjera: prema obiteljskim precima i potomcima. Pisac donosi niz detalja iz povijesti svoga grada Bjelovara. U finalu priče on iz osobnog kuta gledanja potvrđuje zbiljnost Nietzscheove misli o vječnom vraćanju jednakog, naznačene u geslu s početka knjige:
 
-          Djed Mihovil kao austrijski vojnik zaglavio je 1916. na Karpatima. Vojska carske Rusije je u protunapadu protiv Centralnih sila ljeti 1916. zauzela Bukovinu, dio Galicije, izbila na Karpate i zarobila više od 400000 austrougarskih vojnika. Među njima i Mihovila. Rusi su ga deportirali u Odesu, a zatim u Sibir. Prerušen u ruskog seljaka, u metežu nastalom nakon izbijanja Oktobarske revolucije nekako je uspio pobjeći. Kako Mile nije bilo još od godine 1914., kod kuće ga više ni nisu očekivali. Ta, u rovovskim bitkama Prvoga svjetskog rata poginuli su milijuni ljudi. Njegovi su roditelji Mihovilovu suprugu Janju vratili natrag u roditeljsku kuću. Mladi par još nije imao djece.  Stari su mislili, neka sirota ponovno potraži svoju sreću.
Kad se 1918. djed vratio kući i čuo što se dogodilo, dao se na novo putovanje. Nakon   godinu dana pronašao je svoju Janju na jednoj slavonskoj pustari i doveo ju kući u Rakovicu.
Danas ja sa svojom djecom nedjeljom prolazim kroz park što ga je u središte geometrijski pravilnog centra grada postavila bečka carica Marija Terezija. Često se zaustavimo ispred paviljona i slušamo orkestar limene glazbe, baš kao Tone davne 1935., kada ga je njegova dobročiniteljica, pravoslavka Ana Margetić, nedjeljom lijepo uredila i poslala u njegovu katoličku crkvu. Zatim prelazimo preko korza i ulazimo na glavna vrata crkve. Tu je imali Tone nakon koncerta vojne glazbe kraj zdenca preskakao preko konjske balege na bijeloj makadamskoj cesti što je dijelila park od crkve. Žurio je da ne zakasni na Poldanicu. Možda se koji put zagledao u vojničku regimentu, koja je upravo izlazila iz žute vojarne na drugoj strani trga, što su ga Velikosrbi prekrstili u trg Kralja Petra. Možda je preskočio misu i odmah otišao na sladoled, ako mu je udovica Margetićka dala koji dinar.
Jednog dana ja ću umrijeti, a moja će djeca u društvu svoje djece možda prolaziti parkom na Svetu misu, pokraj paviljona sagrađenog od kamenih blokova za Drugog svjetskoga rata. U svibnju će zastati da se dive lejama tulipana i slušaju veliki orkestar kako svira Radetzcky marš. U orkestru će naša kćerka Josipa svirati klarinet. Zvuk zvona, koja je slušao njihov djed Tone i otac Dražen i koja više nikad nitko neće skinuti s tornja i pretopiti u oružje, opominjat će ih da pripadaju jedni drugima.
I vječno će se vraćati isto. Djeca će otpremati svoje roditelje i dočekivati vlastitu djecu, koju je Bog preko njih poslao na ovaj svijet.
 
Marijan Majstorović, Zagreb
drazen-pavlic @ 09:24 |Komentiraj | Komentari: 0

U V O D

 

Članci sakupljeni u prvom dijelu ove zbirke objavljeni su i nastali u namjeri p(r)okazivanja veze hrvatske političke prakse i političke teorije. Autoru se čini da ovi članci ilustriraju važenje teorije bez obzira da li su je zbiljski akteri svjesni ili ne. Riječ je o razdoblju od parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000. do lokalnih izbora u svibnju 2001. godine, no dosezi pitanja o kojima je riječ, po uvjerenju pisca prostiru se i dalje - iz prošlosti, koja nas je tako malo naučila, prema budućnosti, koja malo koga uistinu intrigira.

 

Jedan osporavatelj ovako je "prepoznao" moju političku pripadnost: "Čitam Vaše tekstove u "Glasu Koncila", političke komentare u "Hrvatskom slovu“...Odabir novina u koja se javljate rječito govori o Vašoj desnoj orijentaciji." Moram reći da sam pišući ove članke htio biti stranački nezavisan, iako mi je iskreno bilo žao što vladajuća garnitura, poput onog preglasnog i loše uštimanog Fellinijevog orkestra iz "Probe orkestra" složno pljuje po ancien regime-u ili "izgubljenih deset ljeta" HDZ-ovske vladavine. Kao što bi rekao Nietzsche: "Kako loši razlozi i loša muzika dobro zvuče kad se ide na neprijatelja!"

 

Mržnju neistomišljenika u hrvatskoj političkoj areni lijepo pokazuje komentar nogometne utakmice Slovačka - Hrvatska koju je iz pera Mladih HSS-a donio njihov "Dom": "Pred slabo posjećenim stadionom, uz neku cili-mili melodiju koja je trebala predstavljati hrvatsku državnu himnu, na terenu je bila postrojena momčad u hrvatskim dresovima (šahovnica), koja je trebala prikazivati hrvatsku državnu reprezentaciju. Ali dogodilo se nešto skandalozno: ta je momčad zapravo bila stranački tim HDZ-a, što se odmah moglo zaključiti prilikom izvedbe himne po hadezeovskom držanju desne ruke na prsima. To je poslije 3. siječnja 2000. godine ostao izraziti znak raspoznavanja samo HDZ-a i Tuđman-Ćirine reprezentacije iz - nadamo se – zauvijek proteklih vremena, a ne predstavnika današnje autentične hrvatske države. Sve ostalo s ove utakmice nije spomena vrijedno.”

 

Protekla vremena žive još dugo kroz nas i u nama i praktično djeluju. Svako vrijeme uvijek se naslanja na staro. Hegel je znao da se staro u novom ukida po formi, ali živi po sadržaju, što je i prijevod njemačke riječi Aufhebung- prevladati i ujedno sačuvati. Teolozi pak kažu: “Novi je zavjet ispunjenje Starog. To za vjernika ne smije biti samo igra riječi, nego trajni izazov da svoju vjeru obnavlja ne niječući ništa od onoga što je u baštinu primio od prethodnih vjerničkih naraštaja. Staro se u novom ne dokida, nego usavršeno živi. Takav odnos novoga i starog u Crkvi i cijeloj povijesti spasenja daje biblijskom vjerniku jedinstvenu slobodu, oslobađajući ga od progresizma i tradicionalizma kao nepomirljivih stavova.” (Glas Koncila, 13. svibnja 2001.)

 

Da je 'protiv nas onaj tko nije s nama' najbolje svjedoči sudbina Zdravka Tomca, koji se drznuo progovoriti mimo zadane partiture i zato nastradao od "svojih"u SDP-u: "Nije li raspra o zločinima tijekom domovinskog rata istrgnuta izvan vremena i prostora?...Pojedine stvari treba gledati drugačije, u kontekstu svakodnevnog bombardiranja hrvatskih gradova, u situaciji Vukovara, 20.000 žrtava, rijeka prognanika, inicijalnih zločina druge strane." Tko je dane i noći čučao u rovu pod kišom. granata, vidio mrtvog druga u rovu pored sebe, na polju nabasao na pougljenjeno tijelo pilota, pronašao svoje najbliže masakrirane, u njemu se probudio životinjski poriv borbe za opstanak...Prije mobilizacije obični ljudi, u situaciji borbe na život i smrt odmjeravaju se poput primitivnih ljudi "samo obzirom na svoje obrambene i napadačke sposobnosti." (Nietzsche)

 

Ako se ne možemo složiti u raspravi o tome da li se (više) može vjerovati (politčkoj) teoriji ili praksi, posegnimo za Kantovom raspravom „O uobičajenoj izreci: To bi u teoriji moglo biti ispravno, ali ne vrijedi za praksu“, u kojoj on kaže: „Onda to nije nedostatak teorije kada ona još malo vrijedi za praksu, nego je nedostak u tome što tu teorije nije bilo dovoljno...“

drazen-pavlic @ 08:23 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 13, 2007

DA LI SMO KATOLIČKA DRŽAVA?
SIMBIOZE NA HRVATSKOM POLITIČKOM TIJELU
Proteklog tjedna, na skupu katoličke udruge 'Bračni susreti', jedna priprosta gospođa je uzviknula: «Što oni hoće? Pa ipak smo mi katolička država!» Ona je podigla svoj glas protiv izjava nekih aktera na hrvatskoj političkoj sceni, koji misle drugačije od nje. Pomislio sam kako je za nju najbolje da ostane u svojoj neukosti, jer očigledno ne zna da u našem Ustavu piše kako je Hrvatska zajednica građana ravnopravnih po svemu, pa i po vjeroispovijesti. No, kad sam bolje razmislio, uvidio sam da joj mnoge pojave i zbivanja iz realnog života daju za pravo.
Povodom smrti pape Ivana Pavla II proglašeni su dani žalosti. To nikako nije bilo jasno Žarku Puhovskom. On se upitao ono što ova žena s početka ovog teksta jednostavno zna, naime, da li smo mi katolička država!?
I dok se pitanje s talijanskog referenduma, da li građani podržavaju zakone o potpomognutoj oplodnji, može shvatiti i kao teološko pitanje, jer se tiče doktrine katoličke crkve, puno neobičnije odzvanja kad hrvatski biskupi pokazuju živi interes za čisto politička pitanja, kao što su približavanje Hrvatske Europi.
Nedavno je premijer istupio pred biskupe i referirao im o napredovanju pregovora Hrvatske i Europske unije. Tome se verbalno usprotivio predsjednik Mesić. No, s nadležnog mjesta u Crkvi brzo mu je stigao odlučan odgovor: «Predsjednik ne razumije položaj Crkve u suvremenom društvu, koja je sugovornik u javnom životu. Čini se da bi on radije Crkvu vidio zatvorenu u sakristiju, kao u komunističkim vremenima.» U međuvremenu, Hrvatska biskupska konferencija priprema dokumente o nekoliko aktualnih političkih tema.
Talijanke su preko dnevnih novina poručile Crkvi: «Ne miješajte se u politiku.» I upitale se: zašto o pitanjima trudnoće odlučuju svećenici, koji nemaju pojma o ovulaciji ili sreći sredovječne žene, što je uz pomoć nauke konačno uspjela zatrudnjeti. Pitanje umjetne oplodnje za te žene je političko i znanstveno, a ne teološko pitanje.
Dok je talijanski referendum moguće izravno povezati s katekizmom, kako shvatiti veliku zabrinutost hrvatskih biskupa za hrvatska tzv. sudbonosna politička pitanja? Kardinal Bozanić lobira među preostalim biskupima, koji još uvijek misle europo-skeptično. Na taj način on pomaže vladinoj politici. Svaka vlast želi opravdanje svog vladanja, želi aplauz i odobravanje. Većina hrvatskih analitičara drži da Vlada Ive Sanadera nema unutrašnje-političkih razloga očekivati odobravanje građana odnosno javnosti. Zato je za nju ulazak Hrvatske u Europu sudbinsko pitanje. 
No, zadatak svih elita je isti: pridobiti ili proizvesti pristalice. I tu je svaka pomoć dobrodošla. Još je poznati njemački klasik sociologije Max Weber znao da vlast nastoji pobuditi i održavati vjeru u svoju legitimnost. Vladajući razmišljaju ovako: negativni napisi ionako dolaze sami po sebi. Što smo međutim učinili da potaknemo afirmativne istupe u korist naše politike? Moguće je da politička i crkvena elita na tom pitanju rade zajednički. Zašto Crkva, pored parlamenta, legalnih organa vlasti, političkih stranaka i javnosti želi usmjeravati hrvatsko društvo prema političkim ciljevima koje ona smatra vrijednima? Nekad je komunistička partija donosila 'Pravce razvoja' i 'Idejne platforme' prema kojima su se trebali ravnati svi učesnici društveno-političke igre. Strukturalistički sociolozi rekli bi da sad na upražnjeno mjesto Vrhovnog političkog autoriteta nastupa Katolička crkva. Otprije znamo da svećenik kao moralni upravitelj lokalne zajednice mora biti menadžer, a od sada i političar.
Novinari su se pitali: hoće li Talijani kao većinska katolička nacija poslušati svojeg predsjednika Berslusconija i odazvati se referendumu? Ili svoje župnike, koji su im i izlete u nedjelju organizirali, kako ne bi došli u napast i glasovali o četiri zakona o potpomognutoj oplodnji? Sad znamo da je referendum u Italiji propao, dakle Talijani su ipak katolička nacija.
A što je s našim Žarkom Puhovskim, koji isto pitanje postavlja u odnosu prema Hrvatima? Njemu čitatelj Fokusa, lista koji zastupa kršćanski socijalni nauk i sebe vidi kao jedini pro hadezeovski ili točnije pro vladin tjednik, u urednički uokvirenom pismu poručuje: «Pročitao sam da ste za Novi list izjavili kako je nedopustivo za javnu televiziju papu nazivati Svetim Ocem, jer je on 'Sveti Otac' samo za katolike.» Svoje 'upozorenje' umirovljeni čitatelj iz Zagreba završava otvoreno ksenofobijski: «Jedete kruh hrvatskih poljoprivrednika i uživate sve blagodati koje Vam pruža Hrvatska, a stranac ste i po vjeri, a na žalost i po ponašanju…Ako Vam u Hrvatskoj ne odgovara što i koga se slavi i štuje, nitko Vas ne drži u Hrvatskoj. Vi imate svoju državu, ostavite hrvatsku Domovnicu i Putovnicu i vratite se u nju!»
Dakle, žena iz gore spomenute katoličke udruge, umirovljeni čitatelj iz Zagreba, premijer, župnici i kardinal znaju da Hrvatska ipak funkcionira kao katolička država. Sad znamo i mi. Bez obzira što piše u Ustavu, u životu je korisno misliti kao većina.
 
SUVREMENI PLATON
 
Prije dvije i po tisuće godina veliki Platon napisao je djelo pod nazivom Država. No tek su tumači u XX stoljeću shvatili da Platonu nije u prvom redu bilo stalo do uspostave idealne države. Njemu je bilo važno spoznati pravednost ili unutrašnji sklad ljudske duše. «Da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, pokušali smo ogledati to prije u nečem većem što ima pravednost. Učinilo nam se da je to veće država. Tako smo je osnovali što smo mogli bolje. Što nam se ondje pokazalo, prenesimo na jednog čovjeka.» (Država, 434 d) Dakle, u ljudskoj duši, jednako kao u državi, treba vladati sklad jednih te istih principa ili dijelova. Razumu, srčanosti i požudi u duši svakog od nas odgovara ustroj države od tri staleža: filozofa, čuvara i privrednika. Uravnotežene odnosno skladne su duše ili države u kojima su razum, agresivnost i libido usklađeni, odnosno svaki član zajednice radi svoj posao, već prema svojim sposobnostima.
 
Mi se svakodnevno osvjedočujemo da Hrvatska funkcionira kao katolička država.
Neki govore da nam je ta činjenica glavna smetnja za pristup Evropi, koja je uglavnom ateistička, ili protestantska. Primjera za tu istinu ima koliko vam drago. Kad su ljetos vjerske udruge prosvjedima htjele spriječiti pulski koncert navodnog sotoniste Marylina Mansona, da bi preduhitrila i spriječila nerede, policija je čak planirala zabraniti skup. 
 
Ako upotrijebimo Platonovu paralelu države i duše, što iz te činjenice možemo zaključiti na primjeru Hrvatske države, odnosno duše prosječnog Hrvata? Daleko od toga da su svi Hrvati praktični vjernici, koji redovito nedjeljom idu na svetu misu, ili da su teološki super potkovani. Naš uzorni građanin naprosto prihvaća autoritet morala, koji svoje porijeklo vuče iz kršćanskog odgoja. Ako je Hrvatska katolička država, po Platonovoj metodologiji vjerojatno je i duša većine Hrvata katoličke naravi. Obratno: nije nikakvo čudo što je Hrvatska katolička država, ako duša većina hrvatskih ljudi funkcionira katolički.
U nedavnom RTL-ovom show Sanjin gost, pater Mijo Nikić govorio je o humanom činu udomljavanja jedne obitelji beskućnika: «Ljudska duša teži dobru ili zlu.« Dakle, ne nužno dobru. Zavisno, naravno, od toga kako su usklađeni njena razumnost, odvažnost i libido.
(Lipanj 2005, neobjavljeno)
 
drazen-pavlic @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 0

Prikupljanje PET ambalaže
 
STRUČNI PRISTUP ?!
 
 
Događaj koji je obilježio protekle dane vjerojatno je akcija prikupljanja ambalažnog otpada.
Cilj nam je svima jasan: očuvanje još koliko toliko zdravog i čistog hrvatskog okoliša. Obveza je to, svakako, hrvatske administracije u sklopu pridruživanja Europskoj uniji. Ali, idući prema tom cilju, isprepliću se mnoge staze.
 
Radio javlja da poslodavci protestiraju što je propisani pravilnik na njihovu štetu, te najavljuju poskupljenja proizvoda pakiranih u bespovratnu ambalažu. Udruge potrošača i sindikati pozivaju, opet, građane da ne kupuju proizvode proizvođača koji su se odlučili na poskupljenja. I dok tražim neku veseliju glazbenu frekvenciju, umalo mi je promakao događaj dana. Naši sugrađani, kojima je inače problematika otpada fah, u maniri pljačkaša banaka zaustavljaju automobil pored spremnika za PET ambalažu. Dva tamnoputa mladića munjevito iskaču i olakšavaju spremnik. Hrpe plastičnih boca trpaju u prtljažnik Golfa i uz škripu guma napuštaju mjesto događaja. 
 
Eto, novca ima dovoljno, samo ga treba znati uzeti. Dok poslodavci kukaju zbog povećanih troškova poslovanja uslijed obveze otkupa ambalaže, država će već odloženi besplatni otpad platiti ovim vrijednim sakupljačima «perja».
 
U talk showu na državnoj televiziji, u kojem je pored Milana Bandića gostovala i naša gradonačelnica, svi su sudionici napadali jednog čovjeka. Jest da se Milan Bandić okružuje ljudima od povjerenja – a što bi trebao, okružiti se ljudima kojima ne može vjerovati? – i da ti ljudi nisu odabrani putem natječaja. Ali Milan Bonaparte popravi grijanje u školi za 3 dana, završi ulicu mjesec dana prije roka, po kratkom postupku smjenjuje nesposobne birokrate… Okomljujući se na Bandića, novinar i gosti emisije su nehotice podizali rejting zagrebačkog gradonačelnika. Jer, naši su ljudi staromodni i za ocjenu uspješnosti političara nije im bitno koliko je demokratičan, već u kojoj mjeri rješava probleme. Gospođa Adlešić parirala je svom poznatom sugovorniku riječima: «U Bjelovaru na čelu komunalnog poduzeća nije stranačka osoba od povjerenja, nego stručnjak!»
 
No, vratimo se ambalaži. S vrećom punom plastičnih boca krenuo sam tog jutra i ja potražiti sreću. Računam: pola kune na pola kune i eto ti za kruh i mlijeko. Na telefonskoj centrali Komunalca dobivam obavijest da je plastiku moguće predati na dvije lokacije u Bjelovaru: u Frankopanskoj i Livadićevoj ulici. Idem na bližu postaju, dakle u Frankopansku. Portir ništa ne zna o tome: niti tko, niti gdje. Penjem se na kat i pitam blagajnicu. Ona pita: zar nije dolje? Uskoro se pojavljuje službenik zadužen za otpad i kaže: «Žalim, kontenjer je pun. Morat ćete pričekati da Sirovina dođe s novim. Ili, možete otići u Livadićevu.»
Dakle, ipak idem u Livadićevu. Tamo u dvorištu stoje dva kontejnera, jedan za PET, a drugi za staklenu ambalažu. I dva radnika, naravno. Po principu podjele rada, svaki za svoju vrstu otpada. Ali, onaj jadnik koji duži plastični spremnik raspada se od posla, dok onaj drugi besposleno stoji.
 
Čekam da radnik u zelenom kombinezonu prebroji boce žena prije mene. One isprazne svoje vreće na zemlju ispred njega, a radnik se saginje toliko puta koliko je boca, užurbanim pokretima i ljut na cijeli svijet broji boce koje je preuzeo. Sad onaj drugi, zadužen za staklenu ambalažu, prilazi i pomaže isprazniti drugu vreću, zato jer poznaje jednu od one dvije žene, pa da ona ne čeka…Pomišljam na osnovne postavke ergologije, te koliko nepotrebno trpi kičma onog mučenika. Ali, ne miješam se u stručnu organizaciju rada.
 
«130 komada» - reče radnik i prilazi jednoj kanti za smeće da na njoj ispiše blok. 130 saginjanja – pomislim. Žene prilaze blagajni, a ja dodajem svoju vreću. Djelatnik u zelenom uzima lopatu i radi mjesta za nove boce, te baca i moje boce u spremnik. Nailazi na boce s čepovima i ošinu me pogledom. Skida čep, baca ga na zemlju i ljutito nastavlja svoj posao. Minus 13 je stupnjeva Celzijusa i onaj drugi radnik pored kontejnera za staklene boce puši i pocupkuje ne bi li se ugrijao.
 
Sad sam ja na redu za isplatu. Uočavam obavijest zalijepljenu na šalteru: «Primamo samo čiste boce i bez čepova. Svatko može tjedno predati najviše 100 boca.» Sad mi je jasno zašto su one dvije žene bile skupa. Raspitujem se o tome. Djelatnica me upućuje: «Gospodine, ako imate više od 100 boca, navedite suprugino ime…» Ali, nije mi jasno zašto boce moraju biti čiste i bez čepova! Ako je zakonodavac htio sačuvati okoliš, zašto ne preuzima i plastične čepove? Ovako, plastični čepovi i nadalje s kućnim otpadom završavaju na Dolinama. Ja sam mislio da boce idu u reciklažu, da se rastapaju u proizvodnji novih boca. Sad referent u zelenom kombinezonu prilazi šalteru: «Javi da hitno dopreme drugi kontejner, jer ja sam pun.»
 
Možda bismo mi građani mogli oprane boce donijeti direktno u tvornicu. Tamo bismo se mogli poredati u vrstu i ispružiti ruku s bocom, koju smo prije toga odčepili, a stroj neka natoči mlijeko. I još bi se moglo građane grupirati s bočicama za puno i manje masno mlijeko, zatim nas sortirati po proizvođačima…Sve bi to neki stručnjak mogao s lakoćom organizirati. 
 
Kao što je organizirao i građanima približio punktove za sabiranje, sinhronizirao dolazak kamiona Sirovine, rasporedio radnike prema vrsti ambalaže, obučio ih da rade učinkovito i propisao i prekontrolirao ostale procedure.
 
I tako, iako je cilj jasan, provedba plana je vrlo čudnovata. Očito je prihvat otpada organiziran toliko stručno, da ga ja sa svojim skromnim mogućnostima ne mogu razumjeti.
 
(objavljeno u Bjelovarcu i Fokusu, u veljači 2006.)
 
drazen-pavlic @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 0

Karikature koje su uvrijedile Muslimane

JEDAN SMO ROD
(GENS UNA SUMMUS)
 
«Imagine there's no countries,
It isn't hard to do,
Nothing to kill or die for,
No religion too,
Imagine all the people
living life in peace...»
 
Ovim je stihovima John Lennon izrekao misao vodilju hippy pokreta 60-tih i 70-tih godina. Zamisli da u svijetu nema političkih granica, ratova, vjerskih i nacionalnih podjela i mržnje, te da svi ljudi kao jedan žive u miru… Hippici su putovali u Indiju, tražeći pogled na svijet drugačiji od evropocentrizma, a za svoje stajalište pronalazili su inspiraciju u budizmu i indijskoj filozofiji. Bio je to revolt protiv zapadnjačke civilizacije i njenih glavnih vrijednosti: etike rada, sveprisutnog racionalizma i totalne kontrole. Lennon se u svojoj antologijskoj pjesmi nadao da nije sam: «You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one» - vjerujući da je utopija ostvarljiva…samo ako većina ljudi to shvati i odluči dosadašnjem načinu života reći: «Ne!»
Bilo je dakako pokušaja evropskih mislilaca da teorijski oboružaju studentske pokrete iz 1968. Herbert Marcuse je u psihoanalizi tražio temelje za mogućnost nerepresivne civilizacije, bez dominacije čovjeka nad čovjekom. Osim radnim vremenom, suvremeno društvo totalne kontrole sve više i potpunije ovladava i slobodnim vremenom. Nakon 10 sati rada i pripreme za rad, te 10 sati sna i zadovoljenja bioloških potreba, čovjeku preostaje svega 4 sata slobodnog vremena slobodnog vremena za hobbije. («Eros i civilizacija»)
Pokazalo se da je zapadnjački stroj ipak uspješno samljeo i u sebe uvukao negdašnje šezdesetosmaške buntovnike. To je očigledno pogotovo danas, tri decenije nakon studentskih pokreta, kad se evropski establishment, sastavljen zasigurno i od bivših radikalnih studenata, sukobljava s muslimanskim svijetom, pozivajući se pri tom na svoje demokratske tekovine: slobodu osobe, vjeroispovijesti, štampe. Danski i francuski premijeri ne žele se ispričati Muslimanima zbog «gafova» svojih urednika, jer njihovi ustavi jamče slobodu tiska.
Muslimani širom svijeta zbog uvredljivih karikatura proroka Muhameda pale veleposlanstva i zastave anatemiziranih (bolje rečeno fetviziranih) zemalja, a njihovim građanima i atašeima prijete ubojstvima. Obični ljudi diljem Evrope osuđuju njihov militantni odgovor. Kršćani  ističu da je temelj njihove vjere u samom srcu vjernika, te da se ne treba pred cijelim svijetom razmetati njome.
Eto opet pred nama jednog nerazumijevanja, ili centrizma. Valja, naprotiv, shvatiti da su religiozna shvaćanja drugih naroda ili kontinenata bitno različita od naših. Svoju vjeru milijuni Muslimana očito živi na način da ju manifestiraju pred cijelim svijetom. «Ovo je prilika da svijetu pokažemo svoju vjeru» - galami sa govornice iranski islamistički lider.
U nastaloj situaciji mnogi Muslimani, a možda i Hindusi, Budisti…vide priliku da «staroj dami Evropi» i samouvjerenoj Americi konačno pokažu što je ide! Vrijeđanje njihovih svetinja stvar je časti i ponosa Muslimana i njihovih nacija. Vođe ekstremnih političkih stranaka pozivaju Muslimane na pravi rat, koji sliči «križarskim ratovima» iz europske povijesti. Očigledno je da Azija uzvraća udarac! U ovih su naroda vjera i politika očito usko povezani. Po svemu sudeći, osveta je to «trećeg» i «četvrtog» svijeta za evropsku i američku dominaciju, kolonijalizam i imperijalizam, za ekonomsku superiornost.
Drugi dio naših ljudi ljuti se opet na one među nama koji svojom tvrdokornošću dolijevaju ulje na vatru. Oni se pitaju: «Što nam treba da izazivamo Muslimane? Nismo li lijepo živjeli bez terorizma?» Zaista, u današnjem svijetu ovo nije toliko religijsko ili kulturološko, već prije svega sigurnosno pitanje. Takvo mišljenje dijeli i hrvatski premijer, te se stoga hrvatskim građanima muslimanske vjere ispričao zbog objave spornih karikatura u tjedniku Nacional. To, međutim, nije spriječilo ekstremne bošnjačke Muslimane da sljedećeg dana usred Sarajeva zapale hrvatsku zastavu. Oni su, po svemu sudeći, samo čekali povod «da pokažu svoju vjeru» ili «da pokažu nadmenoj Evropi da se ne može poigravati s njihovim svetinjama».
Što možemo ponuditi kao odgovor ovom izazovu današnjice? Trebaju li pasti još neki tornjevi, ponos zapadnjačke tehnike? Trebaju li poginuti nove tisuće nevinih ljudi u velikim svjetskim gradovima, a sve radi obrane principa zapadnjačkih sloboda? Trebaju li kao odgovor na to krenuti linčevi Muslimana u Evropi i Americi?
Odgovor je jednostavan, kao i u životu. Mi ne trebamo druge i drugačije od nas mijenjati i učiti pameti. Ako se netko i treba mijenjati, moramo se zadovoljiti očekivanjima da će se on promijeniti sam, bez naše prisile. U međuvremenu, možemo korigirati sami sebe.
Činjenica je da smo jedan svijet, međuzavisan, ispremiješan i prepleten. Ako Danci, Francuzi, Britanci ili Hrvati žele trgovati s Muslimanima, moraju se prilagoditi njihovim običajima. Staro je pravilo psihologije prodaje: ako želiš prodati, ne spominji naciju, vjeru, politiku, jer nikad ne znaš što kupca može uvrijediti i odvratiti od kupnje. A politika treba biti i jest služavka gospodarstva.
Negdašnji Lennonovi fanovi, ostarjeli buntovnici iz šezdeset i osme, ne trebaju danas priželjkivati svijet bez suprotstavljenih religija i političkih granica, jer je to, barem zasad, nemoguće i nerealno. Možda još ima krvi u staroj evropskoj maksimi: «Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi.» Ili, svatko mora oduzeti djelić od svojih prava, kako bi na osnovi preostalog mogli živjeti skupa.
I dok razmišljam o temi tolerancije i suživota različitih civilizacija na ovoj našoj jedinoj planeti, u autobusu Prometa Makarska na liniji Zagreb – Split oko mene se oglašavaju mobiteli raznih evropskih, američkih i japanskih proizvođača. Oni ispunjaju eter melodijama slavnih skladatelja mobitelskih pjesmica: Mozarta, Bacha, Beethovena.
Ne znam kakve zvukove na svojim mobilnim aparatima koriste Budisti, Muslimani, Konfucionisti. Ali znam da je teško biti dobar i tolerantan. Ja, recimo, ne razumijem kako netko može navijati za Hajduk, kamoli…
 
(objavljeno u Fokusu ožujak 2006.)
drazen-pavlic @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 0

O homoseksualcima
 
NIJE CRNO, NEGO BIJELO
 
Mediji i političari naturaju nam stav o normalnosti gay pokreta. TV serije s gay tematikom sve su češće na malim ekranima: Mladi Amer šokiranim roditeljima, uz frustrirane grimase lica, objašnjava svoje pravo da bude 'drugačiji'. Otac osjeća gađenje prema svom sinu, spreman ga je premlatiti, odreći ga se. Majka s vremenom popušta i nagovara muža da bude blag, jer ipak se radi o njihovom djetetu.
 
Gradonačelnik Bandić iz Gradskog proračuna uplaćuje neki trošak u korist homoseksualne udruge. Bivši ministar policije Lučin šeće Zagrebom u prvoj gay paradi. Naši političari nas prosvjećuju i svojim primjerom nam žele pokazati kako trebamo biti tolerantni i prihvatiti 'različito'. Ako želimo u Evropu, a Evropa prihvaća gay pokrete, moramo i mi biti moderni. Tako, djeci koja nemaju potrebno životno iskustvo i dovoljno informacija o svijetu oko sebe, polako i sigurno namećemo ideju o tome da je homoseksualnost sasvim prirodna i normalna.
 
Homoseksualca je uvijek bilo, ali se danas žele proglasiti za normalan ljudski izbor. Treba, naprotiv, reći da se agresija homoseksualaca u našem dobu može svrstati u jedna oblik otuđenja modernog čovjeka. Ljudska prirodnost gubi svoju očiglednost, a za prirodno se, naprotiv, proglašava nešto nakaradno.
 
Budimo realni, homići su dečki koji su doživjeli razočaranje u prvim kontaktima s djevojkama. Previše povučeni momci nisu uspjeli ostvariti odnos s pripadnicama suprotnog spola i tako potvrditi i zadovoljiti svoju seksualnost. Zato su se odlučili družiti se dečkima, jer jedino s njima mogu izaći na kraj. U djetinjstvu sam se naslušao vulgarnih šala starijih momaka, koji su se obraćali nevinim dječacima: «Jesi li kad gurnuo ruku djevojčicama među noge? Oprezno, jer ona ženska stvar ima zub, mogla bi te ugristi! Ha-ha-ha…» Od srca su se smijali vlastitim šalama. Sad znam da se ti momci nikad nisu oženili, jer nisu znali prići djevojci. Nije da ih one nisu zanimale. Dapače. Ti naizgled grubijani zapravo su se bojali žena. Pošto hormoni rade svoj posao, dešava se psihopatski obrat od ženskog ka muškom. Zašto ne potražiti utjehu u toplom zagrljaju kakvog nježnog muškarca, s kojim možete podijeliti iste probleme? Vjerujem da je taj obrat od ženskog k muškom zapravo psihopatološki obrat.
 
Drugi motiv koji opčinjava pedere je narcisoidna zaljubljenost u vlastito spolovilo.
Zato dečki s takvim sklonostima, kad se nađu s djevojkom, obavezno najprije prilazi straga, što ih nadasve uzbuđuje, jer vide svoj alat.
 
Sam termin «gay brak», što zvuči «znanstveno», moderno i otmjenije od narodskog pederska veza. Jer navodno utzv. braku dviju žena ili dvaju muškaraca nema tradicionalne podjele, dakle, u braku dvije žene ili dva muškarca nema tradicionalne podjela na muške i ženske poslove, nema maltretiranja slabijeg spola od strane jače. Možda je to onda ipak nešto napredno?
 
U obranu svoje teze homoseksualci govore da su i stari Grci cijenili ljubav među muškarcima. Jesu i to stoga što se u njihovo doba žena nije smatrala ravnopravnim bićem, a savršena ljubav moguća je samo među jednakima. Igra li ipak i u istospolnim zajednicama netko ulogu muškarca, a netko žensku ulogu? Kao dok plešu dvije žene! Dakle, igra spolova je ipak neminovna?
 
Hrvatski pjesnik latinista Janus Panonius još je u XV stoljeću ispjevao erotski epigram 'Zašto se žudi za ženom': «Kad je Prometej iz vlažne zemlje oblikovao prve ljude, nije im dodao udove koji razdvajaju dva spola, odakle bi se mogao obnavljati novi rod. doskora, kad prirodna prava nisu mogla drukčije opstati, razlučio je dva tijela vlastitim obilježjima. Odrezao je, naime, meso sa djevojačke školjke i pričvrstio ga u sredinu spolovila u dvije drugog lika. Zato to mjesto uvijek traži svoj dio i zato taj dio uvijek traži svoje mjesto.»
 
U ovoj problematici skriva se velika nevjera modernog čovjeka, koji ne prihvaća spontanost i iskonsko određenje, već povrh Božje providnosti, nastoji na području ljudske seksualnosti stvoriti nešto 'novo'. Neka se homoseksualnim brakovima još dozvoli da se vjenčavaju i posvajaju djecu, tako da njihove zajednice po svemu izgledaju kao prave. Na to se i pripremaju izdavanjem queer ili peder bajki, u kojima se susreću princ i princ, te princeza i princeza, odnosno princeza se u svojoj kuli budi iz stoljetnog sna i ne čekajući princa sama rješava problem.
 
U bliskoj budućnosti sigurno će nastupiti i nova era u ljubavnom pjesništvu:
«I dok tvoja snažna ruka prolazi kroz moju kosu,
prisjećam se moćne blagosti očevih milovanja,
dok sam nedjeljom popodne sjedio u njegovom krilu
i pratio utakmicu».
(objavljeno u Fokusu listopada 2005.)
 
drazen-pavlic @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

O „problemima mladih“
 
TKO ODGAJA ODGAJATELJE?
 
Jasna mi se žali da petkom i subotom ne spava od cike i galame, jer stanuje u centru našeg malog grada Bjelovara. U sitne sate omladina je naime već toliko pijana, da ne zna što radi. Djevojke i mladići povraćaju, razbijaju, vrište…Trebalo bi, kaže Jasna, nešto poduzeti. Mogli bismo barem ranom zorom prošetati ulicama Bjelograda i vidjeti što se to, ovdje pored nas, s našom djecom zbiva.
 
Evo nas, već smo tu. Omladina primjećuje da smo se spustili u njihov podzemni svijet. Neki dovikuju: «Šta je, jeste li se došli malo zgražati?»
 
Pomalo zbunjen ovom upadicom, prebirem svoje misli. Jednom mi je kćerka rekla: »Lako je tebi i mami. Vi ste riješili sve bitne probleme. Završili ste škole, pronašli ljubav svog života, zaposlili se. A jaaa? Kad ću ja to sve stići i da li ću uspjeti??» Jesmo li se ikad zapitali koliko su nam rastrzana djeca, u potragama za smislom svojih mladih života? Da, mi smo svoje probleme riješili. A oni? Tko njima pomaže u bolima i patnjama zaljubljivanja, strahovima odrastanja? Koliko se predano roditelj spreman zadubiti u psihu svog djeteta, dati mu savjet, odgovoriti na postavljena i nepostavljena pitanja? Znamo li o čemu se djeca dopisuju i čavrljaju posredstvom interneta, jesmo li ikad poslušali glazbu koju oni slušaju, osluhnuli njihove stavove?
 
Jedna preplašena djevojka prilazi nam. Govori brzo i osvrće se, da je ne vide frendovi kako razgovara s nama:  «Čula sam što mislite. Ma nemamo mi čvrsto formirane stavove. Mi ih svaki dan mijenjamo. Kad pričamo o diskriminacijama svih vrsta, glupo je nas tu svrstavati. Jer, svi drugi diskriminirani su već formirani, a mi tek lutamo i tražimo se. To je puno drugačije. Mi o svemu pokušavamo naći svoj stav. Nadam se da će i meni jednog dana bljesnti žaruljica, u smislu, ajme, pa ja ne moram povjerovati u sve što vidim i pročitam. Pa ja se ne moram svakome svidjeti i meni se ne moraju svi sviđati. Kakovo divno otkriće! Sad konačno mogu prestati razmišljati o samoubojstvu.»
 
Ova djevojka ima pravo. Kad nas odrasle putem medija pozivaju da slijedimo razne ideje, mi bismo trebali znati odabrati što je od ponuđenog za nas prihvatljivo, a što nije! Mnogi danas propagiraju ono u što vjeruju. Pater Zvjezdan Linić s jumbo plakata po Rijeci i Zagrebu poziva na duhovne vježbe. Mailom nam stižu poruke, koje moramo proslijediti najmanje desetorici želimo li doživjeti Božji blagoslov ili iste večeri točno u 23 sata i 11 minuta osjetiti nešto osobito…
 
Međutim i našoj djeci, jednako kao nama, trebaju ideje vodilje. Ostavljeni da žive u svom 'filmu', mladi postaju vjerna publika različitih rok glazbenika, koji su za njih sastavili ideologiju ekstravagancije, protivljenja odraslima. Jedan mi je prijatelj pričao da se ozbiljno zabrinuo kad se njegova kćerka počela zaodijevati u crno i kititi se naušnicama, kao neka Afrikanka. Sudeći svojim odraslim mjerilima odmah je zaključio da je ona sigurno pripadnik neke sotonističke udruge. Onda mu je mlađe dijete otvorilo oči: «Tata, ma nisu oni sotonisti. Oni ti i ne znaju što je to. Oni se samo tak' oblače, slušaju istu glazbu… Zapravo, žele privući pažnju.»
 
Dakle, već smo shvatili da osim našeg, postoji svijet naše djece, tu odmah pored našeg, puno bliže od Atlantide i Marsa. U njega najčešće ne zavirujemo, osim u krajnjoj nuždi, kao ja upravo sada. I onda često na način da djeca to shvate kao uplitanje roditelja u njihove poslove, gušenje njihove slobode.
 
U takvoj situaciji nije nikakvo čudo da se netko drugi pobrinuo za njih. Recimo Marilyn Manson. Katoličke udruge nastojale su svim silama zabraniti njegov pulski koncert. Silinu svojih postupaka opravdali su pravom na izražavanje mišljenja. Imaju li i naša djeca jednako pravo? Jutarnji je čak objavio naslov da će načelnik policijske uprave sigurno zabraniti nastup kontroverznjaka iz Amerike, ne bi li u zametku spriječio fizički sukob njegovih fanova i članova spomenutih katoličkih inkvizitora. U tom bi slučaju trebali preventivno zabranjivati sve sportske susrete hrvatskih i srbijanskih klubova. Pa čak i gostovanja Hajduka u Zagrebu.
 
Opet ona cura, u prolazu, dobacuje: «Zabraniti Mansona? Nisam čula ništa smješnije. Pa kome ti naivci od 13 i kusur godina mogu nauditi?»
 
No, silna halabuka oko njegovog koncerta poslužila je Mansonu kao dodatna i besplatna medijska pozornost. Na kraju balade ipak je s pozornice u pulskoj Areni zapjevao svoj hit Beautiful people. Znakovit je već podnaslov: «To je odgovor na brodwayski komad 'Jesus Krist, Superstar'» Nismo li već primijetili da naša djeca i njihovi glasnogovornici namjerno idu protiv naših ideja?! A njihovi idoli samo su uletjeli u prostor ispražnjen od naše roditeljske pažnje i brige i zajedno s djecom nam 'odgovaraju'.
 Odlomak iz Mansonovog hita 'Mondeno društvo', u okviru pored teksta:
 
 «Ne želim te, ne trebaš mi.
Ne zamaraj se odupiranjem, svejedno ću te smrviti.
Nisi ti kriv što si uvijek u krivu.
Slabi postoje da bi opravdali jake.
O, mondeno društvo, krasni ljudi.
Sve je relativno u odnosu na tvoju visinu Šiljati Tornju.
Ne vidiš šumu od drveća
I ne osjećaš vlastiti smrad s tvojih koljena.
 
Nema vremena za diskriminaciju,
Mrzi svakog majkojepca koji ti stane na put!
 
Hej Ti! Što vidiš?
Nešto lijepo? Nešto slobodno?
Hej Ti! Pokušavaš li ti to biti sjajan?
Živiš s majmunima, dakle teško je biti čist.
O mondeno društvo, krasni ljudi, aaaaaaaaa
Kapitalizam je kriv za sve ovo.
Staromodni fašizam sve će popraviti.»
 
Opet mi prilazi ona cura: «A too? Prevodite Mansonove tekstove? Ma nema ti to veze. Mi samo hoćemo napraviti bunt. Što veći dar-mar, to bolje. Kapitalizam, fašizam? Ma nemamo mi pojma o tim političkim pokretima. Znamo da je fašizam bio nešto loše. Odlično! Napisat ću si taj naziv na majicu, jer želim sablazniti okolinu. Ljudi, želim da me čujete, čujeteee! .. Ne znam ni sama, ponekad sam tako zbunjena, ali svejedno…važno je da imam svoj stil…
 
Dakle, ne nalazimo vremena za njih, ali kad napokon primijetimo da su zastranili, spremno i svim oružjima bacamo se na njihov svijet. Nabacujemo se zabranama, a kad to ne uspije, organiziramo molitvene grupe za spas duša svih koji su prisutni u Areni. Kako nadmeno!
Pitam se, zašto moralisti to rade? Nisu li njihovi motivi čisto egoistički? Oni cijelom svijetu žele pokazati ljepotu i čistoću svojih duša, vlastitu visoku etičnost, po čemu misle da se izdvajaju iz svoje sredine. Manson im je poslužio kao dobra prilika da se pokažu kao najizvrsniji pojedinci. Možda je pametnije mladosti pokazati alternativu i jednostavno pričekati da ih ova šiza prođe!
 
A za predanost ideji, da nema dobrog subotnjeg provoda bez totalnog pijanstva, krivi su mnogi. Poplava jeftinog programa komercijalnih televizija, nezainteresiranost učitelja, loš primjer u kući…Krive su i pivovare koje nude litre pive u plastičnim bocama po minimalnim cijenama. 'Kupite čak 2 litre Staročeškog samo za Kn 12,39!!' I tko nam onda odgaja djecu?
 
Protekle nedjelje, na sokli jedne fasade u centru Bjelovara vidio sam napola ispijenu bocu daruvarske dvolitre i sjetio se Jasninih riječi. Zbog čega naša omladina traži utjehu u piću? Eto, djeca su popila tek pola dvolitre, jer su odrasli izmislili mamut pakovanje, koje se naprosto ne može tako lako isprazniti. Ili su odraslima htjeli preprodati štos iz onog filma 'Glup gluplji', kad policajac komičaru uzima i ispija bocu piva, u kojoj je zapravo mokraća Johna Carrey-a!
 
Otprije smo znali da je odgoj mladeži i djece važan zadatak. Nemojmo zaboraviti postaviti i dodatno pitanje: «A tko odgaja odgajatelje?»
 
/boldirano u kurzivu, komentari imaginarne 'tinejdžerke'/
 
(objavljeno rujna 2005. u Fokusu i Bjelovarcu)
 
drazen-pavlic @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

O narodnoj ili „folk“ i „turbo-folk“ glazbi
 
Kultura naša svagdašnja
 
Hrvati sve radije slušaju srpske narodnjake. Štoviše, u publici su i mlađe generacije, koje za života u bivšoj državi nisu bile indoktrinirane tom vrstom glazbe i čije duše se, prema tome, ne mogu sjećati takve vrste zabave.
 
Ohrabreni stanjem stvari među Hrvatima, o koncertu u Hrvatskoj već sanjaju Ceca Ražnjatović i Lepa Brena.
 
Zašto danas hrvatski poklonici lagane glazbe ne slušaju tamburice ili dalmatinske klapske pjesme? Možda zato jer te pjesme nisu žive. One su stilizirani moderni pojavni oblici našeg folklora. A ljudi hoće nove pjesme, koje govore o jednostavnim stvarima iz života. I na nedjeljnoj misi vjernici kritiziraju orguljaša koji izvodi uvijek iste pučke pjesme i duhovne šansone po šabloni, jer žele slušati i pjevati nove pjesme.
 
Narodnjaci naprosto nude naslove za sve životne prigode, a naročito za rođendane, imendane, svadbe ili oproštajke prigodom odlaska u vojsku. Dovoljno je da petkom i subotom poslušate neki lokalni radio, npr. Radio Čazmu koja živi od emisije 'Želje i pozdravi'. Susjeda mi je ispričala kako se nauživala slušajući program radio Čazme: «Kakve lijepe pjesme. Zapisala sam naslove, pa kad se naš Nino u listopadu bude ženio i mi ćemo naručiti iste pjesme .»
 
Nogometaš Goran Vlaović na svadbu svog prijatelja također nogometaša Darija Smoje u hotelu Westin u Zagrebu, kao iznenađenje večeri doveo je legendarnog Halida Bešlića - uz oduševljenje i odobravanje većine nazočnih. Na novom CD-u Alke Vuice Bešlić gostuje u četiri pjesme, a naročito u udarnom hitu 'Bosna'. No, Alka se na sudjelovanju zahvaljuje i Željku Joksimoviću. Dapače, mnogi njeni autobiografski stihovi su otpjevani uz odabir instrumenata, zvukova i ritma koje vezujemo uz narodnjake. Vjerojatno da je to pomodarstvo odabrano zato da bi pjesme bile slušane i popularne…ili…narodne.
 
Kakav odgovor možemo ponuditi protiv ove začudne činjenice? Na racionalnom nivou može se reći da se radi o jednostavnim, lako pamtljivim napjevima, nastalim na temeljima narodnog melosa, koji lako ulaze u uho. Na kulturnom nivou, pak, prepoznaje se obrazac koji odgovara na neke životne potrebe. U jednoj drugoj kulturi djeca razmjenjuju SMS poruke koristeći stihove iz pjesama Beatlesa, Pletersa, Rolling stonesa. U našoj kulturnoj svakodnevici velikom broju mladih u njihovoj komunikaciji očigledno nešto znače sljedeći naslovi: Opa, opa, Ne mogu da te prebolim, Volela sam, volela, Votka sa utehom, Ja još spavam u tvojoj majici, Cvetak zanovetak, Neću da budem ko mašina, Devojko veštice…
 
- Mi se samo želimo opustiti i što je u tome loše!? - kažu posjetitelji zagrebačkih svratišta u kojima se slušaju narodnjaci s modernim imenom turbo-folk. Opustiti se, to znači osloboditi se bar na trenutak zadanih i naučenih obrazaca ponašanja i vratiti se na svoj prirodni kulturni kod, a to je slušanje narodnjaka. Opustiti ili otkačiti se, svejedno. Ljudi su uvijek slušali glazbu koju žele, koja im liježe na srca. Slušajmo ljude kako govore: ne znamo zašto, ali taj nas ritam naprosto ponese!
 
Nekad su njemački vojnici na frontu, daleko od rodnog doma slušali Lili Marlen, zbog njene tugaljivosti i sjete. Nacistički ideolozi htjeli su da se slušaju pjesme koje bude borbenost i heroizam, ali su na kraju morali prihvatiti činjenicu da se Lili Marlen sluša i voli i da strast naroda ne mogu zaustaviti. Hoće li u slučaju narodnjaka isto morati učiniti i naši moralisti?
 
Prema tome, ništa se nemojmo čuditi. Hrvati naprosto slušaju i čine ono što odgovara njihovim kulturnim navikama.
 
(Objavljeno u Fokusu 1. rujna 2005. i u Novom Bjelovarcu tjedan dana ranije)
 
drazen-pavlic @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 0

Povodom smrti pape Ivana Pavla II
 
NE ČINI DRUGIMA ŠTO NE ŽELIŠ DA DRUGI ČINE TEBI
 
Pokopan je Papa. Ljudi iz cijeloga svijeta, bez obzira na rasu, nacionalnu ili vjersku pripadnost iskreno žale. Svijet se bar nakratko ujedinio oko karizme Velikog Svećenika.
Koliko li su se filozofi i utopisti samo trudili naći zajednički nazivnik oko kojeg će se ljudi dobrovoljno okupiti! No, niti jedna od tih ideja do sada se nije pokazala djelotvornom. Što je to sada sjedinilo cijelu planetu oko ličnosti Ivana Pavla II? Poslušajmo što o njemu govore ljudi iz različitih sredina:
«Papa je učinio povijesni korak i ušao u jednu džamiju. Priznao da je Muhamed napisao Kuran nadahnut od Boga. Dakle, priznao je našu muslimansku vjeru, da Islam nije nešto umjetno, izmišljotina jednog čovjeka.»
«Papa je prešao prag sinagoge i otvorio put izmirenju Kršćana i Židova.»
«Papa je opraštao svima.»
Zašto su se ovakvi Papini postupci toliko dojmili ljudi?
 
Dale Carnegie u svojoj knjizi 'Kako steći prijatelje i naklonost ljudi' govori o tome da nitko ne voli da ga se kritizira. Nijedna oštra kritika nikad ne urodi plodom, osim što ogorčava onog kome je upućena. Savjet Dalea Carnegiea glasi: želite li steći naklonost ljudi, nemojte ih kritizirati. Potaknite ono najbolje u njima tako da ih pohvalite. Čovjek prije svega žudi za priznanjem i ugledom. Carnegie misli da je čežnja za priznanjem pravi pokretač svih ljudskih aktivnosti. On priča kako ga je jednom prilikom ponizio pisac Davis, te kad je ovaj kroz 10 godina umro, njemu je kroz um najprije prošlo prisjećanje na tu uvredu. Dakle, ne pomisao na Davisova prozna djela ili književne nagrade, nego tinjajuća bol zbog uvrede koju je zbog njega pretrpio.
 
Doista, uvreda koje smo izrekli jedni drugima sjećamo se cijelog života. Koliki ljudi, čak očevi i sinovi, braća, najbliži susjedi, koji su se posvađali u ranoj mladosti više ne progovore ni riječ sve do smrti. Snaga uvrede je tolika, jer ljudi o sebi misle sve najbolje, a namjesto hvale stižu kritike i uvrede.
 
Ima li itko na svijetu tko može navesti primjer kako ga je povrijedio Ivan Pavao II?
Dapače, svi govore da je on postao svetac već za života, priznao pravo Židovima, Muslimanima, Pravoslavnima i svim ostalima da budu ono što jesu i misle drugačije i da je to mjerodavno. Zašto ljudi inače skloni kritiziranju i ogovaranju bližnjih, te odbojnosti spram drugačijeg od sebe jednodušno priznaju da je Papa Wojtyla već za života bio svet? Možda baš zato jer se umio staviti u poziciju svakog čovjeka, uključujući svog atentatora. A razumjeti želje i potrebe drugog isto je što i pohvaliti ga, učiniti ga prijateljem. Lijepom riječi i blagim pogledom unosio vedrinu u srca milijuni ljudi i bar na neko vrijeme prekinuo njihovu tjeskobu i zabrinutost.
 
Prije nekoliko godina Novi Bjelovarac je objavio članak u kojem sam ismijao misli i rečenice mjesnog arheologa i kroničara Mladena Medara. Mnogi sugrađani su me zbog tog članka tapšali po ramenu govoreći: «Bravo! Konačno se našao netko tko mu je rekao ono što ga ide!» Vjerujem da taj čovjek do dan danas nije razumio razloge zbog kojih sam se ja odlučio da ga tako duboko uvrijedim. On je naime serijal članka o ljudima i događajima u Bjelovaru pisao zbog svoje potrebe za priznanjem, a zauzvrat je dobio kritiku, javni podsmjeh i porugu. U svom odgovoru na moj napad napisao je: «Što on koji je došao iz Čazme prije par godina uopće zna o mom radu?» Jasno je da je samo Mladen Medar na svoj način radio ono što čine svi ljudi ne bi li dobili priznanje i čast.
No, Medar nije razumio da moja namjera i nije bila da povrijedim njega, već da istaknem sebe kao publicistu i polemičara. Opet zbog moje dubinske potrebe za priznanjem.
Na tom primjeru sam naučio da nema puno koristi od polemiziranja s ljudima. Jer tako dobivena slava je kratkotrajna, a stvoreni neprijatelji ostaju nam do kraja života.
Kad ga danas sretnem kako bjelovarskim ulicama šeta svog vučjaka, pomislim da će jednoga dana nahuškati psa na mene. U slučaju moje smrti njemu bi vjerojatno, jednako kao onaj puta Carnegiu, najprije kroz glavu prošla misao o toj uvredi koju sam mu tako bezobzirno nanio, a zbog čega se danas duboko kajem.
 
Sve u svemu, ja sam tom čovjeku priskrbio nešto slično onome što je kao nagradu za svoj trud dobio Isus Krist, zbog čega je na križu zavapio: «Bože, Bože, zašto si me ostavio..Koji me vide podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom...» 
 
Doista, Isus je za svoj rad na zemlji od ljudi zaradio izdaju, porugu, nepovjerenje, bol i smrt. Kao da je Bog htio da poput veličanstvene opomene kroz vjekove odzvanja kajanje ljudi zbog takvog postupka prema Njegovom Sinu.
 
Zato je jasno da je umjesto kritiziranja i prepiranja s ljudima puno vrednije pravilo koje nas uči naša vjera: Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi! Doista, nije li puno ljepše kad o ljudima pišu i govore onako kako to sada čine o Svetome Ocu? A on je njihovu ljubav i divljenje priskrbio baš takvim svojim djelovanjem.
 
(objavljeno u Bjelovarcu i Fokusu na Duhove 2005.)
 
drazen-pavlic @ 18:01 |Komentiraj | Komentari: 0

Nakon izbora za tijela lokalne uprave i samouprave
 
TREBA LI UKINUTI POLITIKU?
 
- Ne razumijem, reče mi prijatelj. – Na stranačkim listama su frizerke, monteri namještaja, medicinske sestre...U takmičenju za tako važna mjesta bilo bi logično očekivati ljude s iskustvom na upravljačkim poslovima, s naobrazbom inženjera, učitelja, ekonomista....koji znadu nešto o računovodstvu, vođenju personala...
 
Doista, u politiku se uključuju treća i četvrta garnitura ljudi, koja nije uspješna privatnom i poslovnom životu. Zbog toga na leđima stranačkog konja sada žele doći do važne pozicije na izbornim listama, zatim do važne pozicije u tijelima državne uprave i konačno do priznanja i ugleda. Oni sami to ne shvaćaju tako. Vesna Pusić objasnila je da se počela baviti politikom zato, jer je u akademskoj karijeri prije toga postigla sve što se može postići!?
 
Gledam lokalne kandidate HSP na listama u Bjelovaru: ista imena su na vrhu kandidacijskih lista za županijsku skupštinu, a na začelju lista za gradsku skupštinu. Zar na vrhu ne bi trebali biti najbolji? Ne, jer oni iz gornjeg doma zacijelo računaju da će biti izabrani, dok oni na kraju popisa samo popunjavaju brojno stanje, da bi lista bila kompletna i valjana. Znam kako je predsjednicima ogranaka naših stranaka. Nije lako u trećoj garnituri naći 60 'kvalitetnih' ljudi.
 
Kojeg li apsurda! Prevelike liste pošto-poto popunjavamo imenima zaslužnih članova stranke koja su nam na raspolaganju, umjesto da smanjimo broj zastupnika. A koliko novca tek odlazi na čitavu proceduru i veliki činovnički aparat? Ne bi li bolje bilo smanjiti broj ministarstava? Međutim, takvu odluku trebaju donijeti baš oni o kojima je riječ. A oni je neće donijeti, jer bi time ugrozili svoju egzistenciju.
 
Nakon što postanu članovi skupština i poglavarstava, mašinerija ih dalje replicira u razne nadzorne odbore i upravna vijeća. Tako zapravo nekompetentni ljudi upravljaju javnim i državnim poduzećima, bolnicama, knjižnicama. Uzmemo li u obzir koliki dio društvenog kapitala je u državnom vlasništvu, dolazimo do zlokobnog pitanja: tko upravlja najvećim dijelom društvenog bogatstva, tko odlučuje o najkapitalnijim investicijama? Jedna od zadnjih vijesti: žena koja je službeno poslovno nesposobna, članica mnogih upravnih odbora u Novom Zagrebu, u ime SDP-a upravlja važnim gradskim poduzećima.
 
Selekcija je to zbog koje se Platon vjerojatno okreće u grobu. On je htio da državom upravljaju najmudriji i najbolji. Umjesto da političare nagradimo što se odriču privatnog života i posvećuju zajedničkim svrhama, oni se za vrijeme svog mandata trude da na račun zajednice zadovolje privatne interese.
 
I unatoč mudrim napisima, svake dvije godine priča se ponavlja. Likovi željni promocije i uspjeha kao Narcisi koče se na jumbo plakatima i troše novac kojeg ova država nema.
 
Nije li u tom slučaju jedini lijek za našu stvarnost ukinuti politiku i osnovati poduzeće za servisiranje javnih poslova, koje će upravljati umjesto vladati?!
 
(neobjavljeno, napisano svibnja 2005.)
 
drazen-pavlic @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 0

IZOLACIJA KAO POLITIČKA SUDBINA?
 
Kad o političkoj izolaciji pišete iz Hrvatske, Estonije ili Nizozemske, to nipošto nije isto. Jer Hrvatska je kandidat za ulazak u Europsku uniju i još uvijek izolirana od Europe, dok su druge spomenute zemlje unutra. No, mogu zamisliti da netko iz navedenih zemalja na to pitanje gleda iz bitno drugačije perspektive.
 
Nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do kasnih pedesetih godina ex-Jugoslavija je živjela bez prijatelja, pod pritiskom dva vojna bloka. U ondašnjim školama su nas učili da je ta zemlja najljepša na svijetu, te da ima rudnih i ostalih prirodnih bogatstava dovoljno za samostalni život. Udžbenici ekonomike donosili su navodnu istinu kako raspolažemo dovoljnim zalihama boksita, kamenog ugljena, željezne rudače, obiljem vodenih potencijala, plodnih ravnica. Govorili su da imamo more i rijeke krcate ribom, šume pune kvalitetne drvne mase i divljači što će sve preobraženo rukama vrijednih radnika, seljaka i poštene inteligencije uskoro roditi izobiljem. No, to se ni do danas nije desilo. Recimo da Hrvatska još uvijek uvozi hranu. U tim vremenima nastala je pjesma: «Lijepa je ova zemlja, meni najdraža…» Samodopadljiva slika razvijana je iz praktičnih razloga, jer se nije imalo drugog izbora. Ipak se gordo i samozadovoljno govorilo o dragovoljnom ostajanju u rupi, ali najljepšoj rupi na svijetu. Kasnije, kad se ta zemlja otvorila svijetu, po pitanju standarda i određenih sloboda građana dobrano je iskoračila ispred zemalja Varšavskog ugovora, dok su potonje ostale u izolaciji socijalističkog vojnog i političkog lagera.
 
Zagovornici izolacionizma u politici teže očuvanju nacionalnih vrednota: jezika, kulture, gospodarstva itd. Dakle, sad je bitno što želite: čistoću izvorne narodne kulture ili interakciju sa drugim civilizacijama? Ako bi se ta komunikacija sa drugima odvijala na ravnopravnoj bazi, dakle, ako bi jedna zajednica istovremeno primala i davala, tada bi to jačalo samosvijest naroda i pojedinaca koji mu pripadaju. Ako bi bogatiji i moćniji uspijevali nametnuti svoje vrijednosti i obrasce slabijima, zagospodariti njihovom ekonomijom i diktirati im politička rješenja, takva suradnja za nejake ne bi bila poželjna.
 
U realnoj politici uvijek ima onih koji misle da je dobro utopiti se u svijetu i onih opreznih koji žele zadržati distancu. Kad je nedavno u Hrvatskoj povedena rasprava o proglašenju slobodne ribarske zone u Jadranu, te kad su uslijedili pritisci Slovenije i Italije, koje su unutra i kao takve uvjetuju Hrvatskoj da odustane od tog proglašenja ako želi njihovu podršku za ulazak u Uniju…kad se, dakle, u Hrvatskoj uvidjelo da u tom pitanju po svemu sudeći neće suvereno odlučivati, iako ima sve međunarodno-pravne preduvjete za to, pojavili su se ljudi koji su rekli: «Dobro, kad se Europa postavlja tako, osuđuje naše generale, stavlja nas u zadnji red država kandidata itd. mi i ne trebamo u takvu nasilničku Europu. Proglasit ćemo slobodnu zonu ribarenja i jest ćemo ribu da preživimo.» Eto opet autarkičnog rješenja koje sliči onom olovnom poslijeratnom vremenu.
 
Ako zavirimo malo dublje u povijest, pronaći ćemo izreku rimskih papa o Hrvatskoj kao «predziđu kršćanstva». Kroz cijelo vrijeme četiristogodišnje turske opsade Europe Hrvatska je bila branik iza kojeg su današnje zemlje Unije nesmetano razvijale svoje gospodarstvo i demokraciju, te kolonijalizirale novootkrivene svjetove. Habsburgovci su Europu branili u Hrvatskim krajinama, sastavljenim od teritorija oko Osijeka, Vukovara, Slavonskog Broda, Pakraca, Siska, Karlovca zatim na jug do Knina, Senja, Nina i sve do Dubrovnika. Krvarili su isti oni gradovi i pokrajine koji su razarani i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Samo je ovaj puta s istoka namjesto turske došla jugoslavenska vojska, s namjerom da za svoju korist obnovi negdašnje turske granice na teritoriju Hrvatske. Možete li zamisliti kako ljudi u Hrvatskoj, svjesni ovih povijesnih uvjetovanosti, danas doživljavaju strogi kažiprst ujedinjene i obranjene Europe, koja nas kiti kao one koji vole ratovati, mrze susjede, ne vole miješane brakove, sve u svemu ponašaju se necivilizacijski?
 
No, dilema o izolaciji kao političkom rješenju nije hrvatski, albanski ili kineski specijalitet. Sjedinjene Američke Države su se u dva Svjetska ( ili Europska?!) rata dugo i uporno suzdržavale od uplitanja u borbe, zbog stava američkih birača da to nije njihov rat. Novi svijet je zbog svoje udaljenosti imao sve uvjete da ostane po strani, pošteđen od ratnih razaranja i strahota. No sila i interesi kao bitne odrednice politike učinile su svoje. Britanska politika izolacionizma, u stvari distance prema Europi, uvjetovana je već njenim otočkim položajem. No, danas je nestao čak i osobiti «engleski» nogometni stil.
 
Zatvaranje u sebe, začahurenost, autizam u politici kao i u psihijatriji nije dobra za zdravlje. Bez interakcije s okolinom organizam slabi, ne uči i ubrzo propada.
 
Dakle, pitanje je: da li solo pjesma, duet ili opera?! Već i pjesma usamljenog planinskog pastira rađa svoju jeku. No, u svakom slučaju, veća je milina slušati mnoštvo dobro ugođenih glasova.
 
(objavljeno 2005. na Internet stranicama Vlade Franjevića iz Lichtensteina)
 
drazen-pavlic @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0

Kad su direktori i predsjednici bili fikusi...
 
DIREKTOR, RADNICI, VLASNIK - Eci, peci, pec
 
Nedavno je novi vlasnik Koestlina dao intervju za Bjelovarac.
Povod za razgovor s novinarkom bila je smjena direktora.
Osnovne poruke koje je vlasnik uputio bile su:
- Direktor nije toliko važan. On u Koestlinu ima vrlo male ovlasti.
- Važni su radnici.
- Presudno je da sustav funkcionira, da svi rade svoj posao.
- Uostalom, glavne ugovore sklopio je vlasnik, preko svoje firme u Širokom Brijegu.
 
Telefonski poziv je vlasnika iznenadio, dok je čuvao klince. Sudeći po kvaliteti odgovora, možda su intervju zapravo i dala djeca?!
 
Slažem se da direktor nije toliko važan. Bez svakoga se može. Ako zamislite automatiziranu tvornicu keksa u Japanu, bit će vam jasno da tvornica može i bez radnika. Tek nekolicina humanoida nagleda kompjuterizirane proizvodne procese. To bi bilo bajno, jer ne bi bilo ni sindikata, troškovi bi se znatno smanjili...Pa zar plaće moraju ići baš svaki mjesec?
 
Mogu zamisliti da bi Koestlinu išlo sasvim dobro i bez vlasnika. Kako je rečeno, sustav radi sam za sebe, a dobit se raspoređuje u rezerve i fond akumulacije. Činjenica da negdje sa strane postoji vlasnik, predstavlja latentnu opasnost da mu padne na pamet da si isplati dobit i tako iz sustava izvuče novac. To ne vole ni banke, ni radnici, pa ni menadžment. Jer zaposlenicima je u interesu da rade dugi niz godina i da u Koestlinu kruh zarađuju oni, njihova djeca i unuci. Prema tome, bilo bi bolje da vlasnika nema, kao što je i bilo u dobra stara vremena. Parola: "Tvornice radnicima" i nije bila sasvim bez veze! Uostalom, tko je dugogodišnjim odricanjima stvorio Koestlin? Čiji je to minuli (preminuli?) rad?!
 
Zašto vlasnika muče ovlasti direktora? Pa direktor samo zastupa pravnu osobu, tj. njegovu firmu, u odnosu prema radnicima, kao i prema trećim stranama! Ali da li je vlasniku uopće jasna razlika pravne i fizičke osobe? Zašto on sklapa glavne ugovore? Tko mu sastavlja poslovni plan, tko predlaže marketinške akcije, tko se brine o osuvremenjivanju proizvodnih linija?
 
Ili vlasnika možda u nedostatku nekih menadžerskih znanja i vještina muči kompleks direktora? Kao što ga očigledno proganjaju konotacije direktora-političara ili direktora-zemljaka? Zato neće Vinka niti Blagu. Jer nije on, kao što se površno misli, svoje carstvo izgradio na političkim vezama. I u njegovoj firmi se ne zapošljava preko zemljačke linije.
 
Zašto sam sebe ne imenuje za direktora? Kao što vidimo radnik već jest, jer je sve stvorio vlastitim rukama, a i sada za firmu radi važne poslove. Time bi u sebi ujedinio tri osobe, što bi bio događaj rjeđi od prolaska Haleyeva kometa pored zemlje. Po značaju odmah nakon misterija Svetog Trojstva.
 
(neobjavljeno u Bjelovarcu, 2004.)
 
drazen-pavlic @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 0

THOMPSON I BJELOVARČANI
 
Jedan od osporavatelja posprdno ga je iskomentirao kao čovjeka koji se zove kao puška. (Boris Beck u Zarezu) Treba reći da je Marko Perković sam sebe prozvao po puški u vrijeme Domovinskog rata, kad je bio imperativ angažirati se! U službu domovine stavila se četa renomiranih umjetnika. Svi! Čovjek je u ono ratno vrijeme postao ime s pjesmom «Čavoglavi».
Šatori na Radićevom trgu u subotu uvečer bili su pretijesni za sve zainteresirane.
Mišljenja o Thompsonu su različita. I baš tu činjenicu valja cijeniti!
Poslušajmo najprije stav jednog bjelovarskog tinejdžera: «Ah, Thompsona pjevuše i znaju riječi njegovih pjesama samo oni gluplji u razredu.» Možda je ponekad in biti u areni, na mjestu događaja. No, za (elitnu?) skupinu kojoj možda pripada ovaj mladac, u subotu je bilo in ne prisustvovati Thompsonovu koncertu.
Oni kojima odgovara njegova (politička) pojava, uostalom, preskaču njegovu glazbu i kažu:
«Kome smeta Thompson? A Miroslav Ilić prije par tjedana bio im je dobar?»
Tako dolazimo do nacionalne dimenzije fenomena Thompson. Sociolozi misle da mladež, koja na njegove koncerte dolazi u tamnim košuljama i visoko uzdignutih desnica, ne zna povijesno značenje NDH-zijske simbolike. Mnogim generacijama bjelovarskih gimnazijalaca profesor Matota ovim riječima tumačio je razlog zašto uče povijest: «Valja saznati više o svom narodu, njegovim borbama, treba to cijeniti, iskazivati tome čast i poštovanje.» Ako im je on i uspio rastumačiti ovu nastavnu jedinicu, ostaje činjenica da im nije uspio usaditi željene vrijednosti.
Adolescenti bogatog svijeta rado se obraćaju nacističkoj ikonografiji. Ne zbog poklonstva totalitarističkim idejama, nego jednostavno radi idolatrije. I zato jer je nacizam najjača pljuska starcima. Mladost želi pokazati pripadnost vlastitoj kulturi, različitoj od kulture odraslih, ili, naprosto, hoće iskazati odbojnost prema establishmentu, pljunuti u vrijednosti koje su do tada važile kao općepriznate. Vječita je sklonost mladih raditi zabranjene stvari. To osjećaju snažnije od razloga zašto moraju učiti povijest.
Mediji prenose da je Thompson sa posljednjih koncerata prestao slati političke poruke. Možda je politika bila samo marketinški trik tog mladog poslovnog čovjeka ?! Znao je da ona može podići golemi oblak prašine oko njega. Kad je došao na naslovnice, politiku je odbacio, jer mu više nije bila potrebna. Uostalom, za business je korisno da bude popularan kod lijevih i desnih.
Na Thompsonove koncerte vole ići oporbeni političari s nacionalnim programima, jer, okruženi velikim mnoštvom, imaju osjećaj da je tu prisutan čitav narod. A oduševljenje gomile kod njih stvara utisak da su već na vlasti. Thompsonov utjecaj odgovara i vladi jer:
  1. skreće pozornost s važnih problema, na primjer, važnije postaje da li omladina na njegove koncerte dolazi u crnim majama, nego što će ove godine čitati za lektiru;
  2. svjedoči o jačanju nacionalističke struje u Hrvatskoj, pa će lijeva vlada dobiti konkretniju podršku svijeta za svoju politiku.
 
Treća okolnost, koja pogoduje masovnoj pojavi idolatrije zvane Thompson, sastoji se u ljudskoj želji za senzacijama i događanjima. Osim glazbe, magične privlačnosti poznatog lica, mase ljudi koja se njiše u obrednom ritmu, ugođaju pripomažu i potoci piva.
Dakle, izlišno je kritičarsko čuđenje zbog Thompsonove uspješnosti, komplicirani izrazi i teško razumljive ocjene njegove glazbe, koje ne razumije ni sam pjevač, a ni njegova publika. Ispod površine te glazbe ne krije se ništa posebno. Ona se sastoji od glasnog i jednostavnog napjeva, nepretencioznog teksta i jednoličnog ritma, koji spaja popularnog pjevača i njegovu publiku. A publika je sretna jer osjeća da je u žiži stvari i pod dojmom da joj se nešto lijepo događa.
Od pametnih glazbeno-kritičarskih misli spomenuo bih samo Beethovenovu primjedbu o glazbi: ona računa s emocijama. Muzika dodiruje ono podsvjesno, iracionalno u čovjeku. Ona oduševljava, dovodi u ekstazu bez istoimene droge. Glazba stvara raspoloženje. Upravo ta činjenica (mlade) ljude dovodi na koncerte.
Veza Thompsona i politike puno je dublja u sljedećoj točki. Političar-demagog, jednako kao i estradna zvijezda, želi stajati na pozornici i dirigirati masama. To je lijepo izrazila jedna žena kad je rekla: «Volim Thompsona kad raširi ruke i kaže – E, moj narode! Zato jer me podsjeća na Isusa.» U čovjeka na povišenom mjestu ljudi projiciraju različite potrebe, očekivanja, frustracije. No, Thompson nije prorok, niti vođa. On tek želi pjevati pjesmice, biti popularan i zarađivati.
(Objavljeno u Bjelovarcu 10. listopada 2002.)
 
drazen-pavlic @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 0

Teror jeftinih versi
NOVO VRIJEME, ISTO STANJE
 
Nepolitični dio hrvatske mladeži danas ponovno sluša Balaševića. Ovu jeftinu rimu, u kombinaciji s melodijom što lako ulazi u uho, čuo sam nekoliko puta, a zatim sam je pjevušio čitav dan.
«Mirka, ljubavi jedina moja ti,
ko te sada dirka i ko ti pod prozore dolazi,
da ti svirka, Mirka…»
Isprazni stihovi poput kompjutorskoga virusa ulaze u ljudski procesor zvan mozak da bi potisnuli i razorili sve ostale vrijedne (?) misli. Za utjehu, mnoge učene glave bile su žrtvom banalne rime. Tako Mark Twain piše kako je u novinama pročitao ritmičke stihove koji su ga istog treba potpuno osvojili. Čitavo vrijeme doručka vrtjeli su mu se po mozgu. Kad je poznati pisac prešao u radnu sobu s namjerom da završi zaplet u romanu koji je upravo pisao, iz pera su protiv njegove volje izlazili samo ovi čudni versi: «Vlak već trkom juri, kondukter se žuri / Putnik vožnju plaća i karte se laća. / Karta bijela – vožnja cijela, karta žuta, pola puta. / Vlak već juri, sve se puši, dok kondukter karte buši.»
Twain se ovisnosti riješio tako da je pjesmuljak odrecitirao i banalnom rimom zarazio prijatelja svećenika. Kada je za nekoliko dana isti taj svećenik držao pogrebni govor, u svečane rečenice svaki čas uplitalo mu se ono: «Vlak već juri, sve se puši, dok kondukter karte buši.» Njegova dikcija slila se s tom rimom i moglo se primijetiti kako rastrešeni ljudi klimaju svojim glupim glavama po tom taktu.
Na sličan način kao Twaina i njegova prijatelja, u poemi o fatalnoj ženi Mirki trivijalni stihovi muče i Balaševića:
«Ja od sada slabo radim, stvarno nije da se vadim, al je razlog tačno to.
Ta mi se interpretacija javlja ko halucinacija, proganja me, muči, vraća se uvek ko bumerang,
Mirka, možda bi i sretno živeli, samo da si ti, našla pravi put do mog tužnog srca.
Pa reče, Mirka…»
I ludilo se nastavlja u nedogled. Kako nešto tako nepametno može okupirati ljude? Lako, jer operira s emocijama. Kao što kaže poslovica, krv nije voda. Svekolikoj pameti unatoč, zabavne rime o ljubavi oduvijek su padale na plodno tlo naše potrebe za sasvim običnom malograđanskom srećom.
«Ruže su crvene, tajne su skrivene,
slatka je muzika, al nije kao ti.»
Tko se s radošću ne sjeća stihova koje smo zapisivali u pučkoškolske spomenare?
«Sliku tvoju ljubim, šapćem tvoje ime, vjetar nosi riječi: ne zaboravi me.»
Rastrešeni prolaznici svih vremena klimaju glupim glavama po taktu takvih pjesmica. Tu okolnost inženjeri ljudskih duša i političari dobro poznaju. Zato narodu uvijek serviraju lažljive šlagere, u stilu:
«Bolji život, radna mjesta, mirovine i siesta.
Puno, puno i svega više nego kod onih prije nas.»
Kao u onoj pjesmi Buldožera: «Novo vrijeme, staro stanje; novo vrijeme, isto sranje.»
(Bjelovarac, 12. rujna 2002.)
 
drazen-pavlic @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 0

BRANITELJSKA UTJEHA
 
Dobrovoljno je pristupio Zboru narodne garde i otišao na pakračko bojište braniti Domovinu. Nije izbjegavao svoju obvezu skrivajući se po tavanima, niti bježeći u inozemstvo.  Nedovoljno opremljen i na brzinu obučen ranjen je. Danas prima invalidski dodatak na braniteljsku mirovinu, zbog posljedica ranjavanja ili zbog PTSP-a, ne zna ni sam. Svejedno.
Došla je i sloboda. Tko je za nju zaslužniji od njega? Formirano je i ministarstvo branitelja. No, birokrate mu sad osporavaju invalidnost. Na koncu ga zatvaraju, u istražnom postupku o navodnim zločinima protiv čovječnosti, koji su počinjeni u zoni djelovanja jedinice, čiji je pripadnik bio. Ovo je mogući opis modernog hrvatskoga mučenika. Nakon ratnih godina, zlostavljanja se nastavljaju u miru. Da bi zadržao svoje braniteljsko i ljudsko dostojanstvo, naš heroj mora nastaviti s ulogom žrtve.
Zar on, koji je lovačkom puškom išao na tenk jugovojske? Zar zato jer je protugradnim raketama odgovarao na paljbu teških haubica pobunjenih Srba? Imaju li njegove patnje nekog višeg kozmičkog smisla? Zašto mu u noćne košmare dolazi slika pougljenjenog hrvatskog pilota, kojeg je pronašao na vinkovačkim oranicama nakon neuspjelog izbacivanja bojler-bombe na neprijateljske linije? Zbog koga i čega mu se neprekidno vraća slika poklanih staraca u banijskom selu jeseni 1991. godine?
Temeljno je pravo ljudske jedinke i zakon borbe za opstanak: braniti se i to kako najbolje umiješ, da bi obranio sebe i svoje bližnje. Zar ne bi prema tom kriteriju valjalo pomaknuti granice dopuštenog i nedopuštenog?
Na suđenjima osumnjičenim braniteljima pojavljuju se razni svjedoci. Javno se spominju vrbovanja od strane špijunskih službi.  Ne, rat nije gotov. Samo se nastavlja drugim sredstvima. Uz zveckanje oružja na zapadnim, istočnim i južnim granicama Domovine. Amerika samo čeka povoljan položaj zvijezda za uspostavu «Balkanske federacije».
Klasična definicija: "Rat je nastavak politike drugim sredstvima" (Clausewitz) - doživljava svoj obrat: Politika je nastavak rata drugim sredstvima. Cilj je isti: Hrvatska i njena neovisnost i teritorijalni integritet.
Nama ostaje utjeha da još postoje vitezovi koji su Domovinu spremni braniti.
 
(objavljeno rujna 2002. u Hrvatskom slovu i Novom Bjelovarcu)
 
drazen-pavlic @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 0

ZAUSTAVITE ZEMLJU, SILAZIM
 
            Vozači hitne pomoći štrajkaju. Od sada će stizati za 30, namjesto uobičajenih 15 minuta. Neće više prolaziti kroz žuto, niti će vrludati između kolona automobila u trci za nečiji život. Jednostavno će poštovati propise. To se zove štrajk revnosti. Radiš posao za koji si plaćen, formalno poštivajući procedure, ne ulažući u njega volje ni žara. Na takav način, naravno, nema ni rezultata. Pitanje je, samo, koliko u toj optici vrijedi ljudski život?
 
            Ali tko nam daje ozbiljan obrazac ponašanja? Političari sastavljaju vladu, ne bi li iskoristili zadnju godinu mandata. Ne ide im se s vlasti. Ništa zato što nitko ozbiljan neće prihvatiti resore, jer će mu sto i onda još stotinu dana proći samo dok se snađe u papirologiji. Svi su izgledi da ta by-pass vlada ništa korisno napraviti neće, osim što će potrošiti još nešto poreznog novca. Kojeg nema.
            Zar nije i to štrajk revnosti? Šta me briga da li moj poj posao koristan ili nije. Bitno da figuriram. To umijeće su najzornije pokazali vrhunski majstori političke ispraznosti, tzv. neovisni liberali. Na čemu ta imena grade svoju karizmu? Čime su zadužili javnost ove zemlje, da moraju pod svaku cijenu ostati u vlasti? Jesu li pomislili da se, zbog neslaganja s politikom stranke koja ih je iznjedrila, lijepo zahvale i vrate u svoju struku. Ako u struci imaju što reći!
            Oni ne mogu zamisliti hrvatsku politiku bez sebe. A možemo li mi građani zamisliti kakva djela iza sebe ostavlja, na primjer, velikan Jozo Radoš, kad Željka Antunović mora u Ministarstvu obrane u zadnjoj godini učiniti ono što on u svojoj maniri filozofske kontemplacije nije mogao za tri?!
 
            U prvoj turističkoj sezoni, na početku mandata, vladini političari još su turistima dijelili napitke oko karlovačkog prometnog čepa. Još se prijetilo otkazima zbog neučinkovitosti javnih poduzeća i nadležnih ministarstava. Kako prolazi ovogodišnja sezona?
            Hrvatske ceste već tri mjeseca obnavljaju zaobilaznicu oko Zagreba, nastavljajući svoj vrijedni posao i u jeku turističke sezone. Živo im se fućka što su brze prometnice pretvorili u uska grla i prouzročili zastoje, zbog kojih vozači bespotrebno čekaju tamo gdje to nisu očekivali. Čak su lijepo postavili znakove upozorenja da nailazite na kolone. Most preko Save uljepšavaju kemijski zahodi, gdje su se ti neimari iz Hrvatskih cesta utaborili, do daljnjega. Imaju oni svoj cilj. Taj nije isti kao cilj korisnika auto-cesta, ali koga briga.
            Jedan Bjelovarčanin pričao mi je kako se vraćao s mora. Kad je zaobišao sve Scile, Plitvice i Karlovce, pred Ivanjom Rekom je odahnuo i rekao djeci: "Gotovo da smo kod kuće." I onda su na uskom lijevku Hrvatskih cesta potrošili novih 45 minuta. A gotovo su bili kod kuće. Kao zamišljeno da čovjeka dotuče, dok su već presušile zalihe napitaka i živci se potpuno stanjili. Ali što Hrvatskim cestama vrijedi nekoliko ljudskih života? I to je štrajk revnosti!
            UŠibeniku stalno nestaje struje. Turisti se vraćaju s plaža i u frižiderima nalaze tople sokove i odmrznuto meso. Pitali su šefa Elektre o čemu se radi, a on je rekao: “Ljudi, preko ljeta u Šibeniku se, zahvaljujući dolasku turista, broj potrošača poveća za nekoliko desetaka puta. Desi se da imamo 3 kvara istovremeno. I tko će stići na sve strane?” Eto, čovjek je lijepo objasnio, da oni čine sve što je u njihovoj moći. A nije njihov problem što su instalacije dotrajale, što se možda i moglo predvidjeti da će nam doći turisti... Kao onaj direktor Komunalca koji je, na kritike vijećnika da ceste nisu očišćene od snijega, odgovorio: “Lani je bila zima bez snijega i moj prethodnik nije ni imao posla. Ja sam preuzeo poduzeće prije 4 mjeseca, a ove zime je stjecajem okolnosti pao snijeg. I tko je sad kriv?”
            Što onda možemo zamjeriti vozačima hitne pomoći, kad se bore za svoju egzistenciju?
            Nitko više nije normalan. Kao što reče Jasenko Houra: "Zaustavite zemlju, silazim".
 
(Bjelovarac, 8. kolovoza 2002.)
 
drazen-pavlic @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 0
Znate li igru asocijacija?
 
BJELOVAR JE POZNATIJI PO GRADONAČELNICI NEGO PO TRAKTORIMA I SIROVIMA
 
 
Naravno da svi znamo igru asocijacija. Pitat ćete, zašto bi se time trebao baviti novinski članak?! Evo što želim reći.
U nedjelju ujutro, kad su pravoslavni slavili Vaskrs, u nedužnoj šetnji bjelovarskim Velikim placom, završio sam na kavi u društvu naše gradonačelnice. (Na kavi s poznatom osobom? Asocijacija: na kavi s predsjednikom Mesićem) Dakle, na kavi, zajedno s još nekim poznatim Bjelovarčanima: profesor Pinter (asocijacija: učitelj mladih bjelovarskih literata); Mile Radovanović (asocijacija: došao biciklom iz Narte i ostao u Bjelovaru.) Mene su najavili kao onog Dražen P. što se bori protiv Sirelinog smrada. To je, dakle, moja asocijacija. Mogli bismo asocirati dalje: Sirela, aha, smrad! Ili malo vulgarnije: uprava Lure, aha, oni smradovi iz Zagreba!
Sve se to odigravalo u ugostiteljskoj limenci čiji je vlasnik prije desetak godina izbjegao iz Zenice. Asocijacija: željezara, kafana, narodnjaci, Toma Zdravković i slično? Ma nee! Kad smo probili šablonu, zaključili smo da nas povezuje godina 1958. i negdašnja sklonost glazbi Jetro Tulla i Iana Andersona.
Neki dan, pak, putujem vlakom iz Zagreba za Rijeku. Sa mnom u odjeljku starija žena, nakon prvog pospanog sata vožnje, ohrabri se razbiti tišinu i započne razgovor:
-         Dokle putujete? Ja do Rijeke. Zapravo sam rodom iz Kostrene…ali već četrdeset godina živim u Rijeci.
Mojim umom iste sekunde prođe asocijacija na pjesmu «Jedna noć u Kostreni» i na još slavnijeg izvođača Ivu Robića (Garešnica).
-         Ja sam iz Bjelovara!
-         Iz Bjelovara? – spremno dočeka gospođa iz Rijeke. – Znam, Đurđa Adlešić. Pametna i sposobna političarka.
Eto! Bjelovar više nije toliko poznat po sirovima iz Bjelovara. Na žalost, nije više poznati ni po malim traktorima «Tome Vinkovića». Prosječnom građaninu Hrvatske na spomen Bjelovara ne pada više na pamet ni činjenica da je Josip Broz Tito u Trojstvu kraj Bjelovara bio bravarski šegrt. Koji odlikaš u svoje vrijeme nije na dar dobio knjigu s posvetom «Tito u Bjelovaru»? Ili, da je u obližnjem Rovišću osnovana prva ćelija HDZ-a. Bjelovar je danas prije svega poznat po popularnoj hrvatskoj političarki i gradonačelnici Bjelovara Đurđi Adlešić.
Lura je kupila novih šest mjeseci, s ludoradovanim obećanjem da će pročistač popraviti. Dok vam ovo pišem, u sobicu s kompjutorom ulaze sladunjavi miomirisi iz tvornice «Sirela». Asocijacija: nastavak borbe za zdrav okoliš i građanska prava? Ne! Prije će biti: uzaludan trud, ili promašena investicija! Loša tehnologija, dragi sugrađani, ne da se popraviti, već je valja zamijeniti.
Napisao: Dražen Pavlić. Asocijacija: Don Kihot od Bjelovara.
 
(Bjelovarac, 9. svibnja 2002.)
 

drazen-pavlic @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 0

TREBA LI ČAZMANCIMA GALERIJA ANTONA CETINA ?
 
UMJETNOST, OPIJUM ZA NAROD ?!
 
U Čazmi je otvorena galerija slavnog hrvatsko-kanadskog slikara Antona Cetina. Stalna postava, ali i svojevrsni atelier koji će možda donijeti i Cetinov čazmanski ciklus. Osim toga, u Čazmi se osniva i zaklada “Antona Cetina”, koja će financirati školovanje darovitih budućih slikara ili glazbenika.
Može li se naći netko, tko u ovoj lijepoj i nevjerojatnoj vijesti vidi nešto loše? Može. Nezavisni gradski vijećnik Robert-Teodor Šepak u zadnjem broju Bjelovarca koristi ovaj događaj da bi javnosti razotkrio kakve tobože skrivene namjere otvarajući ovu galeriju ima lokalna čazmanska HSS-SDP-ovska vlast.. Navodno, da bi fascinirala, dapače, hipnotizirala, “mase nezaposlenih i deprimiranih Čazmanaca... s neizlječivim minusima na svojim tekućim računima i bez rješenja za nabavku knjiga za nastupajuću školsku godinu.”
Učeni Čazmanac Robert Šepak misli da je galerija jednako toliko lijepa, koliko je veliko siromaštvo, štoviše, narastajuća bijeda Čazmanaca. Opijenima umjetnošću on suprotstavlja paradoks praznine njihovih džepova, te predviđa da će, kad zanosu dođe kraj, građani shvatiti da se umjetnošću hrane siti i zadovoljni, a ne osiromašeni i nezaposleni. A onda ...?
Dobijam dojam da događaje u lokalnoj sredini, koji imaju svoj umjetnički smisao i značaj, buntovni vijećnik krivotvori, pokušavajući ih iskoristiti da progovori o svojim političkim i duševnim preokupacijama. Na žalost, navikli smo već na zlokobnu činjenicu, da se naš svakodnevni život maksimalno politizira, da ljudi u svakom migu travke i treptaju ptice vide neko drugo, prikriveno (političko) značenje. Čemu ovakav sirovi nasrtaj na plemenitu umjetničku i dobrotovornu inicijativu i to jednim politikantskim pamfletom, nastalim kao sredstvo u razračunavanju lokalnih političkih elita? Stoljećima je vrhunska kultura u ovom kraju bila svedena na umjetnički interijer sadašnje župne crkve Marije Magdalene i fascinantne orgulje, koje su svojim plemenitim zvukom makar nakratko budile poštovanje Čazmanaca vjernika prema nečem uzvišenom, lijepom i mističnom. Okružen ljepotom, čovjek postaje bolji. Danas, kada se Čazmi vraća jedan učeni i poznati slikar, nanovo progovara hrvatski jal, sa svojim politikantskim glasom: Protiv! 
Općinska ili gradska vlast, sadašnja HSS-ovska, niti prijašnja HDS-ovska i HDZ-ovska nemaju nikakve krivice zbog upropaštenosti čazmanskog gospodarstva. Slike naše “bijede” iskrojile su moćne sile izvan malog moslavačkog gradića: dotrajalost socijalističke dogovorne ekonomije, ratna razaranja, nestanak istočnog tržišta – da bi na kraju, medicinskim rječnikom rečeno, tako oslabljeni organizam napali kriminalci u pretvorbi. No, je li krivica samo u centrima državne moći?! Da li je baš samo državna briga kako zbrinuti, zaposliti i prehraniti pučanstvo, ili smo toj upropaštenosti općeg dobra pridonijeli i sami?
Dok je radio mlin u Gornjem Dragancu, seoska trgovina uopće nije držala germu, jer su je svi jeftinije nego u dućanu “nabavljali” od zaposlenih u “Žitu”. Nije li apsurdno, da radnici u “Žitu” ili u “Čazmatransu” nisu dobili petnaestak ili dvadeset plaća, a nisu niti su pomišljali da prestanu raditi badava. Ako je definicija nadnice da je ona svota s kojom radnik kupuje namirnice da bi obnovio sebe kao radnu snagu, kako su oni, koji tako dugo nisu dobivali plaću, uopće još na životu?!
 Tisuće tako “zaposlenih” koji ne primaju plaće za svoj rad bili bi doista masa bijednih o kojoj priča Teodor Šepak, kad Čazma ne bi bila poljoprivredni kraj u kojem, hvala Bogu, još uvijek ima dovoljno hrane, odjeće i krova nad glavom za sve koji se za sebe malčice pobrinu.
 
                                              
 
. . .
 
Šepakove konstrukcije o podudarajućoj veličini bijede stanovništva i ljepote slika Antona Cetina i njegova nada da će se građani uskoro probuditi i tako osviješteni zbaciti nenarodni režim, podsjećaju na riječi jednog revolucionara iz prošlosti: “Religija je opijum naroda. Prevladavanje religije kao iluzorne sreće naroda zahtjev je njegove zbiljske sreće. Zahtjev da napusti iluzije o svome stanju jest zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne. Dakle, kritika je religije u klici kritika doline suza čiji je oreol religija.” (Karl Marx)
 Zamijenimo u ovom citatu riječ Religija riječju Umjetnost i zamislimo da će materijalna sila (radnička klasa) oboružana teorijom, odnosno Šepakovim javnim djelovanjem, koje razobličuje namjere vladajućeg režima i organizira puk, da bi od njega načinio prevratničku silu, uskoro pokrenuti revoluciju u Čazmi i šire. Već vidim kako u skorim vremenima prevrata razjareni narod na Trgu čazmanskog kaptola sudi Grčiću, Piraku, Cetinu i ostalim reakcionarima i mutikašama, iritiran time što im podvaljuju opijum, a ne rješavaju ih praznina na njihovim tekućim računima.
Čak kad bi i bila istina da Čazmu danas nastanjuju tisuće gladnih i obespravljenih bijednika, ni onda se ni u kom slučaju ne bih složio da umjetnost nije potrebna. I to ne samo zbog Svetog pisma: ”Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svemu što izlazi iz usta Jahvinih” (Ponovljeni zakon 8, 3)”; i ne samo zbog pjesnika koji reče: “Mrijeti ti ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati.” 
Da li u situaciji realne neimaštine, kad globalni centri moći Hrvatima zamjeraju da još uvijek troše nezarađeno i predviđaju nam novo stezanje kaiša, kad izlaza nema odmah i ovdje, da li u toj situaciji Čazmancima uopće treba umjetnost, da im makar uljepša sivu svakodnevicu? Čak i već spomenuti revolucionar 19-tog stoljeća, Karl Marx, koji je citirani mladenački tekst pisao uvjeren da je čas revolucije pred vratima, mislio je da zadatak kritike postojećeg stanja nije da potrga imaginarno cvijeće s lanaca, kako bismo uznički strpljivo nosili lance bez fantazije i bez radosti. On je, u skladu sa svojim teorijskim namjerama, htio da čovječanstvo odbaci lance i slobodno bere živi cvijet.
Vrijednost umjetnosti u ljudskoj zajednici vide sociolozi, zbog njene korisne funkcije: kad nudi optimističku viziju svijeta, budi želju za napretkom i podiže vjeru u bolje sutra (Pavićević).
‘Lijepo’ je neodvojivo od kvalitete života. Svakodnevno je prisutno u najprezrenijim i najobičnijim manifestacijama i predstavlja značajan most u traganju za smislom života. Među vrijednostima koje se javljaju u svim analizama ‘kvalitete života’, pored standarda, kakvoće životne sredine i sl. dolazi i umjetnost ili sposobnost igre, mogućnost čovjeka da igra sa svijetom, povezana sa stvaralačkom produktivnošću. (Lukić)
Pišući, pak, o estetici poznatog filozofa Marcusea, Dragan Žurić kaže: “U umjetnosti, koja ima karakter privida, utjeha se ostvaruje na idealnom planu, nevolja je oblikovana i, čak, prikladna za uživanje. Umjetnost u mediju ljepote postiže privid zadovoljenja u sadašnjosti.” Autor zaključuje da je posredstvom umjetnosti moguća i stvarna, ne samo prividna sreća: “Privatna harmonija usred opće anarhije, radosna aktivnost usred mukotrpnog rada. To je čudo afirmativne kulture – učiniti da se ljudi osjećaju sretnima i onda kada to nisu.!”
Treba li Čazmancima galerija Antona Cetina? Dakako da treba! Čazmancima i Hrvatima.
 
(objavljeno u Bjelovarcu, 16. kolovoza 2001. godine)
 
drazen-pavlic @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 0

Novac naš svagdašnji
 
PSIHOLOŠKI PRISTUP
 
Ima li kruha bez motike? Da li je moguće obogatiti se preko noći, bez mukotrpnog rada? Novinski naslov opominje: oni koji su kupili BMW-e i jahte, pokrali su radničke plaće (ministar Pančić)
Kako se obogatiti? Dobiti glavni zgoditak na lutriji, pronaći naftu na vlastitoj njivi, naslijediti bogatog prekooceanskog pretka, ili, pouzdati se u uzrečicu: U sreću se uzda lud, a radiša u svoj trud!
Jedna je žena kao spremačica u zagrebačkoj firmi zaradila mirovinu, a svako poslijepodne kroz tih trideset godina, peglajući i pospremajući stanove imućnih ljudi zaradila je kuću. Jedni poznanici nakon posla i škole uzgajaju povrće i voće, brinu o pčelama, sade jelke, sakupljaju bilje i žive svoj život radiše. Sa službeničkom plaćom teško je spojiti kraj s krajem.
 
Evo zgode od prije desetak godina. Prisustvo tog čovjeka na radnome mjestu nije bilo neophodno. Bila su to vremena prije informatizacije, kad se platni promet između ZAP-ova odvijao uz pomoć autobusnih pošiljki. Iz Zagreba u Split novčana doznaka, odnosno listić virmanskog naloga, putovao bi i pet dana, a na tom putu od računa dužnika do računa vjerovnika novcem se nije koristio nitko. Taj spretni čovjek unovčio bi ček u obližnjem gradiću, dinare promijenio u njemačke marke i pustio da ček fizičke stigne na naplatu u matičnu poslovnicu banka, koja ga je vlasniku tekućeg računa stavila na raspolaganje. Bijahu to vremena inflacije, kad se tečaj penjao svakodnevno, a plaće svaki mjesec išle gore. U trenutku dospijeća čeka na naplatu, snalažljivi čovjek prodao bi marke skuplje nego ih je kupio, osigurao pokriće na svom računu, uzeo nove čekove, a zaradu bi uložio u nove dinarsko-devizne metamorfoze. Banke su kasno shvatile kako su nehotice beskamatno kreditirale svoje klijente, te mjenjače na crno. Počele su tekuće račune teretiti s datumom unovčenja, a ne fizičkog dospijeća čekova na naplatu. I tako je taj business stopiran. Ali, znanac je za nekoliko mjeseci već zaradio novi automobil. Je li njegovo mešetarenje manje moralno od onih famoznih stambenih kredita iz bivše države, bez valutne klauzule, kad su ljudi vraćali ratu u vrijednosti kutije cigareta?
Savez komunista Jugoslavije je zadnjih godina svog postojanja u sve svoje ćelije razaslao dokument s primjerima bespravnog prisvajanja društvenog kapitala. Šumarije više nisu smjele svojim radnicima dodjeljivati uobičajene deputate tj. «povoljnih» 10 prostornih metara ogrjevnog drveta. Jer, šume su općenarodna imovina, dakle, vlasništvo svih građana, a ne šumara. Prijevoznička poduzeća morala su naplaćivati mjesečne karte svojim radnicima i šefovima, jer autobusi, vlakovi, brodovi, tramvaju, također su bili društveno, a ne grupno vlasništvo.
I tako imamo mnoštvo primjera dosjetljivosti pojedinaca i poduzeća i, na koncu, same države. Štamparija državnog novca preraspodjeljivala je bogatstvo naroda doštampavanjem papirnih novčanica, koje nisu imale podlogu u zlatu ili količini robe na tržištu. Tako je svaki stanovnik preko noći realno imao manje. Ali, to nije krađa, nego, monetarna politika!
Zbog takmičenja u stjecanju imetka raspiruju se najpogubnije ljudske osobine, pohlepa i zavist. «Zavidljivac je opak, on odvraća pogled i prezire tuđi život…Premaleni je oku lakomu vlastiti dio, pohlepa isušuje dušu.» (Sirah, 14,9)
Naivni i pohlepni građani svojevremeno su svoje ušteđevine uložili u štedno-kreditne zadruge, za visoke kamate. Nakon početnih isplata, ostali su bez glavnice i preostale kamate. Pravilo je: uz veću kamatu ide i veći rizik! Zatim su se hrvatski tajkuni dosjetili i osnovali banke. Zašto bi za svoja poduzeća uzimali skupe bankovne kredite, kad mogu sami sebi plasirati jeftin novac naivnih štediša, koji ne treba vratiti?
Kad je trebalo napuniti proračun, lukava država je stanarima prodala «njihove» stanove po drugi puta. Iste one koje su za njih već prije kupila poduzeća, za koja su oni bili «kadrovi». Zatim je radnicima prodala udjele u «njihovim» poduzećima. Radnici su kupili svoj minuli rad. Naredna prevarena populacija su umirovljenici. Dug će im biti vraćen možda kroz deset godina. Njihov glasnogovornik ovih je dana zavapio: «Ali za deset godina mi ćemo uglavnom svi biti mrtvi!»
Sjetimo se pošasti nizova sreće, tzv. happy-linova. Prvi učesnici su počeli dobivati lijepe svotice. Ali, čim su se baze sretnih piramida počele granati, stvar je pukla. Ogromna većina financirala je pokretače linija.
Prije par godina bjelosvjetski lopovi zaigrali su na kartu naivnosti i lakomosti naših ljudi. Na kuće adrese stizala su pisma iz egzotičnih zemalja, s povratnom avionskom kartom u privitku. Ljudi su mislili: ako predloženi posao tamo u Africi ili Aziji propadne, bar ću vidjeti svijeta, a povratna karata je v žepu. Ali, povratka iz banana-država nije bilo bez debele otkupnine koju je obitelj kidnapiranog naivnog svjetskog putnika imala uplatiti na bankovni račun organizatora, negdje u off-shore zoni.
I kad pomislimo da su se naši ljudi napokon opametili, stigli su nam novi mamci. Ovaj puta svjetski lovci u mutnom okomili su se na male hrvatske poduzetnike. Preko poslovnih adresara lopovi su saznali adrese i telefone iznurenih vlasnika malih poduzeća i predložili im posao života: «Impresionirani profilom Vaše kompanije, o kojoj smo podatke dobili u trgovačkoj komori Južnoafričke republike, odlučili smo baš Vama ponuditi ovu jedinstvenu priliku za zaradom. Radi se o 20 milijuna USD. Vi trebate otvoriti nerezidentni račun u komercijalnoj banci u našoj zemlji, na koji ćemo mi onda uplatiti naše milijune. Nakon odbitka dijela od 10% za poreze i troškove transfera novca, te naših 60%, Vama kao nagradu ostavljamo 30% novca.»
Kad se naš poduzetnik upustio u razgovor, počeo se zaplitati u sve više detalja, a navodni novac, koji je trenutačno na čuvanju u specijaliziranim agencijama, činio mu se sve bližim. Pa kad je već potrošio na prevodioca i fax-impulse i kad se već odlučio na daleku put radi otvaranja nerezidentnog računa, on ide dalje. Iskrsnuli su novi problemi. Troškovi čuvanja goleme svote novca gomilaju se. Vlasnik kasni s nekoliko mjesečnih obroka te, iako je silno bogat, treba pomoć da plati zaostatke i oslobodi novac za daljnji transfer na računa našeg poduzetnika. Radi se o samo 10.000 USD. Pa dobro, kud sve tu i to…Uostalom, što je 10.000 prema 20.000.000? I naš višestruko prevareni poduzetnik, kad su ga već izmuzli poreznici, kupci-neplatiše, domaće banke, smetne s uma da je onih 20.000.000 imaginarni novac, a njegovih 10.000 itekako stvarnih i krvavo zarađenih. I uplati. Da baš vidi što će se dogoditi!
Dodajte stotinjak drugih koji su zagrizli i uplatili i poduzetnik iz Južnoafričke republike ostvario je lijep prihod od originalne poslovne ideje.
Kakvo je naravoučenije ovih priča? Većina ljudi znade i preporuča: «Ma pusti novce. Ne možeš ih u grob ponijeti. Važno je zdravlje.» Ali, samo što su je izrekli, ljudi se okreću i nastavljaju ludu utrku za novcem. Psihologija moderne civilizacije, stil današnjeg života tjera današnjeg čovjeka na stjecanje materijalnog blaga: «Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil, kućicu u cvijeću, ljetovanje i sve lijepe stvari koje se nude posvuda.» Kako ipak izaći iz začaranoga kruga?
Radi i imaj, ali ne okreći glavi od onih koji imaju manje! Ne preziri tuđe (ili svoje) siromaštvo i neka ti pohlepa ne isuši dušu.
 
(neobjavljeno, ljeto 2000.)
 
drazen-pavlic @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 12, 2007

DODATAK II:
U povodu događanja naroda ili antibirokratske revolucije
NAROD I NJEGOVI POSLANICI
 
Kad sam iskočio iz školskih klupa, mislio sam da je avangardi radničke klase, po uzoru na Marxovu Enquete ouvriere, prije svega stalo do raspoloženja klase(naroda). Sad čitam napise o ponovnom (konačnom!) rješenju Kosovskog pitanja i pitam se: ne bi li naše (partijsko) rukovodstvo više željelo da do kosovskih događaja nije ni došlo?! Nego da je Pokrajina zauvijek ostala kasaba zaostalih poljoprivrednika, očajnih rudara, sitnih slastičara, buregdžija, tschevaptschitschara, kotlokrpa, nacionalnih romantika, bundžija, profesora koji više vole poleđinu Titove slike i letargične omladine? Ne bi li vodstvo radije da je Kosovo ostalo simbolom sveg najzaostalijeg i nedodirljivog u Jugoslaviji? Toliko nedodirljivog, da njezinim pražiteljima čak ni ime ne znamo i nećemo pravilno izgovoriti (Šćiptari!). Naš običan građanin misli, naime: Što se ti Albanci bune, umjesto da budu sretni i ponosni što ih toleriramo u zajedničkoj državi Južnih Slavena i ostalih!
Čitajući u «Komunistu» od 29. srpnja članak Milana Livade «Protiv pritisaka i politizacije stanja», jasno mi je da se čelični zagrljaj Kosova i ostatak Jugoslavije nastavlja.
 
OCJENA I STANJE
 
Vidi čuda! Narod demonstrira svoju volju širom ravne Vojvodine. Pa to su demonstracije! Zašto demonstriraju, tj. bave se nezakonitim radnjama, kad legitimni organi već punih osam godina rade na rješavanju situacije? Oni naporno rade, a neposlušni kosovski zamorčići im stalno kvare hipotezu. Pa hajd Jovo nanovo.
Ovi neposlušni ljudi kao da ne znaju za stav najvišeg partijskog organa, koji traži da se «neodložno prekine s masovnim protestnim zborovanjem». Nekulturna raja sa ili bez srpskog pedigrea ne zna svoje nezadovoljstvo i silnu (nacionalnu) energiju usmjeriti u kulturne i sportske, dakle, civilizacijske oblike manifestiranja svog (nacionalnog) bića. Primjerice u proslavu 100-godišnjice Vuka?!
Jedno kontrolirano društvo, kakvo je naše, ne bi si smjelo dozvoliti «nepredvidive dolaske i okupljanja» sa kojima se ne može unaprijed računati. Kako sada stvari stoje u zemlji Srbiji, zborovanja su «unela izvesnu uznemirenost i elemente nesigurnosti.» I eto opet posla za legitimne organe, kojima je sad dužnost da smiruju situaciju. Uznemiravanje građana strogo će kažnjavati policija, a za unošenje nesigurnosti kriv je klasni neprijatelj, jer ugrožava temeljne kategorije našeg društva: vlasništvo i sigurnost.
I tako, ono što se zbilo u Pančevu i okolici nikoga od pripadnika 27 pančevačkih naroda i narodnosti «nije ostavilo indiferentnim», što je po svemu sudeći najpoželjniji politički stav.
Kroničara kosovskih zbivanja ljuti što smo toliko nejedinstveni i oprečni prilikom donošenja ocjena. Zar ne bi bilo zgodnije i elegantnije da konačno kažemo popu pop a bobu bob? Neka se narod već pomiri s ocjenom legitimnih organa. Neka se stanje na terenu i ocjena napokon pomire, tako što će ocjena, koja stanju sigurno želi dobro, to stanje podići na svoj nivo i tako riješiti problem. To bi bar bilo marksistički!
Tračak optimizma provejava iz slutnje da smo ipak jedna slobodna zemlja, u kojoj se bar putovati može nesmetano. Jer, osim zvaničnih tri tisuće učesnika mitinga u Pančevu, javna glasila tajno javljaju o još sedam tisuća slučajnih suputnika i prikrpa, koje ne znamo tko financira da bi obilazili okolo. Scenarij po kojem su se odigrali događaji, obavještava nas novinar, «ukazuje da su demonstracije organizovano pripremane». Evo opet razloga za zgražanje. Tko se Partiji i ostalim društveno-političkim organizacijama usuđuje uzurpirati pravo na organizatorsku funkciju? Još bi nam trebalo samo da se narod počne samoorganizirati kao u aprilu 1941! «Zaobilaženje legitimnih organa» ne može se prihvatiti, prenosi drug Livada, jer se radi o «protivustavnoj i protivzakonitoj aktivnosti pojedinaca». Možemo, dakle, očekivati novinske naslove poput: «U Pančevu uhapšeno 10.000 pojedinaca», «Izgredničke mase u Vojvodini s onu stranu brave» itd. To bi bilo i pravo, jer narod nije dozreo za političku ocjenu situacije. Rukovodstvo jest! Pa njegove ocjene već godinama stameno stoje iznad događaja, koji se redaju. Ali su svi oni logički podređeni pojmu divljanja iredente i nacionalista svih boja. Konačno, nije li upravo naše rukovodstvo (rukovodstva) dalo već toliko ocjena, da mu se može priznati rutinirano umijeće (pr)ocjenjivanja?
 
SVOME DRAGOM NARODU
 
U članku dalje saznajemo da se smatra da «osnovna namjera organizatora nije bila da Vojvođane upozna sa teškim stanjem na Kosovu, već da se manifestuje nezadovoljstvo Ustavom i postigne politizacija masa.» Sve u svemu onih tri ili deset tisuća ljudi u svakom slučaju odigralo je ulogu klasične grupe za pritisak. Ni jedna vlast još nije drage volje pristala na dijalog s masom na ulici, pa makar i sama na vlast došla s ulice. Da li zbog straha od vlastite rulje (pardon, naroda), ili od vlastite prošlosti, svejedno. Bitno je da se na jednom mjestu ne može okupiti deset miliona ljudi što bi automatski legaliziralo volju mase s ulice. Zato se svakom demonstrativnom skupu može reći: vi niste većina naroda, prema tome, zatvorit ćemo vas, jer vršite pritisak na nas, a mi smo legalni predstavnici većine naroda.(Smije li narod uopće ikada direktno izraziti svoju volju, ako institucije ne djeluju?)
Ali, koliko njih od te statističke većine je izgubilo vjeru u bavljenje politikom, koliko ih tu potrebu nikad nije ni steklo, a koliko ih nema petlje javno izraziti svoj stav? Zato bi avangardi radničke klase, odnosno svih radnih ljudi i građana, poštene inteligencije, seljaka itd. (osim vjernika) trebalo biti stalo do neprestanog osluškivanja glasa (radnog) naroda, e da bi s pomoću tog opita ispravila vlastite zablude. Tada se ne bi dešavalo da su ocjene političkog vrha nepomirljive sa stvarnošću, koliko god mudar vrh bio, da bi mu i Staljin pozavidjeti mogao.
Uostalom, zašto riječ ulica u jednoj proleterskoj državi nosi tako grozan prizvuk? Zar je ta riječ rezervirana samo za uličarke, smetlare, hašomane, muzičare, švercere i miliciju? A pošteni građanin u prometnom sredstvu juri od ureda ili fabrike do stana i odmah se zaključava u njega; doze stvarnosti oprezno će mu, prema metodama koje su ispitali stručnjaci, dolaziti putem TV ekrana, u cenzuriranim emisijama.
To što je «izostalo pravovremeno i adekvatno reagovanje» govori samo to da su naše subjektivne snage izgubile na svojoj subjektivnosti, odnosno sposobnosti da proizvode neku akciju. Kamo sreće da jedna ilegalna pojava, kakvom se očito smatra Kosovska drama 1981-…, urodi boljom «efikasnošću legitimnih institucija».
 
EPILOG
 
Umjesto da se zapetljavamo u bezizlazna, doista šovinistička opravdanja nečijeg boravka, odnosno suvereniteta na tom i tom prostoru, prisjetimo se Matoševih misli iz 1912 godine, povodom protjerivanja Turaka sa Kosova: «Oslobođena narodna duša ruši skadarske zidine, trese već stambulskom kapijom, melodija crnogorskog kneza Nikole 'Onamo, onamo' pretvorila se u radost i čežnju za Prizrenom. U zbilju se pretvara ono za čim su žudjeli Gundulić, Preradović, Branko, Harambašić, iskupljeni su Lazar, Miloš i ostali. Na Kosovu razapinje bijelo čadorje pobjeda, te se trese Muratov mauzolej i pepeo oca Bajazita. Nad Lovćenom diže se duga sastavljena od boja bugarske, srpske, crnogorske i helenske zastave.»
Ali, u pišćevoj viziji nigdje nema Skenderbega!? Sveti li se današnje Kosovo, kad tako surovo podvlači nerealnost pjesničke želje: «Na grobovima nicat će cvijeće, na razbojištu klasat će pšenica bjelica, a umjesto gavrana, crvenih od krvi i umjesto crnih ptica kukavica kćeri Lazarevih, letjet će preko Kosova, polja ravna, ševina zlatna pjesma i kliktanje sokola, sive ptice…Na Kosovu, spremnom za Meštrovićeve gigantske panteone, sad u jesen slave sveti uskrsi svoje proljetne, preporodne aleluje.»
Kosovsko proljeće, ljeto, jesen i zima ne poznaje ševine zlatne pjesme, niti kliktanja sokola. Tek ptica je ptici oko iskopala. A kosovskim nebom, kao svoj na svome, vlada šćiptarski orao.
 
(Komunist, 1988.)
 
drazen-pavlic @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 0

DODATAK I:
 
AKO LJUBAVI NE BIH IMAO...
 
Nedavno sam putem Interneta uspostavio kontakt s davnim zagrebačkim gimnazijskim prijateljem. Danas ja živim u Bjelovaru, on u Beču. Za sebe kaže da nije više iz hrvatske priče. Na austrijskom, bolje rečeno evropskom intelektualnom tržištu, bori se za plaću kao čisti proleter. Svaki dan iznova prodaje svoje umijeće, talent, znanje, ne bi li reproducirao sebe kao intelektualnu radnu snagu - kupio hranu, platio stan, telefon. Naše veličine, kaže, možda imaju priznanje i novac, ali u Evropi su ‘no names’. Dapače, kad izađu van, postaju hrvatska sramota. Moj drug iz razreda danas, kao filozof, prevodilac, intelektualac, putuje svijetom kao član austrijske kulturne delegacije...I draže mu je da bude evropski intelektualni proleter, nego ‘velikan rvacke misli’. Jer većina domaćih intelektualaca godinama nisu ništa originalno objavili, samo vegetiraju. U svijetu intelektualne konkurencije davno bi ostali bez posla. A kad bi ih netko natjerao van, ne bi svojom intelektualnošću ni 50 maraka mogli zaraditi...
 
HRVATSKA I EUROPA
 
Vjesnik je nedavno objavio članak domaćeg filozofa Davora Rodina. Profesor Rodin najavljuje kolovoški kongres Hegelovog društva, u Zagrebu. Ponajprije, podvlači zapostavljenost filozofa u Tuđmanovom“ancien regime”-u. Povodom odluke o zagrebačkom kongresu, još 1998. godine je s njim razgovarao novinar: “Razgovor nikada nije objavljen, jamačno zbog moje odviše zorne opaske na jedno od politički intoniranih pitanja.” I sad, kad Hrvatska ubrzano ulazi u evropske i svjetske asocijacije i na ime tog ulaska vlada ubire političke poene, zaboravljaju se zasluge naših filozofa, koji prema Rodinu nikad i nisu prestali biti dio Europe: “170 filozofa iz Europe ne bi nikada došli u Zagreb da osobno ne poznaju naše filozofe, da nemaju povjerenja da će u Zagrebu moći na ravnoj nozi raspravljati o Hegelu i filozofiji, da će ovdje biti prijateljski dočekani i saslušani...Toliko o toj skrivenoj sekundarnoj diplomaciji hrvatskog filozofskog duha, kojoj je naše političko koprcanje oko preduvjeta mogućnosti da se uđe u Evropu nepoznato.”
Imamo, dakle, dva oprečna mišljenja: prema jednom smo dio intelektualne Evrope (Rodin), prema drugom, ipak još uvijek balkanska krčma (Buden). Žarko Puhovski, povodom 150-godišnjice objavljivanja Komunističkog manifesta, koji smo trebali obilježiti 1998. kao i svijet, a nismo, konstatira kašnjenje naših krajeva za bitnim zbivanjima svake epohe. Ali lijevo ideologizirani događaji kasne manje od drugih: “Malo je još zbivanja u Hrvatskoj koja za svjetski relevantnim uzorima kasne samo dvije i pol godine.”
Prigodom izdanja Autobiografskih zapisa Stanka Lasića ovih dana pojavio se članak Ante Armaninija u Vjesniku. Čitatelje mami naslov “Autobiografija pravog Europejca”. Vjesnikov proslovitelj konstatiara veliku intelektualnu i moralnu hrabrost Lasićevu, kad je riječ o izricanju istine o Hrvatskoj, o njenim masovnim histerijama, koje su se na opasan način najčešće brkale s nacionalnim interesima. Pri tom se misli na glupost nacionalne ograničenosti na račun drugih naroda, što je postiglo suprotni efekt od onog što su ga povijesni protagonisti očekivali - ugrozu same Hrvatske, a Hrvate je napravilo smiješnima u očima svijeta. Kao povijesnu potkrjepu svog stava Armanini navodi riječi Matoša iz “Obzora” 1912., koje očito vrijede i danas: “U našem društvu nema osnovnog načela prema kojemu se u drugim narodima presuđuje vrijednost rada i pojedinaca...Zagrepčani žive bez osjećaja za vrijednost djela i osoba, u nekakvoj amoralnoj, nekritičnoj i anarhijskoj atmosferi, poznavajući tek vrijednosti kao novac, ne poznavajući sila kao što je dostojanstvo duha, srca i značaja. Tek mi mladi, siti te diktature Gospodina Glupana, pokazasmo Mu zube.”
 
STANOVNIK SVIJETA
 
U jeku nedavne saborske rasprave o suradnji s Haaškim sudom i dignitetu Domovinskog rata, došao mi je u ruke spis filozofa Igora Primorca: „O patriotizmu“. Uz pomoć njegove analize ekstremnog, odnosno umjerenog patriotizma, te njihovog antipoda - univerzalnog čovjekoljublja, uspijevao sam izaći na kraj s bujicom izjava, stavova, sukoba, uznemirujućih vijesti, što su tih dana stizale sa žučljivih skupova diljem Hrvatske.
 
Etiketa hrvatskog nacionaliste za nekoga je pohvala, za druge uvreda. Danas u Evropi to je zasigurno demode. U sudbonosnim danima borbe za golu opstojnost života pojedinca i domovine (nacije), što je Hrvatska iskusila 1991-1992, prirodno je da je domoljubni naboj bio pojačan. Onaj tko bi činio i govorio suprotno, vjerojatno bi bio na stupu srama, proglašen izdajnikom. Filozof se pita: smije li rodoljub biti pristran, zagovarajući interes svoje domovine?! Svi su se (makar deklarativno) u toj javnoj raspravi složili u jednom - odanost vlastitoj zemlji ne može opravdati gaženje temeljnih ljudskih prava građana druge zemlje ili pripadnika drugog naroda.
 
Dopušteno je, dakle, umjerenom rodoljubu voljeti svoju zemlju više nego druge zemlje, ali pod uvjetom da se vlastita zemlja drži civilizacijskih normi.
 
Što je, dakle, mog prijatelja otjeralo tako daleko od hrvatske priče? Zar se za hrvatsku priču više baš nikako ne vrijedi zalagati?
 
“NISAM VIŠE IZ HRVATSKE PRIČE”
 
Davne 1993. godine Boris Buden je objavio članak o tome kako kotira Hrvatska u Evropi: “Nakon što su, uglavnom u karitativnom smislu, učinili i više nego se od njih očekivalo, široke austrijske narodne mase posve su nas se zasitile. Dosta im je Hrvata i Srba, Bosne i Jugoslavije, beskonačnog rata, te im je već sasvim svejedno tko je tamo među onim budalama na jugu kriv, a tko prav, tko je počeo prvi, a tko drugi. Svoju savjest su iskupili...Inteligenti pak zaziru od nas jer znaju, izgleda, i previše.” Novinar Viktor Meier pisao je tako za Frankfurter Allgemeine Zeitung, novinu koja je blizu mjestima gdje se stvara svjetsko javno mnijenje - novinar koji je Hrvatskoj i Hrvatima bio sklon, u svom članku od prosinca 1993. hrvatskoj politici predbacuje njene greške, sve do one posljednje - odnosa prema Bosni i Muslimanima. “Ovoga puta ti sporni momenti pojavljuju se kao naknado verificirane postaje Hrvatske u njenu vlastitu propast. Brodolom je ovdje gotova stvar. Nacionalna katastrofa nije nešto u što srljamo...Ne, nacionalna katastrofa je nešto što se već dogodilo. Nas Hrvate nitko ovdje ne optužuje da smo fašisti...Nama se, i to je ono najgore, ništa ne predbacuje. U nas se, naprosto, konstatira glupost...”
 
Nakon novih sedam godina autor gornjeg članka misli štoviše da za hrvatsku samostalnost nije trebalo položiti ni jedan život. Jer, priče oko suvereniteta jednostavno ne funkcioniraju.
 
Razmišljam o toj poziciji i uspoređujem je s vlastitom: moja osobnost, život u vlastitoj obitelji, moj zavičaj, moja domovina, moj narod, ja kao pripadnik ljudske vrste, sve su to samo načini mog postojanja...koji jedan drugog ne potiru. Sve te manifestacije me upotpunjuju kao čovjeka. Dakle, ni domoljublje nije ‘ispod intelektualnog nivoa’...Naročito ako je predugo bilo nasilno potiskivano.
 
ŠTO JE VAŽNIJE OD POJEDINCA?
 
Vratimo se Hegelu i njegovom 23. kongresu u Zagrebu. Profesor Rodin ukazuje na političke konzekvence Apsolutne filozofije i zaključuje: “Država nije i ne može biti, kako je to mislio Hegel, niti jedinstvo suprotnosti, niti za sve jednako opće dobro, nego samo koordinator definitivno neuklonjivih razlika među građanima.”
 
Davno sam branio diplomsku tezu o razlici Marxovog i Hegelovog pojma države. Istina je da je Hegel proturječja građanskog društva, klase, interesne grupe i sl. ostavljao u sukobu, tražeći za njih korektiv u nadređenom pojmu države - u “višem”, ili općem interesu, gdje se tek otvara mogućnost života u zajednici. Marx je, naprotiv, priželjkivao da se suprotnosti (nepomirljive!?) građanske sfere razbiju jedna o drugu. A mogućnost ljudske zajednice je tražio u budućnosti, u savršenom društvu, komunizmu, koje će nastupiti nakon proleterske revolucije. Sa stanovišta postojećeg poretka, Hegel je dakle konstruktivan, a Marx destruktivan. Hegel je realista, a Marx utopista. Hegelova priča je u prostoru, Marxova u vremenu.
 
Komentirajući njemački ustav Hegel je u svoje vrijeme pisao: “Beskrajna je razlika između državne sile koja se uređuje na takav način da se sve ono na što se ona može osloniti nalazi u njenim rukama i koja, naprotiv, baš zbog toga ne moze računati na ništa više i jedne državne sile koja onome što drži u ruci može pridodati slobodnu privrženost, ponos i vlastiti napor naroda...gdje suverena vlast ostavlja najviše što je moguće poslova vlastitoj inicijativi građana.”
 
I u toj igri interesa pojedinca, obitelji, klase, nacije, u dvojbi između države i pojedinca do nas dopire i glas mladohegelovca, “istinskog socijaliste” Maxa Stirnera. Svoje osnovno djelo “Jedini i njegovo vlasništvo” počinje ovako: “Što sve neće biti moja stvar! Prije svega dobra stvar, pa stvar Boga, stvar čovječanstva, istinitosti, slobodnosti, humanosti, pravednosti; dalje, stvar mojega naroda, mojega vladara, moje otadžbine; na koncu čak stvar duha i tisuću inih stvari. Samo moja stvar ne treba nikad biti moja stvar. ‘Fuj egoist koji samo na se misli!’ “
 
Dakle ima netko tko može prigovoriti sreći obiteljskog čovjeka, koji živi u svom zavičaju i voli svoju domovinu? Dakle, ima filozofskih argumenata i za poziciju mog gimnazijskog prijatelja koji se odriče svojih korijena, cijeli svijet mu je domovina, koji nema obitelj, nego prijatelje intelektualce i ime u Beču i Evropi ?! Započinjući zbirku tekstova ‘Barikade’, on kaže da čovjek nije drvo, dakle, nema korijenja. Nema mjesta za žal za napuštenom domovinom, jer domovina je ‘sakralizacija banalnog’ (Flusser), ono što valja napustiti da bi se zbiljski postalo čovjekom. I to, redom, napustiti kao osjećaj, ideju i na koncu i kao stvar samu.
 
 
VRIJEDI LI SE ŽRTVOVATI?
 
On piše da se o suverenitetu ne može govoriti ni prije ni sada: Slobo je jedini suveren. (Vjerojatno još i Saddam.) Tko voli nek im se divi. Za hrvatsku samostalnost, reče, nije trebao poginuti ni jedan čovjek. Jer to ne funkcionira. Zna se tko je gazda u današnjem svijetu. Nova vlast je to shvatila, pa se tome ne opire, kao što je to činila stara vlast, na štetu pučanstva.
 
Danas, nakon svega izrečenog i još neizrečenog o slučaju haškog zatvorenika Tihomila Blaškića, odvjetnik Nobilo zaključuje, kako je Blaškić ostavljen kao žrtva (da, eto, netko bude procesuiran i time pravda zadovoljena), jer do njega su vodile linije komandovanja. A vrhovništvo je za sebe imalo opravdanje u uvjerenju da cijena života jednog hrvatskog časnika i njegove obitelji vrijedi viših hrvatskih nacionalnih i državnih interesa. Ne znamo što bi o tim interesima rekle ahmićke žrtve.
 
Apsolutni suverenitet, jasno, ne postoji. Nešto takvog bi se danas prije zvalo izolacionizam. Hrvatski ministar vanjskih poslova, braneći se u jednom intervjuu od optužbi da nova vlast podilazi svjetskim moćnicima, kaže: ”Zemlja smo zakona malih brojeva, na vrlo osjetljivom geopolitičkom prostoru. Moramo voditi računa kako o svom interesu, tko i o interesu velikih prema ovom prostoru. To nije nikakvo podilaženje, nego uvažavanje naše ograničene sposobnosti da vodimo unilateralnu svjetsku politiku. Toga nema...” Slažem se. Kad je Slobo pretjerao u kršenju ljudskih prava na Kosovu, svjetski žandar ga je kaznio i dokazao mu je da u svom dvorištu ne može raditi što hoće, tj. da nije ni on potpuni suveren. Sjećamo se sovjetskih teorija o ograničenom suverenitetu negdašnjih zemalja Varšavskog ugovora. Onda je ta teorija zvučala olovno i anakrono. Danas ona zvuči sasvim moderno. Samo što se ne odnosi na jednu interesnu sferu, nego na cijeli svijet. Zato i moj sugovornik kaže: “Zna se tko je gazda u današnjem svijetu.”
 
Odupirući se sveobuhvatnosti Hegelovog sustava, a pod dojmom tada modernog Feuerbachovog pojma otuđenja, spomenuti Max Stirner piše: “Čovječanstvo hoće samo čovječanstvo promicati...Da bi se razvilo, pušta ono narode i individue da se izmuče u njegovoj službi, a kad su ovi učinili što čovječanstvo treba, tad ih ono iz zahvalnosti baca na smetlište povijesti. Nije li stvar čovječanstva jedna - čisto egoistična stvar?!..Promatrajte jedan narod kojeg štite odani patrioti. Patrioti padaju u krvavoj borbi ili u borbi s glađu i nevoljom; zar narod mari za to? Narod postaje gnojem njihovih lešina ’cvjetajući narod’. Individue su za ‘veliku stvar naroda’ umrle - a narod im šalje nekoliko riječi hvale i - time profitira.” Da li se vrijedi žrtvovati za tako općeniti pojam kao što je državnost, ideja, domovina? Ili čovjek treba slijediti svoje sebične interese? Pa, po potrebi promijeniti domovinu, koja u datom času bolje hrani osobne porive?. Je li doista hrvaski vođa, za kim su mase pošle, kako kaže moj prijatelj, samo dovršavao svoje povjesničarsko djelo o nastanku hrvatske države u XX stoljeću, “umačući ovoga puta pero u krv i suze vlastitog beskrajno obožavanog naroda” ?
 

To pitanje treba postaviti uplakaim majkama i očevima, treba upitati samohrane supruge, djecu bez očeva kako im je danas. Drže li da je sve ovo vrijedilo njihove žrtve? Da li bi ponovili žrtvu, kad bi mogli birati? Sjećam se suza nekog meni bliskog, kad je 1991. dočekivao sina na odsustvo s istočnoslavonskog ratišta. Brat mu je nestao u II ratu, oca je povijesna metla poreznih izvršitelja pomela u Lepoglavu, zar sad treba da ostane i bez sina? Pitajmo majku Josipa Jovića, prve hrvatske tzv. “plitvičke” žrtve, da li više voli simboliku koju predstavlja njen mrtav sin ili svog Josipa živog pored sebe: bi li radije gledala kako raste on i njegova djeca. Ah, ljudi kažu, majka ima utjehu u drugom sinu. Možda je to ljudski teško podnijeti, ali, ipak, radi ideje... Znamo frazu: oplakan od čitave zemlje. Jedan otkačenjak u bivšoj državi pjevao je pak: “Za ideale ginu budale”! Buden prepričava slučaj žrtve II svjetskog rata u Dubrovniku, bifedžije Mirka Šuštara, kojeg su odmah po oslobođenju strijeljali partizani. Radi jedine njegove krivnje - što su u njegov bife zalazili Nijemci i što je bio oženjen Njemicom. Od šrapnela crnogorske granate pao je i pisac priče o tom gostioničaru Milan Milišić, kao još jedna “potpuno suvišna žrtva rata”. Ništa ne pomaže mrtvom gostioničaru analiza njegove krivnje. “Pa ipak, Milišić toj žrtvi uspijeva napokon dati neki smisao. On upisuje sudbinu tog nesretnog čovjeka u naše kolektivno iskustvo i tako ga vraća u simbolički univerzum stvarnosti...jedinim sredstvom u borbi protiv povijesnog zaborava - literarnom reminiscencijom.” (članak Borisa Budena pod naslovom “Farsa”, objavljen je u Arkzinu 1994. godine).
 
POJEDINAC ILI DOMOVINA ?!
 
Čovjeku možda i nije nužno potrebna domovina. Postajemo globalno selo. U Europu i svijet ionako bismo ušli. Možda ne bismo imali neovisnu Hrvatsku, ali bili bismo biološki živi i zdravi. “Što je Naša lukavost, hrabrost, pamet, prkos? Što inače do Duh?.. Duh znači prvo sebenalaženje, prvo obezbožavanje onog Božanskog, tj. onog Strašnog, utvora, ‘viših moći’. Našem svježem čuvstvu mladosti, toj sebesvijesti ne imponira više ništa: svijet je došao na loš glas, jer Mi smo iznad njega, Mi smo Duh...Mladiću će biti lako svoj život, ono ‘tjelesno’, žrtvovati za jedno ništa, za najgluplju uvredu časti” (Stirner), jer mladi čovjek ima ideale (neispunjene ideje ili misli). Mladić se u općem duhu, čovjeku, čovječanstvu, idealima lako izgubi. Upravo zato Stirner, kao i ostali mladohegelovci, hoće te ‘više’ pojmove ponovno ispuniti stvarnim sadržajem. Za neponovljivu vrijednost svakog pojedinca, koji mora biti iznad svakog partijskog, državnog, crkvenog itd. interesa, pišući o temi nesretnog preklapanja rušenja bespravnih građevina i pojedinih ljudskih sudbina, zalaže se primjerice i kolumnist Jutarnjeg lista don Živko Kustić.
 
Ljude koji su od Domovine ‘odbačeni’, pritiskom javnog mnijenja, nacionalne histerije ili bilo kako ‘istjerani’, zovemo disidentima. Pojam bi trebao sadržavati nesreću jedinke koja, otpala od svoje zajednice, kulturnog i civilizacijskog miljea, negdje na vjetrometini trpi porugu i doživljava neizvjesnost preživljavanja, tamo u tuđini...Najčuvenija ‘naša’ disidentica, Dubravka Ugrešić, dobila je njemačku književnu nagradu, kao zadovoljštinu za tu patnju. Njezin anti-esej o domovini, koja je, podvlači, ženskog roda, iako se nalazi u muškom ratničkom vokabularu, sa svog kozmopolitskog stanovišta ovako razara ono mitološko u nama: “Na apstraktnoj razini domovina je majka (domovina mati), a na praktičnoj velika banka za pranje svakovrsnog ‘prljavog novca’, kao u svakom ratu, uostalom. Prašnjava i zastarjela rodoljubna retorika i dalje potvrđuje svoju djelotvornost. Nitko nije ispisao toliko staromodnih rodoljubnih pjesama kao suvremeni pjesnici sviju zaraćenih strana. Domovina je i dalje napaćena majka, Bogorodica, djevica, koju su ‘krvoloci’ (tuđi muškarci) obeščastili, natopili krvlju...”
 
I na kraju, treba li čovjeku nužno domovina, obitelj, treba li mu žena, treba li mu itko? Ili čovjek može biti vuk samotnjak, koji traži istinu u svijetu? Za što vrijedi živjeti, po kojoj misiji možemo biti dostojni života na ovoj planeti? Jedan hrvatski filozof, Branko Despot, davne 1980-te objavio je esej o pjesniku-prokletniku Georgu Traklu: “Jedino Traklovo samorazumijevanje ... može dati odgovor na to tko je on bio i jest i zašto je nužno živio kako je živio. Ni teolog, ni metafizik, ni pjesnik u ‘tradicionalnom smislu’, ni bolesnik, nego onaj tko ‘čini ono istinito’....” Despot navodi dio Traklovog pisma: “To je tako bezimena nesreća, kada se nekome svijet razbije. O moj Bože, kakav se to sud prolomio nad menom. Kažite mi da moram imati snage, da još živim i činim ono istinito.”
 
Biti kristalni glas istine, srebrni glas anđela u čistoći i nevinosti od prljavštine svega rođenog, ljudskog, prirodnog i historijskog - “Biti taj glas isto je što i ne biti ovo ovdje biće, Georg Trakl. Sloboda od te pojedinačnosti, ali isto tako i od zajedništva svake vrste, obiteljskog, familijskog, društvenog, političkog, crkvenog i drugog, u trenu kristalnog oglašavanja istine, ljepote i svetosti, ispunjena je sloboda pravednog življenja...Samoubistvo je, naravno, jedina konzekvencija.” (Gordogan, 4/1980)
 
Ne uči li nas iskustvo svijeta, da svijet pokreće ljubav? Ne tek razum. Doista, čovjek djeluje i na osnovi osjećaja. “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Moć?” (Poslanica Korinćanima)
 
Prisjetih se, na kraju, „Hvalospjeva ljubavi“ apostola Pavla:
 
Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo
...
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje...”
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu 17, 24. kolovoza i 7. rujna 2000)
 
drazen-pavlic @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 0

ZAUZETOST GRAĐANA POLITICI USPRKOS
 
Zauzetost građana za realizaciju svojih autohtonih interesa i potreba onemogućuje centre političke moći u njihovoj stalnoj težnji da iskrive i podjarme njihove neposredne životne interese, osnovna je poruka prof. Gojka Bežovana s nedavne tribine «Razvoj demokracije i civilnog društva» u Bjelovaru.
Ovih dana se pojavila i božićna poruka nadbiskupa zagrebačkog u kojoj on kaže: «Vladati ne znači izdići se nad narodom i iscrpljivati se u nadmetanju. Vlast je ili služba narodu ili zastranjenje.»
Tradicionalno značenje pojma politike upravo uključuje ideju služenja zajednici, što lijepo ilustrira davna misao o filozofima vladarima, koji vladaju jer imaju potrebna znanja i vrline. Dakle, služenje čak i na štetu osobnih interesa i privatnosti! U stvarnosti, međutim, oni koji su dobili mandat od naroda za vršenje vlasti često se udaljavaju od naroda i uz pomoć državnih institucija provode svoje osobne i grupne interese. Zbog toga uz ime 'političar' i 'politika' ljudi redovito vezuju negativne asocijacije: nemoral, želju za moć, demagogiju, strančarenje, mito i korupciju. Gotovo da bi smo s profesorom Bežovanom mogli reći: «Ima i poštenih političara, ali oni su u manjini.» Mi danas u Hrvatskoj gledamo političke trzavice pozicije i opozicije, te između šest stranaka opozicije, a životni problemi različitih grupa ostaju neriješeni.
Rekli bismo da uz apele dužnosnicima da časno rade svoj posao ovdje treba dodati još neki djelotvorniji korektiv. A to mogu biti baš udruge građana. Svaki pokušaj zloupotrebe bit će javno diskreditiran, baš kao što je doživio HDZ pokušajem uskraćivanja koncesije Radiju 101. Na Jelačić plac tom prilikom izašle su tisuće ljudi, samo na osnovu aktivnosti malobrojnih neovisnih audio medija i interneta. Tako je u Hrvatskoj odigrana pionirska uloga u dizanju općeg nezadovoljstva sveprisutnim autoritarnim režimom.
Lako je reći da društvena praksa civilnih zaklada i udruga savršeno funkcionira u jednoj Njemačkoj, pa zašto ne bi kod nas. Naši ljudi se još uvijek teško uključuju, da li zbog pretpostavke da vlast još nije spremna na takav dijalog ili zbog apatije proizvedene prečestim izigravanjem izbornih obećanja. To je polje politike ispraznilo od svih nijansi, izuzev od grube prisile i straha od odmazde moćnika («Ne isplati se s rogatim bosti!»). Ne zaboravimo, u političkim strankama kojoj udruge žele biti alternativa, partner i korektor, te naposljetku oponent, ipak leži moć, kolju onaj koji je ionako već ima nerado dijeli bilo s kime. Zato glasnogovornici pobjedničkih elita stalno ponavljaju: «Mi (za razliku od njih) smo dobili povjerenje birača za četverogodišnji mandat.»
 
RAZLIČITI PRIORITETI LOKALNE UPRAVE I GRAĐANA
ILI NEMOĆ AUTOHTONIH INTERESA GRAĐANA
 
 
Kad sam s nekolicinom susjeda organizirao potpisivanje peticije zbog širenja neugodnih mirisa iz neispravnog pročistača susjedne nam tvornice Sirela, naišli smo na različite otpore. Gradska uprava pustila nas je da se koprcamo sami, važući da li su im naša ekološka čeprkanja korisna ili štetna za «gradske« interese. Dobrostojeća kompanija je naime donator skupih medicinskih uređaja ili sponzor športskih klubova i drugih «važnih» organizacija. Sve u svemu, gradski oci uočili su da im realno nezadovoljstvo stanara kvarta koji je pogođen neugodnim mirisima može dobro doći u razgovorima s predstavnicima spomenute kompanije. U navedenom slučaju, gradska uprava, najprije pasivnošću, a zatim instrumentaliziranjem peticionaša propušta raditi svoj posao, a to je zaštita interesa građana, sa svojim pravom na čist zrak, koji im, kroz razne poreze i doprinose, kao žitelji jedne urbane sredine kakva je grad Bjelovar, za to i plaćaju. Kako bi rekao nadbiskup, administracija na taj način propušta služenje narodu.
Mjesni odbornik čitavo se vrijeme držao po strani, upozoravajući nas da se sve dogovara u metropoli, «na vrhu». Uposlenici u istoj tvornici, također pogođeni imisijama miomirisa, suzdržavali su se od prosvjeda zbog opravdanog straha za radno mjesto. Mnogi drugi građani radije su zatvarali prozore, nego svoj otpis stavljali na peticiju, jer: «U ovoj našoj siromašnoj zemlji pretukli bi te ili čak ubili za 100 njemačkih maraka.» Dakle, jedan od razloga što udruge u Hrvatskoj još uvijek nisu raširile svoj djelovanje svakako je strah.
Vlast u krajnjoj liniji sve čini radi političkih poena, ne radi stvari same. Od vlasti često dobivamo ono što nam ne treba, a ne dobivamo ono što tražimo. Tako smo u Bjelovaru dobili opločenje gradskog korza s novim uličnim svjetiljkama, radi parole za predstojeće lokalne izbore: «Središte grada s europskim licem!» S druge strane izgubili smo uličnu rasvjetu između ponoći i jutra, radi nedostatka novca da se plati struja.
 
SUKOBI INTERESA, DAKLE POLITIKA
 
U napuštenom jednopartijskom sustavu politička alternativa nije bila dozvoljena, ali se smjelo i moglo zamisliti postavljanje običnih ekoloških pitanja. Takav je angažman građana izgledao apolitično. No, čim bi se u javnosti rasprava zahuktala, njeni nositelji suočili bi se s moćnim strukturama Elektroprivrede u saveznoj i republičkoj administraciji.
List omladine Slovenije «Mladina» 1986. godine je u lipanjskom broju pod naslovom «Alternativni energetski program» pisao o sukobu interesa atomskih i ostalih energetskih lobija u tadašnjoj Jugoslaviji. «Kako da ljudima objasnim da naši strojevi stoje, dok je Drava u aprilu i maju puna vode? Da li doista energiju nije moguće plasirati? Zbog prelivanja vode, koje traje već mjesec dana, samo na Fali je izgubljeno 594.000 kWh u aprilu, a u svim Dravskim elektranama gotovo 4 milijuna i 180.000 kWh. Pretvaramo te viškove u novac, pa ćemo vidjeti koliko je dinara izgubljeno. To radnike demoralizira…» - riječi su rukovodioca HE Fala. Ili: «Nama radnicima nije jasno zašto su se pojavili takvi viškovi…Hidrologija je bila pogodna za punu vožnju, a iskoristili smo tek 30% vode. Zašto su istovremeno radile termoelektrane i atomska centrala? Kako je moguće da atomska centrala tromjesečje završava s pozitivnim poslovnim rezultatom? Mi radnici borit ćemo se protiv svih sporazuma za drugu atomsku centralu» – govorio je vođa smjene u HE Vuhred.
I danas nam se događa slično kroz tzv. aferu Enron. Učinke ugovora stare vlade, pregovora nove vlade, interesa američkog kapitala hrvatski potrošači na kraju su osjetili isključivo kroz poskupljenje struje. Dakle, nema više ideološke indoktrinacije, ali je ostala navika nametanja «viših» interesa na štetu pučanstva.
 
 
Što je u odsustvu jasnih ideoloških razlika političkih stranaka današnjice okosnica oko koje se stranke kohezioniraju? To nisu konzervativni, liberalni, socijalni itd. programi nego želja za obnašanjem vlasti! Nasuprot takve vlasti stoje građani sa svojim konkretnim interesima
 i potrebama. Ulaskom građana na nov neposredan način u politiku tradicionalna podjela na lijeve i desne opcije pokazuje se zastarjelom. U modernim društvima nastaje tzv. post-politička klasa, koju od klasične razlikuje novi kulturni brand, drugačije kulturne navike, novi senzibilitet, specifično obrazovanje (informatika, glazba, filmovi, časopisi, izbor TV-emisija je ono što ih vezuje i ujedno izdvaja iz staromodne okoline). Možda će naši građani već sutra kroz spletove civilnih udruga, potpomognuti neovisnim glasilima i internetom znati uvjerljivije inzistirati na zadovoljenju svojih potreba interesa. Možda će se glas demosa čuti kontinuirano, a ne samo na izborima, svake prestupne godine.
 
(neobjavljeno, 2002.)
 
drazen-pavlic @ 22:46 |Komentiraj | Komentari: 0

MAKIJAVELIZAM HRVATSKIH POLITIČARA
 
Ovakav su razgovor vodila dvojica Bjelovarčana, prvaci HSS-a:
 
- Franjo: "Ivane, pa jeste li vi u središnjici normalni?! Radite sve ono što smo zamjerali HDZ-u. Gomilate funkcije u raznim upravnim odborima, koncentrirate politički utjecaj, borite se za privilegije..?!"
 
- Ivan: "Pa...dobro Franjo, reci...šta bi tebi dali...Hmm...Imamo još nepopunjeno mjesto predsjednika Županijskog vatrogasnog saveza. To bi baš tebi pristajalo..."
 
- Franjo:"Pa ti mene uopće ne razumiješ. Ne pitam te ja za sebe, nego gdje su nestali naši ideali?!"
 
Ono što vidi "poštena inteligencija" iz stranačkih redova već otprije vidi nepristrana publika. Gradske novine "Bjelovarac" iz broja u broj proziva Stranku zbog nepotizma i sve otvorenijeg kadroviranja. Što fali županijskog pročelnici za poljoprivredu Sonji Novak?
 
"Baš to što nije "naša". Zašto bi takvu plaću dali nekome sa strane? Osim toga, kako će takvoj osobi "naš" čovjek doći po "uslugu"- da mu "namjesti" neku kreditnu liniju i slično?!"
 
Ili, koji su grijesi netom smijenjenog zamjenika ravnatelja u Općoj bolnici?
 
"Kakve stručne kvalitete "našeg" novog zamjenika hoćete da vam nabrojimo, samo recite (moralne karakteristike su na svu sreću stvar prošlosti)".
 
Ili, ravnatelju Hrvatskog stočarskog selekcijskog centra?
 
"Pa nije li pravilno da Kurta sjaše, a Murta uzjaše. Možda je Ernoić bio dobar stručnjak, ali imamo i mi ambicioznih pojedinaca."
 
I tako bi još mogli nizati primjere naplaćivanja biračkog povjerenja...da se čovjek zapita, kako stranka koja drži do raspoloženja javnosti, koja razmišlja o nekim budućim lokalnim ili nacionalnim izborima, kako misli na njih izaći i pobijediti? Možda se i ne razmišlja tako daleko. Možda su se ljudi "u središnjici" zadovoljili svojim mandatom, pa nek bude lijepo dok traje. Ionako je volja birača nepredvidiva, pa još tajno pravo glasa...Tko pametan će na to računati..? Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani...Ili, uzmi što možeš, jer vrijeme ti svejedno ističe...
 
Neki dan slušao sam jezično-političku gimnastiku jednog prefriganog politikanta, kojeg znam još kao aktivistu socijalističke omladine:
 
"I šta meni Mato priča da ja nisam dobar Hrvat?! On ne razumije bit politike! A bit politike je da se postavljaš prema prilikama!..Ja znam povijest. Moje selo bilo je partizansko. I dobro. Ali ne zbog velike volje za komunističkom ideologijom. Nego zato što su ga ustaše popalile, zato jer se onda neko nekome zamjerio, pa su svi za inat otišli u partizane... A moj ujak je bil u svim hrvatskim vojnicama (!), a ja da nisam pravi Hrvat?
A Mato je 90-tih bil veliki Hrvat, a prije toga je primao stipendiju Titovog fonda...
I šta je trebalo 1945-90? Biti hrvatski nacionalista (iluzionista) u vrijeme kad je zadana bila ideja bratstva i jedinstva!?"
 
Dakle, bit politike je postavljati se kako vjetar puše! Gdje je u tom diskursu etika, ideali, strategijski ciljevi, nacionalni interesi..?
 
Baš tako je politiku definirao Niccolo Macchivelli, savjetujući još u petnaestom stojeću svog vladara kako da svrsishodno vlada: sva su sredstva dozvoljena za postizanje zadanoga cilja!
 
Pravo je pitanje, dakle, koji smo si cilj zadali: da li očuvanje nacionalnih interesa, boljitak države i naroda, dakle, ideale koje će ozbiljiti neiskvareni i moralno jaki istaknuti pojedinci i njihove stranačke baze ili...praktični ljudi koji žele iskoristiti svoj trenutak, naplatiti svoju spretnost i dobru procjenu - što su se u pravo vrijeme našli na pravoj strani!
 
Ovih dana čulo se da Demokratski Centar želi koalirati sa strankama Šestorke.
 
Pa tko će onda ostati u opoziciji?! He... ali nije bit politike "pišanje u vjetar"! Jasno je da hrvatska desnica još dugo neće dobiti povjerenje značajnijeg komada hrvatskog biračkog tijela. Na svim izborima u neposrednoj budućnosti po svoj će se prilici samo preraspodjeljivati biračka popularnost. Dakle, vjerojatna je procjena DC-a da bi korisno bilo naći se u vladajućoj grupaciji, gdje se o nečem odlučuje, gdje se dijeli....Uostalom, zašto ne bismo imali vladajuću Sedmorku, umjesto Šestorke, pa da narod uz to dobije privid da se nešto promijenilo?
 
Dosljednost u strančarenju i elitizmu, utilitarizam, makijavelizam ili cinizam, svejedno šta je, ali je teško probavljivo.
 
(objavljeno na www.bjelovar.com u travnju 2001.)
 
drazen-pavlic @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 0

ZA SAVJESNO POSTUPANJE NIKAD NIJE KASNO ?!
 
U nizu bizarnih novosti koje donosi današnji Večernjak, posebno je zanimljiv ovaj: “Nisam u bijegu, vratit ću se i otići u pritvor” - Ljerka Ercegović, bivša šefica Poštanske banke poručuje iz Venecije.
 
Već zdrav razum ili normalni nivo obrambenih mehanizama tjera progonjenog čovjeka na oprez i upućuje ga da se ne bi trebao vraćati tamo gdje mu prijeti opasnost. Davno je plemeniti Francuz Montaigne rekao: “Ni u jednom zatvoru nisam bio ni da bih se po njemu prošetao. Uobrazilja mi čak i njegov spoljni izgled čini mrskim. Ja sam silno zudan slobode; da mi je zabranjen pristup u neki kraj Indije, ja bih zivio sa izvjesnim osjećajem sputanosti. I dok god budem mogao naći drugdje slobodnu zemlju ili zrak, neću učmati na nekom mjestu gdje bih se morao skrivati.” (Montaigne: Ogledi). Naša junakinja naprotiv dobrovoljno se želi vratiti baš u jedini kutak gdje je ne žele vidjeti slobodnu. No, čovjek je duševno biće, sazdan na sliku i priliku Bozju, sa mogućnošću slobodnog izbora: vratiti se i časno “poginuti” ili sačuvati živu glavu.
 
U današnjem svijetu, kojeg je sve više dio i Hrvatska, privatnosti gotovo da i nema. Neki je izričito odbacuju, nuđajući se cijelom svijetu u reality hepeninzima, za uspjeh odnosno novac. A neki drugi, koji bi pod svaku cijenu htjeli sačuvati svoju intimu, protiv svoje volje vrte se u bezdušnim medijima. Opet radi novca ili zbog novca kojeg su stekli. Tako progonjena Ljerka, za sada nedostupna hrvatskom pravosuđu, ali sa raspisanom tjeralicom na leđima, poručuje javnosti: “Ne pada mi na pamet bježati, niti raditi nešto protiv sebe i svoje obitelji.” Kad je ono otpočeo medijski linč oca i sina Gucić, oni su se lijepo sklonili na liječenje u Njemačku. Pa zašto ne bi i Ljerka. Mediji su, po priznanju ministra Lučina, u slučaju afere Grupo čak i policiju natjerali da prije nego što je planirano otpočne uhićenja osumnjičenih osoba. Zašto onda ne bi uvjetovali ponašanje pojedinca?!
 
Bankaričin odvjetnik kaže: “Tko je 1996. godine mogao znati da će Kutle 1998. godine propasti?” Dodajmo: tko je Kutli, ili Guciću, ili... mogao nešto odbiti. Mogao je dakako, ako je želio zahvaliti se na svom visokom i unosnom položaju. Jer, ti isti korisnici kredita sjedili su u nadzornim odborima banaka i postavljali predsjednike uprava. Ili, da je Ljerka 1996. godine već bila ovako visoko moralna osoba kao danas, mogla je dati ostavku. Ali, kakva korist od toga, reći će Ljerka. Kutle bi postavio nekog drugog i svejedno došao do traženog kredita.
 
U današnjem članku Ljerka sebe uspoređuje sa hrabrim Sokratom: “Posluzit ću se Sokratom i reći: Moja je optužba toliko apsurdna da je u svojoj apsurdnosti neoboriva!” Malo niže u istom članku vidimo međunaslov posuđen od Shakespeara “Mnogo vike ni za što”. Nalazimo se dakle u visoko duhovnoj sfere u kojoj obitavaju velikani ljudskog uma, a od sada i nesretna Ljerka.
 
Ima li smisla kad bivša moćna direktorica banke svoju sudbinu uspoređuje sa Sokratovom? Grčki filozof je kao vrhunski moralna osoba djelovao isključivo prema vlastitoj savjesti. Teško da bi Sokratu Kutle ili tko drugi mogao uvjetovati ostanak na poslu bilo kakvim protuuslugama, ili mekšim pristupom u procjeni kreditne sposobnosti. Dapače, njegov moto je bio: izbjegavajte ono s čime nećete moći živjeti. Bilo bi to jednako apsurdno kao da je gospođa Ercegović nekom standardnom klijentu Poštanske banke uvjetovala odobrenje kredita na primjer time da ovaj isporuči robu bez kvalitetnih osiguranja, recimo bratu Ivića Pašalića.
 
Bivša bankarica smatra da kao i Sokrat ona nije u sukobu sa zakonima, nego sa sucima. Zato hrabro poručuje: ”Doći ću i sjediti u pritvoru koliko je potrebno, pa neka me sve ispitaju. Nisam napravila nikakvo kazneno djelo...”
 
Razlike između Grka i Hrvatice međutim odviše su krupne. Sokratu je bio ponuđen izbor: ili progonstvo ili smrt. Nagovarahu ga da pobjegne u izgnanstvo, on je odbio. To da ostane i umre Sokrat je dugovao sebi i obrani svojih uvjerenja koja je iznio na suđenju. Ljerka je pak poslušala savjet liječnika i odvjetnika i otputovala.
 
Koliko se zna optužba protiv bivše predsjednice uprave podignuta je zbog 34 milijuna nenaplativih kredita, plasiranih Kutle-grupi bez prvoklasnih instrumenata osiguranja. Odvjetnik drži da optužba za učinjenu štetu banci ne stoji, jer je Ljerka radila ono što bi radili i što su radili svih tih godina i drugi bankari (dakle, napuštamo teren osobnosti i visokih aršina savjesti?!).: “U to doba su svi bankari bili spremni davati kredite Kutlinoj Globus grupi, što potvrđuje i podatak da je Kutle imao 41 kredit u različitim bankama.” Moguće je dakako da su i drugi bankari griješili i da će odgovarati.
 
Tada je bankarstvo nesumnjivo bilo pod utjecajem politike. U nedavnom intervjuu viceguverner HNB Čedo Maletić, na pitanje o tom utjecaju danas, odgovorio je: “Mogu se djelomično složiti kako još postoji utjecaj politike na rad banaka, i to u prvom redu kod banaka koje imaju nejasnu vlasničku strukturu i koje su mahom regionalno orijentirane. No, valja reći kako je on ipak sve manji. Što se HNB i supervizije tiče, sa zadovoljstvom mogu reći kako je, barem otkako sam u to sektoru, bilo nekoliko pokušaja, ali na tome je i ostalo.” Postoji dakako ‘grijeh struktura’ i u bankarskom sektoru. Opće-prihvaćeno je mišljenje da je pravovremenom intervencijom sredinom devedesetih HNB mogla spriječiti ili bar umanjiti havarije banaka. Recimo, samo odbijanjem licenci, zbog toga jer su osnovane fiktivnim kapitalom - baš kao što to čini danas. Središnja banka namjerava zakon o bankama nadopuniti novim detaljima i unaprijed propisati što više možebitnih situacija. Jednako kao što je prije dvije godine u jeku tzv. druge bankarske krize, kad su već propale Dubrovačka, Glumina, Županjska banka, a pomaljala se kriza Komercijalne, zakonom detaljno propisana metodologija procjene boniteta zajmotražitelja i način vođenja kreditnih spisa. Iako su pravila struke u procjeni boniteta od prije bila poznata.
 
(objavljeno u ožujku 2001. na www.bjelovar.com i Vjesniku)
 
drazen-pavlic @ 22:44 |Komentiraj | Komentari: 0

TKO KOGA VOZA?
 
“Kriminal, ako ga je bilo u 'Čazmatransu' nije djelo nepostojećih ljudi”
(aktuelni novinski naslov)
 
Godina je 1992. Početak je privatizacije. Vrijednost značajnog hrvatskog poduzeća konačno je utvrđena. Kako je kao glavni nedostatak socijalističkog gospodarstva prepoznato nepostojanje poznatog vlasnika (imovina je bila svačija = ničija), bilo je logike u rješenju da kontrolni paket budućeg dioničkog društva preuzmu najodgovorniji menadžeri. (“Koji će osigurati dovoljno posla i redovite plaće.”) Tako je bilo i u našem primjeru. Vlasnički paketi podijeljeni su na kolegiju direktora, srazmjerno razini odgovornosti. Generalni je u banci dogovorio kredite koji će se osigurati zalogom imovine pretvorenog poduzeća. Ugovori o kreditima su uskoro potpisani i igra je otpočela. Svi su ostali na svojim pozicijama.
Kad se približilo dospijeće prvog povelikog anuiteta, jedan od direktora zatražio je razgovor kod “kapitalca”:
- Direktore, ne znam kako ću platiti prvu ratu!?
- Toni, ako ti ne znaš, od kuda da ja znam?!
Toni je vjerovao u transparentnost pravila igre, imao je razvijen osjećaj za obvezu i tek mu sada ništa nije bilo jasno. Istina plaća mu je značajno porasla, ali ipak ne toliko da bi mogao otplaćivati desetke tisuća njemačkih maraka godišnje.
Kroz nekoliko godina, dok se voda počela bistriti, poslovodstvo je Fondu za privatizaciju vratilo “svoj” kontrolni paket dionica, poništeni su menadžerski ugovori o kreditima, poduzeće je (p)ostalo državno. Poslovanje je nastavljeno kao da se ništa nije dogodilo.
Toni se očito nije uklopio u ekipu, pa je u međuvremenu smijenjen, nakon čega je potražio novi posao. Iz kasnije perspektive postalo je jasno da je caka bila u dolaženju u poziciju donošenja ključnih “poslovnih” odluka. Nije se uopće radilo o pravu vlasništva. Uostalom, tko bi si dobrovoljno natovario na leđa dugogodišnje dubioze i radničko nezadovoljstvo?
Javna je tajna da su u nastavku priče članovi kolegija redom osnovali privatna poduzeća srodne djelatnosti, preusmjerili unosne poslove na njih i kroz nekoliko godina “firma” im je gotovo postala suvišan teret.
 
 
 
TONI, ZAŠTO TI NISI OSNOVAO VLASTITO SATELITSKO PODUZEĆE?
 
Narod kaže: “Prilika stvara lopova.” Ali i poštenog čovjeka! Oni koji su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu, pak, kažu: “ ’Ko na našem mjestu ne bi iskoristio ponuđenu šansu?”
. . . . . . . . . .
Prošli tjedan održana je šokantna skupština dioničara “Čazmatransa”. Fond za privatizaciju ujedinio je glasove sa malim dioničarima i odlučio konačno smijeniti staro vodstvo tvrtke, koje je “optuženo” za dugogodišnju agoniju najvećeg cestovnog prijevoznika u Hrvatskoj. Toj skupštini, jer je bila najavljena kao pobjednička parada, prisustvovali su i političari. No, kako novine javljaju, punomoćnica Fonda na putu od Zagreba do Čazme predomislila se i podigla svoju tablicu s glasovima “za” što je u daljnjim kombinacijama praktički značilo ostanak dosadašnjeg poslovodstva. Kako je bilo dogovoreno da mali dioničari (radnici) glasuju istovjetno, odnosno “protiv”, nastala je zbunjujuća situacija u kojoj su radnici automatski odglasali kao i Fond, tj. “za”. Iako su itekako protiv.
Komično, ali istinito. Radnici tog i drugih hrvatskih poduzeća nikad, pa ni u najbolja samoupravna vremena, nisu osobito rado rezonirali o poslovanju “svog” poduzeća, već su naprosto vjerovali rukovodstvu: “Baćani je 1947. osnovao ‘Čazmatrans’, stvorio od njega respektabilnog domaćeg prijevoznika, te po odlasku u mirovinu ostavio svog nasljednika Sušeca. Ako mu je on vjerovao, zašto ne bismo i mi.” Po istom obrascu mali dioničari razmišljali su na prošlotjednoj skupštini kad su konačno odlučili biti protiv, te su sva nadanja i očekivanja projicirali na predstavnicu Fonda, tj. državu od koje se očekuje da spasi “Čazmatrans”. Pa, kad je ona iz njima nepoznatog razloga podigla svoje glasove za vjerovali su da zna što čini.
. . . . . . . .
Šok je bio potpun i za nazočne političare. Tko kontrolira državni Fond za privatizaciju, ako njegov predstavnik može neočekivano promijeniti odluku? I još da ‘stara uprava’ s hipotekom javno spominjanih kaznenih prijava na leđima i koja je po općem sudu upropastila poduzeće dobije povjerenje zaposlenih!? Sve je neizvjesnije da će politika na primjeru “Čazmatransa” uspjeti ostvariti jedno od predizbornih obećanja, ono da će se kazniti privredni kriminal. Jer, kako danas kaže uprava, “kriminal, ako ga je bilo, su počinili konkretni ljudi, i treba ga i dokazati”. Propala je također i prilika za omiljenu razbibrigu koordinacije, otvaranje novog prostora za kadrovske križaljke (“Za sve što je državno, a država to smo trenutačno mi, nas će se pitati”). Zato je javnost zapljusnula izjava o neučinkovitosti policije: “Znamo tko u županiji krade kokoši ali ne znamo tko je pokrao poduzeća!” (Adlešić)
Nakon zaprepaštenja radnika “Čazmatransa”, novinara, političara, uvrijeđen je i šef policije. Zato je javnosti odmah podastro prošlogodišnje statistike sa postocima uspjeha pravne države u razotkrivanju gospodarskog kriminala.
. . . . . . . .
Kad je već riječ o kokošima: “Čazmatrans” je privatizaciju dočekao s nagomilanim slabostima iz predtranzicijske prošlosti. Rat je učinio svoje: dio nekretnina je uništen, a znatna pokretna imovina pokradena. Pobunjeni Srbi u radnim jedinicama na trusnim područjima smatrali su da su i oni stvarali “giganta”, te su jednostavno brojne autobuse i kamione odvezli preko crte. Izgubljeno je istočno tržište (“Europa za Hrvatsku i Sloveniju”), te pozicije u beogradskom saveznom establišmentu. Najveći hrvatski cestovni prijevoznik počeo je voziti vojsku i opremu, te đake. Ali ministarstva su jako docnila s plaćanjem i problemi su se počeli uvećavati. Pored gubitaka, nastupila su i vremena nelikvidnosti. Nakon grijeha pretvorbe u pokušaju, naznaka da je bilo kriminala i pozamašnih poreznih opterećenja, te sporosti prilagođavanja novom načinu privređivanja lavina propasti postala je nezaustavljiva.
I tko će sad reći je li prije bila kokoš ili jaje?!
(objavljeno na www.bjelovar.com u veljači 2001.)
 
drazen-pavlic @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

LJUBITI NEPRIJATELJA SVOGA NIJE
NERAZUMNO KAKO SE NA PRVI POGLED ČINI!
 
HRVATI NISU NIJEMCI
 
Njemačka vlada planira pokrenuti plan ponovne integracije pripadnika ekstremne desnice u društvo. Socijalizacija bi uključivala financijsku pomoć i asistenciju pri traženju stana i radnog mjesta. Ured za zaštitu ustavnog poretka izračunao je da bi troškovi prevođenja viđenijih ljudi sa desničarske scene, odnosno njihovo odgovaranje od nasilja iznosili 100.000 DEM po slučaju. O važnosti te akcije svjedoči i izjava ministra policije: “Ako netko želi izaći iz desnice, to državi mora biti vrijedno truda!” (Jutarnji list 19. 02. 2001.)
 
Istovremeno je u Njemačkoj boravilo izaslanstvo hrvatskih liberala na čelu sa predsjednicom saborskog kluba HSLS-a Đurđom Adlešić. U njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova hrvatske liberale zapitali su o stanju u Hrvatskoj, a vezano za prosvjede koji se u njihovoj odsutnosti u zemlji dešavaju: “Rekli smo da se radi o demokratskim procesima u kojima građani imaju pravo prosvjedovati i biti grubi prema vlasti, no ne i ugrožavati sigurnost zemlje i promet”, rekla je Adlešić. (Jutarnji list, 19. 02. 2001.)
 
Temeljitu raščlambu pojma hrvatske desnice ostavit ćemo za neku buduću socio-politološku studiju, a za ovu prigodu konstatirat ćemo da druga strana političkog spektra hrvatskom desnicom smatra ljude zaokupljene Nacijom umjesto Državom. Pogrdno ih nazivaju hrvatskim nacionalistima, što mnogi među njima doživljavaju kao kompliment. Radi se tradicionalno o biračima HDZ-a, HKDU-a i HSP-a, teritorijalno najzastupljenijim u Podunavlju, Lici i Dalmaciji. Iz svega proizlazi da je vrlo velika korelacija između desnog političkog uvjerenja i pripadnosti grupi prognanika, branitelja, odnosno stanovnika ratom pogođenih predjela Hrvatske.
 
Dakako da različite političke opcije drugačije odgovaraju na pitanje što su nacionalni interesi, te što(tko) ih čuva, a što(tko) ugrožava. Vlast, pa svakako i Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, drži primjerice da pridruživanje Hrvatske EU “neće značiti gubitak nacionalnog identiteta, nego prije svega proširenje tržišta.” U istoj optici prijetnju, naprotiv, predstavljaju masovni prosvjedi i blokade prometnica, jer se događaju pred nastupajuću turističku sezonu. Smatra se da strani ulagači mogu čuti preglasnu buku s prosvjeda i ne doći u Hrvatsku. (Ili ih je možda od planiranih investicija već ranije ohladila sporost hrvatske administracije?!)
 
Bez obzira što misle ljevičari ili desničari, hrvatski ekonomisti sa svojih stručnih skupova poručuju: usprkos strahu od balkanskih asocijacija, naša Evropa je istočno od Hrvatske; domaće gospodarstvo nije konkurentno na zapadnom tržištu, ali na Istoku bivše Jugoslavije, možda....Uostalom, tako misle i Slovenci, koji su ipak ispred nas. Prema tome, čovjek godine, ili čovjek koji je povukao najdalekovidnije poteze protekle godine je vođa delegacije hrvatskih privrednika u Beograd, Nadan Vidošević.
 
Jasno je da se o vrednovanju očuvanja ili ugroze nacionalnih interesa suprotstavljene političke struje teško mogu složiti. Ali postoje neke vječite političke istine, koje vrijede za sve (tradicionalne) poretke. Teoretičari politike opisali su ih kao sklonost vlasti ka proizvodnji neprijatelja. Ili, ako i nema izrazitog neprijatelja ustavnog poretka, korisno ga je izmisliti. Za tu se priliku obično pronalazi žrtveni jarac: Židovi u nacističkoj Njemačkoj, kulaci, buržuji i intelektualci u komunističko-narodnim demokracijama (osim poštene inteligencije), zatim razne tročlane bande i ostale skupine neprijatelja koji nikad ne spava i stalno rovari protiv sistema. U staljinističkim montažama sudskih procesa protiv takvih “nepomirljivih protivnika režima” pojavile su se najčudnovatije optužbe (i priznanja, dakako) i navodne tehnologije iznošenja državnih tajni, najkomičniji načini suradnje “nelojalnih građana” s buržoasko-imperijalističkim silama. Antologijska je tehnika koju su “priznali” mađarski “špijuni” u filmu “Krunski svjedok” Miclosza Jancsa: mikrofilmovi s državnim tajnama otplivali su Dunavom na Zapad uzvodno pričvršćeni za ribe.
 
Opozicija zato voli optužiti da, stvarajući afere i izmišljajući navodnog neprijatelja, vlast nastoji pažnju kritičke javnosti skrenuti sa “pravih problema”.
 
I sada dolazimo do začudne razlike u tehnici koji primjenjuje demokratska Njemačka u odnosu na pred-demokratsku Hrvatsku. (Možda naši nogometaši imaju raskošni talent, a njemački sirovu snagu i trku, ali s političarima je situacija obrnuta). Dok Nijemci pokušavaju pridobiti vodeće desničare k sebi, pobrinuti se za njihovu financijsku sigurnost (osiguravajući im posao i stan) i uvjeriti ih da nemaju razloga marširati protiv sustava, Hrvatske vlasti kao da se trude suprotno. Umirovljuju generale domovinskog rata, čime trenutačno vjerojatno umanjuju obrambenu sposobnost zemlje i u njima samima grade ne-prijateljsko raspoloženje, te im odriješuju ruke da se nesmetano bave (desnom?) politikom. Očiglednim invalidima sa nožnim protezama ukidaju invalidnost i financijske prinadležnosti, hrvatskim braniteljima osporavaju status (i primanja dakako), izgnane Hrvate u ime pravne države iseljavaju iz domova u koje se vraćaju “krajiški” Srbi (među njima i amnestirani zločinci?)...Kao što je u poznatoj basni roda ponudila lisici ručak iz posude s uskim grlom, tako državna administracija nezaposlenim bosanskim Hrvatima bez kreditne sposobnosti nudi kredit za kupnju kuća i stanova.
 
Sve ove skupine vlast je naravno okrenula protiv sebe. Njemački recept možda je izmiksan iz čisto praktično-političkih razloga, ali potvrđuje biblijsku poruku: Ljubi neprijatelja svoga!
 
 
 
 
LEGENDARNI ZAPOVJEDNIK OBRANE PAKRACA NIJE HRVATSKI BRANITELJ?!
 
Da bi zbirka apsurda bila potpuna, pobrinulo se ovih dana Pančićevo Ministarstvo (protiv) hrvatskih branitelja: dva mjeseca prije njegovog odlaska u mirovinu ukinulo je status hrvatskog branitelja dugogodišnjem zapovjedniku pakračke policijske postaje Nikoli Ivkancu. Birokracija je hladnokrvno zaključila da čovjek nije neposredno sudjelovao u borbenim operacijama, odnosno da nije bio pripadnik postrojbi HV, nego policije. Prelazeći tom prilikom preko itekako stvarnih činjenica: da se radi o čovjeku koji je svoja velika vojna i policijska znanja i vještine i silnu energiju od prvog časa agresije stavio na raspolaganje svojoj zemlji. Redom, predvodeći prve jedinice ZNG iz Čazme (koje su tada kao naša jedina “vojska” formalno bile u sastavu policije), u operacijama u okolici Petrinje, bez i jednog poginulog ili ranjenog “zenge”. Predvodeći akciju zauzimanja vojarne JNA Doljani u Daruvaru (zbog čega Daruvarci smatraju da ih je upravo on spasio od velikih razaranja i ubijanja i zbog čega je proglašen počasnim građaninom Daruvara). Organizirajući obranu Pakraca od 1993. godine nadalje (uz minimalne žrtve) policajac Nikola Ivkanec bio je čovjek kojem se predalo 1.600 “do zuba” naoružanih četnika, pripadnika Krajiške brigade na čelu sa svojim zapovjednikom Veljkom Đakulom. Tim činom je pobjedonosno okončana akcija Bljesak. Policajac Ivkanec nastavio je osjetljiv posao integracije Pakraca u RH, nastojeći na mimimum svoditi incidente koji su nerijetko iskrili između Srba što su se “morali” vratiti u zemlju koju nisu voljeli i Hrvata koji su ih preko volje dočekivali. Za svoje zasluge 1996. godine nominiran je za nagradu američkog kongresa za unaprijeđenje mira. Također, radi svojih zasluga njegovo ime našlo se na srpskom popisu ratnih zločinaca, koje treba izručiti Haagu. Na žalost nije jedini hrvatski časnik koji uživa takovo “povjerenje” neprijatelja, a da s druge strane izostaje dužno poštovanje i zahvalnost njegove vlastite zemlje.
 
Mrtvo slovo na papiru koje ukida braniteljski status ovom čovjeku, te mu smanjuje otpremninu i visinu mirovine, ne može registrirati silinu gorkih emocija koje je takvo “Rješenje” vjerojatno uskovitlalo u njegovom srcu. Zasigurno i u ovom slučaju vlast nije stekla novog obožavatelja.
 
I tako, namjesto pružanja prigode razvojačenim braniteljima da se uključe u zajednicu, da ponovno pronađu izgubljenu psihološku i emotivnu stabilnost, nađu posao, stan, zasnuju obitelj i tako odustanu od vješanja ili samoraznošenja bombom (što opet stvara novu siročad i udovice i nove socijalno potrebne članove društva), bezumno Ministarstvo Gluposti redom sve “PREDMETE” šalje na reviziju, a žive ljude upućuje na dugotrajno sudsko dokazivanje svojih prava.
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu 8. veljače, a u Hrvatskom slovu 2. veljače 2001.)
 
drazen-pavlic @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 0

OČEVI I SINOVI
 
Privedeni otac i sin mesari. Otac prebačen u zatvorsku bolnicu. Nakon izlaska iz suda plakao je zbog sina. Samo je nemoćno vikao ‘Zašto sam ga upetljao u to, zašto?’ Supruga u šoku” (Večernji list, 22. studeni 2000. godine: “Jakopec prebačen u zatvorsku bolnicu”). Kakva to mora biti nesreća za obitelj, kad su lišeni slobode otac i sin. Već smo čitali slične novinske napise u slučaju oca bankara i sina veletrgovca (Marčinko) i neke druge (Gucić).
 
Otac i majka svojoj djeci trebaju biti uzor u svakom pogledu. Može li se oprostiti ako otac sina uvuče u mutne poslove u kojima se može dogoditi da navuče kakvo kažnjivo djelo?! Znamo mnoge pozitivne slučajeve gdje je sin krenuo očevim stopama i postao liječnik, arhitekta...Veliki glazbenici i pisci dar su naslijedili u obitelji, odrasli u okruženju umjetničke tradicije. Ali biti primjer i vinovnik nesretnog izbora za sina?! Ima li veće traume?
 
Čovjek može riskirati svoj život, donijeti pogrešne odluke što ga može dovesti do bankrota, okaljati mu ugled ili narušiti zdravlje, ali ne smije tako kobno predodrediti živote svoje djece. Jer, kao što reče Prorok ženi koja stajaše s čedom na prsima:
 
“Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas...
Ona imaju vlastite misli...njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima...
Život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele
neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću...”
( Halil Džubran, Prorok)
 
Ne radi se više o osobnom bankrotu ili stečaju vlastitog poduzeća. To je obiteljska tragedija. Nakon iscrpljujućih tjedana istrage u sumornim sudnicama i hladnom istražnom zatvoru, poslije kratkotrajne senzacije u medijima i dugotrajne obilježenosti u životnoj sredini, u tom neravnopravnom hrvanju slabog čovjeka od krvi i mesa sa besvjesnim žrvnjem javnog mnijenja i hladnokrvnim strojem pravne države, nema više nikakvog značaja činjenica tko je kriv a tko prav, da li je sve posljedica nes(p)retnog stečaja nepovoljnih okolnosti, postojanja ili nepostojanja nakane da se učini nešto nedopušteno i kažnjivo. Ili je sve paslika nezajažljive želje čovjeka za bogaćenjem i sticanjem moći i ugleda pošto-poto ?!
 
Nakon takvih tragičnih događaja u bolesničku postelju pada i onaj moralniji, ženski dio obitelji redovito čvršći u ćudoređu i vjeri. Kao da ovdje nalazi opravdanje krvavo točna kršćanska pouka o sumnjivoj vrijednosti bogatstva i sticanja:
 
“Tko ljubi zlato - ne ostaje bez grijeha,
i tko za novcem trči - zbog njega će zalutati.
Mnogi postadoše žrtve zlata,
propast im bijaše neminovna...
Tko je tu kušnju prošao i savršen ostao,
neka mu je na čast!”
(Knjiga o Sirahu 31, 5-9)
 
Usput budi rečeno, Amerikanci ovako redaju motivacijske vrijednosti u životu: 1. zdravlje, 2. posao, 3. novac. Jer, ako si zdrav, naći ćeš posao, ako imaš posao, zaradit će novac!
 
No, ne priliči drugima dijeliti lekcije s visoka, već suosjećati i pružiti ruku. A tuđa sudbina može nam biti opomena.
 
“Postoji slab čovjek koji moli pomoć,
bez snage i pun nevolje,
ali ga Gospod milostivo gleda
i podiže iz njegove bijede.”
(Sirah 11, 12)
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu 30. studenog 2000.)
drazen-pavlic @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 0

KREATORI I KREATURE
 
Pred našim očima odvija se do sada najžešće usijanje domaće političke scene, koje otvara opasnost produbljivanja suprotnosti u hrvatskom društvu. U fokusu pažnje su spektakularna uhićenja hrvatskih generala, osnivanja stožera za obranu digniteta domovinskog rata i dakako popratna politizacija. Jedni kažu da time politika pomirbe Hrvata definitivno poražena: jer, s jedne strane barikade ostaju “ustaše”, nacionalisti ili desni, a s druge “partizani“, komunisti, ili globalisti. Drugi kažu da je nastupila kriza djelovanja institucija sistema, koja i otvara prostor za aktiviranje neformalnih grupa za pritisak. Treći se ljute zbog destruktivnog udjela hrvatskog tiska, koji samo dolijeva ulje na vatru...
 
U gunguli komentara najmarkantniji je ostao onaj Glasa Koncila o sukobu elita: “Riječ je o dugo prikrivanom, sada sve otvorenijem sukobu političkih elita, a objektivna procjena aktualne političke i društvene stvarnosti zahtijeva veoma visoku dozu kritičnosti, trijeznosti i mudrosti za objektivno razlikovanje duhova. Izuzetno je važno da tzv. obični mali ljudi prozru narav toga sukoba te se ne dadnu uvući u bilo kakva svrstavanja jer bi ih sukobljene političke elite svojim velikim i slatkim riječima samo mogle grubo izmanipulirati i zloupotrijebiti... Svi mudri pripadnici hrvatskog naroda i ostali hrvatski građani svojim nepriklanjanjem ikojoj političkoj eliti u postojećem sukobu koji...nije posve transparentan ni bez zakulisnih namjera, spriječit će nastajanje kaosa...”
 
Poruka ne može biti jasnija. Vratiti javnom mnijenju ulogu koja mu u demokratskim društvima pripada, a to je: poziv na razum i istinu, zakonitost, umno rezoniranje i kritičku svijest, nasuprot proizvoljnoj odluci i političkom subjektivizmu pojedinih političkih stranaka i utjecajnih osoba. Njemački istraživač Juergen Habermas ovako definira pojam javnosti: sfera je to privatnih ljudi okupljenih u publiku, povijesno nastala od tzv. literarne javnosti, građanskih salona i kavana, koja funkcionira kao polje napetosti koje postoji između države (vlasti) i društva (građana, udruga i sl.). Apel Glasa Koncila običnom hrvatskom čovjeku na umnost i mudrost podsjeća na stav Immanuela Kanta, koji je govorio da javnost ima ulogu prosvjećivanja i zaštite građana od uzurpacija: “Viša vlast može nam oduzeti slobodu usmene i pisane riječi (danas bismo rekli slobodu štampe, javnu televiziju i sl.), ali nam ne može oduzeti slobodu mišljenja. Ali, kolika je šteta ako se misli u sebi, a ne naglas, zajedno s drugima”!?
 
Za nadati se da je obični mali čovjek, pripadnik publike hrvatskog (katoličkog) tiska, shvatio poruku i da se neće dati zavesti od slatkorječivih poruka sukobljenih ‘političkih elita’. Što na isti komentar kažu pripadnici tih elita?
 
Zlatko Tomčić o uvodniku Glasa koncila, ali i o vrućim događajima koji su mu poslužili kao povod kaže : “Hrvatskoj je ovog trenutka prije svega potreban mir...Riječ je o pokušaju da se revitalizira politika onih koji su s vlasti otišli 3. siječnja.”
 
Zdravko Tomac: “Podržavam sve one danas u Hrvatskoj koji se zauzimaju za to da se situacija smiri i koji traže da se svi ljudi dobre volje suprotstave ekstremizmima.”
 
Kvesić, predstavnik stožera bivših članova HOS-a: “Gospoda iz crkvenih krugova šalju nerazumljive poruke, kojima zapravo podržavaju današnju vlast”.
 
Ivan Jakovčić: “Situacija u zemlji se kroz neke medije želi prikazati dramatičnom i senzacionalističkom u smislu da smo gotovo pred građanskim ratom. To sve nema nikakve veze s realnošću.“
 
Đurđa Adlešić: “Odgovorni za kreiranje javnog mnijenja trebaju preuzeti svoj dio odgovornosti.”
 
Što je zajedničko iskazima pripadnika političkih elita? Političari iz vladajuće garniture rado prihvaćaju onaj dio komentara GK koji im paše: npr. poziv na mir, trezvenost i oslonac na institucije sistema (koje oni kontroliraju). Ne propuštaju priliku da, baš kao i ‘desna elita’, krivicu za loše stanje prebace na suparničku elitu. Gospodin s desne strane pak ljut je što Crkva nije na ‘njegovoj strani’. HDZ proizvoljno prisvaja poruku hrvatskih biskupa, istup generala i osnivanje stožera za obranu digniteta domovinskog rata kao svoje. Posljednja dva komentara bave se činiteljima koji su, kako misle, u javnosti stvorili dojam da je gorje nego što jest. Zato iz njih probija ljutnja zašto se dozvolilo da, umjesto današnje pozicije (vladajuće šestorke), netko drugi (opozicija - desničari, Đapićevi pravaši i HDZ) također utječe na formiranje raspoloženja javnosti (“prikazuje stvarnost dramatičnijom nego što ona zaslužuje”).
 
Posebno je zanimljiv poziv na odgovornost onih koji su odviše emotivnim i nepripremljenim nastupima načinili štetu politici dogovorenoj iza zatvorenih vrata (jer niti današnji zastupnik Sabora nema slobodu iznošenja mišljenja, već ga obvezuje imperativni mandat njegove stranke, a političke odluke su rezultat dogovora, ili pogađanja vladajućih stranaka u parlamentu, iza kulisa, na koordinacijama). Zato, kakao reče Adlešić,  trebaju odgovarati oni koji su loše kreirali javno mnijenje!
 
Sad bi se trebao pobuniti onaj obični mali čovjek iz uvodnika Glasa koncila: što, zar smo mi pokusni kunići ili igračke koje netko treba kreirati, ljudi bez svog mišljenja, koji gutaju sve što im se servira?! Razlog za rezignaciju imaju i autori spomenutog uvodnika GK, jer političke elite očito poruku nisu shvatile, ili je ne žele prihvatiti. Ali, njima i nije bila upućena.
 
S druge strane, zapažanje gdje Adlešić o naravi javnog mnijenja je, doduše, okrutno ali i točno. Javnost je danas, unatoč idealima, pod presudnim utjecajem političkih partija. Preko mas-medija javno mnijenje se stvara ili oblikuje prema ukusu i željama onih koji te medije kontroliraju. Od medija, a zatim i građana očekuje se (nekritičko) prihvaćanje državne politike. Kad je hrvatska delegacija 1971. godine išla na raport Titu u Karađorđevo, pritisnuta njegovim unakrsnim ispitivanjem (njezine odgovore nije ni slušao), Savka Dapčević-Kučar konačno je došla do daha i usudila se primijetiti: “Ali, druže Tito, naši ljudi na mitinzima i sastancima postavljaju ta pitanja...” Tito: “Ma pusti ljude, ne razumiju oni šta je to devizna politika ni kako se raspodjeljuju devize zarađene u turizmu.”
 
Ali ne treba ići tako daleko u povijest. Premijeru Račanu nikako se nisu svidjeli novinski naslovi nakon nedavnog bjelolasičkog ekonomskog summita: “Zašto novine umjesto senzacionalističkih naslova ‘Struja poskupljuje 25%’ nisu objavile da se istovremeno rasterećuje gospodarstvo sa 9%, da se sanira HEP, da se restrukturiraju poljoprivredni kombinati, da se...?” Odgovor može biti kratak i jasan: zato, jer -25% (sad novine javljaju i do -40%) u kućnim budžetima nastupa odmah, a pozitivni efekti (ako i koliko ih bude) tek će se dokazati u bližoj ili daljoj budućnosti. Optužba vlade da su mediji istakli samo negativne poruke stoji na istim pozicijama - naime, da se javno mnijenje može ‘kreirati’, ‘manipulirati’, a primač poruke ili običan čovjek ‘preparirati’. Optužba je još manje na mjestu, ako se ima u vidu da će sve predviđene sanacije zaista podnijeti porezni obveznik (jer idu na teret proračuna), odnosno građanina-potrošača.
 
Vidimo da vlastodršci svih vremena nemaju visoko mišljenje o pripadniku svoje publike. Politika oduvijek uvažava interes, a ne istinu. Politici očito nije u interesu da podiže kritičku svijest javnosti, nego da u njoj stvara raspoloženje pogodno za upravljanje njome. Ona se, pogotovo danas, obraća uspavanom građaninu - primaču putem javnih glasila plasiranih poruka, nedovoljno obrazovanom i obaviještenom biraču. To je današnjoj vladajućoj političkoj eliti potpuno prihvatljivo. Nervoza se javlja stoga što današnja pozicija ne kontrolira u potpunosti područje javnog mnijenja, nego joj još netko sa strane remeti kockice...
 
Ali, savjesni čitaoče, reci da u ovoj zemlji još uvijek svojom glavom misli dovoljna, kritična masa ljudi, koja “nastavlja što pomnije pratiti sve što te političke elite čine ili propuštaju činiti, da bi na izborima znali komu valja dati povjerenje.” (GK)
 
(objavljeno u Glasu koncila 8. listopada 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 0

ŽEĐ ZA JAKOM LIČNOSTI
 
Novine ovih dana donose sličicu iz Rusije: otvoren muzej o životu predsjednika Putina. U ruskim čitankama stoji crtica o marljivom dječaku Putinu: ‘Dobro je učio i postao predsjednikom. Tako možeš i ti!’ Zaključak: Rusi ne mogu bez kulta ličnosti.
 
Čitajući lokalni tjednik Novi Bjelovarac, prepoznajem istu sklonost k izgradnji kulta jake ličnosti. Rečeno uredničkim jezikom, radi se o “jakom lobiju visoko pozicioniranih političara koje ujedinjuje skrb za prosperitet bjelovarskoga kraja”. Neke od javnih ličnosti su predmet osporavanja, ali u toj moćnoj gomilici lokalne novine uglavnom veličaju dva imena: “izvrsnog gradonačelnika Josipa Hegeda, kojem bi najradije zapljeskali svi vijećnici” i zastupnicu i predsjednicu saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost Đurđu Adlešić.
 
Prije nekoliko godina cijeli Informativni centar je prošao kroz čistilište hrvatske privatizacije, te su Bjelovarsko-bilogorski radio i tjednik Novi Bjelovarac postali vlasništvom poznatog bjelovarskog ugostitelja. Naoko nespojivo, ali... Zar se ne slažu svi da se u birtiji najbrže dozna svaka vijest. Čak se i poslovi najradije sklapaju na nevino-bijelim stolnjacima.
 
U svojim privatnim počecima ‘informativni biro’ je branio boje HDZ-a. Primijenjena je sasvim moderna tehnika vladanja: proizvođenje (neki kažu kreiranje) javnog mnijenja po vlastitom ukusu. Ili, stvaranje=nametanje poželjne slike o sebi, kakvima bismo htjeli da nas okolina vidi. Doziranje i selekcija vijesti su u svakom slučaju svrsishodniji od izloženosti iznenadnim i proizvoljnim novinarskim napadima.
 
Ali od kud u nas sklonost pošto-poto svidjeti se se jakim ličnostima? U staro doba, prije nepunu godinu dana susreo sam poznanika i pitao ga:
 
- Kuda žuriš?
 
- U restaurant “Iv”. Danas general dolazi u grad!
 
Oni koji su znali gdje general Mile Ćuk zalazi kad navraća u svoj rodni grad, a imali su pristup, rado su se grijali u njegovoj blizini.
 
Novo vrijeme donijelo je nove važne osobe. Novi Bjelovarac je nedavno objavio rezultate ankete o popularnosti političara domaćeg podrijetla. Rezultati pomalo očekivani: 1. Đurđa Adlešić, 2. Željko Ledinski, 3. Luka Trconić...uz redakcijski komentar: ”Iako nitko nije dvojio da će Đurđi Adlešić pripasti lidersko mjesto, očekivanja su govorila da će odmak od ostalih biti uvjerljiviji”.
 
Odmah po ‘trećesiječanjskim’ izborima Đurđa Adlešić je u jednom radio-intervjuu poručila redakciji da jedva čeka da zaviri u papire i provjeri je li HDZ platio baš sve naručene tekstove i spotove. Upozorenje je brzo shvaćeno: svaka čast objektivnom informiranju i novinarskoj etici, ali novoj vlasti treba na vrijeme ponuditi svoje usluge. Bjelovarčevi novinari se takmiče tko će ljepše prikazati gospođu Adlešić: “mudra i zrela političarka, posrednica i mirotvorka, ženski šarmantna, taktična, uporna, otvorena, vedra, tolerantna, samokritična, dobra domaćica...” (djelomičan je izbor iz korištenog vokabulara). Sve u svemu superwoman. Navedimo samo jedan isječak iz posljednjeg razgovora s novinarom, koji govori o njenoj ‘nepogrešivosti’:
 
Na naš upit zašto kod njenih izjava nema “nespretnosti” u izjavama, ponovno se nasmijala: Ženama su greške u izjavama strogo zabranjene, birači su prema nama puno stroži, pa jako pazimo.
 
Lijepo se u ovakvo ogledalo ogledati. Ali ostaje upozorenje onima koji su predmet obožavanja: što je veća količina dodvoravanja, to više slabi obrambena moć i snaga osobe kojoj se dodvorice ulizuju. I ne smješkaju se oni zato što hoće, nego zato što (misle da) moraju. Servilna ugostiteljska logika: redoviti i najvažniji gost je uvijek u pravu.
 
Obožavanje važne ličnosti upravo i nastaje vezivanjem na konkretne karakterne osobine visoko plasiranih ljudi, vrednovanje njihove ljepote, pameti itd., umjesto upućenosti na stupanj provođenja proklamirane politike, odnosno korektnost u vršenju vlasti. O tome posebno svjedoči komični napis u Novom Bjelovarcu iz svibnja ove godine. Žitelji Donje Petričke pored Bjelovara, sela iz kojeg korijene vuče sadašnji ministar financija Mato Crkvenac, pišu:
 
“U petričkoj školi učio je mali Mato prva slova, više razrede osnovne škole završio je u Bereku gdje je učio i engleski jezik. Kasnije je išao sve više i više škole i završio sve što je želio.
 
Mještani sada predlažu da se ulica u kojoj je dr. Mato rođen preimenuje i da nosi njegovo ime, naravno ako se ministar suglasi s tom zamisli.
 
Na vrhu te ulice postoji parcela, vlasništvo obitelji Crkvenac. Mještani bi žarko željeli da njihov ministar napravi bar malu vikendicu na tom zemljištu. Bit će mu to drago mjesto kad ostari, jer je na njegovoj rodnoj grudi.”
 
Rusi ne mogu bez kulta ličnosti. Ni Hrvati, a ni Bjelovarčani...
 
(neobjavljeno odlukom glavnog urednika Novog Bjelovarca)
 
drazen-pavlic @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 0

ZA PRAVICU !
 
Emisija “U krupnom planu” prije nekoliko dana donijela je vruću temu o nastupajućem poskupljenju električne energije. U jednom trenutku gost iz Ministarstva energetike izrekao je stav da je električna energija, osim možda pretplate HTV, jedina stvar u Hrvatskoj, koja za sve građane košta jednako. Nasuprot tome, činjenica je da elektrifikacija svih kutaka Hrvatske ne košta jednako. Zato bi pravičnija bila ekonomska tarifa za struju. Odnosno, ako je u neko područje teže i skuplje dovesti vodove i struja bi za tamošnje potrošače trebala biti skuplja. Hrvatska zbog svog fizičkog oblika ima nepodesnu mrežu, što elektro-energetski sustav čini skupim. A to onda ravnomjerno kroz cijenu kilovat-sata plaćaju svi potrošači - kao i sve krađe i gubitke u distribuciji.
 
Nakon emisije po inerciji sam odgledao i večernji dnevnik. Pažnju mi je privukao nastup zamjenice premijera gdje Željke Antunović, koja je rekla otprilike ovo: “Došla sam svjedočiti o opredjeljenju hrvatske vlade da zakoni vrijede za sve građane jednako, o opredjeljenju za toleranciju i zaštitu imovine svih građana.”
 
Govornica je vladin stav o jednakosti sviju pred zakonom izrekla gestom koja odaje njeno uvjerenje da upravo iznosi veliku i plemenitu stvar. Još pod dojmom razmišljanja energetičara iz prethodne emisije o teško izmirljivim interesima šarenih skupina potrošača - građana i poduzeća, o onima sa jedno i dvotarifnim brojilima, o onima s ugrađenim limitatorima i bez njih, o onima u teško pristupačnim krajevima zemlje, o rastrošnim potrošačima koji zato plaćaju i veću snagu struje itd. - učinilo mi se da svođenje svih građana na isti nazivnik i nije neko postignuće kojim se treba ponositi.
 
Sjećam se propalog zakona koji je malim poduzetnicima nametnula Matešina vlada: da svako poduzeće mora imati u radnom odnosu barem jednog člana uprave. U protivnom se gasi ili se izlaže sankcijama. Zakonodavac je htio poboljšati punjenje mirovinskog i zdravstvenog fonda, u čemu nije uspio. De facto je učinio sljedeće: protezanjem istog aršina na sva poduzeća bez zaposlenih jednako je udario naciljanu manjinu varalica, što su izbjegavali plaćanje doprinosa, kao i većinu ni krivih ni dužnih urednih i poštenih poduzetnika. Eto kakve efekte može imati primjena zakona na sve jednako. Dakle, jednakost pred zakonom, kao što ćemo se još uvjeriti, ne uključuje nužno pravičnost.
 
Time ne prestaje zbrka stranaka i ideologija !
 
U istupu dužnosnice socijaldemokratske partije čujemo liberalnu ideju o jednakosti svih ljudi pred zakonom, o tome da svi građani ove zemlje imaju jednaka prava i slobode, bez obzira na razlike u imetku, vjeroispovijesti, nacionalnosti, političkom uvjerenju...Načelo zaštite imovine u aktualnom govoru politike znači konkretno to, da Hrvati izbjegli iz Bosne i Srbije moraju napustiti kuće u vlasništvu hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, a koji su prije nekoliko godina izbjegli iz Hrvatske. To što se time od Hrvata prognanih iz susjednih država prave beskućnici, jer srpske vlasti recipročno njima još ne omogućuju povrat njihovih nekretnina, ne tiče se Republike Hrvatske. To je problem Republike Srpske i Srbije i njihovog otklona od normi međunarodne zajednice.
 
Tako primjena zakona direktno proizvodi nepravdu. Zadatak moderne države ne iscrpljuje se u osiguranju formalne jednakosti građana pred zakonom, biračkog prava, ravnopravnog pristupa javnim funkcijama itd. Ona mora brinuti i o socijalim pravima pučanstva. Drugim riječima, država mora uvažavati interes ekonomski slabijih društvenih grupa. Svim raspoloživim instrumentima ona mora raditi korekcije, preraspodjeljivati nacionalni dohodak, osiguravati egzistencijalni minimum, pružati jednaku šansu temeljnog obrazovanja i stručne kvalifikacije. Devalvacija, ili uvođenje politike realnog tečaja kune značio bi u ovom trenutku bankrot kreditno prezaduženog pučanstva, jer će iste plaće nakon odbitka anuiteta biti manje. S druge strane, vlada hoće rasteretiti gospodarstvo. Zato poskupljuje struju za domaćinstva, što će otvoriti prostor za pojeftinjenje energije za hrvatska poduzeća (a neće ugroziti ni profit HEP-a, što je preduvjet za njegovu uspješnu prodaju, što je opet novi izvor punjenja proračuna. )
 
I gle, u lomu različitih interesa bilježimo istup gdje Adlešić iz HSLS-a. Ona se zalaže za najugroženije, što je danas većina stanovništva Hrvatske i diže glas protiv poskupljenja struje. Osjećaj je to za socijalnu problematiku kakav bismo prije očekivali u SDP-u.
 
Ili, kako bi rekao Šenoa, ‘čudnovata dveh kaputov zmešancija’.
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu i u Hrvatskom slovu listopada 2000. )
 
drazen-pavlic @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 0

TURIZAM I POLITIKA
 
U štampi pročitah političku ocjenu ljetošnje turističke sezone: "Hrvatska je ponovno postala destinacija mnogih koji su joj bili okrenuli leđa. Turista ima i bit će ih još više, što ne iznenađuje, s obzirom na to da je Hrvatska promijenila politički imidž." ( iz jednog intervjua predsjednika Stipe Mesića) Ta izjava zasigurno obogaćuje političku teoriju, jer ukazuje na do sada nepoznatu čvrstu povezanost dva parametra: turističke posjećenosti nekoj zemlji i njenog političkog uređenja; vezu između stupnja razvijenosti demokracije i poželjnosti date zemlje kao odredišta suvremenih nomada. Zadnja plodonosna turistička sezona dogodila se još prije balvan- revolucije, pretpotopne 1990. godine. Prometno rasječena Hrvatska, u kojoj se donedavno itekako čuo zveket zbivanja u susjednoj Bosni, a zatim prasak koji je pratio pretapanje mačeva u plugove, bila je zemlja koja je možda mogla ponuditi avanturu, ne i sigurnost. Prošle turističke godine našim plažama, dolovima i brdima klizile su beskrajne sjene moćnih letjelica u svom preletu na tadašnjeg svjetskog neprijatelja broj 1, Srbiju, a odsjaj sunca s njihovih krila zasljepljivao je oči Europljana za divote Lijepe Naše. Prijatelji su mi pričali kako su krajem lipnja radili zadnje pripreme za prihvat turista u svoje apartmane, kad ih na tlo baci strahovita eksplozija NATO-projektila, odbačenog u more negdje između Lošinja i Krka. Ako se prisjetimo da je operacija discipliniranja Srbije trajala od ožujka, dakle u jeku bookinga za nastupajuću sezonu, bolje turističke posjećenosti lani i nije moglo biti.
 
I tako, teorija od sada mora više voditi računa o vezi turizma i politike. Praksa joj se, naprotiv, odupire. Jer, u koju šablonu ugurati turističku velesilu Španjolsku pod čizmom diktatora Franca, ili, turističkog diva Austriju i njenog Jorga Heidera, ili Gadafijevu Libiju? Kako protumačiti primjer novonastale meke evropskih odmarača, Tursku? Onu Tursku koja krvavo disciplinira manjinske Kurde, na smrt osuđuje njihovog vođu, ignorira visoko uzdignuti kažiprst ujaka Sama koji traži veću razinu zadovoljavanja ljudskih prava... Iz početaka civilizacije i ljudske kulture znamo da je faraon za sebe vjerovao da je on sin boga sunca Ra, te da od njegove osobe (njegove politike) uvelike ovisi blagonaklonost Bogova prema zemlji egipatskoj: suše, poplave, najezde skakavaca, požari... Sjećam se kako je pripadnik stranke koja je dobila izbore iskreno s olakšanjem konstatirao da se od sada u zemlji lakše diše. Njemu je izgledalo da je zrak napokon 'čist'. I da sunce bolje grije, da je more ljepše i...
 
Ako to više puta ponovim, počinjem vjerovati. Ako čvrsto povjerujem, zbilja se mora početi ravnati prema mojem sudu. Prije bi se reklo da veza politike i turizma postoji, ali ne pozitivna, nego negativna. Bogate zemlje Zapada okupljene u NATO savezu, koje danas uz pomoć svog Novca vladaju svijetom, samo pripremaju teren za nastup multinacionalnog kapitala i imaju na raspolaganju metode discipliniranja država i naroda koji su u disonanci s njihovom svjetskom politikom. Kako je to naš ministar vanjskih poslova u nastupnom intervjuu lijepo kazao: "Moramo voditi računa kako o svom interesu, tako i o interesu velikih prema ovom prostoru. To nije nikakvo podilaženje, nego uvažavanje naše ograničene sposobnosti da vodimo unilateralnu svjetsku politiku. Toga nema..." Naša je domovina dugo bila pod tzv. tihim sankcijama. Sve je jasnije da često puta Hrvatska nešto mora učiniti, iako možda to ne bi htjela.
 
Veliki Nietzsche napisao je ovakav aforizam: "Smijemo se onome koji izlazi iz svoje sobe u trenutku kada se i sunce pomalja, i kaže: "Hoću da se sunce pojavi." Ne putuju turisti u zemlje koje imaju parlamentarnu demokraciju zapadnog tipa, nego u one koje su sigurne, jeftine, lijepe i ne manje važan faktor - koje su dobro promotivno obrađene. Vjerujem da su teške slike CNN-a, BBC-a i drugih, servirane onima koji oblikuju svjetsko javno mnijenje, odvratile mnoge karavane koje su i lani, zbog ljepote, mogle doći u Hrvatsku.
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu 14. rujna i Hrvatskom slovu 1. rujna 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:39 |Komentiraj | Komentari: 0

DRŽ'TE LOPOVE!
 
Val promjena prostrujao je Hrvatskom. Novine kontinuirano izvješćuju o uhićenjima zbog sumnji u gospodarski kriminal. Redaju se slučajevi mjerljivi desecima milijuna kuna. U nezakonito bogaćenje upleten je sam vrh bivše vlasti. Tek, dokazni postupak će potrajati. Visoka dužnosnica to je izrazila riječima: “Ne možete ni zamisliti koliko se kralo, kako se maštovito kralo!” (Adlešić) Ljudi očekuju da se pravdi izruče oni koji su se na nedopušten način okoristili položajima. Očekuju da svi oni koji u pretvorbu nisu uložili svoj novac vrate vlasničke udjele i dionice poduzeća koje su privatizirali. Sve u svemu, hajka je na lopove...
  
"IZVADI NAJPRIJE BRVNO IZ OKA SVOGA..."
 
Tko to tamo viče: Drž,te lopova ?! Ne tako davno sam slušao seoskog gazdu kako ogorčeno kritizira HDZ. Ljutio se jer je postao obveznik PDV-a kao vlasnik seoskog gazdinstva.
Bez svake sumnje, u poljoprivredi je HDZ učinio brojne krupne greške, rekoh mu: od nekontroliranog uvoza poljoprivrednih proizvoda, do neplaćanja otkupljene hrane seljacima, te pljački i pronevjera robnih rezervi... Ali, nisu li, unatoč svemu, seljačke staje i gospodarska dvorišta ispunjeniji stokom i poljoprivrednim strojevima više nego ikad? Nije li seljak oslobođen poreza iz katastarskog prihoda? Zar smo potpuno zaboravili zlokobno nastupanje poreznih četvrti, zbog kojih je iz staja morao ići bik ili dva? Sjetimo se kako je progresivnim poreznim stopama gušeno privatno vlasništvo iznad tzv. zemljišnog maksimuma.
 
Gospodin Budiša reče svom suparniku u predsjedničkoj kampanji: "Ne zaboravimo koja je koalicija srušila HDZ!"
Ne zaboravimo nikad isto tako tko je srušio bauk komunizma!
 
U vrijeme hadezeove vladavine nezaposlene seljanke dobile su pravo na plaćeni porodiljski dopust, a bivši domobrani penzije... Vraćena je ili je u tijeku povrat u nacionalizaciji i konfiskaciji oduzete imovine.
Nisam dospio završiti zadnju rečenicu, a moj nezasitni sugovornik nastavlja sve ogorčenije:
- A što je s vodnim doprinosom? Kad će nas toga osloboditi?
...
Slušam uspješnog poduzetnika koji je na uvozu i švercu jeftine robe iz Italije izgradio poslovno carstvo. I on viče: "Drž'te lopove! Sve ih treba iza brave!" Od ljudi očekujemo principijelnost: ako se zalažemo da se licu pravde privredu svi lopovi, sami moramo biti ispravni. Pa, to bi trebalo biti normalno u pravnoj državi kakvu hoćemo.
 
Gledam poduzetnika koji je napustio nekoliko poduzeća, nakon što ih je doveo u nerazmrsivu blokadu žiro-računa: danas prima naknadu na Zavodu za zapošljavanje, a najnovijem poduzeću, registriranom na treću osobu, prodaje svoje suradničke usluge.
Koji moral dopušta čovjeku da glasno traži kažnjavanje lopova, a sam koristi nezakonitu praksu, sporost sudstva ili "rupe" u zakonu za vlastiti probitak?! Kaže: treba iskoristiti svaku pruženu mogućnost...
 
 
 
ŠTRAJK U T.A.D-u
 
Mogu razumjeti gorčinu ljudi u poduzećima iz kojih su tajkuni isisali novac i zatim ih napustili... Ali u Tvornici automobilskih dijelova u Bjelovaru direktor je dijelio sudbinu sa svojim uposlenicima, dajući primjer požrtvovnosti poput kakvog poglavice. A radnici su organizirali štrajk i zatražili njegovu ostavku (ohrabreni uspjehom "socijaldemokracije" na siječanjskim izborima)... Razlog: preniske plaće, zaostatak od nekoliko mjeseci – sve to navodno zbog direktorove nesposobnosti. Nije jasno jesu li mu time pomogli, jer je svojim odlaskom skinuo jednu brigu sa svojih leđa.
Nakon raspada jugoslavenskog tržišta, slično kao i mnoga druga hrvatska poduzeća, T.A.D. je ostao bez stabilnih i izdašnih kupaca, te platio danak sporoj prilagodbi novim okolnostima privređivanja. Nedavno su odškrinuta vrata novih tržišta. T.A.D. ima šanse ponovno stati na noge. No, umjesto spremnosti na borbu za preživljavanje, tijekom prosvjeda moglo se čuti nezadovoljne radnike kako pričaju da je bolje otići na brigu Zavodu za zapošljavanje: naknada koju primaju nezaposleni trenutačno je veća od plaće za vlastiti rad u T.A.D-u. Ali, nije li to također prisvajanje tuđeg? Jer, riznicu Zavoda za zapošljavanje pune hrvatska poduzeća koja još uvijek rade i plaćaju doprinose. "Bolje da živim od tuđih 900, nego od zarađenih 600 kuna?!" Samo, što o tome misle oni koji pune riznicu?!
Direktor T.A.D-a u danima štrajka ovako je razložio problem: u postojećim uvjetima, koji su za Tadovce rezultat više sile, naplatu u gotovom novcu čini svega 25% realizacije. Ostatkom se financiraju sirovine, energija... Jasno da nedostaje gotovog novca za isplatu plaća.
Prodorom na nova tržišta, uz modernizaciju pogona, bolju iskorištenost kapaciteta Tvornica automobilskih dijelova, nekoć moćni kooperant Zastave iz Kragujevca, dugo svog jedinog kupca, kroz godinu-dvije bi mogla početi ostvarivati veći dohodak, a time bi dostajalo i za veće i redovitije plaće.
Međutim, slijed događaja kao da pokazuje da radnici rješenje ne očekuju u tvornici, već negdje izvan nje (iz Politbiroa?!). Pošto mana više ne pada iz neba, možda s Markovog trga? Ali i od tamo hodočasnici, koji su pod prozorom Vlade već bili, nose razočaravajuće vijesti. “Tužite svoja poslovodstva za učinjenu štetu. Stečaj. Stečaj s preustrojem...” Danas nova uprava obija vrata banaka ali zeleno svjetlo nikako da se upali. Aktualni direktor, poštujući svoju zakonsku obvezu, sam najavljuje stečaj. U svakom slučaju, dobra pregovaračka pozicija.
I tako, u TAD-u radnici odbijaju "ulagati" u firmu da bi im sutra bilo bolje. Dok mali dioničari druge bjelovarske firme, Koestlina, na ime minulog rada hoće tvornicu nazad u svoje vlasništvo.
Tako stvari stoje kod nas i s našim lopovima. A Isus je u Jeruzalemu jednoć kazao: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen".
 
(objavljeno u Hrvatskom slovu 23. lipnja 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

ČOVJEK NIJE ČARAPA
 
Naslov Borisa Budena iz zbirke tekstova“Barikade” (1996.)
 
Na crkvenoj skupštini 1512. godine sudija je od Martina Luthera tražio pokornost riječima: “Odrekni se ovdje, brate Martine, svoje savjesti; jedina bezopasna stvar je pokornost priznatoj vlasti.” Doista, ako intelektualac pristane na udobnost kompromisa i prihvati ulogu glasnogovornika ili zagovornika (ili poltrona?) neke određene vlasti, što ostaje od njegove savjesti, ili od njegove kritičke distance? Svaka Vlast voli da joj se javno plješće i odobrava, a od novinara očekuje da opravdava njezine poteze. No, novinsko izvješće time gubi na istinitosti i ostaje bez dijela publike. Čovjek razum treba koristiti radi neumornog propitkivanja okoline. Kako zakrpati rupu u svom duhu, ako se nekritički priklonimo autoritetu, pita se Boris Buden u svom članku citirajući Hegela: “Zakrpana čarapa bolja je od poderane. Ali to ne vrijedi za samosvijest.”
 
O PROTEKLIH DESET GODINA LOGIKOM
PROIZVODNJE POLITIČKOG NEPRIJATELJA
 
Narod kaže: vrijeme liječi rane. Kako sati i dani otkucavaju, stvara se i onaj nužni odmak, potreban za točniju ocjenu ljudi i događaja, tzv. vremenska distanca... Tako, nakon sveopće poslijeizborne pljuvačnice po “starom režimu”, u novine prodire sve više različitih mišljenja. Novinarka Novog Bjelovarca povodom desetogodišnjice višestranačkih izbora u Bjelovaru piše: “Prvi slobodni demokratski izbori u Hrvatskoj bili su bez svake sumnje prelomni događaj u njenoj povijesti...Trebalo je i hrabrosti i građanske svijesti da pojedinac stavi svoje ime na neku listu.” Komentar koji odudara od poplave jednostranih ocjena proteklog desetljeća, u kojima je demokratski prevrat od Trećeg siječnja potpuno zasjenio Svibanj 1990.
Odmah nakon uspostave parlamenta i vlade nastavile su se gomilati napetosti između nositelja i zagovornika nove i stare vlasti, nastale ranije, a raspaljene u predizbornoj kampanji. Suprotnosti u ocjenama domovinskog rata i prvih godina hrvatske državnosti izgledale su nepomirljive. Umjereniji dužnosnici sad pokušavaju razgovarati s predstavnicima udruga branitelja, a pojavljuju se i prve službeno izražene sumnje u dobronamjernost evropskih čimbenika prema nama: predsjednik Sabora tako izražava žaljenje zbog stava francuskog predsjednika da Hrvatska u Evropu može tek kad cijela regija bude za to spremna. Neki misle da narasli kriminal i nemoral ovog časa prave preveliku sjenu nad proteklim desetljećem, ali da će vrijeme pokazati goleme zasluge prvog hrvatskog predsjednika za uspostavu hrvatske države. Tako je nedavno govorio i Nadbiskup zagrebački.
4. lipnja 1990. godine konstituirana je prva demokratski izabrana skupština općine Bjelovar, na čelu s pokojnim Stanislavom Pavlićem. Njegove riječi su tada bile: “Neka se ne shvati da ovdje sjede pobijeđeni i pobjednici, neka se ne shvati da će oni koji su pobjednici imati neka veća prava...Neće ovdje biti podobnih i nepodobnih.”
Nedavno (godine 2000-te) je profesorica i političarka Vesna Pusić, u žaru neposrednog suočavanja, javno doviknula svojim političkim neistomišljenicima na drugoj strani ulice: “Čujete, nas je narod izbabrao! Što vi hoćete? Mi smo pobjednici, a vi poraženi!”
A I-de-es-ovac Kajin je ukorio vladajuću koaliciju zbog nesloge, upozoravajući: “Dok se mi glođemo, snage starog poretka se prestrojavaju. Na nedavnoj svečanosti povodom 10-godišnjice osnivanja ZNG najveći pljesak je dobio Ivić Pašalić.”
Znači li poredba ovih izjava, što ih dijeli deset ljeta, da smo desetak godina pametniji i zreliji; da jesmo, ili nismo, napustili logiku političkog neprijatelja ?
 
 
ČIJA JE ISTINA ?
 
Ako strast prema istinitom i "poštenom" odnosu prema (političkoj) zbilji, prošloj i sadašnjoj ne pronalazimo kod političara, jer su oni kao borci u areni nužno pristrani, očekujemo to svakako od stručne javnosti.
Članovi žirija za nastup hrvatskih izdavača na Sajmu knjige u Frankfurtu misle da se hrvatska knjiga iz komercijalnih i kulturnih razloga treba pojaviti na prostorima država bivše Jugoslavije. I obratno, poštujući jedino kriterij kvalitete autora. Kako, zar kulturna suradnja sa neprijateljem? Neka nam taj stav posluži kao alibi za hrabrost što ćemo, privodeći ovaj članak kraju, navesti odlomak iz djela Srbina Koste Čavoškog “O neprijatelju”: „U Rimsko vrijeme uvredom, odnosno izdajom smatrala se između ostalog, u blizini Augustovog kipa izbiti roba ili presvući odijelo. A u vrijeme Tiberija se kažnjavala ne samo uvreda pokojnog Augusta, već i njegove žene i Tiberijeve majke Livije.“
Hvala Bogu, mi živimo u demokraciji, pa možemo do mile volje ismijavati bivše i sadašnje vlastodršce bez bojazni da budemo zatvoreni; čak im i grobnice smijemo premještati.
Izgovori za progon neistomišljenika uvijek su slično funkcionirali. Državni “mislioci” u drevnom Rimu naučavali su da navodni borci za slobodu i istinu samo prividno zastupaju proklamirane visoke ideale, a zapravo im je prikriveni cilj svrgavanje vlastodržaca. Slično, prigodom oštrih izjava i nastupa čelnika braniteljskih udruga čuo sam komentar: "Nije njima do digniteta domovinskog rata i do Hrvatske. Oni se bore za svoju veliku plaću."
Istina, ništa novoga, jer slično "razmišljaju" i naši Saborski zastupnici, stari i novi. Nije njima do umirovljenika, poljoprivrednika, učitelja...Ne vide oni nacionalne interese, rast društvenog proizvoda itd...Da je njima do vlastitog elitističkog interesa, dokazali su odbijajući vladinu preporuku o smanjenju svojih zastupničkih plaća. Narodni poslenici drže se one Titove (tipično diktatorske) opaske izrečene Savki u Karađorđevu 1970-te: "Ma pusti to, šta narod zna o deviznom sistemu!"
Eto prostora gdje umjesto boraca za istinu kontrolu preuzimaju demagozi. Ili, kako narod kaže, da političari jedno pričaju u predizborno vrijeme, a kad dođu na vlast...jako se promijene.
Hrvatski premijer je izgubljenu ravnotežu u realizaciji predizbornih obećanja umjesto smanjenjem plaća dužnosnika pokušao ponovno uspostaviti na jednom drugom području,
najavljujući odlučno odupiranje pokušajima "demagoga" i "praktičara" da se P r o m j e n e zaustave samo na promjeni forme, ili tek kadrovskim promjenama – uz zadržavanje istog sadržaja, poznatog kao: uplitanje politike u sudstvo, bankarstvo, šport...
 
(Novi Bjelovarac, 8. lipnja 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
 
Svakodnevno na TV, u štampi, na ulici slušamo frazu: "Hrvatska je izgubila 10 godina." I u nedavnom premijerovom razgovoru s talijanskim novinarom zakoprcala se ista izjava. Tko god danas "drži do sebe", odnosno, tko hoće opstati u javnom životu, mora se pridružiti istoj orkestraciji. To opće mjesto doživljava razne inačice: sotonskih 10 godina, decenija mraka, razdoblje strahovlade, tiranije i policijskog prisluškivanja, period nacional-šovinistizma, dekada međunarodne izolacije...Ništa dobroga ! HDZ-ovi ideolozi zato pitaju: "Da li se to onda odnosi i na borbu za hrvatsku državu, te na ulazak Hrvatske u Ujedinjene narode i Vijeće Evrope ?" Ernst Bloch je pisao: "Tko misli apstraktno ? Neobrazovan čovjek, a ne obrazovan... Ubojicu privode gubilištu. Običnom narodu on nije ništa drugo nego ubojica. Žene će možda staviti primjedbu, da je on snažan, lijep i interesantan čovjek...Poznavalac ljudi traži put, kojim je išlo formiranje tog zločinca, pronalazi u njegovoj historiji, u njegovu odgoju loše obiteljske odnose između oca i majke, a pri lakšem prestupu tog čovjeka neku nečuvenu tvrdoću, koja ga je ogorčila protiv građanskog poretka... To znači, apstraktno mišljeno, ne vidjeti u tom ubojici niša drugo osim tog apstraktnog, da je on ubojica i pomoću tog jednostavnog kvaliteta zatirati u njemu cjelokupnu ljudsku bit." Jednako tako deset izgubljenih hrvatskih godina, oni koji se bez promišljanja olako poštapaju o tu izjavu, vide isključivo kroz kriminal, ili loše provedenu privatizaciju, ili bogaćenja 300 obitelji na štetu pučanstva, ili...uopće ne vide ništa, nego tek refleksno ponavljaju putem medija plasiranu "istinu"... Kritično stanje hrvatskoga gospodarstva nije samo posljedica loše zamišljene i još tragičnije provedene pretvorbe i lopovluka nekoliko desetina "obitelji". Hrvatsko gospodarstvo boluje, kao i sve bivše socijalističke zemlje, od tranzicijske bolesti...Tu su - brzina i kvaliteta rada sudova, platni sustav, informatizacija, sporost mijenjanja naših navika i sklonosti...Utjecaj golemih ratnih šteta kao da se (namjerno?) preskače. Koliko Hrvatskoj znači prihod od turističke sezone, najbolje zna sadašnja vlada Ivice Račana. No, ocjena uzroka teškoća u kojima se nalazimo (i na koje ćemo tek naići ulaskom u europske integracije !) jednostrano se izvodi kao posljedica lošeg vođenja države i gospodarstva od strane HDZ-a.
 
TEHNIKA SAMO-OPRAVDAVANJA
 
Prije dosta godina Žarko Puhovski je u predgovoru Staljinovoj zbirci tekstova pod naslovom "Pitanja lenjinizma" zaključio: Staljin je autor originalne i sasvim moderne dosjetke, kojom je otvorio put svakoj suvremenoj tehnici vladanja. A to je - uvid u produktivnost ideologije, odnosno samoproizvodnju legitimiteta: "Subjekt vlasti izborio se za subjektivnost u proizvodnji legitimacije vlastita poretka." Rečeno jednostavnim (modernim) rječnikom, legitimnost nositelja vlasti ne izvire iz volje puka ili birača. Za ilustraciju, profesor Zvonko Lerotić u Večernjaku od 15. svibnja kaže: "SDP će vladati Zagrebom sa samo 6,9 % glasova zagrebačkog biračkog tijela, što zapravo nije dovoljno za legitimitet vlasti." Radi se o tome da veliki broj birača nije ni izašao na birališta, vjerojatno zbog zasićenosti izborima i politikom, ili zbog uvjerenja da običan čovjek ništa ne može promijeniti, pa je i mali broj glasova bio dovoljan za preuzimanje vlasti u glavnome gradu. Ako, dakle, aktualna vlast i nema legitimnost koja izvire iz broja glasova, a nikome ne pada na pamet da obnašanje te vlasti ospori, kako se osigurava legitimnost te vlasti ? Nakon zauzimanja sredstava ideološkog uvjeravanja (medija), vršitelji vlasti počinju sami proizvoditi opravdanje svoje vlasti.: "Sve je bolje nego onih 10 izgubljenih godina." "Hrvatska izašla iz međunarodne izolacije u koju nas je uveo HDZ..." "Lakše se diše..." " Puno, puno bolje nego prije rata..." To opravdavanje uglavnom se zasniva na kritici prethodnika, odnosno isticanju razlike spram njih. Ako nešto, putem moćnih medija, dovoljno puta ponovimo, to postaje općepriznata istina. Ali, "opće riječi" - kaže Goethe, "i velika taština uvijek su načinili mnogo zla."
 
JOŠ HRVATSKA NI PROPALA, DOK MI ŽIVIMO...
 
Vratimo se potrazi za izgubljenih deset ljeta. Neki ljudi vole reći: I da se ponovno rodim, izabrao bih isto ... Ipak, rijetkost je sresti čovjeka koji danas, svom konkretnom životu, želi reći: Da! Čovjeka, koji se budi s prvim zrakama sunca i potiho sam sebi daje obećanje da će se uživiti u svaki njegov trenutak, predano se latiti svakog pojedinog posla i koji na kraju dana može reći da je doista proživio taj dan , koji je jedan nepovratni odsječak njegovog života. Vjera nas opominje: "ne odgađaj vršenje dobrih djela, ispit savjesti, jer sutra će možda biti kasno, možda će se desiti kao u pjesmi: Jer sutra umrijet ću ja." Isto tako, svatko od nas u minulo desetljeće u Hrvatskoj ugradio je dio svog života. Mučne strepnje za svoje bližnje, možda gubitak kuće ili posla, čučanje u skloništima, rođenje djeteta, svadbu, odlazak na ratište, maturu, ozbiljenje svojih nacionalnih ideala, veselio se s Ivaniševićem i Kukočem, doživio satisfakciju nakon uzdignutog barjaka na Kninskoj tvrđi...i nitko nema pravo to nam oduzimati, proglašavajući u toj apstraktnoj maniri čitavu dekadu uzaludnom, izgubljenom. "Ne dirajte mi ravnicu, uspomene u meni..." Sirova logika o desetogodišnjem zimskom snu jedne zajednice odviše grubo ječi: Mi do 1990-te, mi od 2000-te, a poslije i prije nas Ništa. Da čovjek požali što nije pojeo još jednog vola, što nije još jedared zapjevao branjenu Vilu Velebita... Zar je stvaranje nacionalne države, oslobođenje okupiranog teritorija i borba za njeno priznanje nešto čime se baš nikako ne bi trebali dičiti ? Zar je to samo anakronizam i nacionalni romantizam ? Predsjednik Rusije Putin, na svom ustoličenju prije par dana, kao jednu od glavnih zadaća svog mandata ističe: "Vratiti Rusiji nacionalno dostojanstvo."
 
(objavljeno u Novom Bjelovarcu, 1. lipnja 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:36 |Komentiraj | Komentari: 0

POVIJEST UVIJEK PIŠU POBJEDNICI
 
Zašto nas ovih dana ponovno jako zanima prošlost (dakako, ona novija i... najnovija), kad su parole dana: Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti. Prošlosti - spokoj...?
Povod je najavljena revizija udžbenika povijesti za VIII razred i IV gimnazije, u kojima se obrađuje povijest XX stoljeća. Preispitat će se ličnosti i događaji vezani uz NOB, NDH, poslijeratna povijest, Domovinski rat.
Novinska vijest uvodi nas u tematiku prijenosom izjave potencijalnog člana revizorskog povjerenstva za promjenu nastavnih programa  dr. Ive Goldsteina:
“...najsporniji su udžbenici pisani po Tuđmanovim interpretacijama...ima mnogo netočnih i iskrivljenih podataka, kao i zamagljivanja povijesnih istina...”
Da li će se udžbenici očistiti od baš svih Tuđmanovih interpretacija , ili samo od “spornih”? Ima li u interpretacijama povjesničara Tuđmana ikakve znanstvene vrijednosti ?
Da li je dr. Goldstein siguran da će njegovo djelovanje u povjerenstvu biti oslobođeno bilo kakvih primjesa njegove osobne pozicije, bez truna nacionalne i konfesionalne uvjetovanosti, djelovanje oslobođeno međunarodnih pritisaka...?
Profesor Lerotić danas u Večernjaku, sa svoje neutralne (?) znanstvene pozicije, konstatira: “Stara je vlast obožavala naciju, a nova obožava državu.”
Poznato je, vjerujem, svim čitateljima da je za “objektivnu”, ili točnije, što vjerniju ocjenu nekog povijesnog razdoblja prijeko potrebna tzv. vremenska distanca.
Što radi prikupljanja svih činjenica, otvaranja svih izvora (od dosjea, do svjedočanstava živućih aktera zbivanja), ali i radi sagledavanja svih povijesnih silnica, i njihovih mnogobrojnih interakcija, čiji učinci se ne daju snimiti u vrijeme dok još djeluju.
U svakom slučaju, svako djelo, pa i povijesni udžbenik, nužno je obojeno subjektivnim stanovištem autora koji ga piše. Što priznaju i upitani profesori, kad kažu da je bilo iskrivljavanja povijesnih činjenica, “ali koja knjiga ne sadrži pogreške?” Zar i danas mediji ne bruje u disonanciji: rehabilitacija diktatora, da ili ne ?! “Danas smo svjedoci buđenja skleroznih fantoma, diktatorske prošlosti...Danas rehabilitiramo patinaste diktatore i fantome, a nismo u stanju smoći snage reći koliko je ljudi pogubljeno zbog bratstva i jedinstva...” (general Roso na Bleiburškom polju svibnja 2000-te).
Nedavno je javno oživljena uspomena na pokojnog maršala Tita, povodom njegove obljetnice. Istog čovjeka koji je, u optici druge strane, najodgovorniji za spomenutu bleiburšku tragediju 1945-te . Povodom toga u novinama čitamo riječi izaslanika predsjednika Hrvatskog Sabora, s komemoracije u Bleiburgu: “Ovdje se začela klica naše današnje domovine...Ona vojska koja je išla iza hrvatskih vojnika, koji su sa krunicama u rukama napuštali Bleiburško polje, nikada nije bila hrvatska vojska...Hrvatski narod tu vojsku nikada nije priznao kao hrvatsku vojsku.”
Dakle, potpuno je jasno da se svi ne slažu o ocjeni događaja u NOB-u i poslije njega, da o Domovinskom ratu ne govorimo.
Tako general Dečak uime HVIDRA-e hoće “prisiliti Sabor da provede cjelovitu raspravu i ocjenu Domovinskog rata, te da tako dobivena istina uđe u udžbenike, enciklopedije i međunarodne publikacije.”
To će se vrlo teško postići. Prvo zato jer je bliska povijest puna događaja i ličnosti koji nas itekako intrigiraju i tako “zamagljuju” naš pogled htjeli mi to priznati ili ne.
Ponovimo još jednom misao Milana Kundere: “Budućnost je praznina prema kojoj su svi ravnodušni, koja nikoga ne zanima, dok je prošlost puna života i njeno lice nas izaziva, ljuti, vrijeđa tako da ga želimo uništiti ili premazati bojom...”
Drugo, zato jer je svaka interpretacija, nužno obojena vremenom u kojoj nastaje.
Sociolog Karl Mannheim u svojoj raspravi “Da li je politika kao nauka moguća?”, raspravlja o tome kako se problem odnosa teorije i prakse uvijek drukčije uobličava u skladu sa različitim političkim stanovištem. Odnosno, svuda bi se moglo pokazati kako su u zavisnosti od stanovišta različiti ne samo stavovi, ocjene, sadržaji, nego su različiti i postavljanje problema, način promatranja, pa čak i kategorije kojima obuhvaćamo, skupljamo i sređujemo iskustvo: “Prenositi političke stavove to znači prenositi određen odnos prema svijetu, odnos kojim potom treba prožeti sve dijelove života. Zatim, političko obrazovanje volje znači danas da povijest treba vidjeti na određen način, da događaje treba shvatiti sa određene ravni, da filozofsku orijentaciju treba na određen način tražiti.”
A kad je o udžbenicima riječ, poznata je istina da je škola u svim vremenima bila u funkciji vladajuće ideologije.
 
Ideja, da se jednom zauvijek napiše “pravilna” povijesna istina je stara. Poslušajmo odjek iz Titovog govora akademicima JAZU 1947. godine: “Kad je riječ o zadaćama Akademije nauka...to je da se neumorno radi na skidanju vela s naše historije, tj. na tome da se pronađe istina i uklone svi falsifikati iz historije nas Južnih Slovena. A takvih falsifikata bilo je ne malo. Razumije se da je do njih došlo pod uticajem i vladajućih klika i pojedinaca. Često su ti falsifikati bili rezultat međusobnih razmirica među slovenskim narodima na Balkanu...Čišćenjem naše historije od svih falsifikata i nepotrebnih primjesa, uvjeren sam da neće ništa izgubiti nijedan narod..."
Znamo da je taj pokušaj “čišćenja” povijesti, unatoč visokim idealima, također bio daleko od “objektivnosti”.
Nije li, nakon “pada komunizma”, koji je itekako znao retuširati povijest prema svom zadanom cilju, ipak trebalo pristupiti reinterpretaciji naše bliske prošlosti ?!
(“Ljudi žele biti gospodari budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost. Bore se za pristup u laboratorije u kojima se retuširaju fotografije i iznova pišu biografije i historije.” – Kundera).
Sigurno znamo samo to da se zbilja sastoji od mnogobrojnih slojeva i nijansi, a svako vrijeme samo premješta naglasak kako njemu odgovara. Zato niti jedna bliska povijest, odnosno sadašnjost, objektivno ne zna i ne smije pisati “frišku” povijest.
Naslov pod kojim je započela diskusija o najnovijem pisanju naše suvremene povijesti, naime, da li je povijest učiteljica života, ne pogađa srce problema.
Povijest još nikoga ništa nije naučila ili opomenula. Neposredni akteri zbivanja uvijek misle da se baš sada zbiva nešto potpuno novo, neponovljivo, za što nema uzora u prošlosti, te da će sadašnjost u kojoj žive trajati vječno.
Prije bih rekao da povijest uvijek pišu pobjednici.
 
(Novi Bjelovarac, svibnja 2000)

drazen-pavlic @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0

PO STRUCI I STRANCI
 
U prošlom broju Bjelovarca svjetlo dana je ugledala “Kadrovska križaljka” (s napomenom: prema neslužbenim podacima), pod naslovom “Po struci i stranci”.
 
Koordinacija pet koalicijskih stranaka-partnera nedavno je održala tiskovnu konferenciju. Objavljeno je da su završili pregovori o kadrovskoj listi, te da je postignut koalicijski sporazum o kadrovskim promjenama u državnim institucijama. Moglo se čuti da se radila kvalitetna analiza kandidata za svako mjesto, zatim, da je početna pozicija dostignuta teškom mukom, jer proteklih deset godina nije bilo ovako organiziranog rada, ranije stranaka oporbe, danas stranaka na vlasti.
 
Doista, kojim redom su stranački prvaci izabirali kandidate? Najprije po struci, a onda po stranci? Ili obratno!
 
Vjerujem da mnogi građani nisu čuli da je u tijeku odabir kandidata za javne funkcije. Tako da se nisu mogli kandidirati. A imali bi pravo, jer jedno od temeljnih prava, uvedenih još od Francuske revolucije pored bratstva i slobode je jednakost : “Pravo građana da biraju i da budu birani.”
 
Obaviješteni smo da će se za neke funkcije morati objaviti natječaji (samo formalno ?). Dakle, još ima vremena za sve. Zapravo, budimo realni, građani (mnogi građani, ili biračko tijelo) svoj odabir su već napravili na izborima i time ispucali svoje pravo. Dakle, odabir kandidata za radna mjesta vršio se unutar stranaka?
 
Ipak ponajprije po stranci. Vjerojatno po načelu: “Da vidimo, koga mi imamo...” Jer, zašto sad nagraditi nekog sa strane, kad i naši ljudi imaju svojih kvaliteta…Kad smo mi na svojim leđima iznijeli predizbornu kampanju, izbore i sve to.
 
Tako smo došli do prvog načela za popunjavanje stolica: honoriranje istaknutih pripadnika stranke. Zato se i kaže da se ne radi o revanšizmu, jer se i očekuje da nakon izbora (a ljudi su glasali za promjene) na političke položaje dođu novi ljudi, jasno, koji zadovoljavaju stručne uvjete (smjer i stupanj stručne spreme, radno iskustvo, ugled itd.). Ako bi dosadašnje stručne rukovodioce, pa makar su došli preko HDZ-a, mijenjali kadrovi koji nemaju potrebne stručne kvalifikacije, o revanšizmu bi se moglo govoriti.
 
Opravdanje za kadrovske promjene je jasno: na te pozicije se i prije dolazilo preko politike; ili, do sada su ih obnašali HDZ-ovci, pa će po toj logici sada to biti Koalicionaši. A pošto se radi o pet, a ne jednoj stanci, ne može se govoriti o jednoumlju…. Uostalom, zar dužnosnici u onih “izgubljenih devet godina” /Gradski SDP/, kad je na državnoj razini o svemu odlučivao HDZ, a na gradskoj i županijskoj, neko vrijeme HDZ, a neko vrijeme HSS i drugi, zar dužnosnici u tom periodu nisu bili ljudi sa strukom? Dakle, struka i nije upitna; svi je imaju; pa kad je tako, onda između više stručnjaka, biramo najzaslužnijeg, prema političkom načelu, po volji Naroda.
 
Zato primjerice u Upravi šuma jedan inženjer šumarstva smjenjuje drugog inženjera šumarstva, sa sličnim radnim stažem. Jedina “kvalitetna” razlika je stranačka pripadnost – do sada je upravitelj bio dipl. ing. hadezeovac, a sada će biti dipl. ing. haesesovac.
 
“Kvalitetno i odgovorno smo kandidirali svoje stranačke kolege, ali i građane koji nisu u našoj stranci, za funkcije u državnim institucijama u kojima će se dogoditi promjene nakon pobjede šestorke na izborima.. Promjene su logične…jer građani izborima pokazuju da to žele.” (vijest iz Gradske organizacije SDP-a)
 
Uostalom, novinar kadrovsku listu najavljuje zločestom zamjedbom: “Uglavnom su svi novi ljudi, osim osobe koja je, da bi zadržala položaj, na brzinu promijenila kaput.” Sugerira se, dakle, da se do položaja može ipak samo preko stranke. I još nešto: da niti jedan HDZ-ovac ne može opstati (osim ako ne promijeni kaput).
 
Kritičari iz opozicijskih stranaka, dakle: šeste, sedme itd. kažu da su se morala čak izmišljati ministarstva i funkcije kako bi se zadovoljili apetiti, te da se radi o lovcima na položaje (na skupu Hrvatske pučke stranke). Pitamo se, zar se doista moralo ići do nivoa Domova umirovljenika (starog i novog) ? Svjedoči li to o apetitima, koje se moralo zadovoljiti ?! Ali argumentacija “tako je radio i HDZ” ima jednu manu. Na taj način preuzima se ista metoda rada. Zašto se uopće naglašava da je za neki politički ili javni položaj potrebna struka? Ne važi li, naprotiv, u politici princip interesa?
 
U javni život ušli smo zato jer nas narod hoće, što je pokazao na izborima. (Poruka vodstva SDP-a županije: ljudi nas pitaju i zapravo požuruju – “Kad će lokalni izbori”, ili, da se držimo teme – “Ne bi mi baš sve mijenjali, kabinet u Zagrebu ne bi sigurno…Ali članstvo navaljuje..imamo pritisak s terena...”)
 
Dakle, za političara, saborskog zastupnika, člana vlade, dužnosnika nekog ministarstva, rukovodioca županijskih, gradskih i općinskih tijela, presudni uvjet i nije struka (smjer i stupanj stručne spreme). Dovoljna legitimacija za bavljenje politikom, odnosno obnašanje nekog važnog položaja, je upravo ono što smo u prethodnom odlomku rasvijetlili: da nas izaberu. Dovoljno je da, kad vas već izaberu i postave na upražnjeno funkcionarsko mjesto, oformite ekipu stručnjaka (kabinet) ili da se oslonite na aparat, koji se i ne mijenja. Dok se vi snalazite, gdje ste došli, oni će "funkcionirati" , kao da se ništa nije dogodilo. Prosto da pomislite da ste suvišni.
 
Struka i stručnjaci ?! Uostalom, ako su pravi stručnjaci, neka rade neki konkretni posao, za koji su i išli u školu. Što će u politici?
 
ZNANSTVENO GLEDIŠTE
 
Neki kažu da je demokracija zapravo vladavina amatera. Dakle, dužnosnici su manje “sposobni”, a više favorizirani općim demokratskim tokom predlaganja i biranja? Tako piše Slobodan Inić u djelu “Demokratija aplauza” (Nikšić, 1988), pod naslovom: Političari i sposobnost, favoriti protiv pametnjakovića.
 
Dovoljno je samo da prizovemo pred oči TV sliku saborskih sjednica za ilustraciju ove teme: neki zastupnici ne razumiju o čemu se u diskusiji zapravo radi. Dešava se da rasprava, preko replika i ispravaka krivih navoda zaluta tako daleko, da se zastupnici isposvađaju zbog nečeg što uopće nije ni bilo tema. Na primjer, nedavna rasprava o poljoprivrednoj politici, preko ocjene uloge HDZ-a u novijoj hrvatskoj povijesti, završila je vrednovanjem domovinskog rata.
 
Uostalom, kaže Inić, dovoljno je boriti se za svoju stranu. U tome pamet ne igra presudnu ulogu, niti odlučuje o ishodu borbe.
 
A što je to što u politici utemeljuje ne-sposobnost kao širu pojavu? Evo odgovora: interes! Interes svatko razumije, razlog tek poneko. Interes imaju svi, za razloge mnogi i ne haju…Politika ne teži dokazima…uostalom, nesposobni su vještiji u lukavstvima, lažima i besmislicama.
 
I zaključak: demokratska vladavina amatera ima za svoju osnovu amatersku masu birača. To je vladavina amatera na kvadrat.
 
Veliki stručnjaci i intelektualci rijetko kad su bili popularni. Mase uzvikuju: Vidi kako pametuje, dolje s njim! No ne očajavajmo. Nije neznanje amatera na vodećim položajima u društvu jedina nesreća. Amateri su svjesni svog ne znanja. Čak rado glasno proglašavaju svoje pravo na skromno znanje.
 
Opasni mogu biti i strukovnjaci u politici. Mnoge vlade rado se kite strukovnjacima i pokojim doktorom znanosti. HDZ-ov “Politbiro” vrvio je "vrhunskim" intelektualcima, književnicima, likovnjacima, glumcima, liječnicima…Sjetimo se što je srpskom i susjednim narodima učinilo mudro vodstvo u liku SANU…Otvoreno govoreći, opasnost vidim u tome da npr. fizičar donosi odluke iz područja medicine ili poljoprivrede i da se pri tom poziva na svoju stručnost. Jer on je “pametan čovjek”, pa o svemu (pomalo) zna. (Goran Granić)
 
 
MORALNO-POLITIČKA PODOBNOST,  JOŠ JEDNOM ?!
 
Ostaje jedan kriterij, koji nismo podrobno obradili, a to je podobnost.
 
Uh, u prošla “olovna” vremena to je bila moralno-politička podobnost (koja je bila propisana čak i radnim zakonodavstvom, te je bila uvjet za zasnivanje radnog odnosa). Važno je sjetiti se kako je to funkcioniralo. Ako i nisi bio “sposoban” tj. stručan, ali si bio uz nekog za vrijeme rata ili revolucije (domovinskog rata ili demokratske revolucije – bilo one prve, 1990-te ili druge, 2000-te), tvoja kandidatura mogla bi biti uslišana. To jest, ti si apsolutni favorit (zato i nije potreban natječaj). Samo, problem je, što oni koji posredstvom tog mehanizma dolaze na položaje,”imaju nešto udvorničkog u sebi” (Inić). Čak štoviše, ako ste došli tim putem, vi ste sposobni jer ste postavljeni. Postajete sposobni samim činom postavljenja.
 
Ali kakve posljedice za kvalitetu javnog života ima “upotreba podobnih, a ne sposobnih”, upotrebljivih, a ne samostalnih i samomislećih ljudi?! Vrijednost kandidata tako nije u njihovoj stručnosti, nego u njihovoj odanosti (koristi od njih) – da u danom času imaš nekog kome možeš vjerovati. Jer, posljednji argument: kako ćeš provoditi svoju politiku, odozgo do dolje, ako će ti netko tamo na terenu ubacivati klipove…
 
U vrijeme predsjedničke kampanje Zdravko Tomac je objašnjavao da je bitno da pobijedi Budiša, e da bi se tako postiglo jedinstvo vlasti, koje je preduvjet za uspješnu realizaciju predizbornih obećanja (zar jedinstvo, ili podjela vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu ?). Neki su išli dalje i tvrdili da treba što skorije provesti lokalne izbore. Jer, kako će se iz Zagreba provoditi državna politika, uz opstrukciju hadezeovaca po županijskim i općinskim razinama ?
 
Ako zanemarimo da takva podijeljenost vlasti između nacionalnog i lokalnog nivoa nije ništa nova u svijetu, možemo reći da je dilema stara koliko i politika:
 
“Ali da bi se pravilna politička linija pretvorila u život, potrebni su kadrovi, potrebni su ljudi koji razumiju političku liniju partije, koji je usvajaju kao svoju vlastitu liniju, koji su spremni da je provedu u život, kadri da je ostvaruju u praksi i sposobni da za nju odgovaraju, da je brane, da se bore za nju. Ako toga nema, postoji opasnost da pravilna politička linija ostane mrtvo slovo na papiru.
 
Ovdje upravo i iskrsava pitanje pravilnog odabiranja kadrova, odgajanja kadrova, izdizanja novih ljudi, pravilne raspodjele kadrova, njihovog provjeravanja prema izvršenom radu.”
 
(govor J.V. Staljina na XVIII kongresu partije, 1939. godine)
 
Na početku smo citirali izvješće koalicijskih partnera o teškim mukama u kojima se došlo do početnih pozicija, jer “u proteklih deset godina nije bilo ovako organiziranog rada”. Također, da se radila “kvalitetna analiza kandidata za svako radno mjesto.”
 
Upotrijebimo primjer iz istog govora J.V. Staljina:
 
“ Pravilno odabirati kadrove znači:…poznavati kadrove, pažljivo izučavati dobre strane i nedostatke svakog rukovodećeg radnika, znati na kakvom se mjestu mogu najlakše razviti sposobnosti rukovodećeg radnika…”
 
Moralno-politička podobnost? Moral nam svakako treba. Jer, napasti vršitelja vlasti su velike. Kažu, daj mu vlast, da vidiš kakav je. HDZ-ovi dužnosnici nisu odolili.
 
Politička podobnost? Ona svakako proizlazi iz izbornih rezultata i dogovora koalicijskih partnera.
 
Dakle, odabrane imamo, položaje za njih također, a pronaći ćemo im kvalitete.
 
(Novi Bjelovarac, svibnja 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0

PRVOMAJSKU KOBASICU ZA POVJERENJE
 
KOLIKO SMO PODIJELJENI?
 
Nakon prvomajskih blagdana i druženja naših političara s narodom u Bjelovaru, u „Novom Bjelovarcu“ smo pročitali izjavu: "Želimo se što više družiti s onima koji su nam poklonili povjerenje."
 
Što zbog lošeg vremena, što zbog želje za odmorom u krugu obitelji, tog dana nisam nisam dospio obići gradski park. No, bi li bio dobrodošao ? Jer, iako je poziv bio namijenjen "građanima, radnicima, umirovljenicima i svim ljudima dobre volje", sudeći po gornjoj rečenici, poželjan je bio dolazak samo onog dijela hrvatskih birača koji su pobjedničkoj koaliciji "poklonili povjerenje" ?
 
Ne bi nespretnost jedne izjave trebala biti povod za novinski članak, da mnogi drugi znaci ne ukazuju na isti način razmišljanja. Povodom prosvjeda za i protiv Trga žrtava (svih) fašizama, Vesna Pusić obratila se "svom" dijelu prosvjednika: "Ovi preko ceste su valjda svi desničari koji uopće postoje u Hrvatskoj...". I inače je praksa da se umanjuje "težina" suprotstavljene strane: "Ah to je sve izrežirano...od jedne stranke, dapače pokreta; organizatori su autobusima doveli galamdžije da stvore dojam..."
 
Oprobana je manipulacija sa "slučajnim" uzorkom mase naroda na ovim prostorima, još od vremena antibirokratske revolucije iz 1989. Jer svakom vlastodršcu, bio on demokratičan ili autokratičan, stalo je da za svoje poteze prethodno pribavi legitimaciju. Dakle, prvo smo zorno pokazali da to "narod traži", zatim smo "odrezali" tamo gdje nam to odgovara... Općenito je nezahvalno donositi bilo kakve zaključke na temelju "neposredne" demokracije (tzv. događanja naroda).
 
U svakom slučaju, svakom "poštenom" ili bolje reći realnom političaru, kad je već izabran (ili, nakon što mu je "poklonjeno povjerenje"), trebala bi biti na duši briga za cijeli narod, a ne samo jedan dio (pa makar i veći).
 
U svojim Federalističkim spisima iz 1787. Američanin Madison govori o strančarstvu koji definira kao "izvjestan broj građana, bez obzira da li čine veći ili manji dio cjeline, koje ujedinjuje i pokreće neka zajednička pobuda ili strast, odnosno interes, suprotan pravima drugih građana ili trajnim i općim interesima društva." - rečeno u kontekstu brige zbog opasnosti nametanja posebnog interesa pomoću političkih sredstava koja bi trebala služiti općem interesu: "Od velikog je značaja za jednu republiku ne samo da sačuva društvo od tlačenja od strane njegovih upravljača, nego i da zaštiti jedan dio društva od nepravdi drugo dijela."
 
Povod za sukobljavanja je lako naći. Mnogo teže je pronaći put dijaloga.
 
MILOST: ZA I PROTIV
 
Crkva je ovih dana kriknula: "Hrvatski narod je duboko podijeljen". Mediji nam svakodnevno potvrđuju tu podijeljenost, dapače neki novinari govore kako smo kao narod (i građani ?!) podjeljeniji nego 1945. Ako bi to i bilo točno, ostaje nada da se 55 godina poslije neće svoje "klasne neprijatelje" ušutkavati trpanjem u jame. Nanovo prizvani duh našeg Maršala ovoga svibnja podsjetio me na zlokobne rečenice, koje su dugo kitile povijesne udžbenike: "Ne priznajem buržoaski sud...Milost ne tražim niti bih je vama dao..."
 
Ne zato što je autor tih riječi svoje obećanje i održao, što je nemilosrdno obračunao s ostacima klasnog neprijatelja. Efikasnije je bilo fizički likvidirati hrvatske seljake, kulake i domoljube na putu od Bleiburga kući, nego mukotrpno ih godinama odvikavati od privatno vlasničkog mentaliteta i nacionalne pripadnosti (u interesu konačnog rješenja pitanja klasnog neprijatelja). Već zato što je u tim (povijesnim ?!) riječima sadržano toliko zla !
 
Davno je napuštena definicija države kao instrumenta prisile vladajuće klase (moćne manjine društva). Napuštena je i krilatica iz olovnih vremena: Tko nije s nama, taj je protiv nas. Ne da u našem društvu ne bi bilo klasa (ili "stališa"), nego jer je osviješteno da za razliku od podjela u civilnom društvu, država treba pomiriti razne suprotnosti i voditi narod prema općem dobru. Poznata je Hegelova postavka: Jao vlasti koja svoj autoritet ne gradi i na povjerenju građana, nego samo na goloj sili. Državna vlast treba biti čuvar općenitosti, dakle interesa cijelog naroda (tj. društva), nikako ne promicati interes samo jedne političke skupine, pa makar bila i u većini. Ponavljamo, država nije niti instrument kojom većina drži u podčinjenosti manjinu. Zašto je to značajno naglasiti ? Jer se pojedinci ne sustežu javno iznositi stav, prema kojemu za pogreške i zlo proteklog sustava ne nosi krivicu samo poražena stranka, odnosno njeni dužnosnici, nego i njezini glasači.
 
Već spomenuti američki politički klasik Madison korijene "strančarstva" (klikaštva, nesloge, trvenja, razdora, zavjera) vidi u sljedećem: "Zagriženost različitim pogledima u pitanjima vjere, upravljanja i u mnogim drugim oblastima, i u teoriji i u praksi, privrženost različitim vođama...sve je ovo pocijepalo ljudski rod u više stranaka, potpalilo njihovu međusobnu mržnju i doprinjelo da stranke više nastoje da jedna drugoj nanesu zlo i uzajamno se tlače nego da surađuju radi općeg dobra. Toliko je jaka ova sklonost ljudi da se uzajamno mrze, da i kada za to ne bi postojali suštinski razlozi, onda bi i najbezazlenije... razlike raspaljivale neprijateljske strasti i izazivale najljuće sukobe." Čudim se da ovo ne znaju učitelji, profesori i doktori u našoj politici, autori "ne tri, nego pet" i još mnogo knjiga (V. Pusić...)
 
(Novi Bjelovarac, 18. svibnja 2000)
 
drazen-pavlic @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 0

DOGOVORNA POVIJEST
 
Oni koji se rado pozivaju na novo vrijeme, promjene, svijetlu budućnost, čine to tako da se uvijek poštapaju na prošlost… ”Sad nas svijet gleda znatno pozitivnije nego u Tuđmanovom desetljeću…”, govori se o hrvatskoj demokratskoj revoluciji nakon Trećeg siječnja, koja je potpuno zasjenila hrvatski demokratski prevrat iz 1990. Općenito, sve je bolje nego “prije rata”, a svoj uspjeh Novi grade isključivo ističući negativnosti proteklog perioda. Njihovi kritičari izvlače iz arhiva literarne radove tih današnjih demokrata, tadašnjih komunista, ne bi li ih uz pomoć prošlosti ocrnili i porazili. Vrlo je vjerojatno da će ljudi bar privremeno progutati i niži standard, ako vide da se sudski procesuiraju “kontroverzne ličnosti” koje su se jako i brzo obogatile u pretvorbi socijalističkog gospodarstva. Sve to nije ništa čudno, jer: “Budućnost je praznina prema kojoj su svi ravnodušni, koja nikoga ne zanima, dok je prošlost puna života i njeno lice nas izaziva, ljuti, vrijeđa tako da ga želimo uništiti ili premazati bojom. Ljudi žele biti gospodari budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost. Bore se za pristup u laboratorije u kojima se retuširaju fotografije i iznova pišu biografije i historije.” (Kundera, “Knjiga smijeha i zaborava”).
 
CRNO-BIJELA TEHNIKA
 
Veoma crnu sliku “Tuđmanovog desetljeća” susrećemo u “Hrvatskoj reviji”, koja u broju iz jeseni 1999. godine donosi meditacije intelektualaca o stanju u predizbornoj Hrvatskoj. “Izbori se događaju u doba potpunog bankrota Hrvatske: tu je 9,5 milijardi dolara vanjskog duga, 28 milijardi kuna unutrašnjeg duga, u što nisu uračunati dugovi umirovljenicima, poljoprivrednicima i drugim kategorijama građana. Hrvatska zaostaje u rastu, ali još je tragičnije zaostajenje u civilizacijskom razvoju. Utjecao je na to rat, no mnogo više politizacija, centralizacija, groteskna privatizacija, sveopća korupcija…Nalazimo se u središtu trostruke krize: moralne, socijalne i političke: suočeni smo s nezaposlenošću, općim cinizmom i neviđenom ohološću, s vlašću prosječnog intelekta…Sva je prilika da će se na izborima glumiti, varati i krivotvoriti…”
 
A posljedice takvih grubih i okrutnih činjenica Intelektualac vidi na psihi građana: “Sada se Hrvatskom šire tjeskoba i osjećaj bespomoćnosti, stanja opasnija od straha…Tu su nerazjašnjene afere s prisluškivanjem. Ne zna se tko prisluškuje koga i zašto, stvara se osjećaj nesigurnosti, straha i tjeskobe. Propadaju banke i poduzeća, zatvaraju se tvornice, ljudi ostaju bez ušteđevine i bez posla. Mnogi se pitaju, nisam li možda sada i ja na redu? Mirovine kasne, ali glasine kažu da ih neće više ni biti ako pobijedi oporba…Svakodnevne su racije po kafićima i noćnim lokalima…Nije li tu riječ o plašenju naroda prije izbora, o samovolji moćnika, o demonstraciji sile? Vlada mišljenje da smo preslabi da naudimo nesmiljenoj vlasti, da ništa ne možemo promijeniti…Plaše nas s ciljem da nam unište samopouzdanje.”  (Kregar) Nositelji političkog odlučivanja u tom tako sotoniziranom desetljeću, osjećajući se prozvanima, odgovaraju da je sada situacija daleko ozbiljnija i teža nego prije četiri mjeseca; sada kada “deset mračnih nacionalističkih godina popravljaju demokrati i internacionalisti.” (kako se čulo iz saborskih klupa).
 
HRVATSKA SE BRANI U HAAGU ?!
 
“S Međunarodnim sudom u Den Haagu moramo surađivati radi zaštite vrijednosti Domovinskog rata.” Rečenica je to koja na znakovit način upućuje na različitost pristupa onih koji upotrebljavaju iste pojmove. Stara je latinska poslovica: kad dvojica rade isto nije isto. Što aktualna vlast podrazumijeva pod Domovinskim ratom, odnosno što drži njegovom vrijednošću?
 
Što misli pod pojmom Domovina? Za kakav stupanj nacionalnog suverentiteta u širem okruženju međunarodne zajednice se zalaže?
 
U Saboru i u javnosti raspiruje se raspra na temu koja različitim sudionicima očito ne znači (ni približno) isto.
 
Neposredni sudionici rata i protagonisti ondašnje politike prekapanje po našoj najnovijoj povijesti, kao i prekapanje terena u okolici Gospića drže u najmanju ruku provokativnim: “Predstavnici Haaga tajno prekapaju hrvatsku zemlju oko Gospića, što je čin izdaje hrvatskih nacionalnih interesa.” ( donosi "Večernji list"). Oni koji se s tim ne slažu drže pak da nije moralno braneći svoj narod počiniti zločine protiv čovječnosti. Po njima, procesuiranje pojedinaca (istaknutih ili anonimnih) neće okaljati dignitet Domovinskog rata.
 
Ali one prve vrijeđa što se preko “blaćenja” najistaknutijih pojedinaca, zapravo ipak “blati” i taj rat i cijela Domovina. Primjerice, preispitivanje događaja iz ranih devedesetih radi sumnji u postojanje zločina protiv čovječnosti, nakanu predaje kopija dokumenata iz državnih arhiva u Haag, te najrazličitije ocjene koje se s tim u vezi u tiskovinama pojavljuju, predstavnici Udruga branitelja domovinskog rata doživljavaju kao krnjenje digniteta pokreta i zaslužnih pojedinaca (generala, političara, dužnosnika). Naročito teško odzvanja denunciranje uloge dr. F. Tuđmana u najnovijoj hrvatskoj povijesti.
 
Jedan branitelj ne isključuje mogućnost da “ćemo ponovno morati u domovinski rat”, dok opozicioni političar procjenjuje da je prihvaćanjem Deklaracije o suradnji sa sudištem u Haagu, s tekstom kakav je prihvaćen, “dovedena u pitanje budućnost, a vjerojatno i povijest Hrvatske”.
 
Politički protivnici govore o najcrnjoj hrvatskoj dekadi, razdoblju tiranije, strahovlade, a prvog hrvatskog predsjednika uspoređuju s Fidelom Castrom.(Nedjeljna Dalmacija donosi intervju s ocjenom da je Tuđman po uzoru na Castra pokušavao balansirati između dva bloka).
 
Što je istina naše burne suvremene povijesti; što je istina sadašnjeg trenutka? Udruga branitelja domovinskog rata najavljuje da će prisiliti Sabor da provede cjelovitu raspravu i ocjenu Domovinskog rata, te da tako dobivena istina uđe u udžbenike, enciklopedije i međunarodne publikacije.
 
Ali na njihovu žalost, ništa nije samo po sebi jasno i neupitno!
 
CIJENA ULASKA U EUROPU
 
Glavni adut ostvarenja predizbornog programa vladajuće koalicije je izvlačenje zemlje iz međunarodne izolacije, u koju su nas uveli Tuđman i HDZ svojom pogrešnom politikom; a sada munjevito ulazimo u međunarodnu zajednicu, pozivaju nas svugdje, dodjeljuju kredite i pomoći, dolaze k nama…govori se o tome da Hrvatska mora iskoristiti šansu koja joj se pružila: za ulazak u europske i svjetske integracije…sve u svemu, kao u bajci.
 
Što se to u našoj vanjskoj politici tako bitno promijenilo, što je po volji Velikog svijeta?
 
Novinar u nedavnom razgovoru pita, anticipirajući odgovor: “Nacionalni dušebrižnici tvrde da je nova vlast u rukama međunarodnih moćnika, odnosno američki pijun”. Ministar Picula odgovara: “Zemlja smo zakona malih brojeva, na vrlo osjetljivom geopolitičkom prostoru. Moramo voditi računa kako o svom interesu, i o interesu velikih prema ovom prostoru. To nije nikakvo podilaženje, nego uvažavanje naše ograničene sposobnosti da vodimo unilateralnu svjetsku politiku. Toga nema…”
 
Tu je razlika spram bivših vremena. Tuđman nije dao da mu svjetski čimbenici (“koji bi htjeli da mi plešemo po njihovim notama”) sole pamet; neki su mu zamjerali što je nastupao odviše namrgođeno, što nije imao dovoljno takta, pa je najčešće ono što je mislio “sasuo u lice” moćnicima. To svakako nije bilo podilaženje.
 
Ograničena sposobnost vođenja samostalne politike terminološki podsjeća na sovjetsku teoriju ograničenog suvereniteta zemalja bivšeg Varšavskog ugovora. Poljska, DDR, Mađarska, Čehoslovačka, morale su svoj nacionalni interes podrediti višem cilju, interesu bloka, štoviše stvari socijalizma kao svjetskog procesa. Slično mi sada moramo voditi računa o interesima velikih prema našem prostoru: nije dovoljno da svatko slijedi svoj državni interes; u svakom slučaju ne možemo im više kresati u lice ono što oni ne vole čuti…I ne treba nas boljeti što smo kao interesna sfera u svojevrsnom vazalnom odnosu s Velikima, ograničeno suvereni, jer mi smo takvi dobrovoljno, pošto drugačijeg obrasca ponašanja niti nema… Prema navedenom obrascu, misliti i ponašati se drugačije značilo bi zagovarati konflikt, odnosno kockati se s budućnošću Hrvatske (kao što je HDZ odbijao integrirati Hrvatsku u Europsku uniju?!)
 
Možda se jednostavno moramo odreći dijela sebe, da bi postali dio Europe, koja se ujedinjuje. Nikad više Predziđe kršćanstva, iza kojeg se Europa plodi i množi.
 
Dakle, internacionalno povrh nacionalnog ?! Čujemo vijest da je izaslanstvo hrvatskog SDP-a pribivalo sjednici vijeća socijalističke internacionale u Bruxellesu. Davni san: Internacionala nek’ bude ljudski rod.
 
Alain Finkelkraut na jednoj tribini u Hrvatskoj govori o tome da u ujedinjenoj Europi ono univerzalno ima primat nad nacionalnim. Dakle, u Europsku uniju bezuvjetno? Ili, ćemo se raspitati uz koju cijenu?
 
TKO JE BOLJI PATRIOTA ?!
 
Kad je o stupnjevanju domovinske ljubavi riječ (domoljublju, patriotizmu) ili brige za dobrobit svoga naroda (nacionalizmu), očigledno ćemo se teško usuglasiti. Biti proglašen hrvatskim nacionalistom za nekoga je pohvala, a za nekog uvreda. U sudbonosnim danim borbe za opstojnost domovine (i nacije) prirodno je da se pojačava patriotski naboj koji se onda smatra normalan i poželjan. Dapače, netko tko bi govorio i radio suprotno, izvrgnuo bi se poruzi, ako ne zakonskom progonu, onda svakako javnom linču. A takve godine su bile 1990-1995.
 
Sjećam se filmske priče iz poslijeratne Francuske. Ženu, koja je ilegalno pružala usluge abortusa, osudili su na smrt. Kao primjer svima koji su radili nešto (makar iz sasvim običnih – praktičnih pobuda), što je išlo na štetu francuskog nacionalnog interesa broj jedan u tom času – povećanju stope nataliteta u situaciji nakon Drugov svjetskog rata.
 
Zar su u krivu oni koji s pojačanim emotivnim nabojem danas govore o tim godinama Domovinskog rata i pokušaje redefiniranja istog perioda doživljavaju kao vrijeđanje ?
 
Jedan branitelj danas kaže: “Mi možemo odgovarati samo Bogu, hrvatskoj državi i hrvatskom narodu i nikomu više…Branitelji su išli srcem, braneći domovinu.” Dakle voljeti Hrvatsku, zato jer je naša domovina, čak iako možda i nema nekih postignuća koja bi je izdizala iznad ostalih država, je normalno. Čuo sam uzdah: “Zato jer je na ovom hrvatskom komadiću tla raj na zemlji, zato se sve sile za njeg bore.”
 
Da li rodoljub smije biti pristran zagovarajući interes svoje domovine? Da li je, štoviše, domoljubni stav, bez obzira na “objektivnu istinu”, poželjan, dapače, moralno obvezan, pita se filozof Igor Primorac: koja je mjera ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu u odnosu na naciju i domovinu, obitelj…? Smije li odanost mojoj zemlji opravdati gaženje temeljnih ljudskih prava građana druge zemlje ili pripadnika drugog naroda?
 
Da li su u pravu ekstremni (dosljedni) ili pak umjereni patriote ?
 
Goran Granić u jeku saborske rasprave izjavio je da osjeća sram zbog toga što pripadnici njegovog naroda činili zločine. Dakle, dopušteno je voljeti svoju zemlju više nego druge zemlje, ali pod uvjetom da se zvanična politika moje zemlje drži nekih civilizacijskih normi!
 
Dapače, ne samo da se, slično kao vladin dužnosnik u gornjem primjeru, sami poistovjećujemo s našom zemljom, sramimo se lošeg i ponosimo dobrim. I vanjski svijet tako gleda na nas. Prije nekoliko godina sjeo sam u taxi u Los Angelesu. Već nakon nekoliko uvodnih rečenica upoznavanja, vozač, Afrikanac koji je u zemlju ljudskih prava i demokracije ili kozmopolis, došao prije nekoliko godina, na spomen moje zemlje, Croatie, dreknu: “Aaaa, vi ste ti koji ne vole susjede i vole se tuči i ratovati!"  Tada su se u meni zakomešale i sram i srdžba (“Tko to meni drži lekcije”?), svjestan da su takvu sliku o nama stvorili CNN, BBC i drugi svjetski medijski divovi, te da sam nemoćan u diskusiji s crnim taksistom tu sliku promijeniti.
 
Osobnost, život u vlastitoj obitelji, moj zavičaj, moj narod, ja kao državljan Hrvatske, ja kao pripadnik čovječanstva, sve su to samo načini mog postojanja…koji jedan drugog ne potiru. Sve su to moje manifestacije, koje me upotpunjuju kao čovjeka.
 
U nekim vremenima u prvi plan izbija jedan od načina mog opstanka u svijetu, na primjer nacija. Naročito ako je dugo bila potiskivana (u ne tako davnoj prošlosti nisam odviše upadljivo smio reći da sam Hrvat, kamoli zapjevati hrvatske pjesme).
 
To nikako nije razlog da se ta vremena izbrišu iz povijesti ili kolektivne svijesti.
 
(Novi Bjelovarac, travanj 2000)
 
drazen-pavlic @ 22:32 |Komentiraj | Komentari: 0

«Koestlin» još u Bjelovaru
 
PRIMJER SLATKE IDEOLOGIJE
 
 
U prošlom broju Bjelovarca osvanuli su napisi: «Protiv divlje tajkunizacije», «U zadnji čas spriječili lopovluk», «Spašavanje Koestlina», «Rasprodaja važne prehrambene tvornice», «Pokušaj kupnje Koestlina», «Pokušaj kupnje odnosno krađe», «Sve naznake da će se dogoditi velike makinacije», «Kupovina bez novca»…Sudeći po tim naslovima, karakterističnim za policijsku bilježnicu, stvari su protekli tjedan u Bjelovaru tekle kao u krimi-filmu.
Iz jednog članka viri podnaslov: tko je stvarni vlasnik? Zaista, čiji je Koestlin d.d.?
Već iz članka u prošlom broju vidljivo je da je većinski vlasnik, sa 72 posto od ukupnog dioničkog kapitala, privatizacijski investicijski fond Dom. No, što su uopće PIF-ovi? U Hrvatskoj su fondovi osnovani radi (kuponske) privatizacije dijela hrvatskih poduzeća iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju.
Ako je Koestlin vlasništvo fonda Dom, a čiji je zapravo taj fond? U njega su svoje kupone, besplatno dodijeljene od države, po vlastitom izboru, uložili stradalnici Domovinskog rata, prognanici, obitelji poginulih branitelja itd. Time su oni postali dioničari tog fonda ili drugim riječima njegovi vlasnici.
Privatizacijskim investicijskim fondom upravlja društvo za upravljanje fondom. Cilj društva je da uveća vrijednost dionica fonda kojim upravlja i tako ostvari dobit u korist svojih dioničara i za sebe same. Jer njima kao nagrada pripada upravljačka provizija. Zbog toga stručnjaci društva za upravljanje kontroliraju rad poduzeća u kojima su manjinski ili većinski vlasnici. Ili, prodaju dionica onih poduzeća u kojima ne mogu utjecati na poslovne odluke, ili s drugim fondovima mijenjaju pakete dionica, radi okrupnjavanja tj. ostvarenja većinskih paketa u pojedinim trgovačkim društvima. Radi se baš o onome što nedovoljno upućeni novinar naziva «transakcije o kojima se samo može nagađati». Poznato je, naprotiv, da se navedene transakcije legalno odvijaju preko tržišta vrijednosnica u Varaždinu.
Dakle, odgovor na naše početo pitanje, čiji je zapravo Koestlin, je jasno: Koestlin je u vlasništvu stradalnika Domovinskog rata, jer su oni 100%-tni vlasnici privatizacijskog fonda Dom, koji je 72%-tni vlasnik Koestlina d.d. Fond Dom je trenutačno vlasnik još 340 drugih hrvatskih poduzeća.
Cilj «vlasnika» tj. stradalnika i ostalih, je naravno da što prije dođu do gotovog novca. Njima nije do ulaganja u vrijednosne papire. Kako je proces pretvaranja kupona najprije u dionice fonda, a zatim u novac dug, to mnogi svoje dionice ili stradalnička prava prodaju budzašto.
Zašto je toliko uznemirujuće da fond Dom želi prodati svoje dionice u Koestlinu. Zašto je sporno što je izvjesni gospodin Jukić došao razgledati tvornicu? Novinski članak o tome kaže: «Želimo spasiti Koestlin do preuzimanja vlasti, da sve ne pokradu…jer bile su naznake da će se dogoditi velike krađe…» U nastavku se spominju prljavi igrači i pljačka onih «koji bi željeli postati vlasnici Koestlina». Jedan kupac je čak denunciran kao «post restant firma koji ne pita za kapacitete tvornice i njihovu iskorištenost, već samo kolike su zalihe, ima li hipoteku i kredite, jednom riječju, zanima se što se može na brzaka prodati, brzo zaraditi i nestati.» Moram reći da su sva gore postavljena pitanja smislena i važna kad želite kupiti tvornicu.
 
Da se nešto događa političari i novinari saznali su od radnika i uprave, jer su ovi vidjeli i čuli one koji su dolazili u tvornički krug. Svjedoče o njihovoj drskosti. Mogu zamisliti kako drsko izgleda kad dođe neki stranac i zaviruje po kutovima našeg Koestlina. I to još navodno «bez osnovne uljudnosti i reda kakav se obično poštiva u sličnim situacijama na Zapadu.» Ne znam otkuda radnici i stara uprava znaju kako se na Zapadu kupuju tvornice. Ali sam ovih dana čuo kako razmišlja jedan Bjelovarčanin: «Zamisli, u nadzornom odboru Koestlina nje nitko iz Bjelovara…I sad treba da netko bez novaca i menadžerskog kredita kupi tvornicu koju su stvarali radnici, odričući se godinama dijela zarađenih plaća.»
Tako smo došli do glavnog problema. Čiji je Koestlin? Naš! On pripada onima koji su godinama u njemu radili i svoj minuli rad investirali u strojeve.
Kao da smo čuli skoro zaboravljenu parolu: «Tvornice radnicima!» I zaista, u Bjelovarcu čitamo kako su mali dioničari (koji imaju 25% dionica u poduzeću) osnovali udrugu i žele sami kupiti svoje poduzeće. Kad to može «ad hoc» poduzetnik putem menadžerskog kredita s 18.500 Kn na žiro računu, mogu i mali dioničari! U članku nema dokaza da se spremala baš takva kupovina, samo se nagađa: «Kad vam dođe netko i interesira se za zalihe, to je sumnjivo…» Kad se govori o novcu na žiro računu, vjerojatno se misli na osnivački kapital društva s ograničenom odgovornošću, jer, vjerojatno, političari i novinari koji su zajedno s upravom i radnicima stali u obranu Koestlina, nemaju uvida u stanje na žiro računu firme potencijalnog kupca.
Na minulim «trećesiječanjskim» parlamentarnim izborima Šuvarova stranka (SRP) odnijela je gotovo d1% od ukupnog broja glasova birača izašlih na birališta u bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Dakle, samoupravljanje nije zaboravljeno!
Ako se zna da kupac koji se pojavio na razgledavanju tvornice nama novca, pa mu treba kredit, zna se i to da ni radnici Koestlina nemaju novca. jer primaju vrlo male plaće, a dionice iz prve pretvorbe teško plaćaju, dapače, mnoge među njima su ih prestali plaćati. Kako će, dakle, oni vraćati kredit za kupnju dionica Koestlina?
Cijeli je slučaj poslužio kao naručen za prvi poslijeizborni nastup pobjednika, šesteročlane koalicije. Na valovima radio Bjelovara mogao se čuti komentar da je spriječena pretvorba u stilu kakve je HDZ radio proteklih godina, te da je «upravo sad vrijeme za pravdanje povjerenja birača.»
Očigledno se radi o fantastičnom skladu težnji lijevog boka hrvatskog biračkog tijela, ljudi koji teško žive od minimalnih plaća i programa Socijaldemokratske partije.
Dolazi vrijeme maškara i treba zapaliti lutku, s kojom će u dim otići i svi problemi…HDZ je, dakako, idealan za ulogu krivca. Došle su na naplate očigledne pogreške te stranke u osmišljavanju i provedbi modela privatizacije.
No, kakvu će sudbinu, na kraju, doživjeti Koestlin? Hoće li ga na kraju ipak netko kupiti – ili će i budući kupci odustati od kupnje kad mu radnici Koestlina kažu da njihova tvornica nije na prodaju? Najnovija novinska izvješća prenose spremnost članova sindikata da fizički obrane tvornicu.
Jedno od predizbornih obećanja SDP-a je revizija pretvorbe. Načelna poruka biračima vrlo brzo će se morati konkretizirati. Međutim, što revizija pretvorbe u stvarnosti može značiti? Evo kako primjerice tu temu vidi dr. Vladimir Lasić iz Ekonomskog instituta u Zagrebu (Jutarnji list, prilog Novac od 26. siječnja 2000.): «Sada je sudbinski nužno za cijelu nacije napraviti pravilan model privatizacije (koji je u Hrvatskoj bio potpuno promašen)…Hrvatska država mora štititi vlasnička prava pravim vlasnicima, pa se stoga vlasnička prava toj grupaciji ne smiju dirati (odnosi se na fizičke i pravne osobe koje su stvarno uplatile dionice)…Sve «upisane» dionice iznad stvarnih uplata i otplata kredita trebale bi se vratiti u skup dionica koje bi se podijelile besplatno zaposlenima…Analogno ne bi se t4rebale dirati i dionice koje su dodijeljene građanima putem tzv. kuponske privatizacije, jer je to također jedan od načina priznavanja prava neizravnog sudjelovanja u stvaranju kapitala.»
Ako se pod revizijom pretvorbe doista mislilo na vraćanje procesa privatizacije na početak i podjelu dionica besplatno radnicima, treba reći da je profesor Branko Horvat ovih dana doista izložio svoj plan poništenja pretvorbe. Dakle i ta varijanata je moguća?
Jedno od izbornih obećanja SDP-a bilo je i zalaganje za pravnu državu. Što je u tom slučaju s poštivanjem prava vlasništva nad dionicama? Kako se može protumačiti odlazak delegacije radnika i uprave Koestlina k premijeru Mateši (sada smo u «vakuumu primopredaje vlasti»), koji je dao čvrsto obećanje da će se prodaja dionica Koestlina zalediti do dolaska nove vlasti?
Na pobjedničkoj koaliciji je na ostvari svoja predizborna obećanja. To neće ići lako, jer se u to vrijeme obećava šakom i kapom, a: «Napredna civilizacija nije ništa drugo nego skup teškihproblema…Život se poboljšava svaki dan, ali ujedno postaje i svaki dan zamršeniji» - rekao je svojedobno španjolski filozof Jose Ortega y Gasset u svoj djelu Pobuna masa. Korijen te želje modernog čovjeka da mu vlada pošto-poto mora osigurati dobar standard i sigurnost (ono zbog čega se ljudi rado sjećaju socijalizma), Ortega pronalazi u psihološkoj strukturi novog tipa čovjeka-mase: «iskren i temeljit dojam je da je život lak, pun obilja, bez ikakvog sudbinskog ograničavanja«.
Dakle, standardni birač je «razmaženo dijete ljudske povijesti».
 
(Bjelovarac, veljača 2000.)
 
drazen-pavlic @ 22:30 |Komentiraj | Komentari: 0

Predizborna mudrovanja
 
MUKE PO ODABIRU!
 
 
Doček dvijetisućite nas je razočarao. Izostao je osjećaj ushićenja zbog ulaska u zadnju godinu tisućljeća. Ni jedno od predskazanih zala nije se dogodilo. Izostao je i kompjuterski kaos zbog milenijumskog buga. Sve u svemu, obična Nova godina. Naša sreća u nesreći je da smo informatički još uvijek podhranjeni, pa se u nas gotovo i nije imalo što raspasti. No jedan svjetski fenjer svakako bismo htjeli što prije prepustiti nekom drugom narodu. To je nerazvijenost demokracije!
Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine birači su htjeli biti sigurni u silazak komunista s vlasti i obranu zemlje od srpske opasnosti, pa su rekli preglasno «Da» jednoj stranci. Mehanizmom dvotrećinske većine HDZ je godinama «radio što je htio» u hrvatskom parlamentu. Kad je tome nadodana institucija Predsjednika Republike s njegovim velikim ovlastima, sabornica je služila tek kao medij provođenja partijske discipline, a oporbenima za trening govorničkog umijeća. 
No, u prvom mjesecu Nove 2000. godine ipak je granulo sunce. Umjesto nastavka jednoumlja s drugačijim predznakom, konačno smo dobili dva, ili čak šest pobjednika.
Temeljni je uvjet demokratske igre da postoje bar dvije značajne političke stranke, koje se izmjenjuju na vlasti i opoziciji, te putem parlamenta i javnosti kontroliraju jedna drugu. Zato je slogan «Promjene!», odnosno poslijeizborni komentar - «Ljudi su izabrali promjene!» - prvi i formalni znak da i mi imamo demokraciju. Sve ostalo: pokretanje pravne države, izgradnja socijalne države itd. tek slijedi. Drugačije i nije moglo biti, jer, narod zna: kad te ista zmija ujede drugi put, krivi samog sebe.
Slušamo izborne poruke devetorice predsjedničkih kandidata. Svaki od njih svesrdno nas nagovara da baš njega, zbog njegovih vrlina, odaberemo za drugog hrvatskog predsjednika. Traže od nas, da im, račanovski rečeno, povjerimo odgovornost za ono najdragocjenije što imamo, a to je domovina.
Prisjetimo se u ovoj prigodi nekih obilježja vladavine prvog hrvatskog predsjednika. U svoje vrijeme Franjo Tuđman je odigrao ključnu ulogu u stvaranju i obrani mlade hrvatske države. S tim se većina slaže. Ali, naglasak premještaju po skali od uloge cjelokupnog hrvatskog naroda, preko branitelja, do uloge jedne važne ličnosti. Poznata je teorijska postavka o odnosu narodnih masa i subjekata koji je pokreće i organizira u smisleni pokret, stranku ili klasu, što mase tek čini sposobnim za izvršenje svog zadatka.
Neke istine o vladarima, savjetnicima i podanicima mogu se naši u prošlom, čak i u pretprošlom tisućljeću. Tako je Sokratov učenik filozof Ksenofoont, pišući o vladaru Hijerontu, sasvim suvremeno zabilježio: «Tirani poznaju ljude neustrašive, vješte i pravedne. Međutim, umjesto da ih poštuju, boje ih se: boje se neustrašivih, da ne bi podigli ustanak za slobodu; boje se vještih ljudi, da ne bi kovali zavjeru; pravednika se boje, da narod ne poželi da oni njime upravljaju.»
U prvim godinama uspostave hrvatske države ministri su smjenjivali jedan drugog kao na pomičnoj traci, a ugledni ljudi iz stranke na vlasti premještani su s položaja na položaj. Kao da je kod predsjednika postojao strah da neki od njih ne ojača odviše. Tek što bi čovjek naučio najosnovnije o svom resoru, već je bio zamijenjen. Ljudi su se bojali da takva praksa neće dodatno oslabiti mladu državu.
Oni koji su tvrdo vjerovali u predsjedničku mudrost i nepogrešivost, opravdali su to činjenicom da se nije znalo koga je sve zavrbovala jugoslavenska tajna policija, pa je taktika čestih smjena onemogućavala možebitne agente sveprisutnog neprijatelja u razaranju tek ustoličene nove vlasti. Govorili su da je predsjednik povjesničar i general i prema tome on sigurno dobro poznaje neprijatelja, te zna što radi i kakvu taktiku valja u datom trenutku primijeniti.
Kad se s proždiranjem vlastite djece pretjeralo i kad se prebrojilo tko je preostao, pristupilo se popunjavanju redova takozvanim nekompromitiranim novim ljudima iz drugog i trećeg ešalona.
Ali poslušajmo što Ksenofont dalje kaže o državnim poglavarima: «A kad ove od straha uklone, kakvi im drugi ostaju da ih služe, nego zlikovci i slugani? Zlikovci uživaju njihovo povjerenje, jer se i oni kao i tirani boje da države, postavši opet slobodne, ne zagospodare njima. Pokvarenjaci uživaju njihovo povjerenje zbog razuzdanosti u kojoj žive, a slugani jer ne traže da budu slobodni.»
I tako samovlašće nekad i danas završava u apsurdu. Ljudi koji misle svojom glavom uklanjaju se, a poslušnici ostaju.
Danas nekolicina pravednika putuje našom malom i lijepom domovinom i nuđa nam slobodu. Kažu da je sloboda upravo u mogućnosti izbora, što je katkada najteže. No, koga odabrati? Da li čovjeka bez afere? Nije li ipak bolje grlo iza kojega se praši? Da li da damo priliku uglednom znanstveniku ili uhodanom političaru?
Neki kandidati su kampanju shvatili kao prigodu za osobnu afirmaciju. Drugi kao šansu za promidžbu svoje stranke. Uvjereni su da upravo i jedino oni mogu zemlju izvući iz teškoća. Ostaje čuđenje naspram najava onih kandidata koji najavljuju štednju, kresanje, poput Churchilla 1939: krv, znoj i suze! Tko bi izabrao takvu tužnu opciju? Ako se u toj časnoj poziciji vidi toliko isposništva, zašto se za nju vrijedi tako grčevito boriti?
U političkoj utakmici pobjedu odnosi onaj koji točnije pročita i predvidi trenutačno raspoloženje birača. Poslušajmo što ljudi govore. Dosta im je bilo bahatosti, aroganije i nadmenosti vodećih hadezeovaca. Dakle, tko visoko leti, nisko pada.
Krije li se u toj istini odgovor na pitanje o pobjedniku predstojećih predsjedničkih izbora?
 
(Bjelovarac, 27. siječnja 2000.)
drazen-pavlic @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 0

Dražen Budiša i Zdravko Tomac u Bjelovaru
 
KOME ZVONO ZVONI
 
Naslov je vjerujem svima poznat, a događaj koji ću pod njim opisati dogodio se protekle sedmice u našem gradu. Otvarajući nastavak hrvatske predizborne groznice, Bjelovaru u pohode došli su predsjednički kandidati sa svojim pratnjama.
Iako su zvona crkve Svete Terezije Avilske davno utihnula, gradom još bruje priče i naklapanja. Zašto i kome su zvonila zvona za vrijeme govora Dražena Budiše na gradskom paviljonu?
I dok su se njegovi domaćini meškoljili, u neugodi: otkud sad ta petominutna zvonjava?… gospodin Budiša je putem snažnog razglasa ipak uspijevao jasno plasirati svoju predizbornu poruku. Zvučna zavjesa, koja svakako nije bila u protokolu, u tom času čini se da je odgovarala samo pokojniku, za čiju je dušu neoprezna Milena zvonarka taj čas zvonila.
Prepoznavši to odmah kao političku provokaciju, revni prezbiterijanci su sa svojih mobilnih telefona nazvali župnika, koji se taj čas vratio u uredi u lice mu plasirali pitanje / odgovor / prijetnju: “Kome zvoniš? Zar žališ za HDZ-om?!” I dok čovjek još nije ni shvatio s kim govori, te da se na obližnjoj javnoj površini upravo održava politički skup, koji je njegova zvonarka grubo poremetila, glas s druge strane nevidljive žice već ga je posve ovozemaljski poslao "k vragu".
Ne znam da li u HSLS-u/SDP-u postoji službeni komentar tog “događaja”. Ne znam niti je li se i HDZ možda ljuti što su crkvena zvona pozdravila dolazak samo jednog predsjedničkog kandidata?! Političari i diplomati inače su jako oprezni ljudi, te u svemu vide skrivenu poruku.
 
Sjećam se jednog drugog prijelomnog trenutka, 1990. godine. Tada je HDZ rušio još- ne-reformirane komuniste. Što god bi ondašnji Račanovi sljedbenici zaustili u Saboru, bili u pravu, ili ne, odmah bi ih riječima zaskočilo desetak ljutih pristaša novoizabrane demokratske opcije. Ista je to nervoza još neustoličenih pobjednika, koji u svakom treptaju vide pokušaj da se onemogući ili bar samo umanji njihov uspjeh.
Pitamo se da li je protokol trebao predvidjeti i takve detalje; da li je župnik morao znati da se nedaleko crkve bjelovarčanima predstavlja mogući predsjednik svih građana Hrvatske, pa i vjernika ?
Da li će stranka koja zastupa odvojenost crkve od države dosljedno pustiti crkvu da radi svoj posao? Ili će htjeti kontrolirati sve regije stvarnosti?
Zar je doista istinita ona filozofska:”Dajmo ljudima sve: zdravlje, hranu, stan i zabavu – oni jesu i ostaju nesretni i ćudljivi. Ljubav prema moći je demon ljudi.”
Možemo li vjerovati da će čelnici pobjedničkih koalicija, kako najavljuju, ustrajati u sprečavanju revanšizama i na nižim razinama i izvan Zagreba? Uzalud vođama visoki kriteriji u rasuđivanju, ako će njihovi pristaše po Slavoniji i Dalmaciji trenirati strogoću prema svojim neistomišljenicima, a u pjevu ptica prepoznavati veleizdaju.
Pobjednici iz 2000-te se ne trebaju bojati brojnih neprijatelja. Kako je prije i poslije u pitanju jedan te isti (sa sobom neizmireni) narod, može se pretpostaviti da će većina sljedbenika dosadašnje vlasti pokušati svidjeti se pobjednicima, prije nego prkositi im. Jer, takva je istina ljudske duše.
Za nadati se da župnik u tom “događaju” nije vidio vraćanje na ona olovna vremena, za koja je mislio da su zauvijek prošla. Vremena u kojima su svećenici morali drhtati pred svjetovnim vlastima, jer im je smetala upornost postojanja crkve, pored i usprkos svih režima.
Zaista, kažimo Hemingwayevu rečenicu: „I zato ne pitaj nikad Kome zvono zvoni?- tebi zvoni.“s
Tebi i tvojoj ludosti u pohvalu.
Stara je istina da onaj tko optužuje, pokazuje svoj karakter. Najčešće gori karakter od onog na čiju zloću se okomio. Toliko o kritičarima... i žrtvama njihove kritike.
 
I tako, moglo bi se reći da postojanje na ovoj planeti “tegli za sobom prošlost”; ili, ništa novo u nas, gotovo sve je već viđeno. Samo su pojedinci zamijenili uloge.
A akteri događanja, koji su u žiži, dobro obaviješteni, svuda i uvijek nazočni, prolaze kao i oni za koje Nietzsche kaže da ih događaj dana, kao pljevu, otpuhuje ispred sebe i tako, koje li nesreće za njih, taj događaj nikada neće iskusiti.
 
(Novi Bjelovarac, 20. siječnja 2000)
drazen-pavlic @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 0

Izdavač: Dunja d.o.o. Bjelovar, 2007.
Naklada: 300 primjeraka
112 stranica, broširano
 
Puno je razloga za i protiv pisanja knjiga. Ludwig Wittgenstein bio je austrijski dobrovoljac u Prvome svjetskom ratu. Pao je u talijansko zarobljeništvo nekoliko dana nakon kapitulacije Austro-Ugarske vojske u listopadu 1918. U rodni Beč vratio se tek za dva mjeseca. Sljedeće četiri godine nastojao je objaviti svoju knjigu, koja je nakon deset godina prešućivanja i nerazumijevanja postala jedno od najvažnijih filozofskih djela XX stoljeća. Godine 1919. u pismo nesuđenom izdavaču on kaže:
Knjiga, iako je napisana skroz na skroz pošteno, uvijek je s jedne točke gledišta bezvrijedna: jer zapravo nitko ne bi trebao pisati knjige, budući na ovom svijetu postoje sasvim druge stvari koje treba učiniti, no ako se moja knjiga mjeri apsolutnim mjerilom, Bog zna njezinu vrijednost.
Ljudi, čije sudbine su opisane u knjizi Dražena Pavlića, u jeku ratnih zbivanja od 1941-1945. zaista su činili druge stvari. Nisu sjedili doma u toplim sobama i pisali knjige. Vihor događaja vitlao ih je ovim našim prostranstvima, od Korduna i naše pitome Moslavine i Bilogore, do Bleiburga, čak i dalje do Baltičkog primorja i zarobljeničkog logora u Sudetima.
 
Priča o Hrvatskim križarima započinje sjećanjem bake, koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila muža i brata. Osim njih, još dvadesetak njezinih suseljana nije se vratilo s Bleiburškog polja i križnog puta 1945. Iako se za njihove grobove dan danas ne zna, Bog je htio da Marica doživi 88 godina i da se kao živi spomenik sjeća njihovih likova. Danas gleda TV emisiju o groblju mačaka i zgrožena je ljudskom perverzijom. Tolike majke i supruge nisu mogle sahraniti svoje najmilije, jer o njihovim sudbinama i grobištima ne znaju ništa!
 
Ivan se sjeća olovnih godina koje su prijetile uništenjem njegove obitelji. Nakon što se bratu izgubio svaki trag, komunističke vlasti njegovog su oca zatvorile u Lepoglavsku tamnicu. Teretili su ga optužbom da vlastima nije predao10 vreća žita, koje je sačuvao za prehranu svoje obitelji. Već idućeg dana u dvorište su po najvećem blatu i nezapamćenoj kiši došli komunistički gologusci s namjerom da demontiraju postrojenje mlina i pilane. Kad priručnim odvijačima nisu uspjeli odvrnuti teške vijke, jednostavno su prepilili osovine koje su držale teške valjke, te strojeve naprosto odnijeli u Čazmu. Pod teretom zaplijenjene imovine seljačka kola propala su u blato, pa su se «narodni birokrati» poslužili još i željeznom prikolicom sa konfisciranog seljačkog mlinskog pogona.
 
Sad je pitanje kakvog smisla i za koga se ima pisati knjiga o tim davno prošlim zbivanjima? Ne bi li više efekta bilo da se nešto poduzme? Zašto u proteklih 17 godina hrvatske neovisnosti nijedna vlada nije potaknula cjelovita arhivska i arheološka istraživanja partizanskih zločina i masakra, kad u slovenskim kraškim jamama i tenkovskim brazdama leže jasni dokazi? Kome dan danas smeta istina o zločinačkoj savjesti partizana i današnjih antifašista i njihovih saveznika Engleza zbog događaja od svibnja do jeseni 1945? Zbog čega hrvatska vlada nije prihvatila poziv slovenske da se istraže lokacije na kojima su pronađene zemni ostaci hrvatskih vojnika i civila ubijenih 1945? Danas u Hrvatskoj, Srbiji i drugih bivšim jugoslavenskim republikama još uvijek žive ljudi odgovorni za zločine. Haaški sud sudi hrvatskim generalima zbog nepotrebnih civilnih žrtava u domovinskom ratu, a nitko ne želi pravdi privesti ratne zločince iz Drugog svjetskog rata. Zašto?
 
Može li knjiga Dražena Pavlića išta kazati današnjoj omladini, koja o tim događajima jedva da zna nešto iz povijesnih udžbenika? Neki od njih rodili su se nakon 1991. i čak ne znaju tko su bili četnici, partizani, domobrani i ustaše. Neki dan mi je kolegica ispričala nešto zanimljivo. Njena kćerka misli da su četnici nosili zvijezdu na kapi. Ništa neobično, jer dijete je vidjelo dokumentarce o zvjerstvima pobunjenih krajiških Srba potpomognutih vojnicima Jugoslavenske armije u hrvatskim krajevima 1991.
 
Mladež SDP-a u sitne jutarnje sate ispred sjedišta svoje stranke na zagrebačkom Iblerovom trgu ovih dana zapjevala je nekadašnji hit jugoslavenske narodnjačke legende Lepe Brene Od Vardara pa do Triglava.  Zagrebom se nakon više od 17 godina ponovno orilo: «Uvijek si mi draga bila, domovino moja mila, Jugoslavijo, Jugoslavijo!» Je li njih povijest nešto naučila?
 
Dražen Pavlić u svojoj knjizi pita se zbog čega je pobjednička partizanska vojska pobila tolike nevine ljude? Ustaše i domobrani su se predali. Položili su oružje i više se nisu mogli braniti. Čak je i komunistički disident Milovan Đilas priznao.
Uglavnom su to bili obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Njihov je jedini zločin bio strah od komunizma. Englezi učiniše nešto sasvim pogrešno kada su ove ljude prebacili preko granice, kao što smo i mi pogrešno učinili što smo ih sve poubijali.
 
Zbog čega je trebalo ubijati goloruke ljude koji su se predali. U ratu je druga situacija. Obje sukobljene strane imaju oružje i vrijedi zakon samoodržanja: «Ja tebe ili ti mene.» Ali kad je ostala samo jedna naoružana strana…
 
U zbjegovima prema austrijskog granici tih je dana uz regularnu vojske Nezavisne Države Hrvatske u strahu pred partizanskim terorom bježao i narod. Iz usta antifašista, koji često žele umanjiti partizanske zločine čuje se komentar: «Od čega su bježali ako ništa nisu skrivili?» Čuli su ti ljudi za zvjerstva koje su u hrvatskim mjestima počinili partizani i dojučerašnji četnici, nakon što su na brzinu obrijali brade i preobukli se u partizanske odore. Propaganda je ljude uvjerila da će se uskoro vratiti u domovinu na krilima vojne moći engleskih i američkih saveznika, koji će zaustaviti Titove partizane i Crvenu armiju i spasiti Zapad od komunizma.
 
Knjiga donosi zanimljive fotografije i faksimile dokumenata, koji svjedoče o povijesnim okolnostima u kojima je nastala toliko željena neovisna hrvatska država. Za sveti cilj izlaska iz velikosrpske Kraljevine Jugoslavije Pavelić je bio spreman i s crnim vragom paktirati. Narod kontinentalne Hrvatske s velikim oduševljenjem dočekao je slobodu.
 
Autor nudi nekoliko zanimljivih teza, koje pomažu u rasvjetljavanju povijesnih okolnosti. U svibnju 1945. u Donjoj Austriji Englezi su se suočili s prisutnošću 15 hrvatskih divizija, koje su bile potpuno naoružane i organizirane. Radilo se o mnoštvu od preko 200.000 ljudi. Za njima su već preko Dravograda nailazile jake partizanske jedinice. Istovremeno, s druge strane Julijskih Alpa, iz smjera Trsta čuli su se uzvici partizana: «Trst je naš!» Trebalo se riješiti neugodne prisutnosti tolikih Slavena u Koruškoj, gdje žive Gradišćanski Hrvati i Koruški Slovenci. Partizani su iz petnih žila pjevali: «Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!» Engleski feldmaršal Alexander telegramski je Titu ponudio da mu preda sve zatečene zarobljenike, što je ovaj sa zahvalnošću prihvatio. Kad je u idućih 15 dana Englez doznao da su većinu zarobljenika partizani ubili odmah po prelasku u Sloveniju, proglasio je novu armijsku politiku glede Jugoslavena: predavat će samo one koji se žele vratiti. Većina jadnika taj preokret nije dočekala živa.
 
Komunistički vrh na čelu s Josipom Brozom znao je za masovne pokolje zarobljenika. On ih je i naredio. Sudionici zbivanja danas svjedoče da je sam Tito u društvu Edvarda Kardelja, Mijalka Todorovića i ostalih drugova, obilazio stratišta i tražio da se eliminacija ubrza. Vjerojatno je htio preduhitriti mogući diplomatski pritisak Engleza. Kad se izvršiteljima smučilo od ubijanja, pa su neki čak sišli s pameti, naredio je da se dovede stanovništvo srpskih sela koja su pretrpila gubitke tijekom rata i pomognu u ubijanju hrvatskih zarobljenika. Likvidacijama je Tito smanjio onaj dio biračkog tijela koje će na predstojećim izborima sigurno biti protiv njega. On je, naime, prema sporazumu s Churchillom iz 1944. nakon rata bio dužan provesti izbore. Danas znademo da su izbori bili čista farsa. Ali Tito je gledao i dalje. Pripadnici hrvatskih legija bili su seljaci koje je trebalo iskorijeniti već i zato što se nisu uklapali u izgradnju socijalističke proleterske države. Komuniste je čekao zadatak oduzimanja zemlje i tvornica seljacima i industrijalcima, te stvaranje radničke klase. Taj plan ostvarili su na imanju Ivana Kapelca, odmah drugi dan nakon što su ga otpremili u Lepoglavu.
 
Nije to prvi slučaj u povijesti da je cijela vojska morala napustiti domovinu. Isto se dogodilo srpskoj vojsci 1915., kad se bježeći pred jačim austrijskim i njemačkim jedinicama, preko albanskih brda povukla u Drač i dalje engleskim i francuskim brodovima na Krf i Sjevernu Afriku. Kad je zahvaljujući proboju zapadnog fronta i topovima Sila Antante popustio i južni Solunski front, Srbi su na krilima francusko-engleske vojne moći trijumfalno oslobodile otadžbinu. Hrvatska vojska 1945. nije imala sreće. Našla se na strani gubitnika.
 
Čemu pisati ovakvo djelo, kad će ono samo raspiriti strasti onih koji se slažu i ne slažu s iznesenim mišljenjem? Kritičarima treba odmah sada odgovoriti riječima danskog filozofa Kierkegaareda:
-         Ovdje ponuđeni odlomak samo je djelce napisano «na vlastitu ruku, u vlastito ime, na vlastiti trošak»…Uz pitanje o tome imam li ja svoje mišljenje: ništa ne može drugome biti nevažnije od toga što ja mislim.
 
Iako autor na kraju navodi korištene povijesne i publicističke radove, ova knjiga nije povijesno djelo. Ona tek daje povijesni okvir u koji pisac smješta priču o životima običnih ljudi, koji su se zatekli na vjetrometini povijesnih zbivanja i naprosto pokušavali preživjeti. Po našem mišljenju, on je u svojoj nakani potpuno uspio.
 
Pripovijetka Tone je romansirana biografija autorovog oca, koji može biti simbol oca mnogih od nas. Pred našim očima teče njegov život, od siromaštva u rodnoj Rakovici, nadničenja kod seoskog gazde u Sarajevu, odlaska na rad u Treći Reich, povratka kući, odlaska u partizane, zarobljavanja u bici kod Oborova, ponovnog odlaska u Njemačku, ovaj put kao zarobljenika, života u koncentracijskom logoru u Sudetskoj oblasti, sve dok logor nisu oslobodile jedinice Crvene Armije na svom putu prema Berlinu. Iz tog središta priča se grana u dva smjera: prema obiteljskim precima i potomcima. Pisac donosi niz detalja iz povijesti svoga grada Bjelovara. U finalu priče on iz osobnog kuta gledanja potvrđuje zbiljnost Nietzscheove misli o vječnom vraćanju jednakog, naznačene u geslu s početka knjige:
Djed Mihovil kao austrijski vojnik zaglavio je 1916. na Karpatima. Vojska carske Rusije je u protunapadu protiv Centralnih sila ljeti 1916. zauzela Bukovinu, dio Galicije, izbila na Karpate i zarobila više od 400000 austrougarskih vojnika. Među njima i Mihovila. Rusi su ga deportirali u Odesu, a zatim u Sibir. Prerušen u ruskog seljaka, u metežu nastalom nakon izbijanja Oktobarske revolucije nekako je uspio pobjeći. Kako Mile nije bilo još od godine 1914., kod kuće ga više ni nisu očekivali. Ta, u rovovskim bitkama Prvoga svjetskog rata poginuli su milijuni ljudi. Njegovi su roditelji Mihovilovu suprugu Janju vratili natrag u roditeljsku kuću. Mladi par još nije imao djece.  Stari su mislili, neka sirota ponovno potraži svoju sreću.
Kad se 1918. djed vratio kući i čuo što se dogodilo, dao se na novo putovanje. Nakon   godinu dana pronašao je svoju Janju na jednoj slavonskoj pustari i doveo ju kući u Rakovicu.
Danas ja sa svojom djecom nedjeljom prolazim kroz park što ga je u središte geometrijski pravilnog centra grada postavila bečka carica Marija Terezija. Često se zaustavimo ispred paviljona i slušamo orkestar limene glazbe, baš kao Tone davne 1935., kada ga je njegova dobročiniteljica, pravoslavka Ana Margetić, nedjeljom lijepo uredila i poslala u njegovu katoličku crkvu. Zatim prelazimo preko korza i ulazimo na glavna vrata crkve. Tu je imali Tone nakon koncerta vojne glazbe kraj zdenca preskakao preko konjske balege na bijeloj makadamskoj cesti što je dijelila park od crkve. Žurio je da ne zakasni na Poldanicu. Možda se koji put zagledao u vojničku regimentu, koja je upravo izlazila iz žute vojarne na drugoj strani trga, što su ga Velikosrbi prekrstili u trg Kralja Petra. Možda je preskočio misu i odmah otišao na sladoled, ako mu je udovica Margetićka dala koji dinar.
Jednog dana ja ću umrijeti, a moja će djeca u društvu svoje djece možda prolaziti parkom na Svetu misu, pokraj paviljona sagrađenog od kamenih blokova za Drugog svjetskoga rata. U svibnju će zastati da se dive lejama tulipana i slušaju veliki orkestar kako svira Radetzcky marš. U orkestru će naša kćerka Josipa svirati klarinet. Zvuk zvona, koja je slušao njihov djed Tone i otac Dražen i koja više nikad nitko neće skinuti s tornja i pretopiti u oružje, opominjat će ih da pripadaju jedni drugima.
I vječno će se vraćati isto. Djeca će otpremati svoje roditelje i dočekivati vlastitu djecu, koju je Bog preko njih poslao na ovaj svijet.
 
Marijan Majstorović, Zagreb

drazen-pavlic @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.